Page 1

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 37 - MAJ-JUNI - 2015. - MOTALA - GODINA VII


Uvodnik

DOSTOJANSTVENI DANI Poštovani čitaoci, dragi prijatelji! Dvadeset je tužnih godina od stradanja nedužnih Srebreničana. U povodu obilježavanja 20. godišnjice genocida u Srebrenici, širom svijeta će se dostojanstveno odavati počast žrtvama najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. I ovdje u Švedskoj, u više gradova će biti obilježena ova godišnjica, a centralna manifestacija je u Štokholmu. Naš Savez Banjalučana bit će prisutan u švedskoj prestonici, ali i u Srebrenici. To je najmanje što možemo uraditi za stradalnike i njihove porodice. Kako se bliži 11.juli, sve je burnije na političkoj sceni u našoj domovini ali i susjednoj Srbiji. Još uvijek je mnogo onih koji negiraju, nažalost, počinjeni genocid, potkusuravaju se brojem žrtava i igraju osjećajima majki Srebrenice. Velika Britanija priprema rezoluciju za usvajanje u Ujedinjenim nacijama kojom će 11. jul biti proglašen za dan sjećanja na više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka koje su srpske snage ubile 1995. godine. U ovoj inicijativi, osim Velike Britanije, učestvuju i Holandija i Sjedinjene Američke Države. Vjerovatno će im se tokom vremena pridružiti i mnoge demokratske države. Nataša Kandić, bivša direktorica Fonda za humanitarno pravo, istakla je da bi usvajanje ove rezolucije u Ujedinjenim nacijama imalo veliku snagu i moć nad načinima na koje se genocid u Srebrenici predstavlja u pojedinačnim državama. I Bosna i Hercegovina mora usvojiti ovu rezoluciju, jer je to i jedan od puteva pomirenja i budućeg suživota na ovim nesretnim prostorima. A krajem mjeseca juna i početkom jula počinju godišnji odmori za mnoge bh. građane širom dunjaluka. Mnogi od njih će prema svojoj domovini, pa i mi Banjalučani. Svi putevi vode na jug, malo Bosna, malo Hercegovina, a bogami i na Jadran. Čekaju nas paklene vrućine, kažu metereolozi, i dragi naši čitaoci - čuvajte se, bježite u hladovinu i pijte mnogo tekućine. Čeka nas ledeni zeleni Vrbas i topla Vrbanja, poneki bazen i ono najvažnije, rođaci, komšije i prijatelji. Polovinom jula počinju i 12. susreti Banjalučana „Vezeni most“, uz raznovrstan literarni, muzički i sportski program, uz razgovore o privredi i saradnji. Nadam se da će mnogi naši sugrađani i prijatelji doći u Banjaluku, da se družimo. A kako bi magazin bio što više dostupan širem čitalaštvu, stavili smo ga i na Internet. Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banja Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci. Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009. Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić Australija

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Nerica Abdulić-Osmančević

EHER 2 Š BANJA LUKA


Sadržaj Značaj multikulturalnosti, tolerancije i suživota................................................4 Jelena i Hatidža..................................................................................................6 Uzavrelo ljeto: Jednačina sa dvije nepoznate..................................................8 Kolumna: Kako sam postala nevidljiva............................................................10 Kolumna: Opasne teme................................................................................12 Razgovor: Atif Turčinhodžić, Živjeti i za kulturu.........................................14 Reportaža: Naša Budućnost........................................................................16 Dr.Waqar Azmi OBE......................................................................................18 Slastičar Šukrija i advokat Grajić...................................................................20 Zapis o Stambolu(4.): Carstvo u zenitu.......................................................22 Sjećanje: Razvoj i procvat grada.................................................................24 Priča o Vehabu 2: Šabesa i kitiri...................................................................26 Susret Banjalučana u Saint Louisu: Sve do “rane zore”..............................29 Nova knjiga “Banjalučkih žubora”: Knjiga koja se sjeća..........................30 Region Halland - Regija Halland.................................................................32 Prepričana priča: Glasovi koji su odnekud dolazili... ...................................34 Hajmo Pobrđe, hajmo Pobrđani............................................................................36 Lov na losa u Švedskoj.................................................................................38 Sjećanje: Male klupe još žubore..................................................................41 Putopis: Etiopija............................................................................................42 Fragmenti iz “Paganskog poete”.................................................................45 Susreti sa prijateljima: Mjesta gdje se prepoznajemo.............................46 Priča o Rebrovcu: I Banjaluka ima svog Ikara.................................................48 Od Banjaluke do Jadrana - nekad................................................................50 Draganin kutak: Kruh sa orasima................................................................53 Muzej u egzilu................................................................................................54 Nova knjiga: Enisa Osmančević Ćurić, Riječi iza tišine............................56 Poezija............................................................................................................57 Program “Vezeni most” 2015.......................................................................58 str.8

str.16

Uzavrelo ljeto:

Reportaža: Naša Budućnost

Jednačina sa dvije nepoznate

s t r: 5 0 str. 4 2

Pu t o p i s :

Et i o p i j a

Od Banjaluke do Jadrana -nek ad

ŠEHER 3 BANJA LUKA


Haris Grabovac, Mona Sahlin, Satko Mujagić i prevodioc

Foto: Goran Mulahusić

APU Network i samarbete med Bosniakisk Kulturcenter organiserade

VITABANDSDAGEN: MINNESSTUDEN EFTER MASSMORDET I PRIJEDOR 1992 Pripremio: Mirsad Filipović

Den 31:a maj 1992, under kriget i Bosnien och Hercegovina, beordrade de serbiska myndigheterna i Prijedor stadens ickeserbiska, muslimska (bosniakiska) och katolska (kroatiska) befolkning att bära vita band runt armarna och att märka sina hem med vita flaggor. Syftet var att synliggöra de som senare skulle bli offer för den etniska rensningen i staden. Under krigsåren 1992-1995 fördrevs 53 000 ickeserber från sina hem i staden. 31 000 hamnade i etniska koncentrationsläger som Keraterm, Omarska och Trnopolje där människor dagligen utsattes för våld och övergrepp. 3173 civila, varav 256 kvinnor och 102 barn dödades, offren var muslimer och katoliker. Tusentals offer dödades i sina hem och blev sedan förda till över 60 massgravar, däribland också massgraven Tomašica, den största från kriget i forna Jugoslavien. Med fokus på Vitabanden, nationalism, massgravar och massmord i Prijedor kommer vi att dra en parallell med händelserna under 2-a världskriget samt den tilltagande främlingsfientligheten som råder i Sverige. Gäster var: Satko Mujagić – överlevande från koncentrationsläger i B&H Emerich Roth - överlevande från Förintelsen Mona Sahlin, nationell samordnare mot våldsbejakande extremism Haris Grabovac, Stiftelsen EXPO Utställning: Fotografier från Massgravar i Bosnien och Hercegovina Elever från Kärrtorp gymnasium Moderator: Negra Efendić, journalist Svenska Dagbladet, (Wendelapris 2014 vinnare)

EHER 4 Š BANJA LUKA


Mona Sahlin u društvu Banjalučana.

Preživio Holokaust: Emerich Roth

Sjećanje na prijedorsku tragediju

Značaj multikulturalnosti, tolerancije i suživota U Štokholmu, u prostorijama ABF-a, obilježen je dan početka stradanja Prijedorčana u agresiji 31. maja 1992. godine, kada su svi oni koji nisu bili srpske nacionalnosti morali na prozore izvjesiti bijele čaršafe, a na ruci nositi bijele trake. Organizatori ove tradicionalne manifestacije su bili APU-mreža i Bošnjački kulturni centar. Sala je bila premala da primi sve zainteresovane koji su pristigli iz mnogih gradova ove velike zemlje. Specijalni gosti su bili Satko Mujagić, preživjeli svjedok koncentracionih logora, Emerich Roth, preživjeli svjedok Holokausta, Mona Sahlin, nacionalni koordinator protiv nasilnog ekstremizma, i Haris Grabovac, zaposlen u organizaciji EXPO koja se bori protiv rasizma i diskriminacije u švedskom društvu. Uvodnu riječ je dobio Emerich Roth i veoma sugestivno govorio o svojim iskustvima kada su u pitanju etnička mržnja, genocid i stradanja nevinih i uporedio događaje iz drugog svjetskog rata sa bh. stradanjima i ustvrdio da tu nema neke velike razlike. Satko Mujagić je govorio o užasnom stradanju nevinih ljudi u logorima Omarska, Keraterm, Trnopolje i Manjača i pokušao sa sociološke strane objasniti motive, uzroke i posljedice zločina u Prijedorskom kraju. Edukacijom mladih u školama se može preventivno spriječiti ponovni zločin istakao je Satko.

Haris Grabovac je nadahnuto govorio o pokušajima zvanične vlasti i institucija Republike srpske da prećuti počinjene zločine i negira genocid počinjen na tim prostorima i izjednačava žrtve i izvršioce. U to se kako kaže uvjerio boraveći nedavno, sa švedskom delegacijom, upravo na mjestima gdje su počinjeni ti stravični zločini, Omarskoj, Manjači, Srebrenici, Korićanskim stijenama, Tomašici .... Mona Sahlin, poznata političarka, bivša predsjednica najveće švedske partije Socijaldemokrata, istakla je značaj multikulturalnosti, tolerancije i suživota, ističući primjer u vlastitoj porodici. Veoma dirnuta izlaganjima prethodnika i prikazanim dokumentarnim filmom o stradanju nedužnih civila u Prijedoru i Kozarcu, naglasila je važnost oprosta ali i obilježavanje ovih nemilih događaja kako bi se slijedećim generacijama ukazalo do čega vodi ekstremizam i nacionalizam. Veoma uspješan moderator je bila i Negra Efendić, novinarka Svenska Dagbladet, inače dobitnica prestižne nagrade Wendelapris za 2014. godinu. Dan bijelih traka, simboličan datum proglašen u znak sjećanja na ubijene stanovnike prijedorskog kraja, obilježava se u Bosni i Hercegovini i brojnim evropskim gradovima. ŠEHER 5 BANJA LUKA


Sjećanje na Srebrenicu – u Ženevi

Fotografija : Sedat Graho

JELENA I HATIDŽA

Tekst i fotografije: Erol Čolaković-Šehić "AFVT - SAntA" Genève Producer, filmmaker and art photographer.

Da nade za BiH postoji pokazao je i jedan emotivni susret majke Jelene iz Čelinca kraj Banje Luke i majke Hatidže iz Srebrenice. "Svaka ozbiljna zemlja u svijetu najviše ulaže u edukaciju, kulturu a poslije dolazi ekonomija u svoj svojoj sveobuhvatnosti… Politika je samo servis koji treba da olakša građansku svakodnevicu, poveže i organizira sve segmente jednog društva. Zato neizmjerno hvala Gradu Ženevi, Kantonu i Republici Ženeva te organizatoru asocijaciji Solidarite de Bosnie, što je prepoznala u mom radu kvalitet osobnog sjećanja, pijeteta i istine… Najteža simfonija zvukova koju sam ikada čuo su grumenovi zemlje koji padaju po gotovo praznim srebreničkim tabutima. Gotovo praznim jer u njima je nekada samo po jedna kost žrtava genocida. Svaki put kada gledam te ljude, te lopate čujem taj zvuk…" Ovim riječima Tarik Samarah, autor vanredne monografije i izložbe o posljedicama genocida obratio se prisutnima i zvaničnicima…Prije

6 ŠEHER

BANJA LUKA

njega, na Trgu Planpalea u ime organizatora jednomjesečnog obilježavanja genocida u Srebrenici obratio se Emir Čengić, a zatim Gradonačelnica Ženeve gospođa Esther Alder, Gradonačelnik Srebrenice gospodin Ćamil Duraković, a najemotivniji govor, govor iz srca, a ne sa papira, imala je predsjednica Majki Srebrenice, Hatidža Mehmedović… Iako vidno uzbuđen, zbog svih dešavanja pri njegovom dolasku u Ženevu, Ćamil Duraković je smogao snage da osobno pretpostavi općem, pa se ipak obratio prisutnima i pročitao svoj već pripremljeni govor. Mogli bismo reći da je ovim napravio državnički a ne politikantski potez! Načelnik Grada, čiji je veći broj žitelja u Memorijalnom centru u Potočarima nego što ih ima u samoj Općini Srebrenica danas, uručio je specijalno priznanje Grada Gospođi Martine Sumi za sve ono što je godinama učinila na širenju istine, pomirenja i razumijevanja tragedije koju je Bosna i Hercegovina proživjela i preživjela 1992 – 95. Skupu su prisustvovali i Ex Gredonačelnik Ženeve Gospodin Rèmy Pagani, Ivar Peterson i Šemsudin Salihović iz asocijacije Soladarite de Bosnie, zvaničnici iz Srebrenice i Kantona Genéve. Da nada za Bosnu i Hercegovinu postoji pokazao je emotivni susret Jelene iz Čelinca kraj Banje Luke i Hatidže Mehmedović. Vidno dirnuta riječima Predsjednice Majki Srebrenice, Jelena je sa suzama u očima prišla i rekla: "Ja sam Jelena i želim samo kao čovjek i majka da Vas zagrlim!" Sinoć smo opet postali pobjednička zemlja - Bilino polje i Planpale u Ženevi bili su zajedno, a politika i političarenje daleko. Medijski pokušaj da umanji pozornost na početak obilježavanja 20 godina od genocida u Srebrenici i da baci sjenu na centralnu manifestaciju 11.jula samo je djelimično uspio. To smo dokazali sinoć u Ženevi, to ćemo dokazati 14. juna 2015. na Trgu ispred Ujedinjenih naroda gdje IZ Bošnjaka Švicarske i Linheštajna priprema Centralnu komemoraciju i vanredan kulturni program.


Uzavrelo ljeto

JEDNAČINA SA DVIJE NEPOZNATE Najavljuje se vruće kalendarsko ljeto, ali i političko – Opozicija vjeruje da će dobiti novu poslaničku većinu i pokrenuti smjenu Vlade Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ Početak juna, a metereolozi najavljuju vruće ljeto. Zasad je vode još uvijek dovoljno, a Vrbas , pa i pojedini bazeni u gradu, za mnoge će ovog ljeta biti jedini spas od vrućina. Reklamni panoi i izlozi turističkih agencija prepuni su ponuda i aranžmana za godišnje odmore, ali - prema slobodnoj procjeni - oko devedeset posto građana i ne pomišlja da „realizuje“ neku od ovih ponuda. Jednostavnije rečeno: Nema se novca, a i od onako skromnih (neredovnih) primanja mnogi prvo gledaju kako da koliko-toliko napune frižidere, pa ako i ostane koja marka moglo bi se nešto i uplatiti da ne isključe struju, vodu, itd, itd...

Zaduživanje na zaduživanje Ako su kućne kase i „budžeti“ građana sve prazniji, entitetskom budžetu RS u ovoj godini moglo bi nedostajati čitavih 500 miliona maraka za pokrivanje troškova javnog sektora! Ukoliko se dogodi da izostane pomć MMF-a, ovih 500 miliona maraka, ili oko 250 miliona eura, pretvoriće se u deficit. Izgledi da MMF „priskoči“ sa novim kreditom pitanje je na koje u Vladi RS nemaju 8 ŠEHER

BANJA LUKA

konkretan odgovor. Iako iz entitetske vlade tvrde da „situacija nije alarmantna kako to pojedini neosnovano tvrde“, ova ista vlada, da bi spasila šta se može spasiti, poseže za novim zaduženjima!!! Budžet RS zasada opstaje prodajom obveznica i trezorskih zapisa, a entitetska vlada na nekoliko dana prije nego što će se ovaj tekst otići u pripremu, emitovala je 57 miliona maraka obveznica i trezorskih zapisa. Inače, dosad je RS emitovala 26 emisija obveznica ukupne vrijednosti od 850 miliona maraka!!! Ekonomisti i analitičari su upozorili - zaduživanje putem obveznica i trezorskih zapisa za vraćanje prethodnih dugova budžet vodi u propast. Već postoje i određena kašnjenja u isplati plata budžetskim korisnicima, kao i drugih davanja iz budžeta ostalim kategorijama stanovništva. Ne treba isključiti ni moguća kašnjenja u isplati penzija. Alarmatna situacija je i u javnim preduzećima i fondovima koje kontroliše entitetska vlada. Fond PIO i Fond zdrastveog osiguranja već godinama imaju problema u poslovanju, koje je opterećeno neredovnim prilivom uplata za doprinose, poslovanje je značajno otežano i zbog kreditne zaduženosti, a Fond PIO se i


Intervju kratkoročno zadužuje kod komercijalnih banaka kako bi isplatio penzije. Pojedinim javnim preduzećima, poput preduzeća „Šume RS“, prijetila je blokada računa od Poreske uprave zbog neizmirenih poreskih obaveza od 9,8 miliona maraka, a u ovom preduzeću priznali su da imaju i „oko 16 miliona maraka gubitka tekućih obaveza“?! A kada se očiglednim ekonomsko-socijalnim problemima pridodaju i oni na političkom planu, aktuelna izvršna vlast mogla bi imati vruće ljeto. Vladajuća većina u parlamentu SNSD-DNSSocijalistička partija oslabljena je napuštanjem jednog broja poslanika, pojedni prijedlozi i nacrti zakona u parlamentu nisu prošli u parlamentu, a opozicija im „diše“ za vrat.

Formiranje nove skupštinske većine Opozicione političke partije, okupljenje u Savez za promjene, pokrenule su proces formiranja nove skupštinske većine, a time i smjene vlade premijerke Željke Cvijanović. Trajale su aktivnosti na prikupljanju potpisa 42 poslanika, što je dovoljno da se u parlamentu izglasa nepovjerenje aktuelnoj vladi. Podršku nastojanjima opozicije dali su i nekadašnji članovi SNSD-a i bivši ministri, poput Slobodana Stanića koji se priključio opoziciji. Čak su iz opozicije potvrdili da je visoki funkcioner SDS-a i gradonačelnik Bijeljine Mićo Mićić predložen da obavi razgovore oko formiranja nove skupštinske većine, odnosno figurirao je kao potencijalni mandatar za sastav nove vlade. U igri je matematička jednačina sa dvije nepoznate, čiji bi krajnji rezultat trebala biti većina od 42 poslanika. Na tvrdnje opozicije da bi mogli imati 42 poslanika, iz

vladajuće koalicije poručuju suprotno - imamo stabilnu skupštinsku većinu a time i stabilnu vladu. Ipak, opozicija je zasad skupila 39 poslaničkih potpisa, i u trenutku dok nastaje ovaj tekst (9.juni-op.aut), predsjedniku parlamenta predali inicijativu za održavanje posebne sjednice parlamenta sa jednom jedinom tačkom dnevnog reda: Rasprava o aferi „Snimak“ ili „Dva papka“, koja se odnosi na kupovinu poslanika . U audio-snimku koji se pojavio u javnosti, prema tvrdnjama opozicije čuje se i glas premijerke Željke Cvijanović, koja je prema mišljenju opozicionara učestvovala u kupovini poslanika. Iz opozicije su najavili da će na sjednici pustiti i sporni audio-snimak, a pritom optužili MUP i Specijalno tužilaštvo RS da nisu adekvatno reagovali u ovom slučaju. -Pustiću audio snimak tokom zasjedanja i gospođu Cvijanović, u sali u kojoj je položila zakletvu kao premijerka, te se obavezala da će raditi u skladu sa Ustavom i u interesu gradjana, zamoliti da kaže da li je to njen glas li nije - najavio je Dragan Čavić, predsjednik i poslanik Narodnog demokratskog pokreta. Njegov kolega iz skupštinskih klupa iz SDS-a, Vukota Govedarica, ustvrdio je takođe da ove dvije institucije nisu do kraja uradile svoj posao, a “da su uradile svoj posao kako treba sada bismo imali utvrđenu odgovornost o samoj aferi i najvjerovatnije utvrđenoj odgovornosti, a imali bismo danas predsjednicu vlade u zatvoru, iza rešetaka”. S druge strane, predsjednica Vlade RS Željka Cvijanović optužila je opoziciju da “predstavlja jednu kriminogenu pojavu koja sama fabrikuje afere kako bi urušila aktuelnu vlast”, te najavila da će “aktivno učestvovati u radu sjednice kako bi se sve razjasnilo”.

Posebna sjednica parlamenta:

D a l i j e v l a d a R S i z a b ra n a na bazi političke korupcije? Neposredno pred zaključenje ovog priloga i broja, prihvaćen je zahtjev opozicije za održavanje posebne sjednice parlamenta RS. Na dnevnom redu - jedna tačka: informacija o kupovini poslanika prilikom formiranja vlade Željke Cvijanović u decembru prošle godine. Afera „snimak“ ili „papak“, kako je nazivaju, o audio snimku koji se pojavio u javnosti, a gdje se, prema tvrdnjama opozicije, čuje i glas premijerke Željke Cvijanović, trebalo bi da dobije epilog u skupštinskim klupama. Ipak, jedno je sigurno.Tokom sjednice kolegija parlamenta vladajuća većina SNSD-DNS-Socijalistička partija uspjela je onemogućiti da se tokom parlamentarne rasprave emituje sporna audiosnimka, iako su to tražile opozicione političke partije. Mada na sjednici neće biti puštena audiosnimka, u opoziciji tvrde da su „uspjeli u namjeri ukazati da je Vlada RS izabrana na bazi političke korupcije“. S druge strane, vladajući, predvođeni SNSD-om, mišljenja su kako se „ne može dozvoliti nikakvo puštanje navodno audio snimaka u NS RS pa da se insistira da li to je vaš glas ili nije vaš glas“. To je dodatno iziritiralo opoziciju jer „iz SNSD bi najviše voljelji da nema struje taj dan, da ništa ne pričamo, da ćutimo i da. ako je

moguće. to prođe što bezbolnije za vladajuću koaliciju“. Opozicija nije zadovoljna ni odnosom pravosudnih institucija. Specijalno tužilaštvo RS u slučaju „snimak“ obustavilo je istragu 9.juna, dan nakon što su članice opozicionog bloka Savez za promjene podnijele zahtjev za održavanje posebne sjednice.To bi, tvrde u ovom opozicinom bloku, mogao biti još jedan „prilog za biografiju nerada Specijalnog tužilaštva, ali i mogući dokaz da ova institucija radi po nalogu vladajuće većine“. Šta će na kraju biti, teško je u ovom trenutku precizirati (održavanje sjednice zakazano za 23. juni-op.aut), ali, prema dosadašnjem, za očekivati je da bi sjednica mogla biti prilično burna. Nastavak zanimljivog, pa i vrućeg, političkog ljeta mogao bi biti u namjeri opozicije da formira novu skupštinsku većinu, a time i stekne „uslove“ da obori sadašnju vladu premijerke Željke Cvijanović, i formira novu. U pitanju je matematička jednačina sa dvije nepoznate, čiji bi krajnji rezultat potrebna 42 većinska poslanička glasa. Ko će uspjeti da ih skupi, možda se pokaže 23.juna kada je zakazana posebna sjednica parlamenta.

ŠEHER 9 BANJA LUKA


Kolumna

Kako sam postala nevidljiva i ostale priče s Polja pamuka

Tekst: Radmila Karlaš Nedavno je jedna, meni draga bratija od pera, boravila u Banjaluci. Shodno onoj Sličan se sličnom raduje, obradovah se i nagrnuh. Naime, birvaktile sam im se toliko radovala, da su mi suze išle na oči od smijeha svaki put kad bih bacila pogled na njihove pisarije. Toliko sam se smijala, pa obnevidjela doživjeh da me jednom iz cisterni gradske "Čistoćenečistoće" zaliju svojim šmrkovima, dok sam nevino sjedila ipod mosta na Vrućici kraj Vrbasa i čitala njihove kreacije. Trebalo je već tad da to bude znak! Ja se smijem, dok se niz mene cijedi ona silna, šmrkom nanesena, prljavština. Momci su bili The BEST! Momci s bine. Bilo ih je više nekad. Tu su sad njih dvojica. Momci s Jadrana. Sad ih gledam, kao u škripu (impresija potpisnice ovog teksta) pride Treći, izvan škripa, koji je u nešto drugačijoj poziciji, jer on je, kako bi se to već reklo, neka vrsta njihovog hroničara. Škrip se podmazuje, ni manje ni više do ljudskim mesom. I, da nisam već poludjela, tad bi. Od dodatnog prizora. Ona, koja nije Banjalučanka i koja je poznata kao Žena koja puno priča i ništa ne kaže, sa popriličnim stažom u gotovo privatizovanoj fondaciji stranog imena i On, koji takođe nije Banjalučanin, pozamašno grlato bezbojno piskaralo, kojeg ću u ovom slučaju zvati Bucko Bruka. I šta koga boli uvo ko je Banjalučanin, a ko nije. Prvenstveno mene. Ne zato što sam ja neka vajna Banjalučanka, a jesam da se ne lažemo, već zato što sam živjela u ovom gradu, TADA. Retorički vješana, suštinski proganjana, praćena, maltretirana i na koncu ekonomski slomljena. Kaže jedan od one dvojice iz grupe The BEST sa bine "...Mi smo pisali o zločinima tokom Bljeska, Oluje, pa su se čak i bliski rođaci okomljavali na nas zbog toga..." Slobodna reinterpretacija potpisnice ovog teksta glede iste suštine. Eto, potpisujem i ja, samo sa drugačijim naci - predznakom. Šta ima veze kojeg je predznaka naci faca. I, vrlo često dotrči iz (bes)krvnih relacija. I sad ćeš ti meni, unjkavo stvorenjce sa bine, pričati o tome ko je u MOM gradu zaslužio da mu grupa The BEST gostuje u škripu, a ko ne. Da ironija bude veća, unjkavo stvorenjce sa bine učinilo je sve u svojoj moći da ovakvih kao ja ili takvih kao što su dječki s bine, u mom gradu nema. Naravno, mene još ima, ali to niko ne vidi. Glede tog užasa, jedan pas je demonstrativno napustio gledališČe. Prije toga, ćuko je počeo neutješno da tuli iz prvog reda. "Analitičari" na bini se nisu zbunjivali, pa sam lagano počela da tulim i ja. Onda sam se sjetila da sam nevidljiva i nečujna, pa sam začepila gubicu. Kvalitetni ljudi novinari nemaju posla, kaže EHER 10 Š BANJA LUKA

Bucmasta Bruka sa bine. U gradu nema kritične mase, unjkavo se proteže falset Žene. Zaboravljajući da sam nevidljiva i nečujna, kažem, Znam, jer ja ne postojim, a da bi postojala nekritična masa poput tvoje, kažem ja Njoj i Njemu, onda nas ima da nema. Naravno, nikog ne zbunjujem niti prekidam svojim nesuvislim lamentacijama, jer me zapravo nema. Već godinama se neka piskarala u Banjaluci pitaju ko bi mogao da im objektivno izanalizira situaciju u Manjem do mog., pa kad im neko rijedak kao poštenje u Tornju manjeg spomene moje ime, oni sliježu ramenima. Kako da išta pitaju nekog koga nema. Dakle, kako me nema, ako izuzmem pomenutog ćuku koji me detektovao, ali on se kao svjedok ne računa, gledam iz gledališČa one kojih itekako ima. Jer njih utoliko više ima, ukoliko mene nema. Prosto. Ovi drugi za koje još ne znam koliko ih ima, odnosno nema, momci The BEST, vidim došli su trbuhom za kruhom. Vide oni da na poljima naše ex domovine ima više goniča robova, do pamuka. I muka mi je, kako odavno nije bila. Opet gledam ove što ih ima. Sjećam se kad sam kod pomenutog Bucka Bruke odmah nakon rata odvela ekipu švajcarskih novinara da mu dadnu pare za neki list na propalom fakultetu. Smatrala sam da je to sevap. Njima su dali pare, a meni značku sa runolistom. Još je čuvam kao sjećanje kako sam od početka činila sve u svojoj moći da jednog dana nestanem. Bucko Bruka učinio je sve nasuprot. Uvijek ga je bilo dovoljno svuda, i tamo i ovdje, obično niko ne bi razumio šta priča, što je bilo savršeno. Kako je kao svaka neznalica pričao vrlo glasno, ljudi su uglavnom začepljivali uši. A on je pomno radio na sebi. I oko sebe. Skupocjen automobil, stan, omiljeno lice sa TV ekrana. Prije mog konačnog nestajanja srela sam se sa vlasnicom Fondacije komplikovanog imena i unjkavog glasa. Neka plemena od ranije pričala su da se u toj Fondaciji ponekad može malo založiti, ono kao neko svratište da čovjek prezalogaji da kosti ne ostavi u bespuću i da dobije koju kap vode. To mi je bila posljednja ili gotovo posljednja nada, jer su oko mene bila nepregledna pustopolja. Tako se ja odvukoh u svratište, gdje mi Gospodarica istog reče kratko i britko, A ne, ti ne. Zabezeknuto upitah, Zašto baš ja ne. Dobih odgovor, Jer ti ne, vidiš li budalo da tebe više nema. Ja koja ne vidim treba sad da vidim da me nema. A kako ja da vidim ako ne vidim i ako me pri tom nema. Upitah razjapljenih gladnih usta da mi razriješi tu enigmu nad enigmama, na šta mi Gospodarica gladnih unjkavim glasom krenu nadugo i naširoko govoriti svojim čuvenim stilom da puno priča, a ništa ne kaže, a kad joj i to dojadi, zalupi mi vrata pred nosom. I posljednji susret bi s Buckom Brukicom koji se igrao svojim igračkama. Ni on me nije razaznao. Pokazah mu značkicu Runolista, ali ništa. Veli, vidi samo rever od moje jakne, a Runolist mu ne znači ništa. On je više za dupli hamburger. Runolist je za koze, reče. Kada si suviše vidljiv, onda nema druge do da vremenom postaneš nevidljiv. Vidiš, razlika između profi piskarala i vas, koji sve vidite i još o tome pišete ili pričate, a ne treba, je krucijalna. Vremena tranzicije podrazumijevaju nas. Mi smo dobili savršen okvir.


Foto: Goran Mulahusić Vi ste mi opet kao nešto suviše veliki, pa niste htjeli da se ugurate u okvire malih novina. Ne onih Malih novina, ne. Osim toga, nećeš ti meni pisati protiv našeg Vrača, ne, to ne. Htjela sam da odgovorim, ali sam vidjela da on napreže sluh, traži me očima, uzima lornjon, ali me ne vidi. Uperih pogled ka bini i odjednom shvatih da ni dvojca iz grupe The BEST gotovo da nema. Nazirem im još oči, ruke i nema više ništa. Doduše, to da ovi nestaju primijetila sam i znatno ranije. Naročito kad bih neke poznanike s druge strane Rijeke pitala za njih. A oni meni, Ko ti je to, takvih ovdje nema. Kako nema, nedam se ja, pa to su momci The BEST. Jebo te, najbolji su sad oni koji idu u korak s vremenom, a ne ti koji nisu shvatali zakonitost društva. Pardon, korporacija. A to je, ne predajem se ja. Tranzicija, od fukare do bogataša. Ili prati ili shvati, kažu umno. A pljačka potkovana ideologijom nacionalizma iliti fašizma, blenem. Opet ona, ko te pita za pljačku, sve se mijenja, osim kamenja. Uštrpni i ti. A osjećaj za moral, pravdu. Možeš pisati bajke dušo, bolje ti je. A i njima. Opet postavih pitanje, ali mi rekoše da me uopšte ne čuju. Ah, zato je tu znači Hroničar, sinu mi. Dječko koji pokazuje veliku knjigu. Sad može da kaže bilo kome, Ama čekajte, nisu oni nevidljivi, gledajte ljudi, evo ih u u knjizi. Ono dvoje "analitičara" što pridržavaju škrip, jednako sjede, još uočljiviji. Kakva je ovo zajebancija pomislih. I kakvo licemjerje. Na bini sjede ljudi koji su, između ostalih, učinili sve da ja postanem nevidljiva. I sad mi oni tu trune o moralu, profesionalizmu i o svemu drugom o čemu pojma nemaju. Imaju brate poligon, nastao na rupi protjeranih, izginulih. I na rupi PRAVIH Banjalučana. Takve rupe su idealne za mediokritetstvo. Nisu u stanju da postave jedno suvislo pitanje dječkima iz grupe The BEST. Da ne govorim o analizi, o

onom što se najjednostavnije zove jedna normalna sociološka analiza zašto je takvo što gdje su Blistavi dječki ostavili trag nestalo, ugasilo se i zašto je nemoguće ustoličiti iole normalan kreativan novinarski obrazac u našim banana državama. Ajde, ne brondaj, kaže moj partner, imenjak jednog od momaka The BEST. Ja ne brondam, obrecnem se. Već govorim. Znam, ali te ionako niko ne čuje, a bogami i ne vidi. U tu Fondaciju si možda i mogla da si malo niža, šira, gluplja... Nisam išla na konkurs za Miss debila, već da preživim. Moj partner me gleda iskosa. To ti je tako kad ne praviš kompromise. Mi smo donji u ovom gradu, shvati. Neće moći, dreknem. Imam suviše i u glavi, i na glavi, dunem pramen kose, i neću da se pravim da sam idiot. A i živim kao što vidiš. Onda stanem. Ko kaže da ja živim. Pa, ja. Dobro, i ko još. Pa, imam svoj blog. I koliko ga ljudi čita. Dovoljno, avangarda i nije za tupane. Ti to zoveš avangardom, dva i po čovjeka. Hvata me za ruku, Ej, ko još opšti sa nevidljivima. Ti budalo, dreknuh sad najjače što mogu i zaletih se prema njegovom imenjaku iz okrnjene grupe The BEST, koja gostuje u našem gradu. Već ga i vidim i ne vidim. Kod mene je, očito, stanje puno gore, jer on mene izgleda uopšte ne vidi. Gleda bijelo u mom pravcu. A sigurna sam da me nekad razaznavao. Bar preko telefona. Stišćem svoje posljednje dvije knjige i tutnem mu ih u ruke. Neće moći, gospodo, ima i mene. Ako nigdje, bar u mojim knjigama! Potapšem njihovog Hroničara lagano po leđima izlazeći, ta taj čovjek bar razumije. Nema veze što me ni on nije vidio, navikavam se. Samo se u očima psa na izlazu razazna prepoznavanje kad me ugleda. Potraja to tek jedan tren, a potom se i on okrenu svojoj koski. Što je sigurno, sigurno je.

Š E H E R 11 BANJA LUKA


Kolumna

Demokratija na način

„OPASNE“ B.Luka, Juni 2015. Što je bliži kraj aktuelnoj vladi manjeg entiteta, sve je manje normalnog ponašanja ministara i poslanika vladajućeg prežima. Jedan od razloga takvom ponašanju svakako je i izjava Dragana Mektića, državnog ministra bezbjednosti, kako je osim terorizma ključni problem u BiH borba protiv kriminala i korupcije, i da tu neće biti nedodirljivih: „Zato me se i boje jer imam namjeru otkriti afere u kojima su iz zemlje iznesene stotine miliona maraka na neke račune kojima niko ne može stati u kraj, niti se zna kome one idu''. Ta uvrlo ''opasna'' tema koju je najavio ministar sigurnosti ima vrlo jasnu poruku, da je to samo jedan vid zastrašivanja kriminalaca koji se ne Dragan Čavić- Lider NDP-a

plaše nikoga, naročito policije, o čemu govori samo jedan primjera ubistvo Milana Vukelića koji je upozoravao pravosudne organe i policiju na spregu vlasti i kriminala, zbog čega je i izgubio glavu maltene pred vratima policije koja ni do danas ne smije otkriti počinioce ovog terorističkog čina, što je obrazložio Dragan Čavić, lider NDP-a: ''Više normalan čovjek ne može da trpi teror, ovo je zemlja apsolutizma, ovo je zemlja korupcije i kriminala najcrnje čvrste; u kakvom mi društvu iživimo, činjenica je da imamo vlast koja je direktno involvirana u najveće lopovske poduhvate u republici. I tu nema nikakve tajne, samo je ključno pitanje za pravosuđem - šta češka?“ A šta bi se drugo moglo kreći, nego da čekaju da kriminalci odnesu sve iz ozemlje, što

je potvrdio i Mladen Bosić, lider SDS-a, ''da smo dostavili dokumentaciju, fakture i dokaze o formiranju paralelne firme ''Nikola Tesla'' u Njemačkoj i da Esada, kada se za taj slučaj zainteresovalo tužilaštvo Bosne i Hercegovine, tužilaštvo RS-a iznenada pokreće tu situaciju da se otvaraju slučajevi za koju su krivci nedostupni''. Umjesto da su otvorili slučaj na osnovu informacije, dok je direktor „Nikole Tesle“ bio dostupan organima gnojenja, oni su sačekali da nepovratno ode odavde, znajući da na takav način nikad neće doći pred lice pravde. Identičan slučaj je sa aferom Birač, dokumentaciju o tome smo dostavili sudu prije mjesec i po dana i vidim da se otvaraju drugi slučajevi, ali zajednička stvar im je da izvršioci krivičnih djela više nisu dostupni organima gonjenja. Slična stvar je sa optužbama koje dolaze iz vlade, da mi urušavamo finansijski sistem u RS-u zato što smo odbili da se ratifikuje kredit kojim je BiH trebalo da dobije 37 miliona maraka, bez navođenja na koje stvari će se ta sredstva potrošiti''.To je za građane ovog entiteta tabu tema i o tome u ovdašnjem pravosuđu bar do sada nije bilo razgovora jer su mnogi visoki i zaštićeni funkcioneri do lakata uključeni u pljačku, što im je novi zakon o javnom redu i miru omogućio jer se o tome ne smije ogovoriti, čime bi oni do kraja i bez odgovornosti pljačkali preostalu imovinu. Zato je Vlada u svrhu prikrivanja pljačke angažirala sve svjetske protuhe, lobiste i samoz-


Kolumna

n SNSD-a

“ TEME Mladen Bosić: Lider SDS-a

vane stručnjake za borbu protiv međunarodnog terorizam, Galijaševiće, Vukadinoviće, Kesiće, koji su ''radili'' bez bilo kakvog učinka i iz šuplje kase RS-a izvukli desetine miliona maraka. Tako je priča o navodnoj borbi

protiv međunarodnog terorizma imala za cilj da vladu RS-a uključi u svjetske trendove protiv ove pošasti, dok je sa druge strane kriminal u ovom entitetu toliko uznapredovao da je opasniji od svakog terorizma jer moćnici uz blagoslov vlasti vrše teror

Nebojša Radmanović: Predsjednik IO SNSD-a

Piše: Rešad SALIHOVIĆ

nad sopstvenim narodom. I sav taj kriminal aminuje se pred očima navodnih narodnih poslanika, koji su dozvolili da ovdašnja vlast punih deset godina radi na destabilizaciji RS-a, i ako Republika Srpska u najmanje mogućem obimu postane pravna država Milorad Dodik neće dočekati kraj mandata na funkciji predsjednika republičke, u to sam obijeđen - naveo je Mladen Bosić. A prije nego bode, kaže Vukota Govedarica, ''on bi trebao na demokratski način predati mandat kako je to svojevremeno dobio od Dragana Čavića. No, uvjeren je da će to isto vrlo brzo uraditi i Milorad Dodik, samo je pitanje hoće li on biti demokrata i predsjednik svih građana RS-a. S obzirom da se ta odrednica stiče zaslužnim priznanjem u najvišem demokratskom društvu a ne strahovladom, sasvim je izvjesno da se to neće desiti, a onda će tek nastupiti veliki problemi koje će, možda, rješavati i ulica.


GORNJI ŠEHER I NJEGOV KUD Atif Turčinhodžić, predsjednik KUD-a „Budućnost“: Počinjemo ponovo, tražićemo i svoj dom.

Živjeti i za kulturu Pripremio: Mišo VIDOVIĆ

Lijepa, optimistička vijest proširila se Banjalukom. Kulturno-umjetničko društvo „Budućnost“ ponovo počinje sa radom. Pogotovo je ova vijest sa velikom radošću dočekana i primljena u najstarijem dijelu grada - Gornjem Šeheru. Godinama, pa i desetljećima, žitelji ovog dijela grada iskreno i predano živjeli su za svoju „Budućnost“; mnogi ovdje naučiše prve folklorne korake, počeli se družiti sa muzičkim intrumentima i „prosviraše“ prve note, a svakako bilo je i onih koji su imali sklonosti za pjevanje, recitovanje, glumu. Trebalo bi vremena i prostora nabrojati sve one koji su dali doprinos u radu društva, ali nećemo pogriješiti ako kažemo da su svi oni, godinama, vrijedno, marljivo, sa velikim entuzijazmom kroz brojne sekcije, čuvali i sačuvali kulturno-istorijsko naslijeđe, tradiciju, običaje, Gornjeg Šehera, kolijevke Banjaluke i najstarijeg gradskog naselja. Društvo je imalo prosvjetnu i odgojnu ulogu, bilo je inicijator i organizator brojnih društvenih akcija koje su imale za cilj poboljšanje života građana. “Budućnost“ je bila naša budućnost, često se znalo čuti u Gornjem Šeheru.“Budućnost“ će biti naša 14 Š E H E R

BANJA LUKA

budućnost , nedavno su, jasno i glasno ustvrdili i poručili i u Gornjem Šeheru, kada su provedene aktivnosti vezane za obnavljanje rada kulturno-umjetničkog društva. O svemu ovome, u hladu pored Vrbasa, razgovarali smo sa Atifom Turčinhodžićem. Iz svoje bogate arhive pokazuje i list koji je izdavao KUD „Budućnost“, vrijedno svjedočanstvo, ali i brojne fotografije, zapisi, takođe svjedoče o dugogodišnjoj aktivnosti društva (vidi fotografije-op.aut). Podsjećamo, prema pisanju lista KUD „Budućnost“, društvo je osnovano u aprilu 1936. godine, a prvi začetnici osnivanja društva, kazuje Atif, bili su Idriz i Hatidža Maslo, aktivni učesnici u antifašističkoj i narodnooslobodilačkoj borbi, partizani i prvoborci. -Nakon Drugog svjetskog rata, pogotovo šezdesetih, sedamdesetih, ali i osamdesetih godina doživljava istinski zamah i procvat u radu. Aktivno rade brojne sekcije, društvo broji nekoliko stotina članova, a svakako treba pomenuti da je društvo značajno doprinosilo kulturno-umjetničkom životu u gradu. Dobar dio članova društva kasnije su postali poznati i uspješni stvaraoci, ne samo u gradu, nego i šire - kazuje Atif, iščitavajući i pokazujući dokumentaciju koja svjedoči o tome. Podsjeća Atif i kako je prije nekoliko mjeseci došlo do inicijative da se obnovi rad društva i održi obnoviteljska skupština: „Ideja o obnovi rada društva rodila se ispred poznatog okupljališta Banjalučana, bašte hotela „Palas“, kada sam sreo našeg sugrađanina Safeta Isića.


Razgovor Međutim, meni se nekako po glavi „vrzmala“ ta ideja kada god sam prolazio pored doma „Budućnosti “. Onda gledam u dom, i negdje u pozadini do mene dopire muzika i atmosfera iz onih lijepih vremena kada je društvo radilo punom parom... Ideju je odmah prihvatio Safet Isić, koji je odradio posao na pripremi neophodne dokumentacije za obnovu rada, krenulo se i sa drugim aktivnostima na tom planu, napravili smo i pečat društva (koji nam pokazujeop.aut)...Osim nas dvojice uključilo se još ljudi, napravljen je statut, održana je skupština društva, formiran upravni odbor, kao i ostali organi, i društvo je, može se reći, počelo sa radom. Planirane su već neke aktivnosti, trebaće svakako obnoviti i neke tehničke resurse, jer je u sastavu društva nekada bio folklor, muzička sekcija i dramska sekcija, a djelovale su i sportske...Postoji interes nekadašnjih članova, ali i mlade generacije iskazuju želju da se uključe u rad društva, što posebno raduje... Podsjeća naš sagovornik da je jedna od najvažnijih aktivnosti u narednom periodu povrat imovine društva, da mu se vrati u posjed Društveni dom u Gornjem Šeheru: “Svakako da će se pokrenuti sve raspoložive zakonske mogućnosti da se vrati imovina KUD-a „Budućnost“, a to je prije svega povrat Društvenog doma, koje pripada društvu, jer, kao što je poznato, ono je tu godinama djelovalo. Takođe postoji i mogućnost podnošenja tužbe protiv sadašnjih korisnika prostorija, radi se o jednom od kulturno-umjetničkih društava...Predviđeno je da se i od nadležnih gradskih organa vlasti u u Banjaluci, ali i i od entitetskih institucija u RS, zatraži povrat imovine KUD-u „Budućnost“, uz korištenje svih raspoloživih pravnih mogućnosti. Podršku za povrat imovine društvo ima i od građana Gornjeg Šehera...Svakako da se neće odustati od povrata imovine, a ukoliko se vlasti u Banjaluci i RS ogluše na naš zahtjev, ići ćemo na više instance, pa čak ako treba i do međunarodnih pravnih instanci...Društveni dom pripada KUD-u „Budućnost“, ali svakako pripada i građanima Gornjeg Šehera, koji su godinama podržavali i učestovali u radu našeg društva...“. I na kraju šta poručiti. Ponoviti ono što su nedavno poručile Šeherlije: “Budućnost“ će biti naša budućnost!!! Fotografije i ilustracije: Iz arhive Atifa TURČINHODŽIĆA


Reportaža

NAŠA »BUDUĆNOST« Ponosne generacije kulturno-umjetničkog društva u Gornjem Šeheru Piše: Atif TURČINHODŽIĆ Priče moje mladosti vezane su ponajviše za naše obale, mostove, aleje, Halilovac, Liman… i tako u nedogled… Evo, i sad vidim jedno ušće, tamo gdje cvjeta najveća ljubav i gdje se naša bistrooka Suturlija predaje zagrljaju svoga ljepotana Vrbasa. Baš tu, na početku Tabaka, počinjale su mnoge ljubavi… U Šeheru kraj bistra Vrbasa… Vrbas voda nosila jablana… Tu može da počne i jedna od priča o jednom kulturno-umjetničkom društvu koje je najstarijem dijelu našega grada davalo vječitu mladost. Jer, kad kažemo Gornji Šeher, onda mislimo na Vrbas, na čaršiju, ali i na »Budućnost«. DOČEK NOVE GODINE: Bila je to noć koja se ne zaboravlja i koju ću pamtiti cijeloga života. Sa svojih desetak godina dočekivao sam Novu godinu u domu »Budućnosti« u Gornjem Šeheru, sa mojim roditeljima i njihovim društvom. Zanesen harmonikom našega Irfana Galešića i gitarom našeg Priliplije slušao sam sevdalinke za koje me vežu sretni dani moga djetinjstva. Sjećam se, kao danas, našeg Ruje i njegovih cigaret pauza, kad nas je ostavljao u sali u vrisci i galami, a onda bi opet nastavljao da vrti film, i tako po dva-tri puta… Sjećam se filmova koje smo gledali široko otvorenih očiju… Šejn, Saskačevan, Ne okreći se, sine, Ajvanho, Bijelo pero… Sjećanja se šire, kao grane stabla na samom ulazu u »baštu«, čim se popneš uz stepenice. Kako sam znao hladovati pod tim krošnjama, i to samo onda kad dođeš ranije i tu zauzmeš mjesto. A miris kahve, pržene u dolafu, širio se cijelom baštom, sve do Trokine pekare i Aretove obućarske radnje. Eh… Kako smo tu znali uživati. Pa još korzo kraj same »Budućnosti«, dođemo i pješke iz grada, samo da bismo vidjeli i bili viđeni… ŽARIŠTE KULTURE: Po pričama mojih roditelja, koji su i sami od prvog dana bili među osnivačima KUD-a »Budućnost«, zajedno sa prvim predsjednikom, bravarskim radnikom Idrizom Maslom i njegovom ženom Hatidžom. Tadašnji režim pokušavao je da na razne načine onemogući rad ovog naprednog društva, ali upornost ljudi i predsjednika Idriza, te naprednih omladinaca Gornjeg Šehera, bila je velika i nezaustavljiva. Mladi nisu samo pjevali i igrali, nego su se, inicijativom društva, uključivali i u omladinske radne grupe kojima je rukovodio Smail Sobo. Zbog velikog interesovanja za djelovanje u raznim sekcijama, mjesta okupljanja – zbog skučenosti u prostorijama društva – bila su i privatne kuće. To se nije dopadalo tadašnjem režimu, pa je policija počela da prati neke članove, misleći da su bili i pripadnici Partije i SKOJ-a. Malo pomalo, »Budućnost« je postala istinsko žarište kulture i naprednih, antifašističkih stremljenja, ispoljenih u NOB-u i poslijeratnoj izradnji. PONOSNE GENERACIJE: Kroz djelovanje KUD-a »Budućnost«, kroz brojne sekcije, od folklorne, muzičke, dramske, literarne, do šahovske, fudbalske, rukotvorina, hora, prošle su generacije šeherskih, i banjalučkih, stvaralaca i sanjara. Bilo je to vrijeme entuzijazma, saradnje, gostovanja, vrijeme druženja i međusobnih uvažavanja. Kao da još čujem pjesme sa dječijih festivala koje je, uz orkestar, organizovao Idriz Turčinhodžić. Sjećamo se i brojnih aplauza koje smo dobivali na našim gostovanjima širom EHER 16 Š BANJA LUKA

zemlje, pa i van granica, a posebno na obalama našeg Jadrana.Tada je između ostalih predsjednik bio i Tasim Mešinović, potpredsjednici Ibrahim Robović i Iso Mostarac, na čelu izvršnog odbora bili su Asim Mundžić, kao predsjednik, i Rifet Beglerović kao njegov zamjenik. Konferenciju društva sačinjavali su: Tasim Mešinović, Kemal Galešić, Rifet Beglerović, Ibrahim Robović, Ljubo Škorić, Elmaz, Munira i Idriz Turčinhodžić, Rašid Gunić, Šefket Maglajlić, Katarina Tica, Azra Kobilj, Ramiza Mešinović, i mnogi drugi. PRIČA MOJE MAJKE: Mnogo je priča koje su počinjale u društvu »Budućnost«. Mnogo prijateljstava, nadahnuća, ljubavi… U jednoj od tih priča su i moji roditelji, majka Munira i otac Elmaz. O tome kako je njihov zajednički životni put upravo počeo u društvu. Majka mi je o tome često pričala, a ja sam želio da to ponovo slušam. Njena sjećanja utisnuta su u moju dušu, i dok ovo pišem, u jednoj novembarskoj noći, pred mojim očima ponovo oživljava dragi majčin lik… U rukama joj igle heklačice, vješti prsti stvaraju ljepote od konca, a sjećanja ponovo zažubore, kao Vrbas u predvečerje. Prošle su tri godine od očeve smrti, a majka se vraća u one davne godine, šeherske: »Bila sam kod moje sestre Hatidže i zeta Idriza u Tabacima i čuvala sam im djecu. Tu sam spavala i povremeno odlazila u Sitare i na našu Pržinu kod moje majke i oca, a zatim ponovo kod sestre, i tako oko šest godina. Sve se to dešavala prije drugog svjetskog rata, a imala sam šesnaestak godina…«


Ovdje malo zastaje, podiže pogled ispod naočala, i kao da traži te stare slike u izmaglici sjećanja: »Jednoga dana sam sa prozora sestrine kuće ugledala Elmaza kako ide prema Šeheru, a kasnije sam čula, i vidjela da je bio u društvu »Budućnost«. Moj Elmaz je bio lijep, imao je rolnavu crnu kosu uredno začešljanu. Jednoga dana sam otišla na probu u našu »Budućnost«. I tamo, za vrijeme jedne pauze između dvije predstave, kad sam izašla na svjež zrak, on mi je prvi put prišao i upitao: 'A što si ti izašla kad je ovako hladno?' Tad sam ga zamolila da mi iznese kaput. Te večeri, poslije probe, Elmaz me je prvi put otpratio do kuće…« Ovdje je zastala, i utonula u šutnju, a oči su joj se napunile suzama. Nastavila je kerati, kao da je htjela iskerati te godine. I tako je to počelo, i trajalo 70 godina. Nek je veliki rahmet mojim roditeljima, i sestri Čimki… BAŠTA SAN: Jesen je, godine 2014. Idem i danas do Šehera, od Alibabe, pa kroz Sitare. A onda, preko visećeg mosta, mosta sjećanja i odavanja počasti brojnim Banjalučanima, dolazim pravo pred našu »Budućnost«. Zastanem tu, i sve slike se ponovo vraćaju, kao film iz djetinjstva i mladosti. Ostaju slike, ali dokad? Ja bih da ostanu zauvijek. A ko to zna? Sve je tu, ali nažalost nas nema. Uzdiže se i sada ono naše drvo, čini mi se, još ljepše, jer sada su njegove grane pune sjećanja. Kroz maglu, ponovo vidim naše šahiste kako u hladu nježno pomiču figure, kahva miriše, eno i našeg Ruje… Iz prostorija dopire žamor, muzika, smijeh… Otvorena vrata i na njima naša omladina… Ovaj san se uvijek ponavlja kad ovdje zastanem. Ostaje zaleđen pogled na sadašnji zapušteni dom, na kino salu uz samu ulicu, vrata odškrinuta, sivilo, da čovjek zaplače… A onda uzdah – gdje su sada »biseri Budućnosti«? Opet na početak. A Suturlija i dalje žuri u zagrljaj svome biserli Vrbasu, tamo, na početku Tabaka. Protiču vode i godine. Ima li nade za našu »Bućnost«? Znam, ima. Dok je nas. Početkom ove godine ponovo je oživljen rad naše »Budućnosti«. Imali smo i osnivačku skupštinu, izabrali upravni odbor, predsjednika (ovog puta moju malenkost), sekretara - Safeta Isića… Vrijedni članovi već se sastaju u prostorijama Zajednice udruženja građana Banjaluke u Mejdanu, čuje se i pjesma hora »Safikada« kojega vodi

naša Atifa (Kika), tu su i šahisti, uskoro i muzička sekcija... Za Osmi mart organizovan je i prvi program. Biće ih još, posebno ljeti, kad ponovo dođu naši rasuti biseri. A našu baštu »San« počećemo gledati i otvorenih očiju. A ono što posebno želimo – da naši rasuti biseri sada, kao nekada, budu jedan veliki biser koji se ponovo zove KUD »Budućnost« - Gornji Šeher, Banja Luka. (Objavljeno u novoj knjizi »Banjalučkih žubora«)

Š E H E R 17 BANJA LUKA


Dr. Waqar Azmi OBE, osnivač i predsjednik organizacije Remembering Srebrenica

Velika je sramota za Evropu što sve zemlje još nisu implementirale odluku koju su same donijele i ponovo apeliram na sve političke lidere da implementiraju ovu odluku o sjećanju na Srebrenicu i na taj način pomognu u stvaranju prevednijeg života u svojim zemljama - I ove godine ćemo održati nacionalne prigodne programe u parlamentima u Engleskoj, Velsu i Škotskoj i lokalne komemoracije u više od 100 britanskih gradova Organizujemo i fudbalski turnir 8-3-7-2 u engleskim školama, a golman bh. reprezentacije Asmir Begović je ambasador turnira

Ne smijemo dozvoliti da svijet opet bude samozadovoljan i zaboravi preživjele i žrtve Srebrenice Iako postoji tek nekoliko godina, britanska organizacija “Remembering Srebrenica” iz Birminghama obilježavanje genocida u Srebrenici smjestila je u vrh britanske politike. O najvećem zločinu nakon Drugog svjetskog rata na prigodnim memorijalnim skupovima govori se u parlamentima Engleske, Velsa, Škotske. Ovdašnji političari se slažu da je teško opravdati zločine nad Bošnjacima Srebrenice koji su počinile srpske snage pod komandom optuženika za ratne zločine Mladića i Karadžića. Jedinstveni su u stavu da je genocid u Srebrenici bio najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i svjetska je sramota da je dozvolio da se dogodi. Naravno, iako to ovdašnji političari izbjegavaju direktno reći, jasno je da je i Velika Britanija jedan od glavnih svjetskih igrača. Dr. Waqar Azmi OBE, osnivač i predsjednik organizacije Remembering Srebrenica, EU ambasador za interkulturalne dijaloge, te savjetnik ministra vanjskih polova Velike Britanije, po procjenama mnogih je najzaslužniji sa ovoliku podršku Ujedinjenog Kraljevstva obilježavanju ove tužne godišnjice. Ko je ustvari dr. Waqar Azmi OBE i da li je istina da ste u ovom trenutku jedan od najutjecajnijih muslimana u svijetu? Recite nam nešto više o sebi i svom radu, predstavite se onim ljudima u Bosni i Hercegovini koji još nisu upoznati sa Vašim radom. Rođen sam u u Indiji, u provinciji Uttar Pradesh 18

ŠEHER

BANJA LUKA

1970. godine, 13 godina kasnije sa svojom porodicom sam se preselio u Veliku Britaniju. Bez elementarnog znanja engleskog jezika, odmah sam shvatio da je moj jedini put i šansa da uspijem u ovoj zemlji OBRAZOVANJE. Tokom 1993. godine završio sam fakultet političkih i socijalnih nauka i naravno da je moja struka odredila moj životni put koji je vezan za prava čovjeka i politiku. Potom 2001. godine postajem izvršni direktor svjetski poznate konsultantske firme TMP Worldwide, a uz to odlučio sam da se dodatno angažujem na promovisanju dobrih relacija među različitim narodima i osnovao sam “British Federation of Racial Equality Councils”. Također, u to vrijeme bio sam uključen u komisiju “Oldham Riots Inquiry” koja je bila formirana da istraži zašto je došlo do sukoba između suprotstavljenih gangova koje su sa jedne strane činili bijelci a sa druge Azijati. Za savjetnika ministra vanjskih poslova Velike Britanije o pitanjima relacija među građanima postavljen sam 2004. godine, a najveće priznanje i prestižnu titulu OBE ("Order of the British Empire") za svoj rad dobio sam prošle godine. Charity organizaciju Remembering Srebrenica osnovao sam 2013. godine i ona ima za cilj da podsjeća na genocid u Srebrenici i na to da bude dostojanstveno obilježen u čitavom svijetu. Je li istina da je zahvaljujući Vašem upornom radu na rasvjetljavanju genocida u Srebrenici i Britanska vlada posredno priznala grešku što je dozvo-

lila taj genocid, te poslije promijenila kompletnu politiku prema Bosni i Hercegovini? Genocid u Srebrenici bio je najgore zvjerstvo koje je u Evropi počinjeno od Drugog svjetskog rata. Svijet je dopustio pad Srebrenice, to potvrđuju i riječi bivšeg generalnog sekretara UN-a Kofija Annana koji je rekao: “Nizom grešaka, slabom procjenom i nemogućnosti da prepoznamo obim zla sa kojim smo bili suočeni, mi smo propustili da odradimo naš dio posla da spasimo ljude Srebrenice od srpske kampanje masovnog ubijanja. Srebrenica treba biti podsjetnik šta se dogodi kada dozvolimo da mržnja prevlada naš ponos. Mnogo putujete, susrećete se sa svjetskim liderima, između ostalog i zbog obilježavanja genocida u Srebrenici. Stičete li utisak da je genocid u Srebrenici sam po sebi jak motiv svjetskim političarima da nešto promijene i da živimo u okruženju bez terora - državnog, vjerskog, političkog ili individualnog? Svako ubistvo koje se temelji na bazi mržnje i netrpeljivosti je ogromno zlo, mi ne smijemo dozvoliti nikome da se osjeća superiorno, da misli da su druge kulture, religije ili etnički identiteti inferiorni i da zbog toga nemaju jednako pravo na život. Ova vrsta rasističke ideologije mora biti eliminirana. Moramo osigurati da svjetski lideri budu odgovorni, potom da svojim ri-


ječima i akcijama ne rasplamsavaju mržnju među ljudima i budu uzrok podjela među narodima. Zato uvijek moramo biti na oprezu i educirati sebe i našu djecu da poštuju druge jer želimo da na taj način poštuju sebe. Maulana Qamaruzzaman Azmi je Vaš otac, njega svrstavaju među najveće borce za ljudska prava i prava žena u svijetu, smatraju ga velikim dobročiniteljem, kažu da njegova predavanja u Aziji posjećuje oko 40.000 ljudi. Recite nam malo više o njemu i njegovim djelima i da li je njegov 50-godišnji rad inspirisao i Vas? Moj otac je uvijek izuzetno podržavao ljudska prava i jednakost među ljudima, naravno da je on imao velikog uticaja na moje stavove i pogled na svijet. On čvrsto vjeruje u prava žena te u to da islam i sekularno društvo mogu egzistirati i u miru i toleranciji, promoviše socijalnu koheziju i ukazuje na potrebu stalnog dijaloga. Nadam se da će još dugo raditi na tome i jako sam ponosan na njega. Kada ste se prvi put “sreli” sa Bosnom i Hercegovinom i stradanjem Bošnjaka tokom agresije na nju, kako je to utjecalo na Vas? Odrastao sam sa potresnim scenama rata u Bosni i Hercegovini, putem TV ekrana gledao sam kako se komšija okreće protiv susjeda, prijatelj protiv prijatelja, nacija protiv nacije. Nikada neću zaboraviti koncentracioni kamp Omarska, potom da se pred našim očima odvijalo etničko čišćenje, sistematsko masovno silovanje žena i djevojaka, jednom riječju GENOCID. To me podstaklo da napustim posao profesora na univerzitetu u Sauthamptonu i posvetim moj život borbi protiv rasne nejednakosti. To je vjerovatno bio najmračniji dio našeg života i mi smo dužni žrtvama, da iz njihovog stradanja naučimo lekciju iz Srebrenice: DA ZLO, MRŽANJA, RASIZAM I NETREPELJIVOSTI MORAJU BITI SUOČENI AKO ŽELIMO DA NAPRAVIMO BOLJE I SIGURNIJE DRUŠTVO ZA SVE LJUDE. Kada ste krenuli u projekat “Remembering Srebrenica” da li ste pretpostavljali da će on postati jedna od vodećih organizacija u svijetu na polju obilježavanja genocida u Srebrenici i šta su, po Vama, najveća dostignuća organizacije u ovom periodu? Po mom mišljenju, najveći uspjeh organizacije je što je stvorila platformu preživjelim žrtvama genocida u Srebrenici da svijetu kažu svoju priču i da ih, naravno, taj svijet čuje. U vrijeme genocida u Srebrenici, svijet je bio samozadovoljan i nije poduzeo ništa, mi ne smijemo dozvoliti da svijet opet bude samozadovoljan i zaboravi preživjele i žrtve Srebrenice. To se postiže konketovanjem svijeta na njegovu nedavnu strašnu historiju koje može pomoći budućim generacijama da rade na stvarnju bolje i sigurnije budućnosti za sve ljude. To se odnosi na sve preživjele u Bosni i Hercegovini, naročito na Majke Srebrenice koje žive sa svojim bolom prouzrkovanim genocidom, i sa sjećanjima na njihova strašna iskustva koja ih stalno prate. Prošle godine obilježili ste 19 godina genocida u Srebrenici u Velikoj Britaniji, šta je na tom planu uradila organizacija “Remembering Srebrenica” i da li ste Vi lično zadovoljni postignutim? Prva komemoracija izvan Bosne i Hercegovine bila je 2013. godine, bio je to historijski emocinalni moment jer je Velika Britanija postala prva zemlja koja je implementirala rezoluciju EU o Srebrenici. Kao što znate, ta rezolucija je pozvala zemlje EU i države za-

Dr. Waqar Azmi OBE sa rukovodstvom SSDBIH padanog Balkana da na odgovarajući način obilježe 11. juli kao dan godišnjice genocida u Srebrenici. Nažalost, velika je sramota za Evropu što sve zemlje još nisu implementirale ovu odluku koju su same donijele i ponovo apeliram na sve političke lidere da implementiraju ovu odluku o sjećanju na Srebrenicu i na taj način pomognu u stvaranju prevednijeg života u svojim zemljama. Na toj komemoraciji, koja je održana u Lancaste House u Londonu, imali smo privilegiju da troje Srebeničana primi britanski premijer David Cameron i sa njima provede sat vremena slušajući njihove životne priče i tom prilikom on je komentirao da Srebrenica nikada ne smije biti zaboravljena. Potom, tokom večeri, ministar vanjskih poslova, poglavar britanske crkve i lideri raznih političkih partija iskazali su poštovanje prema žrtvama Srebrenice i istakli da će svi raditi na stvaranju bolje budućnosti. Protekle godine naš rad smo proširili na čitavu Veliku Britaniju, nacionalne komemoracije održali smo u Engleskoj, Škotskoj i Velsu, pored toga organizovali smo oko 600 različitih obilježavanja genocida u Srebrenici u raznim školama, društvenim i vjerskim objektima. Od osnivanja organizacije mi smo napravili i distribuirali 10.000 monografija Remembering Srebrenica a više od 3.000 učenika je upoznato sa događajima u Srebrenici. Mi konstantno radimo na podizanju svijesti o genocidu. Ove godine, kada svi skupa obilježavamo tužnu godišnjicu, 20 godina od genocida nad Bošnjacima u zaštićenoj UN zoni, nameće se pitanje šta će sve Vaša organizacija uraditi povodom toga? Kao i prošle godine, mi ćemo održati nacionalne prigodne programe u parlamentima u Engleskoj, Velsu i Škotskoj, uz to, nadamo se da ćemo imati lokalne komemoracije u više od 100 britanskih gradova. Vjerovatno 1.000 manjih obilježavanja u školama, univerzitetima, vjerskim objektima. Pored toga, organizujemo i fudbalski turnir 8-3-7-2 u engleskim školama, a golman bh. reprezentacije Asmir Begović je ambasador turnira i on podržava ovaj događaj. Osim toga, Asmir Begović je veoma zaslužan što će se ova tužna godišnjica obilježiti i u gradu Stoke. Ipak, centralno mjesto “Remembering Srebrenice” bit će u Londonu 6. jula u Westminsterskoj katredrali na kojoj će biti prisutni dostojanstvenici iz cijelog svijeta. Polovinom decembra održali ste javnu tribinu u Bosanskoj kući u Birminghamu i tada ste rekli da ima stvari koje još uvijek nisu za objavljivanje (otvaranje memorijalnog parka u Bradfordu, spomenici i razna obilježja u nekoliko gradova u Velikoj Britaniji), da li je nešto od toga već konkretno dogovoreno?

Bilo bi divno da evropske zemlje prigodnim spomenicima trajno obilježe genocid u Srebrenici i na taj način stalno nas podsjećaju na najcrnje momente iz naše bliske prošlosti. Mi imamo volontere u dosta gradova u Velikoj Britaniji koji svakodnevno rade na tome da se naprave trajna obilježja genocida u Srebrenici i nadam se da ćemo vas uskoro obradovati dobrim vijestima. Protekle godine dogovorili ste saradnju sa Svjetskim savezom dijaspore Bosne i Hercegovine i Bosnia UK Networkom iz Birminghama, odnedavno ste postali i patron krovne organizacije Bosanaca i Hercegovaca u Velikoj Britaniji. U čemu će se ogledati ta saradnja i šta očekujete od Bosanaca i Hercegovaca koji žive u dijaspori i posebno ovdje u UK? Vidite, ja sam jako počastvovan što sam od rukovodstva Bosnia UK Networka pozvan da uz gospođu Jennifer Stone-Wigg (M.B.E) budem patron organizacije. To je veliko priznanje za mene i moj rad i naravno, obaveza da u granicama svog kapaciteta još više pomognem razvoju organizacije. Inače, bosanska komuna u Velikoj Britaniji je jedna od najuspješnijih zajednica koja se izvanredno integrirala u britansko društvo. Divno je vidjeti da zajednica napreduje u svijetu politike i biznisa te uvelike doprinosi svakom aspektu društva. Oduševljeni smo tom saradnjom i drago nam je da će bosanska zajednica surađivati sa našom organizacijom i doprinijeti da se poveća mozaik različitih zajednica koje Srebrenicu žele koristiti za opće dobro. Vaša poruka državljanima Bosne i Hercegovine za kraj? Bosna i Hercegovina je dragulj Evrope. Naša je dužnost da osiguramo da se historija nikada ne ponovi, u isto vrijeme veoma je važno da zemlja i njeni građani imaju pravo da uzmu značajniju ulogu u izgradnji društva. Bez obzira na političke i socijalne probleme u zemlji, ja vidim svijetlu budućnost za Bosnu i Hercegovinu. Vidim da mnogi naporno rade, vidim veliki broj talenata sa ogromnim mogućnostima koji će zemlju dovesti do staza uspjeha koje ona zaslužuje. Bosna i Hercegovina će sigurno ostati zajednica koja će i dalje brinuti o svojim građanima, miru i njihovom multikulturalizmu.

Tekst i foto: BHDINFODESK – BIRMINGHAM Namik Alimajstorović ŠEHER

BANJA LUKA

19


TAKO JE TO BILO Jedna banjalučka crtica, starijima za prisjećanje, a mlađima za učenje

SLASTIČAR ŠUKRIJA Piše: Kemal COCO Zdravko Grajić bio je poznati banjalučki advokat, ali i čovjek kojeg je grad volio i on grad. Veoma rado se družio s ljudima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost ili školsku spremu. Jednom riječju, on je volio ljude, a ljudi njega. Veoma često je pričao u svom prvom susretu sa najpoznatijim banjalučkim slastičarom Šukrijom Tahirovićem. „ Po završetku Pravnog fakulteta posao sam dobio u općini Banja Luka. Postao sam inspektor. Jednog dana, sasvim slučajno, našao sam se u slastičarni kod Šukrije. Odmah sam primijetio niz nepravilnosti kojih je bilo u slastičarnici. Sjeo sam za jedan sto u uglu, izvadio blok i počeo pisati sve nepravilnosti da bih vlasniku izreka kaznu. Odjednom se dosta debeo čovjek našao pokraj mene pitajući šta pišem. Pretpostavljao sam da je to vlasnik i odgovorio sam: Ja sam inspektor i pišem nepravilnosti koje sam zatekao u slastičarnici.“ „A što ti to treba?“ pita vlasnik. 20 Š E H E R

BANJA LUKA

„Da podnesem prijavu i da platiš kaznu“, rekoh. Vlasnik se čudno nasmiješi i nekako podrugljivo reče: K..cu pišeš. „Veoma ljut došao sam u kancelariju, napisao šta sam zatekao u slastičarni, ali i grub nastup vlasnika. Sa svim što sam napisao otišao sam kod šefa inspekcije i sve mu ispričao. Šef me, istina, ljubazno sasluša, onda od mene uze prijavu, pocijepa je i baci u korpu za otpatke, rekavši: „Pusti našeg Šukriju!“ Moram priznati da se tada nisam prijatno osjećao, ali sam uradio kako mi je šef savjetovao, pogotovo što sam znao da u Službi inspekcija neću dugo ostati. Tako je i bilo. Brzo sam postao sudija. Godine su prolazile, ali ja nisam odlazio u Šukrijinu slastičarnicu. Čak mi se činilo da sam je namjerno zaobilazio kad god sam to mogao. U međuvremenu sam se oženio, stekao djecu. Jednog dana sa djecom i ženom šetao sam kroz grad i djeca su navalila da idemo na sladoled i kolače i to baš kod Šukrije. Bio sam uvjeren da me vlasnik neće prepoznati i pristao sam. Kolači su bili izvanredni, a mi raspoloženi za jesti. Moram priznati da smo mnogo toga pojeli. Kada sam želio da platim radnica mi je rekla da je sve gazda platio. Nekoliko puta sam ostavljao novac, a isto toliko puta radnica mi je vraćala. U jednom trenutku pojavio se i Šukrija i glasno rekao: „Ovdje mora biti kako ja kažem, a ja sam rekao da je plaćeno. Tvoja zadnja je u inspekciji.“ To je bio još jedan razlog da, kada šetam sa ženom i djecom, u širokom luku zaobilazim Šukrijinu slastičarnicu.


A I ADVOKAT GRAJIĆ Poslije dugogodišnjeg sudijskog rada odlučim da otvorim advokatsku kancelariju. Položio sam potrebni ispit, našao mjesto za kancelariju kojeg je, istina, trebalo adaptirati. Imao sam nešto novaca, ali adaptacija se otegla jer su se pojavili dodatni radovi, a i novaca je ponestalo. Jedno predvečerje bio sam sam u još potpuno neadaptiranoj kancelariji kada se pojavio Šukrija. Pružio mi je ruku u znak pozdrava i odmah upitao: „Koliko Ti treba? Bio sam zbunjen pitanjem i rekao jednu dosta veliku cifru. Bez sekunde razmišljanja latio se za džep, izbrojao svotu koju sam rekao, pružio mi je i rekao: „Ovo znamo samo nas dvojica i niko više.“ Posao advokata dobro mi je krenuo i ja sam sakupio novac kojeg sam dugovao Šukriji. Kada sam mu dao dug, upitao sam ga koliko još treba za kamate. Čudno me pogledao i čini mi se poluljutito odgovorio: „Kamate je haram para. Ona niti je ušla niti će ikada ući u moj džep.“ I nastavio: „Nisam ja kao što ste vi komunisti, da uzimam velike kamate, da se ograđujem sa tri žiranta i da čovjek podigne kredit da kupi auto, a pola grada zna da auto nije njegovo nego od banke...“ Iako je priznao da nema nikakvih dokaza, Zdravko Grajić je tvrdio da je Šukrija Tahirović mnogima davao novac uz napomenu „ovo znamo samo nas dvojica“. Da li su mu svi i vratili, teško je reći, ali je sasvim sigurno da ovakva prijateljstva odavno ne stanuju u Banjoj Luci. A da slastičar Šukrija Tahirović nije lako dolazio do novaca kazuje priča Slavka

Tadića, dugogodišnjeg direktora hotela „Palas“: „Svi mi, koji smo bili zaposlenici „Palasa“, pitali smo se zašto Šukrija i na temparaturi minus 15 i više stepeni šeta pred ulazom u kino „Palas“ i to oko 20 sati. Bilo je raznih nagađanja, a nekoliko konobara bi otišlo do Šukrije i pitalo ga šta radi. Odgovor bi uvijek bio isti: “Gledam svoja posla!“ Godinama smo se pitali koja su to „njegova posla“. Nisam se nimalo ugodno osjećao kada sam odlučio da doznam koji je to „Šukrijin posao“. Bili smo komšije i dobri prijatelji. „Šukrija, reci mi, Boga Ti, šta u ova doba i na ovakvoj hladnoći radiš pred ulazom u kino?“ smogao sam snage da ga jedne večeri upitam. On me je uzeo za ruku i rekao: „Idemo kod Tebe u hotel na kafu!“ I dok smo pili kafu Šukrija mi je rekao kako je primijetio radoznalost zaposlenika hotela „Palas“ i da on svaku noć broji ljude koji dolaze na kino - predstave. „Ako odlučim da ih ima dovoljno u kinu, onda ostajem da radim dok se predstava ne završi. Znam da će njih bar jedna petina doći na salep (vrući napitak koji se prodavao u slastičarnicama), a mnogi pojesti i koji kolač, znači, bit će pazara, a gdje ima pazara ima i zarade...“ „Po mom mišljenju, Šukrija je bio najveći radnik kojeg je Banja Luka ikada imala“, znao je govoriti Slavko Tadić. P.S. Šukrija Tahirović, Zdravko Grajić i Slavko Tadić, na našu žalost, odavno nisu među živima Š E H E R 21 BANJA LUKA


Eseji i putopisi

Zapis o Stambolu (4):

Carstvo u zenitu Napisao: Dr Severin D. Rakić Da bi se Topkapi Palača samo orijentaciono obišla, potrebno je mjesec dana, i još godinu, da bi se sve proučilo u detalje. Prosto je nezamislivo, kako impozantno je izgledao ovaj kompleks na vrhuncu moći Otomanske carevine; što se smatra vrijeme vladavine sultana Sulejmana I; kada se zna, da je gotovo polovina objekata, te blaga i umjetnina, iz tog perioda, danas potpuno nestala. Iako je Mehmed II, izgradivši prve objekte i zidine oko njih, uobličio osnovne konture Topkapi palače, koji se i danas jasno prepoznaju, palača je svoj najveći procvat doživjela za vrijeme Sulejmana I Veličanstvenog, kada je njegov carski arhitekta, glasoviti Mimar Sinan, dobio punu sultanovu podršku u ostvarenju svih njegovih graditeljskih snova. A divno je sanjao ovaj carski neimar i kada spava i kada je budan. Najznačajniji objekti, izgrađeni unutar Topkapi kompleksa, bili su već pomenuta kuhinja, novi harem, odaje sultanove majke, neposredno uz harem, Aga-džamija u Trećem dvorištu, te niz drugih objekata i kioska u sastavu palače. Svakako jedan od važnih objekata u sastavu palače; djelo Sinanovo; je Paviljon Svetih Relikvija (tur. Kutsal Emanetler Dairesi), u kome su se čuvali ogrtač i sablja proroka Muhameda, luk i strijele, zub i vlati brade prorokove, te autorizirani orginalni primjerak Kur’ana, pisan prorokovom rukom od 610. do 632. godine. Također, tu su čuvane sablja prvog od četiri kalifa, Moisijev štap, turban sv.Josipa, tepih Peigamberove kćerke i još mnoge druge važne vjerske relikvije. U ovaj paviljon; jedno od najsvetijih mjesta u muslimanskom svijetu; mogao je ući sultan ili neko od članova njegove uže familije, samo jedanput godišnje i to, uz specijalno odobrenje uleme. Kasnije je na ovaj paviljon dozidan aneks, poznat kao Sunet odaja. Za mene je to, iz razumljivih razloga, bio najinteresantniji objekat u čitavoj palači, tada još i ne sluteći, da će mi sunet jednog dana postati profesija. Kada se sa ove vremenske distance pogleda kako je taj ritualni obred bio izvođen; sa kirurškog i higijenskog aspekta; ne može se ni najbolji stručnjak oteti dojmu njegove tehničke naprednosti za to doba, barem kad su “carski suneti” u pitanju. U sklopu privatnih sultanovih odaja u Četvrtom dvorištu,svakako najinteresantnija za mnoge je Iftar soba, u prvom redu, zbog terase na koju izlazi i sa koje puca pogled na čitav Bosfor. Mjesto je dženetsko. Ljeti povjetarac sa Zlatnog roga rashlađuje i donosi đul-mirise iz carske bašče, pa je iftarenje u dugom ljetnom ramazanskom mjesecu na ovom rajskom balkonu čarobno, dok zimi topli zrak sa mora čini boravak na terasi, čak i nakon akšama, vrlo prijatnim. Engleski pjesnik John Milton u svom glasovitom djelu “Par22 Š E H E R

BANJA LUKA

adise Lost” (Izgubljeni raj) ovako kaže: “Veliki, tamni i uvijek vjetroviti, prazni prostor bez granica, Bog je namijenio naučnicima, filozofima i drugim ateistima, koji ne vjeruju u Boga i njegovu bezgraničnu moć, nego stalno tragaju za nekom istinom, pa će im taj neograničeni, nepoznati prostor, valjda, biti dovoljan da utaži njihovu znatiželju” (slobodan prijevod). Nakon kratkog uživanja u raju, ipak sam morao probati “zabranjenu voćku” i biti istjeran iz ovog svetog dvorista u Biblioteku Sultana Ahmeda III, koja se nalazi u Trećem dvorištu. Baš je Bog bio okrutan prema prvim ljudima; čuj, zabraniti Ademu i Evliji da jedu plodove sa Drveta znanja. Da li su trebali čitav svoj vijek da prožive u mraku inkvizicije i ne upitaju se: Je li Bog baš uvijek u pravu? Ljudi se dijele na one, koji se nikad ne pitaju, i one što Bogu postavljaju nezgodna pitanja. Ja sam isti kao Adam, postavljam pitanja, pa mi zbog toga progon na “drvo znanja” nije teško pao, jer tamo nalazim odgovore na moja pitanja i to me mjesto čini sretnim, mnogo više od “rajskih vrtova i carskih palača”. Enderun Biblioteka je izgrađena 1719. godine od Mimar Bešir-age, tadašnjeg carskog arhitekte, po nalogu sultana Ahmeda III. Građevina je u kasnom otomanskom stilu, sa glavnom aulom nadsvođenom grandioznom kupolom, koju podržavaju četiri manje kupole, koje čine krov četiri krila biblioteke u obliku grčkog križa. Cijela unutrašnjost lobija i glavne kupole dekorisana je čipkastom iznik keramikom, što enterijeru biblioteke daje vedar, ali spokojan, ton. Prvi put u životu, ušao sam u jedan objekat te namjene, a da nije taman i hladan. Izuzimajući biblioteku Al-Azhar Islamskog Univerziteta u Kairu, ovo je vjerovatno najveća riznica religioznih knjiga, skripta i spisa o islamu na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Također, ova biblioteka sadrži nedvojbeno najveću kolekciju spisa, knjiga i zapisa iz šarijatskog zakona u cijelom islamskom svijetu, kao i niz vrlo vrijednih izdanja iz botanike, crtanih rukom, te astronomije, matematike i drugih prirodnih nauka. Zainteresovani za orijentalnu kulturu bi u red pristao da bude svezan u ovoj raznici, na kruhu i vodi, do kraja svog života. Eh, lijepa bi to robija bila. Zbog pomanjkanja prostora u orginalnom zdanju biblioteke, dobar broj knjiga je izmješten u susjednu Aga-džamiju, kada je ona prestala služiti svrsi, obavljanju namaza za sultana i njegovu ličnu svitu. Moć sultana nije se ogledala samo u ljepoti objekata, kapija, vrtova i luksuznih ornamenata u enterijerima Topkapi palače, nego i u građenju džamija i dobrotvornih institucija, kao što su bolnice, mektebi, medrese, hamami, saobraćajnice i ostali objekti od javnog značaja. Ipak, džamije su bile građevine po kojima su se sultani pamtili, te je njihova grandioznost bila u direktnoj proporcionalnosti sa značajem vladara, a sve pod okriljem sultanova duga prema Alahu i njegovoj milosti. Mehmed II Osvajač je, čini se, najviše profitirao, od svih otomanskih vladara, u šest stoljeća dugoj historiji carstva, kada su u pitanju džamije od epohalnog značaja. Budući da nije morao graditi od temelja “piramidu po kojoj će biti slavljen na vijeke vjekova” kao njegovi sukcesori, nego je samo preuredio u džamiju već gotovo remek djelo staroga svijeta: Hagia Sophiu; koja svojom


Eseji i putopisi

grandioznošću i graditeljskom preciznošću i danas prevazilazi sve ostale istanbulske džamije; Mehmed II se posvetio izgrađivanju Topkapi palače i političkog učvršćenja otomanske države. Aya Sophia je podignuta u spomen Logos-u (inkarnaciji Isusa Krista), drugoj osobi Svetog Trojstva, 360. godine nove ere i služila je kao kršćanska bogomolja sve do 1453., a onda je pretvorena u džamiju i kao takva bila u službi sve do 1931. godine, kada je sekularizirana i pretvorena u muzej. Antički fizičar, glasoviti Isidor iz Mileta, i Anthemius, poznati matematičar iz Trallesa, uradili su prvobitni dizajn građevine, koja je svojom grandioznom kupolom zauvijek promijenila arhitekturu sakralnih objekata starog doba. Fascinantno građevinsko umijeće starih grčkih majstora uspjelo je, uz doista minimalne konstrukcijske zahvate, tokom duge historije ove monumentalne građevine, sačuvati gotovo u potpunosti Aya Sophijin prvobitni izgled gotovo dva milenijuma. Četiri minareta izgrđjena naknadno i promjene u enterijeru objekta za vrijeme Mehmeda II, čini se, ni najmanje nisu narušile veleljepnost i grandioznost građevine, koja je više od deset stoljeća bila najveća kršćanska bogomolja (do izgradnje Katedrale u Sevilli 1420. godine), a potom pet stoljeća glavna istanbulska džamija i najveća islamska bogomolja na svijetu. Silne su knjige napisane o ovoj građevini; smrtnik samo može pokušati opisati onaj osjećaj jeze, koja ga obuzima, kada stane ispred Bazilike sv. Petra u Rimu ili pak Al Masjid Al Nabawi džamije u Medini ili koje druge božije kuće nestvarne ljepote, koja svojom veličinom i raskošnim izgledom oslikava moć i vaskolikost Svevišnjeg. Džamije građene u ranom periodu otomaske imperije, negdje do kraja 16. stoljeća, nesumljivo su bile pod graditeljskim utjecajem Byzanta i Perzije, što se jasno očituje u sakralnim objektima podignutim u Bursi, staroj prijestonici Otomanskog carstva, te kasnije u Edirni i prvim džamijama podignutim u starom Konstantinopolju, nakon njegova pada pod Otomane. Primjer rane otomanske sakralne arhitekture u Istanbulu je svakako Fatyha džamija, podignuta po nalogu sultana Mehmeda II, na temeljima nekadašnje Crkve Svetih Apostola, te Bayazidova džamija, podignuta nešto kasnije.Vremenom su grčke i perzijske graditelje u sultanovoj službi zamijenili domaći, koji su formirali vlastiti, otomanski stil, u arhitekturi toga vremena. Prekretnicu u graditeljstvu Otomanske imperije, predstavlja pojava

Mimara Sinana. Splet okolnosti je htio da je Sinan većinu svoje karijere proveo u službi sultana Sulejmana I, kada je Otomanska carevina bila na vrhuncu svoje moći. Spoj Sinanovog graditeljskog talenta i Sulejmanove taštine moćnoga vladara, rezultirala je u nastanku više građevina i džamija od epohalnog značaja u Istambulu. Pored pomenutih radova u okviru Topkapi palače, svakako treba istaknuti Sehzade džamiju, prvi projekat Sinan-age, koju je sultan Sulejman I naručio u spomen njegovog rano preminulog sina, princa Mehmeda, koji je podlegao od velikih boginja (varriola vera). Dakako najveće Sinanovo djelo je Suleymaniya džamija i islamski centar u sklopu kompleksa. Iako, u graditeljskom smislu, jedan odnajvećih spomenika islamske sakralne arhitekture na svijetu; sa jasnom sultanovom intencijom da bude zapamćen po ovoj građevini kao najveći; svojom veličinom Suleymaniya nije uspjela prevazići Aya Sophiu. Posjetilac ipak ostaje zapanjen veličanstvenim izgledom i akustikom ovog monumentalnog zdanja, u koji je ugrađen sav talenat Sinanov i svo bogatstvo Sulejmanovo. Ne zna se pouzdano zašto je Sulejman I dobio nadimak Veličanstveni. Da li zbog njegovih političkih sposobnosti i ugleda, koji je imao među tadašnjim vladarima Evrope i Mediterana ili zbog njegovih vojničkihi ratnih uspjeha u osvajanjima po Istočnoj i Srednjoj Evropi, Mediteranu i Aziji, što je Otomansku carevinu dovelo na sam vrhunac njene moći i bogatstva? Čini se, ipak, da je sultan Sulejman I najviše imao istančan osjećaj za pravdu. Kada mu je jedan od njegovih komandanata u Bici na Mohaču 1526. godine donio glavu ugarskog kralja Luisa II, koji je tada imao samo 17 godina, on je dao odrubiti glavu istom, rekavši: "Ovaj hrabri mladić, jedva da je okusio slast života i svoga kraljevskog trona, izašao mi je na megdan i zato zaslužuje svako poštovanje, a ne ovakvu smrt." Sulejman I će ostati zapamćen po modernizaciji osmanske države i kompletnoj reformi otomanskog zakonodavstva, zbog čega je dobio i nadimakSulejman Pravedni. (1)

1. Suleyman The Lawgiver kako su zvali Sulejmana I u Aziji prema The Reign of Suleyman I, The Oxford Oriental History ili Suleyman The Just prema Encyclopedia Brittanica. Š E H E R 23 BANJA LUKA


Čaršija u Donjem Šeheru

Arhivski snimci Šeher Banjaluka

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Razvoj i procvat grada Vrijeme Ferhad paše Sokolovića, kad je Banjaluka bila sjedište pašaluka/beglerbegata i kad je dobila mnoga značajna zdanja.

Tekst i foto: Adem Čukur U periodu između 1576. i 1588. g. Banjaluka je doživjela najveći urbanističko - graditeljski poduhvat u svome viševjekovnom postojanju u vremenu Osmanlijskog carstva, a koji je bio značajan i za njen budući razvoj. Godine 1576. za namjesnika Bosanskog sandžaka sa sjedištem u Banjaluci postavljen je Ferhadpaša Sokolović, rođak Velikog vezira Mehmedpaše Sokolovića. Kako je to bilo vrijeme napredovanja Turaka - Osmanlija prema zapadu, u međuvremenu dolazi i do preustrojstva carstva na našem području u teritorijalno-administrativnom pogledu. Godine 1580. osniva se Bosanski ejalet / pašaluk koji je prostorno bio veći od današnje Bosne i Hercegovine, a sastojao se od Bosanskog, Zvorničkog i Hercegovačkog sandžaka, te Kliskog, Pakračkog, Krčkog i Požeškog sandžaka (na prostorima današnje Hrvatske). Time Banjaluka postaje sjedište višeg ranga / 24

pašaluka-beglerbegata, a Ferhad postaje njegov prvi beglerbeg / paša čime je grad u to vrijeme dobio izuzetan značaj u političkom, privrednom i kulturnom životu na našim prostorima. Njegovom ubrzanom privrednom razvoju doprinio je i ukaz / ferman sultana Murata III. (iz 1578.) kojim se stanovnici grada (radi blizine granice / serhata) oslobađaju plaćanja svih poreza, da bi u zamjenu za to bili obavezni i spremni vojno učestvovati u odbrani državnog teritorija. Po dolasku 1576. g. Ferhad premješta centar grada iz Gornjeg Šehera prema sjeveru na prostor nedaleko od Vrbasa na njegovoj lijevoj strani, a južno od rječice Crkvene. Za (u graditeljskom smislu) veoma kratko vrijeme on tu gradi novu aglomeraciju, čitav novi grad - Donji Šeher, sa čaršijom i mahalama / stambenim četvrtima oko nje. Centralno mjesto u čaršiji zauzimala je novoizgrađena Ferhad-pašina / Ferhadija

džamija, jedna od najljepših džamija izgrađenih na prostorima bivše Jugoslavije (opisana u članku Ferhadija). Pored džamije Ferhad-paša je izgradio i turbe (mauzolej) za sebe, te nedaleko od džamije sahat-kulu - jednu od prvih na prostorima BiH. Uz ulice oko džamije obostrano su bili grupisani nizovi od preko stotinu dućana / zanatskih, trgovačkih i ugostiteljskih radnji, koji su se protezali i dalje prema zapadu ulicom od Ferhadije pa do (nešto kasnije izgradjene) Arnaudije džamije. Dućani su, u to vrijeme, najčešće građeni od drveta, pokriveni čeramidom ili šindrom, a sa ulične strane su imali ćefenke drvene kapke iz dva preklopna dijela koji su obrtni oko gornje, odnosno donje horizontalne osovine. Danju se gornji kapak preklapao i izdizao ispod strehe a donji polagao na drvene horizontalne nosače i na njemu se uglavnom izlagala roba i obavljala trgovina. Noću se tim kapcima i drvenom prečkom zatvarao dućan. U


Sjećanje

Ferhat pašino turbe

zanatskim radnjama su bili zastupljeni svi tada poznati zanati u Osmanlijskom carstvu iz tog perioda. Godine 1617. otvorena i prva kafana, znatno ranije nego u tada velikim gradovima Evrope; Parizu / 1671. g, Beču / 1683. g. U zasebno izgrađenom zidanom objektu - bezistanu nalazilo se još oko stotinu dućana. Izgrađen je i vodovod i zgrade medrese (vjerske škole) i hamama (javnog kupatila ), a zapadno od džamije Ferhadije i veliki han. U gradu je postojao i imaret / javna dobrotvorna kuhinja , te ambar / skladište za žito, te javni klozet. Između Ferhadije i Vrbasa izgrađena je tophana (arsenal - za izradu, opravku i čuvanje vojnog naoružanja i opreme), objekat pored kojeg će se vremenom formirati tvrđava Kastel. Izgradnja skoro svih navedenih objekata finansirana je putem Ferhadpašinog vakufa (vakuf / zaklada - zadužbina bogatih ljudi različitih profesija za opšte religiozne i humanitarne svrhe; za podizanje i održavanje džamija, mostova, vodovoda, medresa, musafirhana ... U sklopu vakufa nalazili su se i dućani, mlinovi, hanovi, zemljišta..., koji su se iznajmljivali, a prihodi od toga obezbjeđivali su, kako trajno održavanje postojećih objekata vakufa, tako i izgradnju novih. Posebnim spisom, ”Vakuf-namom”, detaljno je bilo regulisano samoodrživo poslovanje vakufskim imetkom. Mahale / stambena naselja su se prvobitno formirala neposredno oko čaršije do rječice Crkvene na sjeverozapadu, odnosno prema pros-

toru Čaira na jugu, da bi se vremenom proširila prema zapadu na novoformirana naselja Pećine i Pobrđe. U vrijeme Ferhad-paše izgrađen je i most preko rijeke Vrbas (opisan u članku Gradski most) koji je omogućio i transverzalno širenje grada na desnu obalu Vrbasa gdje se nešto kasnije formiralo naselje Suki Sagir / Mala Čaršija sa okolnim mahalama. Istovremeno je, na lijevoj strani Vrbasa, a između Gornjeg i Donjeg Šehera, izgrađena i nova cesta sa kaldrmom. Važni podaci o izgledu grada iz njegovog peČaršija dućani

rioda najvećeg razvoja u vrijeme Osmanlijskog carstva ostali su zapisani u djelima putopisca Evlije Ćelebije. Evlija Ćelebija je najznačajniji osmanlijski putopisac, a važio je za temeljno obrazovanog čovjeka i odličnog posmatrača. Živio je u XVII-om vijeku, a na putovanjima je proveo oko pedeset godina. U svom desetotomnom djelu ”Putopis” (”Seyahatname”) ostavio je značajne podatke o zemljama tadašnjeg Osmanlijskog carstva koje je posjetio, a za nas poseban kuturno-istorijski značaj ima šesti svezak ”Putopisa” jer sadrži i putovanja po našim krajevima. Evlija je u dva navrata posjetio Banjaluku – 1660. i 1664. g. kada je, između ostalog, zabilježio: ”Zbog toga što se ovaj grad sastoji od dvije tvrđave on se u sarajevskoj defterhani ( gruntovnici ) naziva Banjalukatejn”, pa dodaje: ”Šeher (grad, pr. a. ) se stere od jugoistoka prema sjeveru u dužini od jednog sata (pješačkog hoda, pr. a.), s obje strane rijeke Vrbasa, ali je i s jedne i s druge strane uzak… S jedne strane šehera na drugi prelazi se na tri mjesta preko drvenih mostova na rijeci Vrbasu. Ima svega četrdeset pet mahala, a najnaseljenije su Ferhadpašina i i Saraj-mahala. U svemu ima tri hiljade sedam stotina lijepih ćeramidom pokrivenih kuća u dobrom stanju...”. Iz toga se nameće zaključak da je, prema slobodnoj procjeni, Banjaluka tada imala oko 18 – 20.000 stanovnika. Zatim konstatuje da u gradu ima četrdeset pet džamija, jedanaest mekteba i glasovita Ferhad-pašina medresa. Potom dodaje da je od hamama ( javnih kupatila ) lijep i poznat Ferhad-pašin hamam i da je njegova vruća voda ilidža ljekovita, te da su u svakoj boljoj kući izgrađena kućna kupatila (sobali hamam). Godine 1639. sjedište beglerbegata / pašaluka se premješta iz Banjaluke u Sarajevo čime Banjaluka gubi na značaju pa uz povremene veće požare, epidemije kuge, sušne godine i upade i pustošenja austrougarske vojske, dolazi do stagnacije i opadanja u njenom razvoju, da bi ausrougarsku okupaciju 1878. g. dočekala sa približno 10.000 stanovnika.


Studenac 60-tih godina prošlog vijeka

ŠABESA I KITIRI Napisao: Mersad RAJIĆ -Ehej, merhaba Abdulahu…kako je?- drhtuljavim glasom povika neko od dječaka što su dokono ležali i, drhteći od pretjeranog kupanja, sunčali se na betoskoj ploči iznad starca. Nije ovo njihov prvi susret sa ovim starim, pogrbljenim i pomalo utučenim likom. -Ima l' šabese, Abdulahu...Ima l' himbera, limunate?-dodaje drugi, a starac smireno podiže glavu i samilosno pogleda u dječake koji su mu se obraćali. -Biće…djeco…biće... samo bu’te dobri i ne prav'te pasjaluka i zijana. Biće nešto i za vas od Abdulaha, roba božjeg - odgovori starac sipljivim i muklim glasom, suha grla sjedajući na ivicu četvrtaste kade. Pokuš'o je da jezikom ovlaži sasušene usne al' uzalud. Onda sazu klompe, ukaza se se poneki prst kroz rupe u čarapama, koje zatim skide, pa zadiže nogav'ce do kol'na te se sage da sapere i rashladi oznojene i umorne noge i okvasi osušena usta. Fes mu poleti sa glave, on ga ufati i stavi pored sebe na usku betonsku ivicu. Djeca su se slatko i grohotom nasmijala, a taj smijeh je Abdulahu djelov’o ko ruganje. Tromo, iznurena pokreta ko da moli, podiže glavu na gore i prozbori: -Neka djeco, neka... Mrmlj'o je starac zavrčući rukave od šarene koš’lje. -Bismillahi irahman…. - začu se malo zatim jedva čujni šapat njegove tihe dove, a ostatak se izgubi i nestade u glasnom žuboru izvorske vode, što je kroz tri cijevi isticala padajući na izdubljeno dno i rasprskivajući se u bezbroj kapljica obasjani' duginim bojama na ljetnom suncu. Umio se nekol'ka puta ledenom ljepotom, mokrim rukama preš'o preko bijela tjemena i znojave sijede kose, raskopč'o prsluk i 26 Š E H E R

BANJA LUKA

Fotografije: Arhiva Šeher Banjaluka koš'lju, pomoliše se mršava i bijela smežurana prsa prošarana rijetkim bijelim dlakama. Dobro oko je moglo i rebra izbrojati. Drhtavim rukama starac sastavi šake, nasu vodu u njih i zapljusnu se njome po vratu i njedrima. Ispred njega, iz tri pipe, tekle su tri beskonačne trake ledene ljepote. -Allahu dragi, samo šaka ove studen-vode i sve se promjeni promrmlja starac pa nastavi onako ko za sebe samoga, da ga niko ne čuje. Od nekad krupna i stasita insana ostala sjena, komadić, život ga satro, sve što je ostalo, samo je sjećanje. -U te' gledam izvor vodo i samo se tebi izjadat' mogu jer me samo ti razum'ješ. Ti mi dušu umornu razgališ i obeseliš srce moje. God'ne smo mnoge proveli zajedno, skoro svaki dan se sretali, ja te koristio više neg’ ti mene. Uživ’o sam u tišini slušajuć' tvoju pjesmu , tvoj žubor, mekahan i topal, i za oči i za dušu, često te gled'o udavljena nadošlim Vrbasom, bespomoćan sjedio i dove ti učio da ne nestaneš, da te ona moćna aždaha svojom snagom ne proguta i satre u ovom kamenju, radov'o ti se kad se svojom bistroćom pomoliš kroz onemoćalu i mutnu neman koja usahne u snazi, predajući se višoj sili te se vrati i zalegne u kor’to svoje, a ja te radostan operem, očistim od mutni’ biljega njegovi’. A ti mi propjevaš, probuđen, umiven i slobodan, te svojim ledenim dahom dodirneš i raskraviš moje stare kosti, ko sada u ovo dugačko, beskrajno i zaporno podne. Samo jedan tvoj djelić što u šaku stane, ko mehlem razgali insana. Ko te se samo jednom nap'je, sve mu postaje drukčije, oplemenjeno, lijepo, muke nestaju odnesene dahom tvoje studeni pa se svi jope’ i jope' vraćaju na tvoje točkove da očeraju svoje muke. Šapće on tako Studencu a on ko da sluša i čuje starčeve riječi pa gr-


Priča o Vehabu 2 golji i time grgoljanjem mu odgovara. Godinama tako Abdulah navraća na Studenac jer se prehranjiv'o praveći i prodajući šabesu, himber il' limunatu u ova teška i sparna vremena ljetni' žega i vrućina. Teško je radio, tragovi tog rada su se osjetili u njegovim pogrbljenim leđima, mršavu, izboranu licu, reumom skupljenim prstima, njegovom sporom i sitnom koraku, a najviše u njegovoj usamljenoj duši. Dugo on hoda mahalskim sokacima od Studenca do Bezistana, od Mejdana do Govedarnice noseći teške džugume sa šabesom, himberom il' limunatom. -Haj’ šabesa…Haj’ himber, limunata...slatka, ledena...friška, sad je sa Studenca, samo za dinar…haj’ narode, navali...još malo pa nestalo. - podvikiv'o bi on sa teškim džugumima u rukama. Dahtao bi i posrt'o od umora i nošenja teškog tereta ali mu nekad to nije smetalo, bio je mlađi, jači,a sad sve to liči na davno odsanjan san. Ni volje, ni kuveta nejma više. Hod'o je sokacima zadovoljan onim što zaradi, što mu se dadne jer je bio site duše i nikad se nije cijenk'o za svoj pos'o, taki mu adet, site oči jarane, sita duša. Kol'ko ima tol'ko mu je bilo dosta. Pa bilo je potrebe za više al' ko bi sve naše zahtjeve i želje namirio jer je insan prokletinja i nikad ne zna kad mu je dosta. A kad ne znaš za gran'cu, za dosta, postaješ proklet, a od prokletinje se treba uklanjati. Abdulah, mehka al' vel'ka srca, ustvari nije ništa drugo ni poželio osim da je na sokacima, prisutan svuđe i da hodi svuda, da pomaže ljudima da utole žeđ, da ga zovnu kad im je poteban, i on i njegova staračka usluga. Samo tako, osjeć'o je da nije bezvrijedan i da nije nikom muftać. Hod'o je mahalama, čaršijom ko privid, ko da ga nejma, a biv'o je svugdje, u svako doba dana, u svakom sokaku, prolazeći tiho ko sjena, ko privid, ko obmana, a samo njegovo staračko i promuklo grlo obznanjivalo da je tu i ovdje, među svima. Sa svojim džugumima i zašećerenom izvorskom vodom Studenca. Primio je svoju sudbu onako kako mu je Svemoćni odredio. -Haj’ himber…Haj’šabesa…- Nije to bila molba za kupovinu, nije to bio vapaj za mušterijama nego prosto prizivanje njegove prisutnosti tog vakta na tom mjestu, nešto ko rječit govor, navika i poziv da svi znaju za njegov vedri zov: -Evo, ja sam sad ovdje, kupujte jer sad idem dalje i nejma me do sutra, ko kupi, kupio je i dobro doš’o, ko ne kupi neka čeka do sutra il’ kasnije, jer njemu je svejedno, đe je i u kojoj mahali, u kojem se sokakaku zatrefi. Od nafake i od smrti se neće i ne more uteći... Kad se njegov opori glas razastre sokakom ko glas kakve ostarjele trube, ko eho odbijen od kakve stijene, ko udaljena jeka daleke grmljavine, pa svojim ehom izaziva insana da se pomoli na verandi, u avliji, na pendžeru, da kupi himber il' šabesu da razgali i svoju i starčevu dušu, čija je dobrota i čestitost bila čuvena i pratila ga ko nevidljiva sjena svuda kud je prolazio nudeći svoje ledene napitke. Prolaskom ljeta i ljetni' sparina, sa dolaskom jeseni, Abdulah se mog'o vidjeti kako prodaje iskrižanu pečenu budimku noseći kriške

Medreski potok

Raja sa Medreskog broda

budimka poređane na daski koju je uglavnom nosio na svojoj glavi. Prolazio je vješto kroz narod i gužvu pijačni' dana, utorkom i petkom naročito, kad se okupe svi seljaci iz okol'ne Banja Luke koji su došli da ponude i prodaju voće, povrće, mliječne proizvode, stoku. -Haj’vruće... haj’ slatke… haj’ budimkaaaa... suha ko pečen kompir, slađa od šekera, u ustima se topi lakše od gurabije!- or'lo bi se čaršijom do kasno u akšam sve dok je bilo naroda da hoda i mušterija da kupe koju zaostalu ohlađenu krišku. Jesen bi kopnila dolaskom oni' dugački' i ledeni' kiša koje su obično ispraćale nove regrute u vojsku da bi se, kasnije, kiše pretvarale u mokri snijeg i zime bi obično, vrlo rano zalazile u ove krajeve. Nekad, i sredinom novembra, uvukla bi se studen i zima, tiho, nečujno, ko da se šuljaju, da bi ostale, a trajale su dugo, bile oštre, snjegovite i ljute, a on, Abdulah, bi se tada sret'o po sokacima kako raznosi i prodaje po sokacima vruć salep. -Haj’salep…haj’vrući….haj’ salep - razleg'o bi se njegov glas sokacima čaršije. Ali pored salepa prodav'o je Abdulah i dječiju radost, slatke rumenkaste lopte kitira. Ne rijetko, skoro svaki dan, bez obzira kakav bi se kijamet na njega sručio, ljuta studen, snijeg, poledica il' mečava, on bi se redovno pomalj'o kroz čaršijske sokake u svom dugačkom grahorastom kaputu sa ogromnom pletenom korpom, zataketom u zglobu ljeve ruke i prepunom bijelorumeni' grudvi dječije radosti. -Kiiiiiiitiiiiirrrrrrr... haj’ slatki … haj' kiiiiiiiitiiiiirrrrrrr!- orilo se sokacima. Najavljiv'o je svoj dolazak dugačkom i prodornom vikom kroz usnule, snijegom prituljene i zatrpane sokake koji bi odmah oživili dječijom grajom, na trenutak bi se poremetila sokačka tišina, a zatim, ko i prije njegova dolaska, život se ponovo vrać'o svakodnevnom sivilu, čamotinji i monotoniji. Samo gusti oblaci dima iz kućni' odžaka dav'o je znake života i kaziv'o svojim dimnim signalima da život mahala još uvijek traje i ide dalje. Svakim danom djeca bi sačekivala pogurenu priliku koja im je donosila ružičaste grudve skrivene u vel'koj pletenoj korpi ispod bezane krpe, pokrivene komadom najlona, i tako danima, i tako god'nama koje su neumitno promicale kroz čaršinske sokake, ko i starac Abdulah sa svojim ponudama. Djeca su ga sačekivala, radovala mu se i pamtila ga ko nešto normalno i prirodno što dolazi sa snijegom i zimom. On je bio njihov ko i svaka zima koja bi redovno dolazila . A on evo, sad sjedi ovde na Studencu, dremljivim očima bulji u bistru izvorsku vodu koja ističe iz tamni' otvora cijevi uzidani' u kamen. Uspomene naviru i nestaju u starčevim mislima, rastaču ga ko razbucane kaplje vode što se odbijaju od ledene stranice kade i ko prašina, nestaju negdje na dnu il'u zraku. Ustade. Začu se glasno pucketanje starački' kostiju i on dofati džugume te stade ulijevati vodu. Sapir'o ih je nekol'ka puta dok se nije mirisom uvjerio da su oprani i čisti, a onda iz pojasa izvadi bijele kesice i njihovu sadržinu sasu u džugume. Potom nasu vodu pa ih teškom mukom, zbog Š E H E R 27 BANJA LUKA


Raja sa Studenca težine, promućka da se sadržina rastopi i dobro izmiješa. Zatim nasu crvenu tekućinu u čašu što je na kanafi vis'la na ručki džuguma i oproba. Caknu dva-tri puta ustima, obliznu usne jezikom i dosu još malko vode. Isto je uradio i sa drugim, samo što je iz drugog džuguma potekla žućkasta tekućina. Kad je ''ošacov'o'' da je kvalitet limunate u drugom džugumu zadovoljavajući, on ih oba zaklopi i ostavi na dnu Studenca da se hlade dok se on spremi. Polahko, spusti rukave koš'lje, zakopč'a se, te nazu klompe i sa teškim teretom himbera i limunate u džugumima, u nemoćnim staračkim rukama, Abdulah se uputi prema strmim basamcima na koje se, sa ovim teškim teretom, valja uspeti. -Ka'će bit' kitira?-povikaše djeca, a on se penjući i ne okrenu, al' odgovori, više za sebe nego da bi ga oni mogli čuti. -Bi'će djeco i kitira... bi’će… sa'će zima... neće omahnuti…Evo bostan već stig’o na Govedarnicu… Eto i jeseni... a sa njom i zime, neće omahnuti... Onda, eto i kitira. Šapt'o je u stankama jer je bio bez kuveta u plućima. Nije znao čuju li ga djeca, nije ni haj'o zbog tog, borio se sa basamcima i vlastitom nemoći, teškim teretom, od siline damara u grudima i ušima, jedva je sam sebe čuo. - Nejmam ja Bog’me više kuveta za’vo - pomisli on i zastade na sredini basamaka. - Otežali džugumi, ja l' je voda 'vako teška, šta l' je?, šejtan će

Medreska i Studenac prije Drugog svjetskog rata EHER 28 Š BANJA LUKA

ga znati - razmišlj'o je Abdulah o teretu koji nosi, kriveći sve drugo osim istine da su godine i patnja uzimali svoj danak. Al' je znao i to dobro znao, da on nejma odmjene, nejma ni kučeta ni mačeta, nit' bilo kog da ga odmine, da se brine o njemu pod starost, ost'o je sam i go ko prst. Ona koja se brin'la o njemu, ona što ga je držala ko malo vode na dlanu, je davno o'šla, suš'ca je odnese ko vitar što list odnese. Hećimi mu samo kaz'li: - Abdulahu, nejma pomoći za tvoju Mejru, galopirajuća suš'ca, brza i neizlječiva. On je izgubio svaku nadu znajući kol'ko je to teška bolest. Plak'o je tiho, u sebi. Primio je njihov tužni haber nemoćan da išta učini, a ko more išta da promijeni, nesretan što gleda Mejrinu patnju, bol i još nesretniji što nije mog'o da joj bole olakša. Od kako se Mejra preselila na Ahiret tuga se, istog dana, uselila u njegovu dušu, sve mu je postalo svejedno, al' znajući da nafaka ne pada s neba, nastavio je da radi ono štoje umio i radio čitava života. Znao je da Mejru svojm tugom neće i ne more povratiti, znao i da ne treba kukati za onim što je bilo, pa prošlo, jer da nije tako trebalo bit', neb' se ni des'lo. On sam tu ništa nije mog'o promjen'ti. Radio je kol'ko je mog'o ne misleći na god'ne i njihov teret' oslobođen teške obaveze da misli o tome. Uspeo se konačno gore, na vrh, uz kamene basamke s kojima je siš'o, sporo i teško, ponovo je proš'o istim puteljkom i uputio se prema prašnjavu sokaku. Kad je iziš'o na poznati sokak s kojim je do'šo, učini mu se da je sunce je snažnije peklo i još je jače iskezilo svoje zube pržeći i dalje nesmanjenom žestinom. Sparno podne se oteglo u nedogled pa mu se i sokak nekako izdužio, učinilo mu se da mu nejma kraja. Vrelina titra u zraku i izgleda da sve dršće i treperi. Pluća su se nadimala ko kovački mijeh, hava se rijed'la i nestajala bježeći ispred njega. Nekakvi crvenocrni kolutići skakuću ispred očiju, zbog njih mu se pogled zamuti i on zastade da odagna tešku muku što mu je sjela na prsa pa neda disat' i zbog koje ne more da razazna sokak od kuća, ni nebo od zemlje. Sve mu se pretvorilo u vrelu bol koja dojde odasvud i završi u njegovim prsima i svu ovu tišinu i mir svali na njegovu glavu. Čudna se muka slivala sa svi' strana na njegovo mršavo tijelo, osjeć'o je blizinu kraja te pokuša da se smiri, i sebe i ove tegobe koje ga nemilosrdno satiru i lome. Nekakva samrtna tišina se spustila ozgo s neba pa mu svojom težinom pritišće grudi gurajući ga u nekakvo čudno rumenilo. Kraj u idućem broju...


Susret Banjalučana u Saint Louisu

SVE DO „RANE ZORE“ Tekst i foto: Nerko Galešić Banjalučani su se ponovo sastali u Saint Louisu; svoj već tradicionalni susret održali su od 22. do 25. maja, u vrijeme državnog praznika Amerike. Kao i svake godine, vikend vezan za Memorial day u Saint Louisu je obogaćen raznim manifestacijama, fudbalskim turnirima, bosanskim kulturnim sadržajima, folklorom, vašarima, a uz Banjalučane svoje druženje imali su i građani Bosanskog Novog. Hotel "Hilton", u Frontenac zoni, bio je svojevrsno „korzo“ Banjalučana, već 14. godinu uzastopno. Program susreta je bio u znaku dosadašnjih, uz pjesmu, roštilj i opuštanje uz zvuke gitare. Prvih godina bilo je problema s hotelom u kojem smo bili smješteni.

Naime, hotelski službenici nisu shvatali kakve smo mi NOĆNE ptice, ali godinama se to mijenjalo nabolje, pa sada imamo zgradu u sklopu hotela koju zovu BOSANSKA zgrada. To znači da sada imamo potpunu slobodu u noćnim satima, čak i pomoć hotelskog osoblja i lokalne policije. Uvod u magične večeri naših druženja bio je u restoranu-baru "Ćao", uz muzičare iz Saint Louisa, sve do „rane zore“. Slijedećeg dana okupili smo se u kući Seada Čavke, uz pečenu jagnjetinu, muziku, pjesmu i nostalgična sjećanja na našu ljepoticu Banju Luku. Svečana manifestacija održana je u Banquet sali restorana "Grbić", uz muziku Čabre, Enesa i Vlatka. Noć je

protekla veoma brzo, uz naše tradicionalne sevdalinke. Poslije tri sata poponoći nastavili smo naše druženje na bazenu hotela "Hilton", sve do zore. A u nedjeljno jutro majski uranak, kao i svake godine u parku na Lemay Ferry, uz tradicionalne ćevape, poklon od kompanije "Emsa", Enesa i Mire Šljive. Pored ćevapa našli su se i domaći specijaliteti naših sugrađana, čak i poneka flaša “Nektara”. Uvečer je restoran "Grbić" opet otvorio vrata za učesnike ovog predivnog druženja koje je opet potrajalo do sitnih jutarnjih sati. Rastanak je bio tužan, ali ostalo je obećanje o ponovnom viđenju iduće godine.


KNJIGA KOJA SE SJEĆA Jedna otvorena priča, »Vrbaska…«, banjalučka… Piše: Ismet BEKRIĆ

Banjaluka je jedna slojevita, otvorena priča, u koju svako od nas upisuje svoje stranice, unosi svoj dah. Priča je to koja traje. A kroz tu priču teče, žubori, blista, jedna rijeka u kojoj se ogledamo i kad nismo na njenim obalama. Kroz svih dosadašnjih šesnaest knjiga Banjalučkih žubora nižu se i vedre i sjetne, nostalgične rečenice naših sugrađana koji osjećaju da im se vrbaski bukovi uspinju uz sjećanja a slapovi padaju sa raširenih dlanova. Zapisano Vrbasom. Prepisano sa sedara. Vrbas voda nosila jablana. Stope na vodi. Dajak nostalgija. Vrbasa ima i u 17. knjizi. Jer vi tako pišete. Umjesto u tamnu tintu, svoja pera umačete u vrbasku vodu koja ima bezbroj nijansi,najviše onih svijetlih, bisernih. I postajete likovi jedne nedovršene priče. Nedovršene knjige, kako je na svojoj internet-stranici nazva Vrbaslija Adem Ibrišagić, pozivajući Banjalučane da njena poglavlja, bogate svojim sjećanjima, i osjećanjima. Jer, knjiga je to koja se sjeća, EHER 30 Š BANJA LUKA

i osjeća. Mnogo nadahnutih stranica u ovoj nedovršenoj priči ispisali su i saradnici, i »Banjalučkih žubora«, i »Šeher Banjaluke«, koji su nas, nažalost, iznenada napustili krajem prošle i u prvom mjesecu ove 2015. godine: Nenad Radanović, Slavko Podgorelec, Jovan Joco Bojović i Goran Terzić. Nenad Radanović (1938., Marićka kod Prijedora - 2014., Banjaluka) objavio je više knjiga poezije, proze i esejistike, i jedan je od prvih dobitnika Nagrade »Veselin Masleša« u Banjaluci. Radanovićeva književna riječ najviše je isticala iz izvora djetinjstva, tako da u njegovoj poeziji i prozi prepoznajemo i mnoge banjalučke motive. U mnogim pričama njegove lektirske knjige »Almin vrt« susrećemo banjalučke aleje, bašte i predjele naselja Borik u kojem je rastao i u kojem je shvaćao da je zavičaj, sa dragim licima, i najs-


Nova knjiga »Banjalučkih žubora« nažnija književna inspiracija. Slavko Podgorelec, novinar, publicist i pisac, autor libreta za operu »Safikada«, napisao je u predgovoru svoje knjige zapisa, hronike jednog vremena i priča »Izlet u Banjaluku«, da je »velika čast doživjeti nastavak trajanja vlastitog djela u drugim ljudima«, u onima o kojima piše, s kojima je živio i koji će sa njegovih stranica spoznavati istinite i plemenite stranice prošlosti kao nadahnuća za budućnost. U gradu svoga života, Banjaluci, Slavko je svijetla obraza ostavio u amanet svojih 65. godina, i svoju bogatu publicističko-literarnu hroniku grada koji, zahvaljujući i njegovom djelu, nije ostao neka »tužna provincija s ruba svijeta«. Jovan Joco Bojović (1934.-2015.) je bio izuzetna ličnost u koju su se zgusnule najbolje ljudske osobine – plemenitost, stvaralaštvo, prijateljstvo. Uz višegodišnji predan rad u bankarstvu, bio je i dobar sportista, dajakčija, poet. »Pet knjiga, pet potomaka, ostavio nam je Joco«, napisao je o Bojoviću njegov prijatelj Dominik Bertotti, naglašavjući da mu je bio »najbolja i najvrjednija imovina koju je imao«. »Vrbas, vrbaski Čamac i dajačenje uzdigao je do filharmonije… Govorio je i osmijehom, govorom koji razumiju svi ljudi na svijetu.« »Nije ljepota u golubarniku, nego u golubu«, napisao je Joco Bojović u svome pismu Kigi, koji je također naučio od Joce da čovjek živi da bi se naučio da bude dobar. »Vidim Jocu do visine glave podigao ruku / I pozdravlja ljude na Kastelovom ćošku / Zdravere, zdravere, ljudi, govori / I iz mene izađe Zdravere, ljudino«, napisao je Kemal Coco u svojoj pjesmi posvećenoj ovom umjetniku koji je »kao lijep cvijet ukrašavao našu Banju Luku«. Goran Terzić, zaljubljenik u grad i kameru, napusti nas iznenada polovicom januara, u svojoj 57. godini, preseli se u svoje »gradske priče«, u drage predjele koje je poklanjao ljepoti. Na brojnim licima njegovih sugrađana, i onih na obalama Vrbasa, i onih širom svijeta, osta odsjaj tuge i sjaj boje voljene rijeke, listova u alejama, oblaka nad zidinama Kastela, minaretima i kupolama crkvi i katedrala. »Znao je Goran udahnuti jedno svoje viđenje-jednu neobičnu dušu u

svoju fotografiju«, napisao je Goranov drug iz grupe zaljubljenika fotografije »Banjalučki liman« Fikret Smajić. Goranov mlađi kolega iz redova umjetnika fotografije, Dejan Đurić, napisa u dahu: »Terza je bio i ostao ČOVJEK. Čovjek koji je udisao fotografiju, živio je punim plućima…« Goranovih, još i neobjavljenih fotografija, susrećemo i na stranicama ovih Banjalučkih žubora. Ova nova knjiga »Banjalučkih žubora«, koja izlazi zahvaljući vašoj saradnji i finansijskoj podršci naših stalnih sponzora – Saveza Banjalučana Švedske, Plivita-Trade porodice Golalić, privrednika Kerima Dizdara i Tea Hadžića, te Asocijacije mladih Banja Luka u srcu – ponovo oživljava bar djeliće naših pripadanja zavičaju, ma gdje da smo, kraj Vrbasa ili rasuti prostranstvima svijeta. O zavičaju, posebno Gornjem Šeheru, pisao je godinama, i objavio više zapaženih knjiga, i nedavno preminuli novinar i publicist Nail Osmančević, Jer, kamo god nas putevi vode, sa nama je i naš rodni grad, naša domovina. »Ovaj svijet koji vidimo nije izvan nas, on je u nama«, zapisao je banjalučki pisac Denis Dželić, u svome rukopisu »Svijet kao predstava«, koji još čeka da se smjesti i među korice knjige. Iako je našem »Svijetu« među koricama tijesno, dobro je da se ponekad nađe i na stranicama, u izdanjima o nama, u nekim tihim žuborima koje čujemo i kad smo daleko od rijeka svoga rodnog kraja. U novim »Banjalučkim žuborima« čitamo još stihove i tekstove: Severina D. Rakića, Adema Čukura, Miše Vidovića, Ismeta Bekrića, Mirsada Omerbašića, Jasmina Zemića, Mustafe Bajagilovića, Kemala Coce, Fikreta Tufeka, Šemse Avdića, Kemala Handana, Namika Hrle, Sulejmana Kovačevića, Aljoše Mujagića, Sadete Sokol, Edhema Trake, Saliha Đođića, Mersada Rajića, Sakiba Salame, Seada Mulabdića i Atifa Turčinhodžića. Knjigu su obogatili i likovni prilozi Alojza Ćurića, Omera i Tarika Berbera, Jovana Spreme, Alije Sarača, Izete Štaljo Rakić i Ante Mikete, kao i fotografije Gorana Terzića, Gorana Mulahusića, Miše Vidovića i Muharema Sitnice. Zainteresirani za saradnju mogu se javiti na email urednika: ismetbekric@yahoo.com

Š E H E R 31 BANJA LUKA


Region Halland – Regija Halland

Pripremio: Mirsad Filipović Mål och uppdrag - Ciljevi i Zadaci Region Hallands uppdrag är att främja fortsatt utveckling och tillväxt i Halland och att erbjuda alla som bor eller vistas här en god hälso - och sjukvård. Här hittar du information om vår vision: Halland - Bästa livsplatsen, målen vi styr mot och vad vi ser som viktiga strategiska vägväl för att nå målen. Det går bra för Halland och vi har redan idag en god utveckling. Inflyttningen är stor och vår region är en av de mest attraktiva i landet att bo och arbeta i. Vi har den bästa utvecklingen av medelinkomst, en hög utbildningsnivå, ett bra företagsklimat och en vård som står sig mycket bra i nationella jämförelser. Men bra kan bli bättre och därför har vi satt ett högt mål att sträva mot och det är att Halland ska bli den bästa livsplatsen. Visionen - Halland bästa livsplatsen! Vizija – Halland najbolje mjesto za živjeti! Halland ska bli den bästa platsen att bo, leva och vara verksam inom. Det är visionen för region Halland och det innebär att vi ska skapa EHER 32 Š BANJA LUKA

möjligheter för trygghet- och hälsa, för utveckling och tillväxt och för en attraktiv livsmiljö. Vi har redan idag en god utveckling i Halland; inflyttningen är stor och vår region är en av de mest attraktiva i landet att bo och arbeta i. Vi har också den bästa utvecklingen av medelinkomst, en hög utbildningsnivå, ett bra företagsklimat och en vård som står sig mycket bra i nationella jämförelser. Och bra ska bli bättre visionen för Region Hallands arbete är att göra Halland till den bästa livsplatsen! Våra mål 2012-2015 Naši ciljevi 2012 - 2015 Under perioden 2012-2015 styr Region Hallands verksamhet mot 23 mål: Hälsa - Zdravlje • Hälsan i befolkningen ska vara jämlik och bland de tre bästa i Sverige Vård - Zdravstvo • Invånarna ska erbjudas god och jämlik hälso- och sjukvård • Invånarna ska ha stort inflytande och vara mer delaktiga i vården • Vården ska vara säker och ges med hög kvalitet Kommunikationer – Komunikacije • Resandet med kollektivtrafik ska öka och vara attraktivt • Bättre kommunikationsmöjligheter för människor och näringslivs ska stärka Hallands attraktivitet och utveckling.

• 2015 ska minst 40 procent av hushållen och företagen ha tillgång till bredband på 100Mbit/s. • Invånarnas och företagens tillgång till etjänster ska öka Kultur - Kultura Kultur är en del av Region Hallands utvecklingsstrategi för att göra Halland till den bästa livsplatsen. Genom kulturen ger vi hallänningarna tillgång till berikande kulturupplevelser och utlopp för egen kreativitet. Region Hallands kulturförvaltning har uppdraget att utveckla den regionala kulturverksamheten. Vi arbetar med dans, film, musik, konst, slöjd, bibliotek, kulturarv, med mera. Vi arbetar med kultur genom ett antal utvecklingsområden, kulturuppdrag och projekt. Vi har inga egna institutioner; i stället samarbetar vi med vårt helägda bolag Teater Halland, och med Hallands konstmuseum i Halmstad och Hallands kulturhistoriska museum i Varberg. Barn och unga är en prioriterad målgrupp inom alla kulturverksamheter. Deras behov av att uppleva och skapa kultur genomsyrar arbetet. • Förnyelsen, spetsen och kvaliteten i kulturlivet ska öka. • Tillgängligheten ska öka så att fler kan ta del av kulturutbudet. • Alla barn och ungdomar ska ges möjlighet att uppleva kultur • Fler och växande företag ska finnas inom de kulturella och kreativa näringarna Arbete - Rad


Reportaža

Foto: Goran Mulahusić

• Det ska finnas fler och växande konkurrenskraftiga företag • Fler ungdomar ska ha arbete Boende - Stanovanje • Det ska finnas attraktiva och trygga boendemiljöer i hela regionen Kunskap - Znanje • Utbildningsnivån i regionen ska höjas Miljö - Milje • Region Hallands miljö - och klimatprofilen ska vara tydlig, långsiktig och föredömlig Region Halland som arbetsgivare Regija Halland kao poslodavac • Region Halland ska 2015 komma på topp 5 över landets mest attraktiva arbetsgivare inom regioner och landsting • Medarbetarna ska uppleva Region Halland som en bra arbetsgivare • Region Halland ska ha rätt kompetenser ur ett långsiktigt helhetsperspektiv Ekonomi - Ekonomija • Region Hallands ekonomi ska vara stark för handlingsfrihet och varje generation ska bära sina egna kostnader • Region Hallands soliditet ska vara positiv

• Region Hallands nettokostnadsandel ska i genomsnitt vara högst 99 procent Halland är en egen region! Halland je samostalna regija! Den 1 januari 2011 blev Halland en egen region, av samma typ som Region Skåne och Västra Götalandsregionen. Ansvaret för en lång rad områden som rör utvecklingen i Halland samlades då i en enda organisation, som nu har uppdraget att verka för utveckling och tillväxt, och för att erbjuda en god hälso- och sjukvård. 1 + 1 blir betydligt mer än 2 1 + 1 je puno više nego 2 Tidigare var ansvaret delat mellan Landstinget Halland och kommunalförbundet Region Halland. Att de två organisationerna gått samman innebär betydligt bättre förutsättningar att påverka utvecklingen i Halland. Nya Region Halland kan ta ett helhetsgrepp om många av de frågor som påverkar hur det är för dig som hallänning att leva och verka i Halland. Mer inflytande – Više uticaja Det främsta syftet med regionbildningen var att öka hallänningarnas inflytande över utvecklingen i den egna regionen. Det sker på två plan: dels ökar vars och ens inflytande när hallänningen i direkta val utser de politiker som

styr Region Halland, dels har Halland som region tagit över allt fler utvecklingsfrågor från staten. Besluten flyttas alltså närmare invånarna. Halland får också en starkare ställning både på hemmaplan och i Europa. Fakta o Regiji Halland Region se nalazi u Jugozapadnom dijelu Švedske i ustanovljen je 1863. U regiji živi preko 300 000 lstanovnika. Površina je 4796 km². Halland se graniči sa pokrajinama Skåne, Småland i Västergötland, a njegova zapadna obala sa zaljevom Kattegatt. U sastavu regije su 6 opština - komuna i to: Halmstad, Hylte, Laholm, Kunsbacka, Varberg i Falkenberg. Najveći grad je Halmstad i broji blizu 100 000 stanovnika. Najviše političko tijelo je Regionalni odbor - Regionfullmäktige. U mandatnom periodu 2015-2018 koalicija moderaterna moderati, centern – centar partija, folkpartiet – liberalna partija, kristdemokraterna – kršćanskodemokratska partija i miljöpartiet – milje partija imaju zajednički politički majoritet sa 38 delegata. Regija ima veoma dobar standard, životne uslove, zdravstvo i školstvo. Puno pažnje se posvećuje kulturi, miljeu i obrazovanju.

Š E H E R 33 BANJA LUKA


Prepričana priča

GLASOVI KOJI SU ODNEKUD DOLAZILI... Prešernovoj, u kafeu ”Jesenjin”, kada je s glumcima, muzičarima i Ciganima, to veče prolazio fijakerom kroz grad i uzvikivao:

Napisao: Sabahudin BAHTIJARAGIĆ COBER

-Pevaj!- čuo je glas iza sebe dok je bio okrenut zidu. Glas snažan, pomalo opor. Bilo je nečeg struhlog i dotrajalog, u tom glasu. Nečeg istrošenog. Istina, upinjao se došljak da bude uvjerljiv i poguban. Da mu glas bude jeziv i zastrašujući! -Pevaj!- ponovio je istom snagom, ali manje uvjerljivo! Kao da mu je dosadila naprasitost koju je svu noć, u ovoj sobi bez namještaja i golih zidova, prosipao. A u ponovljenom kriku, više vapaju nego naredbi, prepoznao je, činilo mu se, jedan raniji glas, možda sličan, možda isti, ali glas za koji je znao da će ga jednom ipak prepoznati. Na zidu, na kojeg je bio prislonjen s tri prsta desne i lijeve ruke, po pravoslavnom uzoru i nacionalnoj etici, počele su se pred njim javljati slike tog glasa koji je nekad čuo. Nekad davno! Da li je to bio glas Milivoja Živanovica u predstavi ”Jegor Bulickov”, ili baritonska šutnja Raše Plaovića u Gorkijevom ”Na dnu”, nije se mogao sjetiti?! Samo taj uzavreli bariton nosio je godinama u sebi kao uspomenu na dječije dane, kada je znao viriti kroz poluzatvorena pozorišna vrata za vrijeme dugih noćnih proba. Isto mu je ovako snažno dobovalo srce kao i sada, od straha da ga ne primijete i kao malog tada izbace iz foajea. Malo je šta vidio kroz tijesan otvor na vratima, ali je zato pamtio glasove što su otud dolazili. Možda je baš te večeri s pozornice i došao taj glas kojeg pamti, ili ga se možda sjeća iz nekog ruskog crno-bijelog filma, u kom je snažni kozački mužik bičevao burlake što su teglili teške šlepove obalom Volge, i kojima se debeo konop usijecao u svježe meso ramena, isto kao njemu ovi udarci palicom. Muklo romorenje na smrt umornih burlaka, prigušen ropac njihova i njegova glasa, miješali su se i tekli uporedo s crno-bijelim filmom. -Volga, Volga…..- šaputali su burlaci uz močvarnu obalu. -Pevaj, pevaj-vikao je čovjek i spuštao mu palicu na leđa. Baš je čudno kako ga sve ove ljetne večeri podsjeća na Rusiju, na Lenjingrad i Moskvu. Na široke moskovske trgove i njene tijesne kafane, gdje se tiska i opija gladan i siromašan svijet. Tu, za izlizane kopejke pije se krivotvorena votka, jedu jučerašnje i hladne piroške, na stolu igra ”Kaljinka”. Tu se krišom podviruje pod šarene i široke suknje ruskih seljanki, tuče zbog ničeg i razbijenih glava vraća u sobičak prljavog potkrovlja. Raskoljnikov je živio tako. Jesenjin je živio tako….. I na pomenu tog imena na mah mu se javlja slika sinoćnjeg slavlja u EHER 34 Š BANJA LUKA

-Dođite na veče Sergeja Jesenjina! -Dodjite u Novu varoš! -Neka vam svima bude lijepo kao i meni večeras... Svira harmonika u tom fijakeru, prosipa se pjesma i curi po trotoaru, vrište neke nevidljive djevojke kojima ulicom odzvanja glas. U fijakeru, glumci i harmonikaši! Konji sa crvenim kićankama! Cigani! Zvon praporaca! Ulica koja se pretvara u široku tajgu, sa mirisima zimskog cvijeća koje tek misli izniknuti. Stoiljkovićka zavaljena s bijelom otvorenom čipkastim ambrelom, Boris i Meho, poznati kafanski inventari, stisnuti uz nju. Pa naravno - i Cico! Kako veče može bez Cice! Da, i on je tu. On. Sjedi uz kočijaša i vriska rusku poskočicu koju je upravo izmislio. Pozadi, gitara - trepti kao balalajka. Uz cilik i vrisku, s pjesmom i oznojenim konjima, sručili su se bučno pred kafe u Prešernovoj. Tijesan je bio prostor za sve pristigle. Gosti ispred šanka, iza šanka, stoje oko stolova, ispred vrata i prozora. Gosti koji vire kroz stakla lampiona, iza ćoškova, iza zakutaka. Gosti iza nasada fikusa i oleandera, iza rasutih flaša i razbijenih čaša. Gosti zbunjeni i zatečeni. Kafe u Prešernovoj bio je sinoć pun, ljudi, vriske i harmonike. Tiskali su se, žmirkali, sašaptavali, zapitkivali, sporazumijevali pogledima i šutnjom. Od dima skripavih violinskih akorda pa sve do izgovorenih stihova, Jesenjin se šetao Prešernovom kao ruskom stepom i pustom tajgom, šetao se ulicama Nove varoši kao moskovskim bulevarima i Lenjingradskim avenijama, podjednako. Noć ova u Banjaluci, ljetna, mlaka, kao poslije suhe kiše. Vjetar miruje u sitnom lišću breza. A na pijanom Sergejevom ramenu, kao na njegovom, svu noć drijema Isidora Dunkan. Dok spava tako oslonjena, Sergej praznim flašama pokušava pogoditi iskrivljene kandelabre. Vriskao, kada bi mu to pošlo za rukom, a psovao sočno, kada ne bi. Bacao je po ivičnjacima, trotoarima i odvodima, kutije otrovnih ruskih cigareta od kojih trnu pluća i zazire mozak. I dok je govorio stihove na zaspalo uho Isidorino, na kraju moskovske, lenjingradske ili banjalučke, čuli su se na kraju te široke ulice policijski povici, udaljeni ali jasni: -Pevaj, pevaj, bre majku li ti tvoju….. Miješali su se sinoć Jesenjinovi stihovi sa tim mrkim prizvucima, tim lavežom zapjenulih pasa, koji ne dolazi od njegove ”Keruše”, nego iz nekih zlih, podmuklih i crnih podruma moskovskih, lenjingradskih i banjalučkih višespratnica; sivih i oronulih, u kojima truhnu stari tepisi, zahrđalo porculansko posuđe i zidni satovi što vise posvud okolo u vazduhu i ne rade. I dok policijske cokule trčkaraju gradskom kaldrmom, dok magla okorava sve što se u njoj našlo, pjeva Jesenjin tužnu i davnu pjesmu svoje majke, pjeva Isidori u kosu, a i on, u ovom sivom ćumezu, počinje da pjeva dok ga tuče ono pendrekalo, pjeva tu istu pjesmu, iz neke pobune koja ne dolazi od njega nego iz tamnih i dalekih banjalučkih ulica. Iz rijeke što nadolazi. Čuju se u toj pjesmi i udarci i zadah čovjeka iz njega, dubokog glasa i snažne volje.


DigitalArt : Goran Mulahusić -Bol, bol, pa opet bol, a kasnije, mnogo kasnije, svejedno. -Jesi li ti Akin..? Jesi li? -Neka lupa, misli. Neka lupa! Neka udara do mile volje! Samo molim lijepo, molim najljepše, samo tiho,samo nečujno! Samo da se Isidora ne probudi. Da se ne uplaši! Da ju ovaj klipan, možda, slučajno palicom ne dotakne. Da ju ne povrijedi! Baš zato i počinje da pjeva da bi pjesmom zabavio došljaka, paličara, nadničara.. Samo da ne takne Isidoru što počiva na ramenu mu: Ide TITO preko Romanije, i on vodi svoje divizije…, pjeva on uglas zajedno s burlacima što se već posve čuju iz daleke Moskve, možda! Otkud on to da zna! Uklapa se sve u ovu večerašnju harmoniju. U večerašnje izlomljene akorde. U taj skladni nesklad! Glasan je! Čuje ga! Čuje tišinu. I ona njega! Odnekud svira harmonika. Daleka, sama. Čuje ju jasno. Kao predosjećaj. Kao neistinu. Bol mu još uvijek u šakama sabita, u utrnutim rukama. Bole ga i prsti na koje je naslonjen. Po tri prsta na obadvije ruke, uprtih o zid. Po pravoslavnom uzoru. Po nacionalnom uzoru. Bole ga i ramena, na kojima je oslonjena i umorna Isidora spavala. Vlasi njene kose nanosi mu vjetar u lice, osjeti ih kako ga bičuju snažno, dok Sergej pijan stoji uz neki gospodski zid: -Sedmero je oštenila….. sedmero… Ovaj iza njega opet udara, bespoštedno, drsko. Otkud sad on u ovoj moskovskoj priči?, misli, ne, ne spada on tu, pa mu šapce u klempavo uho: Ako i jesi, ako postojiš, radi to tiho, samo da se ona ne probudi..., da se ne probudi... ”Ide TITO preko Romanije…” pjeva on svoju romansu… -Daću ti ja Titu i Romaniju! -Sve ću ti dati..!- derao se on i udarao palicom kao ataman bičem. Uvijaju se leđa nagnuta na zid. Uvijaju se i tri prsta na svakoj ruci na koje je oslonjen već cijelo veče. Uvija se pravoslavlje kao mekan vjetar. Sve se uvija ovog već pristiglog jutra. I kad je pred zoru osjetio da Isidorin san, moskovski, lenjigradski, banjalučki, lagano prelazi i na njega, a blaga mehkota mu umara očne kapke i sklapa trepavice, kad mu se već činilo da uveliko spava, neko je glasno povikao sa dna tih ulica, možda iz stepa, iz tajgi, možda sa samih obala Volge,..ili, jednostavno, odnekud, svejedno otkud..., to više nije bilo važno..., neko je povikao:

A onda ga taj isti, nepoznati, povukao za rame i izveo napolje. -Ti si Akin?... Idi odavde... Idi.! Sjećao se u izmaglici, istina vrlo teško, da je taj Ako, taj Ako koga neko spominje tog maglovitog jutra, da je taj Ako njegov rođeni brat ( šta radi on tu, taj njegov brat?) i da je taj što mu govori u zaspalo lice, u potiljak, prijatelj njegovog brata. Otkud on? Otkud najednom svi ti toliki ljudi? I ko su oni zapravo? Ništa nije razumijevao, ništa shvatao.. -Idi odavde...- rekao je taj glas ponovo i nestao. On je ostao sam u tom jutru, zagledan u stabla dugačke aleje banjalučke. Ide li mu to ko u susret! Ili ga i dalje progone. Treba li da bježi, ili da spava? Ko je to sve vrijeme pred vratima malog logora recitovao tu ”Kerušu”..? On? Ili ja? Ko je taj čovjek što se javio? I zašto je sada najednom tako sam? Dokle doseže aleja u kojoj se nalazi? Gdje su sad Jesenjin i Isidora odjednom nestali? Da on nije onaj klipan što zamiče u Maršalovu? Ne, nije, Jesenjin nema bicikl, otkud mu? I otkud ovo jutro svanu? U kafeu” Pikolo”, stotinjak metara dalje, naručio je kafu. Jutro je i svi su još pospani. Konobarica Duška donosi mu mlaku kahvu i šapuce nejasne riječi. Veli ona, onako pospana: -Sinoć je bilo divno! Bila sam u ”Jesenjinu” i slušala vas kako govorite ”Kerušu”. Pravi ste glumac! Nema šta! Pa ta muzika. Divlja, ciganska. Zaista je bilo divno. On ju je pogledao, vidio joj na potiljku rasutu pundžu nevješto zaprtu crvenom šnalom i ponovio: -Da, bilo je divno..! Sinoć je bilo divno... Hvala Vam..! (Banjaluka, Mali logor 20. 06. 1993 godine) Š E H E R 35 BANJA LUKA


Akcija za završetak radova na Talinoj džamiji

Hajmo, Pobrđe, hajmo, Pobrđani! Tekst i foto: Reuf JAKUPOVIĆ Vjerujem da je većini čitalaca poznato da su u kasnim noćnim satima 8. septembra 1993. godine banjalučki bezdušnici istovremeno zapalili tri džamije u tri banjalučka naselja. Bez svoje džamije ostalo je te noći i pjesmom opjevano Pobrđe. Talina džamija – poznata baš pod tim nazivom – odolijevala je i vremenu i raznim nedaćama nekih 400 godina, sve do te kobne večeri, kada je pokleknula pred vatrenom stihijom. Na mjestu na kojem je onako ponosna i uzdignuta stajala stoljećima ostalo je samo zgarište. A poslije se to pretvorilo u, gluho bilo, pravo odlagalište svega i svačega – da ne upotrijebim grublji, ali možda i pravi izraz. Teško je i zamisliti kako li su to doživljavali stari Pobrđani, posebno oni koji su svojevremeno, na poziv mujezina, dolazili u džamiju da klanjaju namaz, najčešće akšam. 36

ŠEHER

BANJA LUKA

Poznati poklič navijača fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine ”Hajmo, Bosno, hajmo, Hercegovino” inspirisao me je da ovom tekstu dam sličan naziv. Naime, poklič navijača vodio je u pobjede fudbalsku reprezentaciju, a ja se nadam da će i ovaj pobrđanski poklič dovesti do jedne druge pobjede, o čemu govori i ovaj tekst. Prolazile su godine, teške poratne godine. Nije se tada imalo ni snage, ni sredstava (a ni prilike nisu bile) za ponovnu izgradnju džamije. A onda je, prije nekih 15 godina, započela izgradnja džamije, baš onakve kakva je odvajkada i bila. Početna novčana sredstva bila su mala, ali je želja da se džamija ponovo izgradi bila velika. Organizovali su se Pobrđani i putem jedne grupe entuzijasta počeli prikupljati novčana sredstva za izgradnju, uglavnom od pojedinaca, kako onih koji su ostali da žive tamo gdje su i rođeni, tako i od onih koji su svoje ognjište napustili samo tijelom, ne i dušom. Nije bilo lako onima koji su se angažovali na prikupljanju novčanih sredstava. Zato se njihov trud ne smije zaboraviti. Odužila se izgradnja ove džamije pa to pomalo asocira na legendu o ”zidanju Skadra na Bojani”. Nekoliko banjalučkih džamija, čija je ponovna izgradnja započeta nakon Taline, već

je uveliko završeno. Aferim za njihove graditelje. Nije pretjerano ako se kaže da je izgradnja pobrđanske džamije praćena objektivnim problemima, ali, Boga mi, i nekim manjim subjektivnim slabostima. No, šta je tu je. Dublja analiza bi nas odvela na stranputicu. Moja malenkost je skoro od samog početka izgradnje uključena u prikupljanje sredstava, prvenstveno u mom okruženju, dakle u gradu Malmö u Švedskoj. U tome baš ništa nije posebno kada se zna da sam rođen u staroj bosanskoj kući tik uz Talinu džamiju, a od oca Agan – efendije, da sam odrastao u Pobrđu i uvijek mu se vraćao iz pečalbe u koju sam, trbuhom za kruhom, otišao prije pedesetak godina. Uradio sam nešto, a vrijednost mog truda izvagaće se Božijim kantarom. Ja iskreno kažem: trebao sam još više, mogao sam još više,


POBRĐE Danas Banjaluka, sva osunčana, stisnula se u meni, uplakana. Njišem te na dlanu, voljena, mirisnim alejama izvezena, žuborom Vrbasa uspavana, ljubavlju našom iskerana. Prođe mi mladost, raspjevana, u ulicama moga Mejdana. Sjećam se i Dolca, i Hiseta, Pećina, Pobrđa, svakog cvijeta. Pobrđe nad gradom, kao ruža, pogled se cijelim gradom pruža. U toj smo ljepoti uživali i srce gradu darivali. Pjevali pjesme, stihove tkali, bojama i dušom grad slikali. A sad, u svijetu ma gdje bili, tu smo ljepotu u sebe slili. Sjećam se Pobrđa u predvečerja, pjesme se rasuše, poput biserja. Kad zetrepere strune gitare, jave se ponovo pjesme stare, taknu nas neki mehki zvuci, i svi smo opet u Banjaluci.

isključuje i druge koji to, lokacijski gledano, nisu. Javnim obraćanjem želim, naime, da pokrenem akciju za završetak izgradnje Taline džamije. Duboko sam ubijeđen da je završetak ponovne izgradnje Taline džamije obaveza prvenstveno nas Pobrđana, ma gdje da smo i ma koliko god godina da imamo. Mislim da nemamo pravo da čekamo na nekoga drugog. Ne znam da li sam u pravu, ali smatram da je to obaveza u prvom redu nas starijih koji živimo izvan prostora bivše nam domovine Jugoslavije. Ta obaveza proističe iz naše, globalno gledano, bolje ekonomske mogućnosti da pomognemo. Obaveza proističe i iz našeg pijeteta prema onim starim Pobrđanima koji su sa ovog svijeta otišli a da im se nije ispunila najveća želja: da bar još jednom klanjaju namaz u Talinoj džamiji. Tu svoju želju su meni osobno izražavali neki od starih Pobrđana kojih više nema među nama. Na kraju, obaveza proističe i iz našeg poštovanja prema Pobrđanima koji žive na Pobrđu i nadaju se da će ih jednog dana mujezin pozvati na klanjanje namaza u džamiju njihove mladosti. Ne dozvolimo, dragi moji Pobrđani, da još neki od naših komšija odu sa ovog svijeta te neispunjene želje, koju nose u duši. A nama koji pomognemo da se završi izgradnja ove džamije ostaje nada da će nam se na onom svijetu to naći na spisku dobrih djela koja učinismo na ovom.

Sadeta Sokol morao sam još više. Opravdanje za nečinjenje, kao što znamo, ne postoji. Negdje pročitah da će čovjek na onom svijetu odgovarati ne samo za ono što je učinio nego i za ono što nije - a trebao je, mogao je i morao je. Sasvim logično, zar ne. Da bih se bar malo ”iskupio” za nedovoljno činjenje ili nečinjenje, svejedno je, odlučio sam da se, kao rođeni, a k tome i stari Pobrđan osobno i javno obratim svima kojima je Pobrđe u pamćenju, u sjećanju, u mislima, u duši – dakle, prvenstveno mojim dragim Pobrđanima, što ne

Šta je to što treba uraditi da bi se izgradnja džamije napokon okončala? To su, uglavnom, unutrašnji radovi (elektrika, izolacija i podovi, oblaganje zidova i plafona, moleraj i sl.) te fasada. Prema predračunu ti radovi bi približno koštali 35.000 KM. Nije pretjerano visoka cifra. Pobrđani, a i drugi koji im se pridruže, to mogu prikupiti – uvjeren sam u to. Zato, hajmo, Pobrđe, hajmo, Pobrđani – završimo ponovnu izgradnju Taline džamije! Uz ovaj tekst prilažu se dvije fotografije džamije, koje sam načinio prije nekih godinu i pol dana. Prilažu se i podaci potrebni uplatiocima kako iz Bosne i Hercegovine tako i iz in-

ostranstva. Podaci su dobijeni od Medžlisa Islamske zajednice Banja Luka, koji je podržao ovu moju odluku da se javno obratim u vezi s prikupljanjem novčanih sredstava. Uplate iz Bosne i Hercegovina (u KM): Žiro-račun Medžlisa Islamske zajednice Banja Luka broj1610450006880053 kod Raiffeisen Bank dd Bosna i Hercegovina, Filijala Banja Luka Uplate iz inostranstva (u bilo kojoj valuti): BENEFICIARY BANK: Raiffeisen Bank dd Bosna i Hercegovina SWIFT CODE: RZBABA2S ADDRESS: Zmaja od Bosne bb Sarajevo, BiH IBAN CODE: BA391611450000170028 FULL BENEFICIARY NAME: Medzlis Islamske zajednice Banja Luka FULL BENEFICIARY ADDRESS: Kralja Petra I Karadjordjevica 46, Banja Luka, BiH Vrlo je važno da se napomenu još tri stvari: - Sve uplatnice moraju imati naznaku: Za džamiju u Pobrdju, - Za eventualna objašnjenja uplatioci mi se mogu obratiti na mobil: 0046 704 33 15 94, na e-mail: ecko@graposi.se ili pismom na adresu: Reuf Jakupović, Lönngatan 68A, 214 49 Malmö, Sverige. - Ja ću se osobno pobrinuti da ova akcija protekne u redu, a po njenom završetku sačiniću izvještaj, koji će se takođe javno objaviti, a biće dostavljen i svim uplatiocima Koristim priliku da zamolim sve one do kojih dođe ovaj tekst da ga proslijede i drugima, kako bi u akciji prikupljanja novčanih sredstava učestvovalo što više ljudi. I na kraju, želim da se unaprijed zahvalim svima koji pomognu da Talina džamija ponovo postane ono što je nekada i bila – ponos Pobrđana. Malmö - Švedska, maj 2015. godine ŠEHER

BANJA LUKA

37


EHER 38 Š BANJA LUKA


Š E H E R 39 BANJA LUKA


Nastavak u idućem broju EHER 40 Š BANJA LUKA


Sjećanje

I spomen je postojanje

MALE KLUPE JOŠ ŽUBORE Jedna pjesma, koju je profesorica i pjesnikinja Nasiha Kapidžić Hadžić uputila iz Sarajeva svojim učenicima, još živi… Piše: Ismet BEKRIĆ Krajem maja i početkom juna u Banjaluci se susreću mnoge generacije maturanata srednjih škola. Jedan takav ovogodišnji junski susret maturanata Gimnazije iz školske 1962./63. oživio je sjećanja na najljepše godine mladosti i druženja, kad smo se, kako je zapisano u pozivu generaciji, »voljeli jednom ljubavlju koja je drugačija od svih koje su postojale do tada i nastajale kasnije, koja je takva i ostala«. A iz te svile sjećanja izranjaju i stihovi jedne pjesme koju je nekadašnja gimnazijska profesorica Nasiha Kapidžić uputila svojim učenicima u telegramu, maja 1988. godine. »Uvijek, kad se ponovo susretnemo, i kad se mnogi putevi iz naših republika i drugih zemalja širom svijeta ponovo spletu u našem gradu, pročitamo i pjesmu naše drage profesorice, pjesnikinje, Nasihe koju nam je napisala kao svoj pozdrav i svoje prisjećanje«, rekla nam je Jasna Stanišić Perduv, pružajući nam i poetski tekst naslovljen »Draga generacijo«, u kojem između ostalog piše: »Nađimo vremena jedni za drugi, mi se ipak možemo najbolje razumjeti. I ma gdje se nalazili, primijetimo jedni druge… Sa druženja ostaće nam, kao trag, i predivne fotogrfafije. Možda ih vremenom i zagubimo, ali ono što ostaje u našoj duši samo je naše i ne gubi se tako lako.« U očima maturanata Gimnazije iz davne 1963. godine i ovog juna zablistale su suze, i one radosne, i one sjetne, kad su ponovo čitali stihove Nasihine pjesme, koja je našla svoje mjesto na beskrajnim stranicama i udaljenih i bliskih sjećanja, i rasutih i spletenih u buket prijateljstva.

Ovu pjesmu, ove nezaboravnicu, objavljujemo uz još jedan »Vezeni most«, ukrašen i stihovima Nasihe Kapidžić Hadžić, koja je svoju prvu knjigu pjesama – »Maskenbal u šumi« - objavila kao profesorica banjalučke Realke. Vaš glas prenu uspomene, sunu misli invazija. Iz virova kod Kastela izronila Gimnazija. S jablanima u oknima i sad stoji žuto zdanje, nije ono ruševina – i spomen je postojanje. Bilo je – to znači: jeste, davne ruže nisu svele. Male klupe još žubore vašim glasom: stella, stellae. Maja 1988. godine, kada je napisana ova pjesma, stara, dobra Realka, Gimnazija, postojala je još samo na fotografijama, jer je poslije zemljotresa, nažalost, nepotrebno porušena, mogla se, vjerujemo, i obnoviti, iako je bila dosta oštećena. Ali to žuto zdanje, kako napisa pjesnikinja, to zlatno zdanje, kako su osjećali, i osjećaju, sve generacija učenika ovog hrama znanja, još neizbrisivo živi u našim sjećanjima. 41


Putopis

ETIOPIJA Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing U ovom posljednjem dijelu, opisat ću putovanje od Adis Abebe prema Dira Dawi i Hararu, sa usputnim stajanjima u nekoliko gradića i jednom nacionalnom parku. Polaskom od Adisa prema istoku, u pravcu Djibutija, polako počinje spuštanje prema dijelu Afar, odnosno velikom rasjedu, Rift valey. Rift Valey je nastao prije 18-20 miliona godina, a i danas se rasjed širi za nekih centimetar godišnje. Kako počinje spuštanje, počinje da raste i temperatura. Polako napuštamo ugodnu klimu Adisa i već nakon sat-dva vremena, smo se sa visine od oko 2300 metara n.v. spustili na oko 1700 m. Tu je prva pauza i spavanje. Gradić se zove Adama. Glavni grad pokrajine Oromo. Cesta od Adisa do Adame, bivšeg Nazareta, je asfaltna i široka, medjutim, jako opterećena. Predstavlja glavnu žilu kucavicu jer sav transport koji dođe u luku Djibuti i ide dalje u unutrašnjost, odvija se preko ovog puta. Zbog toga je potrebno najmanje dva sata za prelazak nekih 100 kilometara, i to u slučaju manje gužve. Sam grad je trgovački centar, i nema nešto posebno za obići ili vidjeti. U posljednje vrijeme, shvativši koliko vode iz padavina se gubilo, Etiopija sve više gradi brane i pravi vještačka jezera. Blizu Adame, nalazi se jezero Koka sa istoimneom branom.

Jezero je prirodno i pripada dijelu formacije Rift Valey. Ovdje se proizvodi električna energija, jezero služi za navodnjavanje usjeva, a u jezeru i u obližnjim rječicama ima i krokodila. Grad je važan kao prolazna stanica kamionskog prevoza gdje se vrše pretovari tereta. U gradu ima više hotela, i svaki od njih zadovoljava standarde prosječnog turiste. Sutradan nastavljamo dalje i sljedeće zaustavljanje je mjesto Awash. Od Adame do Awasha vodi nastavak ceste i taj dio je manje opterećen. Stižemo za nekih 3 sata. Na tom putu prolazimo pored industrijske zone koju su napravili Kinezi sopstvenim investicijama. Prepostavka je da će tu jednog dana raditi i do 10 hiljada radnika. Sa ceste se vidi veličina investicije. Odmah do investicione zone, fabrika limova radi punom parom. I niz drugih fabrika i postrojenja se može vidjeti, a građevinski radovi su na više mjesta u punom jeku. Etiopija se razvija, i nekadašnju Etiopiju više ne možemo ni zamisliti. Ako se sjetimo velikih suša prije 20-tak godina, djece sa velikim stomacima i muhama oko glave, za svog boravka u Etiopiji nisam doživio tu sliku nigdje, a jedina nelagoda je bilo ranije pomenuto prosjačenje u Adisu. Da bi se došlo iz Adame u Awash, negdje na pola puta prolazimo jezero i gradić Matahara. Matahara je prirodno jezero, oko kojeg se nalaze plantaže narandži i fabrika šećera. Sama fabrika je, kažu, poprilično zagadila jezero. Nivo varira u zavisnosti od godišnjeg doba, tako da je stara cesta danas djelimično potopljena. Pored te ceste vodila je stara pruga koja je ruinirana erozijom uzrokovanom promjenom nivoa jezera. Vozeći se ovim putem mogu se vidjeti velike ptice-lešinari, a u dva navrata smo vidjeli i hijene. Prvi susret, naravno kroz sigurno prozorsko staklo auta i utisak da je to stavrno velika i opasna životinja. Po pričama lokalnog stanovništva, okolina je puna hijena. Kažu da čak dolaze i u predgrađa Adisa u potrazi za lakom hranom.

Pogled na Rift valey


Putopis

Stanovnici nacionalnog parka Awash Prije gradića Awash, nalazi se Nacionalni park Awash u kojem je moguće vidjeti razno zvjerinje. Rijeka koja prolazi ovim parkom i po kojem je gradić dobio ime, krije pored mnogobrojnih riba i krokodile. U parku je pored puta moguće vidjeti Orix-e, neke vrste antilope sa velikim rogovima i majmune raznih vrsta. Awash se nalazi na nadmorskoj visini od nekih 980 metara, i ovdje su već vrućine takve da je po danu potrebno imati zaklon ili neku sjenu. Obzirom na nacionalni park, stepe i blizinu rijeke, mjesta obiluju komarcima. Obzirom da u bici protiv malarije, komarci vode u odnosu na ljude, tako se i u Awashu treba zaštititi koliko je moguće protiv. Za spavanje to su mreže, a po danu dugi rukavi, sprejevi, mirisi itd. Kad smo već kod malarije, ta bolest je u današnje vrijeme izlječiva, ali samo pod uslovom da se odmah reaguje i ode u laboratoriju na testiranje nakon prvih simptoma koji podsjećaju na gripu. Svi mi smo dobili i neke tablete protiv malarije koje treba gutati svaki dan po jednu, ali koliko znam, niko to ne uzima, jer kažu da loše djeluje na bubrege. Kada se osjeti temperatura ili malaksalost, odmah treba otići kod doktora ili u prvu laboratoriju. Sa testovima koje tamo posjeduju, malarija se može dijagnosticirati za manje od pola sata. Međutim, ako ste pod dejstvom bilo kakve tablete, malarija se i ne mora pokazati. Sreća je to što je malarija u Etiopiji kao gripa kod nas. Uzimate dobijene tablete 3 dana i gotovo, ako nije onaj najgori oblik.

Razgovor među prijateljima U Awashu postoje dva hotela koja baš i nisu reprezent udobnosti i čistoće, ali za jednu noć se čovjek može pretrpjeti. Potrebno je imati sprej protiv komaraca i mrežu, pa se moguće i odmoriti. Awash je poznat i po najgoroj željezničkoj nesreći u Africi. Raniji most koji vodi preko rijeke Awash je sagrađen još za vrijeme kralja Menelika, pa je zamjenjen novijim. Zbog velike brzine voz je izletio iz tračnica i pretpostavka je da je 428 ljudi stradalo. Danas Japanske firme grade još jedan most paralelan sa starim koji će, nadamo se, olakšati prelaz. Na svom putu zastali smo kod prijatelja koje znamo iz Addisa u mjestu koje se zove Mieso. Naravno, "Buna ceremony" odnosno cere-

monija pijenja kafe je neizostavna, a sastoji se od toga da se prvo pospe po podu ceremonijalna trava. Kafa se donese u sirovom stanju i prži se u nekoj vrsti otvorenog šiša. Samo prženje prati udisanje mirisa kafe i to u nekoliko navrata: posuda sa kafom se prinese licu i potrebno je pokretom ruke usmjeriti miris prema nosu. Kafa se zatim istuca i pravi se na sličan način kao i u Bosni, samo što se ne pravi u džezvi nego u glinenom ćupu. Kokice su obavezne prateće grickalice. Još malo o kafi, da napomenemo da je kafa prvo pronađena i uzgajana u Etiopiji i to je prvobitna postojbina kafe, prije nego što će se raširiti po cijelom svijetu i postat opšteprihvaćen napitak. Etiopljani čuvaju tu tradiciji a jedna od pokrajina po kojima je kafa dobila ima se zove Coffee. U ovom dijelu Etiopije postoji običaj da se gosti poprskaju nekim mirisom, karakterističnim za tu familiju, koji će svim komšijama dati na znanje da ste bili kod njih. U današnje vrijeme se malo izmjenilo pa smo ni krivi ni dužni zamirisali na Armani i krenuli dalje prema našem odredištu. U Miesu smo u jednom trenutku upali u lokalnu gužvu na pijaci. Sve se kupuje i prodaje. Mladi i stari se guraju i gledaju neke krpe, hranu i raznu robu. Tu smo zapazili dvije ovce kojima su oči bile crvene, a brstile su odbačene grane chata.

Dio starog puta prema Diradawi Nastavak puta prema Dira Dawi, obzirom da smo imali dobrog vozača i dobar auto pa smo nastavili starim putem. Stari put nije asfaltiran i pun je rupa, odrona i opasnosti. Na nekoliko mjesta je potrebno preći rijeku, što vjerovatno nije moguće kada pada kiša. Lokalne priče kažu da rijeke toliko nabujaju u kratkom roku, i da neiskusni vozači ili oni koji se nađu na putu bujice budu odnešeni, a da većini utopljenika nije moguće naći nikakav trag. Mjesta kroz koja smo prošli su toliko daleko od civilizacije ili bolje rečeno on našeg shvatanja pojma normalnog života, da se to ne može ni zamisliti. Međutim ljudi i tamo žive, vesele se i proizvode nešto za trampu. Našim evropskim pogledima je sve to strano i egzotično, i vjerujem da ako bi bili natjerani da tako živimo, veoma teško bi se prilagodili. U današnje vrijeme vlada Etiopije ulaže sredstva u ta područja da zadrži lokalno stanovništvo na tim mjestima i ulaže uglavnom u poljoprivredu. Zbog toga, neka mjesta koja su ranije jedva mogla proizvesti hrane za sebe, danas imaju viškove koje vlada otkupljuje i opet prodaje ili izvozi. Velika ulaganja u energetski sektor će opet jednog dana poboljšati životni standard. Opet kineska investicija: gradi se pruga od Djibutija do Adis Abebe, nekih 700 kilometara. Ubrzat će se protok robe i ljudi, smanjit će se opterećenost ceste, a samim tim i zagađenost koju proizvode silni kamioni, bez kojih bi i ekonomija Etiopije dobro posustala. Naravno jedna od cijena naglog rasta je zagađenost vode, zraka i okoline uopšte. U Dira Dawu dolazimo kasno popodne, bolje rečeno skoro u mrak. Nakon prašnjavog puta u Dira Dawi nas dočekuje drvo Dira Dawa Zaf, sa svojim prekrasnim cvjetovima. Grad je čist, a pogotovo nakon napornog puta djeluje sa svim svojim svjetlima kao Las Vegas. Naravno, nema kockarnica. U jednom od hotela, a ima ih dovoljno, imamo tradicionalnu Etiopsku večeru. Ovdje smo odlučili ostati jedan čitav dan, sa obilaskom i cjelodnevnim odmorom. Dira Dawa je kao i Adis, grad koji Š E H E R 43 BANJA LUKA


Putopis

Veseli stanovnici Etiopskih sela, kupanje u kanalu za navodnjavanje ne pripada niti jednoj od pokrajina, nego je grad-država za sebe. Nalazi se na nadmorskoj visino od nekih 1700 metara i važna je raskrsnica puteva koji vode od luke Djibuti. Rijeka na kojoj leži naziva se Dachatu, i većim dijelom godine je veoma mala i mirna. Međutim u više navrata rijeka je podivljala zbog obilnih padavina i tada se brojalo više stotina mrtvih i izgubljenih. Danas se puno investira u fabrike i industriju, kako bi što više razvio ovaj dio zemlje. Treba spomenuti još jedan grad u blizini, koji smo s namjerom obišli, a to je Harar. Nalazi se nekih 60-tak km od Dira Dawe prema jogoistoku, na nadmorskoj visini od oko 1800 metara. Različiti izvori govore da je grad ustanovljen u 7 stoljeću, mada smo u lokalnom muzeju bili ubijeđivani da su naseobine ovdje stare i nekoliko hiljada godina. Ono što je interesantno je da je grad pod zaštitom UNESCO-a, i da je četvrti po važnosti za islamski svijet.

više podsjećaju na velike sokolove. Uglavnom se nalaze oko mjesta na kojem se baca hrana ili neko sirovo meso. Pored toga mogu se vidjeti i ptice koje liče na pelikane sa velikom kesom ispod kljuna. Ni sami gradski vijećnici nisu baš načisto šta uraditi sa pticama: koliko prljaju, toliko su i korisne zbog čišćenja grada od životinjskih otpadaka, glodara i razne druge hrane koje jedan grad odbaci i pretvori u smeće. Nakon završetka posjete Hararu, slijedi naš povratak u Adis Abebu, ovaj put avionom. U ova tri nastavka, pokušao sam prenijeti svoje utiske iz jedne divne zemlje sa divnim ljudima. Topla preporuka je, ako je moguće, obići Etiopiju i dodati u odnosu na moje opise još neka mjesta kao što je Axum, aktivni vulkan na istoku i jezera na jugu. Za svaku vrstu turista Etiopija pruža ponešto. Ukoliko se nađete tamo, obavezno probati Injeru, lokalni hljeb od ži-

Dio zida Harar

Mala džamija-harar Ima 80-tak džamija, a oko grada se čitavom dužinom proteže fortifikacijski zid. Grad sa svojim uskim uličicama i drvenim balkonima vrijedi obići, i drugačiji je od ostalih gradova Etiopije koje sam imao čast vidjeti. Ono što je interesantno za većinu etiopskih gradova je mogućnost da se u samom gradu vide velike ptice. U Hararu su to bile ptice koje EHER 44 Š BANJA LUKA

tarice teff, probati ribu iz rijeke Nil ili jezera Tana. Ako se kojim slučajem nađete za vrijeme održavanja maratona u Adisu, prijavite se bez obzira da li imate namjeru da završite 42 km, 21 km ili 10 km. Na ovakvim nesvakidašnjim događajima, prvo se učestvuje radi višeg cilja, a konkretno tamo je to cilj da se pomogne neko selo sa vodom, ili izgradnja neke infrastrukture. Oni koji su u prvim redovima maratona, uglavnom su vidljivi samo na početku i kasnije na televiziji na pobjedničkom postolju. Do nove zemlje i novog putopisa.


Fragmenti iz „Paganskog poete“

POVRATAK U DJETINJSTVO ili: ČOVJEK JE GRAD U KOME SE RODI

Piše: Denis Dželić

Ukazala mi se jedna mala požutjela i ispucana fotografija. Sestra i ja sjedimo na zidu pred našim ulazom. Trogodišnja djevojčica i petogodišnji dječak. Oboje nasmijani. Fotografija je stara i izlomljena. Sestrino bucmasto lice zguljeno jednom kosom parnicom. Požutjele fleke ostavile su trag na cicanom kompletiću. Njeno lice odaje zbunjenost. A dječak? Ruke položene na koljena, tijelo malo istureno naprijed kao da želi ući u foto-aparat. Košulja na kockice zakopčana do grla, na nogama gumene čizme. Čisti dječiji osmijeh pomalo zagonetan. Ne kaže li on: ”Gladan sam života”? Ne raduje li se on to budućem životu, njegovim čarima, njegovom izazovu? Fotografisanje je za dječaka veliki događaj posebno u poslijeratnim, gladnim pedesetim godinama. “Hajde, djec, da vas slikam!” Sjeli smo na zid i nevino dječački pozirali. Oči se ne vide. One su skrivene iza nasmijanog lica. Ko je fotografisao? Reklo bi se da to nije bio neki profesionalac. Tko je tada imao foto-aparat? Možda neki slučajni prolaznik kome je ostao još jedan snimak na filmu pa je htio da ga iskoristi slikajući siromašnu dječurliju po dvorištu. Možda neki poznanik koji je htio da se pohvali svojim fotoaparatom? Odgovori na to pitanje bit će zaključani ključem zaborava. A dječak! Znaš li svoju sudbinu, dječače? Da li bi se on onako bezbrižno smijao da je znao šta mu je ona pripremila? Zar će na njegovom čistom licu ostati trag karmina sa usana žena sumljivog morala? Zar ćeš droljama i konobarima recitovati poeziju, zar ćeš bisere bacati pred svinje? Zar će ga vrijeme zgužvati kao šatorsko platno? Zar će njegove nožice hodočastiti po danskim pustarama i fjordovima? Zar ćeš se kao pustinjak kriti u betonskom kavezu bježeći i bojeći se ljudi? Zar ćeš se bojati svojih misli? Zar će njegovo srce biti zatrovano mržnjom i hraniti se ironijom i sarkazmom? Zar će njegove oči presušiti?

Zar će njegova duša biti ubijena i kao sasušen list lebdjeti? Zar će njegove uši samo blues slušati? Zar će biti usamljen kao cvijet maka u polju pšenice? Zar će drugovati i razgovarati sa cvijećem? Zar će mu jedini prijatelji biti zaklopljeni među koricama knjiga? Zar će njegove ručice napisati nekoliko potresnih pripovjedaka? Zar...? Oh Bože! Kad bih mogao uvući se u fotografiju, ući u vremensku rupu, vratiti se u ono vrijeme kad su ljudi bili ljudi a ja dijete. Rupa je smisao života. Na nju izlazimo, u nju trpamo hranu, u njoj se plodimo i u nju nas zakopavaju. Cio kosmos će završiti u crnoj rupi. Ispuni mi rođendansku želju i vrati me u djetinjstvo jer samo tad sam imao želje. Vrijeme jednom mora stati! Oh Bože, zaustavi vrijeme i zavrti unazad planetu! Ne možeš! Zar je foto-aparat moćniji? On može zaustaviti vrijeme! Š E H E R 45 BANJA LUKA


MJESTA GDJE SE PREPOZNAJEMO Novinar i pisac Ferid Čehić ne zaboravlja svoj rodni Doboj, grad na tri rijeke, ali ni Banjaluku i brojne prijatelje iz ovog grada na tri rijeke

gobrojne kontakte, u prvom redu, s poklonicima kulture, stvaralaštva i sporta, kojih je u ovom gradu bilo i na pretek. Bilo je to doba, s pravom se može reći, pravog procvata Doboja, ne samo u društvenom nego i u privrednom smislu.

Piše: Reuf JAKUPOVIĆ Kada neko na svojim plećima iznese osamdeset godina života, kada se novinarstvom, profesijom sa sedam kora, bavi skoro šest decenija i kada i dan-danas pero ne ispušta iz ruke, onda taj neko zaslužuje da bude predstavljen i širem auditorijumu, ovog puta čitaocima lista ”Šeher Banjaluka”. U našem slučaju taj neko je doajen dobojskog novinarstava Ferid Čehić, među prijateljima znan više kao Čeha. Ali, otkuda jedan Dobojlija u listu za Banjalučane, mogao bi neko da se upita. Odgovor je veoma jednostavan: novinarsto nije ničim omeđeno. Ovaj dobroćudni i nadasve pričljivi čovjek rođen je u Doboju, gradu smještenom podno pitome planine Ozren i duž ćudljive i okrutne rijeke Bosne. Odrastao je u svom rodnom gradu. Nakon završene gimnazije, nije bilo dileme šta će ovaj naočiti Dobojlija studirati. Već u gimnaziji literatura mu je, naime, bila osnovna preokupacija - iz tog gimnazijskog perioda datira i njegova prva pjesma. Čehić odlazi u Zagreb na studij jezika i literature. U ovom sam se gradu, kao uposlenik u redakciji beogradskog lista ”Borba”, po prvi puta susreo i s profesijom koja će mi život značiti – evocira Čehić jednu od zagrebačkih uspomena. Nakon Zagreba put ga vodi nazad u njegov Doboj, u redakciju lista ”Glas komuna”, koji je već tada bio poznato regionalno glasilo, čijem će narastanju i ugledu veliki doprinos dati upravo Čehić. Sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća bio je i na čelu ovog lista – njegov glavni i odgovorni urednik. Iz tog perioda i datira njegova posebna veza s Banjalukom. U banjalučkom ”Glasu” desetak godina – priča Čehić – štampan je dobojski list ”Glas komuna” pa sam ja bio čas u Doboju, čas u Banjaluci. Naravno – nastavlja Čehić – intenzivno sam se tada, kada sam bio u gradu na Vrbasu, družio s banjalučkim ”ljudima od pera”. Tih druženja, pri čemu je novinarstvo bilo nezaobilazna tema, i danas se s radošću sjećam. Nije pretenciozno ako za sebe kažem da sam ne samo Dobojlija nego i dobojski Banjalučanin – onako šeretski, začini on ovu svoju banjalučku priču. Ja ne mogoh da prećutim pa mu kazah, aludirajući na mojih skoro dvadeset godina života u Doboju: Da, Čeha, slično je i sa mnom ja sam ne samo Banjalučanin nego i banjalučki Dobojlija. Onda smo 1:1 – kao da je sport u pitanju, zaključi on i pri tom se grohotom nasmija. Njegov nemirni duh i opredijeljenost za novinarsku slobodu bili su dovoljan razlog da karijeru zatim nastavi kao urednik dobojskog dopisništva sarajevskog lista ”Oslobođenje”. No, i tada nije prekidao kontakt sa svojim kolegama iz ”Glasa komuna”, a istovremeno je i produbio svoje mnoEHER 46 Š BANJA LUKA

Kao da sam ”pelcovan” da pišem - voli Čehić da kaže i kao da time želi da se pravda zbog svoje nezasitne gladi za pisanjem. No, nije on samo pisao. Bio je aktivan i kao član Saveza novinara Jugoslavije i Udruženja novinara Bosne i Hercegovine. Ni svjetski poznat TV međunarodni rukometni turnir u Doboju (ovogodišnji je jubilarni – 50 godina) niz godina nije se mogao ni zamisliti bez njegovog angažovanja u njegovoj organizaciji. Decenije mog života i rada u rodnom Doboju protkane su pisanjem, druženjem, ponajprije s poslenicima pisane riječi, kao i porodičnim životom uz suprugu Zinu i dva sina – pretvori Čehić decenije života u samo jednu rečenicu - novinarski kratko i jasno. Rat na prostoru Bosne i Hercegovine, a napose ratna događanja u Doboju te njegova vlastita Golgota, ostavili su dubok trag na njega: tijelo mu je postalo manje otporno, a u njegov mozak – kao u kompjuter – pohranjeno je sve to što se u četiri ratne godine događalo njegovom rodnom gradu, njegovim prijateljima, njegovom starijem sinu, a i njemu samome. Imao sam sreću – kaže - da su mi supruga Zina i mlađi sin – slučaj je tako htio - skoro cijeli rat proveli u Bosanskoj Gradišci, rodnom mjesto moje supruge. A tamo je bilo manje opasno nego u Doboju. Pred kraj rata oboje su se obreli u Švedskoj. Sjećanje na pakao u kojem je bio ovaj plemeniti čovjek, ne može da se izbriše, a on to i ne želi. Rat - sa sjetom u glasu kaže – na površinu izbaci sav prljav veš za koji nismo ni znali da postoji u našem okruženju. Izbaci na površinu ljude, bolje reći neljude, koji čak uživaju u svojim neljudskim postupcima prema drugim ljudima. Ali rat – nastavlja Čehić, kao da želi da se pravda zbog svojih malo grubljih riječi – izbaci na površinu i mnogo čistog veša. Izbaci na površinu ljude, bolje reći ljudine, koji, ne obazirući se čak i na opasnost po vlastiti život, pomažu drugim ljudima. I jedne i druge sam na vlastitoj koži osjetio. I jedne i druge ne želim da izbrišem iz sjećanja. Ovim prvim “tragovi smrde nečovjestvom”, a ovi drugi ”imali su se rašta i roditi” – posluži se Čehić dvjema izrekama jednog narodnog pjesnika. Proveo je u Doboju 1.273 dana da bi pred sam kraj rata bio protjeran iz rodnog mu grada. Nakon što je bio prvo u Maglaju, a potom u Zenici, odlučuje se na put bez povratka. Srce je bilo teško kao olovo – kaže, s tugom u glasu – jer sam znao da je moj dragi Doboj za mene prošlost, uspomena i vječno sjećanje. Švedska je bila slijedeća, posljednja stanica na njegovom životnom putu. Sa suprugom i mlađim sinom najprije je živio u gradu Tingsryd, da bi mu kasnije stalno mjesto boravka bila Uppsala, svjetski poznat stari univerzitetski grad. Kako li je ovom tada šezdesetogodišnjaku bilo tih prvih godina izbjegličkog života. Osjećao se kao staro drvo koje je izvađeno iz zemlje pa onda presađeno na drugo mjesto – neprirodno je to, zar ne. Ne želi on da evocira uspomene iz tog najranijeg izbjegličkog perioda. Oni koji budu čitali ovo što ti, Reufe, pišeš o meni uglavnom su ljudi koji su izbjegli iz Bosne i Hercegovine – reče pa nas-


Susreti sa prijateljima tavi - a oni su, neki manje a neki više, na svojoj vlastitoj koži osjetili šta znači biti izbjeglica i to im je dobro poznato. E, pa da im ja sada stajem na muku ... to baš neću – bi Čehić više nego rezolutan. Kada se povede priča o njegovom životu nakon tih prvih izbjegličkih godina, on se ”raskravi”. Ovdje u Švedskoj, da upotrijebim već poodavno lansiranu frazu, ”slobodno dišem, podosta pišem i nastojim da sjećanja ne izbrišem” - započe svoju dugu priču, iz koje ćemo izvući samo neke najznačajnije dijelove. Uzgred: nije on zaboravio da naglasi i da redovno održava telefonske kontakte s mnogim prijateljima rasutim po svijetu, ali i onima koji su ostali u Bosni i Hercegovini i njegovom Doboju. Treba ići novim stazama, ali nikada ne treba zaboravljati stare prijatelje – reče kao svoju oporuku.

je naslov ”Ljudi s tri rijeke” i koja će imati više od 500 stranica. Biće to njegova osma knjiga koju je napisao u izbjeglištvu. Aferim, Čehiću. Dobojlije će, i ne otvarajući knjigu, odmah znati da ova knjiga govori o njima. Jer, on je Dobojlija, a Doboj leži na tri rijeke (Bosna, Usora i Spreča). Reklo bi se da je zadovoljan. Ali nije, ili nije u potpunosti. Tijelom je on u Švedskoj, ali je duhom tamo dolje. Kada ne pišem – podrhtavajućim glasom veli - moje misli su usmjerene tamo dolje, prema jugu, tamo gdje Sunce drugačije grije, gdje postoji domovina koja nije samo mjesto gdje nam leže mrtvi nego i mjesto gdje si siguran u govoru, osjećanjima – čak i u šutnji si siguran. To je i mjesto gdje te prepoznaju, što znači prihvataju. A to bi valjda svako od nas htio.

U prvo vrijeme intenzivno je pisao tekstove za neke naše listove koji izlaze u Švedskoj, za list ”Bosanska pošta”, koji izlazi u Norveškoj, a distribuira se u skandinavskim zamljama, zatim za neke listove u Bosni i Hercegovini te, razumljivo, za neke dobojske listove. Imao je i sreću da upozna i sprijatelji se s jednim univerzitetskim profesorom slavistike i prevodiocem nekih naših poznatih književnih djela, između ostalog i Selimovićevog romana ”Derviš i smrt”. Adolf Dahl, tako se zove uvaženi profesor, njegov je sugrađanin. Ovaj prijatni Šveđanin je napisao više prigodnih priloga o njemu, a preveo je i objavio neke njegove pjesme te ga tako predstavio i švedskim čitaocima. Dahl ga je angažovao i da studentima slavistike govori o Bosni i Hercegovini, njenoj kulturi, posebno književnosti.

Na kraju ugodnog razgovora s ovim vremešnim Dobojlijom, htjeli smoda čujemo njegovo mišljenje o listu ”Šeher Banjaluka”, u kojem će se ovaj tekst i objaviti. Kompetetniju osobu za tako nešto nismo trebali tražiti – ona je pred nama. Ovo što ću reći nije nimalo kurtoazno – započe Čehić. List mi ponekad dopadne šaka. Pročitam ga, naravno. Modernog je formata, štampa se na kvalitetnom papiru, a i sama štampa je kvalitetna. Ilustracije su raznovrsne i znalački odabrane, a tehničko uređenje na visokom nivou. Zavidnog je obima (zadnji broj koji imam je čak na 60 stranica), raznovrstan je – obrađuje teme iz mnogih oblasti društvenog života, a najveći broj autora teksta, medju kojima ima i poznatih imena, zna svoj posao – pišu sadržajno i zanimljivo. Jednom riječju: Savez Banjalučana u Švedskoj ima vlastiti list kojim može da se ponosi, na kojem im mnogi mogu pozavidjeti.

Čehić vec više godina intenzivno piše i objavljuje literalna djela: zbirke pjesama i romane. Uzgred rečeno, on je prvi rođeni Dobojlija koji je napisao roman. Neumoran je, reklo bi se. Posljednja knjiga koja mu je objavljena je zbirka pjesama ”Mostovi Fyrisona”. Upravo ovih dana u pripremi je i njegova najnovija (on sam kaže, ne i posljednja) knjiga, čiji

I na kraju, želim da se zahvalim redakciji lista ”Šeher Banjaluka” što me je, povodom mojih osamdeset godina života i skoro šezdeset godina novinarskog rada, predstavila mojim dragim Banjalučanima koji žive u Švedskoj. Ili, još bolje rečeno, mojim dragim banjalučkim Šveđanima, koje srdačno pozdravljam.


Priča o Rebrovcu

I BANJALUKA IMA

SVOG IKARA Tekst i foto: Dinko OSMANČEVIĆ

48 Š E H E R

BANJA LUKA

Prije nešto više od tri godine, 20. maja 2012., tokom aero mitinga u Zalužanima, srušio se mali, sportski avion, u kome su nastradali pilot, instruktor padobranstva i tri mlada padobranca. Jedna svečanost, sportski spektakl, pretvorio se u tragediju. Do danas nisu dati odgovori o krivici za pad aviona i stravičnu smrt mladih ljudi. Čovjek je oduvijek težio otkrivati neistraženo, napredovati u nauci i tehnici, postavljati nove granice mogućnosti. Jedan od najranijih ljudskih snova, san o letenju, čovjeka je pratio od iskona. Otuda i legenda o Ikaru i Dedalu. Sva istraživanja, sva dostignuća tražila su i odricanja i žrtve. Od snova i legendi o Ikaru i njegovim krilima, do današnjih čeličnih ptica, pređen je ogroman i trnovit put, a cijena napretka i danas se


nerijetko plaća. I Banjaluka ima svog Ikara. Legenda ima više verzija, baš poput priče o Safikadi, ali radi se, naravno, o varijacijama na temu. Jednu od verzija zapisao je Risto R. Sirovina, učiteljski pripravnik, u “Bosanskoj vili” 1880. Drugu bilježi Ante Hangl, učitelj u Višoj djevojačkoj školi, službovao u Banjaluci od 1899. do 1902., te verzije se drži i ugledni profesor Mato Džaja u svojoj knjizi “Banjaluka u putopisima, zapisima i legendama”. Mi ćemo se ovdje osvrnuti na treću, ponajkraću i najrasprostranjeniju verziju. Priča kaže da je Ferhadiju sagradio majstor Rade, neimar Rade, koji je u narodnoj priči, po Bosni, vijekovima gradio sve što je gradnje bilo vrijedno. Ferhad-paša Sokolović, ktitor prelijepe džamije, bio je oduševljen građevinom. Ne želeći da Rade i njegovi momci ponove bilo gdje ovu ljepotu, naredi da ih zatvore u minaret, a zatim i pogube. Rade i njegovi ljudi nisu imali drugo rješenje, od zaostalog materijala, sebi sačiniše krila i otisnuše se sa munare. (Autor ovog teksta prije više od dvadeset pet godina, imao je tu sreću i blagodat da posmatra grad sa vitkog tornja banjalučke Ferhadije. Veličanstven pogled!) Pavle doletje do današnjeg Pavlovca, Petar se spustio na Petričevac, a Rade pade i polomi rebro. To mjesto i brdo prozvaše Rebrovac. Dugo je Rebrovac bio selo, da bi ga grad svojim širenjem progutao. Danas je Rebrovac, rekao bih, raščerečen između Mjesne zajednice Ada i Mjesne zajednice Starčevica, tako da većina današnjih Rebrovčana ustvari i ne zna da su Rebrovčani, pošto pojam Rebrovac vežu za Rebrovačku crkvu i Rebrovački most i uzan pojas oko njih. Dozvolu za gradnju prve crkve na ter-

itoriji Rebrovca izdao je upravo Ferhad-paša Sokolović, utemeljitelj i graditelj Donjeg Šehera, savremene Banjaluke, velikaš iza koga je ostalo vise od 200 građevina. Nakon smrti Ferhad-paše 1590., od ruke njegovog roba, njegova odluka o gradnji crkve nikad nije sprovedena. U vrijeme bosanskohercegovačkog ustanka, na Rebrovcu je postojala drvena crkva, koja je 1876. spaljena. Tek 1885. na zgarištu drvene crkve počela je gradnja crkve od tvrdog materijala. Crkvu je gradio majstor Antun Cerović, a osveštana je 1889. Posvećena je Rođenju Presvete Bogorodice. Crkva je ušla u srce svih Rebrovčana, tako da su mnogi sa žaljenjem ispratili njeno rušenje i gradnju nove, osamdesetih godina prošlog vijeka. Drugi simbol Rebrovca je Rebrovački most. 1924. projektovan je drveni most, ali zbog zabrane od vojske, izgrađen je tek 1931., po projektu Franje Mikuša. Nakon velike proljetnje poplave 1956., teško oštećeni drveni most zamijenjen je željeznim, da bi 1973. godine završen tada, ali i danas, najveći banjalučki most. Radi se o mostu sa duplim trakama, preko koga se odvija i tranzitni saobraćaj i kojim svakodnevno tutnji hiljade vozila, među njima i ogroman broj kamiona i šlepera. Tokom prošlogodišnjih poplava, koje nisu mimoišle ni Banjaluku, niti Rebrovac, prava drama se odigravala da se od eventualnog rušenja sačuva najbitniji gradski most. Svete knjige svjedoče da je Bog od Adamovog/Ademovom rebra stvorio ženu. Od “Radinog rebra” nastalo je ovo simpatično naselje na desnoj obali Vrbasa, da bi nas podsjećalo na legendu o čovjekovom snu o letenju. Š E H E R 49 BANJA LUKA


BIJEG OD ”ŠUPLJE” STVARNOSTI Tekst: Ozren Tinjić Jesam li zakoračio u još jedan juni, ovdje u Švedskoj obično kišovit, vjetrovit i poprilično monoton, malo-malo pa ulovim sebe kako se sa sjetom ali i neobjašnjivom toplinom sjećam nekog davnog, banjalučkog juna. I svaki taj juni je, maltene, posebno krajem 60-ih i početkom 70-ih godina, bio isti, k`o jaje jajetu. Ma, ne bih ja putovao vremeplovom, da svugdje oko sebe, ovih dana, ne slušam do neba dosadne i gotovo svakodnevne EHER 50 Š BANJA LUKA

priče o tome gdje će ko na more, pošto je tamo negdje rentacar, kojom avio- kompanijom putovati, koliko je apartman udaljen od mora i koliko košta… (Tu se sjetim jedne banjalučke porodice koja je prije par godina, putem interneta, rezervisala apartman ”sa pogledom na more” u Makarskoj. Na kraju se uspostavilo da je najbliža plaža udaljena od dotičnog apartmana nekih dva kilometra! ”Šta hoćete”, mirno im je objašnjavao vlasnik spornog apartmana izvodeći ih na prostrani balkon, ”zar odavde nemate pogled na more!?”). Još kada krene priča o avionima i formatima i težini, te sadržaju prtljage (posebno tečnost u vidu parfema ili kolonjske poslije brijanja), momentalno se prešaltam i lagano krećem na putovanje u prošlost. A tamo, u toj prošlosti, em je bilo već poslovično ljepše (valjda zato što smo bili mlađi), em je bilo nekako sadržajnije i bezbrižnije. I, pride, došao juni i kraj još jedne

školske godine. Eheeej, ferje sve do prvog septembarskog ponedjeljka. Kao i svake godine u to doba, dobrano sam počeo sanjarati o skorom odlasku na more, u Podgoru, nadomak Makarske. Nestrpljenje na vrhuncu, kontanje o promociji friško kupljenih Speedo kupaćih, nove farmerke zvoncare, majice i kratke hlače (tada još nisu bile u fazonu bermude), i lažnjak rejbanki kao šlag na kafu. Znam, dolje će me čekati tri para špagerica koje će mi dofurati tetka iz Italije, baš kao i obećani parfem. I to ne bilo koji, već ni manje ni više negoli Pino silvestre (u to vrijeme posljednji krik mode - i pride mirišeš na borovu šumu)! Uveče nema spavanja, san nikako na oči da dođe, a u mislima već sam na Jadranu. Ne prođe par dana, a otac, vrativši se sa posla, već sa vrata svečano dobacuje majci: ”Spremajte se, prekosutra krećemo na more!” Znam, sutra vozi fiću na Lauš, u Rudarsku ulicu, do jarana Bože Kalina, inače vrsnog au-


Od Banje Luke do Jadrana - nekad

tomehaničara. Valjalo je pregledati našu limuzinu jer pred nama je bio, za ta vremena, iznimno dug put, koji će se, po običaju, pretvoriti u pravo turističko putešestvije. I, po običaju, trajaće više od deset sati! Već tada sam spoznao (ili mi se to samo čini iz današnje perspektive!?) koliko je lijepa naša zemlja. Nismo prešli ni desetak kilometara od Banje Luke, a već smo stigli do prve stanice. Jutarnja kafa u restoranu kod Šakote, ili nešto dalje, kod Troke, a onda pravac prema Jajcu kroz živopisni kanjon Vrbasa. Nešto prije Avnojevskog grada, pri prolasku pored crkve Svetog Ive sa one strane Vrbasa usporavamo jer se obavezno, za sreću, kroz prozor bacao novčić. Valjda za sretan put. Prolazimo Jajce. Zaustavljamo se u Vincu u kafani ”Volan”. Čik pauza, a u meni raste nestrpljenje. Sve nešto kontam: Ako starci ovako nastave, bit će dobro ako do sutra uopšte stignemo do mora! I taman kad krenusmo a ja veseo jer sam znao da smo sa svakim pređenim kilometrom bliže moru, eto nas u Donjem Vakufu. E, ovdje nije bila riječ o čik pauzi. Stajemo u centru a stari ubrzanim korako piči prema mesnici. Na red dolaze teleći bubrežnjak, but, koljenice, janjetina, junetina i na kraju par kila ćevapa. Valjalo je da on srikta svoje pogunziluke, jer, kako jednom reče: ”Od sve ribe najdraža mu je janjetina!” Uskoro, kako mi zorno objasniše starci, dolazimo u prekrasne planinske predjele Makljena. Belaj je jedino bio sa makadamskom cestom što vrluda netaknutom prirodom. Prašina se vitla na sve strane. Fićo naprosto stenje uz uzbrdicu. Skoro na vrhu, na nekih 30-ak metara od ceste, u dubokom jarku, nakrivljen na bok, kočoperi se tenk koji je Veljko Bulajić sa ekipom (”Bitka na Neretvi”) u žurbi zaboravio a i ko bi ga vadio iz one

gudure jer, hebi ga - ”Prozor mora pasti”, a vrijeme je tada neumitno isticalo. Nešto kasnije, u Neretvi, sjećam se, vidim, stoji prepolovljen još jedan Bulajićev filmski raritet. Čuveni most. U međuvremenu kod staraca, kako se spuštamo u kotlinu, do smaragdne Neretve i približavamo Jablanici, primjećujem nestrpljivost. Ma da, ufrštuljio sam - sve smo blize poznatom restoranu sa hidroražnjevima i nezaobilaznom, uvijek friškom janjetinom. Onako sit i poprilično umoran zaspao sam snom pravednika. A i nesnošljiva vrelina je učinila svoje. Budim se poprilično oznojen. Zbunjeno gledam oko sebe. Stigli smo na neki parking, a moji mi objašnjavaju da smo u Mostaru. I bilo je to za očekivati s obzirom da stari ni teoretski nije mogao proći kroz Mostar a da barem na kratko ne prodivani sa starim prijateljem i kolegom, novinarom Mišom Marićem. Legenda grada na Neretvi je bio živa enciklopedija ali i neumoran hroničar. Za samo sat vremena kafendisanja prorešetali su sve znane i neznane, ono što je bilo i što će biti. Za to vrijeme mati i ja smo vrludali sokacima oko Starog mosta. A mog mora ni na puškomet. Još kada sam saznao da će biti još stanica postao sam toliko frustriran a i nahorozen da sam samo blejao u neku zamišljenu tacku. Jer, redom, slijedile su još famozne stanice: izvor Bune i drevni Počitelj. Malo lakše mi je bilo uz samu Neretvu, na cesti što vodi ka Pločama i Metkoviću. Počeo se osjećati miris soli u vazduhu. A uz cestu načičkali se improvizovani štandovi što nude neopisivo velik izbor taze voća i povrća što je tom dijelu Hercegovine priroda tako nesebično darovala. Primjećujem, mati je zaista majstor koja uvijek zna naći odgovor na pitanje: kako sve te silne stvari smjestiti u skučenog fićolinija. Em naša prtljaga,

em meso, em hrpa voća i povrća i pride, pod moje noge smjestila je lubenicu od desetak kila. Aferim! I zaista, ni dan danas mi nije jasno kako nas na more doveze automobil sa nepunih 40 konjskih snaga? I kako to obično u životu biva, dogodi se i meni jer: sve što je lijepo-kratko traje! Psujem u sebi i proklinjem onog što izmisli mobitel (a bogami i onog što me zove) jer me svojim vibracijama i zvonjavom nemilosrdno vrati u stvarnost. A oko mene i dalje frcaju šuplje priče i pitam se hoće li mi ikada neko u kafani (udruženju) reći kako je pročitao interesantnu knjigu, pogledao lijep film ili npr. uživao u nekom koncertu. Naravno-ozbiljne muzike!


    



 

   

      

  

        

      !

 "  "

 "  

(         "  ") *  +   " )

"  # $ %  %" "&# !

/+0    )

, +   "   ) -+   "     +    )* &       "  ) -    &        "" ) .  " "  ")

- " "   ) 1   &     " "  $ )

 

 

 ""&       



'   

"  " #  

2       "    +   ) /  &   0"  ) 1#    "    )

 




MUZEJ U EGZILU Projekt Asima Đelilovića, profesora Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ Knjiga-katalog, MUZEJ U EGZILU, dio je bogate građe dizajna u Bosni i Hercegovini koju je prikupio Asim Đelilović, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Obuhvaćen je period od dolaska Austro-Ugarske monarhije 1878. godine do današnjih dana. Kroz sliku i riječ dat je i pregled historijskih zbivanja u Bosni i Hercegovini u posljednjih 137 godina. Autor napominje da je u tom periodu instalirano i demontirano osam različitih država, te se prije može govoriti o diskontinuitetu nego kontinuitetu društvenog, ekonomskog i kulturnog prostora. Može se reći da je autor dosta vješto smjestio kulturno stvaralaštvo u sklop društveno-političkih i ekonomskih faza koje su pratile razvoj bosanskohercegovačkog društva. Zbirka je, inače, jedna od karika koje su nedostajale ili nedostaju u ukupnom pregledu razvoja kulturnog stvaralaštva u BiH. Društva koja drže do svoje tradicije odavno imaju muzeje posvećene ovoj temi. Danas su muzeji u BiH zatvoreni, a da ne govorimo o otvaranju novih ili obogaćivanju već postojećih novim sadržajima. Zato profesor Asim Đelilović u svom predgovoru, Muzej u egzilu kao ideja i potreba, napominje : EHER 54 Š BANJA LUKA

“Konačna zamisao vezana za ovaj projekt-zbirku jeste da se sačuva svijest o Bosni i Hercegovini u modernom dobu, te da se kao takva ponudi kroz ideju osnivanja Muzeja u egzilu u nekoj od stabilnijih i trajnijih kultura-društava u kontinuitetu, kako na Zapadu tako i na Istoku.” Pri tome autor ima na umu iseljenu Bosnu i Hercegovinu, rasutu po svijetu. U projekciji zbirke je da bi ta brojna populacija bh. građana koja danas živi širom svijeta mogla imati interesa da prihvati ovaj projekat i ideju Muzeja u egzilu. Bio bi to doprinos da se i na taj način sačuva svijest o Bosni i Hercegovini i njenom kulturnom stvaralaštvu. Takođe postoji namjera da se muzej “umnoži “ te kao takav ostvari na više lokaliteta u svijetu. Nameće se misao da je cijela Bosna i Hercegovina danas u egzilu prepuštena nametnutom mirovnom sporazumu koji ne daje nadu u skori razvoj stabilnog političkog, ekonomskog i kulturnog društvenog sistema. Zato je i značajno da se možda negdje u u ovom velikom egzilu nađe prostora za projekat – zbirku profesora Asima Đelilovića. Ili je možda ovo projekt svih nas u egzilu?


Nova knjiga Čitam nove stihove Enise Osmančević Ćurić, u kojima majka / pjesnikinja razlijeva po bjelini papira, širi po beskraju neba, raspršuje po listovima i laticama, po kamenčićima i vrhovima, svoju duboku tugu: »Lako bih ja / Sa ovom ženom sijede kose,/ Lako bih i sa pjesnikom u sebi, / Ali kako da majku naviknem / Da je Niko, / Više nikada Niko / Neće zovnuti: / Mama!« A ta Mama nosi u sebi, u svakoj riječi, u svakom napisanom i nenapisanom stihu, beskrajnu bol za svojom jedinom kćerkom Vedranom, koja je voljela život, ljude, sunce, vedrinu, i kad se kao lavica borila za svaki dan. A, imala je hrabrosti i da rodi svoju kćerku Tinu. Stihovi su se otkidali, u najtišoj tišini, kao teške stijene, kao latice maslačka, kao dašak vjetra, slili su se, evo, i među korice knjige, u ove »Riječi iza tišine«, koje je mama / pjesnikinja prvo biserila, čuvala u sebi, ulazila u njih, kao u svoju svakodnevicu, svoju stvarnost, svoj razgovor, da bi i tako bila sa svojom kćerkom, poručujući joj jezikom duše: »Kćeri, / Povijam bijela zvona visibaba / Jer tobom zvone, / tvojim smijehom još. / Povijam u devet košuljica luka / I ljuljam, skrivam, i u postavi duše / Nosim kao dragocjen broš.« Ova knjiga, ove »Riječi iza tišine«, riječi duboko utisnute u ono najbolje u pjesnikinji, u nama, ne može se čitati samo izvana; ona se doživljava u svakom unutrašnjem treptaju, u svakom uzdahu, u svakom zračku izlazećeg i zalazećeg sunca, u »bojama mladog lista«, u svakodnevnim riječima i shvatanjima i svoga i tuđih života. »Mama, kad žmirim nema me!«, znala je djevojčica Vedrana kazati svojoj mami, koja bi ju ipak brzo pronašla u svome zagrljaju. A sad u svojoj tišini ove pjesme ipak ne žmire, gledaju nas i Vedraninim očima. Očima dobrote. Ismet Bekrić DODIR BOJE MLADOG LISTA

KRISTALI TMINE Živim već tri stoljeća. U svakom danu proživim Tri duge, prazne godine, Stale u kap pod okom. A bila sam još jednom stvorena U prasku tvoje vedrine, Živjela sekunde pune ko stoljeća Pod suncem tvoje blizine… Sad trajem već tri vijeka… U svakom danu proživim Tri duge, najduže godine Stale u kap pod okom. Ima li vode milosne Da sperem ove gorčine, Suze ne gase žeđ, Suze su kristali tmine. 30. 12. 2014. Enisa OSMANČEVIĆ ĆURIĆ

Hoću da Ti napišem pjesmu Bojom mladoga lista, Tebi najdražom, Tvojom. Bojom radosti početka, Rađanja bojom… Bojom, sunčevom miljenicom, Mladih šuma, ispalih iz oka mu, Sunčice moja, u pepelu Mojih prašuma radosti. Dragosti, Hoću da Ti napišem pjesmu Boje mladoga lista. Strah me – Da će se šume osušiti, Strepim – Da će i Vrbas presušiti, Bojim se – Da ću u kožu ušiti Neizlječivu čežnju Za mekoputnim dodirom Mladoga lista, u svakom danu, Da ne usahne Jedino, što je još živo I svježe u meni – Trag Tvoga obraza na mome dlanu. aprila/travnja 2015. Enisa OSMANČEVIĆ ĆURIĆ

EHER 56 Š BANJA LUKA


Poezija

VRBAS Hej, Vrbasu, brate moj... Prokockao sam život svoj hvatajući ribe sa obala tvojih, ljubeći cure pod vrbama starim, ali neka, ne žalim, i ništa mi ni ova reuma ne smeta, koju si mi bratski poklonio dok sam ronio brzacima tvojim... Vjeruj, smrti se ne bojim, ali mi fale naše mahale, one sjedeljke male i otkačene šale u sitne sate... Pokraj tebe, brate, uzdisasmo, sevdisasmo, pjevasmo i ljubismo, ne sluteći da će jednom zgasnuti sjaj... Eh! Sad pitam se – zašto svemu mora doći kraj? Da li je to bio samo pusti san, ili sam, možda, skrenuo s puta, pa mi smeta cijela planeta i ova zemlja strana, u kojoj sam trn, u kojoj sam crn, ko crna vrana.

VRBANJSKA BRANA Moja brana, tužna i sama, bez graje i stare raje, kao pustoš strši točak mlina, a prošlo je toliko godina. PRIJATELJI Tužan sam, kao i ona sama, u smiraj dana, moja brana. Zbori k'o avet, gdje ste, dragi moji, a mi smo otišli u neku drugu udaljenu plavet.

Iste nas rijeke spajaju, vijenci planina opasavaju, ne priznajem nikakve podjele, ni granice koje nam dodijele, ni jezik nije prepreka, za prijatelja, čovjeka, sve lahko, dobro stvorimo, kad srcem govorimo, i znam, otkad sam prodisao, da u nama je smisao…

Dođite, bar u snove, i postavite kamen koji, dragi moji, da bar snovi uspomene probude, da bar na tren k'o nekad bude.

Mustafa Bajagilović Jomu

Sulejman Kovačević

Mirsad Omerbašić

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på


6865(7 %$1-$/8A$1$

9(=(1,0267 =$-('1,&$8'58#(1-$*5$?$1$%$1-$/8.( .DOHPHJGDQVNDEURM%DQMD/XND7HOID[ PRE0DLO]XJEO#EOLFQHW

3RQHGMHOMDNMXOL

%DQMDOXND-XOL 3RQHGHOMDNMXOL 6ULMHGDMXOL

352*5$0

2EDOH9UEDVD 6MH`DQMDQDFLYLOQHCUWYHUDWDSX^WDQMHFYLMHèDQL]9UEDVVD ^HKHUVNRJYLVH`HJ 9LVH`HJPRVWDX]SULJRGDQFHUHPRQLMDOVDSRUXNRP PRVWD 1(32129,/26(

0RGHUDWRUL.8'%XGXèQRVWKRU6DILNDGD .RRUGLQDWRUL+D]LP0DJODMLèL6ORERGDQ5DGXOM

K

'YRUL^WHSRURGLFH 3RODJDQMHFYLMH`DQD6SRPHQSORaXEDQMDOXaNHSMHVQLNLQMH 1DVLKH.DSLGCL`+DGCL`X]SULJRGDQSURJUDPXNRMHPXêHVWYXMX .DSLGCL` GRELWQLFL.QMLCHYQHQDJUDGH1DVLKD.DSLGCL`+DGCL`9H]HQLPRVW

K

0RGHUDWRU(QLVD2VPDQaHYL`@XUL` .RRUGLQDWRU%HED.DSLGCL`

,]ORCEHQLVDORQ 6YHaDQRVWRWYDUDQMDL]ORCEH80-(71267$.9$5(/$ 1HULFH$EGXOLè2VPDQêHYLè .&%DQVNLGYRU

K

3URVWRULMH=DMHGQLFH >DKRYVNLPHPRULMDOQLRSHQWXUQLU$KPHW@HMYDQ .DOHPHJGDQVND XRUJDQL]DFLML>DKRYVNRJNOXED$KPHW@HMYDQ%DQMDOXND K 6YHaDQRSURJOD^HQMHUH]XOWDWDLGRGMHODQDJUDGD 

0RGHUDWRU(PLQD.DUDEHJRYL` .RRUGLQDWRUL=GUDYNR0DOED^L`(GRAL]PL`L#HOMNR7XQL`

.RRUGLQDWRU9HVR0LOLQNRYL`

.&%DQVNL'YRU

9H]HQLPRVW

 *DOHULMD]DVOXCQLK%DQMDOXaDQD 9LMH`QLFD ‚+RPPDJH‚-RYDQX-RFL%RMRYLèXL6ODYNX3RGJRUHOFX .XOWXUQLFHQWDU NRMLVXVYRMLPOLNRPLGMHORPRELOMHæLOLYULMHPHLSURVWRUXNRMHPVXæLYMHOL %DQVNLGYRU  0RGHUDWRU0LRGUDJåLYDQRYLè K 0RGHUDWRU6ORERGDQ0DULè 

K +LPQD2GDUDGRVWLL],;VLPIRQLMH/YDQ%HHWKRYHQD  3R]GUDYQHULMHaL SUHGVMHGQLND2UJDQL]DFLRQRJRGERUD0XKDPHGD.XOHQRYL`D JUDGRQDaHOQLND*UDGD%DQMDOXNH6ORERGDQD*DYUDQRYL`DJHQHUDOQRJ SRNURYLWHOMDNRML`HRWYRULWLPDQLIHVWDFLMX SUHGVWDYQLND6DYH]D%DQMDOXêDQDX>YHGVNRM0LUVDGD)LOLSRYLèD  6YHaDQLNRQFHUW9H]HQLPRVW 8RUJDQL]DFLML$NDGHPLMHXPMHWQRVWL8QLYHU]LWHWDX%DQMDOXFL 1DSURJUDPXVXGMHODGRPD`LKLVYMHWVNLKDXWRUDXL]YR_HQMXQDVWDYQLNDL VWXGHQDWD$NDGHPLMDXPMHWQRVWL 1DVWDYQLFL7LPHD+ROLèNODYLU'HMDQ7UNXOMDNODYLU0DMD5HJRGLèNODYLU %RULV?XNLèNODULQHW0DULMD3LOLSRYLèIODXWD'XQMD6LPLèVRSUDQ 6WXGHQWL=RUDQD%HOR^HYLèIODXWD'HDQ6LPLèIODXWD=RULFD1RYDNRYLè NODYLU6ODYL^D?XULèNODYLU0DUNR.RYDêHYLèNRQWUDEDV2]UHQéHWNRYLè YLRORQêHOR$QHOD0DNHQMLèVRSUDQ0LOLFD6OLMHSLèVRSUDQ6D^D5DGRQMLè 0RGHUDWRU6DQGD'RGLN 1HYHQ0DULQNRYLè .RRUGLQDWRU(OPLU0XMLaL`

8WRUDNMXOL ,JUDOL^WH 7XUQLUXPDORPQRJRPHWXd%DQMDOXNDXVUFXo 2>0LODQ5DNL` =DXaHVQLNHGRJRGLQD HNLSHVDWULLJUDaD DWXUQLUMHQDJUDGQL 1RYRVHOLMDGHVQD

K

.RRUGLQDWRUL0HUVDG6DONDQRYL`L1DUFLV+DGCLVHOLPRYL` 3UHGVMHGQLNWDNPNRPLVLMH0XKDPHG,EUDKLPEHJRYL`3DODGD

K

,]ORCED`HELWLRWYRUHQDGRMXOD 0RGHUDWRU$OLMD6DUDa

.RQFHUWQDGYRUDQD  6YHaDQRRWYDUDQMHVXVUHWD%DQMDOXaDQD



,JUDOL^WH 7XUQLUXEDVNHWNR^DUFL]DREDVSRODGRJRGLQD HNLSHVDLJUDaD  2>0LODQ5DNL` 7XUQLUMHQDJUDGQL 1RYRVHOLMD

.RRUGLQDWRUL0HUVDG6DONDQRYL`L1DUFLV+DGCLVHOLPRYL` 3UHGVMHGQLNWDNPNRPLVLMH0XKDPHG,EUDKLPEHJRYL`3DODGD

AHWYUDNMXOL 9LMH`QLFD 7UDGLFLRQDOQDWULELQDGLMDVSRUH‚',-$/2*=$%8'8ç1267‚ 6NXS^WLQH*UDGD RWYRUHQLUD]JRYRULSUHGVWDYQLNDEDQMDOXêNHGLMDVSRUHLSRYUDWQLND K

VDSUHGVWDYQLFLPD]DNRQRGDYQHLL]YU^QHYODVWL*UDGD 7HPDUD]JRYRUDo$NWXDOQD]ELYDQMDX*UDGX 56L%L+LXORJDVXJUDëDQDL]GLMDVSRUHXUD]YRMQRPSURFHVX*UDGDo 0RGHUDWRUL0HVXG0XODRPHURYLè .RRUGLQDWRUL0LUVDG)LOLSRYL`L=RUDQ9XNRMD

6WDGLRQ).%RUDF 5HYLMDOQLQRJRPHWQLVXVUHWLd9(=(1,0267oNDGHWDLYHWHUDQD

K

HNLSD%DQMDOXNDXVUFXVDHNLSDPD).%RUDF HNLSHo%DQMDOXNDXVUFXp]DNDGHWHVXQDMEROMLLJUDaLWXUQLUDo%DQMDOXND  XVUFXpDYHWHUDQLVXL]GLMDVSRUHSRMDaDQLYHWHUDQLPD).Do1DSULMHGp o%VNpo-HGLQRVWYRpo9UEDVp,GU

'UXCHQMHLRVYMHCHQMHXaHVQLND 0RGHUDWRUL0HVXG0XODRPHURYL` .RRUGLQDWRUL6DIHW,VL`1DUFLV+DGCLVHOLPRYL` 7UHQHUHNLSD%/XVUFX0HUVDG6DONDQRYL`

0X]LaNLSDYLOMRQ ,JURND]NRODæPMX]LNO]DGMHFX

SDUN3HWDU.Ra,` 3URVWRULMH=DMHGQLFH  >DKRYVNLPHPRULMDOQLRSHQWXUQLU$KPHW@HMYDQ Â…60-(>1238729$1-( .DOHPHJGDQVND XL]YR_HQMX'MHaLMHJVWXGLMDJOXPHo5RGDp 8RUJDQL]DFLML>DKRYVNRJNOXED$KPHW@HMYDQ%DQMDOXND K K 3ULMDYDXaHVQLNDLL]ERUSDURYDRGGRK 0X]LNXQDWHNVWRYH%UDQNDçRSLèD1DVLKH.DSLGæLè+DGæLè  7XUQLUMHQDJUDGQLDYRGLWL^DKRYVNHVXGLMH ,VPHWD%HNULèDNRPSR]LWRU-DQNR5RGLè 0RPR6RSUDQL`L3D^WDU6WHYDQ D]DVFHQXSULSUHPLOD1HYHQND1HQD5RGL`

0RGHUDWRU1HYHQND5RGLè .RRUGLQDWRUL(UPLQ+DGCLEHJRYL`

0RGHUDWRU(PLQD.DUDEHJRYL` .RRUGLQDWRU=GUDYNR0DOED^L`(GRAL]PL`L#HOMNR7XQL`

1DSURVWRUXNRG  3RODJDQMHFYLMH`DLSDOMHQMHVYLMH`DQDJUREPH]DU6DILNDGL PH]DUDJURED 8]SULJRGDQSURJUDPOHJHQGDR6DILNDGLKRU6DILNDGDSMHVQLFL6DILNDGL 6DILNDGL PX]LaNDSUDWQMD 0RGHUDWRU(QLVD@XUL`2VPDQaHYL`

K

.RRUGLQDWRU$WLID'XQD.LND

0X]LaNRSRHWVNRYHaHo6/,.(127(67,+p 9LMH`QLFD 3UHGVWDYOMDQMHLSURPRFLMD .&%DQVNLGYRU  VOLNHLFUWHæL(QHVD0XQGæLèD

K

 NQMLJH %UDQNRçRSLè‚,]DEUDQDGMHOD‚X]JRGL^QMLFXURëHQMD 5DQNR3DYORYLè‚0D^WDQDWXIQLFH‚SULêH,VPHW%HNULè‚3DWXOMFLVH XYLMHNYUDèDMX‚SMHVPHLSULêH(QLVD2VPDQêHYLèçXULè‚5LMHêLL]DWL^LQH‚ SMHVPH/MXELFD3HUNPDQ‚0LULV^XPVNLKMDJRGD‚9ODGLPLU9HNLè ‚6XSXWQLFL‚SMHVPH SHULRGLaQHSXEOLNDFLMH NQMLJD%DQMDOXaNLKCXERUD9UEDVNDSULêDXUHGQLN,VPHW%HNUL`

0DJD]LQ6DYH]D%DQMDOXaDQDX>YHGVNRM>(+(5%$1-$/8.$ XUHGQLN0LUVDG)LOLSRYL` 'RGMHOD.QMLCHYQHQDJUDGHo1DVLKD.DSLGCL`+DGCL`9H]HQLPRVWX JRGLQL]DRSXVLGRPHWHXSRH]LML]DGMHFX PX]LaNDSUDWQMD L]ORæEDNQMLJD‚1D^DULMHê‚ 0RGHUDWRU,VPHW%HNUL`L>LPH(^Lè .RRUGLQDWRU0LU]D$OLMDJL`

3HWDNMXOL 2GNUXSHQD9UEDVX 5DIWLQJNDUDYDQ9H]HQLPRVW 8SDUWQHUVWYXVD...9UEDV]DQDMXVSMH^QLMHLJUDaH GR.DUDQRYFD

VDVSRUWVNLKWXUQLUDL]DLQWHUHVRYDQHJUD_DQH 3ROD]DNNRPELMHPRG5RQLODaNRJNOXED%XNGR.UXSHQD9UEDVX ,RELOD]DN/LNRYQHNRORQLMHLYRGHQLFDULMHNH.UXSH 5DIWLQJNDUDYDQD9H]HQLPRVWMHVSXVW X]RVYMHCHQMD   RG.UXSHQD9UEDVXGR.DUDQRYFD =DLQWUHVLUDQLJUDëDQLPRJXVHSULMDYLWLX=DMHGQLFXWHO  LOLNRRUGLQDWRULPD .RRUGLQDWRUL1HPDQMD-DQNRYL`L1DUFLV+DGCLVHOLPRYL`

K

=DEDYQRYHaHo9(A(6(9'$+$9H]HQLPRVWp

.RQFHUWQDGYRUDQD 8SDUWQHUVWYXVD.8'‚%XGXèQRVW‚ .&%DQVNLGYRU XSURJUDPXXêHVWYXMX

K

3DUWQHUL

‚$NXVWLNREHQG‚êODQRYD'LQNR0XMDQRYLèKDUPRQLND (]KHU+HEDNODULQHW3DXOLè'æLKDGYLROLQD$OPLUéHOLNRYLèJLWDUD 'DGR3R]HUDFEDV$UQDG5DKPDQRYLèXGDUDOMNH LYRNDOL,EUR%XEOLQ$]UD+XVNDULè(OPD+DGæLè /HMOD=DKLURYLè6DPND6HIHURYLè$WLID'XQD  $UQDG5DKPLQLYLèL'æLKDG3ROLè 0RGHUDWRU  .RRUGLQDWRU(OPLU0XMêLè 

/KPKUVCTUVXQ\CNLWFUMCRTCXCK K\DLGINKEG

0LQLVWDUVWYR]DL]EMHJOLFHL UDVHTHQDOLFD

$QUPGK*GTEGIQXKPG

5HSXEOLNH6USVNH

6$9(=%$1-$/8A$1$ 8>9('6.2-


Šeher Banja Luka 37  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you