Svjetlo Sjećanja nekako orijentalna, puna cinamona, tako da 'istočni grad' uveliko podsjeća na perzijski grad Siraz. Ta obala je dala i nekoliko velikih pjesnika, pa je sličnost između dva neodoljiva. Kada umorni putopisac, sjedne da se okrijepi uz kafu i rahatlokum u dubokom hladu niže gradskog mosta, na verandi kafane tik iznad riječne tihe, tišinu tog malog raja prekidaju dovikivanja snažnih momaka, koji uzguravaju svoje čudne špicaste čamce uz rijeku, otiskujući se o riječno dno sa onim istim tankim štapovima (sticks) kao na rijeci Cambridge, koje ovdje zovu 'dajak'. Malo uzvodno je Gradski most, jednako lijep kao Margaret Siget u Pešti, koji vodi prema tvrđavi Kastel, koja isto tako podsjeća na onu Budimsku, valjda zato što su i jednu i drugu Otomani obnovili i dali im današnji izgled. Zastajem kod banjalučkog Big Ben-a, Sahat kule, gdje upravo otkucava podne. Sa Arnaudija džamije oglašava se mujezin, koji uči ezan. Kapija Ferhadija džamije je otvorena. Nekoliko vjernika je ušlo na podnevnu molitvu petkom, džumu. Kameni šadrvan i njegova vječna voda, za vrućih ljetnih dana utočište malaksalih prolaznika, odvodi me čak do Stambola, gdje teče ista voda, nikad presahla, u šadrvanu Suleimanija džamije. Izuzev ovih monumenata iz drevne otomanske epohe i revitaliziranog zanatskog centra, okolo nema preIlustracija: Izeta Štaljo-Rakić više toga što podsjeća na orijent, u ovoj zapadnoj čaršiji. Nešto niže niz glavni drum sa desne strane, na mjestu nekadašnjeg “Bezistan-a” nalazi se pijaca Tržnica, vrlo važan punkt. Iako je “kapali čaršija” Bezistan odavno nestala sa lica zemlje, ostavila je vidljiv i neizbrisiv trag u sjećanju svakog Banjalučanina, te se mnogi od njih ponašaju kao da i dalje postoji. Na početku ljeta pijaca se prosipa od ranoprispjelih plodova, voća i povrća, te intenzivnih mirisa peršuna, bosioka i drugih začina poput one u Bankoku. Evropski utjecaj na arhitekturu i urbanizam grada započinje hotelom Palas na glavnoj gradskoj ulici, gdje se ustvari začinju “banjalučka Jelisejska polja”, nepregledno dugačka, drvoredom stogodišnjih kestenova, pokrivena glavna džada, sa baštama kafana sa jedne i druge strane, nekad popularno sastajalište i šetalište mladih “Korzo”. Sjedneš pred kafanu, a oko tebe vrije život. Glavna ulica se gubi i prestaje u “gradskoj Bulonjskoj šumi”, parku Mladen Stojanović, gdje u obližnjem kafeu Tane gosti upravo prepričavaju šta se, zapravo, dogodilo na tek završenom “Grand Prix-u Monaco”. Par kilometara prije kraja, glavna ulica se križa sa nekoliko velikih ulica, bulevara,
prekrivenih drvoredom kestenova. Jedna od njih vodi istočno u noviji dio grada, koji podsjeća na sovjetske soc-realističke gradove izgradđene u nekoj od “petoljetki”, dok druge vode prema sportskim kompleksima i stadionima, koje su za nedjeljnih utakmica, poput onih madridskih, zakrčene razdraganom ili razjarenom masom, zavisno od rezultata meča. Uvijek sam se klonio tih masa jer su bile nepredvidljive. Kapije obližnjeg pravoslavnog hrama što svojom vanjštinom i fasadom liči na freskama prebogate grčke samostane iz doba Bizanta, za takovih su dana bile zatvorene kako “masa” ne bi koristila “prečicu” kroz njihovo dvorište. Na kraju našeg putovanja kroz čudesni “Grad stotinu gradova”, na lijevoj obali Zelene rijeke nalazila se mala neugledna baraka, kajak klub Vrbas i pripadajući mu Café Kajak, mjesto gdje svaki “banjalučki endeavour” završava. Najljepše je ljetnu žeđa bilo gasiti na toj maloj terasi visoko iznad Zelene rijeke, koja ovdje ponovo postaje gizdava i neobuzdana, tek toliko da pokaže kako je i dalje planinska i neosvojiva, a istovremeno, uz zvukove U2-a, biti negdje daleko na Wambley stadionu u Londonu, gdje se rješavaju goruća svjetska pitanja. Taj je kafe, nakon kataklizmatičnog potopa, predskazanog od velikog Nostradamusa, koji se dogodio “ovom gradu” na kraju dvadesetog stoljeća, odigrao ključnu ulogu u spašavanju preživjelih Banjalučana, razasutih širom svijeta. U vodenoj stihiji je nestalo sve; i Emerik i Big Ben i džamije što podsjećaju na one stambolske; čak je i vječna voda šadrvana presahla. Gotovo da ništa nije ostalo poslije povlačenja 'velike vode', samo smeće, kao svjedočanstvo propasti jedne civilizacije. Međutim, vrijedni Noah i njegova porodica izgradili su Arku zvanu Cafekajak.com i tako spasili što se spasiti moglo. Preživjeli se još uvijek, svakim danom, penju na Arku, umorni od dugog plivanja. Čvrsto se nadam da će i Šjor jednog dana osvanuti na palubi ovog “vrbaskog plovila” i tako biti spašen od zaborava.
Svršilo se sve po starom Još me čeka zadnje piće I razgovor s konobarom
Svim konobarima, prijateljima nesretnih i usamljenih.
Š E H E R 23 BANJA LUKA