Šeher Banja Luka 29

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 29 - JANUAR - FEBRUAR - 2014. - MOTALA - GODINA VI

Uvodnik

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

MOŽEMO I MI POMOĆI Šeher Banja Luka, naš zajednički projekt, prvo banjalučko glasilo koje se priprema, evo već pet godina, izvan našeg grada, a čita širom ove planete, postaje sve prisutnije u mnogim domovima. Uspjeli smo izdati šest brojeva u prošloj godini, i to želimo i u ovoj, tekućoj, naravno, uz vašu pomoć. Mi u redakciji ćemo se potruditi, da Šeher zadrži kvalitet i dobije nove saradnike, kako bi bio i sadržajniji.

Zabrinjavaju me, uostalom kao i sve vas, zadnja dešavanja u domovini, socijalni nemiri i opravdani protesti građana. Velika nezaposlenost, siromaštvo, otvorena i zatvorena korupcija, glad, prevareni radnici, neefikasna vlada, nekompetentni političari, bezperspektivnost, očajni položaj mladih, loša privatizacija, ogromne klasne i socijalne razlike, rezultirali su izlaskom na ulice ogorčenih građana. Došlo je i do nemilih događanja, sukoba sa policijom i organima vlasti, rušenja i paljenja državne imovine, što nije za opravdati, ali protesti su jedini način da se stvari pomjere sa mrtve tačke i smjene neodgovorni političari. Problem je, nažalost, da se ne nudi alternativa i da opravdane zahtjeve građana nema ko ispuniti. Sada su protesti utihli, vlada neka letargija, međutim to ne znači da nije bilo nekih usvojenih zahtjeva protestanata. Nekoliko političara je već dalo ostavke, a neka ključna pitanja će se sigurno pokrenuti na svim nivoima vlasti. Međutim, kod nas to ide sporo, ali mi se moramo nadati i da će naša domovina krenuti putem prosperiteta i boljeg života.

I mi, koji živimo i radimo vani, možemo tu mnogo pomoći i uraditi. Većina nas živi u uređenim demokratskim zemljama, naučili smo mnogo o njima i naša iskustva govore da se loše stanje može mijenjati samo na jedan način. Glasanjem! Imamo šansu da na oktobarskim izborima u domovini možemo mnogo toga promijeniti na bolje. Do nas je.

A šta se to važno događalo ovdje u Švedskoj, Norveškoj, Bosni i Banjaluci moći ćete pročitati u broju koji je pred vama. Naši vjerni saradnici su se zaista potrudili da i ovaj broj bude zanimljiv i sadržajan.

Na kraju, da Vam svima čestitamo 1. mart, Dan nezavisnosti BiH, a našim damama 8. mart, Dan žena. Prigodnim buketom cvijeća i odabranim riječima prenesimo naše emocije i ljubav do srdaca naših majki, supruga, sestara i prijateljica, jer one to i više nego zaslužuju.

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešad Salihović (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Goran Mulahusić, Slobodan izbor, digital art

EHER 2 Š BANJA LUKA

Sadržaj Reportaža: Iz dana u dan strah od protesta.........................................4 Reportaža: Radujte se prijatelji što ste živi..........................................6 Dan državnosti: Domovina ne stanuje daleko...............................7 Domovini za rođendan.....................................................................8 Reportaža: Kolektiv za primjer......................................................10 Kolumna: Protesti po tanjiru.........................................................12 Bilježimo: Moj dobri komšija iz Borika.........................................14 Feljton: Poruke netolerancije i mržnje.........................................16 U svijetu živi cijela jedna Banjaluka..........................................18 Banjalučki spomenar: Razgovor s konobarom...........................22 Sjećanje: Banjalučke banke..........................................................24 Medaljoni u vremenu: Zapis o (ne)velikim banjalučanima.........26 Proslava dana nezavisnosti BiH u Motali i Štokholmu...............28 Nove knjige: Bosna u srcu-dug prema istini...............................30 Reportaža: Mala Bosna kraj Misisipija.........................................32 Životna priča Rozine Kuk...............................................................34 Izbori: Moj glas, moja zemlja.........................................................36 Grad u kome su padale jabuke......................................................37 Križaljka:..........................................................................................38

str.18

str.4

I z d a n a u d a n s t ra h o d p r o t e s t a

U svijetu živi cijela jedna Banjaluka

s t r: 8

D o m ov i n i z a r o đ e n d a n st r. 32

M a l a B o s n a k ra j M i s i s i p i j a ŠEHER 3 BANJA LUKA

IZ DANA U DAN

STRAH OD PROTESTA Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ „Još nismo spremni da istinskim problemima pogledamo u oči.“ Tekst i fotosi: Mišo VIDOVIĆ Započeti ovaj banjalučki „raport“ time, da u gradu nema „Incela“, „Čajaveca“, da „Jelšingrad“, Tvornica obuće „Bosna“ , „Fruktona“, ali i brojna druga preduzeća, „žive“ samo u sjećanjima njihovih nekadašnjih radnika i zaposlenika, vjerovatno je svima, ili većini, poznato. Zna se i da je nekadašnje banjalučke privredne koletkive s lica zemlje obrisala „privatizacija“, koja je, na kraju, „projektovala“ i ovakve situacije.

Neću da ljudi vide ovu bruku... „...Molim te, nemoj me snimati, neću da me neko vidi od poznanika i bivših radnih kolega kako uništavam i posljednje ostatke naše nekadašnje fabrike... Skloni tu kameru, neću da ljudi vide ovu sramotu i bruku, možemo mimo kamere popričati, nije problem“, riječi su jednog od nekadašnjih radnika, u grupi bivših radnika „Rudija Čajaveca“, koje novinarska znatiželja pronađe u krugu bivšeg im preduzeća. ...“Nakupio sam ovdje u „Čajavecu“ godina staža, ali jedva odoh u penziju jer se u firmi nakon privatizacije nije znalo ko pije, a EHER 4 Š BANJA LUKA

ko plaća...Ustvari, mi smo plaćali, pa jedva nekako odoh u penziju, a kolika je, bolje ne pitaj... Ne bih ovo sada radio što radim da je ta penzija pristojna, da razvaljujem ono što smo godinama gradili i stvarali, fabriku koja je hranila brojne ljude i porodice u gradu... Šta će biti ovdje?...Priča se da su ove nove gazde, ili tajkuni kako ih vi novinari nazivate, ono malo mašina prebacili na drugu lokaciju, i tamo navodno nešto rade, a ovdje valjda hoće da prave nekakvu zgradu, poslovni objekat, šta li već... Izvini, dosta je priče, mora da se radi , ako nas vidi onaj gazdin posilni prepoloviće nam ionako male dnevnice...“ Poslušali smo našeg sagovornika. Novopočeni „biznismeni“ ne vole kada im neko „uznemirava“ radnike, a poznato je da su im i novinari ponekad trn u oku , jer, kako vole reći, „njuškaju tamo gdje ne treba“.

Ako je Banja Luka nekada bila „snažan privredni centar, sa skoro 63.000 zaposlenih i razvijenom privrednom aktivnosti“, od nekadašnje „privredne aktivnosti“ naziru se rijetki „subjekti“ koji se održavaju na površini. Tako je, naprimjer, nakon brojnih peripetija i problema Fabrika duvana dobila nove vlasnike iz Bugarske, a radnici, tokom januara, novi paket obećanja uz „posredovanje“ predsjednice Saveza sindikata RS Ranke Mišić. Iako se prva entitetska sindikalka u ovom slučaju pokušala predstaviti kao „zaštitnik“ radničkih prava, jasno je kao dan da je u proteklom periodu najviše „energije“ potrošila na rješavanje „problema“ onih koji primaju platu iz budžeta, i bilo kakav njen ozbiljniji angažman u borbi za radnička prava u realnom sektoru ne postoji.

U sjenci protesta Pisanje ovog teksta počelo je u trenutku kada su u gradovima Federacije BiH buknuli protesti radnika i građana zbog loše, bolje

Reportaža reći katastrofalne ekonomsko-socijalne i privredne situacije. Podršku obespravljenim radnicima iz Tuzle nije dao Savez sindikata RS, pa ni Ranka Mišić, a na poziv Helsinškog parlamenta građana Banje Luka i Udruženja građana „Oštra nula“, preko društvenih mreža, da iskažu solidarnost sa Tuzlacima, 7. februara odazvalo se između 200 i 300 građana. Ipak, u ovim organizacijama nisu zadovoljni ovakvim odzivom Banjalučana.

-To ovdje ljude ne zanima, kao da se to dešava negdje u Africi , i još nismo spremni da, kao dio BiH, istinski pogledamo problemima u oči - riječi su Aleksandra Žolje, iz Helsinškog parlamenta građana Banje Luka, dan nakon što je održana protestna šetnja. Najviši entitetski zvaničnici nisu blagonaklono gledali na ovo simbolično okupljanje građana, navodeći „da su nemire iz Federacije BiH pokušali prebaciti u RS i time je destablizovati“. Uz „horsku podršku“, odanih mu „nevladinih organizacija“ (Boračka organizacija i Udruženje logoraša RS), predsjednik RS Milorad Dodik ponavljao je kako je „situacija u RS mirna i stabilna i predstavnici RS neće dopustiti da se nemiri iz Federacije BiH prenesu u RS“.Istovjetno mišljenje imao je visoki funkcioner SNSD-a i član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović, ocijenivši da se „radi o pokušaju rušenja ustavnog poretka BiH , a onda i RS“. Radmanović je nastavio u istom stilu i na istom fonu: ...Nije cilj onih koji su osmislili nerede da se to završi u Federaciji. Sva dešavanja usmjerena su i na Republiku Srpsku. Želi se promijeniti Dejtonski mirovni sporazum. Hoće da ukinu određene policijske agencije. S druge strane, dolazi pritisak za veću centralizaciju sudova u BiH i onda je slika u potpunosti jasna, a posljednji nemiri u FBiH, potvrda su da RS treba da povrati nadležnosti iz obavještajno-bezbjednosnih poslova, jer su obavještajne službe zakazale.

Poznato je da skoro svi političari u BiH i Sarajevu žele da promijene pojedine dijelove Ustava BiH. Sve Dodikove i Radmamovićeve riječi, kao i ostalih visokih entitetskih zvaničnika, prilježno su bilježili, prenosili, objavljivali njima odani mediji, pritom “pakujući” priču da onaj ili oni koji su u RS podržavali proteste u Federaciji BiH predstavljaju “strane plaćenike i domaće izdajnike”.

Odgovornost političke elite -Ljudi osjete jednaku vrstu nepravde, ali prijetnja napadom iz Federacije vrlo je uspješan alat da se u trenu zaboravi na gladan stomak.U Republici Srpskoj je paljenje zgrada federalnih institucija ocijenjeno kao napad na RS, što je mantra koja, ma koliko bila nevjerovatna, uspijeva. Ljudi osjete jednaku vrstu nepravde, ali prijetnja napadom iz Federacije vrlo je uspješan alat da se u trenu zaboravi na gladan stomak“, izjavio je Aleksandar Trifunović, urednik banjalučkog portala Buka i politički analitičar. Komentarišući zašto nije bilo veće javne podrške u RS, Trifunović je ocjenio kako se to „pitanje tiče dugogodišnjeg odbijanja ogromne većine da se konfrontira sa jednom katastrofalnom politikom, koja je potpuno ekonomski uništila ovaj entitet, da se zvanična politika u RS godinama trudi da predstavi i sačuva sliku o RS kao o uspješnom ekonomskom modelu, ne samo u odnosu na Federaciju, već u odnosu na cijeli region“.

Srdjan Blagovčanin, direktor TI BiH, smatrao je da ono što se dešavalo u gradovima Federacije BiH „bilo potpuno očekivano i bilo je o samo pitanje vremena kada će se desiti“.Razlozi za proteste, kazao je Blagovčanin, jesu u „teškoj socijalno-ekonomskoj situaciji izazvanoj prije svega brutalnom korupcijom i odsustvom elementarne odgovornosti političke elite u BiH“.

-Jasno da je vlast u RS u strahu od protesta.Vidi se to i po prvim reakcijama vlasti u RS, koje vrijeđaju inteligenciju onih kojima su upućene govoreći o nekakvim zavjerama i ko zna čemu sve, što svjedoči o panici koja vlada u redovima vlasti u RS, dodao je Blagovčanin.

Kako sačuvati socijalni mir A ekonomija je u krizi, ne vidi se napredak, dižu se krediti da bi se isplatile penzije, invalidnine, naknade socijalnim kategorijama, i stalnim zaduživanjem pokušava se sačuvati socijalni mir. Ovo je, takodđe, bila jedna od poruka sa protestnog okupljanja Banjalučana 7. februara, ali i određeni pokazatelj i poruka da u RS socijalna, ekonomska i privredna situacija nije toliko sjajna, kako to uporno predstavlja vlast. I dok su trajali protesti u gradovima Federacije BiH, ali i ali i ovaj u Banjoj Luci, premijerka RS Željka Cvijanović nije puno odmakla od svojih stranačkih kolega iz SNSD-a: „Ne podržavam nikakve aktivnosti koje bi trebale da služe prelivanju određene krize iz jedne apslutno nesređene sredine kakva je Federacija u jednu aposlutno sređenu sredinu kakva je RS.“ Na njenu konstataciju o tome kako je „RS sređena sredina“, opozicija je odgovorila pitanjem „šta znači sređenija sredina, ako imate prosječnu penziju 320 maraka, stotine hiljada nezaposlenih, ako imate jednog radnika na jednog penzionera, ako imate desetine hiljada malih biznisa zatvorenih, ako imate desetak posto ljudi koji dobro žive...

Strah od gubitka pozicija S druge strane vlast u RS, tvrde analitičari, bila je uplašena mogućnošću da se socijalni bunt iz Federacije BiH proširi i na RS. Ističu da vlast ne strahuje od ugrožavanja RS već od gubitka sopstvenih pozicija, koji bi se mogao dogoditi ukoliko dođe do pobune socijalno ugroženih kategorija. Stoga su vlasti, po već oprobanom receptu, iskoristile propagandnu mašineriju , „filujući“ javnost o, navodno, opasnostima koje vrebaju .

Kada će se dogoditi masovniji izlazak građana na ulice zbog loše socijalno-ekonomske situacije u RS, to sa sigurnošću niko ne može predvidjeti. Očigledno da penzioneri, obespravljeni radnici, nezaposleni , invalidi, još uvijek imaju strpljenja da godinama slušaju obećanja i izlizane floskule vlasti kako je RS bolji dio BiH. Do kada?

A do tada niko neće pitati kolika je plata, nego hoće li biti na vrijeme.

Isplate iz budžeta socijalnim kategorijama stanovništva zavisiće od kreditnih šema i dilema sa međunarodnim finansijskim organizacijama, na koje vlast (ne)ozbiljno računa. Za to vrijeme, penzioneri će, i dalje, usavršavati nove šahovske poteze na banjalučkim ulicama, njihovi sinovi i kćeri, pa i unuci, redovno će ovjeravati kartone na birou za zapošljavanje...

Federacija i RS u svijetlu protesta

Radujte se, prijatelji, što ste živi

Piše: Rešad SALIHOVIĆ

B.Luka, 14.februar Nije bilo snijega da u izbornoj godini prikrije sve tragove kriminala u BiH, pa su protesti odgovornim liderima došli kao slamka spasa da makar na odloženo vrijeme sačekaju hapšenje. U tom iščekivanju jedni likuju što se protestuje u većem dijelu države, dok u manjem nešto drugačije razmišljanju - hoće li se kojim slučajem zbog glasnog razmišljanja naći u domašaju policije. Zapravo, kako se smanjivao broj dana do izbora rapidno je rastao broj policajaca, jer se predsjednik RS-a i sva svita oko njega moraju maksimalno zaštititi od prevarenog, opljačkanog i poniženog naroda, čak i od pogleda brojnih neprijatelja, domaćih medijskih izdajnika i stranih plaćenika. Rastao je i broj udbaša a sa njima nervoza i strah predsjednička, pa je u upomoć, alogično - za debele honorarce, pozvao sve doušnike ovog svijeta, koji su mu dostavljali informacije EHER 6 Š BANJA LUKA

poput nabavke oružja za demonstrante iz Sarajeva ili najezde pola miliona Arapa, a gazda te informacije prodavao svom narodu, koji će mu ako zatreba pomoći da sačuva srpsku, što je detaljno obrazložio Ognjen Tadić i pozvao Dodika da podnese ostavku: „Kao čistu manipulaciju ocjenjujemo izjavu Milorada Dodika da on prihvata prijevremene izbore, jer je u pitanju ništa drugo nego politička igra kojom on pokušava da pokaže javnosti da je u njemu ostalo još nešto hrab-rosti, mada je ta hrabrost po našoj ocjeni potpuno nestala nakon događaja u RS-u i Federaciji BiH, i da taj način želi da kaže da on i dalje predstavlja politički faktor. Shodno tome ne postoji ni obrazloženje koje koristi Milorad Dodik kada kaže da nam ne trebaju vanredni izbori jer nije vanredna situacija.

Dakle, vanredna situacija itekako jeste, a ako to Milorad Dodik ne vidi, onda je to ozbiljan problem.''

A ovdje je toliko problema koje su napravili Dodik i Čović, počevši od ideje stvaranja trećeg entiteta, do potpune destabilizacije države, što se da uočiti iz izjave člana predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića, kako nemira nema nigdje nego samo u bošnjačkom dijelu Federacije. Pa ako ih nema, zbog čega je hrvatski premijer Zoran Milanović požurio u Mostar da, kako kaže, ''smiri strasti'' nakon nereda u Mostaru, i da se oni ne bi ni dogodili da je Hrvatska imala saznanja šta se tamo događa. A izdogađalo

se svašta, da je Čović poželio Milanoviću dobrodošlicu u budući hrvatski parlament, a Bevanda izjavio kako on to nije čuo da se spominje Hrvatski parlament i treći entitet.

No, to su priče za one kojima je Milanović na noge došao i dao podršku, umjesto nezadovoljnim građanima koje je predsjedavajući Savjeta ministara Vjekoslav Bevanda nazvao huliganima. Zar od njih nisu

Reportaža veći huligani HDZ-ovi političari koji godinama pljačkaju BiH, a oni to kao ne znaju, da je u svim gradovima pod kontrolom te partije platežno sredstvo kuna ravnopravno kao i marka. I kako su na određen način već počela privođenja lica osumnjičenih za kriminal i korupciju, strah se kao nikada do sada uvukao među dugogodišnje funkcionere federalnog dijela države, koji u ministru Radončiću vide glavnog krivca za nerede, i traže njegovu ostavku.

U manjem BeHa entitetu za sada nema takvih pojava, jer je sva vlast u rukama jednog čovjeka,o čemu Zdravko Krsmanović, predsjednik Nove socijalističke partijce, kaže: „Poslije punih osam godina vlasti mogu se sagledati rezultati i može se dati sud o jednom periodu vladavine jednog čovjeka. To se najbolje pokazuje kad pogledate našu predsjednicu vlade, tačno se vidi da je ona samo izvršilac koji ne vodi entitet i da je sva vlast skoncentrisana u jednom čovjeku. Kada vidite nezaposlenost koja je gotovo 50 odsto, i da oko 75 odsto mladih ljudi ispod 30 godina ne bradi, došlo se u fazu da mladi nemaju ni nadu ni perspektivnu. I kad mladi protestvuju, onda ih zovu huliganima. Za mene je huligan onaj koji je pokrao vlastiti narod i ko je te ljude doveo u poziciju da više nemaju nadu.''

No za sada je ovdje jedina nada da će svi koji se drznu ukazati na istinu biti sigurno privedeni na ispiranje mozga na osnovu prijave privatne UDBE, odnosno Savjeta za zaštitu ustavnog poretka RS-a, na čelu sa Rajkom Kuzmanovićem. Radujte se, prijatelji, što ste živi.

Veterani „pucali“ iz prazne B.Luka, februar 2014 Iako najavljenog protestnog skupa u Banjaluci nije bilo u očekivanim razmjerama, on se ipak dogodio i pobudio ''ogromno'' zanimanje među građanima, porukom nekoliko stotina veterana vojske RS-a,''da je voda došla do grla i da više nema vremena za čekanje rješavanja nagomilanih problema''. A problema je bilo napretke, počev od od pritisaka na Udruž-enje veterana do presretanja autobusa kako bi se spriječio masovni dolazak boraca u Banjaluku. Pa i pored stoga, iz parka „Mladen Stojanović“ odaslane su poruke rukovodstvu boračke organizacije: ''Probudili smo našu braću koji su u strukturama boračke organizacije shvatili mada su to davno znali ali nisu smjeli da kažu, da je Ćurguzu vrijeme da ode, i to da ode u zatvor.''

Na spisku želja nezadovoljnih veteranka, protiv „lopovluka i bahatosti'', zatražene su ostavke predsjednika RS-a, ministra Đokića i kompletnog rukovodstva boračke organizacije.

I umjesto da se Ćurguz pojavi pred borcima i odgovori na pitanja koja se od njega očekuju, on se uputio u Prnjavor na sastanak s predstavnicima boračkih organizacija okolnih mjesta, kako bi im navodno prenio informaciju zvaničnih institucija RS-a povodom protesta u Federaciji, jer još postoji opasnost da nemiri eskaliraju u Srp-

skoj. Ćurguz im je još „pojasnio u kom smjeru treba ići“ kako bi kao borci, kao komandanti „zauzeli ustav“ i sačuvali jedinstvo a to je, da bi on sa svojim borcima zaustavio „autobuse prepune čarapa“. Rekao je još da neće dozvoliti da rukovodstvo boračke organizacije mijenja – ulica, te ''da će od ministra unutrašnjih poslova zatražiti provjeru svih navoda i ako u svemu tome ne bude moje odgovornosti, oni koji u javnost izlaze sa takvim porukama moraće odgovarati''.

Na takvu prijetnju veterani su uzvratili - ukoliko Ćurguz ne odstupi sa dužnost, oni će prekinuti štrajk glađu zbog prikupljanja energije za nove proteste.U međuvremenu su nekadašnji borci odustali i od protestne šetnje prema zgradi vlade, jer ne žele da se sukobljavaju sa policijom koja je ugrožena kao i boračka populacija te su poslali vrlo jasnu poruku: ''Ovdje smo da rušimo onoga koji je najveći i najodgovorniji za ovo sadašnje stanje, a to je Ćurguz.“ No sudeći prema onom što se moglo čuti i vidjeti na protestima boraca veterana RS-a, nedvojbeno se moglo zaključiti da nije bilo ni ''p'' od protesta, jer su bivši borci, sada veterani, preplašeni prijetnjom ovlasti i vrha policije, došli na preoteste ''nako'', samo da se zna da su protestvovali.Tako do subote i novoga/novih okupljanja.

ŠEHER 7 BANJA LUKA

Domovini za rođendan Iz foto albuma udruženja “Ljiljan” Vekšo

Piše: Muharem NUMANSPAHIĆ

Bosanskohercegovačka udruženja iz Kronoberga organizirala su zajednički program za Dan državnost BiH, kako bi što uspješnije obilježili ovaj značajan datum, te prikupili pomoć za Srebrenicu i istočnu Bosnu. Posebno je značajna posjeta predstavnika koalicije „Prvi mart“ Nedima Jahića i Almira Salihovića.

Bh. udruženje “Ljiljan” Växjö, Bošnjačka islamska zajednica Växjö, bh. asocijacija mladih “BLUSRCU” iz Alveste, bh. udruženje logoraša Växjö i fondacija „Zlatni Ljiljan.org“Växjö su 23. novembra proslavili rođendan naše domovine nizom prigodnih manifestacija: sastankom samog vrha Saveza logoraša BiH i udruženja logoraša iz Göteborga i Växjö, izložbom, kulturnim programom, fudbalskim turnirom, predavanjem o genocidu (na švedskom i bosanskom jeziku), na kraju, javnom tribinom Koalicije „Prvi mart“.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković istakao je da je veoma važno da se izvrši registracija logoraša i žrtava torture putem Saveza, da ne bismo došli u situaciju da bude više hrvatskih EHER 8 Š BANJA LUKA

i srpskih logoraša nego bošnjačkih. Mešković je istakao i da Zakon o pravima žrtava torture treba da uđe u parlamentarnu proceduru, što je ovih dana i učinjeno.

Na fudbalskom turniru nastupilo je 11 ekipa iz Alveste, Växjö, Halmstada i Älmhulta. Nakon igranja u grupama pristupilo se eliminacionom takmičenju . U finalnoj utakmici je FC Volvo savladao FK Guber i tako osvojio titulu najboljeg.

Za ovu priliku iz Stockholma su maksuz naručene fotografije srebreničkog pakla, Sadeta Sokol je izložila kerane vezove, a udruženje logoraša iz Växjö je priredilo izložbu o logorima u BiH. Bogat je bio i kulturni dio programa koji su vodili Amra Huskić i Adis Ćuran. Dječiji hor Bošnjačke islamske zajednice iz Växjö otpjevao je dvije ilahije dok je hor udruženja „Ljiljan“ otpjevao dvije sevdalinke. Folklor iz „Ljiljana“ otplesao je dvije narodne igre i, po običaju, oduševili su blizu dvjesto posjetilaca ove manifestacije.

Sadeta Sokol je iz svoje knjige „Iskerane pjesme“ pročitala pjesme o Srebrenici i Danu državnosti. Mlađahni Ajdin Turčinović iz Alveste je uz gitaru otpjevao dvije sevdalinske, kao i veteran Haris Šehić.

Emir Vižlin iz udruženja „Sjećanje na žrtve genocida –Nikad više“ govorio je o genocidu, a Emina Džaferović je ovo predavanje prezentirala na švedskom jezikom. Edin Osmančević , iz Stranke dijaspore BiH, govorio je o potrebi povezivanja bh. institucija sa bh. građanima u inostranstvu.

Ideja vodilja ove manifestacije bila je prikupljanje pomoći Srebreničanima. Poduzetnici iz Växjö, Alveste i Västervika su novčanim prilozima i robom podržali ovu akciju, dok su građani pored novčanih priloga prikupili i pun kamion odjeće, obuće, sportskih rekvizita, školskog materijala i igračaka.

Novac je prikupljan u Alvesti i Växjöu, a pristizao je iz Karlstada, Kristianstada, Örebra...Iznos od 85000 kr utrošen je u humanitarne svrhe. U cilju transparentnosti, svi donatori će dobiti izvještaj o ovoj humanitarnoj akciji. Još jednom hvala svima koji su pomogli ovu akciju!

Almir Salihović je opisao razvoj koalicije „Prvi mart“ od njenog osnivanja u decembru 2012.godine, uspješan rad na registraciji Srebreničana za opštinske izbore i njihovu odlučnost da sa ovim procesom nastave i za sljedeće izbore. „Najvažnije je da se u onim mjestima gdje je moguće izađe sa zajedničkim kandidatima, da se nebi bošnjačko izborno tijelo podijelilo između više kandidata i na taj način izgubilo mogućnost da participiraju u upravnim i izvršnim organima“, naglasio je Almir Salihović.

Nedim Jahić, prvomartovac, govorio je o nesposobnosti bh. političara da riješe ključna pitanja vezana za obrazovanje, o sve manjem broju glasača među povratnicima i iseljenicima. Organi RS poništavaju mjesta prebivališta, a komplikovani proces registracije na nivou BiH „ubija“ volju za ostvarivanje osnovnih građanskih prava, kao što je pravo na glasanje.

Javnom tribinom je završena ovogodišnja manifestacija povodom Dana državnosti, uz obećanje da je ovo početak zajedničkih aktivnosti bh. udruženja u Kronobergu.

ŠEHER 9 BANJA LUKA

Tekst: Mirsad Filipović Aktivitetcentar BiH iz Halmstada obilježio je 15 godina plodnog rada. Za tu priliku vrijedni članovi ovog udruženja, na čelu sa izuzetnim aktivistom Mujom Metajem, omogućili su da se u prostorijama NBV-a održe dvije zasebne sjednice izvršnih odbora Saveza Banjalučana i Stranke za dijasporu, uz direktan internetski televizijski prijenos, a u Zasluženo slavlje: članovi Aktivitetcentra

produkciji TV Mora. Zanimljivo je, da TV ekipu iz More, koja je vršila prijenos ovih događanja, čine članovi udruženja iz porodice Ljevak iz Sarajeva - Tomislav, dugogodišnji snimatelj TV Sarajeva, njegov sin Davorin i unuci Igor i Boris. I ovog puta njihovo umijeće je događaje pretočilo u slike, u emisiju koja se mogla gledati širom svijeta. A već predvečer su se Igor i Boris uputili ka štokholmskom aerodromu Arlanda, gdje ih čekao let za Sarajevo, na pripreme i zakazanu utakmicu sa Turskom u Zetri, povodom obilježavanja 30-godišnjice Zimskih olimpijskih igara u BiH. Ovi mladići su, naime, hokejaši i igraju za reprezentaciju BiH. Istovremeno, vrijedne domaćice su u kuhinji pripremale bogatu bosansku trpezu sa mnogim specijalitetima i raznolikim kolačima.

Ovo popodne u udruženju Aktivitetcentar

bilo je izuzetno živo. U svakoj prostoriji se nešto dešavalo. Tu je i Grupa Boss Envera Olevića, koja je uvježbavala repertoar za večernju zabavu.

Gost na sjednici Saveza Banjalučana bila je mlada uspješna političarka, dogradonačelnica Halmstada, Aida Hadžialić. Ova mlada Fočanka je svojom jednostavnošću i znanjem oduševila sve prisutne. Govorila je o političkoj situaciji u Švedskoj, našoj ulozi u ovom društvu, uspješnoj integraciji mladih, problemima sa Sverigedemokraterna, švedskom strankom koja vodi negativnu politiku protiv stranačkih grupa, i drugim aktuelnim temama. Strpljivo je odgovarala i na mnogobrojna pitanja, a mi smo joj na kraju poklonili nekoliko knjiga banjalučkih autora i, naravno, naše novine.

Poslije završenih sjednica počela je svečana proslava ovog skromnog, ali veoma Majstor kamere: Tomislav Ljevak

Reportaža

Jubilej Aktivitetcentra BiH u Halmstadu

KOLEKTIV ZA PRIMJER

Foto: Goran Mulahusić

Edin Osmančević, Mujo Metaj, Marita Jönsson i Mirsad Filipović

uspješnog kolektiva. Predsjednik Mujo Metaj osvrnuo se na protekli period u radu udruženja, njihove mnogobrojne uspjehe, uspješnu integraciju i saradnju sa velikim brojem udruženja i saveza u Švedskoj. Tom prilikom je, u ime našeg Saveza, slavljeniku uručen prigodan poklon . Skupu se obratila i Marita Jönsson, odgovorna za kulturu u regiji Haland, koja je, uz zahvalnost što je pozvana, govorila o predstojećim projektima sa ovim udruženjem. Mladi članovi likovne sekcije udruženja izložili su svoje radove, a u sklopu proslave predstavljene su knjige Nasera Orića i Enise Bajrić.

Na kraju, zahvalnost vrijednim domaćinima na izuzetnoj gostoljubivosti, a posebno Fatimi, Zineti, Hatki, Ajši, Razimi, Mensuri, Hakiji, Nedeljki, Sevli i Mejrimi.

Zaduženi za muzički ugođaj: Enver Olević i Sabahudin Bahtijaragić-Cober

Dogradonačelnica Halmstada Aida Hadžialić i ekonom Saveza Banjalučana Zlatko Avdagić

Foto: Goran Mulahusić

PROTESTI PO TANJIRU Tekst: Radmila Karlaš

Policija je bjesomučno lupala na vrata.Oko zgrade se već iskupio gladan svijet, kao i gladni psi. I Mitar je bio gladan dok je otvarao vrata. I bijesan, jer mu je upravo ispao zadnji upotrebljiv i svarljiv zalogaj kroz prozor. Nije ni slutio da je i glad kažnjiva, a siromaštvo opasno po život.

"Varvarizam, napad na entitetske institucije, ugrožavanje poretka, povezanost sa mračnim zapadnim silama, atak na predsjednika blentiteta i sve srpske članove u ko đoja zajedničkim institucijama...."

EHER 12 Š BANJA LUKA

Grozda je prekinula policajca koji je sricao sa papira pred sobom, munuvši ga šakom u rebra kako bi se progurala u stan. U ruci joj je beživotno stajala lijeva strana tanjira prepolovljenog tačno po sredini. "Evo komšija, nek je sva šteta u ovom, hranu nisam mogla da ujagmim, raznijeli je gladni psi." Policajac je munjevito zgrabio krhotine tanjira, porezavši se po prstu. "Dokazni materijal", dahtao je, dok mu se niz ruku slijevala krv. "Vi ste odakle, gospođom, živi svjedok kako je sve počelo od tanjira..." "Više sam doduše mrtva do živa sa svojom malom penzijom, ali od tanjira sve uvijek i počinje, ako je prazan jao ti ga nama..."

"Pametna žena, nema šta, hoćete li se potpisati ovdje, molim!" Grozda je prinijela ruku ustima u čudu."Ček, ko su

Kolumna

sad ovi", pokazala je prema grupi specijalaca koji su se, raspoređeni u strijelcem, penjali stepenicama. "Naša pozicija, gospođo, naši specijalno obučeni timovi." "Dobro to, ali šta oni rade ovdje. Mitre, ti si blijed, kažem ti nisam mogla da otmem od pasa, ali ću ti sad časkom napraviti koju prevrtu, ali bez jaja, nijedno nije ostalo u kući..." Mitar se kao proštac izvrnuo na leđa. Grozda je utrčala u WC i izašla sa kofom punom vode koju mu je pljusnula na lice.

"Nije jeo od prekjuče, a ono malo piletineM, što mu moj Dragutin dade, ispade mu kroz prozor dok je htio da ga zatvori."Policajac je i dalje nešto zapisivao, dok su specijalci trčali po kući. Neko je upalio i TV. "Podrivanje našeg humanog i demokratskog poretka nastavlja se po direktivama iz Sarajeva, onog sa tri bogomolje kođoja da se razumijemo, vjerovatno potpomognuto i sa mračnim silama sa zapada o čemu svjedoče i današnji događaji koji su se umalo oteli kontroli budući da su se desili u mnogoljudnom naselju..." Grozda je tako prodorno vrisnula da je Mitar skočio kao oparen. "Eno našeg tanjira, eno ga, Dragutin i ja ga kupili kad smo se vjenčali, bio cijeli servis, ostao taj jedan kao Mujo u majke." Svi su se okrenuli prema TV i otvorenih usta zablenuli. Ubrzo se začuo i falset. "Na licu smo smjesta, predsjedniče, pardon, dragi gledaoci. Dragi predsjedniče, zapravo dragi gledaoci, kažem vam umalo da odavde sve počne, pa ti onda upri prst za Mijatom. Mislim, dragi moj predsjedniče, to se tako u narodu kaže. E sad, ovaj ovdje nije Mijat, ali je Mitar, vrlo opasan, zločinački nastrojen tip, što se ne bi reklo na prvi pogled naravno. Djeluje tako usukano i jadno, da se čovjek sažali. Ali, kao što je poznato, od ovih usukanih sve začas krene.

Nisu oni tako obli i dobrohotni kao vi, dragi predsjedniče... s vama doduše ništa ne počinje naravno, ali se zato završava."

Mitar se češao iza uva i čeznutljivo gledao prema vratima iza kojih je nestala Grozda u naumu da mu napravi prevrte. Zavijanje crijeva nadjačalo je sve ostale zvukove, tako da je tek kroz izvjesno vrijeme postao svjestan neke spodobe koja mu je gurala metlu pod nos. Na metli je bila neka oznaka, ali nije mogao da pročita koja. "Kakva evolucija, beno, o čemu ti to...", frknuo je kroz brkove koji su se razletili na sve strane. "Ajde,ajde, sve je to već poznato, pratimo mi šta oni njihovi rade. Mitre, da čujemo ko je tebe indoktrinirao za ovu akciju pokretanja širokih narodnih masa u cilju urušavanja našeg lijepog entiteta u centralističku..." "Gdje si Grozdo, umrijeću ti mlad", Mitar se već grčio, dok su crijeva orkestrirano kričala na sav glas.

Odgurnuo je spodobu i metlu koju je držala zajedno, pa se potom naslonio na sims prozora čeznutljivo gledajući prema livadi gdje su još samo psi mahali repom nakon njegovog nesuđenog ručka. Kašika mu je ispala iz ruke gotovo istovremeno kada je osjetio hladnu cijev na sljepoočnici. Specijalci su ga opkolili gurajući reporterku koja je zijevala kao peš, a na njegov užas i Grozdu sve skupa sa prevrtom koja se pušila na tanjiru. "Ti to i dalje izazivaš javni nered i baš hoćeš revoluciju, a", specijalac ga je tako odalamio kundakom da se umalo onesvijestio.

"Ma šta ja, ljudi pomagajte." "Znamo mi takve, lupa, lomljava, nanošenje štete, e neće moći."

"Oooooooooo, jadan sam ti, ooooooooo, jadna sam

ti", čulo se izvana kao zavijanje vukova. Gledaoci su potom na svojim TV ekranima mogli da vide gomilu svijeta koji se slijevao na livadu ispod Mitrovog prozora. Specijalci su formirali neprobojne kordone sa puškama na gotovs.

Pedesetak staraca i još toliko starica poznatih Društvu za ukop "Sveti Pantelija", kao i izvjesnom Hoptijanu koji se proslavio kreditirajući ukop mahalo je viljuškama i kašikama. "Vijesti se brzo šire, znate. Čim načujemo da je negdje ispao neki zalogaj, trčimo svi, pa ko šta ujagmi. Ne znate vi šta sve ljudima može da ispadne kroz prozor. Ovaj put, psi su bili brži."

Ispred svojih malih ekrana gledaoci su uočili pomračenje neba u Manjem. Kao što je primijetio jedan poznavalac prilika, kao da će svaki čas uslijediti operacija Konjički skok, samo bez Maršala u Pećini. Padobranci su sijevali očima spretno se dočekujući na noge. Češljali su svaki pedalj grada. Na cijeloj teritoriji grada najstrožije je zabranjeno otvaranje prozora, kao i naginjanje kroz iste s posuđem, a pogotovo s hranom u njemu. Uveden je policijski sat, a svako kome bi ispala kašika, viljuška ili nož iz ruku iz bilo kog razloga, bio bi krivično gonjen do sudnjeg dana. Policija je tokom 24-časovne akcije uspjela da privede još nekolicinu lica osumnjičenih za podstrekivanje nemira širih razmjera.Tako je troje lica uhapšeno zbog glasnog kašljanja, iskašljavanja i zviždukanja kroz pluća za koje je dežurni inspektor neopetovano zaključio da su jedan od zvukova revolucionarne onamotepeje. Naziv je odmah ušao u udžbenike Akademija za kadar. U MZ Donji potok privedeni su svi svatovi skupa sa mladencima, jer je tokom svadbe došlo do lomljave čaša. Nakon što je svadba proglašena skupom visokog rizika, mladencima je preporučeno da slave nekom drugom prilikom. Kumovi su zadržani u pritvoru na neodređeno vrijeme, jer su pucali ispred kafane što ih je dovelo u vezu sa organizatorima protesta u Ukrajini. Inspektor je ostao gluh za objašnjenja kako svadbe nema bez pucnjave, dodavši u mali Priručnik za kadar poglavlje "Reperkusije pucanja na svadbama kao podloga svake nepravedne revolucije". Nakon toga je unaprijeđen u vanrednog profesora akademije u Vlasenici.

Mitar je beživotno ležao na krevetu. Grozda ga je držala za ruku i šmrcala u maramicu marke Violeta. "E, Mitre, moj Mitre, ne stigoh s onom prevrtom. Glad očiju nema moj dobri komšo. Sad ćeš se ti napokon smiriti, evo oni Hoptijanovi, oni što si plaćao kredit godinama, sad će brzo doći, pa će te ukopati kao čovjeka."

Grad je ubrzo utonuo u svoju kolotečinu. Policijski sat je ostao na snazi, kao i pojačane kontrole građana. Za svaki slučaj, nijedna tvornica nije otvorena, kao ni radno mjesto. Ali se predsjednik lično zauzeo da se poveća broj grobnih mjesta na gradskim grobljima. Ustanovljeno je da se umjesto jednog ukopavaju dva pokojnika, što je poznato kao čuvena AKCIJA za umiranje. Već u prvim danima dala je značajne rezultate. Mnogi su procijenili da je bolje da umru danas, nego sutra. Predsjednik se dobrohotno smješkao u kameru gladeći nabrekli trbuh. Sa TV ekrana se jednako čuo falset „...Dobro cveče, druže predsjedniče...“

Š E H E R 13 BANJA LUKA

Bilježimo

Uz Skupštinu društva “Preporod” u Oslu, 19. februara 2014.

Zapis o nama

Foto: Fahro Konjhodžić

Moj dobri komšija iz Borika Oslo, 19.02.2014 Kad mi je Mirsad potvrdio da će se odazvati na moj poziv i prisustvovati Skupštini KDB “Preporod” u Norveškoj, osjetio sam ga kao brata koji će me svojim dolaskom ohrabriti, podržati. I tako je bilo.

Naime, pred samu Skupštinu odlučio sam da zaokružim svoje dugogodišnje aktivno učešće u radu IO našeg “Preporoda”. Svi oni koji imaju iskustva u dobrovoljnom radu znaju da nakon izvjesnog vremena dođe do zamora i želje za povlačenjem. To je bio prvenstveni razlog u mom slučaju, ali i jedna od ključnih tema ovogodišnjeg skupa. Pitanje, zašto dozvolimo da aktivni članovi naših udruženja nose ponekad prevelik teret obaveza i odgovornosti pored svojih porodičnih i profesionalnih, i da u tom svom volonterskom žaru i izgore, nije dobilo pravi odgovor. Ali u jednoj stvari smo se svi složili kad ti pojedinci ne bi izgarali u svom angažmanu, kako bi doprla svjetlost do ljudskih srca. Zbog te svjetlosti vrijedi gorjeti, pa ponekad i izgorjeti.

Jedan takav pojedinac je sigurno Mirsad Filipović, moj dobri komšija iz Borika. Kad je “Preporod” Norveške 2011. godine, u okviru svog ciklusa "Kulturno nasljeđe BH gradova", organizovao veče o Banjaluci, Mirsad se nesebično odazvao i zajedno sa banjalučkim novinarom Slavkom Podgorelcem došao u Oslo. Više od šest sati truckanja u automobilu od Motale do Osla nije za njega predstavljalo EHER 14 Š BANJA LUKA

nikakvu prepreku.

Svjetlost kojom su njih dvojica te večeri, kao učesnici, obasjali srca mnogih Banjalučana, Sarajlija, Mostaraca i drugih koji su tad bili prisutni i danas tinja.

Dok je Slavko govorio o Banjaluci, njenoj interesantnoj povijesti i lijepim, ponekad i smiješnim dogodovštinama starih Banjalučana, Mirsad nam je govorio o Banjaluci danas, izazovima i problematici Banjalučana u Banjaluci i Banjalučana u Švedskoj.

Tada, jednom rječju, nezaboravno.

Ovaj put Mirsad je došao vozom. Ni sada mu nije bila prepreka višesatno truckanje od Motale do Osla. Samo što smo ga sada osjećali kao našeg člana, onog koji na Skupštini aktivno, pragmatično i korisno učestvuje. On je bio taj koji je, poznavajući problematiku naših udruženja u Skandinaviji, svoja iskustva i rješenja nesebično podijelio sa nama. I opet su nam srca bila osvijetljena.

Nisam imao namjeru da pišem o dnevnom redu, toku naše Skupštine i donešenim odlukama, već o ljudima koji svojim radom i požrtvovanošću šire svjetlo koje nam je u ovoj polarnoj tami itekako potrebno. Zbog toga sam ovaj mali tekst i nazvao: Moj dobri komšija iz Borika. A možemo ga i proširiti: Naše dobre komšije iz Banjaluke. I iz Skandinavije.

Sa zahvalnošću: Alija Trako

Bilježimo

Kulturno Društvo Bošnjaka u Norveškoj, Preporod je osnovano 22.11.1996. godine. Kulturno Društvo Preporod je organizacija čiji je osnovni programski cilj očuvanje svih vrijednosti nacionalnog bića Bošnjaka u skladu sa pozitivnom historijskom tradicijom, što podrazumjeva stalno unapredjivanje i njegovanje kulturno društvenog života prema suvremenim dostignućima, humanističkih, tehničkih i drugih znanosti, te održavanje bliskih kulturnih i sličnih veza i suradnje sa svim narodima koji žive na prostoru Norveške, a i šire. Kroz sve godine svog postojanja, društvo je nastojalo održavati književne i umjetničke večeri, često u saradnji sa BiH Savezom Norveške ili samostalno u svojoj režiji i u goste pozivati poznate književnike i umjetnike iz BiH i cijele Skandinavije. Na ovogodišnjoj skupštini promovisana je vrlo zanimljiva knjiga “ Stećci” Dine Abazović iz Sarajeva i Oyvida Berga iz Osla. Knjigu je u uvodnom dijelu, na čistom bosanskom jeziku, predstavio dugogodišnji prijatelj Preporoda, profesor Svein Monnesland. Za njegov nesebičan doprinos bh. građanima koji žive u Norveškoj, slikar Nedžad Mahić, mu je poklonio jednu prelijepu sliku sa bosanskim motivima. Na skupštini je dopunjen sastav Izvršnog odbora sa mlađim snagama i to daje nadu da će ovaj vrijedni kolektiv nastaviti sa dosadašnjim aktivnostima.

Nedžad Mahić i Svein Monnesland

Autori knjige "Stećci": Oyvid Berg i Dina Abazović

Novoizabrani Izvršni odbor Preporoda

Š E H E R 15 BANJA LUKA

Feljton

STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE

PORUKE NETOLERANCIJE I MRŽNJE Piše: Srđan ŠUŠNICA

RE/okupacija javnog prostora mržnjom i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam

Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju, srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodi nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom, regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi “narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog „Ur-fašizma“.

Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja Luka (BiH).

Umjesto uvoda Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica.

EHER 16 Š BANJA LUKA

Etno-fašizam u 4 slike Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti, frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i slavljenja fašizma.

Materijal je složen tako, da svaka slika na početku prikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole, zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali, te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i glavne poruke ulice i elite.

Feljton

Slika 3: Legitimizacija rata i zločina, herojstvo i opsesivni perpetum bellum Nastavak iz prethodnog broja

Fotografija B.10

A KO SU SRPSKI PRIJATELJI ZA RS ELITU: Predizborni plakat u Vlasenici, za lokalne izbore u BiH 2012. (vidjeti Izvore i literaturu - izvor pod rednim br. 16)

Na kraju, prezir, strah i moćni neprijatelj redovno stvaraju nacionalni, kulturni, pa i biološki elitizam (slike B1, B2 i B7). Ovakvim podvlačenjem razlika i nametanjem prezira i straha, plebs se ubjeđuje u ispravnost, ljepšu budućnost i superiornost „naše“ etno-političke i etno-vjerske pozicije. A što je „naš“ neprijatelj moćniji, to je i „naša“ superiornost veća.

Superiornost vlastite etno-vjerske pozicije se proizvodi i stvaranjem kolektivnih osjećaja istorijske nepravde, ponižavanosti i ugnjetavanosti naroda, kojem se sve to dešava sa nekim razlogom. Taj razlog je često duboko mističan i potencionalno „emancipatoran“.

Ponižavan i podjarmljen narod je „pravedan“ narod, „narod – čuvar predanja“, uvijek je u pravu i nikada ne može da pogriješi. Ponižavani narod je moralni pobjednik, koji nije kadar činiti nepravdu i zločine. To je uvijek najmiroljubiviji i najtolerantniji narod i vjera.

Kada imamo „ugnjetavan“ i „pravedan“ narod koji vrlo dobro poznaje svoje ugnjetavače i njihovu „zaostalu i manje vrijednu“ kulturnoistorijsku i vjersku poziciju, narod koji ima jasnu predstavu o svom „starom i neprekinutom“ istorijskom porijeklu i pravovjernosti, koji zna ko su mu vječni i moćni neprijatelji, i koji ima dovoljno „snage“ (i prijatelja) da im se uprkos svemu suprostavi i da ih, ako ništa ono barem, moralno pobijedi – onda ćemo vrlo brzo dobiti narod elite i elitu od naroda.

Dobićemo jednu etno-vjersku istorijsku i prostornu konstantu i monolitnost, a vrlo brzo i moralnu i svaku drugu čistoću. A zatim i distorzične i vrlo pojednostavljene slike o sukobu monolitnih etno-vjerskih kultura, u kojem jedna ugnjetava i ugrožava drugu, još od Kosovskog boja. A onda i „konačnu istinu“ da RS predstavlja najmlađu ciglu te monolitne srpske kulture i da je baš nju Knez Lazar ili

Kralj Petar zamišljao pred veliki boj. Da je RS ultimativni i jedini put i garant kulturne i političke emancipacije srpskog naroda i opstanka famoznog „srebian way of life“ sa ove strane Drine. Naravno, političkoj i intelektualnoj eliti ništa ne znači to što horizont sadašnjosti i logika realnosti koju sada živimo ne počivaju na tumačenju istorijskih artefakta i događaja od prošlosti ka sadašnjosti već obrnuto, a i tada ne linerano i jednokanalno. Ne znači im puno ni to što usljed njihovog etno-centričnog i etno-ekskluzivističkog akademskog blabetanja i kodiranja, plebs njihove poruke dekodira i konzumira tako da kasnije reprodukuje najvulgarnije i najnasilnije poruke netolerancije, prezira i mržnje na zidovima i ulicama.

Prve dvije slike etno-fašizma koje prikazuju poruke ulice i političke elite, bez obzira kako zabrinjavajuće djelovale, još bi se i dale strpati u neki manje traumatičan društveno-politički kontekst koji nema svježa sjećanja na rat i zločine. Npr. u neku finu evropsku zemlju, kao Austriju ili Belgiju ili Finsku, whatever.

Ali ova, 3. slika etno-fašizma i poruke o kojima govorim ovdje direktno se oslanjaju na ratne strahote, krvave ratne zločine, stečevine i „uspjehe“, ovog posljednjeg, ali i proteklih „oslobodilačkih“ ratova.

Grafiti, stikeri, plakati i parole u centru grada između 2005. i 2012. godine Naime, kreirajući ove poruke politička elita RS bombarduje svoj plebs predstavama i narativima koji o građanskom i kriminalnom ratu i agresiji na BiH 1992-1995. govore kao o slobodoljubljivom, časnom, otadžbinskom ratu, „ratu bez kojeg ne bi bilo Srba na ovim po-

dručjima“ (slike C1, C3, C5 i C11). Stalni podtekst ovih poruka je sinkretističko predstavljanje rata u BiH kao nastavka „srpskih“ slobodarskih i antiokupatorskih stremljenja iz Narodno-oslobodilačkog rata (pri čemu se revolucija zaobilazi). Interpretirajući posljednji rat kao nastavak 2. svj. rata, politička, a naročito akademska, elita se ne ustručava da proizvoljno dodjeljuje uloge antifašista i fašista pojedinim tadašnjim pokretima i etnijama i da ih onda pojednostavljeno preslikava na društveno-politički horizont posljednjeg BH rata. Tako, najednom, najozoglašeniji srpski i crnogorski četnički lideri, osvetnici u krvi i nacistički kolaboracionisti za elitu RS listom postaju američki heroji, antifašisti i „good guys“, svi tadašnji Hrvati listom postaju Ustaše, a svi Muslimani koji nisu bili Ustaše su bili Handžar divizije. Za njih je partizanski pokret bio uglavnom etnički srpski pokret otpora, a komunizam su im eto nametnuli Hrvati i Slovenci, dok su Srbi koji su se zakačili na marksističku priču bili u „dubokoj zabludi koju je njihov narod skupo platio“.

Elita RS ne zna i ne želi da razmišlja van ovih etničkih kategorizacija, pa tako ova etnicizirana objašnjenja 2. svj. rata preslikava i na 90-te godine. Tako su i '91. svi „hrvatski separatisti“ bili (tradicionalno) klerikalne ustaše i svi Muslimani islamizirani fundamentalisti, a zajedno kao i '41. bili protiv Srba.

© Študentska založba, prvi put objavljeno u Časopisu za kritiko znanosti, godina XL, broj 251. 2013. godine Nastavak u slijedećem broju

Š E H E R 17 BANJA LUKA

Bilježimo

U SVIJETU ŽIVI CIJELA JEDNA BA O sakupljanju prezimena za popis prognanih obitelji općine Banjaluka

Napisao: Zlatko LUKIĆ Ideja se sama od sebe stvorila, rekao bih -nametnula. I ja sam jedan od onih koji je prognan iz svog voljenog grada. Radeći kao vanjski dopisnik europskog izdanja Oslobođenja u ratnim godinama kao zamjenu za honorar dobivao sam svaki dan besplatan primjerak tih novina. Tada sam bio u Stockholmu i radio za Glas BiH. Čitajući od početka do kraja Oslobođenje, prirodno je bilo da vidim i čitulje. Prezimena i imena umrlih sam upisivao u posebnu bilježnicu, i za potrebe svog eseja Geneza Bošnjaka, koji sam kasnije objavio u zagrebačkom Beharu.

Ta imena su mi trebala kako bih potkrijepio i dokazao svoju hipotezu da u BiH postoji masa prezimena koja su identična u sve tri nacije naše domovine. Recimo: Babić, Filipović, Kapetanović, Isaković, Delić, Bašić, Vučetić…, itd., itd. Sva ta prezimena postoje i kod Bošnjaka i kod Hrvata i kod Srba. Na kraju sam skupio više od osam stotina prezimena koja su zastupljena u sve tri naroda i bh konfesije.

Pregledavajući jednom taj popis prezimena i imena, uočio sam da je značajan broj njih s područja općine Banjaluka. Nije to nikakvo čudo kada se ima na umu da je Banjaluka iza Sarajeva najveći grad u BiH. Osim toga, uvijek sam dokazivao, a i danas tvrdim, da je u Banjaluci metodom protjerivanja izvršen najveći genocid od strane vlasti RS u periodu od 1991. do 1995.

Počeo sam podvlačiti žutim flomasterom prezimena svih banjalučkih obitelji čiji su pripadnici umrli na području Sarajeva ili u nekom drugom mjestu BiH. Primijetio sam da je to jedna velika populacija koja mi je itekako važna. Prvo, jer su to moji sugrađani koji su činili dušu moga grada. Važni su zato što su prekinuti, što im je ubijen smisao života u našem dragom i nekad prelijepom gradu (samo betonizacija Gradskog parka govori dovoljno o današnjim stanovnicima) i jer im je život doveden do besmisla. Važni su mi i zato jer su izgubili dio svog identiteta, a naš je grad totalno i apsolutno izgubio svoj identitet bez svojih starosjedilaca.

Upravo sam tada, 1994. godine, čitao knjigu svog prijatelja, najvećeg banjalučkog EHER 18 Š BANJA LUKA

i jednog od najvećih u BiH, pisca Irfana Horozovića Progani grad – koji je također progan i tad je živio u Zagrebu. Sinulo mi je kako u Svijetu, od Sydneya (gdje mi je mati, tetka, te sestra s obitelji) pa do Oregona u SAD (gdje mi je prijatelj Afan Pašalić) postoji cijela jedna Banjaluka, neka druga Banjaluka koja će – raseljena, asimilirana u neke nove mentalitete – zauvijek ostati tamo rasuta kao zvijezde na noćnom nebu.

Shvatio sam da smo svi mi, razbacani po dunjaluku, taj – prognani grad. Na svu sreću, tad sam već imao računalo i upisao sam sva imena u jedan dokument koji sam nazvao po Horozovićevom djelu. U početku je to bilo „prognano selo“ jer je moj spisak imao samo nešto više od dvije stotine prezimena. Išlo je brzo, nisam čak morao ni slagati prezimena po abecedi jer je to za mene učinio „pametni“ program Word 5.1. Poslije toga sam nastavio pratiti prezimena umrlih, pričati s ljudima, odlaziti u naše klubove, pisati klubovima bh izbjeglica da mi pošalju prezimena prognanih Banjalučana. Znao sam da broj prognanih iz banjalučke općine mora biti puno veći jer je naša općina po površini bila najveća u bivšoj Jugoslaviji. (Nažalost, to je uništilo naš grad jer je općina pokrivala i velik dio Manjače, tj. one populacije koja je poslije katastrofalnog zemljotresa 1969. sišla u grad, te preko veza s tadašnjim gradonačelnikom Mišom Popovićem dobila bespovratne kredite za izgradnju kuća i time zauvijek narušila harmoničnu demografsku sliku pitome banjalučke čaršije.) Osim Srba koji su dominirali ruralnim područjem općine, u njoj su živjeli Bošnjaci, Hrvati, Romi, Židovi i mnoštvo nacionalnih manjina.

Najveći dio njih je protjeran, izgubili su svoja radna mjesta, stanove su (ako su uspjeli) zamijenili, mnogi su istjerani a da nisu stigli ponijeti ni najdraže fotografije za uspomenu.

Budući da sam se već u proljeće 1996. prvi put nastojao vratiti u BiH ne bih li našao neko mjesto pod suncem u svojoj domovini, u putu sam se susretao s mnogim ljudima koji su se također željeli vratiti. Oni, a i svi drugi koje sam tada sretao po mjestima Federacije BiH, davali su mi svoja prezimena i prezimena svojih rođaka koji su protjerani sa svojih stoljetnih ognjišta. Tako je vremenom od moje „kasabe“ postala varoš. Još tri puta sam odlazio u Bosnu (Federaciju; Sanski Most, Ključ, Lušci Palanka) jer sam i dalje tražio posao budući da se nisam vidio u Skandi-

naviji. Osim za moj projekt Proganog grada, moji povraci su mi puno pomogli jer sam počeo raditi na svojoj velikoj knjizi Bosanska sehara (poslovice u jezicima BiH) Tada negdje, 2000. Godine, postao sam član sajta CyberBulevar koji je vodio moj poznanik iz Banjaluke, Nermin Šehić. Bio sam moderator na podforumu povijesti. U međuvremenu sam i dalje skupljao prezimena. Nisam znao što bih s tim sve većim i većim popisom. Tek sam ga 2004. stavio na podforum Banjaluka i ljudi su uskoro počeli dodavati svoja prezimena, pa se popis dopunjavao. Osim toga, na forumu se moglo doći do moje E-mail adrese te su mnogi, ne želeći se registrirati, slali svoja prezimena meni osobno, a ja sam ih stavljao na sajt. Vidjevši da se sajt postepeno gasi, valjda se „svako o sebi zabavio“ – svoj popis Prognanog grada prebacio sam kod drugog Šehe, na Cafekajak.

Na oba sajta se znala povremeno razviti vatrena diskusija o temi prognanika, a pogotovo kad bi se javio neki provokator koji bi negirao taj oblik genocida u BiH. Želim ovom prilikom zahvaliti svima onima na oba spomenuta sajta, koji su dali svoj prilog temi protjeranih Banjalučana.

Naravno, moj projekt je smetao onima koji su u njemu vidjeli opasnost dokazivanja etničkog čišćenja. Na E-mail su mi se javljali iz Banjaluke „neki novi klinci“, nikad potpisani, obični anonimusi, ali dovoljno gorljivi u svojim prijetnjama. Za jedne sam bio ustaša, za druge izrod, za treće balijsko kopile.

Katkad sam odgovarao na te izlive bijesa, samo onda kad sam vidio da pošiljalac pisma nastoji svojim naci(oanali)stičkim stavovima argumentirati svoje javljanje, ali ako su samo vrijeđali – uglavnom sam ih ignorirao.

Kao što u Svijetu živi cijela jedna Banjaluka, jednako i da u njemu živi cijela jedna Bosna i Hercegovina – koja ni u kom slučaju ne smije zaboraviti svoju izvornu domovinu.

Također se ovom prilikom želim zahvaliti uredniku našeg magazina Šeher Banjaluka jer me je motivirao da napišem ovaj napis. Ovim putem molim popis svih članova koji dobivaju vaše novine da mi se dostavi, ja ću ga iskoristiti samo za projekt.

ANJALUKA PROGNANI GRAD Ovaj naslov sam posudio od našeg Banjalučanina, književnika Irfana Horozovića jer tako se zove jedna njegova knjiga. Nadam se da mi neće zamjeriti. Ovo nije priča, ovo je dokument, sudbina, život. Valjalo bi ovaj spisak uklesati na mermer i staviti na livadu ispred Kastela mada slutim da bi ga zijanćeri srušili. Ali onda bi mogli od stiropora napraviti „mermer“, na velikom papiru ispisati sva imena proganih i nalijepiti ga. Pa neka ga poderu, ali opet se sutradan može napraviti isto i tako u nedogled!

Nitko od navedenih u donjem popisu ne bi napustio Banjaluku da nije bio prinuđen na to. Etničko čišćenje u Banjaluci „kao“ nije zvanično postojalo, ali su ga vlasti od 1991.1995. perfidno i sistematski sprovodile i istrajavale u tome tako da je svoj grad moralo ostaviti hiljade građana iz desetak raznih nacionalnosti. Ipak najviše je protjerano Bošnjaka i Hrvata. Cinični ljudi mogu reći da su oni samoinicijativno otišli u izgnanstvo. Ne, oni su bili prisiljeni na to. A prisila takve vrste, koja narušava osnovno ljudsko i ustavno pravo (pravo na nacionalno i vjersko opredjeljenje, jezik i kulturu) odlika je nenarodnog, nacističkog režima koji favorizira svoj „čisti“, etnički prostor. Pitam se po čemu su familije iz popisa bile „nečiste“: po imenu, vjeri, naciji, tradiciji? Smetali su im Bošnjaci zbog džamija, pa su ih sve porušili. Smetali su im Hrvati pa su rušili i crkve i samostane.

Smetala im je zelena boja. Mogli su sve zgrade u gradu prefarbati, ali Vrbas nikada neće prefarbati – on ću uvijek ostati zelen i sjećaće ih da su u Banjaluci živjeli i Bošnjaci. Današnji „Banjalučani“ smatraju da grad čine građevine. Ne, grad ne čine samo građevine, nego i ljudi, a ovi ljudi su bezdušno protjerani: Abadžić, Abaza, Abazagić, Abazi, Abazović, Abdić, Abdiji, Abdulahagić, Abdulahović, Abdulai, Abdulaj, Abdulić, Abdulović, Abdurahmanović, Abidagić, Abidilović, Adamec, Ademović, Adilagić, Adilović, Adrović, Adžemović, Afgan, Aganović, Agatić, Agić, Agotić, Ahmagić, Ahmetović, Ahmetspahić, Ajanović, Ajzerle, Alagić, Alatović, Albreht, Aldobašić, Aleksić, Alibašić, Alibegović, Aličević, Aličić, Alić, Alidžanović, Alihodžić, Alijagić, Ališa,

7. maja 1993 srušena je od strane srpskih nacionalista, banjalučka ljepotica, džamija Ferhadija

Ališić, Alispahić, Alivodić, Altarac, Aljoša, Alkić, Ambrozić, Amidžić, Anaćić, Ančić, Andrić, Andrijević, Andromako, Anić, Antonić, Antunović, Antolić, Anušić, Arabadžić, Arambašić, Arapović, Arar, Arifagić, Arnautović, Atlagić, Atić, Ašić, Aubreht, Avdagić, Avdibegović, Avdić, Avdija, Avdijevski, Babahmetović, Babić, Babović, Bačić, Badić, Bagarić, Bahonjić, Bahtijaragić, Bahtijar, Bahtijarević, Bajagić, Bajagilović, Bajilović, Bajraktarević, Bajramović, Bajrić, Bakalbašić, Balaban, Balagić, Balagija, Balčinović, Balešić, Balić, Balčinović, Balonek, Balvan, Balvanović, Bandžović, Banusi, Banušić, Banjac, Barać, Barić, Barišić, Baroš, Bartulović, Baručija, Barvinski, Bastijančić, Bašimamović, Bašagić, Bašić, Batinić, Bećarević, Bečić, Bećirbašić, Bećirbegović, Bećirević, Bednarčuk, Beganović, Begić, Beglerović, Beglerbegović, Begović, Beharić, Behram, Bejdić, Beka, Bekić, Bekrić, Bektašević, Belini, Beneš, Benko, Berber, Berberović, Berbić, Berendika, Berić, Bertotti, Bešić, Beširević, Bešlagić, Bešlić, Bezrodnik, Biberić, Bibić, Bibuljica, Bićanić, Bijelić, Bijol, Bilalbegović, Bilandžija, Bilić, Biruški, Bistrović, Bišćević, Biško, Blagajčević, Blažević, Blentić, Boban, Bobek, Bočiluk, Bodnaruk, Bojadžić, Bojer, Bojić, Bojović, Boltuzić, Borančić, Borić, Borovac, Borović, Bosančić, Bosnić, Bostan, Bošnjak, Botić, Božić, Breitenberger, Brajdić, Brandl, Branković, Brekalo, Brkić, Brković, Brnić, Brnjak, Brtan, Brzović, Bubalo, Buca, Bučinski, Bućo, Budimir, Budimlić, Budin, Budiša, Buhić, Bukarić, Bukić, Bukvić, Bulić, Bulut, Buljugić, Bunčić, Bunić, Burazerović, Burazor, Burazorović, Burda, Burnazović, Bursać, Burić, Buro, Burut, Burzić, Bušatlić, Bušić, Buzaljko, Buzdalek, Bzik,

Cacan, Cakić, Celin, Cerić, Cero, Cetofski, Cincar, Ciraj, Coco, Cof, Cokoja, Cota, Cripljanin, Crkvenčić, Crnalić, Crnić, Crnkić, Crnomat, Cukerić, Cvitan, Čabarabdžić, Čabrić, Čalma, Čajo, Čalo, Čampara, Čamdžić, Čančar, Čandek, Čanjevac, Čardžić, Čatlak, Čauš, Čaušević, Čavar, Čavka, Čavlović, Čehajić, Čehić, Čehobašić, Čejvan, Čeleš, Čekić, Čekrlija, Čelebić, Čengić, Černi, Čirkić, Čivljak, Čizmić, Čokić, Čolak, Čondrić, Čoralić, Čorbegović, Čorbić, Čosić, Čujić, Čule, Ćajić, Ćajo, Ćatić, Ćatović, Ćehajić, Ćehić, Ćejfović, Ćejvan, Ćekić, Ćeleš, Ćengić, Ćenanović, Ćeranić, Ćerimagić, Ćerimić, Čerimpašić, Ćirić, Ćirkić, Ćirkinagić, Ćokić, Čolić, Ćoralić, Ćorbo, Ćorković, Ćorluka, Ćosibegović, Ćosić, Ćošabić, Ćošković, Čović, Ćuk, Ćukur, Ćulum, Ćurčija, Ćurić, Ćurlić, Dabulhanić, Danelišen, Dautćehajić, Debeljak, Dedić, Dedukić , Dedušić, Delač, Delibašić, Delić, Del Mestri, Delnezirević, Deljanin, Demir, Demirača, Demirović, Depčinski, Deranić, Dervišević, Dervišić, Dervović, Destanović, Deumić, Didović, Digusto, Dindić, Dinek, Divić, Dizdar, Dizdarević, Dobrač, Dodić, Dolić, Domazet, Domić, Domuzinović, Donkanić, Donković, Dostal, Dovgan, Dražić, Drča, Drinčić, Drobić, Dropulić, Droždek, Dubalhanić, Dubica, Dubičanac, Duić, Dujilo, Dujmenović, Dujmić, Dujmisić, Dujsić, Dujso, Duljić, Duljković, Duna, Duraković, Durbić, Durgutović, Durić, Durut, Džabić, Džaferagić, Džaferbegović, Džaferović, Džaja, Džandro, Džanić, Džankić, Džebić, Džebo, Džehverović, DžerŠ E H E R 19 BANJA LUKA

7. maja 1995 srušena je od strane srpskih nacionalista, crkva i zapaljen samostan na Petričevcu

ahović, Dželić, Džerahović, Džigumović, Džihić, Džiho, Džin, Džindić, Džinić, Džolić, Džonlić, Džafić, Džumhur, Đelić, Đabić, Đođić, Đolić, Đonlagić, Đulić, Đumišić, Đuvelek, Đuzel, Ejup, Ekić, Eleven, Elijas, Elkaz, Eminefendić, Eminović, Erceg, Erović, Eškić, Evlić, Fabić, Fail, Fajković, Falan, Fatkić, Fazlagić, Fazlić, Felštinski, Feraget, Ferhatović, Fejzić, Felštinski, Ferizović, Ferjančić, Ferković, Ferušić, Fifić, Filipović, Finčić, Fišeković, Fišić, Folkner, Foltin, Forić, Franjić, Frcić, Fric, Frljević, Fulanović, Gabić, Gačić, Gagula, Gajetić, Gajić, Gaković, Galešić, Galić, Galijaš, Galijašević, Ganić, Ganibegović, Ganović, Garćević, Garić, Gašić, Gašnjani, Gašpar, Gavran, Gazić, Germović, Gerzić, Glavaš, Glavičić, Glavina, Gluhać, Gluhonjić, Gnjip, Golalić, Goldbaher, Golić, Golub, Golubović, Goricki, Gorušanović, Gotkovski, Gotlin, Gotovuša, Govedar, Gozić, Grabić, Grabovac, Gračanin, Gradašćević, Građanin, Graho, Grahovac, Grahović, Graljuk, Granić, Granulić, Grbešić, Grbić, Grgiček, Grgičević, Grgić, Grgurević, Grotić, Grozdanić, Grujić, Gubo, Guljaš, Gunić, Guri, Gušić, Gutlić, Gvožđar, Habibović, Habul, Hadrović, Hadžagić, Hadžiabdić, Hadžiabdulahović, Hadžiahmetović, Hadžialić, Hadžiavdak, Hadžibajramović, Hadžibašić, Hadžibegović, Hadžić, Hadžidedić, Hadžihafizbegović, Hadžihalilović, Hadžikadić, Hadžikarić, Hadžimešinović, Hadžimujagić, Hadžiomerović, Hadžiomerspahić Hadžiosmanaliefendić, Hadžiosmanagić, Hadžiosmanović, Hadžisaković, Hadžiselimović, EHER 20 Š BANJA LUKA

Hadžišabić, Hadžović, Hafizović, Hajdarević, Hajdarpašić, Hajić, Hajrić, Hajrudinović, Hajrulahović, Halak, Halalkić, Halilić, Halilović, Halimić, Halimović, Halub, Halvadžija, Haljeta, Hamidović, Hamula, Hamzabegović, Hamzić, Handan, Handanović, Handžić, Hanjalica, Hanjalić, Harambašić, Harbaš, Hasagić, Hasanagić, Hasanbašić, Hasanbegović, Hasani, Hasanić, Hasić, Haskić, Hasković, Hasukić, Hatibović, Havralenko, Hazbi, Haznadar, Heganović, Hejni, Heldić, Helić, Hemon, Heralić, Hercegovac, Herić, Herman, Hernla, Hidić, Hir, Hodžić, Hojić, Hojkurić, Horozović, Horvat, Horvatović, Hot, Hotić, Hotilovac, Hotilović, Hozić, Hozo, Hren, Hrkač, Hrkić, Hrle, Hromadžić, Hromatko, Hrstić, Hrustić, Hubier, Hujić, Hukanović, Hukić, Huremović, Husedžinović, Huseinagić, Huseinbašić, Huseinbegović, Huseinović, Husetić, Husić, Huskanović, Huskić, Husrefović, Ibrahimagić, Ibrahimbegović, Ibrahimović, Ibraković, Ibrekić, Ibričić, Ibrišagić, Ibrišević, Ibrišimović, Ičagić, Idrizović, Idžaković, Idžan, Ikan, Ikeljić, Ilijazagić, Imamagić, Imamović, Insanić, Ilovača, Imširović, Isaković, Isić, Islamović, Ivaniš, Ivaštanin, Ivekić, Iveljić, Ivezić, Jagić, Jahić, Jajčević, Jakić, Jakirlić, Jakobašić, Jakovljević, Jakumatović, Jakupović, Jamak, Jamaković, Janikijević, Janković, Janjić, Jarak, Jaran, Jašarević, Javor, Jelača, Jelačić, Jeličić, Jelić, Jerković, Ješe, Jevrić, Jezidžić, Jokić, Jorgić, Josić, Josipović, Jovičić, Jović, Jugo, Jujić, Juklen, Julardžija, Jungić, Junuzagić, Junuzović, Jurić, Juričić, Jurinčić, Jurinović, Jurišić, Jurišković, Jurković, Jusić, Jusufagić, Jusufbegović, Jusufović, Juzbašić, Kabiljagić, Kadenić, Kadić, Kadribegović, Kadrić, Kahriman, Kahri-

manović, Kajević, Kajkut, Kajfež, Kalabić, Kalač, Kalabić, Kalauzović, Kalijundžić, Kaliman, Kalin, Kaluđer, Kaluđerović, Kampuš, Kanlić, Kantar, Kantoci, Kapetanović, Kapić, Kapidžić, Kapisoda, Kapo, Karabaš, Karabeg, Karabegović, Karačić, Karaduz, Karadža, Karaga, Karahalilović, Karahusić, Karajlić, Karamatić, Karamehić, Karaselimović, Karat, Karić, Karićanin, Kartal, Karaušrefbegović, Kasapović, Kasipović, Kasper, Kastelić, Kasum, Kasumović, Kašić, Kašljević, Katana, Katušić, Kaurin, Kavčić, Kazaferović, Kazaz, Kekić, Kelava, Keljalić, Keran, Kerenović, Kerić, Kerimović, Kern, Keser, Keserović, Kesić, Kevac, Kezić, Kirchbaumer, Kirn, Kivač, Klaić, Klarić, Klasan, Klaser, Klečina, Klemenčić, Klepić, Klindić, Klipić, Klipanović, Ključanin, Kljunić, Knez, Knezević, Knežević, Kobašlić, Kobašlija, Kobilj, Kolabarić, Kolak, Kolarević, Kolarić, Kolobarić, Kolonić, Koljenović, Komarica, Komić, Komljenović, Komenić, Konić, Konofski, Konošić, Konjhodžić, Kopanja, Korčeba, Koričinski, Korić, Korjenić, Kos, Kostelnik, Košljugić, Kotlo, Kotorić, Kovač, Kovačić, Kovačević, Kozaragić, Kozarčanin, Kozarić, Kozlagić, Kozličić, Kožo, Krajišnik, Krakić, Kralj, Kremesec, Kreso, Krezić, Krhalić, Kristo, Krivić, Krivaja, Križanović, Krkić, Krlić, Krnatić, Krnetić, Krnić, Krnjić, Krsnić, Krstanović, Kršlak, Krupa, Krupić, Kruško, Krzić, Kuc, Kuček, Kučuković, Kuduzović, Kufner, Kujda, Kujundžić, Kukec, Kulenović, Kulić, Kuljanac, Kupljenik, Kurbegović, Kurić, Kurjak, Kurspahić, Kurtagić, Kurtić, Kurtović, Kuruzović, Kušmić, Kušmirc, Kuštrić, Kutela, Kvasnij, Lacković, Lagundžija, Laštro, Lastrić, Latić, Latifić, Lattinger, Latkovac, Lazukić, Leko, Lelić, Lepki, Lerh, Lesić, Letica, Lević, Ligić, Lihović, Liović, Lipovac, Lisac, Lisičar, Litrić, Livnjak, Logo, Lojić, Lojo, Lokmer, Lolić, Lopar, Lovčalić, Lovrenčić, Lovrenović, Lovrić, Lovšin, Lozić, Lubavac, Lucević, Lugarić, Lukačević, Lukenda, Lukić, Lukšija, Lulić, Lupić, Lutivica, Ljeskavica, Ljevar, Ljubičić, Ljubović, Ljušev, Ljutić, Ljutović, Mačedonci, Mačkić, Maglajlić, Maglić, Maglajlija, Mahmutagić, Mahmutefendić, Mahić, Mahmić, Mahmutović, Mahurić, Majdanac, Majdandžić, Majstorović, Makor, Malagajski, Malbašić, Malešević, Malić, Malikić, Malinić, Malkić, Malkoč, Maluhija, Mamuza, Mance, Mandić, Manojlović, Marelja, Marić, Marinković, Marion, Marjanović, Markov, Marković, Marošević, Maroti, Martinović, Marukić, Marušić, Masak, Masleša, Masli, Maslo, Maslovski,

Bilježimo Mastnak, Mašić, Mašinović, Matenda, Matić, Matijević, Matinjanin, Matić, Matkovic, Matulja, Mažar, Medanhodžić, Medić, Medved, Mehdić, Mehadžić, Mehanović, Mehica, Mehmedagić, Mehmedović, Mehinović, Mehulić, Memić, Memišević, Memon, Merđanović, Merđić, Merkec, Mermol, Mešić, Mešinović, Metaj, Metić, Midžić, Miftari, Mihaljčuk, Mihaljević, Miheler, Miheljčić, Miholić, Mijatović, Miketa, Mikuš, Miletić, Milinković, Milovac, Milunović, Milutinović, Miljanović, Miljević, Milošević, Misirlić, Mišić, Mišković, Mitrović, Mjede, Mlivić, Mollnar, Moretti, Mosinović, Mostarac, Mottl, Mrak, Mravac, Mraz, Mršić, Muftić, Muhadžić, Muhara, Muhedinović, Muhović, Muhsinović, Muhurdarević, Mojović, Muhamutović, Muharemović, Muharemspahić, Muhić, Muhović, Mujačić, Mujadžić, Mujagić, Mujakić, Mujčić, Mujčinović, Mujičić, Mujezinović, Muji, Mujkanović, Mujkić, Mujnović, Mulabdić, Mulabegović, Mulahasanović, Mulalić, Mulaomerović, Mundžić, Mulji, Muminović, Muratagić, Muratović, Musić, Mušić, Musličić, Mulisić, Mustajbašić, Mustedanagić, Mušan, Mutić, Mužević,

gaj, Požlep, Prcić, Pranjić, Predić, Pregl, Prešelj, Priganica, Pristaš, Prlja, Prpić, Priliplija, Pržulj, Psutka, Pšorn, Pučaj, Pućurica, Pudar, Pudić, Pugelnik, Puhalić, Pujić, Puljić, Purič, Puriš, Purišić, Purivatra, Puškar, Pustahija, Rac, Raca, Račić, Raćipi, Radić, Radaslić, Radman, Radončić, Radulović, Ragibović, Rahimić, Rajić, Rakić, Rako, Raković, Ramadani, Ramadanović, Ramić, Ramizović, Ramljak, Ramukić, Ramusović, Rapo, Rastoder, Rašak, Raunig, Ravlić, Razbusek, Rebrina, Redžepović, Redžić, Reiz, Rekić, Relja, Reljić, Repac, Rešić, Retel, Riđal, Rihtermoc, Rizvanbegović, Rizvanović, Robović, Rojc, Rold, Rolih, Rošer, Rozić, Rožajac, Rudak, Rukavina, Runić, Rustanpašić, Rustempašić, Ružić, Ružićić,

Obarčanin, Obradovac, Obradović, Obralić, Odić, Odobašić, Ojdanić, Okanović, Olević, Olujić, Omanović, Omeragić, Omerbašić, Omerbegović, Omerčehajić, Omerhodžić, Omerinović, Omerkadić, Omerkić, Omerović, Omić, Omukić, Opalić, Opolcer, Orlovac, Oruč, Osap, Osmančević, Osmanović, Ostman, Ostojćić, Ostojić, Ostrouška, Ovčica, Ovčina, Ozanić,

Sabo, Saćić, Sadagić, Sadaut, Sadić, Sadiković, Sahačić, Saitović, Salahović, Salama, Salamunić, Salčinović, Salihagić, Salihović, Salkanović, Saltaga, Saltagić, Samardžić, Samardžija, Sarač, Saračević, Sarajlić, Sarajlija, Sarkotić, Sauerborn, Savić, Schubert, Sedić, Sefer, Seferagić, Seferović, Sefić, Sejdić, Sejdinović, Seksan, Selak, Selec, Selimbegović, Selimović, Selman, Semiz, Senek, Serhatić, Sesar, Sijarić, Sijerćić, Sikirić, Silahić, Silajdžić, Simatović, Simiratić, Simitović, Sinanović, Siniković, Sipić, Sitnica, Skakavac, Skenderija, Skočibušić, Skoko, Skopljak, Skorup, Skulo, Sladoljev, Slavulj, Slamanjković, Slijepčević, Slipac, Slipić, Smailagić, Smailbegović, Smailović, Smajić, Smajlagić, Smajuković, Smiljčić, Smlatić, Sobo, Sofić, Softić, Sojtarić, Sokal, Soko, Sokolović, Solak, Somić, Sorić, Spahić, Spahović, Spaić, Spužić, Stanić, Stanković, Starčević, Stehlik, Stojanov, Stojčević, Strelec, Subašić, Sučić, Suhonjić, Suhović, Sujodžić, Sulejmanpašić, Suljagić, Suljić, Surić, Suručić, Sušilović, Sušnica,

Pačariz, Pala, Paić, Pajić, Palislamović, Pandić, Pandžić, Palalić, Panjeta, Papeš, Papić, Parić, Partalo, Pascolo, Pastuhović, Pašalić, Pašić, Paškalj, Paulin, Pavelić, Pavičić, Pavić, Pavković, Pavleka, Pavlešin, Pavlić, Pavliško, Pavlović, Pačariz, Pećanac, Pećuh, Pedić, Pegan, Pehadžić, Pehar, Pehlić, Pehlivanović, Pejaković, Pekez, Pekić, Pelak, Pelikan, Penava, Peretić, Perić, Perija, Perišić, Pernek, Pervić, Peternel, Petričević, Petrović, Petrušić, Pezić, Pikula, Pilaušić, Pilić, Piralić, Pirić, Pjanić, Plačko, Plaćo, Plank, Plavetić, Plazanić, Pleić, Pletikosa, Pletilić, Pleša, Plićanić, Plivac, Pobrić, Podnar, Podgornik, Pogorelac, Polanec, Popaja, Popara, Poparić, Popović, Porić, Porobić, Porobija, Poteri, Poturović, Pozderac, Pož-

Šabanović, Šabić, Šaćirović, Šahović, Šakota, Šaković, Šalak, Šalić, Šamlija, Šanta, Šantra, Šarac, Šarčević, Šaranović, Šarić, Šarvan, Šašić, Šašivarević, Šaškin, Šatorović, Šatrić, Šebenik, Šećeragić, Šećerbegović, Šećerkadić, Šego, Šeherćehajić, Šehić, Šehović, Šahurić, Šemić, Šenek, Šeranić, Šerbić, Šerić, Šerifović, Šestić, Šestović, Šibalović, Šibarević, Šibić, Šiljković, Šimbera, Šimleša, Šimunđa, Šimundžić, Šimunec, Šiniković, Šipo, Šipraga, Šips, Šipura, Širbegović, Širbić, Šišić, Škaljić, Škandrić, Škarija, Škodra, Škoro, Škrgo, Škulj, Šljivar, Šljivić, Šljivo, Šmigeljski, Šmileša, Šmit, Šomić, Šorli, Šošić, Španović, Špica, Špoljar, Štadler, Štaljo, Štefanac, Šturm, Šubara, Šugić, Šundrić, Šundović, Šu-

Nadarević, Najdek, Najrajter, Nalbantić, Nalić, Nanut, Naprelac, Narančić, Naskov, Nasup, Naumov, Nazalević, Nazor, Neslan, Neslanović, Ness, Nezirević, Nezirović, Nikolić, Nižalek, Novak, Novosel, Novicki, Nožić, Nuhović, Numanović, Nurudinović, Nurkić, Nurspahić, Nuspahić,

valić, Švraka, Tabaković, Tadejević, Tadić, Tadžić, Tafilović, Tagi, Tahirović, Talić, Talović, Tamamović, Tanović, Tanjga, Tarle, Tasović, Taslidža, Tatar, Tatarević, Tauš, Tekač, Teljigović, Temimović, Tenjević, Terzić, Teskeredžić, Tetarić, Tibold, Tinjić, Tiro, Todorovac, Tomić, Tonković, Topalović, Topić, Torović, Traković, Trčić, Tripalo, Trkovnik, Trnovac, Trokić, Trtanj, Trto, Trubajić, Tubanović, Tucek, Tufegdžić, Tufekčić, Tukarić, Tulek, Tulić, Turčinhodžić, Turčinović, Turkanović, Tustonić, Tušek, Tutić, Ukmar, Unkić, Uvalić, Uzeirović, Vajrača, Vajraća, Valenčić, Valentić, Valjevac, Varga, Varjača, Varmaz, Vasilišin, Vehabović, Velić, Verem, Verić, Veron, Werner, Vidaković, Vidimlić, Vidović, Vidžen, Vinčević, Vipotnik, Višić, Vitjuk, Viržlin, Vižin, Vižlin, Vladimirov, Vlajnić, Vojinović, Volf, Vojić, Volk, Vološin, Voljč, Vratnica, Vrebac, Vržina, Vučetić, Vučić, Vučković, Vujić, Vujović, Vuk, Vukadinović, Vukoja, Vuković, Vuksić, Vuletić, Vulić, Vurzberg, Winkler, Zahić, Zahirović, Zaimović, Zametica, Zamola, Zanoti, Zdenac, Zeba, Zečević, Zečić, Zehrić, Zejnić, Zejnilagić, Zejnilović, Zelinčević, Zeljković, Zembo, Zemić, Zegrova, Zgorelac, Zilić, Zjajo, Zjakić, Zlatarević, Zoltan, Zorić, Zovkić, Zrile, Zrno, Zubović, Zuhdić, Zuhrić, Zukančić, Zukić, Zulić, Zulkić, Zurta, Zvirac, Zvirkić, Zvizdić, Žabić, Žabo, Žilić, Žiško, Živković, Žižak, Žuna, Žutić, Dosad sam sakupio ukupno 1700 prezimena. Ali pri tome treba imati na umu da nije samo jedna porodica imala navedeno prezime; uvijek je više obitelji imalo isto prezime. Osim toga, ako se uzme neki prosijek – da je svaka obitelj imala samo tri člana onda se broj prognanih utrostručuje, ali ja bih prije rekao da se učetvrorostručuje. Zbog toga se ovaj spisak ne može smatrati potpunim i vjerojatno neće nikad ni biti. Potpuno je samo sjećanje na voljeni grad.

Zaključno s 1. 2. 2014. na: 1705. prezimena.

Š E H E R 21 BANJA LUKA

Banjalučki spomenar Nema pića da tako godi, za hladnih zimskih dana, kao što je to 'irish coffee.' Kombinacija opojna okusa kafe i ugodne toplote wiskey-a, koja ispunjava tijelo i promrzle udove, već poslije prvih gutljaja, čini ovaj 'grog' neodoljivom 'melom' zimske svakodnevice.

RAZGOVOR S KONOBAROM

Napisao: Dr Severin D. Rakić

Sa šanka, u uglu irskog pub-a, puca pogled na staru sidnejsku luku. Isluženi jedrenjaci, ofarbani u žive boje, ljuljuškaju se na laganim valovima. U doba kraljice Viktorije, obavljali su važnu saobraćajnu zadaću između tada Velike Britanije i njene južne kolonije. Danas ovi umirovljeni morski vuci čekaju na sljedeću grupu turista iz obližnjeg Hotela Hyatt, koji se tu ugnijezdio, da ih povedu u novu avanturu broda Bounty. Vrti se, polako, Arsen Dedić i njegov 'Razgovor s konobarom'. Ja uživam u svojoj dokonosti, zalijevajući je, svako malo, irskom kafom.

Topli napitak polako klizi niz grlo, te svaki gutljaj upali po jedan kandilj u mom svijećnjaku uspomena.

Vraćam se ko’ svake noći Svršilo se sve po starom Još me čeka zadnje piće I razgovor s konobarom

Zima je nekih godina u Banjaluci znala biti, baš traljava.

Snijeg koji se topi, ledena kiša, mokra obuća, žmirkavi kandelabri kroz ogoljele grane kestenova i prolaznici pod kišobranima, koji užurbano zamiču kućama, na kasnu bioskopsku predstavu bili, pak, u neku od obližnjih kafana. Jedini bijeg od sumorne jeseni provincije bio je tih godina mali bar, u foajeu Hotela Palas. Tamo je radio doktor, koji je liječio sve boljke ovoga svijeta. Doajen svog zanata, u gradu poštovan, zbog svoje virtuoznosti i rafiniranog ukusa u pripremanju raznoraznih pića i koktela, davao je tom malom, intimnom prostoru, dah Evrope i reputaciju kakvu je negdašnji Hotel Palas uživao za njegova 'zlatnog doba'. Pored stalne postave: Rade Četković za šah tablom, rahmetli Ishak Salama, Adnan Sax; u prolazu, tu se zatekne i poneki gost hotela, na proputovanju. Svi oni, bez razlike, bili su usluženi jednakim kvalitetom Ambasador hotela u Opatiji ili pak, Swiss Royal Grand hotela u Brightonu. Uz tihu, 22 Š E H E R

BANJA LUKA

urbanu muziku ili kakav lagani 'swing', Emerik Dragojević zvani Šjor ili Barba, zbog njegova dalmatinskog porijekla, uvijek bi za stalne goste pripremio nekakvo iznenađenje, piće ili koktel, primjereno godišnjem dobu i raspoloženju žednih mušterija. Šta više, sa vrata bi postavljao dijagnozu, te bi skrušeni gost ubrzo bivao 'popravljen', sa nepogrešivo odabranom 'medicinom'. Mislim da je u glavi imao čitavu kartoteku tadašnjih i bivših gostiju, pa je znao čak i šta su moji roditelji, njegovi 'bivši pacijenti', pili i kojom prigodom. Ipak, najviše sam uživao u 'irskoj kafi', koju je Šjor tako dobro spremao, da se čovjeku, bez pretjerivanja, činilo da pije nekakvo božansko piće. Poslije tog 'vina sa Olympa,' svako drugo je bilo obicčn 'mošt'. Tako je i ova Shaun-ova 'irska kafa', nadvodno najbolja u gradu, prije ličila na 'Martini', spravljen od Čačanke i tonika, kojim bi ste bili posluženi osamdesetih godina u Hotelu Bosna, svaki put kada biste se drznuli učiniti ovakvu 'buržoasku narudžbu'.

Kada se takozvani 'Novi Hotel Palas', krajem osamdesetih, zajedno sa recepcijom i barom, konačno urušio i bio zamijenjen mračnim katakombama, nikad završenog 'novog krila' Hotela Palas, glavnim gradskim karijesom, Emerik se premjestio na novo radno mjesto, bar na prvom katu Hotela Bosna, vlasništvo tadašnjeg ugostiteljskog preduzeća Kontinental. Posjetio sam ga par puta za tim barom u Hotelu Bosna, koji je više podsjećao na 'kafanu željezničke stanice u nekakvoj palanci', nego na kakav evropski hotel sa reputacijom. Šjor više nije pravio koktele; niko više nije ni uživao u njegovim malim umjetničkim djelima. Duboko razočaran radnim mjestom i klijentelom, koja naručuje 'pivu' umjesto 'Bloody Mary-a', odbrojavao je, poput tužnog bajaca, svoje dane do penzije.

On te priče ne razumije Ništa ne zna o samoći Ne stižu ga moje riječi Smiješi mi se ili toči On je samo dobar barmen Ja sam pijani gospodin Shaun hvali moj CD. Vjerujem da mu se dopao; Irci znaju šta je dobra muzika. On traži priču. Ne volim pričati strancima o svojim uspomenama. Ipak polako, kao velika vrata Troje, otvaram se, uz piće. Znaš, velim, ima u Toskani gard, zovu ga 'Grad stotinu tornjeva'. Tako ima u Bosni grad, kojeg bi slobodno mogli nazvati 'Grad stotinu gradova'. Kroz grad protiče Zelena rijeka, koja ga dijeli na dva manja grada, istočni, stariji i zapadni, veći. Desnom stranom rijeke, redaju se bašče, sve ljepša od ljepše, kao da se susjedi natječu čiji će jorgovan biti bogatiji i mirisniji, te čija će đul-bašča izmamiti veći uzdisaj zaljubljenih u prolazu. Uopšte, čitava vegetacija je na toj strani,

Svjetlo Sjećanja nekako orijentalna, puna cinamona, tako da 'istočni grad' uveliko podsjeća na perzijski grad Siraz. Ta obala je dala i nekoliko velikih pjesnika, pa je sličnost između dva neodoljiva. Kada umorni putopisac, sjedne da se okrijepi uz kafu i rahatlokum u dubokom hladu niže gradskog mosta, na verandi kafane tik iznad riječne tihe, tišinu tog malog raja prekidaju dovikivanja snažnih momaka, koji uzguravaju svoje čudne špicaste čamce uz rijeku, otiskujući se o riječno dno sa onim istim tankim štapovima (sticks) kao na rijeci Cambridge, koje ovdje zovu 'dajak'.

Malo uzvodno je Gradski most, jednako lijep kao Margaret Siget u Pešti, koji vodi prema tvrđavi Kastel, koja isto tako podsjeća na onu Budimsku, valjda zato što su i jednu i drugu Otomani obnovili i dali im današnji izgled. Zastajem kod banjalučkog Big Ben-a, Sahat kule, gdje upravo otkucava podne. Sa Arnaudija džamije oglašava se mujezin, koji uči ezan. Kapija Ferhadija džamije je otvorena. Nekoliko vjernika je ušlo na podnevnu molitvu petkom, džumu. Kameni šadrvan i njegova vječna voda, za vrućih ljetnih dana utočište malaksalih prolaznika, odvodi me čak do Stambola, gdje teče ista voda, nikad presahla, u šadrvanu Suleimanija džamije. Izuzev ovih monumenata iz drevne otomanske epohe i revitaliziranog zanatskog centra, okolo nema preIlustracija: Izeta Štaljo-Rakić više toga što podsjeća na orijent, u ovoj zapadnoj čaršiji. Nešto niže niz glavni drum sa desne strane, na mjestu nekadašnjeg “Bezistan-a” nalazi se pijaca Tržnica, vrlo važan punkt. Iako je “kapali čaršija” Bezistan odavno nestala sa lica zemlje, ostavila je vidljiv i neizbrisiv trag u sjećanju svakog Banjalučanina, te se mnogi od njih ponašaju kao da i dalje postoji. Na početku ljeta pijaca se prosipa od ranoprispjelih plodova, voća i povrća, te intenzivnih mirisa peršuna, bosioka i drugih začina poput one u Bankoku.

Evropski utjecaj na arhitekturu i urbanizam grada započinje hotelom Palas na glavnoj gradskoj ulici, gdje se ustvari začinju “banjalučka Jelisejska polja”, nepregledno dugačka, drvoredom stogodišnjih kestenova, pokrivena glavna džada, sa baštama kafana sa jedne i druge strane, nekad popularno sastajalište i šetalište mladih “Korzo”. Sjedneš pred kafanu, a oko tebe vrije život. Glavna ulica se gubi i prestaje u “gradskoj Bulonjskoj šumi”, parku Mladen Stojanović, gdje u obližnjem kafeu Tane gosti upravo prepričavaju šta se, zapravo, dogodilo na tek završenom “Grand Prix-u Monaco”. Par kilometara prije kraja, glavna ulica se križa sa nekoliko velikih ulica, bulevara,

prekrivenih drvoredom kestenova. Jedna od njih vodi istočno u noviji dio grada, koji podsjeća na sovjetske soc-realističke gradove izgradđene u nekoj od “petoljetki”, dok druge vode prema sportskim kompleksima i stadionima, koje su za nedjeljnih utakmica, poput onih madridskih, zakrčene razdraganom ili razjarenom masom, zavisno od rezultata meča. Uvijek sam se klonio tih masa jer su bile nepredvidljive. Kapije obližnjeg pravoslavnog hrama što svojom vanjštinom i fasadom liči na freskama prebogate grčke samostane iz doba Bizanta, za takovih su dana bile zatvorene kako “masa” ne bi koristila “prečicu” kroz njihovo dvorište.

Na kraju našeg putovanja kroz čudesni “Grad stotinu gradova”, na lijevoj obali Zelene rijeke nalazila se mala neugledna baraka, kajak klub Vrbas i pripadajući mu Café Kajak, mjesto gdje svaki “banjalučki endeavour” završava. Najljepše je ljetnu žeđa bilo gasiti na toj maloj terasi visoko iznad Zelene rijeke, koja ovdje ponovo postaje gizdava i neobuzdana, tek toliko da pokaže kako je i dalje planinska i neosvojiva, a istovremeno, uz zvukove U2-a, biti negdje daleko na Wambley stadionu u Londonu, gdje se rješavaju goruća svjetska pitanja. Taj je kafe, nakon kataklizmatičnog potopa, predskazanog od velikog Nostradamusa, koji se dogodio “ovom gradu” na kraju dvadesetog stoljeća, odigrao ključnu ulogu u spašavanju preživjelih Banjalučana, razasutih širom svijeta.

U vodenoj stihiji je nestalo sve; i Emerik i Big Ben i džamije što podsjećaju na one stambolske; čak je i vječna voda šadrvana presahla. Gotovo da ništa nije ostalo poslije povlačenja 'velike vode', samo smeće, kao svjedočanstvo propasti jedne civilizacije. Međutim, vrijedni Noah i njegova porodica izgradili su Arku zvanu Cafekajak.com i tako spasili što se spasiti moglo.

Preživjeli se još uvijek, svakim danom, penju na Arku, umorni od dugog plivanja. Čvrsto se nadam da će i Šjor jednog dana osvanuti na palubi ovog “vrbaskog plovila” i tako biti spašen od zaborava.

Svršilo se sve po starom Još me čeka zadnje piće I razgovor s konobarom

Svim konobarima, prijateljima nesretnih i usamljenih.

Š E H E R 23 BANJA LUKA

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Banjalučke banke

Arhivski snimci – Magazin Šeher BL Tekst: Adem Čukur

Još i u devetnaestom vijeku, u vrijeme Osmanlijskog carstva, privredna djelatnost u Banjaluci je bila uglavnom na nivou proizvodnog zanatstva, osim nekoliko pilana i ciglana u njenom okruženju i začetaka industrijske proizvodnje u samostanu Trapista u Delibašinom selu. U to vrijeme u Banjaluci nije bilo razvijeno bankarstvo zapadnjačkog tipa. Dolaskom Austrougarske 1878. g. intenzivira se privredna djelatnost u više vidova: grade se zgrade upravnog karaktera, škola, sakralnih objekata, zeljezničkih stanica, stambenih vila, dolazi do intenzivnijeg iskorištavanja rudnih i šumskih resursa, grade se novi proizvodni pogoni... Za sve te aktivnosti bio je neophodan i odgovarajući bankarni aparat. Tako se vreEHER 24 Š BANJA LUKA

menom osniva i nekoliko banaka, kao što su: Prva hrvatska štedionica, Muslimanska banka, te Filijala Zemaljske banke iz 1909., najznačajnija banka iz Austrougarskog perioda, i kao institucija i kao graditeljski objekat, rađen u bosanskom slogu (stilu, koji predstavlja slikovitu simbiozu elemenata tradicionalne bosanske kuće i osnovnih načela arhitekture rane moderne, čiji je rezultat bio pojava potpuno novog, bosanskog stila sa punom jedinstvom forme i strukture). Projektant zdanja je arhitekta Josip Vancas iz Sarajeva, a sam objekat se smatra jednim od njegovih najuspjelijih projekata u bosanskom stilu.

Zgrada Zemaljske banke u Banjaluci je bila jednospratna i imala je ugaoni oblik, a locirana je u centru grada na uglu ulica Marije Bursać i Braće Lastrić sa jugozapadne strane. Dio prizemlja objekta sa naglašenim lukovima iznad prozorskih otvora je urađen

Sjećanje u kamenoj oplati, a na spratu su karakteristični doksati nad glavnim ulazom i na samom uglu objekta. U zemljotresu 1969. g. zgrada je znatno oštećena, a potom srušena. Na istom mjestu početkom sedamdesetih godina gradi se nova zgrada Privredne banke Sarajevo - Filijala Banjaluka. To je višespratni objekat sa dobro izbalansiranim masama, raščlanjen po horizontali i po vertikali, sa šalter salom koja se prostorno po visini proteže kroz tri etaže. Projektant objekta je arhitekta Irfan Maglajlic iz P.P. ” Projekt ” iz Banjaluke.

Jedna od karakteristika objekta je ta da je na njemu (za razliku od objekata građenih prije zemljotresa sa tada dosta uskim izborom raspoloživih materijala) primijenjeno dosta novih graditeljskih materijala i elemenata koji su se pojavili na tržištu početkom sedamdesetih godina. Fasadne plohe objekta su u najvećem dijelu date u vidu ”viseće fasade” sa konstrukcijom od eloksiranih aluminijskih profila, dvostukim izolirajućim staklom u boji i parapetima od blago piramidalno oblikovanog svijetlo eloksiranog aluminijskog lima. Pune fasadne plohe su obrađene tzv. plastičnim malterom. U šalter-sali urađen je ”spušteni strop” od lijepo oblikovanih elemenata od aluminijuma različitih boja. U radnim prostorima oko šalter-sale montažni spušteni stropovi su urađeni po sistemu ”Don”.

Na objektu su, na fasadi i u enterijeru, jednim dijelom primijenjene i staklene ”luxfer” prizme. U to vrijeme, kad je kompjuterizacija u svim sferama života i rada, pa i u bankarstvu, izgledala kao znatno dalja budućnost nego što se kasnije pokazalo suprotno, interesantno je arhitektovo poluautomatizovano rješenje komunikacije među šalterima u šalter-sali. Naime, šalteri su formirani sa jedinstvenom pultnom plohom u obliku slova u i sa blagajničkim šalterom na kraju. Obrađeni računi na pojedinim šalterima su stavljani u tvrde plastične korice i preko pokretne trake ugrađene ispod pultova transportovani do šaltera blagajne gdje se vršila isplata i uplata.

U sklopu ukupnog međuratnog rješenja sadašnjeg Centra II. sa Pravoslavnom crkvom, Banskom upravom i Banskim dvorom, na sjeveroistočnom dijelu tog lokaliteta je 1936.-1937. g. izgrađena zgrada Hipotekarne banke, izvedena po projektu beogradskog arhitekte Miodraga Vasića. To je ugaoni objekat zaobljen na glavnoj ugaonoj fasadi. Objekat je sa poluukopanim podrumom , izdignutim prizemljem i dva sprata. U prizemlju prema dvorištu nalazi se veća okrugla šalter sala. Glavna fasada je (vjerovatno iz razloga da objekat i svojim izgledom odaje sigurnost djelatnosti) urađena dosta reprezantativno, pri čemu su donje i gornje pune plohe, kao i bočni vertikalni završeci, urađeni u obrađenom kamenu većih pravogaunih oblika, dok niz močnih kamenih stubova dorskog stila (sa kanelurama), koji se protežu kroz tri etaže sa prozorima između njih, još više naglašava monumentalnost objekta. Za izradu dekorativne plastike na prednjoj fasadi angažovan je Vladimir Pavlović Zagorodnjuk iz Beograda, porijeklom Rus.On je na glavnom ulazu uradio dvije veće bronzane, realistički prikazane, figure muškarca i žene u narodnim nošnjama. U svim parapetima prvog sprata glavne fasade on je uradio i reljefe izražene plastike i detalja sa figurativnim scenama primjerenim sadržaju objekta. Od svih tih reljefa ostao je samo jedan iznad glavnog ulaza. U objektu je u najdužem periodu poslije Drugog svjetskog rata obavljala svoju djelatnost Služba društvenog knjigovodstva – SDK. Pored navedenih objekata, u sklopu ukupnog rješenja Kompleksa Gospodske ulice na rubnom sjeveroistočnom dijelu lokaliteta početkom sedamdesetih godina urađen je uglovni objekat beogradske ”Jugo banke ”. Bio je to jedan od prvih objekata u Banjaluci riješen sa tzv. ”visećom” fasadom. U sklopu robne kuće ”Triglav” u prizemlju uz Titovu ulicu urađena je šalter-sala ”Ljubljanske banke ”, dok su njene kancelarije smještene na završnoj etaži. Š E H E R 25 BANJA LUKA

Medaljoni u vremenu

ZAPIS O (NE)VELIKIM

BANJALUČANIMA Ovo su priče iz notes-zabilješki razgovora sa pokojnim-rahmetli primariusom dr Kemalom-Kemom Halimovićem, koga ukopasmo u Stupnici-mezarju banjalučkom 25. septembra 2013. godine...

NAPISAO: Slavko Podgorelec Banjalučka bolnica prije drugog svjetskog rata upamtila je izvjesnog Mehu Vektera. Prvo je bio obični bolničar, a kasnije se pokazao kao izuzetni dijagnostičar, pa su ga ondašnji ljekari natjerali da – što bi rekli danas – završi školu. Narečena epizoda događa se neposredno pred Drugi svjetski rat. Umrla je medicinska sestra Stana, a na groblju Svetog Pantelije (u Boriku) procesiju – sahranu predvodi prota Dimitrije Eskić. S obzirom da je prolaz između grobova-humki već tada bio sužen (a Meho, uz ostalu petoricu) nosi kovčeg sestre Stane – neko će iz posmrtne povorke uzviknuti: „Nosi je Meho – dosta je i ona tebe nosala!“ I – nastaje lom! Provala smijeha! Prota Milkan Gojić

Eskić (unatoč duhovnoj funkciji) ne može zatomiti smijeh – a onda i cijela povorka zapada u deliračno smijanje...

Tako je sahranjena Stana.

******** Hamdija Afgan, bivši gradonačelnik i aktivni političar koji je Srpsku vojsku u Banjoj Luci dočekao sa svim počastima davne 2018. godine, prima jednog od mlađih ’korteša’ koji reflektuje na kandidovanje za političke izbore.

Hamdo njemu kaže: „ Kol’ko ja vidim – lijep si! Ali iz svega što mi maloprije ispriča – vidim da nemoreš lagati! Batali – od Tebe nikada političar ne more biti!“

******** Epizode sa Milkanom Gojićem, zakupnikom hotela ’Palace’ pred rat (i uz Drugi svjetski rat) a onda direktorom – i Palasa i hotel Bosne.

Bio je bohem, kockar – ali sve bi pare znao razdijeliti sirotinji. Znao je i popiti – podobro. U neko doba dočekuju ga jarani. „Gdje si Milkane – oni što prvi dođoše – eno već povraćaju!“ A Milkan uzvrati: „Ko vas hebe – prvo sam se napio himbera od ruža!“ „Pa što Milkane?!“ „Hebo vas otac – pa kad povraćam, hoću da bljujem slatko!!!“ EHER 26 Š BANJA LUKA

******** Druge polovine tridesetih 20. vijeka Banjolučani su poznavali Franca (neki ga zvahu – Ludi). Svakog jutra Franc optrči oko džamije Ferhadije, pa onda nastavi do rampe – na Malti... a cijelo vrijeme gleda u cestu – ne bi li našao ’paricu’. Naravno – na tom prostoru je i mora pronaći.

Onda te kovanice čvrsto stisne u šaku – i vraća se do Milanovićevog kina ’Palas’, kupi kartu, i gleda film – po peti ili šesti put....

Kemo Halimović

Medaljoni u vremenu Cigo – Rom Homa U čaršiji ga niko i nikada nije vidio – bez kravate. Nastranu – nije imao ni košulju, nosio je nekakve majice, ali kravata je obavezna. Bijaše koščata lica, istaknute adamove jabučice, ali je

fenomenalno imitirao zvuk autombila i ’sirene’ odnosno trube. U tolikoj mjeri realistično da su građani (u liniji današnje Boske – gdje nije bilo auto-prometa, a bio je niz lokala i gostionica) skakali i grebali uz zidove kada se Homa ’oglasi’...

Homa je valjda (nije pouzdano) živio u Prnjavoru (ili Banjaluci?) ali su ga šoferi autobusa za Prnjavor obavezno smještali na sjedište suvozača – samo da bi zabavljao pautnike!

Hamdija Afgan

******** Drago Radovanović revolucionirao je banjalučki Dom kulture (danas KC Banski dvor). Milkan je volio Dragu Radovanovića i okarakterisao ga: „Drago je apolitično lice! On nije ’crveni’, on je – ružičasti!!!“ Kad se dogodi neka politička ’frka’ nema Drage Radovanovića u Palasu.

A kad se Drago pojavi – Milkan glasno i jasno obznani: „Sve se izbistrilo – evo nam našega Drage!“

******** Dimitrije Eskić

Još jedna ’leteća’ epizoda o hotelijeru Milkanu Gojiću! Već kao mladić pokazivao je bohemske naklonosti, pa ga majka pokušava obuzdati. Nikada nisu Gojići oskudijevali u parama. Zaposli ona sina Milkana kod veletrgovca Vlade (radnja bijaše na mjestu današnjeg Velikog Snek-bara) koji je prometovao jajima, pilićima i kokošima. Naveliko.

A Milkanova majka je davala Vladi ’apanažu’ – što će reći – platu za nestašnog sina....

Proslava Dana nezavisnosti BiH u Motali

Čas iz historije i kulturne baštine Tekst i foto : Goran Mulahusić Dan nezavisnosti BiH proslavljen je i u prostorijama udruženja „Ljiljan“ u Motali - predavanjima Mr. Emira O. Filipovića, asistenta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, i Eldina Baljevića, člana udruženja “Kulturna baština” Bosansko podrinjskog kantona iz Goražda, o historiji i kulturnoj baštini Bosne i Hercegovine. Dan ranije o tome su govorili i u Štokholmu. U zanimljivom predavanju Mr Emira O. Filipovića prisutni su prošetali srednjovjekovnom historijom Bosne i Hercegovine. Slike bosanskih gradova, kraljevski pečati, pisani dokumenti i simboli probudili su sjećanja na davno doba i kontinuitet BiH kao samostalne države. Eldin Balje-

vić predstavio je, između ostalog, vrijedno otkriće - nekropolu stećaka u Goršić polju koja svojim izgledom, brojnošću, raznovrsnošću i originalnošću važi za rijedak spomenik kulture.

Prigodnim recitalom veče je obogatio i pjesnik Šemso Avdić. Prisutni su bili i gosti iz udruženja iz Noršepinga i Ševdea. A da bi sve prošlo kako i priliči proslavi Dana nezavisnosti pobrinuli su se vrijedni članovi udruženja “ Ljiljan”, posebno omladina iz folklorne sekcije. Program je uspješno vodila Azra Avdagić.

Gost iz Goražda: Eldin Baljević

Gost iz Sarajeva: Mr. Emir O Filipović

Proslava Dana nezavisnosti u Štokholmu

Bosna i Hercegovina – nekad i danas

Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ Obilježiti, znači poštovati i ne zaboraviti.

Tako je bilo i u Štokholmu 1. marta 2014. godine, na proslavi Dana nezavisnosti BiH, koju je organizovala APU Mreža. Tema - “Bosna i Hercegovina - nekad i danas “.

Nakon prigodne uvodne riječi Armina Hadžića, predsjednika ove organizacije, o historiji srednjevjekovne Bosne govorio je Mr. Emir O. Filipović, asistent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, dok je Eldin Baljević osvijetlio stećak kao simbol Bosne i Hercegovine i tom prilikom predstavio niz značajnih lokacija ovih spomenika, koje su otkrili vrijedni članovi udruženja „Kulturna baština“ iz Goražda.

Mladi autori grupe “Bosnienbooken” (Bosanska knjiga) predstavili su zatim svoj istraživački projekat koji je materijalizovan knjigom “U Bosni nema ravnih puteva”. Autor je Marina Ferhatović sa saradnicima Emmom Johansson, zaduženom za prikupljanje materijala, i fotografom Adamom Haglundom. Gost večeri je bio Goran Milić, istaknuti novinar i urednik serijala “Alkemija/Alhemija Balkana” u produkciji TV Al Jazeera Balkans. Ovom prilikom prikazani su isječci iz navedenog serijala, a potom je Goran Milić govorio o trenutnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini.

Ovo zanimljivo veče obogatio je duo “Thema Balkanica”, Mona Rosell, operska solistkinja i violinistica, i Enes Žiga, gitarista.

Na repertoaru su bile sevdalinke, a specifična izvedba Mone Rosell zadivila je brojnu publiku. Treba istaći da je ovom prigodom sala na Medborgarplacu u Štokholmu bila ispunjena do posljednjeg mjesta.

Obilježavanje ovoga značajnog dana uveličala je i Ambasadorica Bosne i Hercegovine u Kraljevini Švedskoj, gospođa Jadranka Kalmeta, te predstavnici banjalučkog Saveza, Centra za lokalni razvoj i dijasporu, BH Saveza žena, Omladinskog Saveza te mnogobrojni gosti. Za realizaciju programa bili su zaduženi: Samra Kuljuh, vođa projekta, te Amer Nezirević, Emir Dizdarević, Sait Karaselimović, Vernisa Rejhan, Adnan Mahmutović, Emina Pašić, Dino Mujkanović, Maja Fyfe i Nino Fejzibegović, uz podršku Upravnog odbora APU Mreže.

Prepuna sala obilježila Dan nezavisnosti naše domovine

Oduševili svojim nastupom: Enes Žiga i Mona Rosell

Alhemija Balkana: Goran Milić

Publicista Nihad Filipović – Ključ/Engleska knjiga koja prodire u srž i posljedice rata u domovini

" B o s n a u s rc u – d u g p re m a i s t i n i "

Nove knjige

Nihad Filipović, bivši logoraš iz Manjače, publicist, pravnik iz Ključa, jedan od najzaslužnijih za osnivanje Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine, sa trenutnom adresom u Engleskoj, ovih dana izdao je knjigu "Bosna u srcu-dug prema istini". Nakon upućenih čestitki, Nihada smo zamolili za informaciju više o ovoj knjizi koja prodire u srž i posljedice rata u domovini: “Ovaj zapis je posvećen uspomeni na rahmetli Omera Filipovića, prema mom uvjerenju, jednog od istinskih heroja bosanskog otpora u domovinskom ratu 1992.1995. Istovremeno, knjigu posvećujem i svima palim, a malo ili nikako poznatim herojima i svim logorašima u domovinskom ratu 1992.-1995., ubijenim, preživjelim ili nakon rata prije vremena preminulim, zbog preživljene traume i tjelesnih povreda nanesenim im u logorima. Ali, iznad svega, ovaj zapis i ova knjiga je na pouku, oprez i opomenu mladim ljudima. Dolaze nove generacije koje ne samo da ne pamte rat, nego su imali sreću da se rode nakon završetka bratoubilačkog rata 1992.-1995., a nesreću da im je taj rat u naslijeđe ostavio podijeljene škole i školske programe, pocijepanu domovinu, parcijalne istine; jednom riječju rašomon "istina" i laži gdje je teško razlučiti žito od kukolja. Ovaj tekst nema pretenziju ispravljanja "krive Drine". Korijen zla koji dovodi do periodičnih klanja u Bosni i u bošnjačkom-srpsko-hrvatskom i crnogorskom regionu isuviše je dubok, a da bi se iščupao sitnim sjeckanjem i ukazivan-

jem na površinski korov. Ipak, nađu li se makar neki među mladim pa razumiju osnovnu poruku ove knjige, kako je filigrantsko dobro u ljudima krhko, a zlo otporno na dobro, kao korov na plemenitu travku i kako samo mali korak od dobrog u kumstvu, prijateljstvu, dobrosusjedstvu i komšiluku vodi do potiranja i negacija i same mogućnosti života u razlikama...”

Javnost u Ključu zna ko je Omer Filipović, ovo je šansa da kompletna bh. javnost sazna mnogo više o njemu. Inače, u knjizi dominira sudbina Omera Filipovića i njegovih savremnika sa druge strane barikade, nešto slično po uzoru na ZLOČIN I KAZNU: “Mnogo je onih koji su svjesno na oltaru domovine položili svoje živote. Za neke se zna, za mnoge ne zna ili samo malo zna. Omer Filipović je jedan od takvih, čovjek koji je bio potpuno svjestan situacije u kojoj se nalazi, okolnosti kojima je podvrgnut, zašto je to tako, kuda ga njegov otpor, njegovo odbijanje suradnje sa silama mraka može odvesti, pa ipak nije odstupio ni za pedalj; zvuči patetično, ali je istinito: svjesno je žrtvovao sebe, da ne bi iskompromitirao ideju bosanskog otpora. On je, inače, mučki ubijen u logoru Manjača. Drugi dio knjige je kratak osvrt na koncentracioni logor "Manjača" i na neke od glavnih protogonista zločinačkog načina na koji je vođen taj logor, a u trećem dijelu se bavimo slučajem Vinka Kondića. Omerov prijatelj iz djetinjstva, Kondić, presudno je uticao na razvoj događaja pred rat u opštini Ključ. Te dvije

političke putanje i te dvije sudbine koje su ih pratile, ona Omera Filipovića i njoj suprotstavljena Vinka Kondića, u mnogom smislu su metafora, tipična slika stanja i odnosa u vremenu u kojemu je pripreman rat. Inače, ovaj treći dio knjige je faktografska bilješka.

U tome, završnom dijelu knjige, pratimo sudbinu Kondića od momenta njegovog hapšenja, preko spajanja sudskog postupka protiv njega, sa onim koji je pokrenut protiv još dvojice Ključana, Mirka Adamovića i Boška Lukića, a koji su se dovodili u vezu sa politikom zločina i masovnim ubistvima civila u ključkoj opštini, u mjestima Prhovo, Velagići i Biljani, pa sve do obustave sudskog postupka protiv Kondića, iz zdravstvenih razloga, odnosno oslobađajuće prvostepene presude za Adamovića i Lukića; cijeli taj tok pratimo faktografski, crno na bijelo, tj. prenoseći agencijska saopćenja.”

Ovo štivo Nihada Filipovića siguno neće ostaviti ravnodušnim nijednog zainteresiranog čitaoca jer iz naprijed rečenog jasno je da je u prvom i drugom dijelu knjige riječ o sjećanju svjedoka vremena, dok je treći dio, u kojem se izvorno prenose agencijska saopćenja i prati tok sudskog postupka protiv trojice Ključana optuženih za ratne zločine, dokumentarna građa, ram za mogući dio slike jednog vremena i ljudi u tom vremenu. Inače, promocija knjige "Bosna u srcu - dug prema istini" zakazana je za 1. mart u sali kulturno-obrazovnog Centra u Ključu.

Pripremio: BHDINFODESK – Birmingham Š E H E R 31 BANJA LUKA

Reportaža SAINT LOUIS BANJALUČKIM OČIMA

MALA BOSNA KRAJ MISISIPIJA Sant Louis smo „osvajali“ poštenim radom i znanjem, zato nas ovdje uvažavaju!

Piše: Nerko GALEŠIĆ

Gledam kroz prozor kako pada snijeg, a misli me vraćaju u moju domovinu. Razmišljam, kod nas je snijeg znao biti preko metra, i sve je funkcionisalo normalno, a ovdje, iako zimske službe rade danonoćno, čim krene sniježiti, stvori se velika GRAJA, zatvaraju se škole, pola organizacija ne radi, imate pravo i telefonskim pozivom opravdati svoj nedolazak na posao, što kod nas nije bilo uobičajeno - ne doći na posao zbog prvih obilnijih pahuljica.

Najveći problem bio je kako prijeći put od kuće do radnog mjesta. Ovdje je normalno od kuće do posla imati minimalno dvadesetak kilometara, a kod nas kilometar,dva.

Teče rijeka Mississipi Ove godine u Saint Louisu zima se odužila snježnim padavinama i velikom hladnoćom koja nas je iznenadila i u februaru, što je stvarno neobično za naš grad i okolinu.

Sjećam se zima 95. i 96. godine, kada su januar i februar bili bogati ogromnom količinom padavina. Ostalih godine snijeg je uglavnom bio samo prolaznik, i zadržavao bi se samo nekoliko dana. A to se ne bi moglo kazati za ovu zimu.

Uspoređujem klimu u Saint Louisu sa banjalučkom, i vidim veliku sličnost. Nikada niste bili sigurni šta donosi idući dan u Banjaluci, a tako je i u Saint Louisu.

Jedno pitanje za nas koji sada živimo u

EHER 32 Š BANJA LUKA

Saint Louisu je - koliko poznamo istoriju naseg grada. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali mi emigranti, koji živimo van svoje domovine,htjeli mi to ili ne, moramo prihvatiti ona mjesta u kojima živimo kao naša, i moramo znati osnovne istorijske podatke o njima, o stanovnicima, sportu i drugim kulturno-umjetničkim manifestacija. Šta možemo reći za Saint Louis, grad koji leži na zapadnoj obali rijeke Mississipi, a južno od ušća rijeke Missouri. Sa južne strane graniči sa rijekom Des Peres, a još južnije sa rijekom Meramec koja predstavlja granicu mjesta.

Koliko vas zna šta znači riječ Meramec na indijanskom jeziku? Vjerovatno veliki broj mojih sugrađana zna da riječ Meramec znači Rijeka smrti, u što smo se i uvjerili, jer je nekoliko naših sugrađana našlo smrt u njenim vodama. Često su pojedini dijelovi rijeke bili zabranjeni za kupanje, jer na prvi pogled rijeka Meramec izgleda mirna, ali ispod njene površine prijete brojne pećina koje u trenucima stvaraju smrtonosne vrtloge, opasne čak i za vrhunske plivače.

Da li znate da je država Missouri u Americi najbogatija prirodnim pećinama? Uvjerili smo se u to gledajući filmove o propasti svijeta, gdje se spominju pećine u državi Missouri.

Prema zadnjem popisu stanovništva, 2006. godine, grad Saint Louis imao je 353.837 žitelja, a u cijelom metrou - 2,801.033. Nadmorska visina je 138,7 metara, a gustoća naseljenosti iznosi 2.066 stanovnika na kvadratnom metru na površini od 171,3 kvadratna kilometra.

Od Francuza do Bosanaca i Hercegovaca Šta znamo o istoriji Saint Louisa?

Grad Saint Louis naselili su Francuzi 1763. godine, a nakon pariskog dogovora grad se počeo širiti istočno od rijeke Mississipi gdje su živjeli Englezi, dok su Francuzi bili nastanjeni u manjim naseljima. SAD je kupio grad 1803. godine, kao dio Louisiane, a 4. jula 1876. Saint Louis, ustvari opština, odvojio se od šireg gradskog područja, sve u cilju da se spriječi odliv poreskih prihoda na razvoj periferije. Ova odluka u mnogome je unazadila grad u razvoju zbog iseljavanja bijelaca, koje je počelo 50-tih godina, nakon čega je opština krenula ubirati veći opštinski prihod, i automatski uticala na kvalitet života u gradu.

Saint Louis se smatra kao grad koji je prvi u svijetu izgradio neboder, tada najveći, Wainwright, 1892. godine, a samo godinu kasnije Nikola Tesla je tu prvi demonstrirao radio-komunikacioni sistem. Svi volimo jesti Beef Raviole koji je potekao baš iz Saint Louisa.

Grad je, inače, dobio ime po francuskom kralju Louisu IX, a trenutno metropola Saint Louisa broji 2,698.672 stanovnika i predstavlja 18. grad u SAD-u. Broj stanovnika u široj regiji se povećao, ali u užem gradu živi 348.189 stanovnika,i taj broj se svaki dan smanjuje, iako se revitalizira centar grada, i grad uopšte.

Jedan dio metropole Saint Louisa prelazi i na teritoriju države Illinois, i zove se Istočni Saint Louis, koji je jako nepopularan jer obiluje velikim brojem vatrenih okršaja i ubistava. Isti

Reportaža je slučaj i sa North county Saint louis, gdje je najveci broj stanovnika i afričkog porijekla.

Zbog ta dva dijela metropole Saint Louisa, grad visoko kotira na listi kao opasan za življenje.

Sjetih se i jednog podatka o najvećoj i najmanjoj gustoći naseljenosti na jedan kvadratni kilometar. Prva država po gustoći stanovništva je Monako sa 16410 stanovnika po kvadratnom kilometru, što znači 63 stanovnika po kvadratnom metru, a najnizu gustoću ima Grenland sa 0,025 stanovnika po kvadratnom kilometru, ili 30 miliona kvadratnih metara po stanovniku.

Vrata istoka i zapada Svaki američki grad ima jedan znameniti spomenik u svome središtu, bolje reći - srcu.

Saint Louis je poznat po svome luku, koji predstavlja vrata istoka i zapada.

Luk ili ARCH je visok 192 metra, a pripada Jefferson National Expansion Memorial centru. Svake godine na njegov vrh popne se više od dva miliona turista. Ima veoma specifične liftove u obliku balona u koji se može smjestiti četvoro putnika, dok vožnja do vrha traje desetak minuta. Sa vrha imate predivan pogled na grad Saint Louis, te na istočni dio Saint Louisa, odnosno na državu Illinois.

Arch su počeli graditi 12. februara 1963., završen je 28.oktobra 1965., a zvanično je otvoren za javnost 10.juna 1967. godine. Koštao je 13 miliona dolara, a zvanični podatak, sa januarom, govori o zaradi od 96,300.000 dolara. Ideja o izgradnji luka došla je od arhitekte Eero Saarinena i inžinjera Hannskari Bendele 1947 godine.

Najpoznatiji istorijski spomenak vezan za grad Saint Louis Cahokia Mounds je arheološki spomenik smješten nasuprot modernog grada Saint Louisa, na drugoj obali rijeke Mississipi, na teritoriji države Illinois. Naziv mu potiče od plemena Illinois indijanaca i nasljednika kulture Cahokia, koji su tu živjeli sve do dolaska

Francuza. Od 120 vještačkih istorijskih humki drevnog grada sačuvano ih je 80, uključujući i najveću indijansku građevinu sjeverno od Meksika, Svećenikov humak-Monks Mound, koji se nekada prostirao na 9,6 kilometara. Danas je pretvoren u Spomenik državne istorije, površine 890 ha, kojim upravlja Ured za očuvanje istorije Illinoisa. Cahokia Mounds bio je najveći i najuticajniji grad mississipske kulture sjeveroistočnog dijela današnjeg SAD-a. To je najveće arheološko otkriće sa lokalitetom PRETKOLUMBOVSKE SJEVERNE AMERIKE. Upisan je u Unescove spomenike 1982. godine.

Cahokia je nastala 800. godine, i tu je na početku živjelo više od 100.00 stanovnika. Na vrhuncu svoje moći imao je čak 40.000 stanovnika, što su američki gradovi dostizali tek početkom 19. vijeka. Jedino je Philadelphia brojku od 40.000 stanovnika prerasla 1780. godine, ali o njoj nema toliko pisanih tragova. I ime grada je nepoznato, ali su ipak ostavili podatak da su vise od 16,5 tona zemlje prenijeli u svojim drvenim korpama. Još jedan podatak: prvi istraživač bio je Warren Wittry 1960. godine.

Grad Saint Louis bogat je i parkovima.

Forest park spada u najveće u Americi. Poznat je i po fakultetima, posebno po Saint Louis University i Wasington university, po svojim bolnicama, posebno Barnes Judish Hospital koja spada u vrh američkih bolnica, te po starim građevinama, pozorišnim zgradama (Fox dvorana), sportskim kompleksima. Značajno je napomenuti da je 1904. godine u Forest parku održana zimska olimpijada, ali su svi objekti poslije igara uništeni, zbog velikih troškova njihovog održavanja.

Prvi sportski klub, sa najvećim broj simpatizera, Bejzbol tim Cardinals, spada u vrh Major League Baseball u Americi. Drugi klub kojim se Saintlouisani diče je hokejaški klub Blues koji se takmiči u Internacional hokejaškoj ligi. Klub Rams takmiči se u fudbalskoj ligi Amerike.

Pored ovih profesionalnih klubova postoji i veliki broj amaterskih koji se takmiče u College ligi, kao košarkaški klub Mizzou, te nogometaši, ali na amaterskoj razini. Zašto ovaj grad zovu i Mala Bosna? Zato što smo grad sa najvećom bosanskohercegovačkom dijasporom u Americi. Od 1992. do 1995. godine grad je primio veliki broj je došlo oko 50000 Bosanaca i Hercegovaca, a sada ih tu živi oko 50000, dok ostali, otprilike njih 20000, imaju adrese na West i South County.

Oživjeli smo južni dio grada Dolaskom u Saint Louis većinom smo nastanjivali južni dio grada. Tada veliki broj Amerikanaca nije skoro ni čuo za našu državu. Često su me znali pitati: „Koliko je sati vožnje

automobilom do Bosne i Hercegovine?“ Južni dio grada bio je sav „ukrašen“ daskama na lokalima, skoro mrtav dio, opasan u noćnim satima. Politikom grada, bosanskohercegovače doseljenike trebalo je nekako uklopiti u život, bolje reći, spoznati naš mentalitet i nešto od njega udahnuti i samoj sredini. To sam shvatio onda kad smo u vojnoj bazi u Louisiani glumili naše sunarodnjake. Američki vojnici su htjeli da proniknu u naš mentalitet, prije nego što su ih upućivali u u BiH. Te vježbe su ozbiljno shvatili, pa smo mi glumili predstavnike svih naših naroda. Ja sam imao ulpogu u komandnom štabu, gdje je trebalo ugovoriti i održavati sastanke svih zaraćenih strana sa američkim generalima.Čitajući njihove materijale, saznao sam da su Amerikanci „snimili“ naš mentalitet, te da smo narod koji nerado mijenja mjesta stanovanja.

Našim dolaskom, južni dio grada je oživio, otvorene su mnoge prodavnice, mesnice, aščinice, barovi, restorani, kulturno-umjetnički centri. Grad je postao i sigurniji, pitomiji, ljepši.

Danas oko 90 procenata Bosanaca i Hercegovaca ima američko državljanstvo,a mi smo narod koji izlazi na izbore, suprotno od Amerikanaca koji to čine u znatno manjem broju. Sada zamislite šta znači za grad kada oko 40.000 stanovnika bosansko hercegovačkog porijekla izađe na izbore! Nije čudo što svake četvrte godine za gradonačelnika Saint Louisa prođe naš Francis G.Slay, italijanskog porijekla, koji odlično razumije, pomalo i govori, naš jezik i koji dolazi na naše proslave i fešte, pomažući nam kad god je to potrebno.

Danas naši penzioneri mogu svakog dana slušati našu radio stanicu preko 12 sati.

Imamo i više džamija izgrađenih na teritoriji grada Saint Louisi South County. Imamo i veliki broj nogometnih ekipa koje se takmiče u ligi Saint Louisa. Spomenimo i folklorne grupe,te dvije neprofitne organizacije koje se bave sevdahom – Sevdah i Sevdalije. Sve veći broj Amerikanaca dolaze u naše restorane, posebno u „Grbić“ i „Taft“. Rado jedu i naše pite iz restorana Berix, te sjede uz naše kafe.

Veliki broj naše djece uspješno pohađa američke univerzitete. Pročitao sam u Saint Louis Post dispech podatak da smo mi emigracija koja je u kratkom periodu postigla najbolje rezultate u zadnjih sto godina, pa svaka čast za nas Bosance i Hercegovce.

Nema kompanije gdje nećete susresti naše ljude, kadrove, na rukovodećim radnim mjestima. Mnogo je i građevinskih, prevozničkih, advokatskih, tirističkih i drugih organizacija čiji su vlasnici ovdje došli iz BiH. Šta možemo na kraju reći: SVAKA ČAST, jer smo sve postigli u vrlo kratkom periodu.

Neka živi naša MALA BOSNA, i neka svako sve više napreduje, a ja se nadam da ćemo uskoro imati i mnogo političara iz naših redova, koji će štititi naše interese.

Š E H E R 33 BANJA LUKA

Životna priča

Rozine Kuk

U jednom stanu na Mejdanu, među fotografijama, medaljama i – štapovima za ribolov

Banjalučka razglednica 2

Piše: Dinko Osmančević Godinama sam na Mejdanu, u Maloj čaršiji, u jutarnjim satima susretao sićušnu ženu, sijede svilenkaste kose. Vraćala se sa Tržnice i nosila svježe voće i povrće. Odlučnog koraka, veselog pogleda, zračila je vedrinom i toplinom. Iako se nismo poznavali, uvijek bismo se pozdravili, ponekad pitali za zdravlje. Tako sam i saznao za njenu ljubav prema rijekama i ribarenju...

"Halo, dobar dan, da li je to stan gospodje Rozine Kuk, zovem iz časopisa Seher Banja Luka."

"Dođite", rekla mi je na kraju kraćeg telefonskog razgovora. Životna priča ove zanimljive žene počela je prije osamdesetsedam godina u Opatovcu kod Vukovara. U multietničkoj sredini, Rozina je još u djetinjstvu pored srpskohrvatskog govorila mađarski i njemački.

Imala je svega tri ili četiri godine kada ju je deda Eduard, koji je bio poljskog porijekla, poveo u ribolov na Dunavu. Poslije se sama iskradala iz kreveta i ranom zorom odlazila u ribarenje na Vuku, zbog čega je ponekad dobijala batine od majke. A u Vukovaru je srela svog budućeg supruga Stevu. Bila je zima, snijeg, a Rozinu su zadirkivali neki dječaci. Zgrabila je snijeg, napravila grudvu i pogodila, ali ne njih, već naočitog muškarca u uniformi JNA. Stevo je bio iz okoline Zagreba, rat je proveo u partizanima i ostao u aktivnoj službi i nakon rata. Rozina mi pokazuje njihovu fotografiju sa vjenčanja iz 1946.

Mladost, ljepota.

Život ih je kasnije vodio u Pančevo, gdje im se rodila kćerka, pa u Požarevac, gdje su stekli sina, da bi se 27.jula 1961. po Stevinoj prekomandi doselili u Banjaluku. U to vrijeme, već je i Stevo uveliko postao ribolovac. Za grad na Vrbasu veže ih i to da su dobili svoj prvi stan u kom Rozina i danas živi sa svojim sinom, kojeg mnogi Banjalučani pamte po nadimku Mašo, ali i kao odličnog muzičara, posebno iz tamburaškog orkestra u Masleši. Rozina je udovica već četrdeset godina, na suprugovom grobu se zaklela da se nikada više neće udavati.

Rozina je bila vrijedna i veoma aktivna žena, pored brojnih priznanja, pred mene je iznijela i Medalju rada iz 1972. koju je dobila ukazom predsjednika SFR Jugoslavije, Josipa Broza Tita i Povelju Grada iz 1985. čime se izuzetno ponosi. Ističe da kod ljudi cijeni marljivost i poštenje, a članak iz požutjelih novina iz šezdeset i neke svjedoči o sugrađanki Rozini Kuk, poštenom nalazaču veće sume novca. Odbila je uzeti i procenat koji joj zakonski pripada.

Uz okrepljujuću kafu razgledam Rozinine fotografije sa ribarenja, a pecala je širom nekadašnje Jugoslavije na Vuki, Dunavu, Savi, Vrbasu, Moravi, Mrtvaji, Resavi... Gledam i brojne medalje, uglavnom zlatne, i pehar Ribolovačkog saveza čiji je aktivan član sa trajnom dozvolom za ribolov. Posljednju, tridesetu medalju osvojila je 2012. u izuzetno teškim uslovima, na plus četrdeset, pogotovo ako se zna da je Rozina imala grdnih zdravstvenih problema. Ali, bila je uporna, silno je željela tu tridesetu medalju.

Polako napuštam dom Kukovih na prvom spratu zgrade na Mejdanu. Pamtim riječi da je neprocjenjljivo to osluškivanje žubora vode.

A Rozina se sprema, čim grane proljeće, da sa sinom krene negdje uz rijeku sa štapovima za ribolov.

Rozina Kuk 15. marta slavi svoj 87. rođendan. Koristim priliku da joj poželimo sretan rođendan i sve najbolje.

Izbori

PRIPREME ZA OKTOBARSKE IZBORE

MOJ GLAS - MOJA ZEMLJA Piše: Mesud MULAOMEROVIĆ Glavni odbor Saveza Banjalučana u Švedskoj je, u Programu rada za 2014. godinu, posebnu pažnju posvetio izborima – kako podstaknuti naše članove, naše sugrađane, da svojim glasovima u BiH i Švedskoj utiču na izborne rezultate, a time i na svoj položaj. Naš je zajednički interes da glasamo i jedinstveno nastupimo na predstojećim izborima, u oktobru 2014. godine.

U pripremama za glasanje neophodno je da se izvrši registracija svih povratnika, izbjeglih i raseljenih lica za učešće na Opštim izborima 2014. i time pokaže naše prisustvo i želja da promijenimo sadašnje stanje koje nema nikakve perspektive. Rezultati

popisa su ohrabrujući i Banjalučani u dijaspori treba da sa tih pozicija i spram otvoreno nastupe u RS-u, dajući do znanja svima da je to ravnopravan i sastavni dio BiH-e, naše domovine. To moramo činiti bez obzira na činjenicu da još nemamo sva prava zagarantovana evropskim konvencijama o ljudskim pravima i slobodama.

Samo izlaskom na izbore i izborom probosanski orijentisanih kandidata, te učešćem u radu zakonodavne i izvršne vlasti, možemo mijenjati postojeće stanje.

Jedan poslanik reče: "Sit sam ove bare u kojoj je BiH-a. BiH-a je zemlja jednakih.

Država u kojoj smo svi mi njeni gradjani, jednaki pred ustavom i zakonima.”

U cilju blagovremene registracije i omogućavanja prava glasa svim građanima koji trenutno borave izvan BiH, Građanska koalicija Prvi mart radi na identifikaciji građana i pripremi registracije za glasanje putem pošte. Na web stranici koalicije

http://www.prvimart.ba/prijava/ nalazi se formular za prikupljanje podataka o građanima koji imaju biračko pravo za glasanje na predstojećim izborima. Podaci prikupljeni na ovaj način predstavljat će polaznu osnovu u aktivnostima registracije građana za glasanje putem pošte, što će biti realizovano po raspisivanju izbora u BiH. Na ovaj način nastojimo doći do što većeg broja građana, kako bismo im pomogli da se blagovremeno registruju i glasaju na oktobarskim izborima.

Zato je naša vodilja - MOJ GLAS, MOJA ZEMLJA. Zadatak svih naših udruženja i sekcija je da mobiliziraju i informišu svoje članstvo o procedurama vezanim za pristupanje glasanju. Što se tiče glasanja u Švedskoj, takodjer pozivamo svo članstvo da se odazove glasanju, jer nam je to građanska dužnost i obaveza.

Zavičaj kao inspiracija

GRAD U KOJEM SU PADALE JABUKE Banjaluka, prosanjana i proganjana, u pričama Irfana Horozovića

Piše: Ismet BEKRIĆ Banjalučke bašče, vrbaske sedre, šadrvani, ringišpili na pijaci između Kastela i Crkvene, igre djetinjstva, tople boje zavičaja – sve se to zgušnjava, kao kestenov cvijet, i zatim rasprostire, kao mirisi i žubori, iz poezije i proze banjalučkog, evropskog, književnika Irfana Horozovića. Banjaluka, kao stvarni prostor, i kao san, kao metafora, nepresušna je inspiracija Horozovićeve literature, od pjesničkih zbirki »Zvečajsko blago« (1969.), »Testament iz mladosti« (1980.), »Knjiga mrtvog pjesnika« (1997.), do knjiga pripovijetki »Talhe ili Šadrvanski vrt« (1972.), »Salon gluhonijemih krojačica« (1979.), »Prognani grad« (1994.), »Bosanski palimpsest« (1995.), romana »Kalfa« (1988.), »Berlinski nepoznati prolaznik« (1998.), »Filmofil« (1999.), »Vauvan« (1990.) i dr.

Beskrajni zavičaj Jedan ciklus Horozovićevih priča, objavljen u »Izabranim pripovijetkama« 2000. godine u Sarajevu, a naslovljen »Beskrajni zavičaj«, počinje pričom »Oblak«, koja simbolično, poetski, izražava i postojanost, i prolaznost – zavičaj je s nama, i u nama, ma gdje bili, samo se prelamaju njegove slike, dolaze i odlaze, kao oblaci nad Šibovima i Starčevicom: »Najednom se preneš i i vidiš svijet oko sebe u potpuno drukčijoj svjetlosti.« Ali ta svjetlost zavičaja ipak je postojana, ma kako nam se nekad činilo da pomalo bliiedi, ili ponire u izmaglicu, kao napjevi čije riječi ne zaboravljamo. Slike zavičaja nestaju, ali se i talože u nama. I sve je »tako jasno, a neizrecivo«. Ljepota, i slojevitost, istinskih književnih djela je upravo u tome, da ono što je stvarno, vidno, oko nas, što je sam život, postane i sam smisao tog života, ono što nas nadahnjuje i oplemenjuje.

Jedna knjiga priča posebno nosi pečat Banjaluke.

Onaj crni, koji nam »udaraju« drugi, zli, i onaj svijetli, koji nosimo u sebi, kao otpor, kao zavjet, kao ljubav, kao postojanost. To je zbirka »Prognani grad«.

Prognani ljudi. Prognane ulice. Prognani vrtovi. Prognana djetinjstva. Prognane ljubavi. Prognani životi. »Knjigom priča Prognani grad Horozović nije samo ispisivao ličnu dramu izgona iz svoga grada (Banje Luke) koji je oduvijek prepoznavao i pamtio kao svoj grad nego se i u vlastitom ogledalu mogao nadnijeti nad »tragične konačnosti« i onih svjetova kojih se ranije doticala njegova mašta i onih koji su u najstvarnijoj mogućoj stvarnosti nastajali i nestajali pred njegovim očlima«, zapisao je pisac Hadžem Hajdarević, u predgovoru »Izabranih pripovjedaka«.

Prognani grad »Prognani grad je knjiga koja uspijeva predstaviti sve nakaznosti fašizirane ideologije zasnovane na projektu totalnog uništenja svega što se ne uklapa u

njene okvire«, ali koja je, u književnoestetičkom smislu, ispisivana »iz pozicije nadmoćnog svjedoka zločina…, koja nadilazi ratni užas«, naglašava u svome eseju »Poetika sabura« Enver Kazaz. Čitav jedan grad, sa porodicama, uspomenama, životima, prijateljima, izložen je barbarskoj samovolji, stavljen je pred zid, pred uperene cijevi. A rijeka i dalje teče, već je i proljeće, dolazi ljeto… U baščama dozorijevaju jabuke. I padaju. Zbog toga, što je sve manje onih koji bi ih brali, ali, još više, i zbog straha. Jer nevidljivi zubi noći sve više su glodali grad.

-Noćas će pobiti sve u našoj četvrti. Ili zatvoriti.

Tako sam čuo. Iseljavanje ide presporo po njihovu mišljenju. Ova noć bi to trebala ubrzati.

Gledao sam ga. Govorio je tako jednostavno kao što mi je ponekad odgovarao na pitanja o automobilskim motorima, koje nikad nisam shvatio. Razumio bih zapravo sve što je rekao, ali je mozak odbijao da se upozna sa biti sprave, kao da mi je sugerirao da se nikad u životu ne služim njome. Osim kao pasivni putnik. Slušao sam ga i sad. Pasivni putnik. Drugi je sad mehanizam bio po srijedi. Mehanizam koji će nas ubiti.

Mi večeras idemo u staru kuću preko Vrbasa.

Možete i vi s nama.« Ovako počinje priča »U sumrak padaju jabuke«.

U sumrak iza kojega je slijedila noć u kojoj nisu spavali ni u drugoj kući, jer »ovo je mogla biti konačna noć, noć u kojoj će se pojaviti gospođa u crnom i blijeskom svoje kose potražiti naše duše«, noć bdijenja, eksplozija, očekivanja da nahrupe na vrata, noć u kojoj je i obično padanje jabuka ličilo na prasak bombi. Ipak, te noći niko nije ubacio bombu. Samo su padale jabuke… »Nekoliko mladića odvedeno je te noći iz četvrti do naše, starac i starica ubijeni su u svojoj kući, minirana je trgovina iz koje su prethodno iznesene stvari, oteto nekoliko automobila i jedna je maloljetna djevojka nestala. Bila je to posve mirna noć, kako je zapisano u svim službenim izvještajima.« Na teške banjalučke godine, mjesece, dane, pa i minute, podsjećaju nas i druge priče iz ove knjige koju je pisac morao napisati, da se ne zaboravi tragedija jednog grada i njegovih žitelja, samo zbog toga što imaju drugačija imena. Knjigu, svakako, treba pročitati, i čuvati, kao dio svoga bića, a nekoliko ovih odlomaka samo dočaravaju svu našu tragičnost, ali i uspravnost.

Grad-Labirint »Zatočeni grad živi od slutnji i u slutnjama se rastače.

Poput slutnje raste i živica pred starom kućom.

Starac i starica gledaju u nju, u taj bujni, debeli, visoki zid što je ove godine nadrastao glave prolaznika i sakrio posve, njih dvoje, od pogleda sa ulice…

Mala kapija je oštro zveknula i starac se trgnuo.

Stazom je dolazila susjeda što se nedavno doselila.

Izgledala je uznemireno.

-Kad mislite ošišati ogradu? – rekla je umjesto pozdrava.

Starac i starica su bili zaprepašteni. Nisu izgov-

orili ni riječ. Nisu razumjeli zašto bi se nekoga ticala njihova ograda.

-Vaša ograda se popela do jorgovana, a on je blizu moga prozora. Mogla bi mi se neka zmija uvući u sobu. A ja se zmija strašno plašim!

-Nema ovdje zmija – reče starac.

-Ne znam ja.

-Da posiječemo i jorgovan? (Otkrivenje) »Pomislio sam, dok smo se penjali kroz snijeg, uz Dolac, kako njemu sad izgleda naš Grad-Labirint i kako je sad poredao brojeve u svom bestijaru.

-Je li ikad bilo gore nego sad, Alija? – upitao sam ga.

-Bilo je – rekao je on potpuno sabrano i lucidno – kad je bilo isto vako, ali se nije znalo da je vako.« (Paradoks o Minotauru) »Pretukli su ga. Ponovno. Zaustavili su ga na ulici, jer je neoprezno izbio na trg s kojeg više nije bilo izlaza… Čovjeka mogu udariti jedino ako ga vide…

Išao je uz Vrbas. Prošao je Gradski Most, Zeleni, Most u Gornjem Šeheru i stigao do mosta u Novoseliji. Odlučio je da ga prođe i nastavi cestom prema Jajcu. Dalje će se već odlučiti. Stići će on opet na More. Sreo je svega nekoliko ljudi, ali oni su krili svoje oči. Nisu ga vidjeli, zacijelo, i zašto da se trude, gledaju i nastoje proniknuti u nešto što ne postoji.

Na mostu u Novoseliji stajao je kombi otvorenih vrata. Imao je rešetke i podsjećao na šinterska kola.

Moga bih se i njima voziti dio puta, pomislio je Besim i glasno se nasmijao. I tako me neće vidjeti.

Nevidljivi autostoper.

I, doista, Besim H. je ostao nevidljiv. Niko ga više nikada nije vidio.« (Nevidljiv) »Sad su svi znali da je on na redu.

Prošle noći razorena je buregdžinica desetak metara dalje i u ovom starom naselju, u blizini mosta, ostala je netaknuta samo njegova slastičarnica…

Jedne noći, pred jutro, snažna eksplozija probudila je sve ljude u ulici. Sat-dva kasnije primijetili su ga kako čisti staklo i razbijene predmete iz radnje. Poznanici su navraćali. Neki su mu povjerljivo govorili da znaju ko je to uradio. Jedna žena je sa svog prozora vidjela kombi.

On je svakog slušao, ali nikog nije čuo. Znao je da će noćas spavati kao nikad u životu. (Slastičarna) Grad koji govori »Svaki grad ima svoje lice, više ili manje vidljivo. To je poznato. I to pokadšto otkrivaju ljudi koji žive u njemu i istiniti putnici. Samo rijetki znaju da grad ima i glas. Grad govori. Govori i ukazuje na druge svoje znakove onome koji ga žele čuti.« Tako počinje Horozović svoju »Legendu o staroj guski«, u kojoj, kao i u svim pričama ove knjige, osluškuje te glasove, taj govor svoga Grada. I tako, iako prognan, udaljen, ostaje i dalje u tom Gradu, kao glas kojega ne mogu ušutkati. Kao govor rijeke, stare kruške, avlijskih vrata, tišine. I prijatelja, ma gdje bili.

A u pričama Irfana Horozovića i dalje živi njegov Grad. Grad koji govori i kada u noćima padaju jabuke.

ŠEHER

BANJA LUKA

37

Dinko Osmančević BIJELA UKRŠTENICA/KRIŽALJKA (sami upisujeta crna polja, broj crnih polja nalazi se u zagradi na kraju svakog retka)

BANJALUČKE RIJEKE 1

2

3

4

5

6

7

8

9

10 11

12 13 14

1 2 3 4 5 6 7 8

VODORAVNO: 1.Banjalučka rijeka, lijeva pritoka Vrbasa -- Plafon, strop (1) 2.Brdo iznad Beograda -- Profesor zadužen za nadgledanje rada pri izradi doktorata -- Radijus (2) 3.BANJALUČKA RIJEKA -- Poznati dubrovački hotel -- Vrsta ručnog prtljaga (3) 4.Glavni grad naše domovine -- Tmina, mrak (2) 5.Vulkan na Siciliji -- Prvo slovo -- Dvadesettreće slovo abecede -- Linijar (3) 6.Lična zamjenica -- Banjalučka rijeka, ulijeva se u Vrbas kod Kastela -- Judejski kralj (2) 7.Otac (sloven.) -- Rasčlanjivanje cjeline radi ispitivanja -- Mjera za površinu (2) 8.Banjalučki profesor, seret i šahista (0)

RJEŠENJE VODORAVNO: SUTURLIJA#SVOD AVALA#MENTOR#R VRBAS#R#TORBE# #SARAJEVO#TAMA ETNA#A#R#LENJIR

USPRAVNO: 1.Cjelokupan -- Gas bez boje i okusa (C2H6) (1) 2.Ubrojati, uključiti (0) 3.Dio stopala -- Peršun (1) 4.Banjalučki potok podno Starčevice -- Kiseonik (oznaka) (1) 5.Ljudska ili životinjska vrsta -- Mjera za površinu (1) 6.Litar (oznaka) -- Odjevni predmet (2) 7.Mađarski klalj -- Ustanik protiv Rima, Vitruvije (1) 8.Jeste (krace) -- Izvor (1) 9.Čuveni banjalučki bokser Josipović -- Red (1) 10.Pokazna zamjenica -- Banjalučki profesor Delić (2) 11.Vrste (kod biljaka) -- Dio konjske opreme (1) 12.Banjalučka rijeka (i naselje), desna pritoka Vrbasa -- Prvo slovo (1) 13.Četvrti samoglasnik -- Izaslanik (1) 14.Nušiceva komedija -- Šareni papagaj (1)

Tortillas med Argeta Æ + g\ijfe\i% K`ccX^e`e^jk`[ ZX *' d`e%

Ingredienser: Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök Tortillabröd, 16 st Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g) Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g) alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)

Blanda Argeta kycklingpastej med majs och gräslök och krydda med peppar efter egen smak. Fördela ut blandningen pa. . tortillabröd och vik ihop dem. atta Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa. resterande torti. llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15 min. Klart att servera!

lindstromrombo.se

Smakar lika gott i maten % % som pa smörgasen!