Slobodno se može reći da bez kreativne mašte nema astralnih izleta. Ona je važna koliko i sama želja da se postigne stanje odvajanja astralnog od fizičkog tijela, a mnogi je smatraju oblikom samohipnoze. Prizore koje koristim da bih izazvao vantjelesnu projekciju mogu biti različiti: bijeg iz jedne sredine u drugu, ratne traume, spas od potencijalne opasnosti i tako dalje. Ne analiziram da li je duša astralni organizam, ne zalazim u oblast kvantne mehanike ili teorije, niti o težini duše za koju kažu da vaga osam do deset grama. Ne. Ja samo letim. U javi, strašno se bojim visine, često dok sanjam padam, ali kad duša poleti u meni se sve promijeni, i letim i letim... Ovo je knjiga koju ne pišem za druge nego sebi, ona ne robuje šablonima, jer ne mogu kontrolisati svoje ruke, pero koje se samo otisne i škraba, šara a duša mu govori šta će pisati. Zavučem se kao krtica u Tibetansku knjigu mrtvih, pa rovarim i tražim smisao smrti, reinkarniram se u najobičniju muhu koja izgara od ljubavi. Posjetim Bosanca što ga nazvaše Kafka i ubiše oružjem banalnosti i primitivizma. Nekoliko puta svjesno nisam htio doći do cilja nego se vratio i prekidao letenje tamo gdje meni odgovara. Krojio sam sudbinu i igrao se u letu kroz tri vremena. Čas sam mističan kao Indija, reinkarniran u muhu, neizmjerno gladan ljubavi, bježim od stuha i prikaza, od ratnih ambisa, letim do drugih galaksija, razgovaram s mrtvima, pa u Bosnu pa u Dansku, idem gdje mi je volja pa natrag u ovu košnicu satkanu od mesa i kostiju. A i duša se tu skrasi, uvuče se tiho kao nevjerna žena, legne pored mene sve dok joj se ne javi želja za novim lutanjima i avanturama. A možda sam ja umro, a ova knjiga je moj vapaj za životom i njegovim sitnim radostima. Ako jesam onda ni ovo stanje nije ništa drugo do najobičniji astralni let. Ja nikada nisam ni živio. Uvod u knjigu Astralni letovi
9