Issuu on Google+

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 19 - MAJ - JUNI - 2012. - MOTALA - GODINA III


Uvodnik

Poštovani čitaoci, « Šeher» je u ovom broju bogatiji za još nekoliko značajnih saradnika, koji su svojim prilozima podigli kvalitet ove, sve više tražene novine. Godišnji odmori su na pragu, koferi se pakuju, a Banjaluka i Bosna i Hercegovina čekaju svoje prognanike. Čekaju nas i «Vezeni most» i lijepa druženja. A kad se vratimo, 1. septembra u Motali je na redu naš najznačajniji dan, tradicionalni 18. «Susret Banjalučana», najveće okupljanje banjalučkih izbjeglica u svijetu. U ove predstojeće važne događaje, svojim prekrasnim stihovima, uvodi nas naš Ismet Bekrić. Nek nam je svima sretno i ugodno ljeto! Onima koji slave predstojeće praznike, želimo mubarek ramazanske i bajramske dane.

ŠARE POEZIJE

Nasihi Kapidžić-Hadžić, i baščama kraj Vrbasa Ko sunce grije rima, da mrzlo ne pada inje po cvijeću i po snima iz bašče pjesnikinje.

Mirsad Filipović

Dok stoji kuća stara, ko pjesma nasred svijeta, i neka davna šara ovdje će da procvjeta. I iz te mrve boje, iz tog prvotnog glasa, ovdje se vječno roje žubor-pjesme Vrbasa. I sagni se, potraži kamičak – riječ sedara, bit će ti bliži, draži i taj svijet dječjih šara. Ismet BEKRIĆ

OSNOVAN/GRUNDAT 2009. Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Azra Lokvančić

EHER 2 Š BANJA LUKA

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Dominik Bertotti (BiH) Aida Bašić (Švedska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Naslovna strana Branko POPOVIĆ, Banjaluka i okolina


Sadržaj Šesti kongres SSD BiH: Dijaspora traži ministarstvo...................4 Susret Ministra sigurnosti BiH Sadika Ahmetovića Humanitarno-zabavno veče za pomoć banjalučkom Merhametu.................................................................7 Reportaža: Grad zelenila postaje grad betona.............................8 Reportaža:U Mile sedma sila.........................................................10 Književna Banjaluka.......................................................................12 Dr Krstan Malešević: Sačuvati obraz............................................14 Velikom Banjolučaninu od Banjolučana......................................16 Mostovi prijateljstva: Švedski nastavnici u posjeti BiH.............18 Druženje Banjalučana u Saint Louisu: Dani koji se ne zaboravlju..............................................................19 Prof. dr Miodrag Živanović: Domovi naroda priviđenje ili pogubna realnost..........................20 Bosanski putopis #1.......................................................................22 Sjećanja: Institucija zvana kafana.................................................24 Čujemo li vapaj žednih na planeti vode........................................26 Mahala, nana i mjesec Ramazana.................................................29 Sjećanja:Tito - Istaknuta ličnost savremene epohe...................30 Kultura: Astralni letovi...................................................................32 Sjećanja: Edino ćoše u Šeheru.....................................................34 Poezija..............................................................................................36 str.8

Grad zelenila postaje GRAD BETONA str.4

Šesti kongres SSD BiH str.18

Repor taža:

Švedski nastavnici u p osjeti BiH

s t r: 1 9

Dani koji se ne zaboravljaju ŠEHER 3 BANJA LUKA


Šesti kongres SSD BiH

Tekst: Mesud Mulaomerović

Dijaspora traži ministarstvo

radu Šestog kongresa SSD-e BiH, održanom u Sarajevu od 1. do 3. juna 2012., učestvovali su i delegati Saveza Banjalučana Švedske: Zlatko Avdagić, Suada Delić-Mulaomerović, Muhamed Ibrahimbegović i Mesud Mulaomerović, koji su dali značajan doprinos uspjehu ovog skupa. Pokrovitelji Kongresa bili su članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Bakir Izetbegović, te Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Moramo konstatovati da nam je bilo žao što naši pokrovitelji nisu i lično prisustvovali Kongresu, ali su ipak dan ranije primili delegaciju Svjetskog kongresa, razgovarajući o aktuelnim pitanjima istaknutim u dosadašnjim zaključcima Kongresa, koja traže svoju realizaciju. Naš zahtjev je bio da se počnu rješavati veoma značajna životna pitanja više od 1,3oo.ooo Bosanaca i Hercegovaca, koji zbog rata i progona žive izvan BiH, i koji predstavljaju najbrojniju civilnu organizaciju. Prije svega, nije adekvatno riješen održivi povratak prognanih, jer je njihovo zapošljavanja veliki problem, bez obzira na stručne kvalifikacije povratnika. Nije dovoljno što je riješen problem povratka imovine, bez zaposlenja, nema ni pravog povratka u svoje domove. Istakli smo i činjenicu da je Zakon o izborima diskriminirajući, jer i dalje se ne mijenja registracija birača, što nije slučaj za ostale građane BiH. Posebno smo naglasili da je neprimjereno što do danas nije formirano Ministarsvo za dijasporu. koje bi moglo rješavati mnoga otvorena pitanja. Ovakav neodgovoran odnos vlasti prema svojim građanima, zaista nikom nije jasan. Postavlja se pitanje koliki uticaj imamo na vlasti BiH?. Dvojno državljanstvo, koje je veoma značajno za većinu prognanih, još ni do danas nije dovedeno do kraja, i pored činjenice da je Vrhovni sud BiH donio Odluku o ukidanju odredbe

U

EHER 4 Š BANJA LUKA

Ustava, koja je ovo pitanje ranije regulisala. Parlament BiH mora primijeniti apelaciju Zakona o državljanstvu. Na sva ova neriješena pitanja sada se navezuje i Zakon o popisu stanovništva, koji je veoma diskriminirajući za sve nas u dijaspori. Obuhvaćeni će biti samo oni građani koji su na dan popisa na adresi ranijeg prebivalištva, što praktično znači da građani izvan domovine neće biti ni popisani. Zašto???. Sva ova pitanja nisu adekvatno tretirana ni u medijima, jer je prisutna i medijska blokada. Sto se tiče rada GO dijaspore, ukazali smo na potrebu direktnog informisanja svih članica, a ne preko članova GO iz pojedinih zemalja. Postoje i primjedbe na financijski izvještaj, zbog neadektnog prikazivanja obaveza članica, a što bi se u narednim izvještajima moralo poštovati. Na naš prijedlog usvojeno je da se ubuduće dostave osobni podaci za kandidate GO, da bismo znali ko nas predstavlja u izbornom mandatu. Pored ovih pitanja, koja nisu riješena u proteklom periodu, naglašena je i potreba uvođenja profesionalnog rada i podizanja kvaliteta djelovanja Saveza, te proširenja saradnje sa medijima i organizacijama, posebno mladih i u kulturi. Treba stvoriti i fondove za dijasporu, iz kojih bi se mogla vršiti i investiciona ulaganja. Na kongresnoj večeri promovirane su knjige OČEKUJUĆI ISTINU I PRAVDU /Bečki dnevnik/ generala Jovana Divjaka i MI, DIJASPORA, Senade Bešić, predsjednice Saveza BiH žena u Švedskoj. Na kraju možemo konstatovati da su uslovi za održavanje Kongresa bili odlični, uz zahvalnost organizatorima, sa očekivanjem da će se sva pitanja, koja su isticana, konačno početi i rješavati.


Reportaža Zadovoljni delegati: Mesud, Suada, Hiba i Muhamed.

Zapažen govor: Delegat Saveza Banjalučana, Mesud Mulaomerović.

Kratak predah: Zlatko Avdagić, Senada Bešić, Hiba Čelik, Suada Đelić-Mulaomerović i Mesud Mulaomerović.

Ravnopravnost na djelu: Senada, Hiba i Suada.

5


Ministar i domaćin: Sadik Ahmetović i Ambasador BiH u Kraljevini Švedskoj, Jadranka Kalmeta.

Tekst i foto: G oran MUL AHUSIĆ

Susret Ministra sigurnosti BiH Sadika Ahmetovića sa dijasporom u Štokholmu Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Sadik Ahmetović boravio je u službenoj posjeti Kraljevini Švedskoj. Tom prilikom potpisan je sporazum o policijskoj saradnji između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Kraljevine Švedske. Sporazum se odnosi na razmjenu iskustava, informacija i stručnjaka, te dostava informacija u oblasti teškog kriminala. Sa Švedske strane potpisnica sporazuma bila je ministrica pravde Beatrice Ask. Ova značajna radna posjeta ministra Sadika Ahmetovića odvijala se i u sjeni političkih previranja u Vladi BiH. Potpisivanje ovog sporazuma značajan je korak ka unapređenju inače dobrih odnosa dviju država, posebno ako se uzme u obzir da u Švedskoj danas živi značajna populacija građana koji dolaze iz BiH. Ovu priliku ministar Ahmetović je iskoristio da se sretne sa predstavnicima BiH dijaspore . Susret je održan u prostorijama Ambasade BiH u Štokholmu u prisustvu ambasadora BiH gospođe Jadranke Kalmete i konzula gospođe Alme Vražalice. Pozivu na susret odazvali su se predstavnici Saveza bh. Udruženja predsjednik Azra Jelačić i podpredsjednik Melina Glavaš, predsjednik Saveza Banjalučana Mirsad Filipović, predstavnici Bosansko-švedskog Saveza žena, Indira Dugić i Enisa Huseinović, predsjednik islamske zajednice u Štokholmu Mustafa Šetkić, predstavnici asocijacije APU mreže Armin Hadžić, Haris GraEHER 6 Š BANJA LUKA

bovac i Larisa Aganović i novinar Mubera Dizdar. U otvorenom i srdačnom razgovoru obostrano je istaknuta potreba o neophodnosti saradnje države BiH i brojne dijaspore. Istaknuto je da je ta saradnja do sada bila nedovoljna i da je potrebno ovom pitanju posvetiti daleko veću pažnju nego što je ona bila do sada. Na kraju se ministar Sadik Ahmetović zahvalio prisutnim predstavnicima dijaspore na odzivu i korisnim informacijama i prijedlozima.


Humanitarno-zabavno veče

za pomoć banjalučkom Merhametu U prostorijama Udruženja Banjalučana u Geteborgu održano je 26.05.2012 humanitarno-zabavno veče. Cilj ovog druženja je bio prikupljanje novčanih sredstava za pomoć banjalučkom Merhametu. Akcija je nadmašila naša očekivanja što se tiče odziva gostiju kao i prikupljenih novčanih sredstava. Veliki doprinos akciji dali su članovi upravnog odbora kluba, kao i majstori sevdalinke Asim Hodžić i Vahid Alić. Prikupljeni prilog bit će uručen predstavnicima Merhameta u toku jula mjeseca.Time su Banjalučani koji žive u ovom gradu, još jednom pokazali da su širokog srca i da misle na svoje sugrađane koji nažalost, nemaju ni osnovne mogućnosti za pristojan život.

Majstori sevdalinke: Asim Hodžić i Vahid Alić.

Predsjednik udruženja Banjalučana u Geteborgu Džanic Jasmin

ŠEHER 7 BANJA LUKA


Protesti građana Banje Luke

PARK KAO POVOD

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Grad zelenila postaje grad betona

U trenutku kada nastaje ovaj tekst (14.juni) protesti građana Banje Luke zbog uništavanja popularnog „Picinog parka“, odnosno zelene površine u centru grada, kod „Medicinske elektronike“, „napunili“ su 17 dana. Građani su nezadovoljstvo izražavali i zbog najava da će još neke zelene površine, pa i dječija igrališta u gradu, biti „ustupljene“ betonu i „stambeno-poslovnim kompleksima“. Građani su burno reagovali i na najave da bi moglo doći do tzv. „rekonstrukcije“ jednog od simbola Banje Luke, tvrđave Kastel, jer je u njenoj unutrašnjosti predviđeno betoniranje pojedinih dijelova i izgradnja parkirališta!!! I dok su građani i nevladine organizacije upozoravali da je na sceni još jedan primjer klasičnog urbicida, oni, koji su morali da ih barem saslušaju, slali su poruke „imamo takvih ledina u Banjoj Luci koliko hoćete“, „iza protesta dobrim dijelom stoji politika i tim se šalje ružna poruka budućim investitorima“. Aktuelni gradonačelnik Dragoljub Davidović nije se svih dana protesta ni sastao sa građanima, iako je to od njega peticijom tražilo 12 nevladinih organizacija, što su ocijenile kao političku nedogovornost prema građanima koji su ga izabrali. I dok je gradonačelnik Davidović izbjegavao bilo kakav kontakt sa građanima, te optuživao opoziciju kako „stoji iza ovih protesta“, njegove stranačke kolege iz SNSD-a , poput Nebojše EHER 8 Š BANJA LUKA

Radmanovića, izjavljivali kako su „korištene neistine u Banjoj Luci , a da su to radili i oni koji su glasali za neke odluke da bi se isprovocirale šetnje po gradu“. Međutim, Davidović i Radmanović očigledno su zaboravili da su protesti organizovani preko društvene mreže „Facebook“, a grupa pod nazivom „Spasimo Picin park“ narasla na preko 46.000 članova!!! Podrška protestima nije izostala - prvo iz cijele BiH, ali i iz inostranstva, od pojedinaca i nevladinih organizacija i udruženja. Međutim, mediji bliski aktulenoj vlasti u RS pokušavali su osporiti legitimitet protesta, ali jedan broj medija, printanih, elektronskih i internet-portala, ipak je pravovremeno i profesionalno izvještao o protestima. Zanimljivo da je interes za akciju „Spasimo Picin park“ pokazao i CNN, koji je proteste ocijenio kao borbu za dostojanstvo: ....Počeli su 29. maja, sa ciljem da se spriječe građevinari, iza kojih stoji korumpirana vlast, da unište okolinu. Sada su prešli više u politički događaj, protest protiv loše ekonomije, nepostojeće vladavine prava, korupcije i nelegalnog stjecanja imovine, uključujući gradonačelnika Banjaluke Dragoljuba Davidovića i predsjednika entiteta, Milorada Dodika. Stotine demonstranata svaki dan se okupljaju u ugroženom “Picinom parku”, u centru Banje Luke. Ujedinili su građane svih socijalnih klasa, statusa i vjerskih uvjerenja i postaju simbol borbe za vraćanje


Gradski odbori Srpske demokratske stranke i Srpske napredne stranke 15.juna potpisali su sporazum i postigli dogovor o “usaglašenom djelovanju“ i podršci kandidaturi Nenada Stevandića iz SDS-a za gradonačelnika Banja Luke. Iz SDS-a je saopšteno da je Stevandić kandidat koga podržava Srpska napredna stranka RS, a da je na „preostalom dijelu opozicije da prihvati ili ne prihvati Stevandića“. U Gradskom odboru SDS-a, kazali su „da je isteklo vrijeme za prijedlog za gradonačelnika i da ostale opozicone stranke mogu da daju podršku Stevandiću kao kandidatu“. Ovakav dogovor SDS-a i SNS-a navjerovatnije „razbija“ priču opozicije o zajedničkom kandidatu za gradonačelnika više političkih partija, što je izazvalo oštre reakcije kod drugih opozicionih stranaka. Iz PDP-a optužili su Gradski odbor SDS-a da „svojim postupcima uveliko radi i lobira za SNSD-a i njegovog kandidata“. Prema (ne)zvaničnim informacijama koje su bile u opticaju, 15.juna u poslijepodnevnim satima, Partija demokrartskog progresa i Demokratska partija Dragana Čavića, razmatrale su mogućnost da ponude svog zajedničkog kandidata za gradonačelnika.

ljudskog dostojanstva. Iako su radovi u parku uveliko počeli, protesti još nisu stali… Simpatizeri iz cijele Bosne i Hercegovine i cijelog svijeta šalju slike na kojima drže male plakate na kojima su ispisane riječi podrške demonstrantima u Banjaluci i njihovoj borbi da očuvaju zelena pluća grada. Nedavno su podršku izrazili i profesori Vinas Enric i Fernando Alvarez Prozorovich iz Španije. “Puna podrška za zaštitu ovog prekrasnog parka stiže od studenata i profesora našeg univerziteta. Zaštita naslijedja, poput parkova, priroda i uspomena ljudi koji su ih koristili morala bi biti obaveza za sve dužnosnike. Nadamo se da će vaši zahtjevi biti ispunjeni i bit ćemo vam na raspolaganju kako bismo podržali kampanju”, napisao je Prozorovich. Na lecima koje su dijelili demonstranti pisalo je da protesti nisu protiv zakona te da im je cilj okončati stanje političkog straha. Kada straha nestane, tirani, diktatori, autokrati i lažni autoriteti padaju. Počelo je i neće stati ovdje”, pisalo je na lecima…”. A javna je tajna da su Banjalučani gradonačelniku Dragoljubu Davidoviću unazad nekoliko godina dali nadimak Zgradoljub. Ovaj nadimak građani su „aktuelizirali“ i tokom protesta, izražavajući i na ovakav način nezadovoljstvo nebrigom „prvog čovjeka“ grada i gradske administracije, koji su Banju Luku, grad zelenila i prelijepih aleja, polako ali sigurno pretvorili u grad betona. Podsjećanja radi, Dragoljub Davidović dvanaest godina obavljao je dužnost gradonačelnika , a isto toliko vlast u gradu drži Savez nezavisnih socijaldenokrata. Građani su takodje poručili da je došlo vrijeme za promjene na lokalnim izborima u oktobru. A kako se bliži oktobar, tako se i političke partije pripremaju za lokalne izbore. (Ne)ujedinjeni opoziconi blok, koji sačinjava sedam političkih partija, među kojima i dvije najjače - SDS i PDP, u prvom krugu nisu uspjeli postići dogovor oko zajedničkog kandidata za gradionačelnika. Srđan Praštalo, nesuđeni opoziconi kandidat, nije bio po volji Srpskoj demokratskoj stranci, i ova politička partija ranije je ponudila svog kandidata Nenada Stevandića, koji u trenutku pisanja ovog teksta i dalje važi kao njihov kandidat. Neposredno pred zaključenje ovog teksta špekulisalo se da bi kandidati opozicije za gradonačelnika mogli biti glavni revizor RS Boško Čeko, te ekonomistica Svetlana Cenić, ali .... Iako je s druge strane vladajući SNSD, pomalo otezao sa prijedlogom svog kandidata , vjerovatno čekajući da se opozicija izjasni, sada je sigurno da njihov kandidat neće biti aktuelni gradonačelnik Dragoljub Davidović. Kandidat SNSD-a za gradonačelnika Banje Luke biće Slobodan Gavranović, aktuelni predsjednik Skupštine grada Banja Luka.


Ilustracija: Goran Mulahusić

U MILE SILA S abogda ti umrla majka ... majka ... i tvoj dragi tajka ... tajka ... od TBC... TBC. Da život može da prevaziđe i one najmorbidnije i najimbecilne doskočice-poskočice poput navedene, pokazao je legalno izabrani i od naroda okrunjeni Mile kada je svojevremeno ispsovao Mišu Vidovića, novinara FTV. “Dabogda crk ‘o od srčanog udara i ti i tvoji...” nešto je od njegovog retoričkog asortimana koji je svakodnevno sve izdašniji. Mile naime nastavlja da čereči silu mu Sedmu. Predjednik manjeg entiteta u RS već odavno je izgubio svaki politički, moralni i ljudski kompas na opštu sreću, ćutnju i odobravanje

D

EHER 10 Š BANJA LUKA

širokih narodnih masa. Nakon što je koliko prije par večeri zaglušio nezadovoljstvo siromašnog puka pjevom Zdravka Čolića na banjalučkom centralnom trgu u stilu “hljeba i igara, samo ne tražite para”, Mile je ponovo zabacio moralni, kulturni i etički kompas iza lakta. Naime, prvom prilikom u društvu jednog srbijanskog političara I.D. nekadašnje prišipetlje Slobodana Milševića (nastavak inicijala potražiti u bosansko-srbijanskom rječniku) izvrijeđao jednu banjalučku novinarku (Ljiljanu Kovačević, dopisnicu agencije BETA, prim.a.) na konferenciji za novinare u, sada je već nesumnjivo, njegovim dverima, što se u preostalim normalnim zemljama zove ad-


Reportaža “Briši odavde!!!”, radi autentičnosti ponovljenom nekoliko puta, u svom stilu kroz pljuvačku koja mu se obilato resila sa labre ponovo imao pravi pravcati nervni napad. Uvrede su pljuštimice frcale preko plota, pardon lakta. Da je ona njemu, data Ljiljana Kovačević prikrpila da je krao. Ona se o njemu usudila takvo što napisati i takvu bljuvotinu još poslati u Beograd! Koji je kao što s ezna njegova matica i zjenica oka. Ona njemu i tako u nedogled. Bjesnilo je potrajalo. Od njegove kletve dabogda dati novinar umro od srca, preko ništa manje milinske: “Šta tebe briga od čijih para je kupljen ovaj avion kojim se ja vozam, šta je tebe brigaaa, pitam Jaaaaaaa”, pa do retoričkog izbacivanja narečene novinarke bez mogućnosti odgovora, jer tada ili krče mikrofoni ili neko ripa (bosanski kašlje) ili se pak obezbjeđenje mrči uz Milin krešendo, protegao se cijeli lanac najbezočnijih drskosti u istoriji nekog vlastodršca U NAS, što bi rekli oni preko lakta. Na kraju je sasvim irelevantno zbog čega je pomenuta novinarka voždu “kriva”, koliko bode u mozak posvemašnja ćutnja Miline sile (na stranjskim jezicima se zove Sedma) u ovakvim slučajevima. Ako se izuzme par analitičara kojima je sveta dužnost da zbore, a ne kažu ništa konkretno, na djelu je pjev labudova “Umilim ti se ja”, (dva puta ponoviti refren za svaki slučaj), što je u osnovi neprevodivo na civilizovane jezike. Čisti sadomazo. .

Tekst: Radmila Karlaš

SEDMA ministrativni centar Vlade. Ljiljana Kovačević ima nesreću što je osim što je prozvala Milu za neke kriminalne aktivnosti vezano za izgradnju zgrade Vlade ujedno i supruga novinara Slobodana Vaskovića koji je jedno vrijeme radio za magazin 60 Minuta na FTV. Radio i zdužno crno na bijelo sa hrpom fakata razotkrivao kriminal vladajuće klike u RS. Kako je kriminal (za b-h stada obično se prevodi kao nacionalni interes) osnov ovdašnje politike i razlog bezočne borbe za vlast, razotkriti ga znači uletiti ravno u osinjak. Tako je Mile, nadasve svjestan svega navedenog, a inače sve tanjih i tanjih živaca, osim naredbodavnog falseta uobličenog u završnom:

Naime, Mile je gost, urednik i pitac svake TV i radijske emisije u RS, jer ko to kaže, ko to laže da on nije najbolji, najljepši i najpošteniji. I naravno najsrpskiji. U nekim drugim zemljama ogledalce se obično rasprsne od siline ovakvih pitanja, da se ne pominje bukvalno udaranja laktom o sto, ali, medijska pozornica u Manjem za Milina mandata usavršila je ogledalca kakvih nema na Planeti. I taman kad su svi pomislili da je vožd na koncu već postao zadovoljan čak i svojim odrazom na naslovnicama dnevnih listova, što ga je inače najviše tištilo u prošlosti, najnoviji događaji su pokazali da stvari ipak umiju da izmaknu kontroli. U dveri je uspjela da uđe persona non grata. Mada alarmi included obezbjeđenje tipa Kruško, Šljivko&co., kao po pravilu podivljaju na svaki naznaku ovakvih persona koje se detektuju negodovanjem u ozračju (termin je posuđen iz rječnika nekadašnje susjedne Republike, pogledati u hrvatsko prevodilo) iznad glave novinara, o nedoličnim primislima da se ne govori, povremene greške u sistemu se ipak dešavaju. A prije će Mile od šake do lakta odmjeriti svakom seljaku i ono nešto malo preostalih građana u Manjem, do priznati da je sistem grešan. A da nije grešan potvrdiće i novinari. I šta ćemo sa novinarkom, kolateralnom štetom koja je došla da obavi svoj radni zadatak, a grešne joj se misli motaju po glavi. Ili sa novinarima čija se boja kose, očiju ili trepavica ne slažu sa bojom Milinog tapacirunga na kanabetu u dverima, što njega kao poznatog estetu takođe redovno izbacuje iz takta. Kao što je već poznato, najstrašniji slučaj se zbio kada se izvjesna spodoba u zelenoj suknji suviše približila njegovoj magičnoj predsjedničkoj stolici u bež tonovima iznad koje prhutaju orlovi. Jer, dveri su dizajnirane za jednoobraznost Milinog obraza. Iliti odraza. U skladu s tim, poznati lingvisti iz Manjeg, potpomognuti lingvistima s druge strane Rijeke koji plivaju uz SANU* (za one koji su objašnjenje tražili u geografiji iz IV razreda O.Š. pod naslovom Rijeke u BiH važno i posljednje obavještenje, termin se već više od dvije decenije detaljno rabi u djelu Izvornika o idejnim tvorcima jebatanje u regionu) već dugo rade na izjednačavanju obraza i odraza na obostranu sreću i zadovoljstvo. A ako neko od novinara slučajno ima nekih pitanja, neka ih ne postavlja kao ni do sada. Izuzev ako ima svog obraza bez odraza u SANU i urođeni imunitet na falset, krešendo i što je najvažnije, ukoliko uspije ući u zabran (drugi naziv za dveri, do sada poznatije kao toranj). A do tada sadomazo se nastavlja. Mile ima kandžiju i urešene jahaće čizmice. A narod nema ni gaća. Razlika je samo u tome što novinari tvrde da ima. A nastavak slijedi kao u onom vicu (pogledati ediciju o Husi i Hasi): “Huso, dajgle gdje su mi prsti.” Aferim! Š E H E R 11 BANJA LUKA


KNJIŽEVNA BANJALUKA Bogat književno-publicistički opus banjalučkih autora – na XXIV međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu

Piše: Ismet BEKRIĆ vogodišnji XXIV međunarodni sajam knjiga i učila u Sarajevu, održan od 18. do 23. aprila u prostorima Skenderije, ponovo je bio i u znaku banjalučke literarne i publicističke riječi – brojni autori, koji žive u zemljama širom svijeta, ali kojima je rodni grad ostao trajna inspiracija, predstavili su svoje nove knjige poezije, proze i sjećanja. Svoje nove stranice otvorila su i zajednička izdanja – »Banjalučki žubori«, već 14., s naslovom »Od Palasa do Bosne«, i magazin »Šeher Banjaluka«, u izdanju Saveza Banjalučana Švedske. Banjalučki autori brojno su zastupljeni i u knjizi »Vrijeme pričom otključano«, te u novom izdanju publikacije »Ko je ko u bh dijaspori – Pisci«.

O

Svjetlo sjećanja »Žal što mrko cvjeta«, kako je pjesnik i prevodilac Munib Delalić nazvao svoju antologiju norveške poezije, vidno je prisutan i u knjigama poezije i proze banjalučkih pisaca, od Švedske i Norveške pa preko srednje Evrope i Balkana, do Australije i Amerike. Žal za zavičajem oslikava se u nijansama nostalgije i osmišljavanja životne svakodnevice, njedreći slojevita, nadahnuta djela koja, tako, »piše sam život«. I pisci se, kao Denis Dželić u novom poetskom romanu »Astralni letovi« (Izdavač: Književni novosarajevski susreti), uzdižu EHER 12 Š BANJA LUKA

iznad sivila otuđenog, rasutog prognaničkog života i lete u višim sferama duha i inspiracija. Na promociji svoje nove poetske knjige u Sarajevu, Dželić je istakao da je, zapravo, piše samom sebi, »svjestan da ne živi u javi«. Negdje u prostorima između stvarnosti i snoviđenja lebdi i nova knjiga Asime Smajić Čošabić »Oči od kristala«, koju su također objavili, i predstavili na sajmu, Književni novosarajevski susreti. Šta znači biti prognanik, udaljen od svojih korijena i zavičaja? Odgovor na ovo egzistencijalno pitanje, u različitim nijansama i pričama, pronalazimo i u novim knjigama Zlatka Lukića – »Izgubljena generacija« (»Bošković, Split) i Seime Višić – »Tuđinci« (»Grafičar«, Sarajevo), koje su također pobudile vidnu pažnju u okviru sajamskih promocija. Otuđenost, zapitanost, želja za povratkom, osnovna su tematika i novog romana Edhema Trake »Svjetlo povratka«, kojega je na Sajmu knjiga u Sarajevu predstavio njegov izdavač »Bosanska riječ« iz Tuzle. Tom prilikom autor je između ostalog rekao: »Uvijek živim s osjećanjem kako je povratkom u Norvešku, nakon boravka u Banjaluci, najteže zaboraviti miris lipa u Mejdanu. I što izgnanstvo traje duže, što je život bliže kraju, sve više se lijepi za dušu htijenje da se vratimo tamo odakle smo prognani.« Slike zavičaja, banjalučkih vrbaskih ljeta, prepoznajemo i u


novoj knjizi pjesama Migdata Hodžića, kojega su putevi progonstva odveli preko oceana, u Ameriku. Njegovih 20 poema ljubavi i jedna pjesma očaja zapljusuju nas, kao vrbaski slapovi, sa stranica zbirke »Jedna mala noćna (banjalučka) muzika«, koju je također izdala »Bosanska riječ«. Ova tuzlanska izdavačka kuća, koja je objavila i prvu knjigu pjesama za djecu Kemala Handana »Usnula planeta«, ljubiteljima poezije za djecu poklonila je i novu knjigu stihova Ismeta Bekrića, s naslovom »Pjesma se javlja«.

Žubori Šeher Banjaluke Ovogodišnja međunarodna smotra lijepih riječi među koricama bila je još jednom prilika da se predstavi i izdavačka Banjaluka, prije svega ona koja je nastavila živjeti daleko od Vrbasa i zavičajnih ulica kojima su promijenili i imena. U okviru promocije nove, već 14. knjige Banjalučkih žubora »Od Palasa do Bosne«, zajedno smo listali i bogate stranice magazina »Šeher Banjaluka«. U »Bosanskoj kući«, mjestu susreta pisaca i posjetilaca sajma, okupili su se i brojni autori i čitaoci »Banjalučkih žubora« i našeg glasila. Uz literate Edhema Traku, Denisa Dželića, Asimu Smajić Čošabić, Seimu Višić, Zlatka Lukića i Migdata Hodžića, bila je tu i likovna umjetnica Nerica Abdulić Osmančević, čiji su se akvareli Banjaluke na ekranu preplitali sa stihovima i zapisima o gradu na Vrbasu. A Vrbas je ponovo bio ona čudesna nit koja nas neraskidivo povezuje sa rodnim gradom. »Dajak – vrbaska lađa« naziv je i monografije poznatog ortopeda Mirze Bišćevića, Banjalučanina u Sarajevu, koji je na promociji i pročitao odlomak iz svoga teksta objavljenog u novim Banjalučkim žuborima.

bibliogafskim podacima predstavljeni slijedeći banjalučki literati: Šemso Avdić, Vasvija Dedić Bačevac, Haris Grabovac, Sead Mulabdić, Ejub Pašalić, Nedžad Talović – Švedska, Denis Dželić – Danska, Bedrudin Gušić, Kemal Handan, Migdat Hodžić, Enko Kadenić – SAD, Zlatko Lukić, Edhem Trako – Norveška, Rašid Durić – Njemačka, Ismet Bekrić – Slovenija, Idriz Saltagić – Engleska, Asima Smajić Čošabić – Francuska i Seima Višić – Švicarska. I na predstojećem susretu Banjalučana na obalama Vrbasa »Vezenom mostu« - ponovo ćemo zajedno listati knjige inspirisane i rodnim gradom.

O Banjaluci kakve se sjećamo govore i knjige sjećanja Mehmeda Hadžiavdaka Džandre »Banjalučki golubari« i Sadika Beglerovića »Čaršija u Gornjem Šeheru«, koje su također predstavljene u Skenderiji, kao dokaz da naš grad i dalje živi sa nama. O književnoj Banjaluci svjedoči i drugo, prošireno izdanje publikacije »Ko je ko u bh. dijaspori – Pisci«, koju je izdalo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Tu su biografskim i Š E H E R 13 BANJA LUKA


Autor: Krstan Malešević

Dr Krstan Malešević: O sebi, i Banjoj Luci, u vrijeme rata – u knjizi “Ljudski trag”

Foto: Goran Mulahusić

SAČUVATI OBRAZ Nastavak iz prethodnog broja

Ovdje se, za utjehu, prisjećam jednog Geteovog upozorenja, koje kaže da je bolje da se ti prevariš u procjeni svojih prijatelja, nego da se oni prevare u procjeni tebe!). Cijelo vrijeme mog boravka u Banjoj Luci, u toku rata sam, u granicama mojih mogućnosti, na različite načine pomogao onima koji su bili najviše ugrožavani, ponižavani i proganjani. Po prirodi stvari, to su najčešće bili Muslimani i Hrvati, ali i po koji Srbin, naravno, onaj “nepoćudni”, kao što sam i sam bio. Tada nije bila rijetkost na ulicama Banje Luke sresti visoke intelektualce, naučne radnike, umjetnike, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, kako čiste ulice, održavaju čstoću fabričkih hala i dvorišta, cijepaju drva i nose ih u desetospratnice, a ne mali broj njih su bili zadobili “povjerenje” da kopaju rovove na prvoj liniji fronta! Iako sam grad nije bio neposredno zahvaćen ratnim dejstvima, Banja Luka je u ovom periodu doživjela sve drugo, što i ostali dijelovi BiH, zahvaćeni ratom. Šta više, moglo bi se reći da je, sem u fizičkom, Banja Luka u svakom drugom pogledu bila (uveliko i ostala) rastrojen, razoren i besprimjerno “zatrovan” grad. Za samo nekoliko dana i nedjelja pod vlašću “novih varvara”, Banja Luka više nije bila za prepoznati. Nekada otvoren i moderan grad, grad mladosti i vedrine, grad specifičnog duha tolerancije i stvarne interkulturalnosti, odjednom je počeo da liči na zatvorenu, mračnu, prestrašenu balkansku palanku, kojom su orgijali ovdašnji “talibani”. Najbolja ilustracija ove tvrdnje je i nepojmljivo rušenje svih šesnaest banjalučkih džamija (među njima i Ferhat-pašina d‘amija - “Ferhadija” - podignuta 1579.godine, koja je kroz vijekove bila znak prepoznavanja ovoga grada i predstavljala spomenik kulture svjetskog značaja, pod zaštitom UNESKO-a). Na području Bosanske krajine je od 202, srušeno čak svih 200 džamija, a u Bosni i Hercegovini i više od EHER 14 Š BANJA LUKA

hiljadu. Još poraznije je djelovala činjenica da su službeni organi Banje Luke i Beograda prešli }utke preko ovog sramnog događaja, pripisujući, u nekim slučajevima, ova zlodjela i samim Muslimanima. Pri tome mislim i na organe i zvaničnike Srpske pravoslavne crkve, koji su, takođe, dugo ćutali o svemu ovome. Banja Luka tog vremena je uistinu ličila na veliki koncentracioni logor, u kojem nije bilo moguće prepoznati bilo kakva civilizacijska dostignuća, u kojem i po četrdeset dana u kontinuitetu nije bilo struje, u kojem su se ljudi smrzavali po stanovima (i sam sam znao često raditi za stolom u stanu na minus 15 i minus 17 stepeni, u zimskom kaputu i u rukavicama), u kojem se za tzv. mjesečnu platu moglo kupiti samo jedno jaje, u kojem se moralo krišom slušati strane radio stanice... Vrhunac licemjerja novih “elita” se, međutim, posebno iskazivao u tome što su dokazani ratni huškači (poslije “oslobađanja” gotovo 80% teritorija BiH) počeli govoriti o miru, kada su prononsirani manipulatori i lažovi zagovarali, navodnu, istinu (”i samo istinu”) o vlastitoj borbi, kada su nezajažljivi profiteri govorili o pravdi, pravu i pravnoj državi, kada su već osumnjičeni za ratne zločine počeli govoriti protiv fašizma, i slično tome. U takvim okolnostima je čak i Dobrica Ćosić počeo upozoravati da, navodno, oslobodilački rat prelazi u osvajački! Naravno, bilo je neopisivo teško izdržati PRISILNU BLIZINU sa ovakvim neljudima (kojih nije bilo malo), a koji su bili simbol svakovrsne destrukcije, primitivizma, bezobzirnih razarača kulture, moralnih i drugih vrijednosti, pa i samog ‘žvota kao takvog!!! Kao čovjek sam bio duboko razočaran onim što se oko mene dešavalo, a kao analitičar sam se osjećao duboko poražen. Često sam se pitao, da li sam griješio u ranijoj procjeni stanja u svom gradu ili je sve ovo nestvarno, što se pred mojim očima događalo? Da li je duh međunacionalne mržnje tinjao i ranije, koji ja nisam

primjećivao, ili je zao duh donesen sa strane i podstican svim sredstvima, s namjerom da se proširi (praen velikim strahom), kao, navodno, autentičan i duboko ukorijenjen kod ovdašnjih ljudi. Nešto znanja kojeg sam posjedovao o ovom fenomenu (fenomenu mržnje) i, još više, moje lično iskustvo (proživljeno razumijevanje “razlika”) su me upućivali da je mnogo više u pitanju ovo drugo, nego ono prvo, tj. da je “nova stvarnost” uglavnom vještački stvorena. Ako sam, naime, odrastao u etnički mješovitom dijelu grada, a da za čitave decenije ne pamtim da se, na nacionalnoj osnovi, desio i najsitniji nesporazum, onda mislim da imam pravo na ovakav zaključak. Šta više, moglo bi se mirne duše tvrditi da su komšijski odnosi bili vrlo dobri, uz, razumljivo, solidno uzajamno poznavanje i maksimalno uvažavanje. Kako su se mogućnosti mog izbjegavanja odlaska u vojsku ubrzano sužavale (a odlazak u vojsku bi za mene značio spuštanje ispod “crvene linije” mojih moralnih principa, što ne bih mogao nikako podnijeti), bilo je krajnje vrijeme za napuštanje Banje Luka. Međutim, ni to u postoježćim okolnostima nije bilo nimalo lako izvodljivo. Bio je to početak novembra 1994. godine. Još uvijek se ratovalo na gotovo svim frontovima. Posebno žestoke borbe su vođene na bihaćkom ratištu, što je i bio dodatni razlog za totalnu mobilizaciju, u okviru koje sam i sam ponovo dobio vojni poziv. Moju definitivnu odluku da napustim svoj grad, uz pomoć moje sestre i nekolicine prijatelja, i uz mnoge peripetije, sam tada, ipak, iostvario. Banju Luku sam, naravno, napustio pun gorčine i tuge, prvo zbog, više nego ružnog i tragičnog razloga, a onda i zbog toga što sam ovaj grad uistinu volio i doživljavao kao svoj, u punom smislu te riječi. Ovdje sam proveo najljepše, najplodnije, najispunjenije i najsrećnije godine mog ličnog, bračnog i porodičnog života. Odlazeći iz Banje Luke, nasilno sam prekinuo karijeru univerzitetskog nastavnika, izgubio stan, ostavio u nezavidnoj


Odlomak iz knjige situaciji, tada još žive roditelje, sestre i brata, te rijetke prijatelje i, uprkos svemu, sa snažnom željom da se ovdje više nikada ne vratim. Teško je objašnjivo da sam, došavši u Miloševićevu državu, osjetio veliko olakšanje. Izgleda da je od njegovog totalitarnog režima jedino bio gori onaj koji ga je kopirao u žešćoj varijanti u Bosni i Hercegovini. Nadao sam se, ipak, barem malom prostoru lične slobode, kojeg u Banjoj Luci nisam imao. Bez obzira što sam odlaskom iz Banje Luke, kao i hiljade drugih ljudi, bio žestoko pogođen psihološki, profesionalno, materijalno i na svaki drugi način, istovremeno sam bio ispunjen i osjećajem ponosa, dostojanstva i samopoštovanja, zato što sam uspio da ostvarim svoj “zavjet” (kao i “zavjet” moje porodice, s kojom sam i u ovom slučaju, kao i inače, u potpunosti dijelio iste životne i moralne vrijednosti i ideale), da ne učestvujem u ovom bratoubilačkom pokolju. Nadam se, dakle, da sam, i pored svih pritisaka, iskšenja, neizvjesnosti, ucjena i plaćene cijene za svoja opredjeljenja SAČUVAO OBRAZ, što mi je, naravno, bilo primarno.. TOKVIL: “Sloboda je moja prva strast!” Konačno sam se, polovinom novembra 1994. godine, obreo i trajno nastanio u malom stanu na periferiji Novog Sada. Bio sam bez porodice, bez materijalnih sredstava, bez posla, bez dokumenata, bez prijatelja. (Damdisuren kaže da je bez prijatelja i najjači čovjek nesiguran!). Dakle, bez ičega, ali ne bez nade! Iako od Miloševićevog režima nisam ništa dobro očekivao, posebno ne nekakvu naklonjenost, ipak nisam mogao ni slutiti da me čekaju gotovo nerješivi egzistencijalni problemi. Kako sam odbio i pomisao da se prijavim kao izbjeglica ili prognanik, to sam redovnim putem pokušavao da legalizujem svoj građanski status, odnosno da dobijem ličnu kartu, državljanstvo i pasoš. Ovi pokušaji su, međutim, ostajali bezuspjeni, čak pune četiri godine. Od nadležnih organa, koji su u tom vremenu, inače, pravili vratolomne zaokrete u svojim stavovima i ispoljavali totalnu nedosljednost u svom ponašanju, uvijek sam dobivao (kada sam ih uopšte dobivao), različita i najčešće nelogična objašnjenja, zašto ne mogu da riješim svoj građanski status. Ovi organi su, u pravilu, jedno saopštavali javno, a drugačije se ponašali stvarno. I ovdje je, čini se, politička podobnost bila presudna. Neki ljudi su ovaj problem rješavali “preko noći”. Čak i Banja Luka je bila puna srbijanskih ličnih karata i pasoša, a ja, koji sam tamo stvarno živio (a u međuvremenu dobio i stalno zaposlenje), nisam ih mogao dobiti. Moji malobrojni prijatelji, koji su mi pokušavali u ovome pomoći, bili su, naravno, nemoćni (jer su i sami bili u nemilosti vlasti), a oni koji su imali stvarnu moć, nisu željeli, niti sam ih ja želio moliti za pomoć. Sve pritiske da uđem u vladajuću partiju ili “savjete” da se poslužim kriminalnim sredstvima da bi riješio ovaj problem (”da kupim ova dokumenta”) odbijao sam sa indignacijom. Iako moju djecu (koja su, silom prilika živjela u inostranstvu) nisam vidio punih šest godina(!) nastojao sam ostati dosljedan svojim moralnim uvjerenjima, uprkos svemu. Bez posla sam bio nekoliko mjeseci, dok nisam dobio neko činovničko mjesto u Sekretarijatu za poljoprivredu Izvršnog vijeća APV, a tek poslije nekoliko godina, i mjesto u jednom, više nego siromašnom, beogradskom institutu. Moje kolege sa Novosadskog univerziteta nisu pokazale naročitu volju da mi pomognu da dobijem tamo mjesto. Koliko su ovdje bili prisutni politički motivi, koliko zatvorenost univerzitetske zajednice i objektivni problemi s kojima se tada

susretala, koliko, pak, strah da ću možda ugroziti nečije interese, koliko neki drugi (van)naučni razlozi, teško mi je preciznije odgovoriti. Poslije višegodišnjeg čekanja, ipak, sam dobio angažman na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, ali u statusu gostujućeg nastavnika, u kojem sam i danas. Slijedeća moja neprijatnost bila je vezana za opštedruštvene i političke prilike u Srbiji, Vojvodini i Novom Sadu. Gotovo na svakom koraku su bile vidljive posljedice jedne promašene, inadžijske politike - opšte propadanje, siromaštvo, bijeda, sivilo, izolacija, ksenofobija, apatija, raširen osjećaj besperspektivnosti, s jedne strane, te politički radikalizam i ekstremizam, koji je još uvijek “držao” dobar dio stanovništva, s druge strane. Zaprepastio sam se, kada sam na vlasti u Novom Sadu, zatekao radikale. Novi Sad sam volio i poznavao kao izrazito tolerantnu i interkulturnu sredinu, zbog čega sam ga uostalom, ponajviše i izabrao za mjesto mog života. Sada je to bio ekonomski, infrastrukturno, politički i duhovno urnisan grad, grad kulturnog sivila i ne, tako rijetkih slika, primitivizma u njegovoj svakodnevici, do juče nezamislivih za ovu sredinu, grad narušene demografske strukture, a onda, nužno, i političke i građevinske kulture. Da je, ipak, u njemu sačuvano više građanskog duha, nego drugdje, odnosno da je, i pored svega, manje propao od ostalih gradova u Srbiji (pa i od Beograda) pokazalo se promjenom lokalne vlasti 1996. godine. Već tada je, naime, počeo i njegov lagani ekonomski, kulturni i politički oporavak, čiji se rezultati snažnije osjećaju tek u ovome vremenu. U ovakvim okolnostima svoje “dobrovoljno izgnanstvo” sam proživljavao, moglo bi se reći, na monaški način. Bile su to suštinski “godine tihovanja”. Prvi put sam u životu osjetio da usamljenost može i fizički da boli. Trebalo je, naravno, mnogo snage da se iole sačuva normalnost. Da li sam u tome uspio, ne znam! Spas sam tražio - čini mi se i nalazio - u stalnom radu. Maksimalno sam koristio ”prednosti” ove situacije. Svaki slobodan trenutak sam i bukvalno posve}ćvao čitanju i pisanju. Tada sam osjećao da najviše postojim, da “putujem prema sebi”, odnosno da nekoliko sati dnevno boravim u jednom drugom svijetu (Prisjećam se Tolstojevih riječi da je ljudska sreća u životu, a žiivota u radu)! Čitao sam ono što najviše volim, što ranije nisam stigao da pročitam, ili sam pročitao davno, bilo da je riječ o filozofskim, bilo naučnim, bilo književnim tekstovima. Povremeno sam, naravno, nešto i objavljivao, uglavnom u naučnim časopisima u Beogradu i Novom Sadu. Sve ove godine sam intenzivno radio i na pisanju ”LJUDSKOG TRAGA”. Rad na ovom rukopisu sam doživio kao pisanje nečega uistinu ”za svoju dušu”, bez ikakvih profesionalnih, statusnih ili komercijalnih motiva i opterećenja. U ovom tekstu sam pokuao sintetički promisliti moralnu dimenziju smisla ljudskog života, kao njegove ključne dimenzije, i to kroz prizmu teorije, kroz iskustvo svakodnevnog života, i naročito, kroz iskustvo posljednjeg rata. Na kraju ovog poglavlja želim još jednom, veoma kratko, ukazati i na neke ključne (”moje intimne”) iskustvene spoznaje, proistekle iz netom proživljenog vremena, makar je o njima jednim dijelom, doduše - u nekom drugom kontekstu, već bilo govora. To se, prije svega, odnosi na rapidno “udaljavanje” od ranije nekritički prihvaćenog antropološkog optimizma. Rat me je, u više navrata, neosporno uvjerio da u ljudskoj prirodi dominira tamna, egoistična, nagonska, agresivna strana, da je uistinu malo

onih koji i u najtežim okolnostima ne zaboravljaju da su ljudi. Preciznije rčeno, čini se da je sloj kulture i civilizacije (a u okviru toga posebno sloj univerzalne moralnosti), VEOMA TANAK i da na iole većem, posebno moralnom, iskušenju vrlo lako puca. Pitanje da li se to odnosi samo na ova, u suštini predmoderna drutva, ili se ovo iskustveno saznanje može generalizovati, ovdje ću ostaviti otvorenim. Iz ove činjenice ne treba, međutim, izvlačiti zakljuke o besmislu humanizma i moralnosti. Naprotiv! Upravo iskustvo rata pokazuje kolika je cijena neukorijenjenosti ovih vrijednosti kod velikog broja ljudi. I samom mi se čini da sam poslije ovog ratnog iskustva postao moralno još osjetljiviji na mržnju, neslobodu, manipulaciju, laž, nasilje, licemjerstvo, na nepravdu, na ponižavanje ljudi i da mogu više saosjećati sa svima koji stradaju i pate, po bilo kojem osnovu. Zato mislim da bi u nekoj sličinoj istorijskoj i životnoj situaciji u budućnosti (”ne daj bože da dođe”) još više držao do univerzalnih moralnih vrijednosti. I ovo iskustvo je pokazalo da i u najgorim vremenima postoji mogućnost za pružanje otpora zlu, da postoji mogućnost ljudskog izbora, da je moguće ponašanje po diktatu moralnog imperativa. Iako bitno sužene, ove mogućnosti ipak postoje. Za njih se valja izboriti i to je moguće učiniti, ukoliko imamo unutrašnji poriv za tim. U to sam duboko ubijeđen i pored (tužne i ružne) činjenice da su i deceniju poslije završetka rata uistinu rijetki ljudi sa kojima mogu do kraja otvoreno razgovarati o mojim uvjerenjima u odnosu na rat i o mom držanju u toku rata. I neka druga iskustvena saznanja, do kojih sam došao u toku ovog posljednjeg rata, za mene su veoma korisna, iako, naravno, nemaju značaj prethodno već pomenutih. Ona se tiču, na primjer, značaja novca i materijalnih vrijednosti uopšte. Rat me je, naime, na najgrublji način “podučio” da me moje potcjenjivanje ovih vrijednosti moglo koštati gotovo glave. Iako ni danas ne mislim da ove vrijednosti predstavljaju ciljne vrijednosti (vrijednosti po sebi), kojima se rješavaju esencijalna pitanja čovjekovog života), nesporno je da se u uslovima robno-novčanih odnosa bez njih ne mogu zadovoljavati ni elementarne egzistencijalne potrebe. To se posebno odnosi na krizna vremena i čovjek prosto mora voditi računa i o njima, kao nerazlučivom dijelu odgovornosti za vlastitu (i porodičnu, još više) sudbinu. Ekonomska nezavisnost je, uostalom, ne rijetko, i na ličnom planu, uslov čovjekove političke i moralne nezavisnosti. Da li sam, i pored mog samosvjesnog nastojanja, stvarno i ostavio LJUDSKI TRAG u ovom vremenu, to, naravno, ne znam. To treba da kažu drugi ljudi. Mislim da moja borba (kao i borba hiljada drugih, znanih i neznanih, ljudi) ipak nije bila puka borba sa vjetrenjačama. Bez obzira na sve što sam doživio (što su mi nacionalisti, kao i svima drugima, “pojeli” najmanje deceniju života), proteklu deceniju smatram NAJMORALNIJIM GODINAMA u mom životu i zbog toga sam na njih, uprkos svemu, ponosan! Da li se to može vidjeti i iz ovog, trećeg dijela LJUDSKOG TRAGA, u kojem sam ukratko iskazao ono što sam osjećao, mislio, govorio i radio tokom posljednjeg rata na naem prostoru, o tome neka sude čitaoci ovoga teksta. Stari Latini bi rekli: “Dixi et salvavi animam meam”! (”Rekoh i dušu svoju spasih”)! Odlomak iz knjige “Ljudski trag” Š E H E R 15 BANJA LUKA


Sjećanje

Građanska Bajna Luka

VELIKOM BANJOLUČANINU

OD BANJOLUČANA Ivan Frano Jukić Banjalučanin (1819. Bajna Luka – 1857. Beč), izuzetni prosvjetitelj, iako katolički svećenik, za svoga života, ostavio je neizbrisiv trag kao putopisac, autor-urednik i izdavač djela narodne predaje i tradicije,arheolog i muzeolog, istoričar-povjesničar i geograf, enciklopedista, a i kao prenosilacsljedbenik nadasve provjerenih tekovina narodne medicine. Nakon Jukića, u Bajnu Luku pristigli prosvjetitelj - arhimandrit Vaso Pelagić - zaokružuje, u svom ’Narodnom učitelju’ Jukićeva saznanja i iskustva. Ivan Frano bijaše – što bi rekli Francuzi ’enfante terrible’ (nemirni ’dječak’) koji je, unatoč vjerskoj naobrazbi – gledao daleko ispred svog vremena. Bio je neposlušan što je nedopustivo u katoličkoj ’subordinaciji’, pa je iz Ostrogona, sa nekolicinom istomišljenika, naumio podizati ustanak u Bosni. To ga je, kasnije i do kraja života – skupo koštalo. Svojevremeno je Jukić, kao lični povjerenik Mihajla alias Omer-paše Latasa, prvo slavljen, a potom (kao zavjerenik koji navodno zagovara ujedinjenja ’južnoslavjanske i bosanke bratje proti Turaka’) uhapšen, a onda protjeran (tada se protjerivanje zvalo ’surgun’) u Malu Aziju. Nakon toga više se nikada nije smio vratiti u Bosnu i Banjaluku. Tako presudiše turske, austrijske i crkvene vlasti... Posljednje utočište, već teško bolestan, Frano Jukić našao je kod biskupa Štrosmajera. I gledajući preko Save čeznuo za Bosnom i Bajnom Lukom. Respektabilni naučni autoriteti tvrde kako je Jukić u svom „Pismu krstjana i hristjana Bosanskijeh“ koje uputi Sultanu - anticipirao prvi bosanski Ustav. Njegova osnovna škola u Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu, gdje je slu��bovao) obrazovala je pravoslavnu, katoličku, i djecu muslimana. O tome svjedoči izdavač i urednik ’Sarajevskog cvjetnika’ Mehmed Šakir Kurtćehajić koji hvali fra Jukića, i zahvaljuje francuskom konzulu „ koji za Jukićevu školu darova tri žute medžedije“ (riječ je velikim zlatnicima). Uvaženi Prof dr Ilija Kecmanović zapisa: Osim što je u Varcaru Ivan Frano Jukić vodio prvu multinacionalnu osnovnu školu, na poziv Srpskopravoslavne crkvene opštine u Banjoj Luci Ivan Frano Jukić (volonterski) obavlja službu privremenog učitelja. U kasnu jesen 1991. godine u Banjoj Luci su održani „Banjalučki Jukićevi susreti“ prvi (na žalost i posljednji) naučni simpozijum o životu i djelu našeg sugrađanina. Učestvovali su visoki znanstveni autoriteti (iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine), a jedan od uvaženih domaćina bijaše i rahmetli prof. Mato Džaja koji je, 1967. godine i govorio na otkrivanju Jukićeve biste u Bajnoj Luci.

NAPISAO: Slavko Podgorelec

Građanska Banjaluka oduvjek je nastojala dostojno se odužiti svom sugrađaninu Jukiću. Njegova ulica sačuvala je ime unatoč ratovima i promjenama političkih sistema. Izradu Jukićeve biste inicirao je ’kulturnjak’ rahm. Fuad Balić, a realizator je akademski vajar Ahmed Bešić. No, tadašnja politika je ovu ’lopticu’ prebacivala Crkvi, a šezdesetih godina prošloga vijeka ’vjetrovi crkveni’ ne bijahu naklonjeni Jukiću. Tada je, inicijativna grupa (u kojoj su najugledniji banjalučki intelektualci) uputila pismo nobelovcu Ivi Andriću sa molbom da se stavi na čelo Odbora za podizanje biste Ivanu Frani Jukiću. Nakon samo pet dana stigao je Andrićev odgovor kako sa oduševljenjem ’prihvata ideju o podizanju biste Jukiću’, kako ne može biti na čelu Odbora – ali „slobodno me upišite kao člana Odbora za podizanje biste, jer Ivan Frano Jukić je to zaslužio“. S tim pismom je Fuad Balić otišao u Komitet i Socijalistički savez – i problema više nije bilo. Bista je svečano otkrivena, i evo, do danas, naš bronzani Jukić gleda na prostor gdje se porodična kuća Jukića nalazila. U centru grada Bajne Luke, u nekadašnjoj mahali Latinluk.

********

Na 155. godišnjcu Jukićeve smrti (20. maja 1857.) položen je vijenac na bistu Velikana, a govorili su Ivica Dujić (predsjednik Zajednice Hrvata Banja Luka) i dr Mirko Stanetić (predsjednik Udruženja građana Banjaluke ’Grad’). Ovoj komemoraciji nazočila je dogradonačelnica gospođa Jasna Brkić (u ime gradonačelnika Dragoljuba Davidovića), izaslanstva ministarstava, a posebno je pozdravljeno prisustvao pomoćnog biskupa banjalučkog preuzvišenog dr Marka Semrena na čelu izaslanstva Banjalučke Biskupije. Vrijedno je napomenuti da je dr Semren pripadnik reda Sv. Franje Asiškog, što je ovom događaju, u neku ruku, dalo i karakter ’rehabilitacije’ fra Ivana Frane Jukića Banjalučanina. Š E H E R 17 BANJA LUKA


Reportaža MOSTOVI PRIJATELJSTVA

Švedski nastavnici u posjeti BiH Nastavnici Osnovne škole « Charlottenborg» iz Motale bili su od 15. do 20. juna u živopisnom gradiću Olovo, a ljubazni domaćini su im bili predstavnici OŠ « Olovo, na čelu sa direktorom Suadom Halilovićem. Švedski nastavnici su u veoma kratkom vremenu uspjeli obići mnoga značajna bh. historijska i kulturna središta. Jedan cijeli dan su proveli u našem glavnom gradu Sarajevu, koje ih je stvarno oduševilo raznolikošću, silnim kontrastima, značajnim objektima i prekrasnom prirodom. Slijedećeg dana su zajedno sa svojim domaćinima posjetili Jablanicu, Počitelj, Vrelo Bune i Mostar. Vrijeme je bilo pakleno, ali ni temperature od oko 40 celzijusa u hladu nisu smetale radoznalim gostima, da uživaju u ljepotama naše domovine. Veoma interesantna edukativna i pedagoška predavanja i prezentacije, koje su im pripremili agilni domaćini, upotpunili su ova druženja na najbolji mogući način. Razmjenjivana su iskustva i upoređivani nastavni planovi i programi, a gosti su uspjeli posjetiti i područnu školu sa samo 6 učenika u selu Petrovići. Istog dana su imali jedinstvenu priliku da vide očuvane stećke, na domak Olova u selu Lišci. Zadnjeg dana boravka, izuzetni domaćini su gostima ponudili bogatu trpezu sa bosanskim specijalitetima, a na stolu se našla jagnjetina sa ražnja, planinska pastrmka, specijaliteti sa roštilja, bosanske pite i naravno kolači. Gosti su se uspjeli rashladiti u rijeci Bioštici, ali i kupati u bazenu sa termalnom vodom. Goste su primili i načelnik opštine, gvardijan crkve Gospe Olovske i imam Olovske džamije. Ova dugo planirana i zahtjevna posjeta prošla je u nezaboravnom druženju i ostaće svima nama u dugom sjećanju. Švedski nastavnici su na licu mjesta imali prilike osjetiti jedan dio bogate kulturne baštine, koju su im, dolaskom u Švedsku, donijeli bh. učenici i njihovi roditelji, te svojim dugogodišnjom boravkom obogatili njihovu školu i grad Motalu. Uzvratna posjeta slijedi i nadam se da ćemo vrijednim Olovljanima uzvratiti na isti način. Ja sam lično prezadovoljan ovom posjetom i drago mi je da se moja dugogodišnja ideja napokon ostvarila, da moje radne kolege posjete našu domovinu i ostvare značajne kontakte.

Tekija na Vrelu Bune. EHER 18 Š BANJA LUKA

Tekst i foto: Mirsad Filipović

Drevni grad Počitelj.

Svečani doček gostiju.

Sklopljena nova prijateljstva: Gosti i domaćini u O.Š. "Olovo"


Reportaža

DRUŽENJE BANJALUČANA U SAINT LOUISU

DANI KOJI SE NE ZABORAVLJAJU Piše: Nerko GALEŠIĆ I ovog maja Saint Louis je bio u znaku druženja Banjalučana. I to desetog, jubilarnog. Prvi zvanični dan susreta započeo je u poznatom restoranu“Taft“. Petak je, 25. maj 2012., spušta se polako noć, a svi moji sugrađani, iako umorni od puta, jer većinom svi dolaze iz raznih gradova širom Amerike, ne misle na odmor, već se prepuštaju čarima muzike naših poznatih muzičara iz Saint Louisa Dude i Senada Fajića-Faje, koji su dali sve od sebe, da veče prođe u svečanom ruhu, i ostane nam nezaboravno. Niko ne sjedi, svi uživaju u plesu i veselju druženja. U subota, 26.maja, dočekuje nas Suljo Grbić u svom restoranu, sa svečano ukrašenom banket salom. Sve u bijelom - bijeli stolnjaci, bijeli prekrivači preko stolica,velika bijela zavjesa, tako da nam se čini kao da sanjamo. Lagana muzika, koja nam poklanja sastav “Albosy”, još više doprinosi nekoj čarobnoj atmosferi. Muzičari Enes i Alen uveli su nas u čudesnu subotnu noć. Bilo je divno vidjeti plesače na plesnom podijumu, svečano obučene, kao da su došli iz Holivuda, kako lagano plove i uživaju u muzici. Svake godine uživamo i u najnovijim modnim detaljima djevojaka i momaka, koji žele da pokažu i kako divno izgledaju. Predivno je bilo vidjeti veliki broj mladih koji dođu svake godine na druženja, pokazujući da ovi susreti imaju i svoju budućnost. Imao sam osjećaj kao da nitko od stalnih gostiju i domaćina nije za ovih deset godina promijenio izgled, šta više, naša druženja pozitivno utiču na moje sugrađane, i svake godine izgledaju sve mlađi, što se vidjelo i te večeri na podijumu koji je u svakom momentu bio pun plesača. Jubilarnu desetogodišnjicu druženja svečano je otvorila voditeljica programa Baisa Talić Domazet, koja je došla iz Detroita. Uz predivnu muziku, ples, razgovore i bogat izbor jela restorana ”Grbić” uživali smo do jutarnjih sati. Nedjelja, 27. maj, park na Lemay Ferriju. Uz domaćine tu je i naš najveći sponzor koji dolazi iz Nebraske i koji nas svake godine iznenadi svojim specijalitetima. Naš glavni sponzor svake godine, pa i ove, bila je kompanija “Emsa”, čiji su vlasnici Enesa i Miro Šljivo.

Ponovo muzika i obilje banjalučkih specijaliteta, posebno banjalučki ćevapi u banjalučkim lepinjama, šiš ćevap, suđukice i dr. Već oko 11 sati počinju pristizati učesnici subotnje zabave, da uživaju u predivnom parku i majskim jutarnjim mirisima, koji su se polako utapali u podnevnu vrućinu. Bez obzira što je veliki broj naših sugrađana spavao prošle noći tek koji sat, to se nije primijetilo na njihovim licima, nevjerovatno, svi su bili čili i veseli. A gosti, koji svake godine dolaze na druženje, a koji spavaju u hotelu”Hilton”, ostatak noći obično provedu pokraj bazena, tako da skoro ni ne sklope oči. U nedjelja navečer restoran “Grbić” otvorio je svoja vrata za završno druženje. Program je ponovo protekao u muzici sastava”Albosy”, pojačan s našim Banjalučaninom Dudom, i voditeljicom Baisom Domazet iz Detroita koja je veoma profesionalno obavila svoj posao, i zajedno sa Seadom Čavkom i Džemalom Kriličevićem izabrala Miss elegancije. Ove godine ta titula pripala je Emiri Kobašlija, našoj sugrađanka iz Indianopollisa. Poklon je donacija iz vinarske prodavnice “Kaya import“. Poklon je dobio i naš Enes Šljivo koji je te noći slavio svoj .... rođendan. Družili smo se, tako, tri noći, a na licima svojih sugrađana nisam primijetio umor, nego samo žalost što je sve tako brzo prošlo i što je došao dan našega rastanka. U ranim jutarnjim satima, sa pjesmom o Banjaluci, završena su ovogodišnja jubilarna deseta druženja u Saint Louisu, porukom: AKOBOGDA, VIDIMO SE SLIJEDEĆE GODINE U ISTO VRIJEME. Oproštaj, uz suze radosnice, bio je, naravno, u restoranu”Taft” kod Sume slijedećeg dana. Bili smo i radosni i žalosni, jer sve što je lijepo brzo i prođe. I već smo u mislima u idućoj godini, na novom druženju Banjalučana u Saint Loiusu. Zahvaljujemo se našim sponzorima: Kompaniji “EMSA”, Mersadu Smajiću, generalnom manageru HYNDAI kompanije, Alemu Boriću - “EUROPA MARKET”, Adi Karabašu, Ibrahimu Džaferagiću, Edi Muhedinoviću, KAYA importu, prodavnici “VRELO”, prodavnici “BISER”, mesnici “AS” i Idrizu Dervišbegoviću. Š E H E R 19 BANJA LUKA


DOMOVI NARODA PRIVIĐANJE ILI POGUBNA REALNOST P

rije tačno dvadeset godina, u banjalučkom kultnom magazinu „Novi Prelom“, ispisao sam jednu možda patetičnu rečenicu: dokle god smo poniženi kao ljudi, ne možemo biti uspravni kao pripadnici svog naroda. Bio je to jedan skroman pokušaj da se, na početku ovdašnjih ratnih dešavanja, kreatori i sudionici kataklizme upozore da nije moguće sužavati, reducirati život, njegovu raznolikost i bogatstvo – isključivo na etničku matricu. I kako to obično biva, jedno ovakvo, pa i druga slična upozorenja, nisu imala gotovo nikakav odjek. Zamajac opšte duhovne, mentalne i fizičke destrukcije proizveo je i proizvodi koliko tragične toliko i karikaturalne forme društvenog života u Bosni i Hercegovini. Nakon svega, na početku trećeg milenija, dobili smo društvo sa plemenskim uređenjem, etničku, pa i vjersku pripadnost kao jedini kriterij življenja, različite vidove povratka u daleku prošlost, te

EHER 20 Š BANJA LUKA

ekonomsko siromaštvo kao svakodnevicu svih: od djece u vrtićima, preko omladine, pa sve do penzionera. Dobili smo i nešto što ima upravo olovnu težinu – rezignaciju, čak i očajanje, kao prosječno stanje društvene svijesti. Naravno, sve ovo pripada opštim mjestima i dobro poznatim dijagnozama o situaciji na našoj maloj psihijatrijskoj klinici, te o mentalnim poremećajima pacijenata. A bogami i ljekara. Primjera tome ima bezbroj, ima ih na svakom koraku, no ovdje navodim samo one kojima se može pripisati atribut nevjerovatnog. Prije nešto više od godinu dana, HDZ BiH i HDZ 1990 (dakako, u saradnji sa HDZ u Republici Hrvatskoj), promijenili su zakone evolucije: u polemikama o izboru člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, ustanovljeno je da izabrani nije „pravi“ Hrvat, jer su za njega glasali uglavnom Bošnjaci, a nije ni

Piše Prof. dr Miodag Živanović Fo t o : G o r a n M u l a h u s i ć

član „pravih hrvatskih partija“, nego je član SDP BiH. Da stvar bude gora, na različitim ovdašnjim naučnim i političkim skupovima obznanjena je teza da su na ovoj planeti prvo postojala dva HDZ-a, a da su onda od njih nastali Hrvati, pa tek nakon toga, kao nova vrsta – nastali su ljudi!? Naravno, to i nije baš najnovije – prije šest godina, sličnu tezu, samo sa drugim etničkim predznakom, zastupala je SDA, a prije desetak godina, to isto učinio je i SDS.


Ili, drugi primjer koji se odnosi i na strukturalni i na mentalni poremećaj. Kod nas, prema važećim ustavnim rješenjima, postoji samo jedna vrsta institucija vlasti: to su domovi naroda. Apsolutizacija etničke matrice, stanje u kojem ovdje živimo isključivo kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati – a ne kao ljudi – sve to je postavilo institucije sistema u položaj domova naroda. Recimo, Predsjedništvo BiH nije šef države u uobičajenom značenju tog pojma, već je to dom naroda. Po broju članova mali, ali ipak je dom naroda. Upravo dok pišem ovaj tekst, mediji objavljuju da će na inauguraciji novoizabranog predsjednika Srbije biti prisutna 1/3 Predsjedništva BiH, dakle, 1/3 šefa države (gosp. Nebojša Radmanović). Da li to znači da 2/3 šefa države neće, u narednom periodu, sarađivati sa Republikom Srbijom? Ili, možda hoće? Ne zna se. Jer, šef države je iznutra, u sebi, u jednoj šizofrenoj situaciji: on je svagda podvojena, odnosno, potrojena ličnost. I ne zna šta radi. Kao što i oni kojima se obraća ne znaju šta takav šef politički misli – od Vašingtona i Brisela, pa do našeg regiona. Pa, kako onda voditi državu? Vjerovatno, nikako. Isti slučaj je i sa Vijećem ministara BiH koje nije organ izvršne vlasti na nivou države, jer u njemu ne rade ministri za pojedine resore, već je to zbirka Bošnjaka, Srba i Hrvata. Dakle, opet dom naroda. U Parlamentarnoj skupštini BiH imamo dva doma naroda, samo se različito zovu. Prvi je Predstavnički dom, a drugi je Dom naroda. Međutim, ovaj prvi je, zbog postojanja pravila entitetskog glasanja (a danas su različiti dijelovi teritorije BiH, etnički gotovo čisti), praktično takođe dom naroda, dakle, istovjetan je onom drugom, da ga nazovem, „pravom“ domu naroda. Naravno, isto ili slično je stanje i na drugim nivoima vlasti – od entiteta, kantona, preko opština pa sve do mjesnih zajednica. Ako ovome dodamo da se isti mehanizam, na isključivi način, primjenjuje i u pravosuđu i u drugim sektorima odlučivanja, onda ne treba mnogo oštroumnosti za uvid da domovi naroda postoje gotovo svuda i gotovo na svakom mjestu. Dakle, i u medijima, u školama i na univerzitetima, u kafićima, na sportskim stadionima... Domovi naroda postoje i u partijama ili preciznije: političke partije su takođe domovi naroda. U posljednjih nekoliko godina, mi nemamo poli-

tičkih partija koje se razlikuju po ideologiji. Recimo, nemamo liberale, socijal-demokrate, komuniste, nacionaliste, fašiste... Imamo samo bošnjačke, srpske i hrvatske partije. Oni koji su instalirani u naše ustave kao „ostali“, koliko znam, još nemaju svoju stranku. O čemu se, zapravo radi? Političke partije nisu više kreatori i realizatori političkih koncepata nego su bukvalno predstavnici „naroda“. Po tom principu, u parlamentima već formiraju i svoje klubove poslanika. Evo, na posljednjim opštim izborima u BiH, pobijedili su nezavisni socijaldemokrati Milorada Dodika i Socijaldemokratska partija BiH, Zlatka Lagumdžije. I to ubjedljivo. Ali, to je rezultiralo novim bh paradoksom: socijaldemokrati su pobijedili, međutim, socijaldemokratije nema! Ona je, kao ideja, poništena liderskim kalkulacijama, kriminalom i činjenicom da su socijaldemokrati ušli u vještačke, neprirodne, koalicije sa nacionalnim partijama, dakle, sa SDS, sa SDA, sa dva HDZ-a u BiH... Politički rečeno, to je veleizdaja jedne kvalitetne ideje. A što je još gore, Zlatko Lagumdžija je čak ušao i u novu koaliciju sa Fahrudinom Radončićem i njegovom partijom, sa ljudima koji su, najblaže rečeno problematične moralne prošlosti. Da ne upotrebim težu riječ. Stari ljudi kažu da onaj ko izda ideju, taj će izdati i oca i majku, domovinu, sve ono u životu vrijedno. Zamislimo, recimo, da nam u ovoj našoj državi ministar sigurnosti bude jedan Fahrudin Radončić ili bilo ko drugi ko očigledno nema potreban kredibilitet!

No, tako je kako je. Zbog svega toga, možda sam ništa drugo do samo jedan teški pacijent pomenute psihijatrijske klinike, ali doista mi se svuda priviđaju domovi naroda. I danju i noću. I doista sam sve više uvjeren da smo taoci morbidne logike (i politike) koju proizvodi dominacija etničke matrice i njena isključivost. Dakako, još smo veći taoci plemenskih vračeva koji upravo na mističan, magijski način, drže svoja plemena u pokornosti, ubjeđujući ih, svakodnevno, da sve što rade moraju raditi samo u plemenskom interesu. Čini mi se da još jedino zgrada u kojoj stanujem i u kojoj sam donedavno bio predsjednik kućnog savjeta – nije dom naroda. Tu ne žive narodi nego komšije, ljudi, prijatelji, drugari... Oni koji su svaki dan zajedno, koji pomažu jedni drugima i koji se međusobno, upravo ljudski, razumiju. I ne samo to: moram reći da radimo vrlo efikasno, da smo u jednom kratkom roku, okrečili stubište, popravili poštanske sandučiće, ugradili interfon, popravili krov koji je prokišnjavao itd. Baš nam je lijepo. Kao sasvim običan čovjek, želio bih da ubuduće imamo što više nečega tako lijepog, a što manje domova naroda. Naravno, i što manje svega onoga što nas, kao ljude, ponižava. Otuda, nije na odmet da ponovim onaj ispis sa početka ovog komentara, pa i sa početka ovdašnjih tragičnih događanja: dokle god smo poniženi kao ljudi ne možemo biti uspravni kao pripadnici svog naroda.


Ilustracija: Izeta Štaljo

Napisao: Severin Rakić

Bosanski putopis #1 EHER 22 Š BANJA LUKA


Reportaža Nan-ina, japanskog učitelja žena u periodu Meidji(1),jednog dana posjeti neki unverzitetski profesor koji je želio da od njega nauči zen. Nan-in je poslužio čaj. Napunivši gostu šolju, nastavio je da sipa. Profesor je začudjeno posmatrao kako se čaj prelijeva, te naposlijetku reče: “Puna je, ne može više stati!” Na to će Nan-in: “ Kao i ova šolja, pun si svojih predrasuda i ubjedjenja. Kako mogu da ti objasnim zen ako prethodno nisi ispraznio svoju šolju?” Na put u Bosnu, krenuli smo ispraznivši svoj fildžan. Nakon 16 godina izbjeglištva i nepravde koja nam je nanesena, to zaista nije bilo nimalo lako. Ipak, uporan i dugotrajan duhovni trening počeo se otplaćivati, pa je fizički i psihički equilibrium u kome smo se nalazili, bio sasvim dovoljan da se suočimo sa prošlošću. Prvi veliki izazov putovanja bila je Venecija, naša prva destinacija u Evropi. Sjećanja na vrijeme izbjeglištva septembra 1994., provedenog u ovoj drevnoj prijestonici kulture, ispreplitala su se sa javom sadašnjeg trenutka. Onda sam na stubama opjevane bazilike, mojoj kćerki u bešici,čitao ove stihove: Trovalo me je podmuklo, gnjilo, al’ ipak neću nikog klet; što god je muke na mene bilo, da nikog za to ne krivi svet: Jer, što je duši lomilo krilo, te joj u jeku dušilo let, sve je to s ove glave sa lude, Santa Maria della Salute. Danas, na ovim istim stubama, mojoj kćerki ponovo recitujem Lazu Kostića: Tad moja vila preda me granu, lepše je ovaj ne vide vid; iz crnog mraka divna mi svanu, ko pesma slavlja u zorin svit, svaku mi mahom zaleći ranu, al’ težoj rani nastade brid: Što ću od milja, od muke ljute, Santa Maria della Salute. I zaista, sva ta poznata mjesta danas su izgledala drugačije, ljepše, čistije, jasnije. Blještao je Georgione-ov Tempest na zidu Galeria di Accademia; Duzdeva palaca, oslikana Tintoretovim tonovima, danas je u mojim očima imala sjaj nekadašnje moći Venecije; čak je i sladoled u kafeteriji na trgu San Marco imao onaj isti ukus ranih šezdesetih kada sam sa roditeljima posjećivao Veneciju. Baš kao u pjesmi; nakon rime mraka, dolazi rima svjetla.

Pošto smo se napojili tri dana na slikarskim muzama Venecije, put nas je vodio kroz istarske konobe i kapelske kresove prema belom Zagreb gradu. Ako se ičim danas Hrvatska može porediti sa Evropom to su onda saobraćajnice, koje su toliko dobre da bih platio vožnju po njima i deset puta više da su samo zaiskali. Hotel Dubrovnik na Trgu je ‘classy’ kao i uvijek. Sutradan sam imao sastanak i nisam uspio mnogo uživati u Zagrebu; tek toliko da se poklonim Matoševoj skulpturi u Staroj Vlaškoj i prepustim se kulinarskim čarolijama ‘Vinodola’. Slavonskom avenijom, koja se danas zove Istočna obilaznica, napušta se Zagreb put Novske i za oko sat do sat i pol dolazi se u Okučane, gdje se odvaja put za Banjaluku. Tada već srce tako lupa, da hoće da iskoči iz grudi, pa je potrebno iz zdravstvenih razloga stati i popiti pivo kod Složne Braće. Poslije toga dolazi najmučniji dio, prelazak hrvatsko-bosanske granice u Gradišci zvani ‘A moglo je bolje!’ Kolona crnih audija u oba pravca i ostalo ‘stranci’; na jednoj strani namirisani i ljubazni carinici na ‘braniku Evrope’; na drugoj strani, namrgodjeni brkajlije što svaki put dok pregledaju inostrani pasoš u sebi pomisle:

“Vidi ovog pedera došao na odmor iz Australije, a ja moram ovdje raditi čitav mjesec za 500 KM”. Na pamet mi pade mali Mićo, koga smo svi u zgradi zvali Ćomi. 1992. u jeku najveće pljačke, čujem Miću kako priča s djecom ispod mog balkona: “Moj tata zarobio televiziju”. Gotovo istovremeno mi ispade iz usta: “Najbolje da oslobodite zarobljene televizore!” Brko proviri kroz šalter sa pitanjem: “Šta kažete?”. “Ništa, duga je to priča”, procijedih. On mrdnu rukom u znak oslobadjanja i put se nastavi. Sve je dalje poznat krajolik, gotovo da sam ga biciklom prošao. Izmjenjuju se poznate kafane; stoka i poljoprivredne mašine na cesti; smrad svinjogojske farme u Topoli; policijska zasjeda u Rovinama, tik uz kafanu gdje se okreće kao i prije 20 godina onaj isti ‘levat na ražnju’. Moja kćerka zatvara oči pred 'barbarskim prizorom.' Pravi se da upravo nije bila svjedokom razvlačenja Hector-ova mrtva tijela prikačenog za Achill-ovu trokolicu oko opsjednute Troje, dok kralj Priam i kraljica Hecuba na bedemu, nijemo posmatraše šta se radi od njihove krvi i mesa(2). Žene nekako bolje razumiju mlade; valjda su perceptivnije od muškaraca, kada su djeca u pitanju. Osjetivši da je mojoj kćerki muka od prizora, moja žena okrenu na šalu: “Sine, ovdje počinje Balkan,” iako duboko svjesna da smo granicu Balkana prešli već prije nekoliko sati, pa nastavi: “Ovdje se ništa nije promijenilo već tri hiljade godina, izuzev što me ranije put za Gradišku podsjećao na ringišpil, a danas je to pravi cirkus”. ‘Smej se bajaco dok ti bol razdire grudi’, pretvarao sam se da mi je njen komentar smiješan. Iznutra sam plakao za sretnim danima ribolova provedenim sa Sakibom i njegovim sinovima na Savi, Velikom i Malom Strugu, Orahovoj, prvom ulovljenom šaranu, ribljoj čorbi od štuke i šniclama od soma, prvoj flaši piva. Gdje je sve to nestalo, gdje su sada ti ljudi sa rijeke Save, sa granice, granice čega? Istoka i Zapada? Zapad nikad nije prihvatio Balkan, jer ga nije razumio, a Balkan nikad nije mogao biti Istok, jer je bio suviše daleko od njega. Balkan je ostao Balkan; ničija zemlja. Da je Mozart živ sve bi bilo drugačije. Možda zato što je bio dijete, čak i na kraju svog života? “Kako možeš živjeti u proslošti?” iz razmišljanja me prenu glas. Već više od dvadeset godina slušam taj glas koji me opominje da više nisam dijete, nego čovjek, glava porodice sa obavezom da se staram o ljudima. Ali taj jedan dio mene, ta prkosna mladost u meni, uporno odolijeva napadima razložnog, odgovornog, logičnog. “E moj Peter Pan, blago tebi kad još uvijek možeš da sanjaš” ponovo će glas. Dalje, uz put, redala su se sela u Lijevču polju, a dogadjaji i likovi iz prošlosti, vezani za ovo ruralno predgradje Banjaluke, prolazili su kroz glavu: Mrki ponedjeljak, birtija u Trnu, gdje niko ne postavlja pitanja; aero-mitinzi sa ocem na aerodromu u Zalužanima; nezaboravno putovanje sa Bahtijarevićima sinobusom u Ivanjsku, sa obaveznim zaustavljenjem u Zalužanima; Prijedorska cesta, moja omiljena biciklistička tura do Omarske i nazad. Stojimo na semaforu kod Petrićevačke crkve u predvečerje dugog ljetnog dana i šutimo. Na mjestu crkve sada je samo veliki križ i zelenilo. Kroz otvoren prozor dopiru zvukovi prvog stavka ljetne simfonije cvrčaka. Pali se zeleno svjetlo i mi ulazimo u Banjaluku; put kroz Bosnu se nastavlja.

1.Meidji period (1868-1912) je vrijeme otvaranja Japana prema svijetu, vrijeme vesternizacije i modernizacije zemlje. 2. Dogadjaj koji se navodi kao vrhunac barbarizma u istoriji ljudskog roda: U vrijeme opsade Troje, grčki junak Achilles frustriran nemogućstvom osvajanja utvrdjenog grada Troje i zaslijepljen mržnjom zbog pogibije svog usvojenog brata Patroculos-a od mača trojanskog princa Hectora, odlučuje nakon sšto je ubio Hectora da tijelo mrtvog princa sveže za svoju trokolicu i vuče ga danima po prašini oko zidina Troje, sve dok napokon trojanski kralj Priam nije izašao pred Achilla i golemim blagom molio za otkup tijela svoga sina.

Š E H E R 23 BANJA LUKA


Tekst: Ozren Tinjić

a više nema one stare Banje Luke, baš kao i njenih građana, priča je stara gotovo dvije decenije, i već svaki promrzli vrabac na grani dobrano je zna. Mlađe generacije, vjerovatno opterećene kojekakvim ovomilenijskim tehnologijama, besparicom, besperspektivnošću, nemaju ni trunke znatiželje, a kamoli želje da čuju kako je njihov rodni grad nekada izgledao, kako je živio, kako je disao... Tako, nažalost, postaje malte-ne Sizifov posao, otrgnuti od zaborava onu staru Banju Luku, posebno onu od prije razornog zemljotresa 1969. Kada se svemu pridodaju kojekakve novokomponovane monografije, čiji su autori, u najmanju ruku sumnjivog talenta, još sumnjiviji nosioci raznoraznih školskih, pa čak i fakultetskih diploma, a pride su dobro finansijski nafilovani i novopartijski indoktrirani, a da ne govorim o porijeklu i mjestu rođenja, elem, onda čovjek može samo zamisliti šta ti i takvi pišu o gradu na Vrbasu. Uglavnom, one posljednje, vrijedne pažnje, ”potkovane” monografije o Banjoj Luci nastale su krajem 70. i početkom 80. godina prošlog stoljecća. Negdje, završno sa Acom Ravlićem. Svakako da je u životu grada jednu od glavnih uloga, bez premca, odigrala ta najdemokratskija ustanova na svijetu - kafana! A

D

EHER 24 Š BANJA LUKA

Banja Luka je od pamtivjeka bila prepoznatljiva, kako po njima, tako i po njihovim vlasnicima. O gostima, razno-raznih fela, da i ne govorimo. Zapravo, gotovo sav društveni život grada se odvijao u kafanama i u vremenu kada nisu postojali disco klubovi i kafići. Kafane, one naše, bile su okupljališta raznih slojeva društva, od onih slabijeg imovnog stanja do onih imućnijih. Imale su svoja, nepisana, pravila ponašanja. Svaka kafana je imala svoju klijentelu, a konobari i kuhari se obično nisu decenijama mijenjali, baš kao i gosti. Kao što neko jednom napisa, ”kafana živi za goste namjernike, ali i one stare. U nju se ne ulazi slučajno, već isprovociran gorućom željom, ili, barem, alkoholičarskim porivom. A u njoj, u njoj vas svi vole, do posljednje pare ili dozvoljenog minusa, ali vas vole ono pravo”! To su bila mjesta u kojima se tugovalo i radovalo. Slavila su se rođenja i svadbe, tugovalo kada neko preseli na onaj svijet, proslavljale su se diplome ili zaposlenja, tuga zbog izgubljene utakmice ili sretnog/nesretnog razvoda umakala se u alkohol, pa i umiralo. Baš poput pokojnog, najvećeg boema među ljekarima (ili obratno!), dr. Josipa Jovića-Šovera, što naglo, jednog predratnog ljeta, za stolom u bašti ”Mostara, iznemogla srca predade svoju dušu, Svevišnjem.


Sjećanje

Nekad u Banjoj Luci bilo - sad se spominjalo!

INSTITUCIJA ZVANA KAFANA Obično se znalo gdje ko od gostiju sjedi, pa čak i da ga danima nema, recimo zbog bolesti, njegov stol i stolica su ostajali prazni. Znalo se ko može a ko ne može pričati i pijanski elaborirati. Jednom rječju znao se red! Nekako mi je prirodno krenuti od Šehera, nizvodno i stići do Hiseta. Zaista, ne bez razloga, jer taj dio grada krasile su tri kafane. Ona kod Tice (i Kade, naravno), potom ”Orhideja” a prekoputa ”Tri fenjera”. Svaka od njih bila je specifična, kako po gostima, tako i po vlasnicima. Otprilike, baš kao kod Tice, samo s druge strane Vrbasa, kultna i na svoj način osebujna, bila je ”Alibaba” bez 40 hajduka ali isto toliko i više redovnih, svakodnevnih birtijaša. Nešto više od Hiseta, kod Močila, bila je ”Ciglana”. Opisuju je oni stariji kao lijepo, tiho mjesto. I opet nizvodno, sa obe strane Vrbasa, ukotvile se Hilmijina kafana i ”Studenac”. Samo ih razdvajao gradski most, te nekoliko virova i zelena. Koje li divote, posebno u rane večernje sate, sjediti uz Vrbas, slušati njegov plahovit šum i uživati u kojekakvim mezetlucima i kvalitetnim pićima. Utom nas, eto, u Mejdanu, ”Maloj čaršiji”, petom kvartu, kako već hoćete, koji je, na samo sebi svojstven način, obilježio kafansku istoriju Krajiške ljepotice. Zađete li u ili prema potoku, eto vas u ”Bajkalu”, kod Halime, Priliplije, potom skoknete do ”Fontane”, ”Sane”, a za poguzije bujrum vam u ”Bujrum”, kod Cigle, Irfana Hadžića, dragu i uščupernu kafanu ispred osnovne škole ”Kasim Hadžić” (što neko reče, onako šeretski, gdje će Irfo imati kafanu nego li uz prezimenjaka i još -pridenarodnog heroja!). Noge onog što načini ovo pisanije već pomalo bride od ove šetnje Banjom Lukom. Idem preko gradskog mosta, kamenog, pored Kastela, pa preko pijace i eto me u srcu grada. Čuvene, neponovljive kafane (hoteli i restorani) kojima su znanjem, šarmom i spontanom elegancijom udahnuli Milkan Gojić i Slavko Tadić. Jedan direktor hotela ”Palas” a drugi hotela ”Bosna”. E, tu se zaista sve znalo. Tu su se mogle vidjeti i leptir mašne i raznorazne kravate... I nije mogao, ili nije znao, ili nije smio-svako ući! U biti stvari, u čaršiji se sve znalo! I dobro i loše, i ko šta može i ko ne, ko zaslužuje poštovanje a ko ne. Na red, u centru grada, dolaze i one ”državne” kafane. Nezaobilazne poput ”Beograda” u Pijadinoj, ”Mostara” u Šolajinoj ili ”Zore”, snack-a u Martićevoj, nadomak kultnog ”Aleksinca”. Prema poliklinici, nedaleko od ”Ozebiha”, pod vinovom lozom ustoličila se i mnoge generacije ispratila kafana ”Park”, Adema Dolića. Prema Boriku carovali su u baraci ”Lovćena” Vojo Dobrković, a nešto dalje, u istoj, Gundulićevoj ulici, Mujćin u ”Malom Borcu”( ja, koje su se tu pare prokockale!). U Boriku, komšiluku, na pisomet, stolovao je Begović. Neki rekoše da je to bio ”poetski amfitetar

boemskog fakulteta”! Sa sigurnosšću se može to reći za čuveni ”Cabare” koji je decenijama odgajao generacije istinskih glumaca i budućih alkotalenata kako banjalučkog, tako i jugoslovenskog dramišta. Slavko Zamola je zaista znao svoj posao. I dok ruke ove spisateljske lagano drhtulje, što od same pomisli na ova divna mjesta moje mladosti, toliko od gladi a, bogami, i od žeđi, na klimavim nogama, nošenim prokleto lijepom nostalgijom, jedrim uspomenama do Lauša. Da se odmorim u ”Oštrelju”.

Foto: Mišo Vidović

Popularne banjalučke kafane: Kod Alibabe i Studenac.

25 ŠE


Foto: Goran Mulahusić

Piše: Marjan Hajnal

ČUJEMO LI VAPAJ ŽEDNIH,

NA PLANETI VODE? (U tekstu su korišćeni podaci i navodi iz više različitih izvora. Svo autorsko umijeće bilo je okupiti ih na jedno mjesto) Kakva bi to bila utjeha za čovječanstvo da se čak i potvrdi tačnom hipoteza da na ostalim planetama sličnim Zemlji ima vode? Postoji, navodno, prema posljednjim rezultatima osmatranja, čak sto milijardi super-zemlji u susjedstvu Sunca. Najnoviji snimci spektrografa HARPS iz Europske svemirske promatračnice potvrđuju pretpostavke kako postoji mnogo planeta sličnih Zemlji u galaksijama oko crvenih patuljaka. Međutim, istraživanja u Sunčevom sistemu, i dalje u kosmosu, toliko su skupa da o njima i ne postoje objavljeni podaci, ali sigurno je da višestruko prevazilaze troškove dugoročnog rješavanja opskrbe ljudi čistom pitkom vodom u najugroženijim regijama. Šta mala djeca imaju od toga što su znanstvenici pronašli, recimo, planetu udaljenu dvadeset svjetlosnih godina, sa identičnim uvjetima koji vladaju na Zemlji, a neće dočekati niti svoj prvi rođendan, jer nisu imala čistu vodu za piće i održavanje neophodne higijene bitne za zdravlje? Ta djeca su rođena na ovoj rajskoj planeti i bolja im nije potrebna. Ali, moraju svojim životima da plate cijenu ludila prokletih uništitelja. Alarmantna upozorenja koja dopiru iz UN svjesno se ignorišu od strane razvijenih zemalja. Nedostatak adekvatne edukacije stanovništva rezultiralo je potpunom nezainteresiranošću za činjenicu da u svijetu svakodnevno umre 6000 djece zbog nedostatka pitke vode i kao posljedica života u nehigijenskim uvjetima. U mnogim sušnim regijama voda je suviše veliki luksuz da bi se koristila za pranje ruku sapunom, a dijareja je u posljednjih deset godina ubila više djece nego svi ratovi vođeni nakon Drugog svjetskog rata. EHER 26 Š BANJA LUKA

Čovjek u svojim narcisoidnim teorijama uobražava sebi da je racionalno biće. Zavisi kako se na koga odnosi. Nažalost, među predstavnicima "jedine vrste obdarene razumom", uglavnom prevladavaju iracionalni tipovi. U prirodi osim čovjeka ne postoji nijedno nerazumno biće, ne zato što ostalima manjka svijest, već naprotiv, biljke i životinje su, prema nekim ljudskim standardima, apsolutno racionalne. Pogledajmo kratki pregled čovjekove "racionalnosti": U zemljama u razvoju jedna osoba, u prosjeku, potroši 10 l vode na dan. U Velikoj Britaniji jedna osoba u prosjeku potroši 135 l vode na dan. U Europi se 11 milijardi dolara svake godine potroši na sladoled. U SAD-u i Europi 17 milijardi dolara potroši se na hranu za kućne ljubimce. U Europi se 105 milijardi dolara godišnje potroši na alkoholna pića, što je desetostruki iznos novca sa kojim se može obezbijediti adekvatna voda, sanitarni i higijenski uslovi za sve. Kada se jednom pusti voda iz vodokotlića potroši se onoliko vode koliko jedna osoba u zemljama u razvoju na dan upotrijebi za piće, pranje, kuvanje i čišćenje. Jedno prosječno europsko domaćinstvo na dan potroši i do 180 litara po stanovniku, od čega svaka osoba 60 litara iskoristi samo za ispiranje toaleta! Jedno od rješenja je suhi WC: "Južnoafrička republika je država sa problemom što se vode tiče. Rapidno se povećava potreba za pitkom vodom i zato sebi ne možemo priuštiti da taj vrijedni prirodni izvor trošimo na ispiranje WC školjki", rekao je Teddy Gounden, jedan od voditelja projekta "Suhi WC". Interesantno je da se najmanje vode potroši na piće:


Ekologija - za piće i kuhanje potroši se 3-6 l - pranje posuđa 4-7 l - čišćenje u stanu 5-10 l - pranje rublja 20-40 l - kupanje i tuširanje 20-40 l Nije problem jutarnje tuširanje, već šoljica kafe koju popijete uz doručak. Britanski naučnik John Anthony Allen osvojio je glavnu nagradu na Svjetskom danu vode (obilježava se 22. marta) u Stockholmu za istraživački rad pod nazivom "Virtuelna voda". "Virtuelna voda postoji od kako se čovjek počeo baviti trgovinom," kaže John Anthony Allen. On je izračunao da se za šoljicu kafe, uključujući proizvodnju, pakovanje i izvoz, potroši 140 litara vode! Dakle, za svaku popijenu šoljicu kafe potrebno je 14 virtuelnih kanti vode. Za skoro milijardu ljudi na zemlji, koja nema pristupa čistoj i pitkoj vodi, to je neizmjeran luksuz. Još nekoliko primjera: - za proizvodnju 0,5 l piva potroši se 10 l vode - za 1 kg krompira potrebno je 500 l vode - za 1 kg riže 1900 l vode - za 1 kg piletine 3500 l vode - za 1 kg govedine potrebno je žrtvovati 16.000 l vode "U samoj genezi, nastanku, proizvodnji, sadnji i uzgoju biljaka ili prehrani životinja upotrebljava se voda. To je takozvana virtualna voda, koja se nalazi u svakoj šoljici kafe, u svakom hljebu ili svakoj majici", kaže Roland Gramling iz organizacije za zaštitu čovjekove sredine "World Wide Fund for Nature". On je izračunao da svaki Nijemac u prosjeku potroši 5.300 litara vode dnevno, računajući i količine potrošene "virtualne vode". Građani Njemačke tako bi godišnje, da crpe vodu iz njega, ispraznili čak tri puta Bodensko jezero, koje je najveće jezero u srednjoj Europi. Polovina tzv. "virtuelne vode" se međutim uvozi i dolazi u zemlju s hranom, odjećom, hranom za životinje. Virtualna dimenzija mogla bi pomoći da se obzirnije i odgovornije odnosimo prema takvom jednom blagu kakva je voda, kaže japanski stručnjak za vodu Taikan Oki sa Univerziteta u Tokiju. „Uzeću Japan kao primjer. Uvozimo puno pšenice iz SAD-a. Pri tome sve je više suša, a za navodnjavanje polja koristi se voda iz slojeva zemlje, koji se ranije nisu dirali. Ne može se reći da je to tzv. obnovljivi pristup," smatra Taikan Oki. I kineski geolog Fan Ćiao iz Sečuana upozorava da, kao posljedica privrednog razvoja danas 440 od 600 kineskih gradova raspolaže sa premalo vode. Pored toga voda je na mnogim mjestima kontaminirana. On upozorava da će doći do dramatičnih posljedica, ukoliko se ovakav trend nastavi. Svjetska zdravstvena organizacija objavila je najnovije podatke koji ukazuju da će samo ove godine život izgubiti oko 1,6 miliona ljudi zbog konzumacije zagađene vode. Dvije milijarde ljudi u svijetu uskraćeno je za osnovne sanitarne jedinice. Jedna sedmina svjetske populacije je bez redovne opskrbe vodom. Voda je sve skupocjenija, a zbog nje bi u skorijoj budućnosti mogli biti vođeni ratovi. Doduše, još nijedan rat nije vođen zbog vode, ali širom svijeta postoji skoro 300 konfliktnih žarišta na kojima bi u budućnosti mogli izbiti ratovi zbog vode. Vrisak očaja koji se čuje iz Ujedinjenih naroda i humanitarnih organizacija za pomoć guši se, jer mu se ne dopušta da u svakodnevnim vijestima dobije odgovarajuće prioritetno mjesto. Indijski farmeri već se bore jedni protiv drugih zbog vode, a napetosti se iz istog razloga povećavaju u Kašmiru. Ugrožen je sam kulturni status čovjeka, ugrožena je njegova esencijalna duhovnost. Kroz najsvetiji za Indijce grad Vrindavan ne protiče više najsvetija rijeka Yamuna. I ranije već iscrpljena rijeka pregrađena je nekim mostom u izgadnji i njene vode su preusmjerene, a suhim koritom kroz

grad teku samo fekalne vode. Nema više mogućnosti za tradicionalna obredna kupanja. Ipak, stanovnici Vrindavana ne odustaju i prikupljaju glasove potpisnika peticije upućene vlastima koje će možda reagirati tek ako se prikupi milion potpisa (proslijeđena molba: potpišete ovu peticiju i pošaljete je svim svojim prijateljima): http://www.saveyamuna.org/sign-yamuna-petition

Djeca u zagađenoj Yamuni To je samo primjer kako se treba stalno i uporno djelovati. Bez sinhroniziranog međunarodnog djelovanja nema ni reakcije. Tako se trebaju i Bosanci boriti da se ponovo može piti voda sa Vrela Bosne. Tužno je i tragično da je rijeka po kojoj se zove jedna država – Bosna – zagađena već na svom izvoru. U središnjoj Aziji se naftom bogati Kazahstan, Uzbekistan i Turkmenistan bore za pristup izvorima vode sa svojim siromašnim, ali vodom bogatim susjedima Kirgistanom i Tadžikistanom. Postoji i dugogodišnji sukob oko rijeke Mekong, gdje kineske brane ostavljaju milione stanovnika Vijetnama i Kambodže bez adekvatnog pristupa vodi. I rijeka Jordan iz koje Izrael koristi 90 posto vode uzrokuje teške probleme za Palestince. Zahvaljujući potpuno neracionalnom i nesavjesnom razbacivanju vode nivo jezera Kineret je tri i pol metra ispod crvene linije. Vlasti Jordana redovito pozivaju narod na trodnevni post i molitvu za kišu. Muslimanske molitve poznate kao Salat al-Istiska, poznate od vremena poslanika Muhameda, često se organiziraju širom Bliskog istoka, gdje je voda rijetka i od neprocjenjive vrijednosti, posebno na Arabijskom poluostrvu. Jordan, jedna od 10 zemalja sa najmanjim rezervama vode na svijetu, ima oko 6,3 miliona stanovnika i troši oko 900 miliona kubnih metara vode godišnje. Zemlja, u kojoj je 92 odsto teritorije pustinja, oslanja se većinom na kišu za poljoprivredu, koja čini 3,6 odsto ukupnog društvenog bruto proizvoda. Više od 60 odsto potrošnje vode godišnje odlazi na poljoprivredu. Međutim, pet godina zaredom kiše su ispod prosjeka što je dovelo do manjka oko 500 miliona kubnih metara vode godišnje. Jordanu je potrebno 1,6 milijardi kubnih metara vode godišnje kako bi ispunila svoje potrebe do 2015. godine. Časopis "Nacionalna geografija" objavio je alarmantne podatke da će uskoro presušiti čak osam velikih svjetskih rijeka zbog pretjeranog iskorišćavanja. Riječ je o rijekama Sir Darja, Amu Darja, Žuta rijeka, Ind, Testa, Rio Grande, Marej i Kolorado. Kolorado snabdijeva vodom oko 30 miliona ljudi, a tek jedna desetina nekadašnjih količina vode danas stiže u Meksiko. Ind snabdijeva 170 miliona ljudi u Pakistanu, ali se više ne ulijeva u okean kod Karačija. U tom gradu zato izbijaju česti sukobi zbog nestašice vode za piće. Rio Grande, jedna je od najvećih rijeka u Sjevernoj Americi, glavninom toka granica između SAD i Meksika. Zbog pretjeranog iskorišćavanja i suše sada jedva stiže do Meksičkog zaliva. Testa koja dužinom od 315 kilometara protiče kroz indijsku državu Sikim, sada je gotovo presušila. Ribari od nje više ne mogu živjeti, a vode više nema dovoljno ni za ratare. Rijeke Amu Darja i Sir Darja ulijevale su se nekada u Aralsko jezero, međutim, 60-ih godina prošlog stoljeća preusmjerene su, a danas su gotovo presušile. Najduža i najvažnija rijeka u Australiji je rijeka Marej. Čak 40 odsto stanovništva koristi ovu rijeku kao izvor pitke vode. Snižavanje nivoa rijeke izazvalo je povećanje saliniteta, što prijeti usjevima. Žuta rijeka u Kini duga je gotovo 5.500 kilometara, a radi navodnjavanja usjeva povremeno presušuje još od 1972. godine. U 1997. godini nije tekla čak 230 dana. Ne ostaje nimalo mjesta za sumnju, voda je već sada traženija od nafte, postaće vrijednija od zlata. Još jedan od dokaza "racionalnosti" humanoida: Voda i hrana – za automobile! U Brazilu se uništavaju ogromni prašumski kompleksi u Š E H E R 27 BANJA LUKA


Ekologija cilju sadnje kukuruza, soje, uljane repice i šećerne trske namijenjenih ne za ishranu ljudi, već za proizvodnju biodizela. Ne postoje nikakvi proračuni koliko će biti potrebno uništiti vode za proizvodnju hrane, koja će biti uništena da bi se pokretali automobili. U Velikoj Britaniji bilo bi potrebno 26 miliona hektara da bi naftne derivate zamijenila biodizelom, a raspolaže sa 5,7 miliona hektara. Američki naučnik Brian Tokar navodi rezultate jedne studije Minesota univerziteta prema kojoj je 2005. godine 14% američke proizvodnje kukuruza potrošeno da bi se proizvelo 6 milijardi galona bioetanola, što čini tek 1,7 % potrošnje benzina u SAD. Ukoliko bi se ukupna proizvodnja kukuruza u SAD upotrijebila za proizvodnju bioetanola, ta količina bi zamijenila 12% potrošnje benzina. Ukupna količina proizvedene soje dala bi tek 6%. Ukoliko se odbije energija koja se potroši prilikom proizvodnje biogoriva, ukupna zamjena bila bi samo 5,3%. Istovremeno dok se od poljoprivrednih kultura pravi biodizel, godišnje od gladi umre 10.000.000 djece, a 300.000.000 ih je neuhranjeno. Satelitski snimci pokazuju da je 40% kopna već iskorišćeno za poljoprivrednu proizvodnju (usjevi i pašnjaci). Nema dovoljno zemljišta ni za proizvodnju hrane, a kamoli goriva. Obezbjeđivanje novih površina dovodi do drastičnog uništavanja šuma, što znači da se povećava količina ugljičnog dioksida u atmosferi, povećava globalno zagrijavanje i ugrožava biodiverzitet. U Indoneziji i Maleziji milioni hektara šuma se sijeku da bi se obezbjedile površine za gajenje uljane palme od koje se dobija biodizel. Hiljade biljnih i životinjskih vrsta zbog toga nestaju. Bioenergetski usjevi nisu održivi, jer ubrzano osiromašuju tlo i čine ga manje plodnim. Iako je biodizel energetski efikasniji, on stvara mutagene i kancerogene plinove. Pored toga, proizvođači biogoriva vrše pritisak za intenzivnije korišćenje genetski modifikovanih biljaka. Upotreba velikih količina najjačih pesticida i vještačkih đubriva doprinosi zagađivanju tla. Proizvodnja bioetanola u SAD košta više nego što je njegova tržišna cijena, a opstaje zahvaljujući ogromnim subvencijama. Odakle će i ko će obezbijediti više od 500.000.000 tona žitarica koje potražuju SAD i EU da bi proizvodile biogorivo, pita kubanski lider Fidel Kastro, koji tvrdi da manija za biogorivom, u stvari, predstavlja internacionalizaciju genocida. Da li je smisleno spaljivati hranu da bi se vozili automobili? Da bi se rezervoar jednog visokolitražnog američkog automobila napunio čistim bioetanolom, potrebno je da se preradi tolika količina kukuruza koliko je potrebno da se jedan čovek hrani godinu dana. Dr Mae Won Ho navodi da će, ukoliko se postojeći trendovi nastave, siromašne nacije hraniti proždrljive apetite bogatih zemalja za biogorivom umjesto da proizvode hranu za svoje gladne mase. George Monbiot kaže da će njive hraniti automobile, a ne ljude. To zvuči suludo, ali, dodaje on, „tržište reaguje na novac, a ne na potrebe“. U takmičenju tražnje za gorivom i takmičenju gladnih za hranom, utrku uvijek dobijaju vlasnici automobila. Britanija je postavila cilj da 33% naftnih derivata u ovoj zemlji zamijeni biogorivom do 2050. SAD planiraju do 2017. godine 25% fosilnog goriva zamijeniti biogorivom. Pored nedostatka vode, postojeće rezerve se zagađuju enormnom brzinom. Stručnjaci procjenjuju da bi do 2050. mogle izumrijeti ribe u svjetskim okeanima, a sa njima i sve ostale vrste u lancu ishrane. Šta će biti sa dijelom ljudske populacije koja živi isključivo od ribolova? U izvještaju o zelenoj ekonomiji procjenjuje se da se ribarstvom u svijetu bavi 35.000.000 miliona ljudi, na 20.000.000 brodova. Oko 170.000.000 radnih mjesta vezano je direktno ili indirektno za ovaj sektor, a ukupan broj ljudi koji financijski zavise od ribarstva je 520.000.000. Prema podacima UN, 30 % svjetskog ribljeg fonda već je uništeno. Procjenjuje se da je kapacitet svjetske ribarske industrije veći za 60 % u odnosu na nivo pod kojim bi riblji fond bio održiv. Uz obale Eufrata sve je manje uslova za život jer je Tuska nakon izgadnje sistema hidrocentrala drastično smanjila dotok vode Siriji i Iraku. To pitanje ima apokaliptički smisao, jer Ibn Sirin u svom "Velikom tumaču snova" piše: "Ako neko sanja da pije vodu sa Tigrisa,

28

postaće ministar ako je toga dostojan i dobiće imetak koji ide uz to zvanje. Ako neko sanja da pije vode sa Eufrata – postići će blagoslov, korist i blagodat. Ako neko sanja da je Eufrat presušio, to znači da će umrijeti halifa ili da će halifa izgubiti imetak." No, kako iz današnjih rijeka piti vodu? Dalje, prema islamskim izvorima, prenosi se od Ebu Hurejre r.a. da je Resulullah salAllahu alejhi we Sellem rekao: "Neće nastupiti Sudnji dan dok se Eufrat ne povuče sa brda zlata, brda zbog kojeg će se ljudi međusobno ubijati, od stotine će biti ubijeno devedeset devet, svaki od njih će tada reći: Da mi je da budem onaj koji će ostati živ." Turska završava svoju gigantsku "Ataturk" branu kao dio svog “Ghad” programa u kojem izgrađuju ukupno 22 brane. Sa druge strane, European Water Authority ukazuje da će, u svjetlu politike Turskih voda, druga ogromna rijeka Iraka, Tigris, potpuno presušiti do 2040. Ako Irak ne mogne sklopiti dogovor sa Turskom o pravednoj podjeli vode, suočiće se sa pravom katastrofom potpune suše." Rijeka Eufrat već sada pokazuje zlato na svom dnu. Ali, to zlato biće bezvrijedno ako iz riječnog korita nestane vrijednije blago – voda. I biblijski prorok Johanan apokalptik imao je crne slutnje: "I šesti anđeo izli čašu svoju na veliku rijeku Eufrat; i presahnu voda njezina, da se pripravi put carevima od istoka sunčanoga", (vizija dolaska Mašijaha i kraja svijeta). Ako se ne ispune neka druga proročanstva, utemeljena i u znanosti o potopima i smjenama civilizacija, ostaje prisutna opomena da planeta Zemlja, kojoj su se i ranije naglo mijenjali polovi usljed velikih katastrofa, najvjerovatnije zbog padova velikih asteroida, može biti ugrožena i unutarnjim debalansom materije, kao posljedica vađenja biliona tona raznih ruda, uglja, nafte i plina. Zemlja se jednostavno može preturiti kao žiroskop i da se kontinenti nađu na kilometarskim dubinama okeana. Fosilizirane školjke na vrhovima planina nešto govore, kao i legenda o Nojevoj barci na vrhu Ararata (visok 5165 m). Među najvećim potrošačima vode su hoteli (uključujući i ploveće) i zajedničke ustanove (armijski centri, privatni i sportski bazeni, poljoprivredni sektor sa zastarjelom mehanizacijom, stočarske farme, subjekti pogrešnog odnosa prema ishrani). Jedni imaju za luksuz i ne razmišljaju ni o kome osim o zadovoljenju svojih egoističnih pobuda. 1854. godine indijanski poglavica Seattle uputio predsjedniku SADa Franklinu Pierceu kao odgovor na ponudu da država od Indijanaca kupi njihovu zemlju – u zamjenu za rezervat. "Kako može netko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi. Kako možete kupiti to od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaki zujeći kukac, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji kola kroz drveće nosi sjećanje na crvenoga čovjeka. Ta pjenušava tekućina što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate to isto naučiti svoju djecu. I da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera – priča događaje i sjećanja moga naroda. Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju djecu, da su rijeke naše sestre – i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu. Zemlja je naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god čini tkanju čini i sebi samome."


Mahala, nana i mjesec Ramazana U kuhinji je, raširena iznad šporeta na drva, izgledala kao najljepši ukras, krpa, sa likom djevojke koja kuha, a ispod nje je pisalo krasnopisom: “Kuharice dobro kuhaj samo kuću dobro čuvaj”. Tu sam rečenicu zauvijek upamtila, tako što sam sa njom vježbala i svoja prva slova u čitanju. Sećija pod pendžerom, je bila prekrivena bijelim, zategnutim šifonom kojeg je po rubovima krasio preljep puni vez nečijih vrijednih djevojačkih ruku. Napolju je dido Imšir pravio nanule, od drveta, i tražio što ljepše čivije, za zakucavanje kože, i kajša preko njih. Ja sjedim na šamrilici pored njega. -Za koga su nanule?- pitam didu, a on me i ne pogleda, pa samo promrmlja. -Za Ebanu!! - kratko je odgovorio. -E,onda dido, treba ih olakirati, jer mi je jučer dala bombone.- zamolim ga ja. Dade meni dido, neku kudelju da još malo išmirglam nanule i neku malu četkicu, a ja sam se pravila važna što odlučujem, ko će kakve nanule nosit’. Pored bunara, ležala je uvijek masa za zahvatanje vode, a podalje, lavor sa ribežom, vešni sapun i ribača četka. Nasapunjan bijeli veš, ležao je u gustoj sapunjici. Na štriku,viorio se oprani veš, podignut podbačajem. Miriše avlija svježinom i čistoćom oprana veša. -Idi, zove te nana!- reče mi dido i ja odskakutah do nje. -Molim nano, što me zoveš, što ti trebam? - nestrpljiva sam. - Donesi mi postekiju, ide nana da klanja, a ti gledaj da me niko ne ometa!kaza. - A što te nano ne smije niko ometat’?- pitam je u neznanju. Ona mi kaže. -Znaš.’ćeri, kad nana klanja, onda niko ne smije, niko ne smije da je prekida za vrijeme molitve, niko ništa da je upita i uznemirava!- prozbori ona i okrenu se. -Dobro nano!- odgovorim ja i vratim se trčeći do dide koji i dalje teše nanule. -Dido, kad nana klanja, ne smijemo je ometati! Tako mi je rekla!-kazah didu. -De ti Bela, moja, šmirglaj te nanule, ne smeta nani buka!- tješio me je dido. U međuvremenu, nana je otklajala podne pa sve hoda po avliji a onda se okrenu prema meni i kaže da se idem igrat’ sa komšijskom djecom, ali mi usput priprijeti: -Nemoj niđe ništa jesti, nit’ piti. Prvo pitaj druge jesul’ jeli.- savjetuje me nana. -A što nano?- pitam je ja začuđena. -Pa znaš kako je šćeri moja. Ramazan je, pa ko posti, tako oni pitaju druge što ne poste i, onda kažu da je grijeh, ako poste, i da se nesmiju i nemogu se omrsiti. -Kako to nano?- pitam je znatiželjno. -Ovo je mjesec Ramazana!- sladunjavo je odzvanj’o njen mili glas. -Čitav mjesec, nano, zar baš čitav mjesec?- zapanjeno pitam nanu otvorenih usta. -Eh ‘ćeri moja! Mora da znaš da se tad se posti, klanjanjem se Bogu moli, rade se dobra djela. Pa i dug, ako ga ima, se treba vratiti prije početka Ramazana, ne smije se nikom ništa prigovarati, ne smije se nikog vrijeđati i uzurpirati, sve moraš radit’ po istilahu, smireno i natenane.- miluje me nana rukom i pogledom. -A kad se izigram, Nano, šta ću onda?- ponovo je upitam. -Elem, onda kad se smrkne, vi djeca, popni te se tamo na Tekiju, pa kad se upale kandilji, jav’te nam, da se iftarimo.- progovara ona istim onim melodičnim glasom. A mi, gore na Tekiji u igri, šutimo i čekamo. Čekamo ka’će se upaliti kandilji. A onda, iznenada, skoro pred sami akšam niz Tekiju se čuje vika i cika djece koja trče : -Upalili se kandilji, upalili se kandilji. Svjetlo ili Nur!Zamirisa nešto mahalom pa svi sokaci i mahala mirom se rascvjetali! Iznosi se šerbe i donose se hurme. Miriše hrana. Najprije se dočekala voda, da se pokvase suhe usne i grlo. Sabur se hrani. Poslije iftara, sjedosmo na sećiju. Uz gas lampu, kraj pendžera, sjede žene. I ja. Komšiluk. Neka hekla, neka kera, neka po šifonu veze. Neka okom pogleda na mahalu i zabacuje. Oko mangale mirno sjede, usijana žera baca škiljavo svjetlo na poređane fildžane. Sve su uredne, čiste, na glavama im šamije sa iskeranim krajevima.

Napisala: Azra Dedić - I ona se Lutfina podivojčila, viđal’ je kako zanosno hoda!- govori jedna od žena pa nastavi:- Kažu, da je oko na prvog komšiju bac’la, onaj najstariji sin Omerov. -Ma ne govori budalaštine, šta to kazuješ, bona nebila, nije on za nje.- upliće se druga komšinica. Obe jednako rade svoj pos’o i ne dižu glave. Tak’i je adet. - A što nije, šta njemu mu fali, vrijedan je, čestit, radin, kućevan, sve mu od ruke ide.- odgovara prva u odbranu onog što je čula. Dok je govorila, virnu kroz pendžer. -Jest,al kažu da i voli sa ženama popričat’, a znaš i sama, takvi vazda sve olahko, ‘vamo oko žene, a sve bi i oko komšinica.- dobacuje treća. -Ah, šta joj je suđeno tako će da bidne, bolje i da njega gleda, neg’ nekog drugog a i vakat joj se udati, ‘vako je bolje. Bolje ikako neg’ nikako.- Tad se nana umješa. -Šut’te, ne govor’te budaleštine, nije tvoje da sudbine spajaš il’ razdvajaš.-Samo bona, nako pričam,već se podivojčila i vakat joj je za udaju.- kazuje opet ona prva. Ostavi keranje pored sebe i prinese fildžan ustima i srknu vruću kahvu. -Ako, dok je nje biće i momaka.- upada joj nana u riječ pa nastavi. - Ako se ne uda na vakat, biće i bruke. A bruka do podne, muka do vijeka!kaza nana.Tad se i ja umješah i priđem nani pa je, držeći je za dimije, upitam. -Nano moja, jel’ će se to Lutfina ćerka, za Omerovog najstarijeg, udat’?pitam. -Ah djete moje, ako bude suđeno, nikako drugačije. A šta ti znaš tako malešna, kako je tebe ono uč’la i govor’la nana, de ti sine vezi, i muči, ne valja sve u trepavice kup’ti kad žene pričaju.- zaruži me nana i započe da udiva konac u iglu. Udivala sam i ja svoj konac, nešto podugačak, nigdje kraja potezu sa rukom. Morala sam iz dva puta prošivat’. Uto se javi opet ona žena, do nane što sjedi, što je kerala. -Ova će se mala daleko udat’,viđ’ je koliki je konac udila.Nikad mu kraja!Kad odoše žene sa posijela, posla mene nana, da se kupam. Napunila je tekne puno mlake vode,okupa me i počešlja mi osušenu kosu. Ponovo je pitam, znatiželjna. -Što me nano kupaš svako veče? istanji mi kožu!- usput je pogledam. Kaže nana, Ramazan je, dijete, nema leći, neg’ čist u čisto, čist se mora leći i čist ustajati. Na sabahu, ugrijalo sunce, sav se pendžer cakli od sunceva sjaja. Ptice se raspjevale a jedna sunčeva zraka se odmara na šiljtetu pored mene. Tamo u ćošku sobe, na postekiji, klanja nana Sabah, ja se ušutila, da je ne ometem. Kad je završila pospremi tespih, Kuran i savi postekiju. Okrenu se prema meni i pomilova me po glavi. -Spremi se i doručkuj, sine, pa ćeš otić’ do ebane i odnjet joj haber.- reče nana. -Kakav haber? - upitam je ‘nako bunovna . -Znaš da naša ebana živi sama, pa ćeš joj reći da će se iftarit’ kod mene. Ne valja biti ni sam za stolom.- završi nana i krenu prema kuhinji te nasu vode u legenj da se umijem. Kad sam se presvukla i uredila ponovo je upitam. - A što baš večeras nano, Ramazan je! - ne znam što sam ovo kazala. -Nano, šta će bit’ kad prođe Ramazan? Kako onda?- obasipam je pitanjima jer bi htjela sve da znam. Ona mi donese doručak istavi pred mene. Glas joj tih i staložen. - Onda će nam ako Bogda doći Bajram, vidjećeš: Bajram je Radovanje i slavlje za ispošćen Ramazan. Ramazanski post zamjenit’ će izobilje Bajramskog slavlje i sofre. I hastali i ljudske duše biće ispunjeni a naš Bajram ukrašen vjerovanjem, da sve može biti ljepše i bolje, sa smirajem, istilahom i smirenošću duša kojih ispostiše Ramazan časni.


Sjećanje

ISTAKNUTA LIČNOST SAVREMENE EPOHE (Nastavak iz predhodnog broja) Plamen ustanka nezadrživo kreće Jugoslavijom Prvi “medjas” na životnoj stazi Josipa Broza je 1941. godina. Hitlerov napad na Jugoslaviju u aprilu te godine jasno je pokazao da je stara Jugoslavija trula. Iako se, zbog velikog protivljenja političkih i vojnih krugova, nije uspjela odmah uključiti u oružane sukobe i pružiti otpor, Komunistička partija nije priznala poraz i prihvatila komadanje Jugoslavije. Nagovještavajući da bitka tek predstoji, tražila je da vojska i gradjani sačuvaju oružje za vrijeme kada će trebati braniti svoju domovinu. Tito je dalekovido sagladao oblike i puteve oslobodilačke borbe i zaključio da oslobodjenje zemlje mora biti isključivo sopstveno djelo naroda i narodnosti Jugoslavije. To je, izmedju ostalog, stajalo i u proglasu Centralnog komiteta Komunističke partije: “Znajte da vaše oslobodjenje može i mora biti izvojevano vašim sopstvenim snagama”. Neposredno nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez narodi i narodnosti Jugoslavije dižu se na ustanak, predvodjeni Komunističkom partijom i Titom. Počinje najslavnija epopeja u istoriji Jugoslavije. U nemogućim uslovima, kada je zemlja bila okupirana od mnogo nadmoćnijeg neprijatelja, u trenucima kada je vojna moć zemlje bila razbijena, a njen starješinski kadar zarobljen, i kada je cjelokupan privredni potencijal zemlje bio stavljen u službu neprijatelju - upravo u tim uslovima plamen ustanka krenuo je Jugoslavijom. Zaplamtjele su ustaničke puške, prva u rukama Žikice Jovanovića Španca 7 jula u Beloj Crkvi u Srbiji. Ubrzo je cijela zemlja bila zahvaćena partizanskim ratom, koji je od jedne anemične zemlje stvorio, za osovinske sile, jedno novo, nepredvidjeno bojište u porobljenoj Evropi. Narodnooslobodilačka borba nije bila usmjerena samo na oslobadjanje zemlje. Ona je istovremeno bila usmjerena i na stvaranje jugoslavenske zajednice naroda i narodnosti, sa potpuno novim društvenim odnosima. Dakle, nardnooslobodilačka borba bila je istovremeno i socijalistička revolucija, poslije Oktobarske revolucije prva koja je uspješno izvedena.

Vec 1945. godine na životnoj stazi Josipa Broza je drugi “medjas”. Samo što je Drugi svjetski rat završio, velike sile počinju svoj pir “crtanje” nove karte Evrope. Krvavo stečene tekovine Narodnooslobodilačkog rata postaju predmet kalkulacija i pogadjanja velikih sila. Tito tada govori: “Govorilo se da je ovaj rat pravedan rat i mi smo ga takvim i smatrali. Mi tražimo da i završetak rata ima pravedan epilog i da svako bude gospodar na svome”. Parola “svoje nedamo - tudje nećemo” bila je izraz težnje naroda i narodnosti Jugoslavije da se po svaku cijenu odbrane tekovine narodnooslobodilačke borbe. Josip Broz je ponovo hrabar i nepokolebljiv i rezultat toga je teritorijalna neokrnjenost Jugoslavije i njena samostalnost. Bez Josipa Broza, teritorija Jugoslavije bila bi manja, a Jugoslavija bi, vjerovatno, bila potcinjena i eksploatisana - svejedno kako. “Da nije bilo Tita, ni Hrvatska ne bi imala sve ovo što danas ima uz obale Jadranskog mora”, konstatovaše vrlo autoritativni učesnici jedne debate na RTH, koja je održana prije dvije godine. EHER 30 Š BANJA LUKA

Titovo “ne” Staljinu U istoriji bivše Jugoslavije više je prelomnih godina. Jedna od njih, čiji se značaj u svjetskoj javnosti uporedjuje sa narodnooslobodilačkom borbom, je 1948. godina. Ta godina je treći “medjas” u životu Josipa Broza. Sva dotadašnja djelatnost Komunističke partije i Tita stavljena je na probu. Staljin, koji je tada bio na vrhuncu moći, nije mogao da se pomiri sa činjenicom da jedna mala zemlja izgradjuje svoj sopstveni put u socijalizam, bez njegovog centralističkog i svemoćnog diktata. Pokušao je Staljin stati na taj put, opvrgnuti identitet Jugoslavije i ukinuti njenu samostalnost. Tito je imao hrabrost i snagu, ličnu i političku, da kaže jedno veličanstveno “ne” Staljinovom pokušaju da sa pravca socijalističke revolucije i slobode skrene narode i narodnosti Jugoslavije i negira princip prava naroda na samoopredjeljenje. Tito izgovara “ne” u trenutku kada su mnogi, u velikom strahu pred moćnim Staljinom, bili spremni da podlegnu spoljnjem pritisku. Vrijeme i dogadjaji koji su uslijedili potvrdili su ispravnost puta kojim je Tito vodio narode Jugoslavije u tim sudbonosnim danima njegove istorije. “Fabrike radnicima - zemlja seljacima”

O T I T

Te pune četiri godine herojske borbe naroda i narodnosti Jugoslavije, koju je predvodila Komunistička partija na čelu sa Titom, neizbrisivo su upisane u svjetsku istoriju, posebno u njeno antifašističko poglavlje. Velike sile prekrajaju Evropu

Pripremio: Reuf JAKUPOVIĆ

Josip Broz je jugoslovenskom društvu i socijalizmu, a slobodno se može reći i medjunarodnom progresu, dao izuzetan doprinos kroz razvoj samoupravljanja - novog društvenog odnosa. Prvi korak u taj specificni, jugoslovenski oblik samoupravljanja bio je Zakon o predaji fabrika na uppravljanje radnicima, koji je usvojila Narodna skupština u junu 1950. godine. Dakle, ta godina je još jedan “medjas”, četvrti po redu, na Titovom životnom putu. U doba mukotrpnog probijanja ekonomske blokade zemlje izazvane Titovim “ne” Staljinu, bila je to vrlo smjela odluka o novom konceptu izgradnje društvenih osnova u zemlji jos neoporavljenoj od četvorogodišnjeg rata protiv okupatora. Sažeta u paroli “fabrike radnicima - zemlja seljacima” ova odluka je na pravi način izrazavala težnje radnih ljudi, naroda i narodnosti Jugoslavije. Nesvrstavanje - zaštita svjetskog progresa, mira i slobode

Nakon Drugog svjetskog rata započinje proces raspadanja starog kolonijalnog sistema. Medjutim, s druge strane, dvije velike sile (SSSR i SAD) sve više se konfrontiraju pa se čini da će doći i do novog svjetskog rata. Započinje “postrojavanje” u dva velika bloka - istočni i zapadni. Izgledalo je da će se cijeli svijet podijeliti na dva dijela. Tito genijalno uvidja da vezivanje za jedan od blokova samo doprinosi toj konfrontaciji, a da su blokovi, iako vrlo moćni, samo jedna prolazna tvorevina, koja u sebi krije bure baruta, čija je eksplozija moguća svakog trenutka. Josip Broz je duboko shvatio i bio veoma siguran da svjetski progres, mir i sloboda mogu biti zaštićeni okupljanjem što većeg broja zemalja i pokreta spremnih da se angažuju u traženju rješavanja sporova mirnim putem, te očuvanjem nezavisnosti država i naroda. Titov ideja


naišla je na pristalice i tako se formirao Pokret nesvrstanih, koji je pomogao da se razviju i drugi elementi očuvanja svjetskog mira. Time je Tito, kao jedan od neimara nesvrstanosti, dao svoj veliki doprinos cjelokupnom čovječanstvu. Prva konferencija država i vlada nesvrstanih zemalja održana je u septembru 1961. godine u Beogradu. Ta godina je, dakle, peti “medjas” na životnoj stazi Josipa Broza.

O

Ustav iz 1974. godine - nastavak procesa društvenih promjena

Josip Broz se nikada nije kolebao kada je, u cilju uskladjivanja djelovanja sa zahtjevima realnog života, trebalo prilagodjavati i mijenjati pravac kretanja, organizaciju i metod rada. Ustavom iz 1963. godine započet je proces krupnih društvenih promjena u Jugoslaviji. Jedanaest godina kasnije donesen je novi Ustav, kao prirodni nastavak tog procesa. Ustav iz 1974 .godine označio je novu etapu borbe za socijalizam, sa ciljem da se u potpunosti obezbjedi odlučujuća uloga radničke kllase i udruženog rada u svim oblastima društvenog, političkog i ekonomskog života zemlje. Na bazi tog novog Ustava izvršene su i promjene odnosa u Federaciji, što je imalo dalekosežni značaj. Zbog toga se 1974. godina može smatrati “medjasem”, šestim po redu na Titovoj životnoj stazi. Nakon te, 1974. godine na ćivotnoj stazi Josipa Broza Tita nije bilo nekog izuzetno značajnog dogadjaja koji bi mogao ponijeti epitet “medjasa”. Bio je to, moglo bi se reći, mirniji period Titivog života sve do onih dramatičnih dana njegove bolesti i liječenja u Kliničkom centru u Ljubljani, gdje ovaj velikan umire 4. maja 1980. godine. Autor ovog teksta je Reuf Jakupović iz Banja Luke, bivši privrednik, političar i sportski radnik u Doboju i Banja Luci (jedno vrijeme i poslanik u Skupštini Bosne I Hercegovine), sada nastanjen u Švedskoj. Treba dodati i da je Reuf prvi predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj


Kultura

ASTRALNI LETOVI Piše: Denis Dželić

rošlost mi truje budućnost. Njen sam robijaš. Svako sjećanje na prošlost je guljenje kraste koja nikad neće zarasti. Prošlost pripada prošlosti, novi dan započinje novom nadom. Ali... kad će ova moja glava osjetiti šta je java? Juče, jede danas, sutra glođe ostatak hrane od juče. Danas je danas na meniju. Vraćanje u prošlost je brisanje slave, putovanje u budućnost traženje jave. Pišem ovu knjigu svjestan svog nezavidnog položaja, svjestan da ne živim u javi nego astralno letim i kružim oko cvijeća života s nadom da ću i sam jednog dana progledati i vratiti se u javu. Pišem je samom sebi da bi se sjetio tog lutanja moje duše, te nemirne leptirice što slijeće sa cvijeta na cvijet. Duša ima tu moć da napusti tijelo i vrati mu se kao ptica u gnijezdo. Čak su i stari Egipćani vjerovali da duša u trenutku smrti napušta ljudsko tijelo, da ima oblik ptice sa ljudskom glavom. Zašto je važno zapisivati svoje misli? Misli ne moraju uvijek biti mudre, kao fraze ili rečenice koje podvlačimo u knjigama, za koje smatramo ili vjerujemo da su filozofske, mudre, pametne, lijepe. Ne, to su obične misli koje se javljaju dok radim. Dolaze u rojevima, zuje oko glave, svaka od njih nešto govori. Hvatam jednu po jednu i stavljam u mali blok u džepu. Evo i sad se jedna od njih iskrala, moram je zapisati. Sjećam se da sam gledao jednog dječaka kako je lovio pčele, bočicom u kojoj je nekada bio ženski parfem, išao je od cvijeta do cvijeta, prislanjao grlić bočice uz latice u koju su pčele ulazile. Ostacima

P

Foto: Goran MULAHUSIĆ

mirisa, koji je žena koristila da zavede, osvoji, pa odbaci, prevario je pčele. Kasnije su se bjesomučno i očajno borile da iz nje izađu. I moje pisanje, koje sam nazvao „Astralni letovi“, liči na takvo što. Uhvaćena misao uzaludno se koprca i želi pobjeći. Danas nemam ideja, blok je prazan, olovka miruje. Osluškujem u daljini, neće li se slučajno pojaviti pčele. Pisac sam, ali i nisam. Sanjar sam, ali i realista, jer padam, letim, pužem i gmižem, ronim i plivam.Olovka mi je sidro što me veže za ovaj svijet. Ne mogu ukrotiti suptilnu dušu koja gospodari mnome, vodi me kako je njoj volja. Astralnim letom pojuri kao lastavica, čas je tamo čas ovamo, poleti u dim i zgarište rata pa pobjegne u okrilje ljubavi, napoji se pa dalje u mene, u čežnje i ljubavne gladi. Postoje tri svijeta, prvi je onaj odakle dolazimo, drugi u kome živimo i treći u kojem ćemo završiti. Jedina veza između njih je astralni let naše duše. Ona leti iz jednog svijeta u drugi bez ikakvih problema. Čovjek kao živo biće nije stvoren da bi letio. Dugo mu treba da prohoda, izgleda da je bio predodređen za gmizavca jer se jedino u puzanju dobro snalazi. Pa ipak u njemu su skriveni nagoni koji ga mame i izazivaju da poleti kao ptica. Avion i druge letjelice se tu ne računaju, čovjek bi želio poletiti bez pomoći snažnih motora, snagom svoje volje. Pobijediti gravitaciju i odlijepiti se od planete Zemlje, levitirati kao indijski guru i vinuti se u visine. Dosegnuti netaknute visine, i još dalje i dalje – na druge planete, pa natrag u samog sebe nevjerovatnom brzinom.


Slobodno se može reći da bez kreativne mašte nema astralnih izleta. Ona je važna koliko i sama želja da se postigne stanje odvajanja astralnog od fizičkog tijela, a mnogi je smatraju oblikom samohipnoze. Prizore koje koristim da bih izazvao vantjelesnu projekciju mogu biti različiti: bijeg iz jedne sredine u drugu, ratne traume, spas od potencijalne opasnosti i tako dalje. Ne analiziram da li je duša astralni organizam, ne zalazim u oblast kvantne mehanike ili teorije, niti o težini duše za koju kažu da vaga osam do deset grama. Ne. Ja samo letim. U javi, strašno se bojim visine, često dok sanjam padam, ali kad duša poleti u meni se sve promijeni, i letim i letim... Ovo je knjiga koju ne pišem za druge nego sebi, ona ne robuje šablonima, jer ne mogu kontrolisati svoje ruke, pero koje se samo otisne i škraba, šara a duša mu govori šta će pisati. Zavučem se kao krtica u Tibetansku knjigu mrtvih, pa rovarim i tražim smisao smrti, reinkarniram se u najobičniju muhu koja izgara od ljubavi. Posjetim Bosanca što ga nazvaše Kafka i ubiše oružjem banalnosti i primitivizma. Nekoliko puta svjesno nisam htio doći do cilja nego se vratio i prekidao letenje tamo gdje meni odgovara. Krojio sam sudbinu i igrao se u letu kroz tri vremena. Čas sam mističan kao Indija, reinkarniran u muhu, neizmjerno gladan ljubavi, bježim od stuha i prikaza, od ratnih ambisa, letim do drugih galaksija, razgovaram s mrtvima, pa u Bosnu pa u Dansku, idem gdje mi je volja pa natrag u ovu košnicu satkanu od mesa i kostiju. A i duša se tu skrasi, uvuče se tiho kao nevjerna žena, legne pored mene sve dok joj se ne javi želja za novim lutanjima i avanturama. A možda sam ja umro, a ova knjiga je moj vapaj za životom i njegovim sitnim radostima. Ako jesam onda ni ovo stanje nije ništa drugo do najobičniji astralni let. Ja nikada nisam ni živio. Uvod u knjigu Astralni letovi

9


Sjećanja Edino ćoše u ’Šeheru’

Milicija u potrazi za zeljanikom V

ratićemo se u ona stara, ’gadna vremena’ samoupravnog socijalizma (prije nego su neke budale ugasile svjetlo u Bajnoj Luci), i zaviriti u kafanu-bircuz ’Slavija’ u banjalučkom Bu-

džaku. Za šankom se okupljaju ribari i radnici Jelšingrada, Tasa, fabrike namještaja Vrbas – a i svakodnevni namjernici. Teku najljepše životne, ali i izmišljene priče. Redovni abonent je i Franjo Nikolić (kuća mu prekoputa ’Slavije’). Upada on tako i s vrata uzvikuje: - Ljudi danas je za ručak zeljanik! Eto sad stigoh sa pijace baciklom, a zembilj pun-puncijat špinata. I moja Marica ima da napravi zeljanicu- prste da pojedete! Nego vi čiči Franji platite piće – pa da idem kući! Bijaše li jedan, dva ili tri konjačića – ne zna se, tek Franjo, uz glasne pozdrave, istetura iz ’Slavije’...da bi nakon nekoliko sekundi, sav zajapuren i bijesan nanovo utrčao: - Majku mu hebem, eno bacikla – ama neima zeljanika!!! Nema špinata, nema pite... Da bog da mu se ruke osušile!!! Kakva je ovo država! Sad idem kući da nazovem meliciju i prijavim krađu! Društvo ga isprati smijehom – no ni Franjo nije repa bez korijena. Od kuće naziva Zvonka Nikolića (sinovca) koji je u to vrijeme bio inspektor u SUP-u (što bi danas rekli-upravi policije), i zvanično prijavljuje krađu zembilja ’pun-puncijatog špinata’.

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Tekst: Edo LELIĆ Zvonko veli kako je prijava uredno zaprimljena, te da će angažovati ’sve raspoložive snage da se zembilj i špinat pronađu, a počinitelj privede zakonu’. Jer, ako se špinat ubrzo ne pronađe – onda će ’uvehnuti’ i ništa od zeljanika (!!!) Franjo o svemu referiše klijenteli u ’Slaviji’: ljudi vrište od smijeha, ture pića frcaju... Tema je obnavljana narednih dana, pa se polako i zaboravljalo na špinat. Prođoše i dva mjeseca – juni je uveliko, kad se pred Slavijom zaustavlja policijski službeni auto, iz koga izlazi uniformisani čovjek sa visokim funkcionalnim oznakama i ulazi u Slaviju. Razgovor utihnu – policija nije dobra ni na slici. A to je Zvonko Nikolić, u ruci mu zembilj pun špinata. Prilazi Franji i veli: - Stric, milicija pronašla tvoj špinat, pa ti ga lično donosim! U Slaviji urnebes, a Franjo, ponosan, sve časti pićem i urla: - Kru’ ti rodio, to je milicija, to je država – svaka čast sinovac! E sa’ ću pojesti zeljanik – nikad nije kasno !


Iskakanje bez padobrana ćošku Slavije povazdan sjedi Enes zvani ’Eno mal neću Boga’, cijedi piće i čeka nebil’ neko naletio da mu (po stoti put) prepričava doživljaje dok je radio za policiju kao ’genter’ (agent). Ulazi Franjo (iz prethodne pričice), sve pozdravlja, dolazi do Ene, sjeda za sto – pa će reći: - Eno, imal’ na svjetu čo’jka koji bolje od tebe zna lagati, a da se bolje od mene zna ogrebati za piće?! Zovni der jedan vlahović – pa da te slušam ! Stiže ’vlahović’. Eno oliza ’dravu’, pripali, i krenu priča. - Moj Franjo, išo ti ja neke godine na hitan sastanak u Beograd, al’ moro sam se vratiti isti dan radi partijskog sastanka u mjesnoj zajednici, ovdje u Budžaku. A Džemo Bijedić (Džemal, predsjednik Vlade tadašnje Jugoslavije, op.a.) leti avionom iz Beograda u Sarajvo. Druže Džemo, pitam ja, bil’ i ja mogo s tobom – al da idemo preko Bajne Luke jer moram večeras stići na partijski u mjesnu zajednicu. Brate Eno, veli Džemo – upadaj u avion, ako neću tebe povesti – koga ću?! Nego, reci ti meni gdje ćemo sletiti kad tamo, osim vojnog – nema

U

aerodroma? Ne sikiraj se druže Džemo...i u priči – eto nas iznad Bajne Luke! Velim ja Džemi – ko tebi Franjo sad mal’ neću Boga, reci pilotu nek preleti preko motela ’Internacional’ i nek se nisko spusti nad onu uzoranu livadu. Bom’ pilot – ko golub – spusti avion, ko da će zapeti za onaj vel’ki orah! Ja, ko stari ratnik, otvorim vrata i skočim u ono oranje! Upadoh u brazdu. Do koljena. Nekako se iskobeljam, pa pjehe kraj ’Intera’ i tvoje kuće – pa pravo hanumi na vrata! Otkud ti – viče ona, a ja dreknuh ’Spremaj mi onaj materijal za partijski dok se ja presvučem!’ Bogami – popismo mi i kahvu, a ja stigo taman na vrijeme... Sluša Franjo – pa će reći: - Eno, plati der još jedan vlahović – tebi vala neima ravnog !

(Po ’živom kazivanju’ priredio S. Podgorelec)

Š E H E R 35 BANJA LUKA


36


Poezija

Sjećanje na pjesnika za koga tvrde da je umro od žalosti za Banja Lukom

PROFESOR KRAJIŠKIH NASTAVNIKA I PROFESORA Prof. dr. Ante Ćosić bio je poznat I kao izvrsni humorist koji je svoje tekstove u Glasu objavljivao pod pseudonimom “Babo iz Bezistana”

Pripremio: Kemal Coco Jedan od najpoznatijih građana Banja Luke u 20 stoljeću bio je prof. dr. Ante Ćosić, prosvjetni radnik, pjesnik, humorist i istinski zaljubljenik u rodni grad. Rodjen je 21. augusta 1928 godine, a umro je 1. juna 1998. godine u Okučanima (Hrvatska). Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Banja Luci, a filozofski fakultet završio je u Zagrebu. Doktorirao je na zagrebačkom sveučilištu. Kao profesor srpsko- hrvatskog (hrvatsko- srpskog) i književnosti radio je u Gimnaziji, Medicinskoj školi, a najveći dio radnog vijeka proveo je na Pedagoškoj akademiji u Banja Luci. Ovaj istaknuti Banjalučanin bio je veoma omiljen kod učenika Gimnazije i Medicinske škole, tako da su mnogi od njih, zahvaljujući upravo profesoru Anti Ćosiću, za svoj životni poziv izabrali obrazovanje i kasnije postali istaknuti nastavnici i profesori, sretni što su kolege sa svojim najomiljenijim profesorom iz srednjoškolskih dana.

BANJA LUKA Najljepši dragulj zelene doline, Zaista nema joj mana; Tko u to sumnja, neka se prošeće Od Šehera do Bojić-hana.

Ante Ćosić nije bio samo prosvjetni radnik. Bio je pjesnik, humorist, a iznad svega zaljubljenik u svoju rodnu Banja Luku. Za života je objavio 13 knjiga poezije i proze, a knjige pod naslovom “Vrijeme mraka” i “Izabrane pjesme” objavljene su poslije njegove smrti. Iz Banja Luke je protjeran 13. jula 1995. godine, a nedugo iza toga umro je u Okučanima, mnogi tvrde od tuge za rodnim gradom. Ovaj istaknuti Banjalučanin bio je poznat kao čovjek koji je volio humor. Godinama je u listu “Glas” objavljivao svoje humorističke tekstove pod pseudonimom “Babo iz Bezistana”. Njegovi prijatelji pripremaju knjigu humorističkih tekstova koje je dr. Ćosić objavio pod pseudonimom «Babo iz Bezistana”. Ipak najveći trag u bosansko- hercegovačkoj književnosti ostavio je u poeziji za djecu. Ovom prilikom objavljujemo nekoliko njegovih pjesama za djecu i pjesmu o Banja Luci.

Pa još doda sva ljutita: -Malo mi se daje, A tražite da svaki dan Snesem jedno jaje.

CRVENI KAPUTIĆ Uvijek je puna pjesme i đaka. Nad vodom Kastel spava, U noći šapuću duge aleje I Vrbas zelen ko trava. A kada odem negdje daleko, Čežnje me kući vuku, Jer jedva čekam da opet vidim Najljepšu Banjaluku. Ferhadija sa kopljem stražari, Oko nje kruže laste, Dok Banjaluka lišćem vezena, Ko i moj Dobriša raste.

KOKA ŠARKA Kuc, kuc! - Da l to netko kuca Il je samo varka, Kad otvorih, pred vratima Stoji Koka Šarka.

Izišao lijeni Bumbar, Pa bezbrižno luta I susreo Buba-Maru Nasred šumskog puta.

Stog je Buba sva slomljena Otišla po glistu Da joj ona oglas štampa U kupusnom listu. Tko joj nađe i donese Tri točkice crne Može uvijek za nagradu Na kafu da svrne.

BAMBI I LEPTIR -Gospođice Buba-Maro, Želim dobar dan! Gdje kupiste takav kaput? Baš je prekrasan! Boja mu je sva crvena Kao makov cvijet, Osim toga, praktičan je Jer služi za let. I laskavo još joj šapnu: -Vi ste prava vila, Za kaputić dao bih vam Oba svoja krila!

Jednom kad je Bambi Krenuo na put, Na rep mu je iznenada Sjeo leptir žut. Gledajuć ga misli Bambi: -Kakav je to cvijet Što na lakim kriocima Obilazi svijet? Dvije ptice vrte glavom Ičudom se čude: Što bi moglo na repiću To sada da bude?

OGLAS Ja nasmijan upitah je: Što bi Koko htjela? A ona mi reče: Ja bih nešto jela!

Žalosna je Buba-Mara Vratila se s puta, Jer tri točke nestaše joj S crvenog kaputa.

A kad leptir s repa prhnu I nastavi let, Bambi reče zadivljeno: -Gle, leteći cvijet!


ZAJEDNICA UDRU@ENJA GRA\ANA BANJALUKE Kalemegdanska br. 7 tel. 051/432-780 mob. 065/ 402-202

9. SUSRETI BANJALU^ANA

"VEZENI MOST - 2012" Banja Luka, 13 - 20. juli 2012. godine Petak, 13. juli

Utorak, 17. juli

Dvori{te rodne ku}e 18h Nasihe Kapid`i} Had`i}

Polaganje cvije}a na Spomen-plo~u banjalu~ke pjesnikinje Nasihe Kapid`i} Had`i} uz u~e{}e dobitnika Knji`evne nagrade "Nasihe Kapid`i} Had`i}-Vezeni most": Enise Osman~evi} ]uri}, [ime E{i}a, Ismeta Bekri}a i Ranka Pavlovi}a Koordinator: Enisa Osman~evi} ]uri}

Stadion FK "Borac" ili FK "Naprijed"

Izlo`beni salon KC Banski dvor

*Otvaranje Kolektivne izlo`be akvarela banjalu~kih umjetnika B. Nikoli}, A. Bojka, D. Simi}, A. ]uri}, E. [taljo, B. Misirli}, K. [irbegovi}, O. Berber, M. Kopanja, Z. Valenti}, Z. Egi}, J. [e{ti}, A. Sara~, S. Vidovi}. N. Abduli} Osman~evi}, te umjetnika najmla|e generacije Moderator: Ljilja Misirli} Perduv - izlo`ba }e biti otvorena do 31. jula

Prostorije Zajednice 17h [ahovski memorijalni open turnir "Ahmet ]ejvan" (prvih pet kola) U organizaciji [ahovskog kluba "Ahmet ]ejvan" Banjaluka. Kalemegdanska 7.

20h

*Sve~ano otvaranje 9. susreta Banjalu~ana - "Vezeni most - 2012." - "Oda radosti" iz IX simfonije Ludwiga van Beethovena * Pozdravne rije~i: - predstavnika Organizacionog odbora gosp. Mirsada Filipovi}a, - gradona~elnika Banjaluke, gosp. Dragoljuba Davidovi}a, * Sve~ani koncert "Vezeni most" u organizaciji MSA "Arion" Na programu su djela doma}ih i svjetskih autora, U~estvuju: - ansambl Zdravka ]osi}a, - Ognjen Bomo{tar, klavir - Florijan Bala`, violina Moderator: Muharem Insani} - vokalni solisti.

Revijalni nogometni susreti „VEZENI MOST“ za kadete i veterane sastavljeni od najboljih igra~a sa predhodnih turnira ekipa „Banjaluka u srcu“ sa ekipama FK „Borac“ Utakmice za kadete u 09:00h, a za veterane u 10:00h. Koordinator: Mesud Mulaomerovi} i Muhamed Ibrahimbegovi}

Prijava, evidentiranje u~esnika i izbor parova u Zajednici od 15 do 16:30h

Turnir je nagradni: za osvojeno I, II ili III mjesto, za najbolje plasiranu u~esnicu i za najmla|eg i najstarijeg u~esnika. Turnir }e voditi {ahovski sudija Momo Soprani}

Koordinator: Alija Sara~

Koncertna dvorana 20h KC Banski dvor

09h

Moderator: Emina Karabegovi}

Vije}nica Kulturni centar Banski dvor

20h Galerija zaslu`nih Banjalu~ana - Hommage profesoru Miroslavu Vrabecu, inovatoru i utemeljitelju uvo|enja filma u pedago{ku metodiku. Moderator: prof.dr. Miljko [indi} Koordinator: mr. Muhamed Kulenovi}

Srijeda, 18. juli

Polazak i povratak kod RK "Buk"

10h Nagradni rafting spust "Vezeni most" za u~esnike sportskih takmi~enja Organizovani izlet na Slapove Krupe sa rafting spustom na ruti od Krupe

Koordinatori: Narcis Had`iselimovi}, Nemanja Jankovi}

Subota, 14. juli

Igrali{te O[ "Milan Raki}" Novoselija

10h

Turnir u malom nogometu „Banjaluka u srcu“- za u~esnike do 16 godina (ekipe sa tri igra~a) - turnir je nagradni za I, II i III mjesto Prijave ekipa u prostoriji Zajednice, Kalemegdanska br.7 (051/432-780) ili Udruženje povratnika (051/413-233)

Prostorije Zajednice 17h [ahovski memorijalni open turnir "Ahmet ]ejvan" (posljednja ~etiri kola) U organizaciji [ahovskog kluba "Ahmet ]ejvan" Banjaluka. Kalemegdanska 7.

Sve~ano progla{enje rezultat i dodjela nagrada za osvojeno I, II i III mjesto, za najbolje plasiranu u~esnicu i za najmla|eg i najstarijeg u~esnika. Turnir }e voditi {ahovski sudija Momo Soprani}

Koordinatori:A. Masko Dropi} i Narcis Had`iselimovi}

Vije}nica 18,30h KC Banski dvor

Promocija knjige -"Dajak-vrbaska la|a", fotomonografija dr. Mirze Bi{}evi}a Moderator: autor i recenzent Koordinator: Slavko Podgorelec

Nedelja, 15. juli

Igrali{te 10h O[ "Milan Raki}" Novoselija

Moderator: Emina Karabegovi} Koordinatori:Zdravko Malba{i}. Edo ^izmi} i @eljko Tuni}

Restoran "Aquana"

20h

Muzi~ko-poetsko ve~e "Vezeni most" - promocija knjiga * knjige: - "Radoznalice" - pjesme Kemala Coce; - "Gospodska ulica"- roman Ranka Risojevi}a ; - "Dvoboj nad rijekom"- pjesme Jovana Joce Bojovi}a; - "Pjesma se javlja"- pjesme Ismeta Bekri}a; - "Svjetlo povratka"- roman Edhema Trake ; - "Astralni letovi"- proza Denisa \eli}a ; - "Jedna pri~a i druge pri~e"- proza za djecu Ranka Pavlovi}a ; - "Jedna mala no}na (banjalu~ka) muzika"- pjesme Migdata Hod`i}a; - "O~i od kristala"- poetska proza Asime Simke Smaji},

- "Zrno bisera"- zbirka pjesama, *periodi~ne publikacije

Koordinatori: mr. Zoran Vukoja

^etvrtak, 19. juli

Vije}nica Skup{tine Grada

Muzi~ki paviljon 19h Igrokaz za djecu „Mudra lija “ u izvo|enju Dje~ijeg studija ,,Roda“, po dramatizaciji na tekstove u parku "Petar Ko~i}"

poznatih dje~ijih pisaca. Muziku na stihove je komponovao Janko Rodi}, a za scenu pripremila Nevenka Nena Rodi}

Moderator: Nevenka Nena Rodi}

Petak, 20. juli

Polazak i povratak kod RK "Buk"

Ponedeljak, 16. juli

Igrali{te 10h O[ "Milan Raki}" Novoselija

Turnir u basket-ko{arci za oba spola do 15 godina (ekipe od 3 igra~a) Turnir je nagradni za I, II i III mjesto (ekipe sa tri igra~a) Turnir }e voditi profesionalni sudija Mladen Ra~i} Prijave ekipa u prostoriji Zajednice, Kalemegdanska br.7 (051/432-780) ili Udruženje povratnika (051/413-233) Turnir u odbojci na pijesku za oba spola do 15 godina Turnir je nagradni za I, II i III mjesto. (ekipe sa tri igra~a) Prijave ekipa u prostoriji Zajednice, Kalemegdanska br.7 (051/432-780) ili Udruženje povratnika (051/413-233)

Na prostoru kod mezara Safakadi

Oma` Safikadi Prigodan program na prostoru kod mezara: - legenda o Safikadi, - Hor "Safikada", pjesma o Safikadi - "Balada o Safikadi" Irfana Horozovi}a - pjesnici Safikadi uz muzi~ku pratnju

Generalni pokrovitelj:

Koordinatori:Samira Had`iselimovi} i Muhamed Ibrahimbegovi}-Palada

20h

Partneri:

Moderator: Slavko Podgorelec Koordinator: Atif Tur~inhod`i}

Rafting spust "Vezeni most" Organizovani izlet na Slapove Krupe sa rafting spustom na ruti od Krupe Prijave u~esnika u Zajednici udru`enja gra|ana Banjaluke, Kalemegdanska br. 7 (051/432-780). Koordinatori: Narcis Had`iselimovi}, Nemanja Jankovi}

Koordinatori: Goran Simovi} i A. Masko Dropi}

Igrali{te restorana 11h "Slap" Novoselija

predstavnika sugra|ana iz dijaspore i povratnika sa predstavnicima zakonodavne i izvr{ne vlasti Grada Banjaluke. Moderator: Mesud Mulaomerovi} Koordinatori:Mirsad Filipovi} i dr Vesna Jovi} Vukadinovi}

- dodjela Knji`evne nagrade "Nasiha Kapid`i} Had`i} - Vezeni most"

Moderator: Ismet Bekri} Koordinator: mr Muhamed Kulenovi}

12h Tradicionalna tribina: Otvoreni razgovori Tema: Zna~aj Manifestacije ”Vezeni most" u povezivanju Grada sa dijasporom.

- 14. knjiga edicije Banjalu~ki `ubori "Od Palasa do Bosne" urednik Ismet Bekri} - Magazin Saveza Banjalu~ana u [vedskoj "[eher Banjaluka", urednik Mirsad Filipovi}; igrokaz za djecu Dje~ijeg studija glume "Roda" "Maskembal u {umi" na tekstove Nasihe Kapid`i} Had`i} - gosti ve~eri: Enisa Osman~evi} ]uri} i [ime E{i} - muzi~ka pratnja: Filip Vukeli}, klavir

20h Muzi~ko-zabavno ve~e "Vezeni most" - u muzi~ko-zabavnom programu u~estvuju poznati estradni umjetnici orkestra "Tre}a smjena" pod rukovodstvom prof. Miroslava Vukeli}a - gost ve~eri: banjalu~ka legenda Atif Tur~inhod`i} - popularne cijene i kvalitetne ugostiteljske usluge obezbije|eno besplatno parkirali{te (za 120 vozila) na parkirali{tu Aquane i boksovima

Turnir u malom nogometu „Banjaluka u srcu“- seniori (ekipe sa tri igra~a) - turnir je nagradni za I, II i III mjesto Prijave ekipa u prostoriji Zajednice, Kalemegdanska br.7 (051/432-780) ili Udruženje povratnika (051/413-233) Koordinatori:A. Masko Dropi} i Narcis Had`iselimovi}

Vije}nica KC Banski dvor

Koordinatori:Zdravko Malba{i}. Edo ^izmi} i @eljko Tuni}

Medijski pokrovitelji::


Š E H E R 25 BANJA LUKA



Šeher Banja Luka 19