Šeher Banja Luka 12

Reportaža diti nešto slično onome što se dogodilo u Tunisu i Egiptu. Međutim, kao stanovnici Tripolija, stranci i domaći, smatrali smo da je to nemoguć razvoj događaja i nismo nalazili osnovu za tako nešto. Prvi razlog je to što je, nakon skidanja sankcija 2002. godine, razvoj Libije krenuo tako jako i intenzivno da se svaki dan mogla osjetiti promjena. Najviše Tripoli, a zatim i ostali, manji gradovi, imali su intenzivan razvoj. Na svakom koraku ste mogli vidjeti kako se ulaže i gradi. Sve svjetske marke i brendovi su bili zastupljeni u gradovima Libije. I hrana, garderoba, kao i luksuzna roba mogla se kupiti po vrlo prihvatljivim cijenama. Radnje su bile pune, i ko poznaje Tripoli, u pojedinim kvartovima (Sijahija) gdje se nalaze shoping centri i radnje, bila je tolika gužva da ste se jedva probijali širokim cestama.

Velike evropske firme su dolazile, tražile i dobijale poslove u svim privrednim segmentima. Sjećam se koliko je premijera iz Evropske unije dolazilo i bilo primljeno kod Lidera. Libija je imala otvorena vrata za sve koji su željeli raditi i učestvovati u izgradnji jedne moderne države.

U toku posljednjih mjesec dana, u Tripoliju se živjelo, koliko je to moguće, normalno. Do početka agresije radile su prodavnice, djeca su išla u školu, i na ulicama su uvijek bili kao i u najmirnije vrijeme policajci koji su normalno radili svoj posao. Od prijatelja i poznanika Libijaca, dobijali smo svu vrstu pomoći i nikada se nisam osjećao kao stranac, a da mi je bilo šta zatrebalo ubijeđen sam da bi svi moji Libijski prijatelji bili spremni da mi pomognu.

U toku tih mjesec dana u više navrata sam išao i do gradilišta koje je cca 100 km udaljeno od Tripolija. Tamo gdje je regularna vlast, niti jedan kamp nije opljačkan, moglo se i raditi ako je firma ostala, a osim pojačanih kontrola koje su nama BiH građanima bile naklonjene, nisam primjetio neke promjene. Što se tiče pojačanih kontrola to je i za očekivati, s obzirom na situaciju.

Nas devet BiH državljana je krenulo prema Tunisu 21/03/2011 godine iz Tripolija, i na tom putu su također pojačane kontrole. Međutim, obzirom na priče da se oduzimaju telefoni, računari i tome slično, moram reći da nas u toku tog puta niko nije ni pitao šta imamo ili nosimo sa sobom.

Interesantno vam je da znate i sljedeće. Od početka nereda, podaci govore da se cca dva miliona ljudi pokrenulo. Ovih dva miliona ljudi su bili stranci u Libiji i svi oni su tamo zarađivali svoje plate. Od tih plata je živjelo, u prosjeku, najmanje još troje. Koja to zemlja daje tolike povlastice strancima?

Ako bismo se vratili malo u nazad, koji može biti razlog agresije na Libiju, odnosno šta je razlog “spontanih” događanja naroda u Tunisu i Egiptu. Kod nas se kaže, igraju oko hodžinog jorgana, a hodžin jorgan je Libija bogata naftom i raznim drugim rudama.

Događanja u Libiji nas samo uvjeravaju u tu tvrdnju, a nakon Libije isto se dešava i u Jemenu, Siriji i drugim arapskim zemljama gdje nema zone zabrane letenja, bombardovanja i uništavanja materijalnih dobara, da bi se kasnije iste popravile zapadnim kreditima i zajmovima. Da se podsjetimo, u Tunisu i Egiptu su bili stvarno nenaoružani demonstranti, dok su ti isti „nenaoružani demonstranti“ u Libiji imali topove, oklopna vozila, i drugo teško naoružanje. Koja bi to vlada dopustila da naoružana grupa ljudi napadne na sistem?!

Libijskoj braći i prijateljima želim da pobijede u svojim nakanama, a o tome da li Libiji treba nova vlada i novi sistem, ima pravo da odluči samo libijiski narod i niko više. Svi ostali trebamo pružiti punu podršku nastojanjima da ovo uništavanje Libije prestane što prije, a da građani BiH nađu način izvinjenja libijskom narodu, iako o samom glasanju nisu imali uvida kao niti bilo kakvog uticaja. Da se pitao običan građanin BiH, uvjeren sam da bi naš glas bio sasvim drugačiji. Š E H E R 33 BANJA LUKA