Šeher Banja Luka 12

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA -

Broj 12

-

MART - APRIL -

MOTALA -

CIJENA 25 SEK

Uvodnik

Poštovani čitaoci, Pred vama je novi broj našeg i vašeg magazina. Vrlo brzo prođe ovih dva mjeseca do izlaska nove «Šeher Banjaluke», čini mi se nekako prebrzo. Razlog je vjerovatno mnoštvo važnih događanja u našoj domovini Bosni i Hercegovini, ovdje u Švedskoj i u svijetu. Tako da ovaj broj ima jednu novu dimenziju. Za nas ovdje, svakako je središnji događaj bila proslava Dana oslobođenja našeg grada od fašizma i godišnja skupština Saveza Banjalučana. Jedno od naših udruženja, grad domaćin Nišeping, slavio je desetogodišnjicu svog postojanja. O ovim događanjima reportažu je napisao naš dopisnik Ozren Tinjić.

Iz Banjaluke su nam se javili svojim interesantnim prilozima Radmila Karlaš, Slavko Podgorelec i Mišo Vidović.

Posebno raduje njihov odabir tema za ovaj broj. Radmila se, na samo njoj svojstven način, odlučila napisati prekrasnu toplu priču o našoj legendi Ali Mahmutoviću.

Slavko je ovaj broj obogatio sa još jednim maestralnim medaljonom iz svoje riznice, pričom o velikom humanisti i čovjeku, Biskupu Franji Komarici. Mišo nam piše o svakodnevnim problemima, koje stanovnici Banjaluke moraju podnositi, a da ne mogu puno toga promijeniti.

Magazin vam pruža priliku pročitati jedno drugo viđenje aktuelnih događaja u Libiji, koje nam je sa lica mjesta, poslao Sarajlija, Emir Baralić.

Vrijedni Ismet Bekrić nam je iz Slovenije, uredio središnju rubriku «Vezeni most», čuvajući tako banjalučku kulturnu baštinu od zaborava. I u ovom broju svojim prilozima obradovao nas je veoma produktivni aktivni saradnik iz Fogelforsa, Nedžad Talović. On se potrudio da prvi put u listu dobijemo kvalitetnu križaljku.

Još jedan značajan Banjalučanin, Zlatko Divić nas nažalost, prerano napusti. Jedan od njegovih zadnjih intervjua poslao nam je iz daleke Amerike, naš stalni dopisnik Bedrudin Gušić. Pored redovnih rubrika koje nam dolaze iz SSD, sa sjedištem u Velikoj Britaniji, Biroa za diskriminaciju i zabavne strane koju uređuje Dominik Bertotti iz USA, moram istaći da me posebno obradovao prilog koji smo dobili iz susjedne Norveške.

Poznati banjalučki muzičar Irfan Nurudinović, nas svojim prilogom vodi u davne pedesete i šezdesete godine, opisujući tadašnju muzičku scenu u gradu Banjaluci. Da i ovaj broj čitate sa uživanjem potrudili su se naše Sarajlije Azra Lokvančić i Goran Mulahusić, te Banjalučanin Zlatan Gunić. Svim pomenutim veliko hvala od naše male redakcije.

I na kraju da spomenem, da mi se javila jedna naša redovana čitateljka iz Finske, sa pitanjem zašto ne štampamo Šeher jednom u mjesecu, jer kako ona reče, predugo je vrijeme čekanja na slijedeći broj. Odgovor je bio jednostavan, to još uvijek ne dozvoljavaju ekonomija, bezbroj utrošenih sati i ogroman trud volontera koji uređuju i vode ovaj magazin.

Možda to nekad u budućnosti i bude ostvarivo, ali za takav poduhvat potrebno nam je mnogo više pretplatnika i ljudi koji bi svojim dobrovoljnim prilozima, ekonomski pomogli ovu, na ovim prostorima, sve više prepoznatljivu novinu.

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatma Mahmutović Esmina Malkić Samir Rajić Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor

Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Azra Lokvančić

Šeher Banjaluka,

Grafička obrada/Grafisk arbete

EHER 2 Š BANJA LUKA

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Bedrudin Gušić (USA) Dominik Bertotti (USA)

Goran Mulahusić

Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Naslovna strana Alojz Lojzo Ćurić

Sadržaj

Iz Saveza............................................................................................4 Proljetni raport..................................................................................7 Intervju - Zlatko Divić Div.................................................................9 Franjo Komarica - Pastir šarenoga ‘stada’...................................12 Vijesti iz dijaspore...........................................................................14 Reportaža: Suspenzija...................................................................17 Iz Biroa za diskriminaciju...............................................................19 Tema: Vezeni most, Škola letenja..................................................22 Tema: Vezeni most, Treba živjeti sa gradom................................23 Tema: Vezeni most, Banjalučka muzička sjećanja......................24 Tema: Vezeni most, Pismo mom gradu........................................25 Tema: Vezeni most, Naklonost prema “Hasanaginici”...............26 Još jedna priča: Tragom Alinih stopa...........................................28 Slavko Podgorelec: Vlasnik prtljaga od 350 Medaljona.............30 Reportaža: Libija.............................................................................32 Balkanski tango..............................................................................34 Reportaža: “Vrbas se razlio Istambulom”....................................36 Križaljka...........................................................................................38

str.12

Franjo Komarica: Pastir šarenog stada

str.9

I nte r v j u :

Zlatko D ivić D iv

str.30 str.17

Repor taža:

Susp enzija

Slavko Podgorelec: Vl a s n i k p r t l j a g a od 350 Medaljona ŠEHER 3 BANJA LUKA

Nyköping 16 april 2011: Delegati i gosti redovne godišnje skupštine

G

rad Nišeping i udruženje «Hand i Hand» bili su domaćini cjelodnevnog subotnjeg druženja Bosanaca i Hercegovaca. Prekrasan proljetni dan okupan suncem, dočekao je goste koji su pristizali iz Malmea, Geteborga, Štockholma, Karlstada, Vekša, Noršepinga, Landskrone i mnogih drugih gradova širom ove lijepe zemlje. Povoda za ovo okupljane bilo je više. Savez Banjalučana u Švedskoj, održao je redovnu 15. jubilarnu godišnju skupštinu. Prisutni delegati su jednoglasno usvojili sve izvještaje i radne materijale o kojima se raspravljalo na devnom redu. Usvojen je, uz male dopune, plan rada za narednu godinu, te izabrano novo (staro) rukovodstvo Saveza. Nekoliko diskutanata je pohvalilo GO Saveza za postignute rezultate u protekloj godini, a o radu Saveza veoma pohvalno su govorili i gosti godišnje skupštine, Ambasador BiH u Kraljevini Švedskoj, gospodin Darko Zelenika, predstavnik NBV-a gospođa Fadila Jašarević i naš prijatelj iz Noršepinga Mirsad Begović. Skupštinu je vrlo profesionalno i znalački vodio najstariji član GO, 83-godišnji gospodin Muhamed Ibrahimbegović iz Geteborga.

Bilo je to prekrasno druženje, a posebno raduje prisutnost velikog broja mladih koji su aktivno učestvovali u radu skupštine, ali i cjelokupnoj realizaciji ovog cjelodnevnog druženja. To nam daje nadu da će se bosanskohercegovačka kultura, jezik, tradicija i običaji, još zadugo, održavati na ovim prostorima.

Mirsad Filipović

Srdačna dobrodošlica: Ambasador Darko zelenika i podpredsjadnik Saveza Banjalučana Suada Đelić

Radno predsjedništvo: Spoj mladosti i iskustva

Delegati iz Norrköpinga EHER 4 Š BANJA LUKA

Iz Saveza Svečano obilježen 22. april, Dan oslobođenja Banja Luke

NYKÖPING U ZNAKU KRAJIŠKE LJEPOTICE

Tekst: Ozren Tinjić

vorana ”Träffen” u Nyköpingu bila je prošle subote prepuna mnogobrojnim Banjalučanima i prijateljima grada na Vrbasu, koji su svojim prisustvom uveličali kulturno - umjetničku manifestaciju povodom 22. aprila, Dana oslobođenja. Organizatori manifestacije, udruženje ”Hand i hand” iz Nyköpinga i Savez Banjalučana Švedske, na čelu sa Enisom Bajrić i Mirsadom Filipovićem, još jednom su pokazali i dokazali izuzetne organizatorske sposobnosti vješto osmišljenim šarolikim kulturnim programom.

Svečanost je svojim prisustvom uveličao Ambasador BiH u Švedskoj, mr. Darko Zelenika koji je, u uvodnom govoru, naglasio značaj ovog datuma u istoriji Banja Luke, kao i općenitu uloga antifašizma i doprinos koji su toj borbi nesebično dali narodi i narodnosti naše zemlje.

Osvrčući se na Dan oslobođenja, Mirsad Filipović je istakao ogromnu ulogu koju su dali Banjalučani u II svjetskom ratu, kao i činjenicu da tako veliki broj prisutnih jasno govori koliko im njihov grad znači.

Uvodničar, Ozren Tinjić, u prigodnom govoru je, između ostaloga rekao kako ”Banja Luka ipak danas živi punim plućima. I nikada ljepše i jače. Jer živi, diše, osjeća - u svakom od nas. Ma gdje bili na kugli zemaljskoj, u svakom od nas je djelić našeg grada. Ovakva druženja itekako su vidljiv znak koji glasno kaže: ”Ima nas još uvijek puno koji volimo Banja Luku i živimo za nju iako nismo tamo. I neka mi neko kaže: Nema Banja Luke! Kako nema - evo je ovdje!”

D

Fotosi: Azra Filipović

Udruženje iz Örebra

Udruženje iz Linköpinga

Osvrčući se na Dan oslobođenja, Mirsad Filipović je istakao ogromnu ulogu koju su dali Banjalučani u II svjetskom ratu, kao i činjenicu da tako veliki broj prisutnih jasno govori koliko im njihov grad znači.

Poseban pečat ovoj manifestaciji dali su umjetnici. Sabahudin Bahtijaragić Cober, nezaobilazna figura ovakvih okupljanja ponovo je poezijom, kao i bezbroj puta do tada, razgalio duše prisutnih. Izuzetno zanimljiv i dojmljiv nastup imao je Trebinjac, Mirsad Begović, koji se predstavio svojom mini - monodramom ”Muhadžer”. Dojmljiva je to priča o Mirsadovoj neni za čijim mezarom, negdje u Banja Luci, neumorno je tragao njegov dido, a potom i otac.

Prve javne nastupe zabilježili su folklorni ansambl iz Linköpinga, te mješoviti hor iz Örebra. Sazlija Asim Hodžić svojim upečatljivim nastupom je još jednom pokazao kako se slušajući taj čudesni instrument može otputovati vjekovima nazad u istoriju BiH. Zapažen nastup je imala i Lena Wernevik iz Sörmlands muzeja koja je čitala na švedskom jeziku odlomke iz knjige Enise Bajrić.

Saznajemo da bi se uskoro trebala štampati pomenuta knjiga. Ujedno je to bila prilika da se i Enisa osvrne na rad svog udruženja ”Hand i Hand” iz Nyköpinga koje je slavilo deceniju rada i postojanja. Šećer za kraj i na oduševljenje mnogobrojnih posjetilaca dali su članovi grupe ”Ritam srca”.

Njegova ekselencija, ambasador BiH u Kraljevini Švedskoj Darko Zelenika pozdravlja prisutne

ŠEHER 5 BANJA LUKA

Iz Saveza Savez Banjalučana u Švedskoj Luxorgatan 12 591 39 Motala tel. 0046(0)141 208933 e-mail:kapoall@hotmail.com e-mail:mirsad.filipovic@hotmail.com

SKUPŠTINI GRADA BANJA LUKE U skladu sa zaključcima ekonomskog foruma, održanog u Landskroni, Švedska , u povodu 16. TRADICIONALNOG SUSRETA BANJALUČANA, održanog 16. oktobra 2010 godine, slobodni smo Vas obavijestiti o pitanjima za koja mislimo da su vrlo značajna za prevazilaženje vremena koja su iza nas. Ova pitanja su bila predmet rasprave u Banja Luci povodom održavanja tradicionalnog susreta « Vezeni Most « ali nažalost, na njih nismo dobili adekvatne odgovore koji bi nas zadovoljili. Sva pitanja koja se, u daljnem tekstu navode, dobila su podršku od svih, preko 1000 prisutnih Banjalučana.

– Za održivi povratak veoma je značajno pitanje zapošljavanja građana svih nacionalnosti u administraciji grada, kao i u komunalnim organizacijama, javnim preduzećima i ustanovama, a koje sada nije ni izbliza, u skladu sa Dejtonskim sporazumom.

Upućujemo ZAHTJEV da se ovakvo neodrživo stanje mijenja u narednom periodu saglasno sa Zakonskim propisima.

– Vidljivo je kada se dođe u Banja Luku, da se gradi i obnavlja infrastruktura. Međutim ono što mi mislimo da nije dobro, to je, što se infraktura / kanalizacija, vodovod, rasvjeta i putevi / nerade istim intezitetom u svim dijelovima grada i prigradskim naseljima. Ovim putem ukazujemo posebno na gradske mjesne zajednice Gornji Šeher i Vrbanju u kojim su pretežno živjeli građani Bošnjaci. Tražimo da se u narednom periodu prilikom donošenja Plana rada gradi i u ovim naseljima, kao i u Mjesnim zajednicama.

– Svjesni smo da nije moguće s obzirom na veliki broj izmjenjenih naziva ulica i naselja u periodu 1992 – 1995 g. istovremeno uzeti u proceduru i generalno preispitati sve izvršene izmjene naziva ulica i naselja, ali smo uvjereni da jednakim istinskim pristupom i političkom voljom bi bilo neophodno učiniti najmanje slijedeće; a) Vratiti stare nazive naselja, odnosno dijelova grada, kao toponiomi, kao i nazivi Mjesnih zajednica koje su obrazovane na područjima tih naselja ili dijelova Grada: Gornji Šeher, danas MZ Srpske toplice, Mejdan, danas MZ Obilićevo, Budžak, danas Lazarevo, Ivanjska – naseljeno mjesto, danas Potkozarje, Hiseta, danas MZ Kočićev vijenac, brdo Šehitluci, danas Banj brdo. b) Vratiti stari naziv ulici – ulica Maršala Tita. Polazeći od historijske uloge Josipa Broza Tita u antifaštičkoj borbi jugoslavenskih naroda kao i mirnodopskoj izgradnji ex Jugoslavije, te podrške obnovi Banja Luke poslije zemljotresa 1969 godine.

EHER 6 Š BANJA LUKA

c) Vratiti stare nazive ulica koje su nosile imena narodnih heroja NOR-a, 1941 – 1945 godine; Vahide Maglajlić, Ante Jakića, Avde Ćuka, Ive Mažara, braće i sestara Kapor, Šoše Mažara, Karla Rojca, Rudi Čajevaca, Esada Midžića, Danka Mitrova, Kasima Hadžića, Rade Ličine, Drage Langa, Franca Staneta – Rozmana, Franje Kluza i druge.

Pored gore navedenih imena narodnih heroja, dati i nekim drugim ulicama imena zaboravljenih narodnih heroja; Drage Mažara, Osmana Karabegovića, Jove Bijelića, Šefketa Maglajlića, Boška Karalića kao i drugih, ukoliko ih nismo nabrojali iz ove kategorije. d) Staro gradsko jezgro i zaštićena područja grada, historijske i kulturne objekte koji se nalaze na listama nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, trebaju se posebno održavati i čuvati, jer isti treba da imaju odgovarajuću zaštitu na gradskom, entitetskom i državnom nivou.

Sva ova pitanja su obaveza lokalnih vlasti, ali nažalost i pored, u više navrata datog obećanja da će se ovo stanje početi mijenjati, nije urađeno ništa.

Riješavanjem ovih pitanja potvrdilo bi se u praksi poštivanje kulturne baštine i demokratske tradicije Grada i privrženost evropskim vrijednostima multietničnosti.

Dostavljeno; gradonačelniku grada Banja Luka, gosp. Dragoljubu Davidoviću predsjedniku Skupštine grada Banja Luka, gosp. Slobodanu Gavranoviću arhivi

Savez Banjalučana u Švedskoj Predsjednik Mirsad Filipović

Reportaža

Proljetni raport Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ arodna skupština RS 22.decembra prošle godine usvojila je entitetski budžet, a Vlada RS je 5.januara ove godine u “Službenom glasniku”, objavila drugačiji budžet od onoga što je usvojio parlament!?

Možda bi ovakav potez vlade (u kojoj između ostalog sjede i ministri sa pravosnažnom sudskom presudom za prevaru) na čelu sa premijerom Aleksandrom Džombićem ostao ¨neprimjećen, a ova “tajna” ostala između zidova premijerskog i ministarskih kabineta, ali…

Obmanu, koju je na mala vrata pokušala provući vlada primjetio je Dragan Čavić, poslanik Demokratske partije u entitetskom parlamentu. Zatražio je Čavić na sjednici parlamenta, 22.marta , u okviru tačke dnevnog reda “Aktuelni čas”, odgovor od vlade na pitanje da li je bilo promjena u pojedinim budžetskim stavkama.

Kazao je kako se “upoređivanjem prihvaćenih amadmana na prijedlog budžeta sa onim budžetom koji je obavljen u Službenom glasniku , može vidjeti da je riječ o o falsifikatu”.

-Radi se i o narušavanju Ustava RS, onoga što je po Ustavu dozvoljeno samo Narodnoj skupštini.Vlada će vrdati na sve moguće načine, kao mi nismo razumjeli, nije nam bilo jasno, naknadno smo tumačili, a suština je da niko nema pravo da tumači odluke narodne skupštine nego je dužan da sve nedoumice raščisti tokom zasjedanja Narodne skupštine, poručio je Čavić, iznijevši i pojašnjenje za svoje tvrdnje: “Kod ukupno 114 budžetskih korisnika, u poglavlju budžetska potrošnja po korisnicima za 2011. godinu, iznos ukupnih rashoda različit je od iznosa kojeg je usvojila Narodna skupština RS. Kod 113 budžetskih korisnika došlo je do smanjenja iznosa ukupnih prihoda i ukupni zbir ovih smanjenja iznosi 298.085 KM, a kod jednog budžetskog korisnika došlo je do povećanja”.

Zadužen za vađenje kestenja iz vatre u ime vlade , u skupštinskoj sali, bio je potpredsjednik Anton Kasipović, tvrdeći kako “nije razumio da je gospodin Čavić nešto otkrio, jer je riječ o uobičajenoj proceduri”. Kasipović je ipak ulogu dežurnog vladinog “budžetskog vatrogasca”, sutradan, 23. marta prepustio ministru finansija Zoranu Tegeltiji. Saopštava Tegetlija da u “Čavićevim navodima nema ništa sporno”, dok u njegovom ministarstvu priznaju “da je bilo o promjena u budžetskim stavkama, ali sve je urađeno u skladu sa propisima”.

“Cijeli problem je nastao zbog usvojenog amandmana poslaničkog kluba Srpske demokratske stranke kojim je predviđeno izdvajanje dodatnih 300 hiljada maraka za stipendiranje i osposobljavanje ustanova za predškolsko vaspitanje i obrazovanje, u okviru Ministarstva prosvjete, saopšteno je iz ministarstva finansija: “Ta budžetska stavka predstavlja sintetički konto, a da bi se usvojeni amandman mogao realizovati bilo je potrebno da se svaki analitički podkonto svih budžetskih korisnika umanji za jednak procenat, kako bi se ukupan sintetički konto umanjio za iznos predviđen navedenim amandmanom.To je prouzrokovalo da su sve stavke rashoda po osnovu korištenja roba i usluga kod svih budžetskih korisnika izmijenjeni u odnosu na razmatrani prijedlog budžeta RS za 2011. godinu, o kojem gospodin Čavić govori”, navedeno je još u “pojašnjenju”ministarstva finansija. Šta god značilo ovo “pojašnjenje”, za koje vjerujemo da ga prosječan građanin u RS možda (ne)razumije, ali zna “da je vlada opet nešto muljala sa lovom”, iz priče njenom “o domaćinsklom

N

ŠEHER 7 BANJA LUKA

Reportaža poslovanju” , nameće se zaključak da se u Republici Srpskoj izvršna vlast uveliko stavila iznad zakonodavne: Da 16 ministara u vladi, ima “većinu” nad 83 poslanika u skupštini, odosno parlamentarna demokratija u ovome entitetu je mislena imenica.

I dok se očekuje mišljenje Glavne službe za reviziju javnog sektora RS (što je na kraju zatražio Dragan Čavić) nekoliko dana ranije prije nego što će na vidjelo izaći neustavan, pa što ne reći, i skandalozan potez Vlade RS, stotinjak Banjalučana , okupilo se na 19.marta na Trgu Krajine s namjerom da upozori vlast u RS na katastrofalnu ekonomsku i socijalnu situaciju u kojoj se nalaze građani ovoga entiteta.Protest je organiziralo neformalno udruženje “Glas naroda”, student Stefan Filipović, aktivisti nevladinih organizacija “Oštra nula” i “Pokret“. U odnosu na 5.februar, kada je održan prvi protest, ovaj put upućeni su konkretni zahtjevi: Smanjenje primanja i plata poslanicima u parlamentu za 30 posto i da se taj novac usmjeri za isplatu ukinutih subvencija socijalno udroženim kategorijama stanovništva-korisnici i naknade za tuđu njegu i pomoć koja trenutno iznosi 41 marku. Okupljeni su zatražili da se zabrani imenovanje na javne funkcije licima koje su pravosnažno osuđena za krivična djela i da se oni uklone sa javnih funkcija. Ovom prilikom pomenut je aktuelni ministar rada i boračko-invalidske zaštite Petar Đokić, pravosnažno osuđen za krivično djelo prevare na tri mjeseca zatvora. Od vlade Aleksandra Džombića zatraženo je da se zbog teškog stanja u privredi i sve većeg otpuštanja radnika smanje porezi i doprinosi na plate, koji su Zakonom o porezu na dohodak i doprinos povećani početkom ove godine. “Želimo da živimo, a ne da preživljavamo”, “Život običnog građanina ne smije da zavisi od partijske knjižice i vladajuće garninutre”, “Svaka vlada koja ne radi za narod, treba da se plaši tog istog naroda”, samo su neke od poruka koje su upućene sa protesta. Jelena Došlov, u ime samohranih majki, upozorila je da više od dvije stotine porodica, koje imaju samohrane roditelje, mjesečno primaju pomoć od pet kilograma brašna i dvije litre ulja da prežive.

-Gdje je vlast kada samohrane majke gladuju i traže kilogram brašna i litar mlijeka da taj dan prehrane svoje dijete i sebe?

Gdje je vlast kada preko hiljadu samohranih majki iz Banjaluke traži

posao da bi prehranilo više od 2500 djece”, zapitala se ova Banjalučanka.

Iako je organizator na Trgu Krajine (policija u rješenju za održavanje skupa nije dozvolila šetnju prema zgradi vlade i parlamenta), očekivao veći odziv građana, režimski mediji nekoliko dana ranije krenuli su u žestoku medijsku ofanzivu i satanizaciju organizatora, koristeći već poznate floskule o “stranim plaćenicima, domaćim izdajnicima i rušiteljima RS”. Njima su se pridružile i takozvane “nevladine organizacije”(poput Unije studenata RS), koje se su na “budžetskoj sisi” Vlade RS, pozivajući članstvo da ne učestvuje na protestu.

Podršku za protest organizator nije dobio ni od Udruženje penzionera RS i Saveza sindikata RS, odnosno prvog penzionera i sindikalke, Rade Rakulja i Ranke Mišić, stoga su prigodnim porukama i transparentima iskazali šta misle o njihovom nedolasku na Trg Krajine.

Okupljenima nije smetalo što ih je “osiguravao” veliki broj policajaca, kako uniformisanih, tako i onih “maskiranih” u civilu, i snimalo ih nekoliko policijskih kamera, pa da upute i poruke poput “Dodik odlazi”.

“Želimo da živimo, a ne da preživljavamo”, “Život običnog građanina ne smije da zavisi od partijske knjižice i vladajuće garninutre”, “Svaka vlada koja ne radi za narod, treba da se plaši tog istog naroda”, samo su neke od poruka koje su upućene sa protesta.

EHER 8 Š BANJA LUKA

Intervju

Gospodin ZLATKO DIVIĆ DIV, banjalučki novinar i publicist u egzilu: RAZGOVOR VODIO: Bedrudin Gušić

BOSNA ME JE, IZGLEDA, UPRAVO OVAKVOG TREBALA I SAD ME IMA ma li ljepšeg povoda za razgovor sa piscem nego kada mu se rodi nova knjiga? Ima ljepšeg povoda posjetiti prijatelja nego kad mu se rodi dijete, znači otići mu na babine i podijeliti s njim radost zbog novorođenčeta? Ma, nema, naravno. Evo, mome prijatelju, kolegi i sugrađaninu se rodila nova knjiga i zbog toga po drugi put, u relativno kratkom vremenu, razgovaram s njim za javnost. A kada se tome doda da se radi o pravom divu od čovjeka, onda ovaj razgovor, po mojoj skromnoj preporuci, ima i posebnu spečificnu težinu.

DIVIĆ: Svakako da se mogu s tim složiti, no za mene, koji nikada nije gledao tko je koje nacionalnosti ili vjere, već prije svega kakav je tko čovjek, ovo je ipak ponajviše bajramski dar mojoj braći islamske vjeroispovjesti.

Imam ja, vjeruj mi na riječ, dosta toga i za ostalu bosansku raju.

Dragi prijatelju, kolega i sugrađanine Dive! Evo nas opet, u relativno kratkom vremenu, pri razgovoru za javnost. I ovoga puta s jakim povodom. Čestitam na još jednoj knjizi. Kakav joj je naslov i je li ona tematski, na neki način, nastavak prethodne ili...?

DIVIĆ: Ma, neuporedivo je bolja. Nju sam, zapravo, za razliku od one prve, koja je u neku ruku bila tek vrsta opomene okupatorima i koju nazivam “divljakušom”, mnogo studioznije i pažljivije radio. Osim toga, Bedro, ova nam govori o periodu kada su oni, navodno ugroženi, potpuno odbacili maske i pokazali svoje pravo lice, a samim time i tko je zapravo bio ugrožen u okupiranoj i poniženoj Banjaluci.

I

DIVIĆ: Hvala ti, prijatelju. Da, ovo je druga knjiga “Crne kronike” i ona je, ustvari, logičan nastavak one prve, koju si pročitao, i koja je, ako se sjećaš, imala podnaslov “Bosna na pragu rata”, a završava se 06.04.1992. godine. Ova druga počinje 07.04. te iste godine i podnaslov joj je “Bosna u ratu”. Rat je, nažalost, tad već stvarno u svoj svojoj surovosti i počeo.

U pripremi ovog razgovora rekao si mi da je ova Tvoja knjiga “poklon braći islamske vjeroispovjesti za dolazeći Ramazanski bajram...” Dozvoli mi da dodam: neka bude poklon svim ljudima dobre volje i onima koji ljube istinu. Slažeš li se?

Također si mi svoju novorođenu knjigu predstavio kao bolju i snažniju od prethodne. U čemu je, osim sadržajno, bitna razlika između njih, odnosno zašto smatraš ovu boljom od prethodne?

Da li su iza knjige - novorođenčeta stali neki autoriteti i koji?

DIVIĆ: Jesu, prijatelji, i to je ono najvažnije u svemu.

Div nije više sam protiv sviju, kako je to još gotovo do jučer bilo, već iza njega stoje oni najbolji, oni kojima baš nitko, ali stvarno nitko, ne može da ospori autoritet.

Uz mene je jedan Tvrtko Jakovina, profesor povijesti sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pravo čudo od čovjeka.

Ima samo 36 godina, a već sada više titula nego onaj toplomjer recki. I možeš li ti sebi sad uopće i zamisliti kako je to izgledalo, kad smo se na zagrebačkom FiloŠEHER 9 BANJA LUKA

Intervju zofskom fakultetu sreli nas dvojica. On, kome i ne treba ogledalo, pošto se može ogledati na TV-u, sigurno jedan od najpoželjnijih neženja u cijelom regionu, i moja malenkost. Čestiti i neporočni Tvrtko i Div, koga on još uvijek gleda kao nekakva rijetka insekta. Možeš li zamisliti koji sam ja civilizacijski šok njemu predstavljao? Ja, ovako lajav, a on onako uglađen. Nepomirljivo različiti u svemu, osim u borbi za povijesnu istinu.

A uz nas, fascinantni profesor sociologije, sa istog tog fakulteta. Ozren Žunec. Fenomen od čovjeka, intelektualna i duhovna gromada, koja je za života napisala pravu hrpu neprocjenjivo dobrih knjiga. Svjetski igrač, a raja. I upravo je on to vezivno tkivo što nas spaja, pošto na pravi način osjeća pogano suptilnu bosansku dušu.

Upravo on je odmah prihvatio moj način pisanja i moje komentare, ispravno zaključujući, da ono što su okupatori govorili, pisali i činili, ja bilježim upravo radi historičara. Ono što lajem, lajem u ime svoje ponižene braće, u svoje ime, i u ime naše Bosne i grada koji su nam divljaci oteli. Upravo je on, profesor Žunec, shvatio da sam ja još uvijek “u ratu”. Dakako, tu je i moj mlađahni urednik, Bojan Smode, koji je također završio Filozofski fakultet.

I nakon prve knjige bio si rado čitan autor, posebno kod nas - rasutih Banjalučana diljem svijeta. Sigurno imaš i neka neposredna iskustva kada je u pitanju odnos banjalučkih muhadžira/prognanika prema Tebi. Hoćeš li to ilustrirati nekim primjerima?

DIVIĆ: E, to ti je opet priča za sebe, i nešto što je Franku i mene posebno iznenadilo, iskren da ti budem, i šokiralo. Mislim da je dovoljno da ti kažem i to da me za rođendan nazvalo, poslalo poruku ili čestitku barem 700 ljudi. Od pojave te “Divljakuše”, gotovo cijelo ljeto, od juna pa sve do kraja augusta, i kuća i avlija su prepune onih ljudi koji bi željeli da me vide i da se druže malo s nama. Znaš li šta je u tome najinteresntnije? Čovjek bi očeivao da je vaćina onih koji dolaze iz grupe naših bivših sugrađana, ali nije tako. Ima tu i ljudi koji nikada nisu bili u Banjaluci, ali su poželili da dođu ovamo, i kao prošle godine, upravo sa nama proslave Bajram. Zamisli ti, kako izgleda kad ti se pred dvorištem zausteva kola švedske registracije, i iz njih izađe Nećko iz Mostara, sa desetak šteka sarajevske “Drine” i isto toliko litara sarajevskog piva, a prati prati ga njegova draga sa tepsijom prave domaće baklave u rukama. Ostavili djecu i unuke u Mostaru i Švedskoj, i došli sa nama da proslave taj veliki blagdan.

Ili, uzmimo kada moja Cuna ostavi djecu, majku unuke i brata koji nam je oboma veoma drag, i dođe k nama, da upravo ovdje proslavi svoj pedeseti rođendan. I svi ti oni, onako usput, ponešto donesu da mi poklone. Od, naprimjer, komadića one sedre, koju su krišom kupili nakon razaranja Ferhadije, ili nekakvih svojih ručnih radova svih vrsta, pa sve do knjiga i inovacija. Moj Zoran je, recimo, rođen u Zagrebu, žena mu Višnja u Čakovcu, ali kako su mu roditelji iz Dervente, on se, ne samo da osjeća Bosancem, već u neku ruku i živi za našu Bosnu.

Ovo ljeto mi je stigao iz Italije, gdje živi i radi, i donijeo na ploči od rostfraja aparatom za varenje ispisane one moje stihove: “Mjesto srca, u grudima osta Bosna, i tu traje...”

Međutim, u ovakvom svijetu, posebno kada se radi o dokumentiranju brojnih zločina koji su počinili srpski fašisti, konkretno u našem gradu i zavičaju, EHER 10 Š BANJA LUKA

javno bavljenje istinom je postalo opasan posao.

Da li Tebi prijete i na koji način?

DIVIĆ: Naravno da su to radili, pogotovo kada su shvatili da ja ne pišem nekakve pizdarije, poput pojedinih skribomana, koji ustvari i nemaju šta reći, već, eto, pišu nekakve knjige, samo kako bi iskoristili nesreću, tugu i nostalgiju naših protjeranih zemljaka i klepili im krvavo zarađenu lovu.

Oni su, budi siguran, odmah shvatili da ja uistinu imam kapitalan materijal i da se on sada nalazi na sigurnom, u Haagu. Materijal predstavlja krunsko svjedočanstvo o tome kako su oni, kunući se u krst časni i slobodu zlatnu, rušili do tada najeuropskiju zemlju na Balkanu Bosnu. Saznali su oni, prijatelju dragi, i to da je meni izuzetno draga haaška tužiteljica Joanna Corner dala riječ, da će, čim se povuče s s dužnosti koju obavlja, objaviti moj dnevnik u Ujedinjenom kraljevstvu. I šta im je, razmisli i sam, nakon svega toga ostalo da rade? Šta bi dobili s tim što bi me likvidirali? Nebi li, na taj način i formalno prisilili one, koji možda i nisu imali namjeru, da uzmu moje knjige u ruke i potraže u njima odgovore na pitanje - pa čega se to oni tolio boje, ili, šta je to u tom nesretnom dnevniku, šta ih toliko plaši?

Kasnije su, kao što si vjerojatno i pretpostavljao, pokušali da iskoriste moje ne baš sjajno materijalno stanje, kako bi me kupili. Sad su, uvidjevši da ću rađe biti gladan nego se prodati, i od toga odustali. I sad smo na tome. Znaš ono, ne talasaj i ćuti, u nadi da o nekome od njih (a čovjek, zar ne, ima prava na nadu), taj nesretni Div nije nešto saznao i zabilježio. Tražili su od mene da u knjizi napišem kada je Ferhadija srušena, ali, zamisli ti lopovluka, da ne napišem tko ju je srušio.

Kažu, radi suživota. Kakav suživot, na prikrivanju istine?! Jebem ja takav suživot.

Znači, ima još materijala za objavljivanje i, hvala Bogu, odlučnosti i htijenja?

DIVIĆ: Svakako. Original tog nesretnog dnevnika je, kao što ti već rekoh, u sefovima Haaga, no postoje još i dvije njegove kopije, zabunkerisane na dva različita mjesta. Jedna je dobro skrivena u jednom Savezu u Sarajevu, a druga je, kao što predpostavljaš, ovdje kod mene i mojih saradnika. U vezi odlučnosti, reći ću ti samo ovo - još davno su genijalni Latini rekli: “Pracipuum munus annalium reor, ne virtutes sileantur, utque gravis dictis factisque ex posteritete et infamia metus est”, ili ti u prijevodu: “Glavni zadatak historije je da se vrline ne prećute, a zle riječi i zla djela strepe od sramote pred potomcima”. Toga ti se ja, Bedro, od početka držim, i ništa me u tome neće i ne može pokolebati. Ovo što radim je vjerojatno i ono zašto sam se trebao roditi.

Ovo je jednostavno nekakva moja misija i razlog mog postojanja. Bosna me je izgleda upravo takvog trebala i sad me ima.

Kada će se nova knjiga pojaviti, uvjetno rečeno, na tržištu. Hoće li biti organiziran neki prodajni kanal za Ameriku i Kanadu, naprimjer?

DIVIĆ: Hoće, svakako. Jesensi&Turk je i suviše ozbiljna izdavačka kuća i ona će, vjeruj mi, bez problema sve to pokriti.

Dva dana prije ovog razgovora hrabri novinar magazina “60 minuta” FTVBiH, mlađahni Damir Kale-

Intervju/Nekrolog tović, se po drugi put odazvao pozivu banjalučkog suda po tuzbi onoga koji mu je prijetio metkom u čelo - Vitomira Popovića. Dakle, klasična zamjena teza. Tvoj komentar?

DIVIĆ: Zar nam to nešto ne pokazuje? Već su, vidiš i sam, stasali neki mladi ljudi, koji imaju dovoljno građanske hrabrosti da se suprotstave umišljenim barabama, koje očito sve više gube glavu i sve teže prikrivaju svoj primitivizam. Ja čvrsto vjerujem u tu mladost i siguran sam da su Bakir, Damir i još nekolicina njih Damaklov mač koji visi nad tom nesretnom i kancerogenom fašističkom tvorevinom onog lakrdijaša iz Laktaša.

Ja sam sa ovacijama popratio kadar kada su se Kaletović i nekoliko njegovih kolega - novinara pojavili u banjalučkom sudu u majicama sa natpisom: “Smrt fašizmu - sloboda novinarstvu”. Zar to nije više nego jasna i glasna poruka naših kolega poslenika javne riječi, i to usred Banja Luke, o

kakvom se režimu tamo radi?

DIVIĆ: Jeste, svakako, i ja sam im duboko zahvalan zbog toga što svojom odlučnošću i hrabrošću ubrzavaju ono, što je jednom moralo da se desi, kako bi se potvrdila ona stara, da Bosna nije, niti će ikada, šaptom pasti. Ona ima svoju mladost i ja sam od početka vjerovao u nju.

Ako imaš neku poruku za naše sugrađane i sve dobronamjernike diljem svijeta - bujrum. Inače, hvala za ovaj razgovor.

DIVIĆ: Želim, prije svega, svima obilje zdravlja i sreće.

Neka se druže i pomažu jedni drugima, nikada pri tome ne gledajući i protežirajući ono “svoje”, jer smo svi mi od istog Boga. I na kraju svojoj braći islamske vjere: Bajram Šerif Mubarek Olsun!

I trgni se, narode moj. Zar da vječno Drina bude ti sudbina?

Na vijest o iznenadnoj smrti poznatog banjalučkog novinara i publiciste u egzilu ZLATKA DIVIĆA DIVA

PISMO PRIJATELJU (UMJESTO NEKROLOGA) Dragi Prijatelju, Posljednji puta smo razgovarali prije nekih dva mjeseca i, naravno, niko od nas dvojice nije znao da će to biti uistinu naš posljednji ovozemaljski razgovor. Nisi bio bolestan, barem nisi mi to spominjao, ali znam da je i Tvoja plemenita duša bila ranjena. Evo, dragi moj Dive, od prekjučer, kada si iznenada otišao u vječnost, tužan što sam Te privremeno izgubio i što smo Te izgubili svi koji smo imali čast i zadovoljstvo da budemo darivani Tvojom ljudskošću, blagošću, pravednošću, patriotizmom, mirnoćom, prefinjenim manirima i kozmopolitizmom..., što Te kao takvog izgubila Bosna koju si tako volio, razmišljao sam, ne dugo, kako da Ti se obratim i prevagnulo je da to bude neposredno, a ne u nekom 3. licu jednine. Ne mogu i neću drugačije. Hoću, zapravo, da ovo obraćanje Tebi, kada odlaziš, bude kratki govor moje duše uz podsjećanje na samo mali dio naše zajedničke životne priče. Kako se ovim tužnim povodom javno ne prisjetiti Tvoga avangardnog pojavljivanja u banjalučkom “Prelomu”, kasnih 80-tih? Dao si aromu tom našem glasilu, jednom od pionira slobodnog novinarstva. Bio si jedan od onih banjalučkih i bh. novinara koji je hrabro pisao o zlu koje nam se sprema, ukazujući otvoreno na njegove ideologe, planere i protagoniste.

Tvoja novinarska i ljudska hrabrost je utoliko vrednija pažnje i divljenja što si to činio iz sredine koja je bila pravo pravcato osinje gnijezdo - Banja Luke. “Bio si slobodan od svega, a neovisan ni o kome”, kako zapisa naš Amir Osmančević. Bio si, ustvari, ovisan samo o ISTINI, koju su mnogi “zaboravili” u našoj branši.

Naša suradnja u Gradu za vrijeme okupacije je priča za sebe. Duga, sadržajna, neki bi rekli i opasna, ali za nas obojicu jedini dostojan odgovor na situaciju u kojoj smo se našli. Ni moj ni Tvoj mentalni sklop te moralni i etički kodovi ne bi mogli prihvatiti da sve što se događalo u našem gradu od 1991. na nadalje, ostane nezapisano.

Jer, dali bi za pravo neljudima, raznim tamošnjim geobelsima i mogućim piscima suvremene historije našeg grada da kažu da se ništa od toga i nije dogodilo. Cak i da kažu da mi nismo ni postojali u njemu. Ili, ako jesmo, napustili smo ga tek tako, bez nekog valjanog razloga.

E pa, neće moći! Tvoja prva knjiga CRNA KRONIKA BANJA LUKE, koja je svjetlo dana ugledala prije koju godinu, dokumentirano svjedoči o zlu u zlima koji su ubili dušu našega grada i koji su promovirali i promoviraju neofašizam i mrak ne samo u našem gradu, nego i cijeloj domovini. Nažalost, dragi Dive, takvi još vladaju našim Gradom, zavičajem, Domovinom...

Izlazak svoje druge knjige, koja je također nastavak kronološkog svjedočenja o zlu i zlima u Banja Luci, nisi dočekao. Vjerujem da ćemo ga uskoro dočekati mi, Tvoji prijatelji, sugrađani i svi drugi koji hoće da iz prve ruke saznaju detalje o etnocidu, kulturocidu i memorocidu u Banja Luci, jer sam siguran da će se Tvoj i naš Enes Kišević i društvo oko njega pobrinuti za to.

Dragi Dive, Jedan si od rijetkih što nijednom nije posjetio naš Grad po izgnanstvu. Kazao si mi da nisi imao snage vidjeti Banja Luku bez Ferhadije. Rekao si mi također da, nakon njenog rušenja, dok si još boravio u Gradu, nijednom nisi mogao proći pokraj njenog stratišta. I obećao si i sebi i meni da ćemo se sresti u našem gradu kada se Ferhadija ponovo uspravi. Ferhadija se uspravlja, nije potpuno dovršena, ali... Ali, nisi dosanjao svoj san. Otišao si na svoju drugu obalu noseći u svome velikom banjalučkom i bosanskom srcu slike one Banja Luke koja je bila po mjeri LJUDI. E, pa, suđeno nam je da se onda tamo sretnemo.

Hvala Ti za dobrotu kojom si me darivao, počivaj u miru Božijem i neka Ti je lahka zemlja zadarska, Prijatelju moj!

Bedrudin GUŠIĆ

Š E H E R 11 BANJA LUKA

(Medaljon u vremenu: Franjo Komarica, biskup Banjalučki)

Sa novinarima, uoči uskrsa

ZAPISAO: Slavko Podgorelec

PASTIR

ŠARENOGA ’STADA’ K

ad je Gospod napravio Adama i Evu (Adema i Havu) ni u primislima Mu nije bilo da ih farba. Tek kasnije, kad božje sluge (svećenici-pastiri) ufatiše fursata – pođoše svoje ovčice prvo farbati pa onda dijeliti na Jevreje, kršćane-hrišćane, muslimane, i ko će ga više znati na kakve. Tako sada, u Bosni na primjer, imamo zelene, plave, i crvene ’jaganjce’ – i svi oni imaju svoje ’čobane’ (i ’kerove’). Jedan od tih božjih pastira uistinu je jedinstven što je nebrojeno puta (u nesrećama pogotovu!) i djelom potvrdio pružajući hranu, odjeću, zaštitu, utočište, utjehu i nadu i pravoslavnima, i muslimanima, i katolicima – riječju Ljudima.

Naš Franjo niti je srpski, ni hrvatski ni bošnjački – on je „Naš Franjo“. A kad je naš (dakle svih Ljudi) onda je i Božji.

Definitivno. Ovaj tekstopisac ne može se hvaliti teološkim (sa)znanjem, ali je dobro zapamtio slijedeće: Ljubav prema Bogu najbolje se iskazuje ljubavlju prema Čovjeku, prema EHER 12 Š BANJA LUKA

(svim!) Ljudima. Iskreno, djelotvorno, bez diskriminiranja i ekskluzivnosti - bez ostatka.

Kada je 2004. godine kandidovan za Nobela zamišljalo se kako će ta medalja ’zakititi’ najmanje (što bi mi u Bosni rekli) ’tri tovara’ prethodnih evropskih, svjetskih i regionalnih nagrada, priznanja i povelja koje je biskup Franjo nakupio u zadnjem ratu i poraću u BiH: izmakelo se, a Franjo se usikiro taman koliko i naš Huso ’što Mađarska neima mora’. Tu nedavno, u vrijeme uskršnjeg prijema za novinare, neko od kolega poredi našeg Biskupa sa pokojnim papom Ivanom-Pavlom II: nije novinar znao da je Franju za biskupa rukopoložio upravo Sveti otac 1986. godine. A zajedničko im je, uz još koješta, i djelotvorni ekumenizam.

Za razliku od nekih ’kolega’ (od sve tri ’fele’), naš Franjo ne sjedi pod staklenim zvonom: ’zuji’ on podjednako žustro Evropom i Svijetom, ali i (neka mi oprosti!) po nekakvim selen-

Reportaža drama i kasabama ’Bogu iza nogu’... Eto ga na kahvama u predsjedničkim i premjerskim kabinetima, pa onda prošeta po džamijama i sinagogama, ’na noge’ mu dolaze političari, diplomate, akademici i humanisti – ali i obična ’raja’ (i opet od ’sve tri fele’). Neko traži pomoć, neko posao, neki utjehu (pobjegla mu žena s drugim)...

Slušam nedavno, jednog starog Banjalučanina (hadžiju): „Ovaj naš Franjo beli se nafato sevapa! Bom’ je njemu dragi Allah rezerviso plaho fino mjesto u Džennetu!“ Biskup Franjo je, u najsvjetlijoj tradiciji slugu Božjih, fantastično-gotovo idealno sintetizovao duhovno i svjetovno: mise drži po katedralama, crkvama, kapelama – ali i na ledinama. Poslije službe božje druži se sa svijetom, a Bog mu je dao dobar avaz – pa kad ’rukne’ – daleko se čuje. Prije dvije godine

Jedan od tih božjih pastira uistinu je jedinstven što je nebrojeno puta (u nesrećama pogotovu!) i djelom potvrdio pružajući hranu, odjeću, zaštitu, utočište, utjehu i nadu i pravoslavnima, i muslimanima, i katolicima – riječju Ljudima. (obilježavalo se 140. godina dolaska trapista u Bajnu Luku) – kardinal Vinko (Puljić), biskup Franjo i ovaj tekstopisac (u tri glasa) zapjevaše „Krajišnici, gdje ćemo na prelo...“ i učas se sjati hrpa kardinala i biskupa iz inostranstva! Ko bi rekao da jedna ’ojkača’ u izvedbi tenora, basa i baritona strancima može

biti impresivna.

U vrijeme socijalizma Franjo je imao besprijekorno ’klasno’ porijeklo (rođen u radničko-seljačkoj porodici): otac Ivo-željezničar, a majka Ivka (rođena Marić) domaćica, u selu Novakovići (nadomak Bajne Luke) na noge osoviše jedanaestoro djece (!). E, tu si koru kruva morao sticati– čim prohodaš: napasaj kravu, čuvaj krmke, hrani piliće, okopaj baštu...jer od željezničarske se plaće najviše četvoro usta moglo podmiriti. A Franjo se (kao i ostala braća i sestre) rano životu počeo učiti... I do danas ne prestaje: puno bi se papira namrčilo da se pobilježi koje škole je završio i šta je sve napisao.

Drugo ime za ’skromnost’ je Franjo. Kad mu je glava bila u torbi (više puta) samo bi rekao: Bolje je zlo trpiti nego ga drugom nanositi! Završena priča. Puno glava je taj spasio. A pljuvali su ga i tukli. I onda je Franjo prvi pružio ruku. I nikad se nije pokajao. Nek misli šta ko hoće – ali mnogi su svjesni da Banjaluka danas ne bi evropski izgledala da nije bilo raznih Franja, Igora, Milorada, Sava, Dragoljuba, Dževada, Fuada...

U ovu skromnu (nadasve intimnu) studiju ’lika i djela’ moram dodati još jednu ličnu konstataciju: naš Franjo je iskreni Banjalučanin, koji se ponosi svojim zavičajem. I svim njegovim žiteljima. I najsretniji je kad je sa običnom ’rajom’: nedavno ga je pohodio jedan seljak-pravoslavac sa Manjače. Donio gorštak i ’poluvaku’ rakije da poželi ’biskupu Vranji’ svako dobro ’na ovom i na onom svijetu’. I zapričaše se njih dvojica, a ovaj se novinar diskretno ’sklonio’.

Poslije me Biskup pita: „Pa reci ti meni – ima li iko sretniji od mene?!“ Vala – neima! Sretan je onaj ko zna zbog čega je hrupio na ovaj Svijet. Malo je takvih – a jedan je i naš Franjo.

Vaistinu!

Sa trapistima u centru grada

Foto: Mišo Vidović

Vijesti iz dijaspore UDRUŽENJE „ DJECA-STUBOVI SVIJETA“ organizuje tradicionalnu šestu Manifestaciju u okviru „DANA BIH DIJASPORE“: „MI MLADI BIH , U BIH I VAN NJENIH GRANICA“ Vrijeme održavanja: 01.07 -03.07. 2011. godine Mjesto održavanja: Kozarac, Općina Prijedor, Srebrenica, Sarajevo, 01.07.2011. Kozarac Dolazak , smještaj učesnika 20.00 - Otvaranje manifestacije Večera, noćenje 02.07.2011.

07.00. - Doručak 10.00–12.00 Radni stolovi o temama: - „ EKO, MOJE OKRUŽENJE-ČISTO OKRUŽENJE“ - „ ŠTETNOST UV ZRAČENJA, MOJE ZDRAVLJE JE MOJE BLAGO“ - „ ETIKA U POSLOVANJU“ 13.00 - 15.00 Ručak 20.00 - 21.00 Večera 21.00 - Veče poezije, sevdaha

03.07.2011.

06.00 Odlazak za Srebrenicu, čas historije 15.00 Dolazak u Sarajevo,ručak na Baščaršiji, obilazak Bošnjačkog instituta, Katedrale,Pravoslavne crkve, Careve džamije i Sinagoge.

20.00 Povratak u BanjaLuku.

Molimo učesnike da nam se prijave do 01.06.2011.godine. Za vrijeme Manifestacije neće biti dozvoljeno konzumiranje alkohola. Maloljetni učesnici trebaju doći sa pratiocem, ako to nije roditelj, mora imati pismenu saglasnost roditelja. Hrana i prevoz u toku manifestacije su obezbjeđeni.

Učesnici se pozivaju da daju svoje ideje za kvalitetnije održavanje ove Manifestacije koja prelazi u tradiciju. Vi možete predstaviti svoje projekte, ideje, teme. Kod prijave ako želite pošaljite svoje ideje , sugestije o kojima ćemo raspravljati. Kontakt osobe : Anesa ( 061/299-923,033/442-985 )dss@nvodss.org Mirsada ( 065/851-312) dmirsada1@yahoo.com Selma (065/587-386) Ajda (065/686-797) alicajda@yahoo.com

PRIJAVA Ime i prezime:......................................................................................................................

Datum rodjenja :.................................................................................................................

Mjesto prebivališta : ..........................................................................................................

Telefon i e –mail adresa :...................................................................................................

Država : ...............................................................................................................................

Napomena : ( prijedlog ideje koju želiš prezentirati) ...................................................... .............................................................................................................................................. ..............................................................................................................................................

SAGLASNOST RODITELJA

Ja…………………………………………saglasan sam da............…………………….učestvuje u Manifestaciji „MI MLADI BIH, U BIH I VAN NJENIH GRANICA„ u organizaciji Udruženja „DJECA-STUBOVI SVIJETA“ koji će se realizirati od 01.07 -03.07. 2011. godine Kozarac općina Prijedor.

Datum: _____________ Potpis roditelja ____________________________ Cijenjeni roditelji, hvala Vam što ste prihvatili da Vaše dijete bude učesnik u realizaciji ovoga projekta. U budućnosti Vaše dijete biti će u prilici o istoj temi organizirati radni stol u svojoj školi, i istu ideju širiti u svojoj okolini. Ovim angažmanom Vaše dijete stiče veći stupanj samopouzdanja, sigurnosti u sebe, u svoje znanje jer ga prenosi drugom.

Primite izraze dubokog poštovanja i zahvalnosti.

Fatima Hukić, prof.

EHER 14 Š BANJA LUKA

Vijesti iz dijaspore Članice svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine PREDMET: Osmo svjetsko prvenstvo dijaspore Bosne i Hecegovine u malom fudbalu/nogometu Birmingham, 08. mart 2011.

Poštovani, Želimo da Vas obavjestimo da će VIII svjetsko prvenstvo bosanskohercegovačke dijaspore u malom fudbalu/nogometu, u organizaciji Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine, biti održano u Velikoj Kladuši od 20. do 22. maja 2011.

Domaćin takmičenja je općina Velika Kladuša.

Na ovom eminentnom sportskom događaju očekuje se učešće reprezentacija Bosanaca i Hercegovaca iz Amerike, Austrije, Australije, Belgije, Češke, Danske, Engleske, Francuske, Irske, Nizozemske, Hrvatske, Italije, Kanade, Luksemburga, Njemačke, Norveške, Slovenije, Švedske, Švicarske, Turske...

građanima Bosne i Hercegovine i još više učvrstiti neraskidivu vezu između matice i njene dijaspore.

Preliminarni program VIII SP: Četvrtak, 19 maj 2011 Sastanak sa opštinskim i kantonalnim institucijama Sastanak GO SSDBiH Petak, 20 maj 2011 12.00 Izvlačenje parova za grupno takmičenje 16.00 Utakmice prvog kola Subota, 21 maj 2011 11.00 Utakmice 2 i 3 kola, polufinale i finale 19.00 Proglašenje pobjednika i dodjela pehara i nagrada 20.00 Kulturno zabavni program Nedjelja, 22 maj 2011 Ispraćaj gostiju S poštovanjem

Nakon austrijskog Linza, belgijskog Antwerpena, njemačkog Münchena, britanskog Birminghama te prošlogdišnjeg domaćina Luksemburga, po prvi put prvenstvo će biti održano u Bosni i Hercegovini. Čast da bude domaćin ovog osmog prvenstva pripala je općini Velika Kladuša. Na ovaj način SSDBIH želi svoje redovne aktivnosti približiti FIFA President Joseph S. Blatter FIFA-Strasse 20, P.O. Box 8044 Zurich, Switzerland 10.April 2011 Dear Mr Blatter Re: Football Association of Bosnia and Herzegovina The Bosnia and Herzegovina World Diaspora, which represents the interests of 1.4 million members of Bosnia & Herzegovina who live outside of her borders, are disappointed at the fact that politics has been immersed into sport and has resulted in the suspension of the Football Association of Bosnia and Herzegovina.

GO SSDBiH mr. Anes Cerić Predsjednik Sportske komisije

Bosnia & Herzegovina and to return the statutes according to the FIFA and UEFA minimum requirements which is being used by the whole of the world.

Bosnia & Herzegovina has a long football tradition and in this tradition, many big stars were born, exemplar footballers and sportiest who will definitely know how to lead a Football Association without integrating politics.

We are aware you have rules for situations like this one, but we are asking you to, with one simple letter call all the football clubs in a new Football Association, all the football Clubs who want to play under the rules UEFA and FIFA. Those teams, who do not support this, let them join us once they feel a need to be part of the World and European football family.

Knowing the situation in our homeland, it was unrealistic to expect that people who love politics more than sport would adopt the policy which FIFA and UEFA was recommending. Therefore, we give our full support to FIFA and UEFA and ask you to finally separate politics from sport in

Your Sincerely,

President Michel Platini UEFA Route de Genève 46 Case postale CH-1260 Nyon 2 Switzerland

FIFA and UEFA was recommending. Therefore, we give our full support to FIFA and UEFA and ask you to finally separate politics from sport in Bosnia & Herzegovina and to return the statutes according to the FIFA and UEFA minimum requirements which are being used by the whole of the world.

10th April 2011 Dear Mr Platini Re: Football Association of Bosnia and Herzegovina The Bosnia and Herzegovina World Diaspora, which represents the interests of 1.4 million members of Bosnia & Herzegovina who live outside of her borders, are disappointed at the fact that politics has been immersed into sport and has resulted in the suspension of the Football Association of Bosnia and Herzegovina.

Knowing the situation in our homeland, it was unrealistic to expect that people who love politics more than sport would adopt the policy which

Zaim Pašić Chairman

Bosnia & Herzegovina has a long football tradition and in this tradition, many big stars were born, exemplar footballers and sportists who will definitely know how to lead a Football Association without integrating politics.

We are aware you have rules for situations like this one, but we are asking you to, with one simple letter call all the football clubs in a new Football Association, all the football Clubs who want to play under the rules UEFA and FIFA. Those teams, who do not support this, let them join us once they feel a need to be part of the World and European football family.

Your Sincerely, Zaim Pašić Chairman Š E H E R 15 BANJA LUKA

Vijesti Poštovane kolege, Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine povodom suspenzije Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine od strane FIFE i UEFE čelnicima ovih organizacija ( FIFA President Joseph S. Blatter i President Michel Platini ) uputio je pismo podrške i mali recept za brzo rješenje nastalog problema. Čelnicima FIFE i UEFE Poštovana gospodo Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine organizacija koja zastupa interese preko 1,4 miliona građana Bosne i Hercegovine koji žive van njenih granica razočarana je činjenicom da se politika umiješala u sport i dovela do suspenzije Fudbaskog saveza BIH. Poznavajući situaciju u našoj domovini, bilo je teško i očekivati da će ljudi koji više vole politiku od sporta usvoje statut u onom obliku koji ste Vi tražili.

Stoga Vam dajemo punu podršku i molimo Vas da konačno

odvojite politiku od sporta u Bosni i Hercegovini te nametnete statut koji se primjenjuje u cijelom svijetu. Bosna i Hercegovine ima dugu fudbalsku tradiciju i u njoj su rođene velike fudbalske zvijezde, uzorni fudbaleri i sportisti koji će sigurno znati voditi fudbalski savez bez uplitanja politike.

Mi znamo da Vi imate spremljen koncept za ovakve situacije, ali vas molimo, da jednim cirkularnim pismom jednostavno pozovete u novi fudbalski savez sve one klubove koji žele da igraju pod statutom za koji se Vi zalažete. Oni timovi koji neće, neka se pridruže onda kada osjete potrebu da se uključe u svjetsku i evropsku fudbalsku porodicu.

NamikAlimajstorovi ?

Tel :0044 (0) 7754 191 587 G .O .SSDBIH Komisija za informiranje

Sekcija Banjalučana iz Noršepinga razmatrala je na svojoj sjednici, 23. augusta prošle godine, molbu studentice Mersihe Gozić za pomoć u vidu stipendije, kako bi mogla nastaviti studirati na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci. Molba je prihvaćena, a u akciji prikupljanja pomoći uključili su se aktivisti Hadžić Irfan, Izudin Smailagić, Elvir Hasanić, Baisa Babić, Hatidža Šamlija i Fuad Kovačević. Visina mjesečne stipendije je 500 kr , a ona se šalje već od oktobra 2010. godine. Ovom prilikom sekcija Banjalučana iz Noršepinga zahvaljuje svim ljudima dobre volje koji učestvuju u ovoj plemenitoj akciji.

April 2011-04-19 Fuad Kovačević, predsjednik sekcije.

Sekciji se javila mlada studentica kratkim pismom zahvale. Željela bih da vam se zahvalim na stipendiji, stvarno puno znači meni, a i mojim roditeljima. Bar im malo olakšava izdražavanje studenta u ovim teškim vremenima. A ja ću nastaviti i dalje da se trudim i opravdam vaše povjerenje.

Hvala još jednom!

Banja Luka, april Mersiha Gozić

Humanitarna akcija prikupljanja novčanih sredstava za izgradnju ograde Mustafa-pašinog harema i obnovu česme kod Behrem-efendine džamije

Košarkaško udruženje «Bosna Landskrona», «Sekcija Banjalučana iz Växjö» i Asocijacija mladih ”BLUSRCU” pokrenuli su, zajedno sa Savezom Banjalučana u Švedskoj i uz saglasnost sa Medžlisom islamske zajednice Banja Luka, humanitarnu akciju prikupljanja ekonomskih sredstava za izgradnju ograde Mustafa-pašinog harema i obnovu česme kod Behrem-efendine džamije u Novoseliji.

Mustafa-pašin harem potiče iz XV vijeka i jedan je od najstarijih harema Banja Luke. Izgradio ga je Mustafa- paša unuk Ferhat paše.

Njegova površina se nalazi uz samu obalu Vrbasa na početku Zapadne Novoselije i jedini je harem na prostoru grada koji nije ograđen i na taj je način izložen svakodnevnom urušavanju i neminovnom uništenju. Česma kod Behrem-efendine džamije u Desnoj Novoseliji izgrađena je 80-tih godina proslog stoljeća. Izgrađena je zaslugom mještana i pojedinaca koji su smatrali da jedan takav objekat treba da bude uz samu Behremefendinu džamiju. Česma je bila i jedna od mjesta okupljanja kako mještana tako i mnogobrojnih Banjalučana nakon njene izgradnje. Nažalost u toku posljednjeg rata ona je gotovo uništena i na taj način je izgubila svoj sjaj. Krovna konstrukcija je totalno uništena, a voda presječena .

Ovom prilikom pozivamo sve ljude dobre volje da svojim učećšem, dobrovoljnim prilozima i donacijama zaustavimo daljne uništenje ovih objekata i vratimo im njihov sjaj. Doniranjem sredstava svaki donator dobiva orginalnu uplatnicu sa pečatom Medžlisa IZ Banja Luka. Spisak svih donatora će biti objavljen na web stranici www.blusrcu.ba , kao i sve ostale informacije vezane za ovu akciju.

EHER 16 Š BANJA LUKA

Reportaža

Tekst i fotografije: M.VIDOVIĆ

SUSPENZIJA? no što se očekivalo to se dogodilo:FIFA i UEFA u trenutku kada nastaje ovaj tekst (1.april) donijele su odluku o suspenziji Fudbalskog saveza BiH. Sve reprezentativne selekcije, pa i A reprezentacija naše zemlje, kao i klubovi pod okriljem Saveza , koji ovom odlukom evropske i svjetske kuće fudbala, pratkički ne postoji, nemaju pravo učestvovanja u bilo kojem međunarodnom takmičenju sve dok se navedeni problem ne riješi.Takođe, sva službena lica i zvaničnici(što se odnosi i na sudije) nepostojećeg saveza ne mogu učestovati u bilo kakvoj međunarodnoj utakmici, a u odluci se navodi da je zabranjen i kontakt sa nekom od asocijacija koje su članice FIFE. Podsjećamo:Odluka u suspenziji saveza uslijedila je nakon što skupština 29. marta nije usvojila novi statut , koji su predložili

O

UEFA i FIFA, kojim se predviđa ukidanje tročlanog Predsjedništva FS BiH, a uvodi i bira se jedan predsjednik saveza. Protiv ovakvog prijedloga bili su srpski delegati skupštine iz RS, odnosno Fudbalskog saveza RS i hrvatski delegati.

Iako u ovom trenutku još nije zvanično najavljeno, ali u javnosti se pominje da bi UEFA i FIFA trebala formirati Komitet za normalizaciju, najvjerovatnije sastavljen od zvaničnika UEFE i FIFE, čiji je zadatak, kako mu i sam naziv kaže, normalizovati situaciju.

Inače, 30.marta, dan nakon što Skupština saveza nije prihvatila, odnosno što je odbila novi statut, igrači „Borca“, ipak su se pod rukovodstvom trenera Vlade Jagodića, na Gradskom stadionu pripremali za predstojeće utakmice u Premijer ligi. Niko od igrača

Š E H E R 17 BANJA LUKA

Reportaža nije bio previše raspoložen da komentariše odluku saveza. Vrijedno i marljivo odrađivali su trening i bili maksimalno skocentrisani na riječi i upute trenera Jagodića i njegovih pomoćnika. Među njima bili su i reprezentativci, Darko Maletić i Asmir Avdukić, a trening „borčevaca“ pratila je i grupa navijača i simpatizera, koji su, čini se, više „prostora“ posvetili odluci saveza, nego onome što se događalo na travnjaku Gradskog stadiona: U tom trenutku „Borac“ je bio na vrhu tabele Premijer lige, sa solidnom, pa i priličnom bodovnom prednosti u odnosu na rivale, prije svega sarajevski Željezničar. Dosadašnje igre ukazivale su da bi titula prvaka države mogla doći u Banja Luku. Ali šta ako se UEFA i FIFA odluče za sankcije, i u slučaju osvajanja prvenstva, „Borac“ ne bude mogao igrati kvalifikacije za Ligu šampiona?! Bilo je pitanje svih pitanja koje se toga martovskog poslijepodneva „vrtilo“ među navijačima na Gradskom stadionu. Zanimljivo da je prema raspoloživim informacijama baš toga, 30.marta, u Banja Luci boravila delegacija UEFE, provjeravajući da li „Borac“ i Gradski stadion ispunjavaju neophodne uslove za odigravanje evropskih utakmica!

U razgovoru sa čelnicima „Borca“, pa i brojnim sportskim radnicima, 31.marta moglo se čuti da ne očekuju suspenziju ni klubova, ni reprezentacije iz takmičenja koja se odvijaju u organizaciji UEFE i FIFE. Očekivali su da će doći od suspenzije Fudbalskog saveza BiH, odnosno ljudi „ koji su najviše kumovali trenutnoj sadašnjoj situaciji“. Smatrali su da je suspenzija ljudi u savezu „u neku ruku i dobra, jer kako su radili, bez njih je lakše nego s njima“.Očekivala se i odredjenja vrsta prinudne prave,odnosno kako sagovornici rekoše, „normalna uprava koja će u što skorije vrijeme usaglasiti sva sporna pitanja, sa evropskom i svjetskom kućom fudbala“.

Ali dogodilo se ono što se dogodilo. FIFA i UEFA rekli su svoje. Činjenica da je u ovom trenutku prilično upitno učešće (ukoliko u međuvremenu nešto ne promjeni Komitet za stabilizaciju pa da UEFA i FIFA skinu sankcije) „Borca“, ali i drugih bosanskohrecegovačkih klubova u evropskim takmičenjima.

Ipak, nadaju se ljubitelji fudbala u Banja Luci da će „borčevci“ , ma makar i u pretkolima, „igrati Evropu“, jer kako reče , jedan od njih na trbinama Gradskog stadiona, nada zadnja umire. Isto tako za vjerovati je da ljubitelji fudbala i navijači širom BiH očekuju da se, prema najavama, do juna mjeseca sredi stanje , i da ostali drugi klubovi koji budu u

EHER 18 Š BANJA LUKA

prilici, „igraju Evropu“, a da se i pored svega naša reprezentacija plasira na Evropsko prvenstvo.

Nažalost, kažemo , nažalost, ima i onih koji to drugačije „posmatraju“ i misle. Nekadašnji premijer, a sadašnji predsjednik RS Milorad Dodik, do sada je nekoliko puta javno izjavio da nikada neće navijati za reprezentaciju BiH, zemlje gdje živi i obavlja visoku političku funkciju. Milorad Dodik ovako je prokometarisao odluku Skupštine FS BIH : -Vidimo da se stvara atmosfera da one koji nisu prihvatili ultimatume sa bilo koje strane dolazili, treba da budu krivi. Mislim da su ljudi imali pravo da donesu odluku kakvu su mislili da treba, i podržavam njihovo pravo da odlučuju o tome kako oni misle. Ako to predstavlja dio političke ocjene, ja sam protiv da se se na nivou BiH , u bilo kojoj strukturi bira jedan predsjednik , šta god to značilo, pa makar to bila i pčelarska zadruga...

Javna je tajna, što je potvrdio i jedan broj dugogodišnjih banjalučkih sportskih radnika (istina ne javno i u medijima, nego iza kulisa) da iza onakve odluke skupštine, tačnije izjašnjavanja srpskih delegata iz FS RS , stoji zvanična politka u ovome entitetu.

Pogotovo, ako se zna da Milorad Dodik, u „političkoj komunikaciji“ svakodnevno negira postojanje države BiH i njenih institucija, pozivajući na njihovo ukidanje, kao i na ukidanje svega što ima prefiks državni i obilježja države BiH. Ako je suditi prema gore navedenom, kao i izjavi entitetskog predsjednika, ali i još nekim stavovima predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti, onda nije teško zaključiti da je politika debelo umiješana u ono što se ne bi trebala i smjela miješati. Odnosno da ćemo od Milorada Dodika, koji je ubacio svoje političke istomišljenike u sportske organizacije, još slušati izjave da ne želi i neće navijati za reprezentaciju države u kojoj živi i „da je protiv da se na nivou BiH , u bilo kojoj strukturi bira jedan predsjednik , šta god to značilo, pa makar to bila i pčelarska zadruga...“.

Iz Biroa za diskriminaciju Nytt från diskrimineringsområdet

Tre nya antidiskrimineringsbyråer i Sverige DO uppmanar till anmälningar om bristande tillgänglighet Diskrimineringsombudsmannen får varje år in många anmälningar som gäller upplevelser av diskriminering på grund av funktionsnedsätting. Många av dessa rör bristande tillgänglighet som inte ryms inom ramen för lagen. Det innebär att myndigheten inte kan driva ärendena vidare. DO har uppmärksammat vikten av att bristande tillgänglighet inkluderas som en del av diskriminerinsgförbudet och diskrimineringsombudsmannen Håkan Sandesjö uppmanar till att anmäla bristande tillgänglighet, trots att ärendena i dagsläget inte kan drivas vidare, då de kan användas i bl.a. opinionsbildning kring frågan.

Under 2011 öppnar tre nya antidiskrimineringsbyråer runt om i Sverige vilka alla har beviljats stöd från Ungdomsstyrelsen. I Malmö öppnar Malmö mot Diskriminering som också anslutit sig till Sveriges Antidiskrimineringsbyråer. I Umeå öppnar Rättighetscentrum i Västerbotten som är ett samarbete mellan Sensus och Röda korset. Byrån kommer inledningsvis fokusera på att arbeta i Umeå, men har ambitionen att kunna arbeta i hela regionen. Slutligen öppnar Göteborgs Rättighetscenter av en

förening där bland annat RFSL och Interfem är medlemmar.

DO uppmärksammar det lokala arbetet mot diskriminering Vasarullet 13 maj I Diskrimineringsombudsmannens (DO) projekt ”Vägar till rättigheter” uppmärksammar myndigheten under våren det lokala antidiskrimineringsarbetet i Sverige. DO har bland annat sett att många idag inte vet vart de ska vända sig om de upplever diskriminering och att det finns en stor efterfrågan på lokal rådgivning och information. Målet med projektet är att stärka lagstiftningen mot diskriminering och att stödja det lokala och civila arbetet.

DO är nu ute och träffar några av landets loka byråer och föreningar för att stärka och utveckla arbetet mot diskriminering.

Fredagen den 13 maj arrangerar Välfärdsforum Centrum, i vilket Byrån mot diskriminering ingår, ett kortare lopp för alla som tar sig fram med eller utan rulllator eller rullstol. Loppet går av stapeln kl. 13.30 i Vasaparken i Norrköping. Alla är självklart välkomna och diplom kommer att delas ut till alla som deltar i loppet.

Fika kommer attt finnas i parken.

Under dagen kommer Byrån mot diskrimine-

ring speciellt att uppmärksamma tillgänglighetsfrågor.

Välkomna!

Byrån mot diskriminering i Östergötland är en lokal antidiskrimineringsbyrå som verkar i hela länet, baserad i Norrköping. Vi arbetar med att förebygga och motverka all form av diskriminering i samhället oavsett om diskrimineringen beror på etnicitet, religion eller annan trosuppfattning, kön, ålder, sexuell läggning, funktionshinder samt könsöverskridande identitet eller uttryck.

Till oss kan du komma och få gratis juridisk rådgivning om du upplever att du blivit utsatt för diskriminering eller trakasserier. Vi erbjuder även föreläsningar och utbildningar inom området för diskriminering, mångfald och jämställdhet.

Välkommen att kontakta oss!

Byrån mot diskriminering i Östergötland Södra Promenaden 81 602 34 Norrköping 011-10 71 31/32 diskriminering@norrkoping.se

BanjaluÄ?ani u

u Nišepingu

Tema: Vezeni most Ismet Bekrić: Priče iz banjalučkog djetinjstva

ŠKOLA LETENJA U mojoj ulici sve su kuće niske, ali svaka široku, toplu strehu ima pa su mi zato drage i bliske onako okićene ptičijim gijezdima. roljeće je već otvaralo kapije naših dvorišta i preskakalo ograde bašči uspinjući se uz mlade travke i zavlačeći se pod kore voćki i u ptičija gnijezda. Sva se ulica oblačila u cvrkute i mirise, a na prvim otvorenim dlanovima listova ljuljuškali su se glasnici proljetnog vjetra. Iz gnijezda što su se privila uz strehe i potkrovlja javljali su se prvi ptići koji su čekali ukusne zalogaje iz majčinih kljunića. Mame ptice davale su svojim budućim letačima prve časove iz letenja.

I mi smo širili ruke i željeli da i sami poletimo. Bakan je čak pravio krila od starih kišobrana i pokušavao da se vine sa krova šupe skačući na stari dušek. A Kuki je znao dugo sjediti na krovu svoje kuće razmišljajući kako da što brže i sigurnije sleti do kajsija susjede Štefice, koje su svojim cvjetovima obećavale bogato slatko ljeto. Zato se trebalo što bolje pripremiti za dolazak tih naših najdražih ljetnih posjetilaca.

Jednog nedjeljnog jutra Bakan je u svojoj bašči pronašao golišavog vrapčića koji je, izgleda, htio da poleti za majkom vrapkom, ali krhka krila nisu dugo izdržala pa se neočekivano našao u travi gdje se često motao i mačak Bezuhov. „Raja, šta da radimo?” upitao je Bakan pokazujući nam vrapčića koji je drhturio na njegovom dlanu. „Najbolje da ga vratimo u njegovo gnijezdo!” predložio je Kako. „A kako da pronađemo njegovo gnijezdo?” ponovo je upitao Bakan, noseći ptića u njedrima da ga malo ugrije. „Stavimo ga na krov šupe ili na ogradu, možda će ga vidjeti njegova mama...”, predložio je Zisko koji je prošlog proljeća tako spasio jednu mladu lastavicu. „Možda... ali moramo biti u njegovoj blizini, da ga ne napadne mačak ili da ga ponovo podignemo ako padne...”, složio se Kako, a Bakan je goluždravca brižno prinosio plotu, tražeći najširu letvu.

P

EHER 22 Š BANJA LUKA

Alojz Lojzo Ćurić - Obale Vrbasa 1

Ptić je mahao nejakim krilcima, da bi se održao na plotu, a mi smo smišljali daljnji plan spašavanja našeg novog prijatelja. „Vrapčiću prvo treba dati hranu, a zatim ga učiti da sam leti!” oglasio se Kako, predlažući da Zisko i Brane pođu u lov na mušice, dok bi Bakan ptiću dao prve časove iz letenja. „Najbolje je da odmah osnujemo školu letenja”, predložio sam drugarima. „Neka Bakan bude učitelj za mahanje krilima, a Kako i ja ćemo biti njegovi pomoćnici.”

Tako je Bakanova bašča postala prva škola za letače, prije svega za početnike. Bakan je već počeo da skakuće mašući rukama, Kako je izvodio neke smiješne baletske pokrete, a ja sam se približio preplašenom ptiću i pazio da ne sklizne u travu pokraj drvene ograde. „Morate malo sporije i nježnije mahati rukama... Ovako...”, čuo se Kuki koji je pokušavao da dočara nešto drukčiji, mekši let, ali je, onako povisok i nezgrapan, sigurno bio smiješan i zbunjenom vrapčetu.

Prošao je i prvi čas letenja. Vrapčić je već počeo upornije mahati krilima, ispuštajući neke piskutave tonove koji su više ličili na struganje igle po gramofonskoj ploči, nego na cvrkut. U tom trenutku odnekud je dojezdio vjetrov konjić i primio u svoje nevidljivo sedlo jedinog učenika koji se malo uzdigao i zatim zaprhutao između cvjetnih grana šljive i breskve. Ličilo je to više na prestrašeni bijeg iz škole nego na istinsko krilatanje i letenje.

Slabašna i nevješta vrapčićeva krila nisu dugo izdržala i naš se letač ponovo našao u travi. Potrčali smo za njim, a Bakan ga je ponovo pažljivo stavio na svoj dlan. „Da čujete kako mu kuca srce, kao ubrzani

satić!” zabrinuo se Bakan.

Zisko i Brane su se upravo vratili iz neuspješnog lova na mušice. „Trčao sam i otvorenih usta, ali nijedna mušica nije htjela da uleti u njih”, jadao se Zisko.

Vrapčića smo zatim smjestili na ravni krov šupe uvjereni da će odatle bolje pratiti naš pouk iz letenja, a prije će ga zapaziti i mama vrabica.

Prošao je još jedan čas letenja, započeo je i treći, a vrapčić nikako da se vine prema krovu Bakanove kuće, na čijem se tavanu, vjerovatno, nalazilo i njegovo gnijezdo. Ipak je pokušavao da pokrene svoja krhka krila, a njegovo piskutanje više je ličilo na podsmijeh.

Ko zna, možda smo mu bili i smiješni, možda nam se smijao na svoj vrapčiji način, kao što su nam se sigurno smijale i Bakanove sestre, gledajući s prozora našu nedjeljnu predstavu.

Na krov šupe sletjelo je, malo zatim, nekoliko vrabaca koji su ohrabrivali ptića da malo snažnije zamahne krilima i s njima poleti ka gnijezdu. Među njima je bila i vrapčićeva mama koja je u njegov otvoreni kljunić ubacivala raskvašene mušice.

Ojačan majčinim prisustvom i odlučnošću, vrapčić je napokon raširio krila i, zajedno s majkom i ostalim vrapcima, poletio prema Bakanovoj kući i izgubio se iza krova.

Bakana smo nazvali učiteljem letenja i odlučili da ovu ptičiju školu na zatvaramo.

Bit će, svakako, još nestašnih ptića kojima treba dati prve časove letenja. A dobro je i da svako dijete nauči letjeti.

Ismet BEKRIĆ: Iz knjige priča “Pijetlov budinik”

Tema: Vezeni most

»Banjalučka vrbaska raja«

TREBA ŽIVJETI SA GRADOM Piše: Ismet BEKRIĆ vi Banjalučani, ma gdje sada bili, dobro poznaju Atifa Turčinhodžića, zaljubljenika u Vrbas i pjesmu. Putevi stradanja i njega su odveli na sjever, u Dansku, ali on je i dalje ostao vezan za svoj grad, za čamce, za svoju raju. Svakog ljeta njegov glas se nekako utopi i u žubore Vrbasa, pa ga čujemo i na Slapu u Novoseliji, i na Ilidži u Gornjem Šeheru, i kod Ali- babe. »Sve te šeherske noći sevdaha i banjalučkih druženja ostaju duboko u meni, jer tih noći preda mnom je bila Banjaluka u malom, baš tu, uz mene, sa mnom«, napisao je Turčinhodžić u svome sjećanju »Banjalučka druženja«, objavljenom u 12. knjizi Banjalučkih žubora s naslovom »Sva ta draga lica«. »Kad vidite sva ta draga lica, pa još i kad zapjevaju sa mnom, ima li išta ljepše!... Ja sam uvijek optimist, ali malo koristi od nostalgije i optimizma. Treba živjeti sa gradom.« Da, treba živjeti sa gradom, i onda kad nisi stalno u njemu. »Grad čine ljudi, i sjećanja na život nas sviju, a ne samo na svoj stan, svoju vikendicu...«, zapisao je na internetu Haris Radašlić, jedan iz mnogobrojne banjalučke vrbaske raje.

A baš tako - Banjalučka vrbaska raja - nazvana je i jedna »feisbukovska« internetska otvorena skupina, koju je nedavno inicirao upravo Atif Turčinhodžić, a odmah prihvatili brojni Banjalučani, i oni rasuti svijetom, i oni koji su ostali u svome gradu, ili se vratili na obale rijeke svoga djetinjstva. »Čast mi je pripadati vrbaskoj raji«, poručuje Nermin Gačić iz Švedske. »Pozdrav raji sa Vrbasa, posebno sa Abacije«, javlja se iz daljina i Baisa Talić Domazet.

Atif Turčinodžić i Bilko Kačar – čamcem uz Vrbas, juli 2009. »Zdravere iz USA, čamcima i dajacima, i svoj raji« - Kasim

S

Valjevac. »Svaka čast!« - Zlatko Ramusević. »Pod orasima« - Šefika Suljić iz Norveške. »Kako, bolan, nema Bosne, a ide... Vrbas!« - Josip Pejaković. »Kraj Vrbasa« - pjeva Edin Ćejvan. »Luka Banja Luka« - pjeva Idriz Turčinhodžić. »Vozila se po Vrbasu lađa« - pjeva Tufo Veletanlić. »Zeleno rijeko, šumi, kao prije kad bila je tu, zelena rijeko, šumi, bar me malo sjeti na nju... Ti me primi na obale svoje...« Zelena rijeka i Emir Bašić.

Vrbasku raju su posebno »barnule« rečenice Amele Gazić, koja se vratila u svoj grad i koja nastoji da podstakne, oživi »bar nijanse neke pozitivne današnjice«: »Evropejci ili ne, ipak bilo koju staru nanu iz Šehera ne bih mijenjala ni za jednu arogantnu Evropejku, draže su mi njene uvehle ruke koje mi daju gurabiju i od mjesec dana nego socijala na kartici, draži mi je Slap i usluge teta Minke sa njenim osmijehom uz koji ću kao insan razumjeti i sačekati dok ne dođe kafa sa lokumom nego Mc Donald’s gdje mi skinheds diše za vratom... Ali ja sam samo neko ko se vratio da živi u svome gradu i trudi se da ostane u njemu.« Bliskost s ovim riječima osjetila je i Behija Gičić, iz Novog Pazara (»Kad dođem u Banjaluku, prodišem punim plućima«), i Zlatko Sojtarić Čado u Švedskoj (»Potpisao bih se pod svaku tvoju riječ.«), i Elmaz Kobašlić (»Baš preko banjalučke vrbaske raje saznao sam za mnoge svoje stare prijatelje, Franju Bilobrka, Kasima Valjevca, Nenu – Kekerovićku – Karabegović...«). Mnogo je imena koja se i na ovaj način žele sresti, splesti, podržati i zahtjev za vraćanje Ustava BiH iz 1992. (»Zato, Vrbaslje, zaplivajmo sa svojim prijateljima prema Zahtjevu!«, poručuje Besima Mašinović.)

Amela Gazić traži svoj grad »u ogledalu duše«, dijeleći Banjalučane na one s kojima može popiti kafu »bujrumušu«, uz koju se dugo sjedi i razgovara u miru i prijateljstvu, i one koji nude kafu »mahalušu«, čemernu i punu trača. »I ja hoću bujrumušu!« - poručuje joj Adrijana Tovilović. »Ja nisam više u našem gradu, ali duša i misli su tamo gdje pripadam. Miriše mi naš Vrbas kao razrezana lubenica, mirišu mi naši kestenovi u Aleji uzdisaja, miriše mi kruh iz Insanićeve pekare, mirišu mi pečeni kestenovi... Sve me podsjeća na moju hašlamu (koje više nema). Razmilili smo se kao rakova djeca po cijelom svijetu, ali smo ponijeli Banjaluku u sebi, ponijeli smo Bosnu u sebi...«, nastavlja se na Ameline riječi Esad Žiško, poručujući iz Čikaga da će joj se sa familijom brzo pridružiti u našem Gornjem Šeheru, na Slapu, na Trešnjiku.

Riječi koje povezuju banjalučku vrbasku raju nastoje biti i realne, prizemljene. Tako razmišlja i Samir Arnautović: »Da budemo realni, većina Banjalučana neće se nikad vratiti iz šarenog svijeta u svoj grad, mnogi Banjalučani prodali su svoje u Banjaluci ili zamijenili, mnogi se danas tješe uz starogradsku muziku, ili slikama iz prošlosti, i prse se – mi Banjalučani, a kad dođu u Banjaluku traže nekakvu utjehu u alkoholu, i to je sve što je ostalo Banjalučanima, da dolaze na odmor. Svaka čast onima koji nisu ili ne žele da prodaju svoju babovinu. Banjaluke će uvijek biti...« Omer Kulenović pita: Ko se to dobro osjeća u svome gradu?

Nostalgija i realnost su često u suprotnosti.

Da, da, treba živjeti sa gradom! Š E H E R 23 BANJA LUKA

Tema: Vezeni most

BANJALUČKA MUZIČKA SJEĆANJA

S

lučajna tv emisija ovih martovskih dana još me je više podsjetila na nekad našu Banjaluku. Naime vidjeh i saznadoh da jedan velikan muzičke scene, interpretator, kompozitor, pedagog Andreja Preger proslavlja 99. rođendan.

Uz stalnu višestruku aktivnost da neko dočeka tako pozne životne godine nije mala stvar niti česta pojava. Ovaj umjetnik nerijetko je svirao u našem gradu bilo kao solista – češće kao klavirska pratnja domaćim i stranim glazbenim velikanima.

Prije gotovo pola vijeka, nakon nezaboravnog koncerta u Domu kulture, poznatog, tada ponajboljeg na svijetu čeliste , ruskog genijalca Mstislava Rostropoviča uz klavirsku pratnju sada već legendarnog Andreja Pregera, doživio sam da budem u društvu uz Dragu Radovanovića – direktora Doma kulture, sa ovim umjetnicima. Bilo mi je vrlo prijatno slušati njihova zanimljiva pričanja čekajući kasni ponoćni vlak za Beograd kamo su putovali. Po njihovoj želji prošetali smo gradom i slučajno navratili u poznatu slastičarnu Šukrije Tahirovića. Željeli smo probati bijelu halvu sa orasima i dogodila se jedna pomalo i duhovita neprijatnost – halva se zalijepila za zubne proteze , pa je uz smijeh ta „slatka prepreka“ savladana. Tada sam spoznao kako su velikani i genijalci zapravo jednostavni ljudi.

Uz sve ovo naviru sjećanja na nezaboravna gostovanja tada ponajboljih svjetskih muzičara čiji su koncerti punili dvoranu Doma kulture i ostali zapamćeni. Sve je to uspješno znao realizirati direktor D. Radovanović, da bi slično nastavio njegov nasljednik Fuad Balić.

Iste večeri, gle slučajnosti, opet jedna banjalučka legenda Radmila Smiljanić, primadona operskih scena i pedagog prof. Muzičke akademije , na tv i zanimljiv razgovor s njom o njenom profesionalnom i privatnom životu . Ona je bila i ostala neposredna osoba koja je znala prijatno iznenaditi nepredvidivim postupcima. Tako Radmila priča da ovih dana šetajući s prijateljicom Terazijama, presretna pozitivnim ishodom jednog problema, naiđe na dvojicu uličnih svirača / harmonika – gitara/ i uključi se sva sretna u njihovo pjevanje poznate sevdalinke „Kafu mi draga ispeci“, na ogromno zadovoljstvo okupljenih prolaznika.

Sjećam se jednog nastupa Radmile Smiljanić prije gotovo 30 godina povodom promocije izabranih djela Skendera Kulenovića EHER 24 Š BANJA LUKA

u prostoru tada narodne biblioteke „Petar Kočić“ u organizaciji te ustanove i njenog direktora Fuada Balića. Bilo je vrijeme oko podneva, a Radmila razdragana i vesela reče prije nastupa: „Poznato je da je u ovo doba dana opernim pjevačima nešto otežano pjevati, ali meni u mojoj Banjaluci nikad u bilo koje vrijeme nije teško pjevati.

Oborila nas je s nogu kao i svojim pjevanjem.

Kroz Banjaluku ne pjevaj kazuje jedna narodna izreka , a to je i životna istina, jer taj grad bio je oduvijek poznat po svome zelenilu, razdraganoj mladosti, kao i po svojoj neponovljivoj ljubavi za pjesmu i muziku. Poznate su i neke banjalučke obitelji – porodice – familije kod kojih su pjevanje i muzika bili životna svakodnevica.

U ozračju banjalučkih muzičkih sjećanja posebno mjesto ima naša bosansko – hercegovačka sevdalinka , dragulj i veliki „brend“ (kako se sada govori) naše tradicije i kulture, koja je (sevdalinka) uvijek bila prisutna u našim domovima, avlijama i mahalama. O sevdalinkama, tom muzičkom fenomenu, pisali su brojni znalci, a posebno znalački i nadahnuto akademik Vlado Milošević, profesor Munib Maglajlić i muzičar – zaljubljenik ove pjesme Omer Pobrić.

Na Banjaluku mislim često i svakodnevno, a ovih martovskih dana navršava se 18 punih godina kako sam sa sada

već rahmetli suprugom i malodobnim sinom, kao i desetine hiljada tada nepodobnih sugrađana , morao prisilno napustiti dom, grad i domovinu. Protjerani žive sa svojom patnjom i tuđom samilosti. Teško je kad se ostane bez dijela svoje prošlosti, a osobito je teško biti star ukoliko nemaš lijepe i drage uspomene.

U životnim tegobama i poteškoćama branimo se sjećanjima i uspomenama iako je veliki bol sjećati se sreće u nesretnim okolnostima.

Banjaluka je u našim srcima i mislima i kako mi ovih dana nadahnuto napisa jedna banjalučanka: „Banjaluka me je definitivno odredila, ona je moja ljubav, moja čežnja, moja bol neprebolna i sve to prepoznajem u tebi, to nam je zajedničko.“ Evo kako jedna slučajnost – tv emisija koja nas nađe – može u nama razbuktati nataložene emocije i misli o našem nama najdražem gradu. Zato trebamo posjećivati Banjaluku, preko vezenog mosta, i sve lokalitete djetinjstva, mladosti i normalnog tolerantnog življenja, kako i kada ko može i da to prenosimo na naše mlade i najmlađe da ne zaborave maternji jezik i da se ponose našom tradicijom i kulturom.

Irfan Nurudinović Skien - Norveška

Tema: Vezeni most

Čitaoci pišu...

Javio nam još jedan Banjalučanin u Švedskoj – Sabahudin Bajrić Saba: ”Rođen sam 1951. godine u Banjaluci, u Kulmahali, u Mejdanu. Sada živim u gradu Vaxjo. Volim da pišem pjesme i da slikam. Šaljem jednu, posvećenu mome i našem gradu, u želji da je objavite, uz srdačan pozdrav svim našim dragim Banjalučankama i Banjalučanima.”

Ovo pjesničko pismo objavljujemo, uz poruku svim Banjalučanima, da su im stranice otvorene, i da ih pozivamo da se pretplate na naš zajednički list.

PISMO MOM GRADU Da l’ još si tamo gdje si oduvijek, da l’ još u noći ašik miri, da l’, kad na nebu istok je bakar, minaret toplog ezana glas širi?

Je l’ Safikada još uvijek tamo, pale li svijeće još uvijek kod nje, daje li sreću ikome sada ili je opet ko nekad jadna?

Da l’ Vrbas od Šehera jos uvijek stiže, je l’ Abacija još uvijek tamo, da l’ s mosta skaču, je l’ i sa perde, Zelenac uvijek stoji li tamo?

Da ljudi ljubav očima vide, prsima svojim sva uplakana u smiraj dana pred top je stala.

Je l’ Konvikt srušen, da l’ gleda Kastel u Vrbas što ih ko braću dijeli?

Je l’ buk Halil bučan ko nekad, da l’ su i njemu snagu uzeli?

Da l’ Venecija, ko štic dajaka što sedru njenu zna izbost ljeti, uspravno stoji i suzi ne da u Vrbas ko led, da ne otopli?

Da l’ i sad od mlina do Ade treba tri frtalja sahata plivati paske, ili su oni sada i tome novo ruho u kiču dali?

Je l’ u Aleji uzdisaj stao, je l’ s Begova pogled još dalek, akšamlukom Mejdan je l’ miri, je l’ potok uvijek onako zao?

U Čaršiji maloj šta ima novo, javi ti meni o svemu tome, jedini grade, moj dobri stari.

Ti i samo ti si, oduvijek radost, kako krv tako i suza sada i uvijek u oku mome.

Sabahudin BAJRIĆ

Š E H E R 25 BANJA LUKA

Tema: Vezeni most edavno sam na TV gledao emisiju o početku gradnje spomen obilježja počivališta – mezarja Hasanaginice – velike heroine najpoznatije bosanskohercegovačke balade po njenom imenu. Naime, lokalni djelatnici Imotskog i obližnjeg Prologa dvoumili su se i sporili gdje bi trebao biti stvarno tačan lokalitet za ovo obilježje: Da li u blizini Modrog jezera – fenomena prirodne ljepote nadomak Imotskog ili drugdje. Ova doista hvale vrijedna nakana pored kulturnog , prevashodno je turističkog karaktera (slično spomeniku Romeu i Juliji u Veroni). Međutim, ni jedna rijec nije spomenuta o ličnosti Hasanaginice, kojem narodu i tradiciji ona pripada – dakle jedno, blago rečeno, nekorektno prešućivanje. Ovo pišem iz razloga što me podsjeća na prije desetak godina objavljen članak u zagrebačkom Vjesniku pod naslovom „Hasanaginica“ čeka svoga Shakespearea (Šekspira) Milana Puljiza, novinara iz Zagreba gdje je itekako uočljivo bahato svojatanje ove prelijepe balade naše bosanskohercegovačke poezije, bisera i dragulja i svjetske riznice narodne poetike. Moj tadašnji odgovor na ovakvu blasfemiju – bogohuljenje, aktuelan je i sada , jer prisvajanje – kićenje tuđim perjem nije prestalo, pa evo teksta:

N

Čitajući natpis u Vjesniku pod naslovom: „Hasanaginica čeka svog Šekspira“ u prvi mah se obradovah da u dalekoj Norveškoj čitam o našoj „Hasanaginici“, ali ubrzo ostadoh razočaran. Naime pisac članka iskazuje želju kako bi bilo lijepo, da slično Šekspirovom djelu o ljubavnoj priči iz Verone „Romeo i Julija“ po čemu je taj ljupki talijanski gradić postao poznato svjetsko hodočašće, neki ovovremeni autor podoban nenadmašnom engelskom bardu književno oblikuje istinski nesretni ljubavni ishod nadaleko poznate narodne pjesme „Hasanaginica“, događaj koji se zbio u imotskom kraju, kako bi Imotski bio u svijetu prepoznat kao mjesto hodočašća brojnih posjetitelja. Želja autora napisa je dobronamjerna, međutim već u podnaslovu njegova članka piše: „Bez ikakve dvojbe Hasanaginica je hrvatsko književno i kulturno blago. Ona je prevedena na više od pedeset jezika , pa je do dana današnjeg najprevođenije književno djelo na hrvatskom jeziku.“ Pisac članka dalje kaže da ga se malo tiču eventualni prigovori da je ta „žalostna pjesanca“ nastala u turski vakat, kada je u Imotskom živjelo i muslimanskog naroda . „Ako je nešto ostalo iza njih znači li to da se moramo ponašati da to nije naše , da svakome od njih moramo poslati „njihovo“ tamo gdje im je kuća? Za ovakve „bisere“ komentar je nepotreban.

Nadalje u spornom tekstu stoji: „Ako se osim Hrvata još neko želi baviti „Hasanaginicom“ na uobičajen znavstveni način, naravno dobro je došao“, pa treba reći da su se već poodavno neki znanstvenici – časni djelatnici bavili ovom prelijepom baladom, kao i drugim poetskim stvaralaštvom bosanskohercegovačkih muslimana pokazujući zavidno zanimanje za cjelokupnu baštinu toga naroda (Od Koste Hermana do rano preminulog dr. Alije Isakovića). Uvjeren sam da bi daleko primjerenija bila usporedba tragične priče iz Verone sa isto tako prelijepom baladom „Omer i Merima“.

Ovo ponovo pišem zarad još uvijek prisutnog svojatanja tuđega , t.j. našeg bosanskohercegovačkog književnog blaga, a dobre namjere ovoga plana – poduhvata bile bi primjerenije uz učešće – saradnju sa narodom kojem heroina balade pripada. „Hasanaginica“ je doživjela brojne dramatizacije, nekoliko filmskih ekranizacija, kao i baletsku realizaciju, a prije desetak godina izvedena je i opera „Hasanaginica“ kompozitora Asima Horozovića uz sudjelovanje cjelokupnog ansambla (opere, baleta, hora i orkestra) sarajevskog teatra. Ovaj veliki poduhvat i uspjeh u muzičkoj umjetnosti naše domovine obradovao je mnogobrojne zemljake raseljene – nastanjene po svijetu, ljubitelje glazbene i svekolike bosanskohercegovačke baštine.

Na pozornicama gotovo svih teatarskih kuća u BiH, kao i u Jugoslaviji drama „Hasanaginica“ bila je rado gledana predstava, a prikazivana je i u inostranstvu. Drama i opera „Hasanaginica“ puna je raznolikih emocija i napetosti u svojoj radnji u odnosima glavnih aktera pa tako pratimo uz bračne razmirice supružnika i njihovo strateško sučeljavanje, kao i sukobe muške bahatosti i oholnosti naspram žensko stida i materinstva. Radnja kulminira i tragično završava iznenadnom smrću junakinje opere – drame, majke u trenutku bolnog rastanka sa svojom djecom. Ova prelijepa tragična balada u muzičkom ruhu dobila je još jednu značajnu vrijednost. Banjalučani se sjećaju brojnih pozorišnih izvedbi „Hasanaginice“ u višedecenijskom djelovanju banjalučkog pozorišta , a ostala je upamćena ona predstava kada je Hasanagu igrao Adem Čejvan.

Irfan Nurudinović

NESKLONOST PREMA “HASANAGINICI”, PRELIJEPOJ BOSANSKOHERCEGOVAČKOJ BALADI

9

OBALE VRBASA Adem Tulek njegov čamac i Vrbas imali su svoj govor.

Nikad niko to nije čuo ali su svi znali da oni često nešto besjede.

Jednoga dana Adem se oprostio od ovoga svijeta čamac otplovio prema Savi.

ŠLJIVA (Dobrici Cesariću)

Vrbas ostao sam i prestao da bilo s kim zbori.

Sa obale Desne Novoselije već decenijama niko ne doziva »Ooooo Ademe!

Ooooo Ademe!« Niti se sa lijeve obale iko odziva.

Vrbas sam samcat teče prema sjeveru i više nema s kim da besjedi.

Uz cestu na vrleti nikad glavna ona je cura jednostavna i kad joj pregrije hlad vrućina ljetna šljiva je skromna neprimjetna sve do jeseni dok joj lice ne zarudi pa nam otkrije šećerne grudi Sead MULABDIĆ

Kemal COCO

DA NISAM TU Ne mogu žaliti iz daleka To ne bi bilo istinito Ne mogu žaliti kasnije Patnja kad prođe Moram biti ovdje gdje ničeg nema i gdje rađaju i rastu samo groblja Da nisam tu nigdje me ne bi bilo Nenad RADANOVIĆ

Još jedna priča esto srećem Alu. Na ulici, dženazama, svuda. Nedavno, sjedimo sto do stola kod Muje. U onoj manjoj uščupernijoj ćevabdžinici, na Haništu. Riječi nam se prepliću i priči nikad kraja. Za druge smo nerazumljivi. Izuzev kad se nižu fragmenti sjećanja na zemljotres 69., ili na njegovo djetinjstvo. Govori kako je znao da će se desiti potres u Japanu, jednako kao i onaj oktobra 69. u Banjaluci. Sjećam se svojih čula. Otvaranja očiju u mraku i iščekivanja. Tek nakon toga bi zatreslo.

Odašiljemo riječi, a onda nam se misli naprosto sudaraju. To nisam izgovorila, pomislim, a evo, on već odgovara. Ne, ne odgovara, nadovezuje se, ne na moju riječ, već na moju misao. Nekom magijom, oduvijek je u blizini i ponavlja nešto od onog što roji moje misli. Pitala sam se u kojoj to dimenziji Ale nabasava na moje misli i u kojoj ja to sad slušam njegove riječi.

Č

U djeliću sekunde prepoznajem Alin pogled koji gotovo da nema ništa s opštim utiskom koji njegova mala figurica ostavlja, dok je naizgled zaokupljen jedenjem ćevapa. Ja taj pogled poznajem. To su stare oči. Koje znaju. Smještene kao slučajno u to krhko tijelo da bi nešto pokazale. Bezvremene. Tu sam, govore oči u tijelu, naizgled odijeljenim od svijeta nekim svojim čudnovatijim bivstvovanjem, i nemoj to nikad zaboraviti.

Dok rukom potkačujem čašu koja se razbija sve skupa sa sadržajem (žao mi je, drago pivce, kažem u sebi, dok se žućkasta tečnost razlijeva po stolnjaku), Ale nudi da plati štetu razbijene čaše.

Ponavlja to kao mala papiga. Nema potrebe, govorimo i ja i osoblje zajedno. Osim što je dobri duh, Ale je i pravi džentlmen.

Dan je okupan suncem, proljetni, taman kako treba, ni pretoplo, a ni prehladno. Kao da ljubičice i visibabe titraju po zraku. Kaže

TRAGOM

Tekst: Radmila Karlaš

ALINIH STOPA

Banjalučka legenda: Ale kod Mrvice u maloj čaršiji

EHER 28 Š BANJA LUKA

Još jedna priča Ale, zna me od malena, pa pokaza rukom do ispod stola, kad sam bila malecna, e ovolicna curica. Meni se to nešto jako dopada. To mi dođe nekako kao da sam od kada sam bila tolicna bila pod nekom velikom zaštitom. Kažem mu, Ale, ti si moj melek. Meni to melek baš nešto liježe na jezik i onako ga spremno izbacih u cugu. On me za tren duže gleda i njegove oči kao da potvrđuju moje riječi.

Pita me za roditelje. Kada sretne mog oca, hoće da ga poljubi u ruku. Tatu to uvijek gotovo rasplače, ne dozvoljava mu i onda ga Ale ljubi u rame. Ale me rijetko sreće s roditeljima, ja sam sad velika cura. Ali on zna čija sam. I još mnogo toga od kada sam bila ovolicna.

Jednom me zasuo kestenjem. Bili su prekrasni i presijavali su se toplim smeđim bojama. Nisam ih se mogla nagledati, istih onih kestenova što su nam se odvajkada drobili pod nogama dok smo trčali po raskošnim banjalučkim alejama. I tada bih ponekad zastala, podigla poneki kesten i ćušnula ga u džep, ali ovi Alini su bili magični. Posmatrala sam ove prirodne dragulje na dlanovima i bila sretnija, do bilo koja dama na bijelom svijetu u ne znam kakvoj juvelirnici. Nije se radilo samo o kestenju naravno, Ale bi sve što bi taknuo bojio aurom čudesnosti. Kestenje je dobilo svetačke moći.

Stavila sam ih u torbu, jedan ruksak, drugi ruksak. Tad sam mnogo putovala. Koordinate puta su se ukrštale, trčalo se s aviona na avion, prevaljivale se razdaljine, a kestenje je jednako bilo uvijek nadohvat ruke. Isijavalo je istinsku magiju i dok sam hodala tamo gdje je nešto ranije tle podrhtavalo u razornim zemljotresima ili gdje će tek koji sat kasnije odjeknuti bombe ili se raznijeti ljudi-samoubice. Tragedije me nisu sustizala, zahvatale su tek trag mojih stopa. Onda mi je Ale nekom zgodom dao kamenčiće. Opet ruksaci, putovanja, Alina svetačka moć koja štiti.

Kad se okrenem unazad, Ale je uvijek tu. Od kad sam bila tolicna. Na foto grafijama s mature, jasno se vidi, u svom bezvremenom obliku. Nekoliko godina nakon mature, za stolom u Kazamatu, uporedu s našim pogledima, objektiv hvata Alino lice. Tokom okupljanja na Vrbasu, šetnje na ulici. Na Gradskom mostu, Zelenom, na ploči iznad pijace.

(Pogledajte vaše fotografije, mislim da i vas prati ta magija.

Ponekad mislim da je Ale u stanju da se multiplicira i da se istovremeno nađe taman tamo gdje treba. Ako neki grad ima svog dobrog duha zaštitnika, onda Banjaluka svakako ima Alu. Zamislite, grad koji ima živog duha zaštitnika, možete s njim čak i da pričate.

Ako umijete da slušate, naravno.)

Ale jede ćevape, ja krpice. Svako malo hrani golubove koji slijeću. Golubovi naginju glave usljed frekvencije Alinog glasa, a potom guču. Sporazumjevaju se, tu pred mojim očima, čovjek i ptice.

U frekvenciju se mješaju glasovi, ljudi koji prolaze pozdravljaju Alu, mašu rukom, osmjehuju se. Dan je osunčan, golubovi odlijeću, a ja sam odjednom potpuno sigurna da i Ale leti s njima i posmatra svijet iz tih visokih, udaljenih perspektiva, premda se čini kao da i dalje sjedi za istim stolom.

Da, za stolom sjedi čovjek, brižno odvaja komade hrane za neke druge golubove koji ga čekaju, dok mu ljudi, u svom zamišljenom samarićanstvu prilaze, doturajući mu novčanice ili neke druge sitnice. Premda svi znaju da Ale ništa ne ostavlja za sebe i „da mu

Alija Mahmutović: Neobična komunikacija i životni stil učinili su našeg Alu vrlo omiljenim i popularnim među Banjalučanima

desna ne vidi šta radi lijeva“ , te da je njegov životni stil da je davanje primanje, nikom se ne dodvoravajući, nikog ne želeći fascinirati, ni hodžu, ni popa (hodže i popovi često ne prepoznaju čin ljubavi kroz koji Ale u sred dženaze ili sahrane zafrljaci bombone na njih, ali to je već njihov problem), malo ih i sluti koliko je on iznad svega toga. Šetajući kao dobri duh gradom, on ukazuje, saopštava, pokazuje. Nije riječ o regulisanju saobraćaja, pravljenju ostrva na Vrbasu, niti o njegovom legendarnom pogađanju životinja i brojeva iz čokoladica naše mladosti. Niti o hodanju ogradom Gradskog mosta, čime se upisuje u Knjigu legendi nekih banjalučkih Ćorkana. Ne. Ale je mnogo više i mnogo dalje, poput onih golubova na nebu, za koje mi, u našoj ljudskoj gluposti i oholosti mislimo da zoblju milostinju koju im mi dajemo. Često razmišljam o Ali koji ide banjalučkim ulicama i komunicira s mnogo suštastvenijim svijetom, do što je onaj što ga ljudi u svojoj ograničenosti doživljavaju stvarnim. Tad budem sretna što hodam tragovima njegovih stopa. I znam da sam ja, a ne on, ta koja zoblje milostinju.

Njegovu milostinju. Samo što Ale to ne bi nazvao tako. U njegovom poretku stvari, milostinja je drugo ime za ljubav.

Š E H E R 29 BANJA LUKA

Slavko Podgorelec

Vlasnik prtljaga od 350 Medaljona RAZGOVARALA: BLAŽENKA LEJIĆ EHER 30 Š BANJA LUKA

Razgovor s povodom lavko Podgorelec, banjalučki publicista i književnik, urednik je i voditelj emisije “Medaljoni u vremenu” Radija Republike Srpske, čija je jubilarna 350. epizoda emitovana danas u poznatom terminu od 18 časova i pet minuta.

S

Slučajno ili ne, 350. emisiju slušaoci su mogli da čuju baš 10. aprila, na dan kada je, prije 129 godina, Banjaluka željezničkim saobraćajem povezana sa Evropom. Naime, toga dana 1882. godine iz grada na Vrbasu put Beča i Budimpešte krenuo je poseban željeznički vagon, kojim su se mještani ovog grada dugo dičili.

Podgorelec, autor čuvene “Poeme o Safikadi”, i u ovim jubilarnim “Medaljonima” ispričao je priče o Banjalučanima koji su ostavili pozitivan trag u prošlosti ovog grada, ističući skromno da sebe ne vidi kao “ličnost banjalučke istorije”, nego samo kao angažovanog zaljubljenika u prošlost.

NN: Šta ste još otkrili?

PODGORELEC: “Otkrijem” da su prvu električnu sijalicu upalili naši svećenici trapisti osam godina prije Zagreba (Banjaluka 1899, a Zagreb 1907. godine), da je Banjaluka 1617. otvorila prvu kafanu, a Pariz 54. godine kasnije (1671), dok je Beč za Banjalukom kasnio 66 godina (1683), da smo prvi na Balkanu sagradili hidrocentralu, da je u Banjaluci (najvjerojatnije “in cognito”) boravio poznati naučnik i češki predsjednik Tomaš Masarik(...) Utvrdili smo i da su austrijski konzul u Banjaluci Stanislav Dragančić i banjalučki trgovac Tomo Radulović “preveslali” za 800 dukata (zlatnika) rodonačelnika samostana trapista patera Franca Pfanera 1869. godine.

NN: Kako dolazite do podataka i koliko Vam ljudi izlaze u susret?

PODGORELEC: Znam šta gdje treba tražiti, ako ne znam - pitam, a moram priznati da sam, ponekad, i blesav: silne pare istresoh za literaturu (primjerice - godišnjake Zemaljskog Muzeja u Sarajevu sa početka Podudarnost 20. vijeka) da bih saznao kako se to može nana kompakt-disku (CD). Brojni sluJubilarnu 350. emisiju slu- baviti šaoci su “dali na poslugu” autentične šaoci su mogli čuti baš na dan dokumente, raritetna izdanja hronika, publikacije.

NN: Mogli smo čuti Vašu jubilarnu 350. epizodu “Medaljona u vremenu”. Kažite nam nešto o njenom sadržaju i kakav je osjećaj imati iza sebe odrađen toliki posao?

PODGORELEC: U 350. emisiji pominjem banjalučkog okružnog načelnika Ali Riza-pašu, koji se lijepo pazio sa pravoslavcima, katolicima i Jevrejima. On je u drugoj kada je, prije 129 godina, Bapolovini sedamdesetih 19. vijeka uveo javnu NN: Koliko ljudi u dijaspori žive u njaluka željezničkim saorasvjetu (petrolejski fenjeri). Sa druge strane, prošlosti? na njega su “gaće istresali” i arhimandrit-rekbraćajem povezana sa PODGORELEC: Oni koji su trajno otišli sa tor Bogoslovije Vaso Pelagić i pater Franc Pfaner, ovih prostora najčešće su u “filmu” iz devedesetih Evropom prior trapističkog samostana, i načelnik Berbira (Graprošlog vijeka. Jedan sam od utemeljitelja “Dana dijadiške) Raud-beg. Pričam o dvojici Banjalučana - Srbinu spore” i inicirao sam “Galeriju zaslužnih Banjalučana”. Da Rajku (kelner u hotelu “Bosna” tridesetih godina 20. vijeka) i Bopomenem profesora Stojana Bijelića, neprevaziđenog hroničara Banjašnjaku Ragibu-Ragibicu (garderober u hotelu “Palas”), koji su pare luke, (a nema ulicu u gradu!), ili patera Franca Pfanera, koji je dovozgrtali prodajući Zagrepčanima (nasred Zrinjevca!) perzijanske “sađenjem redovnika cistercita (trapista) inicirao industrijsku (i kulturnu) gove” - Made in Banjaluka... Pričam o legendarnom hotelijeru, boemu revoluciju na ovom dijelu Balkana (ni on nema ulicu). Novi Banjalučani i bonvivanu Milkanu Gojiću, kockarskom Robinu Hudu, (što na karmalo znaju o gradu: “Medaljoni” znalce podsjećaju, a novopridošle intama dobije - to razdijeli sirotinji), iznosim (ne)poznate detalje o baformišu o evropskoj tradiciji Banjaluke. njalučkim javnim kućama (kuplerajima)... Kakav je osjećaj imati u NN Opera “Safikada” je završena, a komponovao je, “prtljagu” 350 emisija? Predivan! prema Vašem libretu, profesor Muharem Insanić. Šta predNN: Šta je serijal održalo toliko godina? stoji? Neki tvrde da ste Vi “ličnost banjalučke istorije”...

PODGORELEC: “Medaljoni” su aprila 2004. primljeni sa simpatiPODGORELEC: Iskreno se nadamo kako će realizaciju opere fijama. Emisije prate seljaci na Vlašiću, Kozari, Manjači, Grmeču, i slunancijski (makar u nekom dijelu) sponzorisati Ministarstvo prosvjete i šaoci u gradovima. Posljednjih godina doznajem da emisije slušaju i kulture RS i banjalučka gradska uprava. To je uslov potencijalnih sponučenici petog i viših razreda devetoljetke. Citiraću dijelove čestitki trozora finansijera iz BiH, Srbije, Hrvatske i Evrope da se “priključe”(...) jice uglednih Banjalučana. Docent dr Branko Despot, stručnjak za estetJa sam samo angažovani zaljubljenik u prošlost. Budimo pozitivni, afirsku i korektivnu hirurgiju, redovno prati “Medaljone”, pa piše: “Svaki mišimo ljepotu, ne izvlačimo iz prošlosti ružne detalje potrebite dnevput se istinski pitam da li su ta prošla vremena bila tako stvarno lijepa noj politici... ili ih ti učiniš ljepšim na svoj medaljonski način (...)” Igor Lukenda, NN: Neki Banjalučani tvrde kako strancima nemamo šta magistar psihologije i voditelj studija na Evropskoj akademiji Bapokazati ... njalučke biskupije, napisa: “Da bi se netko bavio kronologijom i oživljavanjem davnih vremena, on ujedno PODGORELEC: Koji su to “neki” i koji “Banjatreba biti i star i mlad da bi to mogao raditi. U svolučani”?! Tvrdim da je Banjaluka grad sa najčistiOtkriće jim počecima ti si, vjerojatno, bio dovoljno “star” jim ulicama u jugoistočnoj Evropi! Drugo, koliko i iskusan da se upustiš u sve to, a sada si dovoljno su kompetentne osobe koje strancima “pokazuju” Kaže da “Medaljoni”, Banjaluku? “mlad” da nas sve zavedeš čarolijom kojom zrači Koliko znaju o tvrđavi (Kastelu), o tvoje djelo i glas (...)” Magistar Fuad Turalić, stari gradu i njegovoj istoriji, o kulturnim znamenitozapravo, “otkrivaju Banjalučanin, lakonski je “kratak”: “Bravo, Majstima? Studentima iz Njemačke, početkom godine, toplu vodu” store - živio ti nama! Samo nastavi!” govorio sam o Banjaluci, sudbini saborne crkve, KaNN: Kakvo “blago” pronalazite u Vašem serijalu?

PODGORELEC: Istražujem fenomen zajedništva na ovim prostorima. Kada sam 1977. počeo “rekognosciranje” starih godišnjaka, zapisa putopisaca, diplomata, vjerskih službenika, političara, putnika namjernika (i stranaca i domaćih) - zapanjilo me saznanje da su oni uočavali i afirmisali, uz ostalo, i svijetle primjere koegzitiranja i kolaboriranja (u miru, ali i u nesrećama) ovdašnjih Srba, Bošnjaka, Jevreja i Hrvata (!) Tako “Medaljoni”, zapravo, “otkrivaju toplu vodu”.

stelu. Govorio sam o trapistima, siru, pivu, crkvi. To arhitektonsko, umjetničko, kulturno-istorijsko i svekoliko blago jednostavno je “skrajnuto”. Štoviše, 2006. godine štampana je luksuzno opremljena i debelo financirana turistička fotomonografija, koju potpisuju, čini mi se, tri magistra nauka, u kojoj se ne pominje crkva i samostan u Trapistima (!). Moja malenkost posjeduje Turistički vodič Vrbaske banovine iz 1934. godine (bijaše to za Kraljevine Jugoslavije!) u kojem se (tekstom i slikom) iscrpno govori o narečenom samostanu i crkvi. Komentar je suvišan.

(Nezavisne novine, 11.04.2011) Š E H E R 31 BANJA LUKA

Libija

Pismo Emira Baralića, direktora Energoinvesta u Libiji

Bosanci moraju pružiti punu podršku nastojanjima da uništavanje Libije što prije prestane Foto: Goran Mulahusić Poštovani, Veoma me je obradovala mogućnost da se na bilo koji način kaže ” Istina o Libiji,” kako zbog toga što se sa ovih stranica može pročitati i drugačije viđenje od onih koje slušamo i gledamo na takozvanim demokratskim, nezavisnim i nepristrasnim medijima kao što su Al Jazeera, BBC, itd. tako i zbog toga da se narodima BiH pruži šansa da pokažu kako stav državnog predsjedništva i vlade ne predstavlja nužno i stav naroda.

Moje ime je Emir Baralić i obzirom na to da sam iz Libije izašao prije sedam dana, osjećam moralnu odgovornost da se oglasim u vezi sa dešavanjima u Libiji. Nastojat ću ukratko opisati svoje viđenje te države pošto sam u njoj boravio i radio skoro 10 godina.

Većini nas koji smo duže vremena živjeli u Libiji i koji Libiju volimo i cijenimo kao prijateljsku zemlju, ova agresija avionima, “pametnim raketama”, medijskim napadima svake moguće vrste, pada jako teško i ne možemo vjerovati zbog čega jedan narod ovako strada?! Narod koji to nikako i ničim nije zaslužio.

Kao što sam to već spomenuo, živio sam u Libiji oko 10 godina. Boravio sam i u Bengaziju i u Tripoliju. Moram napomenuti da tokom EHER 32 Š BANJA LUKA

mog boravka u Libiji, nikad nisam imao niti jedan trenutak u kojem bih osudio libijski narod ili sistem ili bilo kojeg čovjeka, a proputovao sam Libiju uzduž i poprijeko, od Ras Jedira (granica sa Tunisom) do Tobruka, od Sirta do Alajvanata. Sa suprugom i dvoje djece proveo sam tamo posljednje četiri godine koje svrstavamo u jedan od najljepših perioda u životu. Osjećaj sigurnosti koji smo tamo imali prilikom našeg boravka i neometanih putovanja po cijeloj zemlji nezamjenjiv je faktor lijepog života, a može se porediti samo sa sigurnošću koju smo imali u bivšoj Jugoslaviji.

Opet ne mogu, a da ne kažem da niti moja supruga a ni djeca nisu imali niti jedno negativno iskustvo prilikom svog boravka, da su u svakom momentu nailazili na otvorena vrata i dobijali samo osmijehe i pomoć. Ne znam koliko je to poznato, ali Libijce odlikuje posebna naklonost i jedan izuzetno topao i lijep odnos prema djeci koji se rijetko gdje može sresti. Svakodnevnu pažnju i uvažavanje djece pokazuju svi i svuda u zemlji, putem ljubaznosti i sitnih poklona, a djeca to itekako zapažaju i pozitivno ističu.

Vratit ću se malo hronološki na zbivanja od početka nereda, 16.02.

2011 godine do mog povratka iz Libije 22/03/2011.

Prije 16.02. postojale su neke glasine da bi se u Libiji moglo dogo-

Reportaža diti nešto slično onome što se dogodilo u Tunisu i Egiptu. Međutim, kao stanovnici Tripolija, stranci i domaći, smatrali smo da je to nemoguć razvoj događaja i nismo nalazili osnovu za tako nešto. Prvi razlog je to što je, nakon skidanja sankcija 2002. godine, razvoj Libije krenuo tako jako i intenzivno da se svaki dan mogla osjetiti promjena. Najviše Tripoli, a zatim i ostali, manji gradovi, imali su intenzivan razvoj. Na svakom koraku ste mogli vidjeti kako se ulaže i gradi. Sve svjetske marke i brendovi su bili zastupljeni u gradovima Libije. I hrana, garderoba, kao i luksuzna roba mogla se kupiti po vrlo prihvatljivim cijenama. Radnje su bile pune, i ko poznaje Tripoli, u pojedinim kvartovima (Sijahija) gdje se nalaze shoping centri i radnje, bila je tolika gužva da ste se jedva probijali širokim cestama.

Velike evropske firme su dolazile, tražile i dobijale poslove u svim privrednim segmentima. Sjećam se koliko je premijera iz Evropske unije dolazilo i bilo primljeno kod Lidera. Libija je imala otvorena vrata za sve koji su željeli raditi i učestvovati u izgradnji jedne moderne države.

U toku posljednjih mjesec dana, u Tripoliju se živjelo, koliko je to moguće, normalno. Do početka agresije radile su prodavnice, djeca su išla u školu, i na ulicama su uvijek bili kao i u najmirnije vrijeme policajci koji su normalno radili svoj posao. Od prijatelja i poznanika Libijaca, dobijali smo svu vrstu pomoći i nikada se nisam osjećao kao stranac, a da mi je bilo šta zatrebalo ubijeđen sam da bi svi moji Libijski prijatelji bili spremni da mi pomognu.

U toku tih mjesec dana u više navrata sam išao i do gradilišta koje je cca 100 km udaljeno od Tripolija. Tamo gdje je regularna vlast, niti jedan kamp nije opljačkan, moglo se i raditi ako je firma ostala, a osim pojačanih kontrola koje su nama BiH građanima bile naklonjene, nisam primjetio neke promjene. Što se tiče pojačanih kontrola to je i za očekivati, s obzirom na situaciju.

Nas devet BiH državljana je krenulo prema Tunisu 21/03/2011 godine iz Tripolija, i na tom putu su također pojačane kontrole. Međutim, obzirom na priče da se oduzimaju telefoni, računari i tome slično, moram reći da nas u toku tog puta niko nije ni pitao šta imamo ili nosimo sa sobom.

Interesantno vam je da znate i sljedeće. Od početka nereda, podaci govore da se cca dva miliona ljudi pokrenulo. Ovih dva miliona ljudi su bili stranci u Libiji i svi oni su tamo zarađivali svoje plate. Od tih plata je živjelo, u prosjeku, najmanje još troje. Koja to zemlja daje tolike povlastice strancima?

Ako bismo se vratili malo u nazad, koji može biti razlog agresije na Libiju, odnosno šta je razlog “spontanih” događanja naroda u Tunisu i Egiptu. Kod nas se kaže, igraju oko hodžinog jorgana, a hodžin jorgan je Libija bogata naftom i raznim drugim rudama.

Događanja u Libiji nas samo uvjeravaju u tu tvrdnju, a nakon Libije isto se dešava i u Jemenu, Siriji i drugim arapskim zemljama gdje nema zone zabrane letenja, bombardovanja i uništavanja materijalnih dobara, da bi se kasnije iste popravile zapadnim kreditima i zajmovima. Da se podsjetimo, u Tunisu i Egiptu su bili stvarno nenaoružani demonstranti, dok su ti isti „nenaoružani demonstranti“ u Libiji imali topove, oklopna vozila, i drugo teško naoružanje. Koja bi to vlada dopustila da naoružana grupa ljudi napadne na sistem?!

Libijskoj braći i prijateljima želim da pobijede u svojim nakanama, a o tome da li Libiji treba nova vlada i novi sistem, ima pravo da odluči samo libijiski narod i niko više. Svi ostali trebamo pružiti punu podršku nastojanjima da ovo uništavanje Libije prestane što prije, a da građani BiH nađu način izvinjenja libijskom narodu, iako o samom glasanju nisu imali uvida kao niti bilo kakvog uticaja. Da se pitao običan građanin BiH, uvjeren sam da bi naš glas bio sasvim drugačiji. Š E H E R 33 BANJA LUKA

Balkanski tango

Balkanski tango Tekst: Nedžad Talović 6.april.2011. Fågelfors a je Bosna i Hercegovina bila gotovo uvijek objektom političkih,strateških i inih manipulacija od strane mnogih međunarodnih faktora, historijska je činjenica.

Period od 1463-1878 karakteriše period tokom kojeg je Bosna bila pod Osmanskim carstvom. Strahovito dugsudbonosni period koji ostavlja neizbrisiv trag kako u kulturoloskom tako i u svakom drugom pogledu na sve ljude u Bosni.

Cjelovito međunarodno – pravno priznanje granica BiH nakon mnogih parcijalnih ugovora zaključenih od tzv. Karlovačkog mira 1699. izmedu Austrije i Turske , pa nadalje – uslijedilo je prvi put 1878. na Berlinskom kongresu…Nakon mnogih sukoba,previranja,izmjena granica nakon tog ugovora, Saint-Germainskim ugovorom 1919. statuirane su ponovo granice BiH, iste kakve su i danas. No, rastrojavanje kulturno – historijske cjelovitosti naše zemlje brutalno se nastavlja njezinim neprirodnim komadanjem na banovine, a 1939. slijedi i kobni sporazum Cvetković-Maček. Još jedna amputacija Bosne…Zajednica naroda u tvorevinu Jugoslaviju sa svim nje-

D

Foto: Goran Mulahusić

EHER 34 Š BANJA LUKA

nim oblicima,događajima i periodima ( II svjetski rat ) čini jedan svojstven period kroz koji narodi u Bosni prolaze.

Agresija na BiH početkom 90-tih samo je nastavak crne hronike, zemlje svačije i ničije. Tantalove muke nastavljaju se i nakon novembra 1995, i Daytonskog sporazuma – još jedne insinuicije učinjene prema Bosni, još jedne moralne kapitulacije zapada, ako se o moralu uopšte može govoriti u ovom kontekstu!?

Bosna je danas, de facto, zemlja čija se egzistencija održava na aparatima zapada, ako je to išta novo, imajući u vidu naprijed navedeno... U kontinuitetu ovisna od dobre volje onih koji je ne žele, ona se sinhronizovano rastura iznutra.Radi svoje prirodne konstrukcije ona je u potrebi za nužnim paritetnim principima. Tendencije dobronamjernih faktora u zemlji jesu da se inferiornost ukine u svakoj sferi društva ali za to je potrebno mnogo više aktera nego što ih je danas na bosanskoj sceni.

Prije nešto više od tri godine, tačnije februara 2008 pisao sam sljedeće: Period koji je pred Bosnom i zemljama okruženja zasi-

Balkanski tango gurno predstavlja jedan, po mnogo čemu zanimljiv i uzbudljiv period koji može pružiti nove mogućnosti, ali i produžiti našu agoniju. Naime, Slovenija koja je zajedno sa drugih 9 zemalja postala članicom Evropske unije 2005.godine, preuzima funkciju presjedavajućeg Evropskom unijom u naredne 3 godine!

Sa velikim ambicijama koje su veoma cijenjene od strane vodećih u EU (Slovenija je danas sa svojih 18 god. postala članica NATO- pakta, Schengenskog sporazuma ), Slovenci će voditi Evropsku uniju u procesu pregovora o pitanju statusa Kosova i puta Srbije prema Evropi! U praksi to znači, dovesti članice EU na nivo dogovora koji će zadovoljiti sve učesnike ovog procesa, kako Unije,tako i same “strane u sukobu”. Uz sve poteškoće s kojima se Slovenija sukobljava od dolaska eura i porasta cijena od oko 5,8%, predsjednik vlade Janez Janša sa svojim ministrima će učiniti sve što bi zemlju vodilo naprijed, pa u tom smislu i uslovljavati članice bivše Jugoslavije. Nažalost, farsa oko hapšenja Karadžića i Mladića se nastavlja, naime njihovo izvođenje pred Haški tribunal nije uslov o nastavku pregovora sa Srbijom, a sve u smislu potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) izmedu Srbije i EU i to u skoroj budućnosti, po ubjeđenju ministra vanjskih poslova Slovenije, Dimitrija Rupela. Ono oko čega će se lomiti koplja, jeste Kosovo...Nakon povlačenja FN-a sa Kosova, EU je vec složna u odluci da pošalje 1800 svojih ljudi ( tzv. Civilna misija ) kako bi se stvorili uslovi za koliko-toliko normalan život u regiji. Vruća tema u EU će biti, naravno, prihvatanje Deklaracije o samostalnosti Kosova, budući da članice poput Kipra i

Slovacke kategorički odbacuju planove Kosovara...

Danas, dakle 3 godine poslije, svjedoci smo, samostalnosti Kosova,Kosova koje je, ipak u dubokoj parlamentarnoj krizi. Predsjednik Skupštine Kosova Jakup Krasnići preuzeo je dužnost vršioca dužnosti predsjednika Kosova, poslije odluke Ustavnog suda da je izbor Beghjeta Pacollija za predsjednika bio neustavan.

Istovremeno visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbjednost Catherine Ashton ažurno vodi pregovore između Beograda i Prištine, a sve u cilju očuvanja stabilnosti u regiji, a nakon proglašenja nezavisnosti Kosova 17. februara 2008. godine.

Usred tog balkanskog tanga, Bosna treba uhvatiti takt i zaplesati svoj sudbonosni ples. Balans u tijelu Bosne ometaju ”tumori”, staro-novi koncepti mini država u državi, kako u Republici Srpskoj tako i Federaciji čije infatilne političke vodje vjeruju da su ravne Švicarskoj i da mogu živjeti izolovano – sami sebi dovoljni !? Možda i ne znaju za druge ili nisu čuli da i zemlje poput Švedske, upozorene od svojih vodećih ekonoma, ozbiljno shvataju važnost Monetarne unije, a imajući u vidu obim trgovine i prometa u Evropi i svijetu…

To i jeste i biće problem Bosne, onda kada ”stara dama” odluči da Bosnu vrati tamo gdje je nekad bila…sebi u njedra.

Pitanje je da li status žrtve ima alternativu pa da i Bosna kaže, ”Pozdravljeni, lahko prihajamo!” A u svakom slučaju…valja nama preko rijeke!

Š E H E R 35 BANJA LUKA

Reportaža

“Vrbas se razlio

Istambulom”

Tekst i foto: Fatima Mahmutović

pretprošlom broju našeg lista “Šeher Banja Luka” smo vam obećali otkriti cilj našeg slijedešeg zajedničkog putovanja. I evo nas, na našim plavim majicama stoji “Banja Luka u srcu -Vrbas u venama”.

Ovih dana je taj naš Vrbas potekao ulicama Istanbula, jedine metropole u svijetu koja se nalazi na dva kontinenta - Evropi i Aziji.

U

Istanbula, stoji Ajdin s tablom na kojoj piše “BOSNAhotel”. Ajdin je Turčin koji prilično dobro govori naš jezik i sav osjećaj nesigurnosti nestaje.

“To je Dolmabahce palače, a tamo je stadion Bešiktaša” - govori nam usput. Gužve na prilazu mostu koji spaja Evropu i Aziju. Ajdin nam kroz prozor od uličnog prodavača kupuje “simite”, okrugla peciva, koji su u tom momentu bili upravo ono što nam je trebalo. U hotelu naši ljudi, porijeklom iz Sandžaka - Ismet, vlasnik hotela, Remzo, Rušid, Kadir i dva mlada vlasnika butika u hotelu, Nijaz i Daud. Atmosfera domaća, prijatna. Ni u jednom trenutku nismo osjetili da smo u inostranstvu.

Na aerodromu Arlanda je deset članova sekcije Banjalučana iz Örebra - Izet, Vahida, Ismet, Halida, Kemal, Muharema, Nezareta, Munira, Mirsad i Fatima.Osmijeh na usnama i izraz na licu govori da svakodnevica i sivilo ostaju iza nas, a da nas na našem cilju čekaju dani puni iznenađenja. I naravno, proljeće i sunce, kojeg smo već Prva šetnja noću i upoznavanje okoline oduzimaju odavno željni u Švedskoj. dah. Stari objekti, džamije i turbeta iz osmanlijskog doba,trgovački centri i prodavci s ljubaznim osmijesima.

Na aerodromu “Sabiha Gökcen”, na Azijskoj strani Gdje su svi oni koji pričaju da su Turci napadni i vuku za EHER 36 Š BANJA LUKA

Reportaža ruku da uđes u njihovu radnju? Svi nas ljubazno pitaju uvijek se može vidjeti nešto što prije nismo primjetili. Neodakle smo i čim spomenemo BiH, počinju pričati na delju započinjemo posjetom Aya Sofiji. Nekad crkva (bimalo iskrivljenom našem jeziku. zantinsko doba), pa poslije džamija (osmanlijsko doba), a sada muzej, prepun predivnih freski i ostataka iz svih Uglavnom smo svi gledali seriju “1001 noć” i znamo doba. ko su Šeherzada i Onur, Kerem i Benu, Burhan i Nadida, Ali Kemal. Prvo jutro, jedva stotinjak metara od hotela, Sa istog trga gdje se nalaze Aya Sofija i Plava džasilazimo u Tashan, istorijski trgovački centar, gdje baš mija, krećemo turističkim autobusom u istraživanje ostaBurhan ima svoju prodavnicu. Slikamo se i pričamo s lih dijelova grada. Uzbuđeni gledamo posljednju vlasnikom radnje. Burhanova i Ali Kemalova slika stoji željezničku stanicu u Evropi, dokle je išao Orient Express. na jednoj od polica u radnji.

Na sve strane parkovi puni ljudi. Nedelja je očito porodiNastavljamo prema Plavoj džamiji i Aya Sofiji, a čni dan jer je jako puno porodica s djecom. Roditelji priusput odmaramo oči na Univerzitetskoj zgradi, Beyazit premaju roštilje i pristavljaju vodu za svoje čajeve. džamiji i trgu. Kod Plave džamije čovjek postaje svjestan Interesantno je da svi prostiru deke na travu, a tek je sreljepote i veličanstva dina marta. Zavidimo im jer mi ćemo to moći u Švedskoj koju su osmanlije ostavile u amanet stanovnicima tek za dva mjeseca. Najmanje!

Turske. Parkovi puni cvijeća i fontana su ispunjeni radoznalim turistima i domaćim stanovništvom, koje je, Mi nastavljamo svoju avanturu ulicama Istanbula i fino obučeno, na putu da u Plavoj džamiji klanja džumu. planiramo svoje slijedeće putovanje. Puno stvari nismo U vrijeme trajanja molitve turisti ne mogu ući u džamiju, vidjeli, puno mjesta nismo obišli. Ali nas ne napušta onaj ukoliko neće i sami klanjati. Odlučujemo da se slikamo predivni, pozitivni osjećaj da smo ipak obišli puno prezajedno, pa skidamo jakne. Svih deset smo u dragim pla- divnih mjesta i vidjeli puno prelijepih stvari a da, kad se vim majicama, a u torbi se našla i naša bosansko-herce- vratimo u Istanbul, samo nastavljamo tamo gdje smo stali. govačka zastava. Ljudi zastaju i slikaju nas, valjda smo Topkapi i Dolmabahce palača, Prinčevska ostrva, Sulejinteresantni zato što smo isto obučeni. manova džamija, stara gradska tvrđava….Doći ćemo opet…. Prvo putovanje u našu dragu Bosnu i HercegoPred Aya ili Svetom Sofijom, koja je danas muzej, vinu, jer se blizži vrijeme godišnjih odmora, pa onda dugačak red pa se odlučujemo za šetnju Kapali čaršijom dalje….

(Grand Bazaar) u kojoj se nalazi oko 4000 malih prodavnica. Očarani smo šarenilom i izborom svega što se tu može kupiti ali je nemoguće sve obići.Ostajemo tu sve do zatvaranja. Iznenađeni smo čistoćom, bar u turističkom dijelu grada. Nigdje se ne može vidjeti opušak a kamoli nešto drugo.

Vremenska prognoza nam je išla na ruku, pa smo odlučili da baš u subotu odemo do luke i provozamo se brodom po Bosforu. Brod je prošao evropskom obalom pa ispod oba mosta koji spajaju Evropu i Aziju i onda se vratio azijskom stranom. U 13 sati termometar pokazuje 23 stepena. U luci se slikamo pa ulazimo u Misir (Egipat) čaršiju, gdje su se nekad razmjenjivali egipatski proizvodi i začini. Za ručak obavezni doner kebab (ne možemo reći je li bolji pileći ili juneći - preporučujemo oba) i onda konačno ulazimo u Plavu džamiju. Nije teško shvatiti zbog čega se tako zove - na prozorima plavi motivi, na stubovima, kupolama i zidovima prelijepi plavi mozaici.

Noge uranjaju u debeli tepih i mi sjedamo. Osjećamo da se neki mir i zadovoljstvo spušta na nas i s tim osježajem nastavljamo našu pustolovinu.

Obilazimo slastičarne, gdje se može kupiti sve od baklave, tulumbi i ostalih kolača do halve i lokuma svih vrsta. Umorni i zadovoljni se vraćamo u hotel na večeru i zasluženi odmor. Poslije toga opet šetnja, ovaj put bez cilja. Hotel se nalazi u srcu starog dijela grada (Laleli) i Š E H E R 37 BANJA LUKA

Križaljka Pripremio Nedžad Talović

HORIZONTALNO: 1 NAZIV NASELJA U GRADU; 2 HARMONIKAŠ OMER; 3 ANTON NALIS; 4 BANJALUČKI FUDBALSKI KLUB OSNOVAN 1926.

5 BASKIJSKA NACIONALISTIČKA PARAVOJNA ORGANIZACIJA; 6 SLOŽENO SLOVO; 7 HEMIJSKI ZNAK ZA IRIDIJ; 8 KOMUNISTIČKA PARTIJA; 9 VELIKIH OČIJU; 10. HRVATSKI GALZBENI UMJETNIK DEDIĆ; 11. ŽENSKO IME ROZALIJA; 12. ASSOCIATION MONTESSORI INTERNATIONALE – PEDAGOŠKI RAZVOJNI CENTAR OSNIVAČ Dr Maria Montessori1929.

13 POZNATA BANJA, PREDGRAĐE BANJA LUKE; 14 NAJUSPJEŠNIJI HRVATSKI NOGOMETNI TRENER I SELEKTOR TOMISLAV; 15 SMOJINA KRONIKA O NAŠEM MALOM …

16 SAMOGLASNICI; 17 ULTRA KRATKI TALASI; 18 IBRICA JUSIĆ; 19 ZMIJA (ŠVEDSKI); 20 SPRAT; 21 ČULO VIDA; 22 SIRĆE, KISELINA; 23 ENGLESKI NOGOMETNI KLUB IZ SJEVERNOG LONDONA; 24 LEŠINAR (MNOZ); 25 SAMOGLASNIK; 26 SAMOGLASNIK; 27 ASSOCIATION OF TECHNICAL EMPLOYEES 28 IVICA VIDOVIĆ; 29 OMLADINSKA INFORMATIVNA AGENCIJA; 30. AMPER; 31 FOSFOR 32 SUPRUG NORDIJSKE BOGINJE FREYJE 33 POZDRAV NA ENGLESKOM 34 ISAK SAMOKOVLIJA 35 JAVA COMMUNITY PROCESS 36 LOPOV 37 PRVI SAMOGLASNIK 38 NAJPOZNATIJA BANJALUČKA DŽAMIJA SAGRAĐENA 1579. SRUŠENA OD SRPSKIH EKSTREMISTA 7. MAJA 1993.

EHER 38 Š BANJA LUKA

39 JAPANSKI REŽISER, SCENARIST I PRODUCENT KUROSAWA 40 ŠVEDSKI ZA DOSELJENIKE (SKRAĆENICA) 41 AKRONIM ZA ENGLESKU RIJEČ UNIFORM RESOURCE LOCATOR 42 POTVRDNA RJEČICA 43 UMJEREN, NIJE JAK NPR.OKUS 44 RIMSKI BROJ 50 45 VEZNIK 46 AMERIČKA R&B PJEVACICA ” I STILL MISS YOU” 47 TIP RELJEFA KRS; 48 LIČNA ZAMJENICA 49 KARATAS BRUS 50 ONAJ KOJI PREDVODI SKUPNO KLANJANJE, MOLITVU 51 OTUĐIVATI, NEZAKONITO PRISVAJATI 52 JEDINICA ZA ENERGIJU (DZUL) 53 GRAD NA KOSOVU 54 IME POZNAOG BORČEVOG CENTARFORA BEĆIRBAŠIĆA 55 KISEONIK 56 PJEVAČICA REDŽEPOVA 57 BASLUK, NADGROBNIK 58 AUTOMOBILSKA OZNAKA ZA LUKSEMBURG 59 LIČNA ZAMJENICA VERTIKALNO: 1. NAŠ GRAD, ”KRAJIŠKA LJEPOTICA” 60 LIČNA ZAMJENICA 61 RADIUS 62 ČUĐENJA 63 UPITNA RJEČICA 2 NAZIV NASELJA I BOLNICE U NAŠEM GRADU 64 OLYMPIC COLLEGE 65 DRUGO SLOVO 66 PREDGRAĐE BANJA LUKE (NA PUTU PREMA JAJCU) 67 JUŽNOEVROPSKA DRŽAVA NA APENINSKOM POLUOSTRVU 68 BOŠNJAČKI PJESNIK ROĐEN U ODŽAKU – MUSA ĆAZIM 69 RUKOMETNI KLUB 7 MILOSTINJA – DJELI SE ZA DUŠU UMRLOG 9 ENGLESKI PJEVAČ OZBORN ( BLACK SABBATH) 70 EGIPATSKI BOG SUNCA, AMON 71 INTERNET DOMEN ZA NAMIBIJU 72 OKRUGLO SLOVO

12 STARORIMSKI MITOLOŠKI BOG LJUBAVI 73 UREDNIK LISTA ”ŠEHER BANJA LUKA” 74 ISTAKNUTI BANJALUČKI PISAC I PJESNIK ZA DJECU I ODRASLE, BEKRIĆ 75 ČUVENA BANJALUČKA SLASTIČARNA 76 TONA 77 ZNAK ZA JEDINICU MAGNETNE INDUKCIJE 78 LEGENDARNI BOKSER MUHAMED (CASSIUS CLAY) 21 VRSTA MOTORA SA UNUTRAŠNJIM SAGORJEVANJEM 22 LIČNA ZAMJENICA ŽENSKOG RODA 79 POKAZNA ZAMJENICA 23 AMERICAN UNIVERSITY 80 INDIJSKI DRŽAVNIK I POLITIČAR DZAVAHARLAL 24 SUMPOR 81 SASTAVNI VEZNIK 82 JEDNO OD ČULA 31 DVOJE 32 SAMOGLASNIK 83 BIJELI HADŽIJSKI OGRTAČ 84 ŠVEDSKA HUMANITARNA ORGANIZACIJA 85 JEDAN OD BANJALUČKIH HOTELA 36 TECHNOLOGY INTEGRATION GROUP 86 NADIMAK BANJALUČKOG GENERALA, GAZIJE MUSTAFE HAJRULAHOVIĆA 37 PRVAK 87 MEĐUNARODNA AUTOMOBILSKA OZNAKA ZA ŠPANIJU 88 NADIMAK BANJALUČKOG DOKTORA, PISCA… ALIJE KAPIDŽIĆA, PREMINULOG 1996.U MALMÖ-U 89 LIČNA ZAMJENICA 90 BANJALUČKA TVRĐAVA 91 BANJALUČANIN,AKADEMIK , FILOZOFSKI PISAC,TEORETIČAR, ESEJIST,HISTORIČAR MUHAMED 43 JEDNA BOJA 92 SAMOGLASNIK 93 VJERA, DIN 47 KARLO ROJC 48 26.SLOVO ABECEDE 50 PROVINCIJA U JAPANU 51 POGODAK U KOŠARCI 94 LED NA ŠVEDSKOM 95 ELECTRONVOLT 96 MEĐUNARODNI SISTEM JEDINICA 97 AUTOMOBILSKA OZNAKA ZA MOSTAR