5 minute read

Moj sokak

tavka je da je ta voda dovedena također i u Šadrvan pred džamijom Ferhadijom. A možda i nije. Ko zna?

U vrijeme dugi’ zimski’ noći, sijelilo bi se do neka doba u noći, uz lojanicu, a poneka bi kuća upalila i lampu na gaz, ako nisu imali uvedenu struju. Bivalo je familija koje bi palile zejtin u fildžan a od obične krpe se ubaci fitilj koji je škiljio i jedva osvjetljav’o prostor oko sebe. Svak je dever’o i trpio zimu na svoj način ali se nije niko žalio i izgledalo je da nije bilo mnogo teško. Poslije sijela svak bi hitio svojoj kući. Tada je bilo nečeg romantičnog u toj zimskoj idili sokaka umotanog u sivilo zime.

Advertisement

Nakon jutarnje galame i vike, vrlo brzo, ta halabuka djece se brzo umiri i sve se vrati mirnom nedešavanju, sve dok se prva djeca ne vrate iz škole, pa sokak i ‘’Medresko’’ brdo ponovo ožive galamom i vikom beskaharne i vesele dječurlije iz mahale.

Najvažnija je bila nabavka drva, ćumura, potpale, a priglavaka, rukavica, a šalova je bilo u izobilju za svako dijete, za svakog člana porodice. Cijela banjalučka čaršija i sve njezine mahale su bivale pod teškim udarcima i bijesu zime, al’ tadašnje, čestite džematlije su ulagale sve potrebne napore da savladaju ovu pošast koja bi ih zadesila. Često, opor zvižduk vjetra ih je nagonio da se predaju i posustanu divljini ove zimske nevolje, i sa tugom u sebi i oko sebe, povlačili bi se pod mirne skute topli’ kuća gdje su stari šporeti, crni fijakeri, ispunjavali njihove želje za udobnim bijegom od zimski’ oluja. Nekako pred kraj Ramazana završila se škola i započinj’o je zimski raspust. Eh, tada bi nastaj’o raj za djecu koja su dobro prošla u školi. Djeca bi donos’la ocjene kućama, komad običnog papira u boji. Boja papira je ujedno označavala i uspjeh đaka u školi. Tako je neko donio crvenu, neko žutu, neko plavu, zelenu, neko bijelu boju koja je u to vrijeme bila najlošija i označavala nedovoljan uspjeh. Kad je mati upitala jednog od njih kako to da je donio bijelu, a ne neku bolju boju što je značilo i bolji uspjeh, on je na materin upit spremno i brzo odgovorio:

-Dok sam ja doš’o na red, draga mati, učiteljica je pod’jelila sve druge boje. Mene zapade ova jer drugi’ nije bilo. Nije bilo nikakvi drugi boja za pod’jel’ti. Eto zato sam ti ja donio b’jelu ocjenu.

Istina je bila da je učiteljica ocjene obično dijel’la po redu, od crvene, koja je označavala odličan uspjeh, do bijele, koja je označavala da je đak “prop’o” i da mora ponavljati razred. Srećom na polugodištu nije bilo ponavljanja...

Dvoheftični predah i završetak škole je značio više igre, više druženja. Od ranog jutra odlazilo se prema ‘’Medreskom’’ brdu i na ‘’Pašalića’’ bašču gdje su djeca obično provodila dan za danom u klizanju i igri po sn’jegu. Pored odlazakana ova mjesta, jedna od najdraži’ igara je bila pravljenje “klize” ispred Kulenovića kuće. Ujutro rano, neko od djece bi polio vodom stvrdnuti snijeg na sokaku pa bi se onda, jedan za drugim, djeca klizala po njemu praveći usku, du- gačku uklizanu stazu koja se crnila i caklila na sn’ježnoj sokačkoj bjelini.

Ta se ‘’kliza’’ pravila skoro uvijek na istom mjestu, između kuće, na lijevoj strani sokaka, gdje su stanovale familije Kulenović i Numanović, i druge kuće na desnoj strani sokaka, gdje su stanovale familije Rajić, Omurović, Žerić i Topčagić. Zašto pred ovim kućama?

I to je bio dio njihove igre.

Pored kuće Zuhre Kulenović i nalazio se vel’ki zid koji se protez’o od te kuće i jednim krajem se naslanj’o na ovu kuću, a drugim krajem, na vel’ku drvenu kapiju kroz koju se išlo prema Afganovoj avliji i kući u kojoj je bila smještena bojadžijska radnja porodice Drakulić. U ovu bojadžijsku radnju svakog Utorka i Petka seljanke su navraćale i donos’le vunu za farbanje. Poslije obavljena posla na ‘’Placu’’ il’ ‘’Govedarnici’’ seljanke bi se, prolazeći pored Zuhrine kuće, ponovo svraćale u Afganovu avliju po gotovu, ofarbanu vunu, il’ donos’le neku novu za farbanje. Ne obraćajući pažnju na klizu one bi počesto padale što je izazivalo radost i sm’jeh kod nas, mahalske djece.

Ta naša radost i ujdurma bi dugo trajala, sve dok Zuhra, il’ Rukija, ne pospu lugom klizu, i tako je zatrpaju. Valjda im je bilo teško i žao gledati nevine ljude kako ulažu napore i pehlivane ‘’klizom’’ fatajući se za havu, gubeći ravnotežu, i najčešće se, na kraju, nađu na ledenoj površini klize i sokaka. Sigurno je bilo da su obe komšin’ce samilosno saosjećale sa snašama koje, kad naiđu klizom, okliznu se i padnu.

-Nalet vas bilo! Zijančeri jedni! Nejma veći’ šejtana od vas! Polom’će narod noge i ruke zbog vaši’ šejtanluka!- govor’le bi one dok su lugom iz šporeta pos’pale uglačani komad sokaka. Al’ i to je trajalo samo određeno vrijeme dok djeca ne počiste lug i naprave drugu klizu da ponovo uživaju u njihovoj naivnoj igri koja je mogla skupo koštati one koji nesretno padnu. Međutim, djeca nisu o tome mislila, more se desiti al’ i ne mora...

Vrijeme je teklo mirno, u bjelilu snijega, potrpano njegovim ledenim dahom, život u mahali se odvij’o bez veći’ promjena osim što se osjećala lagahna groznica dolazećeg Bajrama. Poslije akšama i jacijske dove, sokak utone u vlastiti mir, a po neugaženom sn’jegu i čistoj prtini, presijava se škiljava svjetlost žarulja sa dvije crne, uljem namazane bandere. Vrijeme prolazi, život traje, život bez naročitog sjaja, život bez jači’ prepreka.

S vremena na vrijeme sokakom bi proš’o i ’unjeo’ promjenu i malo drugačijeg života, stari i pomalo luckasti, više vesveseli, Der- viš Leška. Derviš Haznadar zvani ‘’Leška’’ je inače rođeni džematlija iz fine porodice Haznadar, al’ je često hod’o po čaršiji u svom uflekanom, poderanom dugačkom kaputu, ponekad i mantilu iz čiji’ džepova vire smotuljci stari’ novina i kojekakvi’ papirina. Mršav, upali’ očiju, poguren životom, pocrvenio u licu sa kojeg se jasnonazire rjetka s’jeda brada, nakrivljena fesa kojeg bi on, za zimski’ dana, podvez’o svilenom maramom.

Derviš Leška je inače je stanov’o pod Pećinama, i često prolazio našim sokakom te uvijek nešto mrmlj’o i nevezano prič’o. Kažu da je ovu vesvesu donjeo sa Istočnog fronta u Galiciji odakle je doš’o faleći se da je Ruski car koji je ubijen od boljševika u Oktobarskoj revoluciji al’ da je on ustvari živ i zdrav i da nije ubijen.

Govor mu je brz i teško razumljiv, iz usta mu izlijeću kapljice pljuvačke kad uzbuđeno zabrza kazivanje onog što mu je na umu. Na nogama ima stare iznosane kundure bez pertli koje spadaju svakim korakom koji napravi, a onda se ukaže bjelilo pete ispod poderani’ čarapa. Pored vesvese sakupljanja klipa i stari’ papira i novina, Leška je im’o drugu vesvesu te sakuplj’o i trp’o u džepove odbačene i prazne kutije od šibica i cigara. Obično bi u rukama nosio naramak klipa i drva što sakupi hodajući čaršijom, a djeca šejtani, zaletali bi se i izbijali mu iz ruku ove klipe il’ vadili papire iz njegova poderana kaputa što je još više dražilo jadnog Derviša pa je letio sokakom i galamio na djecu al’ nikad nije udario il’ povrijedio ni jedno djete.

Kad im je bilo dosadno, oni su ga zarivali izazivajući u njemu bijes, nekad muku i suze koje su klizile niz njegovo izborano staro lice odlijevajući tajanstvenu bol u staračkoj duši pa su ga, poslije, djeca većinom ostavljala na miru, saosjećali s njegovom mukom i onda bi mu pomagali, donoseći veće komade granja što otpanu s drveća il’ poneku cjepanicu koju nisu mogli razbiti kad su majkama c’jepali drva. Nikad ga nisu pitali što on to skuplja klipe, papir i drva, šib’ce, prifat’li su ga takvog bojeći se njegove sudbine koju nisu razumjeli. Zato su ponekad donosili komad pogače il’ koruze što bi im majke davale za njega. Derviš Leška bi im se zafaljiv’o blagosivljajući ih svim mogućim blagoslovima koja djeca nisu razumjela. U njihovo vrijeme jadni Derviš je bio česta, skoro svakodnevna, pojava u ovom sokaku. Samovoljno je živio svoj čemeran život, nikoga nije omet’o, nije nikog dir’o, mučio se sa svojom mukom, sam svjestan il’ nesvjestan vesvese sa kojom je živio i nju odnjeo sa sobom u grob. Kasnije, tiho je nest’o a da oni nisu ni zam’jetili. I danas neki od njih se sjete jadnog Derviša i njegovi’ klipa i kutija od cigara i šibica.

Nastavak u idućem broju