12 minute read

Karađoz

Autorova Biografija

Rođen sam u srijedu, 11. 02. 1953. u 07:15 u Zagrebu, dakle u znaku Vodenjaka, a i u podznaku. Pamtim mlijeko u prahu i Trumanova jaja. Od prve godine živio sam u Banjaluci, gdje sam se školovao. Prvu priču sam napisao sa četrnaest godina, a prvu sam objavio sa dvadeset. Cijelo vrijeme gimnazijskih dana pišem, uglavnom pripovijetke i dramske tekstove. Poslije gimnazije sam studirao dvije godine pravo, a usput slušao i predavanja iz književnosti na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci. Putovao sam i nastupao čitajući svoje “rane radove” od Triglava do Đevđelije jer sam kao dijete iz mješovitog braka vjerovao u “bratstvo i jedinstvo”.

Advertisement

Sa dolaskom demokracije i rata odlazim u Švedsku, a prethodno sam izbjegao pet regrutacija u vojsku RS. U izbjegličkom logoru u Ystadu predajem bosanskoj djeci maternji jezik, povijest i zemljopis od 5. do 8. razreda. Zajedno sa Senadom Angelov i Mehmedom

Mešićem sam autor čitanke i radne sveske “Naši mostovi” za bosanski jezik koje su finansirali Ministarstvo prosvjete Kraljevine Švedske. U Stockholmu radim kao animator kulturnih manifestacija u bosansko-švedskom udruženju “Ljiljan” i voditelj recitatorskodramske sekcije za djecu i omladinu. Radim u redakciji “Glasa BiH”

Iz recenzije Dr. Davora Beganovića:

U Karađozu Lukić pokušava uspostaviti kontinuitet bosanske prošlosti i sadašnjosti. Fiktivni teatar koji će se odigravati pred raznolikim vlastodršcima uvijek će služiti samo jednoj svrsi – njihovu ismijavanju i razgolićavanju. No, što se više približavamo sadašnjem trenutku ti će vlastodršci postajati sve suroviji, a šale koje se s njima budu zbijale imat će sve češće kobne posljedice. Provala zla kulminirat će u pokušaju ubojstva posljednjega Karađoza koji se u fantazmagoričnoj sceni, već gotovo mrtav susreće sa svojim precima, a oni mu omogućuju da se otrgne sudbini, otkrivajući mu tamni izlaz iz pakla kazamata. Preci su svi oni glumci banjalučkoga teatra sjena koji su se nas svoj način, humorom i izrugivanjem, opirali silnicima čiji je jedini cilj bio suzbijanje upravo takve vesele melankolije. Taj će mu bijeg omogućiti i pronalazak dramskoga teksta njegova oca (i taj će se vrijedni rukopis kriti u sehari) u kojemu će legendarna Safikada španskim kraljevima održati lekciju vjerske tolerancije.

(Stockholm, 1993/95.), i objavljujem eseje u kulturnom listu Bošnjaka “Behara” (Zagreb, 1995). Prelaskom u Norvešku radim kao dopisnik za europsko izdanje “Oslobođenja” 1995/96., “Bosanske pošte” (Oslo, 1995/98.), “Bosanske riječi” (Göteborg 1996.) i na radio “Beharu” u Oslu 2000.

Između 1996. i 2000 četiri puta se vraćam u BiH i radim na radiju, redakciji novina i televiziji (sve u Federaciji), ali u zemlji koja je podijeljena između političara i tajkuna ne uspijevam nigdje jer ne želim pripadati ni jednoj političkoj stranci. Zato od 2002. lutam Europom (Köln, Frankfurt, Amsterdam, Beč, Dubrovnik) i zaustavljam se u Sarajevu. Nastojim prezentirati radove koji su nastali u u egzilu međutim pošto nisam bio u domovini “kad je grmilo” ne uspijevam ništa.

I dalje vjerujem da ima nade za nomade i pišem, pišem, pišem… Nudim izdavačima sve ono što Bosna nema, a treba imati (“Bosansku seharu”– zbirku poslovica, “Bosanski rodoslovi”– genealoške karte bosanske kraljevske dinastije Kotromanića i visokog plemstva) – međutim to njih ne interesira. Demoraliziran prelazim u Split i tada nastaje moj književni uspon…

Iz recenzije prof. Enesa Topalovića:

Grad kakav je Banjaluka sa svojom prošlošću zaslužio je ovakav roman. Zbog protesta za izgubljenim gradom nastao je roman koji je vrlo upečatljivo oslikao njegov voljeni grad. Prateći jednu banjalučku obitelj u razmaku od sedam stotina godina Lukić daje razvoj grada i odnose u gradu ali kroz prizmu glavnih junaka čiji se članovi tradicionalno bave uslovno rečeno kazalištem: u srednjem vijeku, u doba Kraljevine Bosne oni su dvorske lude, dolaskom osmanske vlasti bivaju karađozi (i to im postaje prezime), kao i u austrougarsko doba, da bi u doba Kraljevine Jugoslavije samo pričali viceve jer postepeno atrofira njihov kreativni i pobunjenički gen. Zadnji izdanak obitelji samo piše grafite u Banjaluci 1992. u kojoj je započelo etničko čišćenje. Romanom defiliraju Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Ferhatpaša Sokolović, Omerpaša Latas, Ivan Frano Jukić, Adem Ćejvan i Alija Mahmutović – Ale, dakle osobe koje su ostavile svoj trag na gradu i Banjalučanima. Sve su to samo naizgled slučajni susreti jer sudbina je iznad svega, ona režira živote likova, ona se ponavlja neprestano kao povijest: čas je epopeja, čas je ironija. Nadasve duhovito, elokventno i edukativno za sve one koji ne poznaju Banjaluku i mentalitet Bosanske Krajine.

– Ali ja nisam bio na Krbavi! Ti si taj koji ne zna povijest! – naljuti se Ivaniš.

– Svejedno je to plemeniti rode. Bili su hrvatski banovi. A vi uvijek kažete da su oni cvijet vašeg, ugarskog plemstva. Dakle – isto vam je... Al' počujte nastavak:

Nije u pitanju kravlje vime, tako vam spjevah zbog rime. Ban Svraka kraljevske krvi ponio je vile i ubio – pile, pade Kroacija na Krbavi ni majka Ugarska je ne izbavi...

– ...Moj otac, kralj Matijaš, kada je vratio od Hagarena grad Jajce, spasio cijelu knjižnicu hercega Hrvoja... Zaboravljaš ti ludo bosanska da je u knjigama sva mudrost i budućnost jednog naroda!

– Hagareni su nam uzeli slobodu, a vi knjige; dakle budućnost. Onda ste isti... A ti kraljevski sine zaboravljaš da su hercegove knjige pisali i bosanski didovi10, kako ti veliš heretici... Pa šta će ugarskoj kruni heretičke knjige? Ugarski kraljevi niti su znali čitati bosančicu, niti su govorili bosanski jezik. Tvoj otac se samo kitio tuđim perjem!

– ...Koje si ti vjere, ludo?! – iznerviran upita Ivaniš.

– Ti si umniji od lude, ili se varam. Ako si umniji morao bi to znati. Bošnjani su do jučer imali svoju Crkvu bosansku. Danas su, zahvaljujući vama, u ovom dijelu Bosne, kršćani... A sve sam sigurniji da će svi Bošnjani, opet zahvaljujući vama, biti Muhamedove vjere...

– Ma je li ti to slutiš da će i ostatak Bosne i Ugarska pasti pod Hagarene?!

– Kad je palo onoliko Bizantsko carstvo, pa Dušanova Carevina, što ne bi i jedna Ugarska, koja je samo kraljevina? Sjeti se: ”Bosna šaptom pade...”

– Što ti sad to znači?!

– Nitko nije vidio, ili nije htio da vidi da je Bosna jedina brana od Osmanovih sinova. Vatikan je obećavao, Venecija također. Vama je bilo svejedno što vam je Mehmed na kapiji dvorišta. Zato je istina: ”Pade Bosna kao zrela jabuka u sultanovo krilo.”

– Ova me budala izaziva!

– Jadan ti kada te budala može izazivati! I moj, bošnjački puk izazivaju vaši velikaši. Za Kraljevine Bosne nije bilo toliko nameta. Dinar za ovo, dva groša za ono... Dogurat ćete do forinte11. I još očekujete da se Bošnjani bore pod vašom zastavom?!

– To tebi nije po volji naša vlast?!

– Pravo kažeš: vaša vlast, a ne naša, bošnjačka... Svijetli vojvodo, od zla ima i gore. Ne bojim se ja za se, nego za djecu – a uskoro ću dobiti i unuče... Vjere su prolazne, kao i vlast...

– Ovaj je heretik... Treba ga na lomaču!

– Nisam ja više ni heretik. Samo mislim svojom glavom... Zobat ćeš ti zajedno sa mnom mrvice kada dođe sultan... Pa zar ne vidiš, ti, kraljevsko kopile da će ti i Ugarska propasti?!

– Uhapsite ga!!! – zaurla Ivaniš.

Na to Pivac zafrljaci Điđanu na Ivaniša. Mačka se spretno dočepa njegove glave i tražeći uporište svojim kandžama, nađe ga na vojvodinom masnom licu. Ivaniš zavapi od bola. Svi se sletiše oko njega i jedva riješiše napasti kraljevskog sina. U tom metežu Pivac, koji je dobro znao hodnike i vrata grada, pobježe, izgubi se, izvuče živu glavu.

3.

Sutradan je doznao da mu je glava ucijenjena na tri forinte zbog uvrede ugarske krune. Zato Pivac uze ženu, sina Jasena i snahu, koja je imala trbuh do zuba i samo što nije rodila, pa krenu uzvodno Vrbasom u šume, u gore, da se sakrije dok vlast ne zaboravi na njegov grijeh, ili dok se sama o sebi ne zabavi. Ime banjalučkog kaštelana Juraja Mikulašića ostalo je upisano u povijesti, jer se spominje na istom dokumentu kada i prvi put ime grada Banjaluke – 6. februara 1494. godine. Sljedeće godine u Banjaluku su stigli franjevci i na brdu iznad rijeke Crkvene digli crkvu i samostan Svetog Ljudevita tj. mađarski rečeno Lajoša. Po imenu tog Sveca, Banjalučani su nekoliko stotina godina kasnije to brdo iznad Crkvene nazvali Lauš. A ime Pivca još se spominje u narodu, jednako kao i ime njegovog djeda Cvrčka i sina Jasena. Ono što narod želi upamtiti to ne mora biti zapisano u povijesti.

III.

JASEN (1527.)

1.

Banjalučkog kaštelana naslijedio je Radak Jurjević, a ovoga njegov sin Andrija Radaković. Tek u njegovo doba usudio se tada, već sasvim star, Pivac sa sinom Jasenom i unukom Vrbasom vratiti u Banjaluku.

Postepeno su jedan po jedan grad Jajačke banovine dolazili pod osmansku vlast. Početkom šesnaestog stoljeća, u sastavu Bosanskog sandžaka već su bili bivši gradovi Jajačke banovine: Livno, Ključ, Komotin, Travnik, Prozor i Kamengrad. 1517. godine pali su pod Turke: Vinac, Jajce, Bočac, Jezero, a početkom 1527. i Livač, Sokol, Greben i Zvečaj. Godinu dana prije je toga sultan Sulejman II. Zakonodavac kraj Mohača rasturio Ugarsku kraljevinu, gdje je smrt našao i sam kralj Ludvig II. Jagelon. Nije bilo više te sile koja je mogla spasiti Banjaluku od osvajača. Zato, kada je banjalučki kastelan Andrija Radaković čuo da Turci dolaze na Banjaluku, zapalio cijeli grad i s vojnicima pobjegao prema Bihaću Povijest je pogrešno zapisala da je taj isti kastelan krenuo u susret Turcima da im preda ključeve grada. Međutim, to je učinila mala grupa Banjalučana, među kojima su bili Fuad Zambak (prvi banjalučki musliman, ali i plaćenik u gradskoj straži) i Jasen, sin Pivčev. 2.

U knjigama je već zapisano šta se desilo s Fuadom Zambakom koji je kao i svi njegovi preci i potomci imao biljeg ljiljana na vratu – pa je zbog toga i dobio u narodu prezime Zambak12. Suvremenici su prepričavali, a prvi je zapisao upravo Fuad kako se to desilo da je ušao u tjelesnu stražu Ilah paše: Ilah paša koji je ušao u Banjaluku (dakle, ne može se reći da ju je osvojio, pošto se nije ni borio za nju) dodijelio je Fuadu za njegov obavještajni rad titulu age. U sličnim situacijama, Ilah paša bi posjekao doušnika, ali Fuada nije pošto je ovaj bio musliman, u, za Ilah pašu važnom gradu. Što više Ilah paša se iznenadio da u Banjaluci živi jedan musliman prije nego što su Turska i islam stigli u grad na Vrbasu. Zbog svega toga, Ilah paša uze Fuadagu za zapovjednika svoje tjelesne straže pošto je ovaj odranije poznavao sve viđenije Banjalučane. Ali nas ovdje ne interesira sudbina Fuadage Zambaka, već Jasena, zadnje dvorske, ali ne i gradske lude u Banjaluci. Vidjevši blagostanje Fuadage, a sjetivši se riječi svoga oca Pivca da bude uvijek umiljat kao mačka Điđana, Jasen se povjeri svome prijatelju: – Fuade, brate – ti znaš da sam ja bio dvorska luda kod Radakovića. To jedino znam da budem. Volim se zafrkavati, jer jedino zeza u životu ima smisla. Onaj tko je uvijek ozbiljan, za mene nije normalan. Od šege sam sazdan, za šalu ću i umrijeti... Nego, nova su vremena došla, a ja nemam posla. Imaju li Turci svoje dvorske lude? Hoću reći, treba li Ilah paši budala kao što sam ja? Znam da je oko njega mnogo zvrndova, ali ja sam posebno nadaren. Ti najbolje znaš šta je sve mogu i umijem. – Pobratime, dragi moj Jasene, Turci su ti mnogo silovit narod. Ja do sada uopće nisam vidio da se oni šale... Pusti ti mene da ja ispitam stvar, pa ću ti javiti... Ti znaš da ja nisam Turčin. Znaš da sam Bošnjak kao i ti, samo sam primio njihovu vjeru. Primio sam islam zato da bih živio dostojanstveno kao i oni. Jer, Boga mi, bez vjere nema časnog čovjeka! Ona ranija vjera, tvoga i moga oca, bila je dobra, prava vjera... Ali što se može? Protiv sile se ne ide samo vjerom. Ovi su jači. A tko je jači – taj taslači13. Zato ne bi bio zgorega, kada bi i ti porazmislio o tome da primiš njihovu vjeru. Vjeruj mi jarane14 – ništa ne boli...

10 did – najviši vjerski dostojanstvenik u Crkvi Bosanskoj.

11 forinta – zlatni novac nazvan po tome što je na njemu bio cvijet ljiljana; prema italijanskom fiorino – ljiljan.

Međutim, Ilah paša je tih dana bio zauzet neodložnim vojnim poslovima. Nije stizao čak ni u svoj skromni harem, a kamo li da na svome divanu prima ljude nižeg ranga od bega. Ništa nije pomagalo što je Fuadaga zapovjednik pašine tjelesne straže. On po pravilu nije mogao zatražiti razgovor kod paše, dok se begovi ne izredaju. Osim toga Ilah paši je valjalo dovršiti osvajanje plodnog Lijevča polja i paša je bio sav u dumanu15, kako to što prije učiniti, sa što manje rizika i gubitaka.

Odgovor za Jasena je Fuadaga Zambak našao sasvim slučajno, neočekivano, kod ljudi za koje ne bi nikad pomislio da nešto znaju o onome što interesira Jasena. Vraćajući se sa Saračice, gdje je išao da obiđe karaulu, noć ga zateče samog sjeverno od Banjaluke, kraj franjevačkog samostana Svetog Ludviga Lajoša. On pokuca halkom i fratar mu otvori kada reče da je iz straže Ilah paše. Fuadagu primi osobno gvardijan16 samostana fra Grgur Pavlović. Fuadaga ga zamoli za konak, a gvardijan odmah naredi da mu se uredi jedna ćelija kako bi gost mogao prenoćiti. Kako Fuadaga bijaše ljubitelj knjige, pošto franjevci odmoliše svoju noćnu molitvu, a Fuadaga jaciju17, predloži gost domaćinu da pogleda samostansku knjižnicu. Fra Grgur također zaljubljenik u knjige uvede Fuadagu sa zadovoljstvom u skriptorij18 koji je ujedno bio i samostanska knjižnica. Knjižnica bijaše zaista bogata. Po riječima fra Grgura imala je čak dvije stotine i sedam knjiga, doduše još ni jednu štampanu Gutembergovim izumom. Sve bijahu rukopisi na pergamentu, ali bilo ih je nekoliko i na papiru. Bilo je tu knjiga starih i preko stotinu godinu, donesenih iz Bologne, Agrama, Pešte. U razgovoru gost spomenu svoga pobratima Jasena i njegovu muku, a fra Grgur na to poče da traži nešto po policama. Poslije nekoliko trenutaka gvardijan pokaza Fuadagi jednu knjigu iz Granade, nekog sirijskog neoplatoniste Aureliusa, koji je živio na dvoru sultana Muhammeda al–Galiba19. Knjiga je bila latinski prijevod s arapskog, objavljena u Toledu, a napisao ju je Muhamed ibn–Danijal al–Kuz i zvala se: ”Fantomi imaginacije o poznavanju igre sjenki”.

Cijelu noć njih dvojica su proveli izučavajući tu knjigu. Gvardijan nije žalio lojanice, a Fuadaga ga je neprestano nudio svojim duhanom dok je prepisivao iz knjige najvažnije dijelove opisa orijentalnog kazališta – karađoza.

3.

– Jarane moj, tebi treba jedan bijeli čaršaf, od svojih pet–šest lakata duljine i tri do četiri lakta visine. – reče Fuadaga Jasenu s praga, kada je sljedeće večeri došao u njegovu kućicu u podgrađu Banjaluke, na samoj obali Suturlije.

– A ja ga imam i donio sam ti. – nastavi Fuadaga – Gledaj, ovo je najbolji damast20 što se može naći u Bosni!

– Nećeš me valjda u njega umotati i staviti na tabut21? – začuđeno reče Jasen.

– Ne brini, nije ti još došao vakat za selidbu na Ahiret...

Pri tom odmota platno koje je bilo već pričvršćeno za dvije daščice, (kao da je zastava na oba svoja kraja pričvršćena na dva barjaka) – i te daščice Fuadaga zabi pažljivo u ilovaču, u tlo Jasenove kuće. Platno je sada stajalo zategnuto ispred ognjišta i blještalo je od bjeline koju je pojačavala vatra.

– Ti ostani gdje jesi, a ja ću sada iza ovog platna. – reče Fuadaga, zađe iza damasta i sjede na zemlju, ispod zategnutog platna – Moja hanuma je od brezove kore isjekla i sklepala nekoliko oblika koji haman nalikuju na insane22. Jasen sjede na tronožac, žena mu Kosana i sin Vrbas čučnuše kraj njega. Sve troje se zgledaše pa okrenuše svoje oči ka platnu. Iza osvijetljenog platna ukaza se silueta čovjeka s fesom23 na glavi, malo pogrbljenog. Silueta prođe brzo od lijeve do desne strane platna i vrati se u sredinu. Začu se Fuadagin glas:

– Najzad sam sasvim sam. Sada sam rahat24 i mogu skontati kako da mi ona mrcina Bekri Mustafa vrati dug. Makar da mi vrati samo glavnicu, kamate mu neću ni pominjati. Valja mi izvući barem tu glavnicu... Uc'jenit ću ga da ću ga tužiti kadiji, a on zna da smo kadija i ja i komšije i hababi25...

Na to uleti druga silueta, a onaj prvi se trže.

– Sve sam čuo – šta kaniš Hadži Evade! – reče Bekri Mustafa, zapravo Fuadaga, mijenjajući svoj glas kao da zaista govori druga osoba.

– Otkud ti? Mislio sam da sam te napio. – zbuni se Hadži Evad.

– Hehej! Teško je mene napiti! – odgovori mu ovaj.

– A gdje ti je Karađoz? – poskoči Hadži Evad.

– Evo me hrsuzi26! – uskoči u platno silueta Karađoza i pri tom Fuadaga opet promijeni boju glasa. – Ja sam vaš kismet. Nećete mi proći tek tako. Figure Hadži Evada i Bekri Mustafe se približiše jedna drugoj. Moglo se čuti kako šuškaju, kako se sašaptavaju.

– Evo ide pašin telal. – povika Karađoz, a oni skočiše i odvojiše se jedan od drugog – Baš dobro! Sad ću mu reći šta muljate po čaršiji. Ima da vas paša objesi za muda!

Nastavak u sljedećem broju

12 zambak – tur. ljiljan.

13 taslačiti – tući, turski: taslak – klada. U prenesenom smislu: spolno općiti. Drugim riječima, onaj tko je jači uvijek drugog taslači u životu.

14 jaran – prijatelj, habab.

15 duman – u prenesenom smislu zabrinutost, doslovno na tur. – magla, dim.

16 gvardijan – glavar franjevačkoga samostana.

17 jacija – zadnja dnevna molitva kod muslimana; klanja se dva sata poslije prethodne – akšama.

18 skriptorij – prostorija u samostanu gdje se prepisuju knjige, često je i čitaonica i biblioteka.

19 Muhammed I. al–Galib – prvi vladar u Granadskom kalifatu vladao od 1230. – 1272.

20 damast – vrsta platna koja je ime dobila po načinu tkanja kakav se radi u Damasku u Siriji.

21 tabut – mrtvački sanduk bez poklopca.