Dobrota u srcu

Piše: Ismet BEKRIĆ

Bošnjački kulturni savez Slovenije / Bošnjaška kulturna zveza Slovenije uspješno djeluje već 25 godina.Tim povodom, krajem prošle godine objavili su i svečani broj svoga lista »Bošnjak«, iz kojega prenosimo prigodan tekst inspirisan i stihovima »Zdravljice« Franceta Prešerna, u izvorniku i u prepjevu na bosanski jezik, koji u najljepšem svjetlu mogu predočiti i misiju našeg magazina »Šeher Banje Luke«, i našegSaveza Banjalučana Švedske.

Riječi su mostovi. Riječi su prijatelji. Riječi su zdravice… Nazdravimo!

Prijatlji! Up! Dežela! Dom! Bratje! Edinost! Sreča! Sprava! Čast! Mladenči! Sonce! Sosed! Dobro! Ljudi!

Sve ove riječi, životne i pjesničke, čitamo i slušamo kao najljepši odjek Zdravljice / Zdravice, koju nam je kao najljepši dar i putokaz ostavio pjesnik France Prešeren. Slovenski, ali možemo slobodno ponosno kazati, i naš, bosanski, jer njegove poruke dotiču i naša srca.

Zato Zravljico / Zdravicu s ponosom i radošću izgovaramo i mi, u našem svakodnevnom djelovanju, kad se družimo, kad na našim stranicama čitamo stihove i prozu slovenskih i bosanskohercegovačkih autora, kad proslavljamo i obljetnice našeg Saveza kulturnih društava Slovenije, i našeg Društva bosanskohercegovačko-slovenskog prijateljstva »Ljiljan«. I kad s ponosom kazujemo i pišemo da živimo i stvaramo »V objemu dveh domovin« / »U zagrljaju dviju domovina«, kako smo nazvali i jednu našu monografiju posvećenu našem bitisanju i našim dostignućima i željama.

Žive naj vsi narodi, ki hrepene dočakat dan, da, koder sonce hodi, prepir iz sveta bo pregnan, da rojak prost bo vsak, ne vrag, le sosed bo mejak!

Nek žive svi narodi koji za danom žude da,sve dok sunce hodi mir u svijetu bude, i da je svak slobodnjak, ne kao vrag, već susjed drag!

Nazadnje še, prijatlji, kozarce zase vzdignimo, ki smo se zato zbratli, ker dobro v srcu mislimo; dokaj dni naj živi vsak, kar nas dobrih je ljudi.

Najzad, prijatelji mili, čaše za sebe podignimo, što smo se zato pobratili, jer dobro u srcu mislimo; svaki vijek prožive nek svi što su dobro prigrlili… (Preveo/prepjevao: Ismet Bekrić)

A ono što nas nadahnjuje, obogaćuje, hrabri, zapisano je i u našoj Zdravljici / Zdravici, da je najvažnije, najljepše upravo to, »ker dobro v srcu mislimo«. A sada, kada nižemo godine svoga stvaralaštva i svoga prisustva, kada slavimo, najveće bogatstvo, i naše i zajedničko, i svakog osobno, upravo je ta – Dobrota u srcu!

Ujutro rano, većina džematlija spava, zbog posta su rano ustajali da ručaju prije nego se sunce pomoli, pa kad prouče sabah namaz, legnu ope’ i prepuste se snu. A sokakom, ponekad rano ujutro, opipljivu tišinu zimskog jutra zaremeti piska dječiji’ glasova. To je bio išaret da mahalska djeca polaze u školu i glasnom drekom i vikom dozivaju jedni druge.

-Namkooo,Radeee, Dževdoooo, Vladooo, Zijooo, Biseraaa! Hajmo u školu, vakat je!!- izvikuju dječaci i djevojčice s obe strane sokaka, oni koji su prvi ustali, a s njihovim vikom pojavljuju se pospane glave ostale djece koja izlaze sa tašnama na leđima il’ u rukama te i oni, zjedno s ostalima, sporim koracima odlaze kroz prtinu neočišćena sokaka.

Katkad, ako snijeg zapada u noći, ujutro, bez obzira na hladnoću i studen, prvi se pojavi ciganin Bajro sa kajasima u rukama i sa konjima koji vuku drveni grn, u obliku slova ‘’V’’ i mirno odlazi u čaršiju da počisti mahalske sokake. Pažljivo i brižno, ko da su njegovi, a bili su državni, vlasnik im je bila ‘’Gradska čistoća’’, Bajro bi pokrio dobro uhranjane konje s abom, grubim platnom, a preko toga nabacio još i komad tvrde cerade, da im nije zima i da ih zaštiti od studeni i vlage, te da im noge ne prozebu. Iz njihovi’ nozdrva izbijala bi para, tijela su im se pušila, a Bajro je trčkar’o pored njih, s kajasima u rukama, i umilnim glasom, nježno im tep’o i umiriv’o sažaljevajući više konje, nego samog sebe..

- Haj’ dorate, haj’ doro, haj’ polahko, haj’ rođeni moji, sa’ će ovo bit’ gotovo - tepa njima Bajro i miluje vratove konja koji se teškom mukom probijaju uz sokak i debelu prtinu. Konji se napinju, noge im propadaju u duboku prtinu, Bajro ih miluje i gladi po vratu po kojem, reskom zvonjavom, poskakuju nizovi mesingani’ praporaca i remete pradavnu tišinu usnule mahale. Vazduh joj je ispunjen teškim dahom studeni i zime.

Iza njih ostaje vijugavi neravni trag razgrnuta sn’jega s obe strane sokaka. U avlijama, na štrikovima, koje potpomažu podbočaji od grubo sklesanog drveta, njiše se ukočeno, smrznuto rublje koje su naše majke, sestre, tetke, usprkos vel’ke studene, prale na ‘’subacama’’ ispred kuća, a koje su mahom sve, u ovo zimsko doba, bile umotane krpenom vrećom iz koji’ škrto vir’lo pramenje žute slame, da se voda u pipi ne zamrzne.

Voda polahko curka, ne smije se zavrnuti jer ako se zavrne, slavina se odma’ smrzne, a to bi onda slutilo pucanju cijevi prilikom odmrzavanja. Mahaljani su brižno čuvali sve pa i ‘’subace’’ koje su, ko stražari, nijemo stajale i ispred kuća i čekale da usluže svoje vlasnike kad se za to ukaže potreba. Nije bilo puno kuća u čaršiji koje su imale vodu u kući. Samo bogataške i begovske familije.

Još ko dijete on se pit’o odkud naziv ‘’Subaca’’, a ne česma, što je vjerovatno poteklo od naziva po riječici Subotici koje je iz okoline B. Majdana vodom snabdijevala prvobitnu čaršiju. A predpos-