baš oni ...”

dio društva gotovo panično bježi iz domovine u potrazi za mirnim i stabilnim životom.

Pitajte se, ko su ti ljudi

Ako mislite da je stanje u bosanskohercegovačkoj dijaspori puno bolje, i da tu nema mesijanskog sindroma, varate se – ima, doduše u nešto manjim količinama. Ako živite van granica BiH, također uradite mali test, zatvorite oči nekoliko minuta, duboko se zamislite i analizirajte rukovodstvo bh. udruženja iz vašeg okruženja. Pitajte se ko su ti ljudi, koliko godina su tu, šta su do sada uradili za zajednicu, da li ih uopšte poznajete, da li su ikada rekli da ih ima neko zamijeniti, da li su vas pozvali da ih zamijenite?

Evo i ja sam uradio brzi test, pa mi u misli dođe nekadašnja satirična novinska rubrika “PRIVATIZACIJA ASOCIJACIJA” ,u kojoj smo na pomalo komičan način pisali o “učiteljima ” koji su sa diplomom završene osnovne škole u BiH radili u dopunskim školama, o “aktivistima” čiji se jedini smisao aktivizma sveo na slikanje u prvim redovima kada je kakva proslava, pa o predsjednicima koji su sami sebi dodjeljivali nagrade za životno djelo. Da danas egzistira ta rubrika, u njoj bi se, prije svega, našlo mjesta za “vazelinske čelnikedijaspore” koji su se mesijanskim sindromom zarazili na specifičan način, odnosno uvlačenjem otpozadi bh. političarima koji “brinu”o dijaspori. Uz to, ne bi bili preskočeni ni samozvani lobisti nakon čijih lobiranja Bosne i Hercegovine ima sve manje.

Što bi rekao pokojni Balašević u jednoj pjesmi – ”imao bih svašta reć, ali neću” - ne zbog njih već zbog onih drugih, poštenih, koji to rade iz čista srca i bez materijalnog interesa.

Na kraju, nameće se logično pitanje, ima li negdje apoteka u kojoj ima lijeka za mesijanski sindrom? Odgovor vjerovatno znaju doktori koji nisu diplomirali na već spomenutoj “benzinskoj pumpi”.