Iskrice života Kako je Štefan Kujundžić godinama ispisivao poetski dnevnik svoje obitelji, poručujući da samo za ljubav vrijedi živjeti!
Piše: Ismet BEKRIĆ Svaka banjalučka prognanička obitelj dio je jedne zajedničke drame, ali i priča za sebe. Jedna je ispričana i – stihovima. Ispisivao ih je, godinama, Banjalučanin Štefan Kujundžić, koji je za svoju obitelj mirnije utočište pronašao u Istri, u Červaru Poratu. Sjetne i sretne stranice njihovog života splele su se i među koricama jedne pjesničke zbirke, koju otac i deda Štefan nazva »Usidrenim iskricama života«. Poetski spomenar Na zadnjoj korici ovog poetskog spomenara čitamo da je Štefan Kujundžić rođen u Banjoj Luci 1938. godine, gdje je završio osnovnu školu, da bi obrazovanje nastavio u Istri u Pazinu, u gimnaziji Otokar Keršovani. Još »u mladim danima svojim poznatim krasopisom piše pjesme najčešće svojoj najvećoj ljubavi Aleksandri (Leki) s kojom ima sina Damira i kćer Sandru. Radnu karijeru proveo je po banjolučkim školama, a završio kao instruktor vožnje.« Najviše stihova Štefan je posvetio svojoj unuci Lauri i svojim unucima Bruni, Filipu, Mateu i Franu. Upravo su oni inicijatori da se
ŠEHER 32 BANJA LUKA
pripremi i objavi ova knjiga, u znak zahvalnosti za sve što im je deda pružio. A poklanjao im je beskrajnu ljubav, oni su njegove iskrice života koji sada svijetle i u stihovima: »Prije trinaest godina / Gordana i Damir dobili su sina. / Davno je svijet ugledalo to predivno biće, / A meni se čini da je bilo juče. // Mazili ga, pazili i mama i tata / Jer još nije imao ni svoga brata. / Znao je mali Bruno, / Da nas ima dosta što ga volimo puno...// Nakon pet godina manje jedan dan, / Znači točno na rođendan, / Poklonili su svome Bruni mama i tata / Pravog malog, živog brata.// Sad dolazi – to se zna: / Roditeljska ljubav dijeli se na dva! / Ljubomore zaista nije bilo, / I Brunu je mama često stavljala u krilo. // I danas – iz ljubavi – mama poželi da ih stavi / U svoje krilo kao što je uvijek bilo,/ Ali je poznato da ni jedna mama / Ne drži u krilu preko sto dvadeset kilograma // Rastu tako u ljubavi / Dedini unuci – ljepotani pravi, / Pored njih dvojice imam ja / I još ljepotana dva. // Najstariji unuk Bruno dobro zna / Da svaka kombinacija otpada: / On je prvi i tu prednost nikome ne da / Njegovim rođenjem postao sam deda.// Četiri dječaka – ta mlada generacija, / Moja su ljubav i preokupacija.
