Šeher Banja Luka 73

Page 1

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 73 - SEPTEMBAR-NOVEMBAR - 2021. - MOTALA - GODINA XII


Riječ urednika

Tužne vijesti iz našeg grada Poštovani čitaoci, Tužne vijesti iz Banje Luke: U samo mjesec dana izgubili smo tri naša saradnika i prijatelja. Napustili su nas Mišo Vidović, Muhamed Kulenović i Rešad Salihović. O Miši i Muhamedu smo pripremili omaže u ovom broju, a o Rešadu ćemo to objaviti u slijedećem, jer je ovaj već bio pripremljen za štampu. Znao sam da je Mišo teško bolestan i da se ono najgore može ubrzo dogoditi, ali me ipak ta tužna vijest strahovito potresla. Radili smo 11 godina u Incelu i mnogo vremena proveli zajedno. On je tada pisao za „Polet“ i često smo komentarisali aktuelne događaje. Mišo nije podnosio nepravdu i uvijek se borio za prava običnog građanina. Kada smo startali s ovim magazinom, on je tu bio od prvog dana i sa svojim britkim prilozima i jasnim komentarima o svemu što nam se događalo u toku i poslije ratnih strahota dao je nemjerljiv doprinos za Šeher. Bio je veoma hrabar i pravedan, uprkos brojnim prijetnjama i pritiscima od aktuelnih vladajućih banjalučkih struktura i pojedinaca. Ostaće zauvijek u našim srcima, a njegovi novinarski prilozi u rasvijetljavanju istine o banjalučkim ratnim događanjima su kapitalni i zato ćemo mu biti zauvijek zahvalni. A ja sam ponosan da sam te imao za prijatelja i puno ćeš mi nedostajati, a posebno ono tvoje „Šta ima buraz?!“ Muhameda nisam poznavao prije rata, a povezali su nas Vezeni most i Zajednica građana u kojoj je bio dugogodišnji predsjednik. Sarađivali smo na mnogo zajedničkih projekata. On je bio vrlo sposoban i, mogu slobodno reći, vrhunski organizator i pokretač mnogih akcija u svom udruženju. Zadnjih godina, iako narušenog zdravlja, nije odustajao od svojih brojnih obaveza i zahvaljujući ponajviše njegovoj upornosti i volji, izvršavale su se predviđene aktivnosti. U mnogim razgovorima smo se dotakli i privatnih tema i onda sam ga još bolje upoznao. Muhamed je bio intelektualac posebne klase, veoma načitan i obrazovan i bila mi je velika čast poznavati ga i smatrati svojim prijateljem. Neću zaboraviti nikad naše druženje u Pragu sa našim suprugama Džemilom i Melkinom. Bili su to lijepi dani, sa to dvoje tako skromnih i finih ljudi, koje je teško pronaći u ovim teškim vremenima. Veliki je ovo gubitak, ne samo za suprugu i djecu, već i za brojne Banjalučane širom svijeta. Redakcija magazina Šeher i Savez Banjalučana u Švedskoj žele vam uspješnu i sretnu 2022. godinu, a našim dopisnicima i čitaocima katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti sretne božićne praznike. Neka nam ova 2022. godina donese mnogo uspješnih trenutaka, radosti i dobrog zdravlja, a našoj domovini svjetliju budućnost i prosperitet.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci. Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009. Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Ozren Tinjić Nedžad Talović

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Ljubica Perkman (Njemačka) Reuf Jakupović (Švedska) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Adresa redakcije/Redaktionens adress Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Asim Gorolija, Žepče


Sadržaj Sjećanje na budućnost..............................................................................4 Vazduh trepti kao da zemlja gori.......................................................................6 Dobra duša grada............................................................................................8 Vezeni mostovi života.............................................................................10 Seminar Saveza Bajalučana u Jönköpingu............................................12 Pred prelomnim izborima u BiH...............................................................18 S državnom zastavom protiv države...........................................................20 Sjećanje: Banjalučka izletišta..................................................................24 Oživljena sjećanja...................................................................................26 Ljudska gromada......................................................................................28 Bez dijaspore nema progresa..................................................................30 Iskrice života.............................................................................................32 Bh građani u Velikoj Britaniji ne zaboravljaju rođendan svoje jedine Bosne i Hercegovine..................................................................34 Trodimenzionalni obožavaoci....................................................................36 Priče kraj vode.......................................................................................38 Njeno veličanstvo!.........................................................................................40 Uplela bih svoju ljubav..................................................................................42 Argentinski tango..........................................................................................44 Knjiga kao nezaborav....................................................................................46 Silvije Degen, gospodin sa leptir mašnom, volio je doći u Banju Luku........................................................................48 Stari drugovi, nova gospoda i bijelo jagnje............................................50 Legende ne umiru.........................................................................................52 Magdalena Andersson opet izabrana za premijerku Švedske.............................................................................55 Vicevi..............................................................................................................56 str.6

Vazduh trepti kao da zemlja gori str. 10

Vezeni mostovi života s t r: 1 2

str. 18

S e m i n a r S a ve z a B a j a l u č a n a u J ö n k ö p i n g u

Pred prelomnim izborima u BiH

ŠEHER 3

BANJA LUKA


IZLOŽBA O „ČAJAVECU“

Sjećanje na budućnost... ... ali i na lijepu, ali sada tužnu, prošlost kad je u Banjoj Luci postojao gigant, „Rudi Čajavec“, o čemu govori i jedna izložba fotografija i eksponata, koju je pripremio umjetnik Slobodan Rašić Bobara. Tekst i foto: Mišo VIDOVIĆ

Rudi Čajavec je partizanski pilot i narodni heroj. Njegovim se imenom pedesetih godina u Banjoj Luci ponosila i otvorena fabrika elektronske industrije. A taj nekadašnji gigant banjalučke privrede uništen je u takozvanom procesu privatizacije, radnici su ostali bez posla. U njegovim prostorima danas su tržni centri, privatni fakulteti, restorani, pa i sjedišta političkih partija. Ima i onih koji čuvaju uspomene na ovu fabriku. Jedan od njih je banjalučki 4 ŠEHER

BANJA LUKA

fotograf i umjetnik Slobodan Rašić Bobara. Na dan osnivanja fabrike otvorio je izložbu posvećenu ovom kolektivu. Zbog pandemije korone njeno otvaranje je bilo prolongirano. Ali, simboli ovog znanog proizvođača ostali su da žive. Prije svega mačka. Tu su i televizori, kamere, prvi računari, kao dio onoga što je nekada izlazilo s proizvodnih traka banjalučke fabrike, „Rudija Čajaveca“. Fotograf i umjetnik Slobodan Rašić - Bobara priredio je izložbu koja prikazuje predmete, foto-

grafije, ali i druge eksponate, te predmete iz istorijata fabrike.

Svega je bilo... Umjetnik Rašić je izložbu nazvao kao sjećanje na budućnost. Bio je savremenik fabrike, ali i priznaje da nikada nije bio i njen radnik, iako je imao mnogo prijatelja i saradnika koji su bili „Čajevčani“ . Da prikupi eksponate i postavi izložbu došao je na ideju nakon razgovora s


Reportaža

nekadašnjim radnicima prije nekoliko godina. -Predsjednik vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije Josip Broz Tito, 14.oktobra 1950 godine potpisao je rješenje o osnivanju preduzeća, poduzeća, podjetja, nazvanog „Rudi Čajavec“. Izložba je u formi plakata, sav materijal ja sam pretočio u plakat, onda sam dizajnirao taj plakat od onoga materijala - podsjeća se Rašić. Među izloženim eksponatima su i bonovi za topli obrok koji su radnicima „Čajaveca“ služili za ishranu u fabričkim restoranima. Grah, gulaš, makarone, grašak, čorbe, krompir, uglavnom s mesom. Namazi razni, naresci, hrenovke, kobasice, salame. Svega je bilo. Za svakoga ponešto. Ponuda

restorana društvene ishrane. Za preduzeća sa više od hiljadu zaposlenih bila je stvar prestiža organizovati ishranu svojih radnika. U restoranima društvene ishrane. Hrana se „plaćala“ bonovima za topli obrok. Priče koje su doprle, u šta su se i oči uvjerile, daju na znanje –„kašiku“ uglavnom konzumirali radnici iz direktne proizvodnje. Kalorično. Trebalo je snage i kuveta izdržati osam, ponekad i više sati u proizvodnoj hali. Administrativci i službenici su izbjegavali kašiku. Više su bili za hrenovke, jaja, sir, razne namaze i slično. Priča ima svakakvih. Sekretarica, zamamnih i primjetnih oblina, krenula jednom na doručak. U obližnjem pogonu radnici još varili topli obrok. I dobacivali: “Mala, uzmi tanjur graha, lakše ćeš nosati prednji i zadnji dio. “

Njegovo veličanstvo „bon“ Njegovo veličanstvo bon u pravom smislu služilo kao platežno sredstvo. Za određenu količinu bonova, mogli su se nabaviti i suhomesnati proizvodi - kobasice, salama, mesni naresci. Relativno (ne)dozvoljena radnja. Prolazila. Manje u remiju, više u raubu, korišteni kao ulog u igri. Pamte se i bonovi za „vani“. Fabrike, preduzeće, ustanove organizovale su društvenu ishranu uz dogovor s ugostiteljskim firmama. Zaposleni su se hranili u restoranima i kafanama. Odlazak na pauzu za topli obrok znao se pretvoriti u duže konzumiranje hrane, ali i pića. Manji oblik

derneka. Poslije, tradicionalna „hajmo još po jednu“. Nema fabrika. Nema restorana društvene ishrane. Nema ni kafana. A nema ni bonova.Tek se poneki „zalomi“ u prašnjavim ladicama, odbačenim stvarima, zaturen kao da je sakrivren. Ali ima sjećanja... „Kada Čajevčevi radnici dobiju platu, to se osjeti u cijelom gradu. Kompletan trgovačko - ugostiteljski sektor u tih nekoliko dana ostvarivao je dvostruko ili trostruko veće prihode od uobičajenih. Čajavec je hranio svaku četvrtu porodicu u Banjoj Luci...“, ove riječi osvanule u “Pravdi”, listu Razvojne organizacije „ROS-Čajavec“, u junu 2004. godine, kada je objavljen prvi, ispostaviće se, i posljednji broj.

ŠEHER 5

BANJA LUKA


Vazduh trepti ko da zemlja gori

Piše: Radmila Karlaš Izašao je bezbroj puta napolje. Kuc kuc. Nije da je htio, morao je. Erdo je bio nemilosrdan. Vazduh trepti ko da nebo gori, izvio mu se glas. Ne valja, Erdo odamahuje glavom. Ponovo. I Šomi izlazi iz kafane, revno kuca na vrata, ulazi, konspirativno prilazi, nije šala, okupator pritisnuo grad, svaki šum može biti koban, pa onda na Erdino uvce malo glasnije ponovi lozinku. I tako bi to trajalo do unedogled, da Drena nije podviknula;Sprema se Oluja. Ko ne dođe za šank, kaže, i ne šali se. Svima toči kao Mara iz Krčme u planini. Goga se drži za pojas Erdinih hlača i kaže da nam za života neće oprostiti muževe muške tange sa krznašcem, u kojima njen voljeni upravo šeta do šanka. Navučenim preko farmerki. Našim rođendanskim poklonom. Vi kučke, dere se tobož, a Šomi presavijen do pola pršti pivom iz usta. De Gogo, pogled na Erdu, i ponovo prasak smijeha. I onda je stao na Bobaru. Joj, viknuo je ovaj, opružen na podu, radi boljeg hvatanja momenta. Amir Drenin, sa čašom na čelu, vrti šotu u glavi, a onda počinje da tapka. Žile kaže da je za valcer, dok ga Slavko Podgorelec ne pipne po ramenu i kaže da je on radije za tango. Onda Žile baci sako, tresne Lidiju posred lica koja upravo ulazi i drekne Romana. I tebe sam sit kafano. Koja budala može biti sita kafane, vele Slavko i Žile istovremeno, dok nam Drena išaretom daje znak da ćutimo. Kad tamo na šanku, Erdo i Šomi u punoj visini, klate se kao dvije mahunarke na obodu, te podvriskuju oko kašike. Stavili su i crne “harisovske” čarape oko čela, pa onda, kad seumore od pojanja, jedan drugom brišu znoj sa čela. Pravi performance za raju. 6 ŠEHER

BANJA LUKA

A vazduh trepti ko da nebo gori. Tek se sprema oluja. Traje skoro do zore. Memonka se smiješi obavijena oko svog Nektar piva, Amir je otplesao šotu sve sa čašom na čelu, Slavko i Žile pjevaju tiho uz gitaru, kad svi već onemoćaju. Novembar je. Ne volim. Bio je kada je otišla Drena, a mi pred njenu operaciju srca u Beogradu isto ovako u kafani Alo alo. Ispratila sam Drenu te noći kada me zagrlila čvrsto, kao da je znala da se više nećemo zagrliti. I nismo. Ne volim ni Januar koji kreće od Novembra kada se saznaje za bolest. Nakon koje je otišao moj erudita, pisac i pjesnik, “matoro” gunđalo Slavko Podgorelec. Slavka je bolio zagrljaj, ali ga je istrpio i nikom nije dao da mu obriše moj karmin sa obraza i čela. Gledam fotografije. Bobara se baš potrudio, po cijenu da mu neko istapka glavu cipelama. Jednom sam sjedeći nasuprot Drene za šankom predviđala scenario naših života. Šomi bjesomučno ponavlja lozinku ulazeći i izlazeći iz kafane, a glas osamdesetogodišnjaka mu napukao od cigareta i poneke čašice. Devedesetogodišnjeg Žileta prpošne bolničarke voze u ivalidskim dok mu nakon trećeg moždanog sline cure niz usta, ali on i dalje na slamčicu u drugom kraju usana srče svoj ŽAP.Što mene u kolicima, izbuljio je oči u mene, kao da su pred ulazom u kafanu, a on već ima 90 godina i bolničku listu. Slavko je pak u tom nadolazećem vremenu i dalje nosio omiljenu mu atletsku majicu, doduše, sad već na malo mlohavim mišićažima, ali bi se ukazao u kafani i po običaju galamio šta ko pije. Goga se u tom scenariju drži za Erdine hlače, dok je on pogrbljen i osteoporozičan vuče da uđe, i tako redom. Luda li si, Dreni se, kad se smije, pojave divne jamice na obrazima, a krupne zelene oči bljesnu. Malo ko se smijao iz dubine stomaka kao ona. A nas dvije, jedva prozbori. Kao mapetovke, sjedimo za šankom i pijemo sok od jabuke. I ja s vama, veli Šomi iz blizine, ali nismo sigurne. Pićeš sok od jabuke, podižemo obrve značajno. Da, ako se malo fermentira i pretvori u jabukovaču, kaže Šomi i ode da nazdravi Memonki.


Napokon je postao čovjek, kaže Čotar, dok se iz samilosti prema meni pentra stepenicama na šesti sprat bolnice. Opet je novembar. Pokušavam ne razmišljati o istom putu kojim sam išla vidjeti Josipa, čitajući Žiletovu knjigu o dahu i nadajući se... A prije toga, dok je novembarska kiša sipala, Slavka. E pa ljudino, kaže Saša i tresne Šomija pod infuzijom u leđa. Kako je biti Slovenac. Šomi ga kiselo pogleda. Tvojim venama napokon teče moja krv. Još kiseliji pogled, potom smijeh. Bila sam sa tatom u Hitnoj, kada mi je stigla poruka od našeg dotura Dujakovića. Šomiju treba krv, spremaju ga za operaciju. I eto ti Čotareve odmazde za sve ono što smo kovali i skovali, upirući prst u njega i kezeći se godinama kao pavijani; “Od vas je sve počelo.” Saša (Čotar) je od onih koji i bolničke hodnike pretvori u zabavište. Naizgled ozbiljna medicinarka ubrzo se otkravila i kikotala skupa sa njim. A nema ga čovjek šta vidjeti, šaka jada, koji i dalje pati za onom nekom iz Beograda čije ime nismo smjeli pominjati, jer bi odmah platili piće. Da da, kaže Šomi, eto ja ću reći, i kaže ime, a ti biraj šta ćeš iz bolničkog automata. Tada ne zna da je otvoren i zatvoren kao beznadažan slučaj i da su nam krišom rekli od dva do šest mjeseci života. Pucajte, kaže Šomi. Ovo i jest neka vrsta streljačkog voda kroz riječi. Oči su mu ispunjene strahom, tijelo napeto, ali on će podnijeti i taj metak kako god. Ima milosti. Doktor Zijo Rifatbegović je ono što govori. Kako je nepatvoren, ima iscjeliteljsku moć. Podsjeća me na stare šamane, samo što je on mlad, rumen i pun snage. Neće on pucati, već će pokazati Šomiju kako da se skloni od kiše metaka. I Šomi ga pomno sluša. Na krilima tih riječi kretaće se mjesecima poslije. Šta kažeš Sale, gdje je. Otišao na kafu s Bobarom. Eno ga ispred Palasa, sreo je... Sad prošao kroz Sitare, biće da je s Bilkom. Ovdje je Slavko načinio krasne fotografije Kastela, kažem Miši, dok pijemo kafu “za ponijeti”, vrag je odnio, ala je bila gadna, na klupi kod dvorane u Mejdanu. Onda se kupimo i idemo do Minje u njegovu avliju. Sjurio sebiciklom maloprije pored kafane, kaže Minja mjesec dana poslije. Šta ti je psiha, sigurna sam. Vi i vaših par mjeseci života, mrštim se. Meni su Mišo dolazili pacijenti sa istom ili čak i gorom dijagnozom od tvoje, godinama poslije, kaže sa istinskim uvjerenjem

doktor Zijah Rifatbegović u Tuzli. I trajalo je. Gotovo 18 mjeseci duže nego što su oni najpesimističniji predviđali. Čini mi se da sam ga jutros sanjao, kaže dok čekamo na onkološki konzilij koji će mu odrediti terapiju. U zadimljenoj smo kafani preko puta bolnice i provešćemo skoro cijeli dan gore na klinici, idući od šaltera do šaltera. Kako ti to možeš, kaže jedan prijatelj. Daću sve šta treba, pomoći, ali me oblije znoj pri pomisli na bolnicu i te odjele. Znam za to. Neki ljudi se toliko boje bolesti da je i svaki kontakt sa oboljelima od “tih” bolesti za njih stresan, da ne kažem maltene zarazan. Koga si sanjao, pitam. Sina, veli Mišo. Bebu, za koju su im rekli daje nakon poroda preminula. Kako, zanima me. Ne znam, češka se po tjemenu. Kao, malo zastaje, kao da mi poručuje da će čuvati nju. Nju je njegova kćerka. On živi kao da je zdrav i zato je zdrav, dobro, relativno zdrav, kažem svima koji i pitaju i ne pitaju. Oboljenja su psihosomatska. Bolest nastaje prvo u glavi. Ako je istjera iz glave, onda... I tako dalje i tako dalje... Nemam pojma gdje i kad se Mišo ponovo okliznuo o bolest. To niko ne zna, a možda nije znao ni on. Kada je to ozbiljnost svega prošla kroz njegove dječije pore. Nije dobro, kaže Čotar. Dobro je Sale, dobro je. On to samo vježba onu ulogu. Sad će, ma samo što nije, ponovo projuriti sa Starčevice, pa kroz staze i bogaze, do Palasa, Minje, Vrbasa, eno ga s Bilkom, ma znaš koliko puta je onomad. Sale, zar ne osjetiš. Vazduh trepti ko da nebo gori. Ajde Šomi još jednom, života ti, pokucaj i uđi. Ajde čovječe šta čekaš. Samo se na tebe čeka. Vidi neba, kao da se sprema oluja, kaže Čotar. Kakva oluja, kažem zabezeknuto, a onda me unutrašnji osmjeh preplavi cijelu. Sale, kažem ja, moraš dobro da naučiš onu lozinku. Šta kažeš, blene u mene. Ma ništa. Nebo nad Starčevicom nije više tmurno novembarsko, jer vazduh trepti ko da nebo gori i nema nikakvog otvorenog groba koji zjapi kao raširena bezuba usta. Ipak si došao, kaže prvo Drena, izlazeći iza šanka, dok joj jamice na obrazima sijaju od smijeha. Ma jašta je, šta ga gladiš, dere se sad Slavko. Nego, jesi li ti napokon naučio onu lozinku. Ima svi da mi je pjevate kad ulazite u kafanu. A i oni tamo, mahne rukom neodređeno, i oni će kad tad pokucati na ova vrata. Nego, Slavko će. Da čujem. I Šomikaže.

ŠEHER 7

BANJA LUKA


Dobra duša grada Pripremila redakcija

Baš kad smo, pripremajući ovaj broj našeg magazina, određivali i stranice za novi prilog našeg saradnika Miše Vidovića, iz Banjaluke nas, na FB-u, zapljusnuše tužne riječi: otišao je naš Mišo. Dobra duša grada. Naš prijatelj i sagovornik. Novinar istinite i blage riječi. Čovjek s biciklom i fotoaparatom, zaljubljenik u ljepote grada… Brojni Banjalučani, i oni sa adresama u gradu, i oni, na adresama svijeta, tražili su najljepše riječi s kojima bi iskazali svoju tugu i svoje poštovanje, i svoja sjećanja na godine i decenije susretanja i druženja s Mišom. A Mišo je za svakoga imao toplu riječ, blagi smiješak, i ono što se ne može ni opisati, ali što se nosi u sebi, kao dio zajedničke dobrote. Mišo Vidović je, kao dugogodišnji novinar, dopisnik Federalne TV, saradnik u listovima, među kojima je posebno volio »Šeher Banju Luku«, uvijek tražio one ljudske teme i odsjaje, 8 ŠEHER

BANJA LUKA

Foto: Mirsad FILIPOVIĆ

ono što nas spaja i čini bližima, bez obzira kako se zovemo i koje smo vjere. Važno je biti Čovjek! A svakoga ljeta, kada bismo dolazili u svoj grad, na još jedan »Vezeni most«, uvijek nas je na tom mostu, vezenom ljubavlju i prijateljstvom, dočekivao i Mišo. I družio se sa svojim sugrađanima, koji, i rasuti svijetom, nisu zaboravili svoj grad. A grad nisu samo zgrade i ulice, i nazivi ulica, grad su prije svega i iznad svega – ljudi. Ono što nas vezuje, a ne razdvaja. Mišo je jedan od najljepših dijelova tog Vezenog mosta, i tih mostova, a ti mostovi su ono što ovom gradu, i našoj »Šeher Banjoj Luci«, daju trajni smisao i ljepotu. Hvala Ti, Mišo, za tu dobrotu koju si upleo i u naš grad, i na stranice našeg magazina. Ismet Bekrić


Po nacionalnosti čovjek, po vjeroispovjesti kosmopolit-humanist Bio je zaljubljenik u Banjaluku i uvijek se radovao dolascima starih Banjalučana. Jedan je od rijetkih, koji nije podlegao nacionalizmu i ostao onakav kakav je uvijek bio – čovjek. Mirsad Švraka Neka te anđeli čuvaju. Počivaj u miru dragi prijatelju, a tvoja obitelj može biti silno ponosnana tebe, hrabrog i poštenog čovjeka i vrsnog novinara. Boris Pržulj

Zadnji put kada smo se sreli bio si sretan i veseo. Vraćali smo se sa manifestacije Vezeni Most i od Šehera do Mejdana si mi prepričavao neke događaje iz ‘80 i neke. Toliko smo se smijali da smo imali osjećaj da se i sam auto sija od dobrog raspoloženja i onog našeg lijepog banjalučkog humora. Znaš Šomi uvijek si bio ona zvijezda koja bdi nad Banjalukom i koja je na neki način čuva i zbog toga sam danas neizmjerno tužan jer sam izgubio prijatelja, sugrađanina i čovjeka koji je srcem i dušom živio Banjaluku. Neću ti reći zbogom jer dragim ljudima to nisam nikada rekao već jednostavno volio bih kad i moje vrijeme dođe da pored moje rodbine koja je negdje gore da me i ti dočekaš. Svaki put kada dođe ono vrijeme kada se zvijezde kao latice prostru nebom znaću da je ona najsjajnija zvijezda zvijezda mog prijatelja. Zdravere Šomi ! Uglješa Kesić

ŠEHER 9

BANJA LUKA


Vezeni mostovi života Napustio nas je profesor Muhamed Kulenović, koji je ostavio svoj pečat u obrazovanju i susretu Banjalučana „Vezeni most“ Foto: Mirsad FILIPOVIĆ

Napisao: Slobodan MARIĆ Profesor Muhamed Kulenović, dugogodišnji rukovodilac i koordinator aktivnosti Banjalučana koji su željeli i još uvijek žele da održe i obnove Banjaluku koju su svi voljeli, preminuo je krajem oktobra ove godine. Mnogi su ga poznavali, susretali se s njim, sarađivali na raznim projektima, razmjenjivali ideje i kontakte – a poseban značaj u tome su imali susreti sa iseljenim stanovnicima našeg grada i zajednički napori da ponovo svi zajedno osjetimo da je Banjaluka nešto što pripada svima nama, da u njoj treba i mora imati mjesta za svakog od nas – da je mogu promijeniti, ali je ne mogu oteti. Kad neki čovjek ode, kad ga više nema među nama, onda se mnogi priupitaju: „Šta sam zapravo znao o njemu? S kim je živio, kako i gdje? Kako je proveo djetinjstvo i mladost?“ Mnogi od nas, u opštoj gužvi, nestašici vremena i zbog bavljenja sobom i sopstvenim životima, samo „okrznu“ druge ljude, upoznavajući ovlaš neke njihove osobine, talente, ambicije i želje...Tako da, kada ta osoba više nije među nama, mnoge osobine te ličnosti i niz situacija koje mnogo govore o njenom karakteru i raznim ljudskim vrijednostima – za većinu ljudi ostaju nejasne, nerazjašnjene, sakrivene... Onda, za one koji su bili uvijek blizu ovog čovjeka, ali nikad nisu znali ni približno dovoljno o njemu, na papir kao što je ovaj poredamo podatke i činjenice koje oslikavaju životni tok, sazrijevanje i odrastanje, karijeru – pa onda sagledamo jedan život (kao da bacamo pogled odnekud odozgo, iz nebeskih visina) i negdje u dubini duše još jednom prihvatimo istinu koliko je čovjek veliki ili mali, jak ili nemoćan, voljen ili usamljen – dok se polako kreće po tom strmom i vijugavom životnom putu... Muhamed Kulenović je rođen u brojnoj porodici (osam sinova i dvije kćeri) u Banjaluci, u Mejdanu.Pohađao je osnovnu školu „Kasim Hadžić“, zatim Tehničku školu (strojarska).Sljedeća stepenica bio je Strojarski fakultet u Rijeci (pedagoški smjer), gdje je diplomirao 1964. godine i postao profesor strojarstva.Stručno usavršavanje dovršava ma10 Š E H E R

BANJA LUKA

gistraturom na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. S obzirom na stečeno stručno znanje, njegova radna karijera je bila vezana za školovanje, obrazovanje i vaspitanje mladih ljudi u banjalučkim srednjim školama.Zato ga mnogi Banjalučani pamte iz vremena kada je bio profesor i direktor u raznim školama tog vremena – gdje je podučavao đake predmetima mašinske struke.Škola učenika u privredi, Tehnička škola,Metalska škola –bile su njegova prva radna mjesta. Obavljao je dužnosti šefa odsjeka,direktora školeM (Metalska), direktora SŠC.Nije ga mimoišao ni angažman u tadašnjim institucijama: u Privrednoj komori bio je sekretar udruženja malih privrednika.Društveni rad bio je ispaljen kroz angažman u sindikatu, kao i funkciju odbornika u SO Banjaluka.Dao je doprinos bi u formiranju i radu VIB fonda. Ipak, većina nas ga pamti najviše po angažmanu u ZUG (Zajednica udruženja građana BL), gdje je od osnivanja učestvovao u kreiranju većine aktivnosti, okupljanju svih kreatora iz sfere kulture u manifestaciji najpoznatijoj pod nazivom - Susreti Banjalučana „Vezeni most“ - koja je zauzela značajno mjesto u kulturnom životu našeg grada.Nažalost, zdravstvene poteškoće su ga omele da se uvjeri da je manifestacija nastavila da živi i bez njegovog aktivnog učešća i da, zasad, uspijeva da drži nivo bez kojeg bi njeno odvijanje bilo neopravdano i besmisleno. Pridružujemo se oproštajnom bolu supruge Džemile, sina Edina i kćeri Jasminke i upućujemo posljednji pozdrav našem Muhamedu, a radom koji ćemo uložiti trudeći se da nastavimo djelo koje su on i nekolicina vrijednih Banjalučana započeli i pokazati punu vrijednost i smisao tih napora i tako ispunjenog života.


In memoriam

Š E H E R 11

BANJA LUKA


Seminar Saveza Banjalučana u Jönköpingu Foto: Goran Mulahusić

Druženje članova Saveza Banjalučana u Švedskoj, uz radni seminar, postaje kliše prezentacije aktuelnih tema i dogovora o stalnim korisnim aktivnostima. Piše: Fikret TUFEK

Predavanja za pamćenje Dvodnevni seminar članova glavnog odbora u proširenom sastavu i aktivista Saveza u Jönköpingu 20. i 21. nvembra 2021. ostaće u lijepomsjećanjuzbograznovrsnih i uspješnoprezentiranih tema, o čemugovore i dugiaplauzinakonizlaganja, napose i zboglijepogvečernjegdruženjauzgitare i harmoniku, tako da se banjalučkasevdalinkarazlijevalapoJönköpingu i privuklapažnju i Šveđana. Glavni odbor Saveza Banjalučana u Švedskoj odlučio je da se tradicionalni jesenji susret Banjalučana, koji je bio zakazan 11. decembra 2021, zbog korona virusa, neće moći održati. Do kraja decembra pet članova odbora će posjetiti Ambasadu BiH u Stockholmu. Naredna sjednica glavnog odbora održat će se 19. februara 2022. u Motali, a redovna godišnja skupština, 19. marta 2022. u Örebru. 12 Š E H E R

BANJA LUKA

Na seminaru su prezentirane teme: „Kultura, pripadnost i identitet u vakunu između dva života“, predavač dr. filosofije i antropolog Haris Agić; „Aktuelna društvenopolitička situacija u BiH“, predavač prof. Fikret Tufek, novinar i publicista; „Folklor u Gornjem Šeheru“, predavač Faruk Sarajlić i „Uticaj početka Rocken and Roll-a na našim prostorima“, predavač Mirsad Filipović. Dr. Haris Agić:”Kultura, pripadnost i identitet – u vakumu izmedju dva zivota” Neobičan i originalan predavač bio je dr. Haris Agić (44), koji je prezentirao i neobičnu temu: ”Kultura, pripadnost i


identitet – u vakumu izmedju dva života”, koje polazi od Agićeve biografije, koja se pak kači na dovoljno velik broj zajedničkih nazivnika koje Agić dijeli sa publikom, tako da je većina lako mogla da sebe prepozna u njegovoj priči, koja tako postaje, kako se riječi i sentimenti nižu i prodiru do nas koji slušamo, sve manje priča o njemu, a sve više priča o svima nama, izbjeglicama. -Ta priča je amalgam ličnih anekdota, naučnih perspektiva, književnosti, poezije, drame, pjesme i muzike. U nekom kompotu gdje je to sve nekako povezano i isprepleteno u šaroliki mozaik ”toka svijesti, toka nesvjesti i toka besvjesti”, istakao jedr. Agić, koji je tokom prezentacije uživo, uz pratnju različitih gitara i saza,izveo melodije: „Da zna zora“, „Bijele ruže“, „Haj, od kako je Banja Luka postala“ ... slušalac se zapita da li je na predavanju ili koncertu!? - Ova priča nije poput drugih, ona prkosi hronologiji i žanru i prati ritam sentimenta, gdje epizode iz raznih razdoblja životaopisuju dilemu svih ljudi koji su istjerani iz BiH i koji su u potrazi za nekim novim životom negdje u dijaspori, kaže dr. Agić. U jednoj sceni Haris Agic opisuje sebe kao dječaka u logoru Trnopolje koji se boji zaspati jer noći su najgore, ali kojemu njegova mama (Senada Selimbegović), prijedorska profesorica književnosti, tiho pjeva sevdalinke na uho kako bi se smirio i zaspalo. „To je prvi dodir sa spasom, kojeg sam našao u umjetnosti, prvenstveno muzici – tema kojoj ću se vratiti više puta tokom svog govora, od sjecanja na topli bariton svog rahmetli oca, prijedorskog boema Mirzeta Agića, do svoje osobne karijere kao muzičar, pjevač i autor.“

Agić opisuje sebe kao „mladog Titovog pionira“ i blagostanje u bivšoj Jugolsaviji, te kaže da mu je je „sve to blagostanje i pogled na budućnot oteto i zauvijek uništeno“, te nastavlja:„... ostaje beskrajna tragedija natopljena krvlju i jadom iz čega se na kraju rađa ”najapsurdnija politička struktura na svijetu sa dva entiteta, jednim distriktom, 58 političkih stranaka, 30 koalicija, 14 parlamenata, na 100-tine poslanika, 150 ministara, pet predsjednika plus visoki predstavnik…” Odatle se priča odjednom diže na filozofski nivo koji polazi od citata dr. Martina Lutera Kinga: ”Oni koji vole mir moraju da se nauče da se organiziraju sa istom efektivnošću kao oni koji vole rat”. Treba se „više ići na snagu naroda, koji mora koristiti Svestrani predavač: dr.Haris Agić


svoja demokratska prava“ zaključuje predavač.Dr. Agić se pita: „Kakav identitet u stanju vječnog tranzita? U BiH smo niko i ništa – bogati rođaci iz dijaspore čija je uloga da odriješe kesu da bi nekom malo olakšali ljeto i usput doprinjeli da opšti nacionalni bruto prihod nešto skoči: da jedu ćevape skečapom bez luka, da se foliraju sa Dior sunčanim naočalama, završenim fakultetima, markama, dolarima, beemvejcima, kadilacima i životom vani. A ovdje, ovdje smo niko i ništa – uljezi… oni drugi… načelu nam istetovirano ”izbjeglica” velikim slovima i fluorescentnim bojama da se vidi u mraku… A to je samo što se tiče toga šta smo u očima ‘drugih’, jer su naši zemljaci u BiH sad nama oni ’drugi’ isto kao i mi njima, a ta rupa zjapi i raste, a mi ništa, gledamo; interesantno kakav smo mi narod, poduzetni kad treba nešto uništiti, totalno impotentni kad nešto treba spasiti ili Neumorni novinar: Fikret Tufek

izgraditi!Najteže pitanje odzvanja i ne da mira: ’Ko si?’, ’Šta si?’ samom sebi? I tamo i ’vamo, a ni tamo ni ’vamo.” Nema spasa u izbjeglištvu..! - zaključuje dr. Agić. Fikret Tufek:„Aktuelna društvenopolitička situacija u BiH“ O stanju u BiH prof. Fikret Tufek je govorio na osnovu istraživačkog novinarstva i boraveći u BiH od jula do oktobra, iznoseći statističke podatke statističkog popisa prije rata 1991, kada je BiH imala 4,3 miliona stanovnika: - 43,47 Bošnjaci, 31,21 Srbi,17,38 Hrvati, 5,54 Jugosloveni i 0,40 ostali. Istakao je da je Banjaluka 1991. imala 143.079 stanovnika, od čega Srba 70.155 ili 49 posto, a Muslimana 22.645, Hrvata 15.700, Jugoslovena 22.645 i ostalih 6.890 – što ukupno iznosi 72.924 ili 51 posto. To nije smetalo nacionalistima da, iako su imali manje od polovine stanovništva, da protjeraju ili da Banjaluku napusti ca 85.000 žitelja, među kojima je i značajan broj Srba! - Prema rezultatima popisa iz 2013. u BiH živi 3.531.159. stanovnika: 50,11% Bošnjaka 15,43%, 30,78%. Srba, Hrvata 30,78%, te onih koji se nisu izjasnili je 0,77%. U BiH živi 845.874 osobe manje u odnosu na popis 1991. godine. Procjene za novembar 2021, da u BiH živi ca 2,7 miliona žitelja, s tim da tačniji podaci s terena ukazuju da je to 2 - 2,1 miliona! BiH ima veću dijasporu nego domicilnog stanovništva: 2 – 2,2 miliona u preko 60 zemalja svijeta.Za prvih 6 mjeseci 2021. godine BiH je napustilo 85.000, za zadnjih šest godina čak 530.000 stanovnika; za osam godina manje je 3.489 prvačića, s tim da BiH ima jdnu od najnižih stopa fertiliteta od 1,25 posto;


Radno predsjedništvo vodi sjednicu GO saveza Banjalučana: Zlatko, Mirsad i Lejla Arnautović

za prvih šest mjeseci 2021. umrlo je 12.000 osoba, procjena do kraja 2021. je 20.000 osoba, kazao je Tufek. U nastavku je Tufek govorio o Washingtonskom sporazumu (18.3.1994) i Dejtonskom mirovnom sporazumu(izrađen 14.8.1995. i potpisan 14.11.1995. Pariz) i o njihovom značaju, tj. o pogrešnom tumačenju kroz tzv. „izvorni Dejton“ ili „slovo i duh Dejtona“, što je varanje javnosti, jer Dejtonski mirovni sporazum je prekinuo rat u BiH (1992 - 1995), ali se bavi i „budućim upravnim i ustavnim uređenjem BiH“, što se uporno negira, unatoč postojanju pravne i državne, kao i teritorijalne nagodbe. Istakao je i važnost Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju od 1993, koji je podigao optužbe protiv 160 osoba svih nacionalnosti, a nema krivične odgovornosti naroda. Tufek je iznio uporedne pokazatelje o razvijenosti BiH u 1990. i ukazao na katastrofalne posljedice troipogodišnjeg rata „koji je potpuno uzdrmao ekonomiju i ostavio iza sebe ogromne ljudske žrtve i materijalne štete“, jer je prema dr. Jusuf Kumaliću „vlada procjenila štete na 50 – 70 milijardi US$, a procjena vrijednosti uništenih i pokradenih industrijskih kapaciteta na 15 – 20 milijardi US$“, da bi na kraju iznio velike kontraverze u bh. društvu na primjerima aktuelnih političkih vođa. Faruk Sarajlić: „Folklor u Gornjem Šeheru“ Faruk Sarajlić se i u Norrköpingu uspješno bavi folklorom kao vođe sekcije,te ističe da „folklor nije ono što se radi na feštama i da je pogrešno da je folklor sve što se igra i pjeva, jer folklor je umjetnički stilizovani prikaz davnih običaja u davna vremena; važno ječuvanje zapisa običaja i uloge etnomuzikologa, folklorista, koreografa i muzičara u očuvanju

davnih običaja, igara i pjesama“. - Folklor je kulturna baština i nasljeđe, bogatstvo koje se prenosi sa koljena na koljeno, sa generacije na generaciju, zato želim da vas upoznam sa tradicionalnim igrama u BiH i narodnim nošnjama bošnjačke narodne igre, sve kroz opisbanjalučkih igara. Važna je povezanost tradicionalne pjesme sevdalinke i folklora i kako su nastale tradicionalne sevdalinke. Sarajlić je naveo, po njegovom mišljenju, značaj za razvoj kulture u Gornjem Šeheru koje su imali prvoborci: Idriz Maslo, Elmas Sarajlić, Muhamed Kazaz, Zaim Isaković, Mustafa Ramić, Dedo Gazić, Huso Gotovuša, Kasnija Frcić, braća Bajagilović...; u poslije ratnom periodu: Muhamed Adže Osmančević, Mehmedalija Mašinovic, Kemal Galešic, Angijad Hasanić, Avdo Buca Imamović, Fazila Tufekčić, braća Faruk Sarajlić je vrsni poznavalac banjalučkog folklora


Uvodne riječi na početku seminara: Zlatko i Mirsad

Demirović, Sidik Beglerović,, Hivzo Beglerović, Hadžera Bakalbašić, Muniba Maslo, Fatima Gušić, Nasiha Fazlić, Salih Dedić, Braco Vukelić, Avdo Goga Sofić, Džavid Gunić, Nazim Imamović, Muhamed Tulek ...; predratni period: Asim Are Mundžić, Muhamed Hamo Bravo, Ibro Demirović, Tasim Mešinović, Ljubo Škorić, Iso Mostarac, Dževad Osmančević, Bakir Osmančević, Nail Vajrača, Bedrudin Turčinhodžić, Ibrahim Robović, Bakir Frcić, Muris Todorovac, Bakir Prlja, Nisko Smailagić, Hajro Turčinhodžić, Kerim Vehabović, Senija Bašić, Vildana Bašic, Redžep Musić, Faruk Sarajlić ...a u Švedskoj su se istakli: Bakir Prlja, Enisa Mundžić, Faruk Sarajlić, Indira Dervišević, Adil Ramić, Elvir Hasanić, Adem

Bajagilović, familija Golalić, Merim Džanić, Džemil Vajrača, Amila Baručija, Maida Sarajlić, Mustafa Sarajlić,Arnad i Kemal Fazlić, Amir Osmančević...

Zlatko Avdagić, Fikret Tufek, Haris Agić i Reuf Jakupović

Nada i Esad Pipić

16 Š E H E R

BANJA LUKA

Mirsad Filipović: „Uticaj početka Rocken and Roll-a na našim prostorima“ Neobično je predavanje, ili bolje rečeno izvrstan prikaz, kroz priču i tonske videozapise i isječke o „Uticaju početka Rocken and Roll-a na našim prostorima“ imao je Mirsad Filipović, aktuelni predsjednik Saveza, ali i veliki zaljubljenik Rocken and Roll-a, govoreći o tom pokretu kroz svoje odrastanje:


Vrhunske sevdalije: Esad Pipić, Nedžad Ašić, Fikret Kurbegović i Mirsad Mahmutović

djetinjstvo, mladost i zrelo doba, ali i aktivnostima koje su se nastavile u Švedskoj, gdje sa preko 10.000 nosača zvukova iliti ploča, spada među uspješnije osobe koje prate ovu oblast. – Pratio sam pomno doba našeg odrastanja u bivšoj Jugoslaviji i BiH, da starijima osvježim uspomene na lijepe šezdesete a mlade učesnike upoznam sa tim važnim periodom, kroz uticaj popularne muzike, filma i mode. Podsjećam vas na to da naša bivša domovina Jugoslavija nije zaostajala ni ukom pogledu u odnosu na zapadne zemlje, jer bilo je to vrijeme liberalizacije političkog sistema i njegova otvaranja prema zapadu, što nam je omogućilo da se i životni standard naših građana razvijao u pozitivnom pravcu. Titova uloga je bila veoma bitna, posebno poslije studentskih protesta. Filipović je sa puno znanja i umješnosti kroz razvoj Rocken and Roll-a govorio o društvenopolitičkom sistemu u Jugoslaviji 1950/60-tih, partijskim kongresima, liberalizaciji, približavanju zapadu, nesvrstanima, industrijalizaciji, migracijama, studentskim protestima..., sve ilustrujući videoisječcima i pokazujući originalne zapise zvuka i ploče i longplejke iz vlastite arhive, kao i neke primjerke jako velike vrijednosti, jer i dalje sakuplja materijal i kontaktira sa ljubiteljima starina u ovoj oblasti. Sve je to Filipović zorno prikazao kroz teme: Djetinjstvo, dvorište, građanska kultura; Bioskopi, San Remo, Domaći festivali, Gitarijade; Radio, Luxemburg, Po vašem izboru, Mikrofon je vaš; Gramofon, Ploče Jugoton; Coca Cola, Ledo, Kokta, Žvakaće gume, Vinski podrumi; Početak Rocken and Roll-a i The Shadows „Apache“ 1960-tih; YU-grupe; Indexi; The Beatles; Moda; Grupa 220; Film i BiH kultura, u kojoj su

značajni bili u kasnijem periodu: „Bijelo dugme“, „Teška industrija“ „Rezonansa“ „Cod“, „Crvena jabuka“, „Hari Mata Hari“... ali i naši veliki pisci: Ivo Andrić, Meša Selimović, Mak Dizdar, Branko Ćopić, Musa Ćazim Ćatić, Svetozar Ćorović, Jovan Dučić, Aleksa Šantić... – Moja ljubav prema vinilu je ogromna, rastao sam uz skupljanje singl ploča i longplejki, nosim majice i suvenire poznatih pjevača, imam njihove ploče i suvenire, to me oplemenjuje, uz to je išlo mnogo toga drugog, najčešće lijepog, jer muzika je radost i ljepota duše..!

Zaljubljenik u šezdesete godine: Mirsad Filipović


Pred prelomnim izborima u BiH Koristan susret sa članovima Predsjedništva BiH: o statusu bh dijaspore i svim pitanjima koja mogu pomoći zajedničkom pronalaženju izlaza iz često zapletenih situacija. Tekst i foto: Mirsad FILIPOVIĆ

2020. godine navršilo se 75. godina od završetka Drugog svjetskog rata i oslobađanja zloglasnog logora Auschwitz-Birkenaua. Iste godine navršilo se i dvadeset godina od prvog međunarodnog foruma o holokaustu (International Holocaust Remembrance Alliance (IHRA), održanog u Štokholmu. Prošle godine je trebalo da se održi novi međunarodni forum, ali je odgođen zbog epidemioloških mjera i zabrane okupljanja. Ove godine je švedska vlada ipak odlučila da se odgođeni forum održi u Malmeu 13. oktobra, a domaćin je bio švedski premijer, Stefan Löfven (S). 18 Š E H E R

BANJA LUKA

Poziv na ovaj značajan skup upućen je u pedesetak država i najvišim zvaničnicima u EU, FN-u i drugim važnim institucijama. Pozivu su se odazvala i dva od tri člana Predsjedništva naše domovine, Bosne i Hercegovine - predsjedavajući Predsjedništva Željko Komšić i Šefik Džaferović. Bila je to dobra prilika da se članovi Predsjedništva sretnu i sa predstavnicima naše zajednice u Švedskoj. To se i ostvarilo zahvaljujući inicijativi bh. ambasade u Švedskoj i Saveza bosanskohercegovačkih udruženja.


Koristan razgovor u Švedskoj

Srdačni razgovori sa domaćinima

Jedan od domaćina Meho Kapo u društvu bh. ambasadora u Švedskoj i Danskoj, Elvire Dilberović i Emira Polje

U prvom planu: Kenan Jašarspahić i Nj.E ambasadorica, Elvira Dilberović

U iščekivanju eminentnih gostiju

Mnogo aktuelnih tema Poslije završenog foruma održana je radna, a i svečana, večera u prekrasnom reprezentativnom restoranu „Årstiderna i Kockska Huset“ u starom dijelu grada. Zanimljivo je pomenuti da je zgrada, u kojoj se nalazi ovaj prestižni restoran, stara više od pet stotina godina. U četverosatnom druženju sa eminentnim gostima, učestvovali su predstavnici ambasada u Švedskoj i Danskoj, naši bh. aktivisti i predstavnici društvenog, privrednog i političkog života u Švedskoj, predstavnik zajednice u Finskoj, te predstavnici Islamske zajednice. Sastanak su svojim prigodnim govorima otvorili ambasadorica Elvira Dilberović i predsjednik bh. saveza Kenan Jašarspahić, a dragi gosti Komšić i Džaferović su zaželjeli da se svi prisutni pojedinačno predstave i kažu nekoliko riječi o sebi i organizacijama koje predstavljaju. U razgovoru smo se dotakli mnogih aktuelnih tema, jer politička i društvena situacija u našoj državi nije nimalo ružičasta, naprotiv veoma je kompleksna i opasna, a rasplet se ne nazire u dogledno vrijeme. O statusu BH dijaspore u BiH i kako i na koji način taj status učiniti institucionalno konkretnijim, govorio je Meho Kapo istakavši i našu dugogodišnju inicijativu za osnivanje ministarstva za dijasporu. Azra Jelačić, bivša predsjednica bh. saveza, govorila je o značaju očuvanja maternjeg jezika, tradicije, kulture i identiteta kod

naše djece i naporima koji se ulažu kako bi se to sprovelo u praksi. Muhamed Mujakić je govorio o radu i značaju bh. saveza kroz sve ove godine, a ambasadorica Elvira Dilberović o inteviziranju ekonomske saradnje i mogućnostima ulaganja u našu privredu. Prisutni privrednici su podržali ovu inicijativu i nadamo se da će ona rezultirati u narednom periodu. Pred historijskim izborima Na kraju je bilo dosta riječi o izborima naredne godine i njihovom historijskom značenju. Komšić i Džaferović su kritikovali katastrofalan odaziv naše dijaspore, pa i švedske, na prethodnim izborima, a mi smo objasnili da je tu puno subjektivnih i objektivnih razloga. I ja sam se obratio gostima sa jednom konstatacijom - da se na izborima u Švedskoj naši ljudi masovno odazivaju, sigurno preko 80 odsto, a na bosanskohercegovačkim ni 10 odsto. Treba se dobro zamisliti zašto je to tako i šta treba raditi da se taj trend promijeni. Opšti je utisak da je ovaj susret bio veoma važan za nas koji živimo u Švedskoj, jer smo dobili informacije iz prve ruke o realnom stanju u domovini, a mi smo našim cijenjenim gostima predstavili rad naših organizacija i institucija koje djeluju ovdje. I na kraju - jedno veliko hvala organizatorima ovog skupa, kojih treba da bude što više! Š E H E R 19

BANJA LUKA


20 Š E H E R

BANJA LUKA


Dušmanska posla

Š E H E R 21

BANJA LUKA


Dušmanska posla

22 Š E H E R

BANJA LUKA


Dušmanska posla

Š E H E R 23

BANJA LUKA


Vrbas sa plažom ispod Zelenog mosta Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Banjalučka izletišta OBALE RIJEKA I PARK-ŠUME Tekst i foto: Adem Čukur

U Banjaluci i njenoj bližoj okolini nalazi se niz ugodnih prirodnih prostora gdje su još od davnina stanovnici grada za lijepa vremena odlazili na izlete i teferiče da se odmore od svakodnevnog rada. Za gradove Mostar sa Neretvom, Bihać sa Unom, Višegrad sa Drinom i Banjaluka sa Vrbasom moglo bi se reći da su bogatiji za jednu pravu rijeku u odnosu na Sarajevo i Tuzlu. Na cijelom toku kroz grad skoro uz svako naselje na obalama Vrbasa postoje prirodni ili uređeni prostori / plaže (Liman, Studenac, Abacija, Ada...), na kojima su djeca i omladina najvećim dijelom provodila ljeto, a stariji ljudi akšamlučili. Područja brda Starčevica, Šibova i Trapiske šume Urbanističkim planom iz 1975. definisana su kao park šume. 24 Š E H E R

BANJA LUKA

Spomenik palim Krajišnicima u Narodno-oslobodilačkom ratu 1941-1945.


Sjećanje U sklopu Starčevice nalazi se Spomen park šuma Šehitluci čiji se vrh izdiže oko 200 metara iznad naselja Ilidža, a na kojem je godine 1961. izgrađen Spomenik palim Krajišnicima u Drugom svjetskom ratu, rad kipara Antuna Augustinčića. Spomenik je urađen u mermeru sa figurom čovjeka i razvijenom zastavom na čeonoj strani i reljefno prikazanim scenama iz Narodnooslobodilačkog rata na bočnim stranama, te širokim pristupnim stepenicama. Istovremeno sa spomenikom izgrađen je i asfaltni put od Sitara do vrha brda. Istočno od spomenika nalazi se dosta velik proplanak koji je dobio naziv ”Trešnjik”, po eksperimentalno zasađenim sadnicama trešnje izmedju dva svjetska rata. Naziv se zadržao iako trešanja skoro da više i nema Još između dva svjetska rata izgrađen je put od naselja Ilidža do vrha brda sa blagim nagibom i serpentinama, pogodan za laganu šetnju u hladu okolnog drveća, posebno u proljeće kada se šuma prošara grupacijama šumskog cvijeća. Godine 1981. organizovana je Savezna omladinska radna akcija / ORA kojom je uređen niz pješačkih staza kroz šumu, izvorišta, prostor za roštiljanje i klupe od drvenih poluoblića na Trešnjiku. Rukovodilac akcije bio je Muharem Handan, a glavni traser Ismet Mravac. Istočno od grada nalazi se jedno od izletišta-park šuma Šibovi poznata i po skijaškim terenima. Park -šuma obuhvata i prostor neposredno južno od brda -dolinu Suturlije. To je rječica kratkog toka, koja izvire jugozapadno od grada.U srednjem toku , tekući prema istoku, ona nailazi na stjenovito brdo i, ne mogavši se tuda probiti, zaokreće prema sjeveru formirajući tu relativno velik bazen, pogodan za kupanje i skokove u vodu, zvani Devinica. U njenom daljem kratkom toku prema sjeveru, pred njom se ispriječilo veoma visoko brdo Šibovi te u dosta širokom polukrugu, dodirujući podnožje brda, nastavlja teći prema jugu. Tu se na kraju formirao visok stjenovit kanjon – Kazani sa prilično dubokom vodom, pogodnom za kupanje. Sav taj prostor dugo vremena je bio omiljeno mjesto za teferiče / izlete, u prvom redu mještana Gornjeg Šehera, ali i iz Donjeg Šehera. Pedesetih godina pojavila se ideja da se na Kazanima izgradi ustava/brana i eventualno manja hidroelektrana, čijom bi se izgradnjom uzvodno formiralo i jezero, ali je to ostalo samo na osnovnoj ideji, bez odgovarajuće prethodne studije, vezano za slab protok vode u ljetnjem periodu. Tvorci Urbanističkog plana iz 1975. su prepoznali taj opisani prostor i markirali ga kao mjesto za pasivnu rekreaciju.

Brdo Šehitluci

Proslava Prvog maja u Trapiskoj šumi 1921. g.

Izletište u Trapiskoj šumi, pored samostana trapista ”Marija Zvijezda”, između ostalog, bilo je poznato u periodu između dva svjetska rata po proslavi Praznika rada - Prvog maja. Tu tradiciju poslije Drugog svjetskog rata su nastavili uposlenici ”Elektrokrajine” , ”Jelšingrada”... U knjizi ”Stara Banjaluka ” Zlatko Puvačić piše : ”U Trapiste se išlo u kantinu Pivovare na sir i buter ( i pivop.a.), ali i zbog debele Trapiske šume u kojoj je bila i kantina.” U istoj knjizi autor navodi da su na prostoru tada neizgrađenih brda Paprikovac i Petričevac postojale šume sa velikim stablima hrastova, Gajgarov i Otmarov gaj, u kojima su austrijski oficiri uredili izletište sa drvenim klupama i stolovima, kao i ljuljaškama zavješenim o grane hrastova, te izgradili manji ugostiteljski objekat u sklopu kojeg je bila i kuglana sa kuglom obješenom o tavanicu. Šuma je posječena za vrijeme Drugog svjetskog rata, a na tom prostoru kasnije su zasađeni vinogradi. U isto vrijeme na brdu Petričevac uređeno je izletište skoro istog sadržaja koje su koristile škole i razna drušva gdje su izvodili svoje priredbe.

Rječica Suturlija Š E H E R 25

BANJA LUKA


Sa otvaranja izložbe ( s lijeva na desno:prof.dr.Jusuf Duraković,rektor Univerziteta u Zenici , Amna Sofić,prof.-predsjednica Galerije Preporod Zenica,prof.dr.Sanjin Kodrić, predsjednik BZK Preporoda BiH , Armin Jašarević,predsjednik BZK“Preporoda“ ZDK.

Oživljena sjećanja U povodu obilježavanja Dana Bošnjaka,Galerija zeničkog „Preporoda“ otvorila Izložbu fotografija „Alija Izetbegović između Istoka i Zapada“ Piše: Amna SOFIĆ Prvim bošnjačkim saborom, održanom u Holiday Innu,27. i 28. septembra 1993. godine u opkoljenom Sarajevu, otvaraju se stranice i budućih proslava Dana Bošnjaka. Sazivanje ovog značajnog skupa pokrenule su osnovne institucije Bošnjaka: Preporod, Vijeće Kongresa bošnjačkih inlektualaca, Islamska zajednica i Merhamet. Jedan od prisutnih novinara na Prvom bošnjačkom kongresu zapisao je:”... Noć u kojoj je zasijedao Sabor bila je presudna - zaspali smo kao Muslimani, probudili se kao Bošnjaci.” Ova nacionalna renominacija označila je mnogo više nego samo terminološku stvar, jer uvođenje imena Bošnjak ustvari je bio odraz potpunog ideološkog prelaza sa imena Musliman-muslimanskog identiteta na Bošnjak. Do 1993. godine muslimanski nacionalni identitet je insistirao na suverenosti Muslimana uz Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini, dok je nakon 1993. godine bošnjački nacionalni identitet isticao isključivu državotvornost Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, prkoseći višenarodnom sastavu i međunarodnoj granici Bosne i Hercegovine. Novo ime Bošnjak prihvaćeno je i priznato Dejtonskim sporazumom 14.12.1995.godine i od tada se Bošnjaci javno, institucionalno i ustavno deklariraju pod tim imenom, koje su naslijedili od svojih predaka. Ovogodišnje obilježavanje Dana Bošnjaka bila je lijepa prilika da se i Galerije Preporod u Zenici, koja inače uspješno sarađuje s banjalučkim Preporodom, sjeti prvog predsjednika Predsjedništva R Bosne i Hercegovine, o čijem životu i djelu govore 40 panela/fotografija. O Danu Bošnjak i značaju tog dana govorio je prof. dr Sanjin Kodrić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Preporod Bosne i Hercegovine. Izložbu je otvorio prof. dr Jusuf Duraković, rektor Univerziteta u Zenici, 26 Š E H E R

BANJA LUKA

govoreći takođe o značaju ovog Dana. Pozdravne riječi uputio je i Armin Jašarević, predsjednik BZK Preporod ZDK, a kulturni program obogatio je i orkestar Srednje muzilke škole u Zenici.. Inače, Muzej „Alija Izetbegović“ osnovan je na četvrtu godišnjicu smrti Alije Izetbegovića, tačnije 19.10.2007. godine u Vratničkim Kapikulama Ploča i Širokac. Na početku je bio osnovan kao institucija u sastavu Muzeja „Sarajeva“, da bi Odlukom Skupštine kantona Sarajevo postala zasebna Javna ustanova ovog Kantona. Na ovaj način otvorile su se nove mogućnosti za dodatno razvijanje kulturnog, naučnog i društvenog rada Muzeja.

Sa otvaranja Izložbe fotografija „ Alija Izetbegović između Istoka i Zapada“-posjetioci


Kolekcija Muzeja smještena je u dvije Kapi-kule, Ploče i Širokac, koje su povezane kamenim bedemom. Svojevrsno, one su činile dio gradske utvrde izgrađene 1739. godine, nakon invazije Austrijskog feldmaršala Eugena Savojskog. Stalne muzejske postavke nude posjetiocima prikaz lika i djela Alije Izetbegovića, da na osnovu historijskih činjenica upoznaju se sa društvenim, političkim i intelektualnim segmentima iz života prvog predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Muzej ima stalne postavke, organizuje izložbe, likovne kolonije, radionice za djecu i bavi se izdavačkom djelatnošću. Značajno je napomenuti da imaju mobilne Galerijske izložbe, koje su prvi put prikazane 2008. godine u Istanbulu i od tada su prikazane u 50 gradova širom Bosne i Hercegovine i dijaspore.

Orkestar Srednje muzičke škole u Zenici, koji su svojom izvedbom himne i drugih melodija uveličali otvaranje izložbe

Sa otvaranja izložbe

Š E H E R 27

BANJA LUKA


Ljudska gromada

Piše: Dinko OSMANČEVIĆ

Gradimo mostove povjerenja i tolerancije, slijedeći i puteve koje je svojevremeno pokretao i veliki prosvjetitelj, jezikoslovac, pjesnik, putopisac, franjevac Frano Jukić koji se ponosio i još jednim svojim prezimenom – Banjalučanin.

Fra Ivan Frano Jukić, rođen je 8.jula 1818. godine u Banjaluci. Bio je hrvatski franjevac, prosvjetitelj, jezikoslovac, pjesnik, putopisac, preporoditelj... Nižu gimnaziju završio je u Fojnici, filozofiju je studirao u Zagrebu, teologiju u mađarskom Vespremu i u Dubrovniku. Još tokom studija, politički se angažirao, pošto je bio oduševljen idejama ilirskog pokreta. Zato se zalagao za kulturno podizanje Bosne, za otvaranje biblioteka, osnivanje štamparija, narodnih čitaonica, muzeja. Imao je prosvjetiteljske ciljeve, prije svega za reformu jezika i pravopisa. Bio je pristalica Gajevog pravopisa. “Bosanski prijatelj”

Očuvanje tradicije i kulture Hrvatsko kulturno društvo Napredak, podružnica Banja Luka, od 21. do 23. oktobra ove godine organizovalo je po treći put Dane fra Ivana Frane Jukića. Dani su svečano otvoreni u četvrtak, 21.oktobra, u Muzeju Republike Srpske, projekcijom dokumentarnog filma “Sestre”. Riječ je o filmu koji govori o životu, radu i značaju rada časnih sestara, klanjateljica Krvi Kristove, za banjalučku regiju. Narednog dana, najprije je u podne, u Mrkonjić Gradu, otkrivena spomen ploča u čast velikana, fra Ivana Frane Jukića, da bi naveče, u Banjaluci, u Muzeju Republike Srpske, otvorena izložba slika, umjetnika iz Žepča, Saše Zečevića.

Ivan Frano Jukić pokrenuo je i uređivao prvi bosanskohercegovački časopis, “Bosanski prijatelj”. Prikupljao je i narodne pjesme, koje je zajedno sa fra Grgom Martićem, a pod pseudonimom, objavio u Osijeku. Sav Jukićeva rad bio je vezan za djelovanje fra Grge Martića.

Treće večeri, program se preselio u banjalučko Gradsko pozorište Jazavac. (Riječ je o prostorijama nekadašnjeg kina Vrbas, na Mejdanu.) Na moju radost, a vjerujem i većine prisutnih, dvorana je bila prilično popunjena.

Najviše su se isticali Jukićeva putopisi. Ali pisao je i pjesme, i to u skladu sa svojim ilirskim zanosom. Zbog svog političkog djelovanja, Jukić je upao u nemilost Omer-paše Latasa. Naime, Jukić je Latasa posmatrao kao Slavena, sklonog svom narodu, potencijalnog spasitelja Bosne. Napisao je pjesmu “Slavodobitnica svietlome gospodinu Omer-paši” (1852). Zbog iste, Latas ga je zatočio, a zatim i trajno protjerao u Istanbul. Iz carigradske tamnice, svojim diplomatskim sposobnostima, oslobodio ga je austrijski konzul, pjesnik Antun Mihanović.

Najprije je rad ponajmlađe Napretkove podružnice, ove u Banjaluci, predstavila predsjednica podružnice, Ružica Ševarika. Upoznala nas je sa svim izazovima, da bi podružnica stala na noge, a sa kojima se susreće posebno tokom ovih teških godinu i po vremena pandemije kovida-19. Potom je mikrofon ustupila gošći iz Viteza, predsjednici najaktivnije Napretkom podružnice, Gordani Mišković.

Fra Ivan Frano Jukić umro je mlad, 20. maja 1857, u Beču. Danas, uz njegov prosvjetiteljski rad i političko djelovanje, najviše cijenimo njegove putopise (“Putovanje od Sarajeva do Carigrada”), ali i njegove pjesme i naučni rad. ŠEHER 28 BANJA LUKA

Viteška Napretkova podružnica je svoj rad obnovila još 199., te aktivnosti obavlja kroz tri sekcije; folklornu, koja ima više od 200 članova, od najmlađih do odraslih, tamburašku i književnu. Do sada su imali impozantan broj koncerata u Bosni i Hercegovini i inostranstvu, uz značajnu izdavačku djelanost i stotine književnih večeri.


DANI FRA IVANA FRANE JUKIĆA Prisutnim se obratio i dopredsjednik Napretka, Josip Križanović. Ukratko je ispričao o značaju Društva u očuvanju tradicije i kulture hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koja je i sama šarolika, zavisno od krajeva zemlje, a koja se uklapa u lepezu bogatstva različitih kultura naroda u Bosni i Hercegovini. Uslijedio je izuzetno bogat kulturno-umjetnički program u kome su članovi folklorne sekcije iz Viteza, predstavili igre i nošnje Hrvata središnje Bosne, ali ne i samo njih, pošto njeguju i igre Hrvata svih krajeva, kao i igre drugih naroda nekadašnje Jugoslavije. (Članovi sekcije, u jednom od nastupa otplesala su nam i grčku narodnu igru, poznati Sirtaki.)

Značaj prožimanja kultura U jednoj od pauza folklornih i muzičkih nastupa, publici se obratio predsjednik književne sekcije viteškog Napretka, ugledni hrvatski i bosanskohercegovački književnik Anto Zirdum. U svom nadahnutom, ali i duhovitom izlaganju, govorio je o radu i značaju Ivana Frane Jukića, za koga je rekao da je ljudska gromada koja se rađa jednom u stotinu godina. Anto Zirdum, za koga možemo reći da je spiritus movens književnih aktivnosti u Vitezu, književnih natječaja i izdavaštva, kao i književnih večeri, govorio je i o značaju prožimanja različitih kultura u Bosni i Hercegovini. (Na jednom regionalnom književom festivalu fantastike, čiji je osnivač Anto Zirdum, u Vitezu su se već u nekoliko navrata okupljali pisci fantastike sa prostora nekadašnje Jugoslavije, među kojima i potpisnik ovih redova.) Vrhunac večeri bio je odlomak iz opere, Ero s onoga svojega, u maestralnom izvođenju gostiju iz Viteza, kojim su na noge podigli publiku u Jazavcu i doživjeli ovacije istih. Dani fra Ivana Frane Jukića podsjetili su me na naš Vezeni most. A održani su u vrijeme velikih političkih naboja i previranja, te političke krize sa kojom se Bosna i Hercegovina nije susrela još od 1995. Mislim da je potrebno da se oslobodimo ropstva političkim rijaliti šou programima, kojima smo neprekidno bombardovani u medijima, te da ponovno upoznamo različite kulture i tradicije koje su se vijekovima prožimale na ovim prostorima, i da gradimo mostova povjerenja i tolerancije, tj. da slijedimo puteve koje je svojevremeno trasirao i fra Ivan Frano Jukić. Zbog toga je veliki značaj ovakvih manifestacija, kao što su i Dani fra Ivana Frane Jukića održani tog lijepog oktobarskog vikenda, a kojima uzgred treba posvetiti i mnogo veću medijsku pažnju.

Š E H E R 29

BANJA LUKA


SUSRET S POVODOM: U JEDNOJ BANJALUČKOJ ŠETNJI I I RAZGOVORU

POSJETA GRADU OD LIŠĆA, ČIJE OBALE U RUCI DRŽE MOST VEZEN OD ŽICE, SVILENE, TANKE U SEDAM BOJA TKAN:

Tekst i foto: Zinajda Hr vat

Prof. dr Mirsad Hadžikadić, predsjednik Platforme za progres: Bez dijaspore nema dugoročnog napretka u BiH. Dijaspori se mora dati prilika da investira, savjetuje i aktivno učestvuje u političkom životu u BiH.

Bez dijaspore nema progresa Nasiha Kapidžić Hadžić je opjevala Banjaluku u mnogim svojim pjesmama, a njena najpoznatija pjesma, koju napamet zna odrecitovati svaki Banjalučanin, svakako je „Vezeni most“. Stihovi te pjesme krase i podnaslov ovog članka, kao i podsjećanje na dan rođenja naše Banjalučanke, koja je uvijek svoj grad i njegove ljude nosila u srcu, ma koliko daleko od njega bila. Oktobar je i jesen je ukrasila naš grad najljepšim bojama zlata i bakra, mnogobrojni putnici i turisti ga obilaze i dive se njegovom zelenom Vrbasu, alejama, širokim ulicama, ukusnoj hrani i dobrodušnim stanovnicima. Banjalučani koji žive u evropskim i svjetskim gradovima, kao i oni koji su u drugim gradovima Bosne i Herecegovine, često dolaze u svoj rodni grad. Jedan od njih je i prof. dr Mirsad Hadžikadić, predsjednik Platforme za progres.Svoju ljubav prema Banjaluci i Bosni i Hercegovini profesor je pokazao tako što je odlučio da posluša svoje srce i iz sigurnosti Amerike, gdje je ostvario američki san, nedostižan mnogima, dođe u Bosnu i Hercegovinu i pomogne joj u njenim najtežim trenucima poslije završetka ratnih dejstava. Za njega možemo reći da je u praksi primijenio onu čuvenu Kenedijevu rečenicu:“Ne pitajte šta domovina može učiniti za vas, već šta vi možete učiniti za nju! “ Došao je da svoje široko znanje pokloni domovini i učini je ljepšom, prosperitetnijom i sigurnijom za život svih njenih građana. U rodnom gradu Profesor Hadžikadić je rođen u Banjaluci 1955.godine, a u Ameriku je otišao 1984. godine ŠEHER 30 BANJA LUKA

na usavršavanje iz oblasti informacionih tehnologija. Iz njegove bogate biografije možemo izdvojiti da je doktorirao iz oblasti računarske tehnike, da je autor više od pedeset naučnih radova u međunarodnim i američkim časopisima, tri knjige, te osnivački dekan Fakulteta za Informacione tehnologije Univerziteta u Sjevernoj Karolini, u gradu Šarlota. U toku svoje nedavne posjete Banjaluci, profesor Hadžikadić je šetajući centrom našeg grada razgovarao s brojnim građanima koji su ga radosno pozdravljali i pokazivali veliku zainteresovanost za novo lice na političkoj sceni. Drevna tvrđava Kastel je bila predivna scenografija za intervju koji je profesor dao za jednu televizijsku kuću.Kako se u isto vrijeme u gradu održavao i Sajam kreativaca, članovi Platforme za progres regija Banja Luka profesora su obradovati unikatnim poklonom, tacnom ukrašenom tradicionalnom banjalučkom kerom.Banjalučka kera je, zahvaljujući entuzijasticama, upisana na listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa RS i nalazi se na listi čekanja UNESCO-a. Profesor se zahvalio za ovu pažnju i rekao da izuzetno cijeni rad ovih žena na zaštiti banjalučke kere kao kulturnog naslijeđa. Nakon kratkog predaha uz kafu sa prijateljima, profesor se zaputio u Kozarac gdje je posjetio Jusufa Arifagića, povratnika iz Norveške i poznatog privatnika iz Kozarca i kandidata za predsjednika/potpredsjednika entiteta RS na izborima 2022.godine.Profesor Hadžikadić je dao svoju podršku Arifagiću i drugim Kozarčanima, koji se ovih dana bore da po drugi put u 30 godina sačuvaju svoja imanja i pravo na život na ovim

prostorima.Naime, prema riječima Arifagića, trasa auto puta Banja Luka-Prijedor bi, po planovima vlasti RS i Instituta za gradnju, išla kroz naseljena mjesta,preko mezarja i vjerskih objekata, a ugrožena bi bila i dva velika preduzeća i 10 do 15 privatnih objekata bi bilo srušeno. Nema te situacije koja se ne može prevazići Profesor Hadzikadić je s radošću i razumijevanjem odgovarao i na naša pitanja: Da li Vam je bilo teško vratiti se u Bosnu i Hercegovinu nakon toliko vremena koje ste proveliu Americi i da li smatrate da BiH ima šansu da se izvuče iz ove teške situacije? Iskreno rečeno, nije bilo lako vratiti se u domovinu nakon skoro 30 godina provedenih u Americi. Nije bilo lako ostaviti djecu, unuke, prijatelje i posao (u smislu fizičke prisutnosti i komunikacije) i uključiti se u ovo političku umazaniju koja je prisutna u Bosni i Hercegovini. Ali, kada domovina zove, onda je nemoguće reći ne. Situacija u Bosni i Hercegovini je teška i svakim danom je sve teža, ali nema te situacije koja se ne može prevazići sa poštenim i sposobnim ljudima koji žele dobro ovoj državi. A takvih zaista ima mnogo, samo ih treba naći. To nije lako zato što su mnogi već napustili Bosnu i Hercegovinu, a dobar dio onih koji su ostali, moraju slušati partijske moćnike kako bi osigurali osnovnu egzistenciju. Smatrate li da je dijaspora bitan faktor razvoja i napretka BiH? Na koji način da je je više uključimo u same procese i kako se povezati?


Bez dijaspore nema dugoročnog napretka u Bosni i Hercegovini. Dijaspora je mahom obrazovana, situirana, umrežena u privredne i društvene tokove država u kojima žive i prilagođena životu u demokratskim i sređenim društvima. Njihova iskustva su neprocjenjiva za budućnost države. Na primjer, da dijaspora glasa sa svojim potencijalom od 800.000 do 1.000.000 glasova, mi bismo danas imali potpuno drugačiju političku, privrednu, društvenu, zdravstvenu, kulturnu i sportsku sliku u Bosni i Hercegovini. Dijaspori se mora dati prilika da investira, savjetuje i aktivno učestvuje u političkom životu Bosne i Hercegovine, kroz Ministarstvo dijaspore koje treba formirati na državnim nivou i kroz predstavnički rad u parlamentima, skupštinama i vijećima na različitim nivoima vlasti u cijeloj državi, što tek treba istinski omogućiti.

može biti multidisciplinarno, primjenjivo u praksi, edukativno i samoodrživo. To će biti mjesto gdje računarstvo i komunikacije, prirodne nauke, društvene nauke, humanističke nauke, privreda, kultura i sport mogu raditi zajedno da se ponude rješenja za društvene i ekonomske probleme društva. Takođe, mi ćemo pokazati kako se može uspostaviti povratna veza između obrazovanja, nauke i privrede, koja će rezultirati u progresivnom društvu gdje će svi građani imati priliku da se ispolje u svim dimenzijama svoga bića. Da bismo uspjeli u ovoj namjeri, izuzetno je važno da imamo podršku i učešće dijaspore u smislu eksperata, resursa i povezivanja sa najvažnijim institucijama svijeta.

Kakvu poruku imate za mlade, obrazovane ljude (Bosance i Hercegovce) u zemlji i inostranstvu?

Htio sam pokazati primjerom da se može i mora drugačije razmišljati o politici. To sam htio ostvariti putem ličnog primjera. Za to sam odabrao najvidljiviju političku ulogu: člana Predsjedništva, a to sam kao kandidat mogao ostvariti jedino u Sarajevu.

Mladi ljudi nemaju trenutno perspektivu u Bosni i Hercegovini. Obrazovanje često nije na adekvatnom nivou, kvalitetnih i dobro plaćenih poslova ima malo, a mržnja i podjele u društvu su skoro jedina tema infomativnih emisija u medijima. Društvo im duguje mnogo. Ali, isto tako, mladi duguju mnogo društvu. Moraju da se bore. Moraju da se politički angažuju i pokažu šta njihova energija i kreativnost mogu uraditi u saradnji sa iskustvom svojih starijih saboraca. Najlakše je tražiti, a najteže dati, iako je svima jasno da ljudi dobiju beneficije društva samo onda kada i oni daju svoj doprinos njegovom razvoju. Postoje li neki projekti na kojima radite, a na čijoj realizaciji bi vam naši ljudi iz dijaspore mogli pomoći? Upravo u ovom periodu radim na formiranju Instituta naprednih tehnologija koji je osmišljen kao mjesto gdje ćemo pokazati kako istraživanje

Zašto ste se vratili u Sarajevo, a ne u Banjaluku?

Kako provodite svoje slobodno vrijeme i da li biste nam preporučili neke knjige koje su vas posebno nadahnule? Slobodnog vremena u politici nema, sve je podređeno razmišljanju o boljitku države. Čitam stvari koje su vezane za razvoj društva, a to znači političke teorije, memoare, ekonomske analize, demografske procjene, privredne zakonitosti i zdravstvene i obrazovne inicijative. Što se tiče knjiga, mnoge su me dojmile, ali najviše one koje pokazuju kako se sva društva suoče sa problemima kada dozvole da društvene i osobne vrijednosti korodiraju. Zato mi je jedna od dražih knjiga ona koju je napisao još davno rimski car i filozof, Markusa Aureliusa. Radi se o knjizi “Meditacije”, koja na jednostavan i čitak način daje upute za najbolje osobine čovjeka i društva.

Š E H E R 31

BANJA LUKA


Iskrice života Kako je Štefan Kujundžić godinama ispisivao poetski dnevnik svoje obitelji, poručujući da samo za ljubav vrijedi živjeti!

Piše: Ismet BEKRIĆ Svaka banjalučka prognanička obitelj dio je jedne zajedničke drame, ali i priča za sebe. Jedna je ispričana i – stihovima. Ispisivao ih je, godinama, Banjalučanin Štefan Kujundžić, koji je za svoju obitelj mirnije utočište pronašao u Istri, u Červaru Poratu. Sjetne i sretne stranice njihovog života splele su se i među koricama jedne pjesničke zbirke, koju otac i deda Štefan nazva »Usidrenim iskricama života«. Poetski spomenar Na zadnjoj korici ovog poetskog spomenara čitamo da je Štefan Kujundžić rođen u Banjoj Luci 1938. godine, gdje je završio osnovnu školu, da bi obrazovanje nastavio u Istri u Pazinu, u gimnaziji Otokar Keršovani. Još »u mladim danima svojim poznatim krasopisom piše pjesme najčešće svojoj najvećoj ljubavi Aleksandri (Leki) s kojom ima sina Damira i kćer Sandru. Radnu karijeru proveo je po banjolučkim školama, a završio kao instruktor vožnje.« Najviše stihova Štefan je posvetio svojoj unuci Lauri i svojim unucima Bruni, Filipu, Mateu i Franu. Upravo su oni inicijatori da se

ŠEHER 32 BANJA LUKA

pripremi i objavi ova knjiga, u znak zahvalnosti za sve što im je deda pružio. A poklanjao im je beskrajnu ljubav, oni su njegove iskrice života koji sada svijetle i u stihovima: »Prije trinaest godina / Gordana i Damir dobili su sina. / Davno je svijet ugledalo to predivno biće, / A meni se čini da je bilo juče. // Mazili ga, pazili i mama i tata / Jer još nije imao ni svoga brata. / Znao je mali Bruno, / Da nas ima dosta što ga volimo puno...// Nakon pet godina manje jedan dan, / Znači točno na rođendan, / Poklonili su svome Bruni mama i tata / Pravog malog, živog brata.// Sad dolazi – to se zna: / Roditeljska ljubav dijeli se na dva! / Ljubomore zaista nije bilo, / I Brunu je mama često stavljala u krilo. // I danas – iz ljubavi – mama poželi da ih stavi / U svoje krilo kao što je uvijek bilo,/ Ali je poznato da ni jedna mama / Ne drži u krilu preko sto dvadeset kilograma // Rastu tako u ljubavi / Dedini unuci – ljepotani pravi, / Pored njih dvojice imam ja / I još ljepotana dva. // Najstariji unuk Bruno dobro zna / Da svaka kombinacija otpada: / On je prvi i tu prednost nikome ne da / Njegovim rođenjem postao sam deda.// Četiri dječaka – ta mlada generacija, / Moja su ljubav i preokupacija.


Jedna banjalučka poetska priča

/ Oni su moj san, moja java, / Istina je prava!« (Bruno i mi oko njega) // Lijepo su molili dragoga Boga / A Bog im želju ispunio; / U obitelj je došla curica, / Radosna, vesela mezimica. / A spustila se na sretnu granu; / Svi je paze ko malo vode na dlanu (Ispunjena želja)

I tako, nižu se lijepe riječi, da sačuvaju od zaborava svaki trenutak, u kojem se poetske rimovane pričice spliću u beskrajnu knjigu iz svakodnevnog života jedne banjalučke obitelji, koja je u sebi ne samo sačuvala, nego i osnažila ono najvrednije – bliskost, ljubav, dobrotu, toplinu, osmijeh. I sve je više tih »svijetlih točki u životu«, tih trenutaka koji se stapaju u zajednički album najljepših slika, pa čak i onda kad smo na njima malo tužni. »Usidrene iskrice života« zaiskriće, evo, i na stranicama našeg magazina »Šeher Banja Luka«, zahvaljujući Štefanovoj supruzi – Teta Leki iz vrtića, koja se i danas prisjeća najmlađih Banjalučana i njihovih imena, pa i njihovih malih nestašluka i velikih osmijeha. Uz knjigu je napisala da »vidite kako je moj Štefo potiskivao nostalgiju za B. Lukom koju je obožavao, i skrivajući bol zbog nesreće koja ga je zadesila (teškog invaliditeta). Uživao je u svojoj porodici i to pretočio u stihove. Te svoje pjesme slagao je u jedan album i nazvao ih ‘iskrice života’. Moja kćerka Sanda – učiteljica i unuk Filip dali su ih štampati i opet amaterski ilustrirali našim fotografijama«. U knjizi, na kraju, kao neki epilog, ostala je i Štefanova poruka voljenoj Leki: »Kad tuga život hoće da ti spriječi / I kada srce od bola puca, / Pročitaj samo pjesme prve riječi / I znaj da uz Tvoje još jedno srce kuca…«.

»Ako se o nečijoj dobroti radi, / Ne dolazi u obzir težina tijela, / Niti što o dobroti govori, / Već njegova ostvarena djela… Rado ću reći da ima ljudi, / Koji od srca pomažu druge. / I tu vrlinu ne daju na zvona, / Svjesni da su nekog riješili tuge…« (Iz knjige »Ukradene iskrice života«)

Iskrica života Jutros, jedući salamu, Teo pita svoju mamu: »Zar nije glupo ruke prati, Kad će se opet uprljati?« »Stvarno, sine«, na to će mati, »Zašto bi se uopće trebali prati?« Doručkovao je tek dopola, Amama sklanja sve sa stola. »Ej, što radiš«, zakuka Teo, »Pa tek sam jesti započeo!? »Nema potrebe, da se mučiš, jadan – Za ručak ćeš ponovo biti gladan.«

»Čistoća je pola zdravlja«, Do znanja mi mama stavlja. »To sam znao dok nisam bio ni đak. A sad te molim, daj mi doručak!« Kroz prozor se sunce smije Što Mateo znao nije Da sa mamom nema šale – Prati mora ruke male. I tako prođe još jedan dan, Koji se nikada vratiti neće. A bio je vedar – sunčan, Pun neke topline i sreće. Štefan Kujundžić (Iz knjige »Usidrene iskrice života«)

A drugujući s ovim osobenim spomenarom, poetopisom, osjetit ćemo i mi da nas zapljuskuje neka nježnost, toplina, pa smo i mi pomalo dio jedne porodice. Banjalučke. A tu banjalučku obitelj / porodicu / familiju povezuje i zajedničko pripadanje ne samo jednom prostoru, obalama Vrbasa i alejama, sjećanjima na godine kojih se nismo odrekli, nego i sve ono što nas više veže nego što nas razdvaja - ona svjetlost i dobrota u nama. I onaj miris lipa koji nas je ispraćivao kada smo odlazili kao prognanici, i dočekivao kada bismo dolazili bar na viđenja.

Š E H E R 33

BANJA LUKA


Bh građani u Velikoj Britaniji ne zaboravljaju rođendan svoje jedine Bosne i Hercegovine Tokom vikenda Bosanci i Hercegovci iz Derbija, Notinghama, Koventrija, Londona, Hertforda, Gildforda, Volverhamptona i drughi gradova širom Velike Britanije su se okupili u Birminghamu da dostojanstveno proslave Dan državnosti jedne i jedine nam domovine Bosne i Hercegovine. Ovo je datum koji uvijek simbolizira naše najviše vrijednosti te je potvrđen multietnički karakter i ravnopravnosti svih naših građana.

Delegati BH UK Networka su iskoristili priliku i uručili nagrade bh.građanima za dvadesetpetogodišnji doprinos u očuvanju bosansko-hercegovačke kulture . Program su završili sa nastupom folklorne grupe “ Mladost Bosne”, iz Birminghama koja je ponovo oduševila sve prisutne. Odjeveni u narodne nošnje su spletom igara uljepšali program, pod budnim okom koreografa Fahire Hasedžić, a mnogobrojna publika ih je nesebično nagrađivala aplauzom.

I ovog mjeseca novembra, BH UK Network je sa svojim članicama organizovao manifestaciju posvećenu obilježavanju Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Ovogodišnja manigestacija otpočeta je sa himnom. U ime domaćina, publici su se obratili dr Anes Cerić i Zaim Pašić, sa toplim riječima dobrodošlice i najavili obraćanje Jasmine Sarajlić, Ministar Savjetnik ispred ambasade Bosne i Hercegovine u Ujedinjenom Kraljevstvu. Program je vodio i svojim pjesničkim jezikom prisutne pozdravio čuveni mostarac krajiških korijena, naš dragi Mišo Marić, koji je nadahnuto govorio o BiH, njenom prazniku i prelijepoj djeci kojom je bio okružen.

Za nastavak dobrog raspoloženja pobrinuli su se specijalni gosti MIšo i Mile iz kultne grupe Mostar Sevdah Reunion i već uveliko poznat Sefer Haskić.

Upriličen je skroman kulturno-zabavni program od strane učenika bosansmohercegovačkih dopunskih škola Birmingham i Coventry. Učenici su se zajedno sa svojim nastavnicima potrudili da svojim recitacijama i pjesmama uveličaju za nas značajan dan. Prisutni su imali priliku uživati u njihovim raznovrsnim izvedbama na bosanskom jeziku. Nakon toga Emir Bolić, nastavnik BH dopunske škole u Birminghamu podijelio je uvjerenja učenicima bh.dopunske škole Birmingham te svjedočanstva i nagrade učenicima koji su završili osnovno obrazovanje u bh.dopunskim školama Birmingham i Coventry.

BH UK Network

ŠEHER 34 BANJA LUKA

Hvala na izvanrednim muzičkim izvedbama i odličnoj atmosferi. Druženje se nastavilo do kasno u noć, sa prijateljima, porodicom i poznanicima. Poštovani prijatelji, dragi Bosanci i Hercegovci, Sretan Dan državnosti Bosne i Hercegovine.

Lejla Solakovic Admin Officer & Event Coordinator Bosnia UK Network Bosnia House 36 Medley Road Greet Birmingham



Trodimenzionalni obožavaoci Foto: Goran Mulahusić

Tekst: Veseljko KOPRIVICA Starije generacije su u povjerenju prepričavale ovaj događaj. Svojevremeno se Josip Broz Tito vajkao ruskom ambasadoru kako ga sustiže starost i da svi, ma koliko bili slavni i vječni, moraju umrijeti. Jedan visoki partijski funkcioner iz Crne Gore, koji je prisustvovao razgovoru, požrtvovano je reagovao: “Druže Tito, dozvolite da ja umrem umjesto Vas”! Drug Tito je, kaže legenda, otpuhnuo tompusov dim u njegovom pravcu. Crnogorci i danas pominju gospodare iz raznih vremena. Za ovim najnovijim mnogi toliko izgorješe da im ne može pomoći ni Šaljićeva mast. Ovih dana saznasmo i za originalan dokaz obožavanja našeg sedmostrukog premijera povodom njegovog 53. rođendana. Nikšićanin Aleksandar Knežević dao je izraditi trodimenzionalni portret Mila Đukanovića na stijeni iznad svoje kuće, koji, kako se pohvalio, može izdržati narednih četrdeset godina svako vrijeme i nevrijeme. “Duh istine i slobode su glavni stubovi društva koji se oslikavaju u ličnosti Mila Đukanovića… Svjestan sam činjenice da mi je moj predsjednik, koga neizmjerno volim i poštujem, prvenstveno darivao slobodu, a od nje ne postoji ništa veličanstvenije”. ŠEHER 36 BANJA LUKA

Početkom prošle godine objavljeno je da je jedan član Savjeta mladih DPS-a na nadlaktici istetovirao lik predsjednika svoje partije. E, pa red je da se njegovim likom oslika bar jedna lovćenska strana! Knjigu hvalospjeva davno je dobio. Premijer pobjedničkog duha posvetila su mu dvojica Pobjedinih novinara. A Đukanović je lično promovisao na Beogradskom sajmu knjiga. Kakvo to zadovoljstvo ljudi nalaze u tome da budu poltroni? I kakvo je to zadovoljstvo da neko bude u njihovom društvu? “Crte udvoričkog mentaliteta nastaju u okviru podaničke vlasti koja pretpostavlja hijerarhijski princip po kojem se niži dodvoravaju višim, a ovi pak onima još višim od sebe. Udvorištvo je derivat podaničkog mentaliteta koji se zasniva na pokornosti i poslušnosti”, kaže sociolog Bojan Jovanović. Francuska riječ poltron znači kukavica, plašljivac i razmetljivac. Bez poltrona ne bi bilo ni moćnika. I niko nikad nije priznao da je poltron. Ali, svuda se oko nas množe kao amebe. ,,Transfer blama” je u punom jeku. Malo ko voli kad mu se protivrječi. Posebno onaj na vrhu bilo kakve hijerarihijske ljestvice. Nesigurnom stalno treba klimoglav da je uvijek u pravu. Hvali Glavnog što glasnije, i ne brini za karijeru – drevno je to pravilo. Kad se poltroni dokopaju vlasti, koja im je sveti cilj, postaju vrlo opasni. Potrebni su im još veći poslušnici no što su oni svojim šefovima. Strahuju da se ne vrate tamo gdje su nekad bili. Teško onom u ovoj državi koji im se suprotstavi. Takve moćnici i njihove sluge i ruže i tuže. Novinari Monitora dobro su iskusili i jedno i drugo. Sociolozi i psiholozi kažu da i za poltronstvo treba imati smisla i ta-


Politički i ostali poltroni lenta. Kažu i to da su muškarci darovitiji za poltronisanje od žena. Živi primjer za to je Milan Roćen, nekadašnji šef kabineta visokog partijskog funkcionera iz bivšeg crnogorskog rukovodstva. Umio je tako gordo da šefovima ponese tašnu, da mu ravnog nije bilo. A vrhunac dara demonstrirao je kad je jednog od funkcionera zaboljela noga. I on je danima uz njega šepao. I mic po mic, dogurao je do ministra inostranih poslova. Milo Đukanović je, kad je trebalo, pokazao smisao za hvaljenje nadređenih: ”Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije”. Tako je besjedio 1992. godine. Nije tek tako Meša Selimović zapisao: „Poltroni su đubre na kojima rastu sva zla ovog svijeta”. Danas je sve više onih koji opstaju ili napreduju u poslu dodvoravanjem. O tom udaru na ljudsko dostojanstvo smišljena je ova pitalica. Dok direktor čita referat, šta radi poltron koji mu ga je napisao? Aplaudira? Ne, hvata bilješke! A kada direktor iznenada padne u nesvijest, šta radi poltron? Nastavlja da čita umjesto direktora? Ne, i on pada u nesvijest! Direktor pada sa funkcije. Šta radi odani poltron? Pretrčava na drugu stranu? Ne, on je već na drugoj strani. To je šala u poređenju sa stvarnošću. Kada su savjetnici, šefovi kabineta, sekretarice, vozači, daktilografkinje… nakon takozvane antibirokratske revolucije u Crnoj Gori čuli da će im mladi, pametni i lijepi svima dati otkaz počeli su da plaču za starim rukovodstvom, a novo psovali na pasja preskakala. A kad je stigla vijest da će ipak biti pošteđeni – u holu zgrade Centralnog komiteta zaorila se pjesma i povedeno je kozaračko kolo u čast Momira Bulatovića, Mila Đukanovića, Svetozara Marovića… Pretpostavljate kakve su karakteristike ispisivali dojučerašnjem rukovodstvu? Ljudi bez zaštite, ukazuju sociolozi, spas nalaze u bespogovornoj poslušnosti i moralnom kukavičluku. Ko se ponaša drugačije, čeka ga ovo što je lijepo smislio aforističar: „Ostao sam pri svome mišljenju –

drugi odoše dalje”. Grabežljiva trka za privilegijama stvorila je od mnogih ljudi „moralne peškire” spremne da se uvuku pod skut svog idola, slažu se stručnjaci. Najporaznije je što su poslušnost i poltronstvo postali ono što se cijeni, a ne prezire. Rimski car Neron bio je, svjedoče istorijski zapisi, beznadežno netalentovan za poeziju, ali tokom dvadeset punih godina u Rimu i Grčkoj redovno je pobjeđivao na pjesničkim takmičenjima. Niko se nije usuđivao da mu ospori talenat. Kad ste pročitali negativnu kritiku o nekom crnogorskom pjesniku ili romanopiscu? Sudeći po hvalospjevima pravo je čudo kako svi nisu dobili Nobelovu nagradu. Nekad je bujalo i crnogorsko udvoričko pjesništvo. Posebno za vrijeme kralja Nikole. Istoričar Živko Andrijašević o tome je pisao prije trinaest godina, dakle prije nego je postao savjetnik Mila Đukanovića. I savjetovao: ,,Svi Vi koji vjerujete u svoj udvorički i pjesnički dar, treba da znate sljedeće…Udvoričkim pjesnicima ni jedna vlast nije ostala dužna, pa neće ni Vama. Zato pišite…“ Nije da nema onih koji su ga poslušali. Ne pišu baš svi poeziju, ali vlast nagrađuje apanažama sve koji je slave – akademike, profesore, novinare… Andrijašević navodi da je u pisanju udvoričke poezije prednjačio Radoje Roganović Crnogorac, “koji je baš pretjerivao u obožavanju Gospodara”. ,”Zlobne kolege su širile priču da mu je sam knjaz jednom prilikom rekao: ‘Aman, Radoje! Ustavi se malo’. A veseli Radoje, ne da se nije ‘ustavio’, nego je navalio još većom snagom. Knjaza je ‘skromno’ nazivao suncem, orlom, vitezom i junakom…” Kako tada, tako i danaske, što bi rekao narodni pjevač. “Nama ne treba Crna Gora poltrona, već slobodomislećih pojedinaca”, poručio je u nedjelju sa Cetinja Žarko Rakčević, prilikom formiranja Inicijativnog odbora Građanskog pokreta. Ko zna, je li vjetar odnio niz polje i taj apel, kao i mnoge druge slične.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på


Priče kraj vode Piše: Mersad RAJIĆ Pisati o Banjalučanima nije nimalo lagahan zadatak, a ni pos’o jer postoji tol’ko ispričanih a nezapisanih događaja, lijepih, ružnih, a i oni’ koji nisu ni lijepi ni ružni, ali su događaji koji su se dešavali po banjalučkim sokacima, mahalama, kafanama i gostionama, ulicama, rijekama, kafićima, igrankama i zabavama. Svaki moj boravak u rodnom gradu je posvećen istraživanju, traženju i slušanju raznih prepričavanja i na kraju oživljavanju nekog od tih događanja, njihovog vađenja iz prašine zaborava, prenošenja na papir nezaborava i vraćanju uspomena na te naše drage sugrađane i događaje koji su im ostali u dragom sjećanju. Ima tu i nekog teškog posla jer slušati druge kako pripovijedaju nešto lijepo, ponekad smiješno, ponekad tužno il’ ružno, ali sva vrijednost pričanja leži u činjenici da se nešto dogodilo vrijedno sjećanja i da su aktivni učesnici bili ljudi grada, čaršije, jarani, naše komšije il’ naši prijatelji. Evo još jedne istinite priče otrgnute od zaborava a ispričali su je živi akteri ovog događaja.

RAKIJA I RIBA : Svi koji su ikada slušali priče o ribarima i ribolovu naročito su često slušali o jednom divnom čovjeku ribaru, prijatelju, jaranu i nadasve velikom šaljivdžiji. Radi se o mom školskom drugu, mojoj generaciji iz ‘’B’’ il’ ‘’C’’ razreda osmogodišnje škole. Zaboravilo se jer bijaše davno! Školu su nekada, prije našeg dolaska u nju, nazivali ‘’Mala matura’’. Pored toga škola se je zvala i ‘’Šesta’’ škola, a kasnije nazvana (kao i sve što je kod nas vrlo česta pojava), promijenila je ime u školu ‘’Zmaj Jovinu’’, koja se nalazila između niskih zgrada ‘’Vodovoda’’ i gradske ‘’Mešćeme-suda’’ u ulici ‘’22. Aprila’’. Ul’ca je nazvana po danu kada je grad, napadom partizana, oslobođen od domaćih i stranih neprijatelja i okupatora. U tu školu smo išli zajedno. Njegovo ime je bilo Begović Fadil, a u čaršiji i među rajom, posebno među ribarima, bio je poznatiji pod nadimkom ‘’Ćelo’’. Pored Fadila-Ćele bio je još jedan ribar sa istim nadimkom ‘’Ćelo’’, škobaljaš, majstor kao i Fadil, u lovu na škobalja i ploticu i ostalu bijelu ribu. Jednom riječju, bili su obojica vrsni majstori u lovu ribe na plovak. To je bio Hasan Sarajlija sa istim nadimkom ‘’Ćelo’’. A ko je od njih bio bolji ribolova, sad je najmanje važno. Sa jednog kafanskog druženje, kojem su prisustvovali mnogi poznati banjalučki ribolovci, padala je još jedna odluka da se sutradan pođe na Unu u lov na škobalja. U društvu su se našli opet stari drugari, Sikirić Sead-Sika, zatim Burazorović Jasmin-Co i Enes ŠibalovićŠibal i, naravno, dva gore pomenuta ribara; ‘’Ćele’’, Hasan i Fadil. Zaista rijetka i izuzetna petorka u kojoj se nisi mogao odlučiti ko je bolji ribar iako je jednan od njih, Hasan-Ćelo, bio možda za nijansu iskusniji od ostali’. Ali otom potom. ŠEHER 38 BANJA LUKA

Dogovor je pao i uz razna prepričavanja lijepi’ i dragi’ sjećanja automobil je grabio ustaljenom linijom prema rijeci Uni, i kod mosta u blizini ušća u rijeku Savu bila je određena destinacija. Svi su bili ‘’naoružani’’ do zuba i spremni na bilo kakva iznenađenja koja bi ih mogla iznenaditi. Raspoloženje je bilo na nivou, opklade i dogovori su padali; ko će najviše ulov’ti riba, ko će ulov’ti najmanje, ko će prvi, ko zadnji ufatiti ribu, i sve skupa, to je spadalo u normalne razgovore i milje pred ovako veliku avanturu... Smijeha i šale nije nedostajalo a još kad se ponese ‘’poluvaka’’, obrazi pocrvene, jezik počne da se petlja po zubima a usta se osuše da nema pljuvačke ni da ruke okvasiš. Međutim, jedna od flaša je brzo iscur’la, ko da je imala rupu na dnu, a ostala je druga flaša i, kako su bili svi u formi da nastave, neko od njih je predložio da se druga flaša ne otvara dok se ne dođe na vodu. Kako rečeno tako i učinjeno. Auto ko da je znao kud treba ići. Mnogo su puta posjetili i lovili na Uni kod mosta u blizini ušća jer je teren obilovao mnogim vrstama bijele ribe i bio zahvalan za lov. Stigla je slavna petorka na odredište, potražila obližnjeg seljaka koji im je ponekad izdavao njegov čamac a koji su oni s vremena na vrijeme koristili za ribolov. Iako su bili velemajstori za lov sa obale, jer su mogli sa čuvenim banjalučkim koletom dobaciti i do sredine Une, ovaj su se put usaglasili da unajme čamac za ribolov jer ih je bilo petero. A peterica u jednom čamcu nije bio baš lagahan zalogaj. Treba biti majstor od zanata da se to uskladi. Čamac je vrtljiv, treba uskladiti zabačaje, pratiti plovke niz Unu, nastojati da se ne upetljaju i zamrse jer bi to bio skoro pa kraj ribolovu. Otpetljati nervozom zapetljane udice jer je uvijek neko nepažljiv i kriv za petljanje a još ako riba ‘’radi’’ onda većeg malera i belaja nema na vodi. Svi su oni svjesni šta ih čeka i svi se osjećaju pomalo neugodno ali su to majstori ovog škobaljaškog posla. Posjedali su u čamac tako da su dvojica bili na jednoj strani čamca, a trojica na drugoj.


Nešto naše, banjalučko, ribarsko mučni pogledi na tamu vode ne donosi ništa novo. Na pučini samo ljutit odsjaj sunčevih zraka koje se škrto, ali uporno, probijaju kroz pognuto granje, u vazduhu trome vrele struje, na nebu plavetnilo, a u njima olovna pustoš. U tom momentu, kada je većina počela gubiti nadu da će iko od njih otvoriti i probati cugu iz druge flaše, tada ‘’Ćelo’’, ali Hasan, naglo dade kontru i svi sa oduševljenjem popratiše njegov povijeni štap kao se savija izazvan sa otporom ribe. Onda su nepovjerljivo pogledali u štap zabrinuti da nije možda zapelo za dno i da ih Hasan ne zafrkava ali je vrh štapa bio živ a Ćelo ozbiljan.

Privezli su čamac na njihovo omiljeno mjesto, bacili sidro i počeli montirati štapove, kad je Šibal, koji je sjedio na lijevoj strani čamca sa Fadilom i Sikom, a Co-Jasminko je sjedio iznad Hasana progovorio i prekin’o čudnu i neuobičajenu tišinu na obali. - Odmah da se dogovorimo!- reče on pa nastavi. - Pošto je ostala samo jedna flaša ‘’poluvake’’ , da se nešto dogovorimo. Lovićemo bez mećenja (bacanja meke) pa ko šta ufati. Majstori smo svi ovog posla pa da i to isprobamo...šta velite na ovaj prijedlog?. Nasta nova minuta ćutanja, niko da progovori ni jednu jedinu riječ. Da li je trebalo to predložiti ili ne, niko nije bio siguran. A dolje, Una mirna, tamne je boje, sunce koje se pomalja kroz rijetku hrastovu šumu baca sjajne obrise lišća i šume i zasljepljuje im poglede. Svi su se pomalo unervoz’li jer, ko će bit’ cijelo dopodne a da bar jednu ne cugne? To pitanje je njih mučilo a kakve su im grlene dizne bile i ta bi flaša brzo otišla prazna niz Unu. Svi se pogledaše i sa teškim srcem prihvatiše ponudu. Dugo su razmišljali o svemu tome dok se neko od njih nije pobunio, a Jasminko, uvijek spreman za šalu, kaza: - Taj prijedlog nije zanimljiv bez nekog dopinga. Predlažem da ko uhvati ribu ima pravo da cugne jedan cug iz flaše. To im je povratilo povjerenje i volju za ribolov te se svi oraspoložiše i sa voljom je započelo ‘’udvaranje’’ rijeci Uni i molbe ribama da uzmu njehovu meku. Traženje bolje struje, pravog mjesta gdje bi riba mogla biti i gdje bi mogla uzeti meku. Ruksak sa starim kruhom je zadiven u špic čamca tako da ga niko nije mogao dohvatiti. Napetost je rasla, plovci su mirno putovali Unom. Činilo im se, ali nisu kazivali, da bi plovci slobodno mogli otići i do ušća u Savu ali ni jedan od plovaka nije se poigrao ‘’ronje’’ tj. nijedan od njih nije potonuo što bi bio znak da je riba napala meku. Nakon dužeg vremena, uranjanja u čest ribarski košmar, vjerovali su da je prošlo više od sahata vremena, a možda i više, il’ manje, teško je reći, jer u ovakvom mučnom iščekivanju da plovak zaroni pod vodu, vrijeme ponekada sporo prolazi i otegne se ko gladna god’na. Poneko od njih se odmar’o, valjda mu je to donosilo olakšanje, poneko pio vodu iz flaše bacajući poglede na punu poluvaku što mirno leži na sredini čamca, činila im se draga, ružičasta, tako da je svima bila na oku. kad bi samo gutljaj srknuli, vratila bi im se snaga i volja i lakše bi ispraćali plovke niz vodu. A tek da mogu liznuti malo ‘’gasa’’, bilo bi mnogo bolje. Nije da oni ne ‘’vjeruju’’ jedan drugom ali što je sigurno, a to je bolje, da je flaša svima jednako na oku. Sunce bijaše zašlo iza visoke hrastove šume, hladovina se prošir’la, a iz šumarka još uvijek pirka blagi vjetrić. Među granjem i po vrhovima drveća pospali posljednji trenuci mira, i s obližnji’ kuća i sa cijelog ovog zelenila oko njih, u svijetloj havi, klikće jedva primjetna ševa. Jato vrana grakće ne obećavajući ništa novo, ni bolje, lica su im uštavljena, suhoparna, a

Ostalima se povrati volja, nada i želja da se i u njihovim rukama nađe isto tako povijanje štapa i otpor ribe. Sa novim žarom, kao da su istom došli na vodu, pođoše ponovo zabacivati uz glasne komentare i čestitanja. Onda su ugledali kako je Hasan uzeo flašu, otčepio je i smireno potegao podobar cug praćen uzdasima ostalih. Ali im ne bi baš lahko kad su gledali kako Hasan srčano poteže veliki cug iz flaše i svima zastade dah od nekakve muke. U isti mah se sjetiše kako on ima ‘’veliku’’ grlenu diznu i kako je Hasanov cug pozamašan i bi im nekako krivo da je on prvi potegn’o iz zaostale flaše. Nastavili su lov i nedugo iza prve ribe Hasan ponovo dade kontru i druga se riba stade koprcati u njegovoj mreži ali i novi gutljaj iz flaše sleti niz njegovo grlo. Ubrzo, za drugom je došla i treća riba, treći gutljaj, i to bi se tako nastav’lo da Fadil nije posumnj’o da se ovdje ne radi o čistom poslu nego lopovluku i počeo obraćati pažnju na Hasana. Znali su oni da je Hasan majstor za bijelu ribu ali ni ostali nisu bili mačiji kašalj i da baš niko od njih ne ufati nijednu a Ćelo već vadi i četvrtu, što je bio znak da je ‘’Dara prevršila mjeru’’ i da to nisu bila čista posla. Usput, proradila je i ribarska sujeta. Oprezno, ne skidajući oka sa Hasanove lijeve ruke, koja je bila uz samu stranicu drvenog čamca, Fadil-Ćelo primijeti kako Hasan kradomice baca kuglice uz samu ivicu čamca. Znao je Fadil da to nisu bila čista posla pa dreknu: - Ah, tako se to radi i hinjski se meči riba...bobicama iz džepa a mi levati mislimo majstorluk je u pitanju!- dreknu Fadil i brzo zgrabi ono što je još ostalo čarobne vodice u flaši. Svi razočarano pogledaše u Hasana sa nepovjerenjem, al’ veće ljutnje nije bilo jer ih je nadmudrio iskusniji majstor. Bilo je malo i ljutnje al’ više smijeha i šale, sve dok nije iskapljena i zadnja kapljica iz flaše al’ bez Hasana-Ćele koji je samo u četiri gutljaja dobro ‘’načeo’’ status preostale flaše. Ne mogu a da ne priznam da je bilo mnogo i često ovakvih sitnih podvala, malih prevara među ribarima, za neke od njih to je bila duševna hrana kada bi uspjeli nadmudriti nekog od svojih drugara, ili cijelo društvo, podmetačina je bilo samo šale radi jer je bilo više ribara skloni’ šalama, navlakušama, podmetanju. Važno je, da nije bilo ljutnje ili mržnje zbog ovakvi’ podmetačina. I Sead-Sika i Jasminko-Co, ali i ostali za stolom, Armin, Edin i ja, svi smo se veselo i glasno smijali dok su Sika i Co pričali o ovom događaju koji vam, sa njihovom dozvolom, prenosim na papir. Možda i nije bilo baš sve ovako kako sam opisao jer je bilo teško pohvatati sve njihove riječi zbog hajke i smijeha za stolom u ćevapčinici kod Muje pored Vrbasa, ali je poenta u malom, nevinom i sitnom lukavstvu, namještaljci, s kojim se Hasan-Ćelo poslužio da dođe do cuge. Do slijedeće priče odmorite malo i čitajte i druge priče na Vremeplovu koje pišu naši sugrađani. Kraj... Š E H E R 39

BANJA LUKA


NJENO VELIČANSTVO! OD ROBINJE I REVOLUCIONARKE DO BARBIKE

Priča o ženi u historijskom i društvenom kontekstu je dramatična i potresno tužna storija o obespravljenosti, poniženjima i kontinuiranoj marginalizaciji. Iz današnje perspektive zvuči prilično neprihvatljivo i gotovo nerealno, kada se okrenemo oko sebe i vidimo da je slika u potpunosti drugačija i da je žena u velikom broju društava ravnopravna gotovo u svim sferama života sa muškarcima. Čak i ona slika iz ranije prošlosti ostavlja drugačiji utisak posebno u umjetničkim djelima nadahnutim ljubavlju prema ženi i njenoj ljepoti. Ona je to bajno biće sa zvjezdanim sjajem u očima, bijele i nježne puti i raskošnih slapova kose na divnim oblim ramenima... Ona je ta; puna nježnosti, topline i materinstva. Međutim iz današnje perspektive moderne, odlučne i uspješne žene i romantičnog lika koji graciozno šeta po najljepšim stranicama i slikama svjetske umjetnosti krije se istorija najdužeg ropstva i miliona nijansi ljudske i društvene opespravljenosti. * Živimo u godini 2020. i samo u tom prilično dugom periodu historije je u većini zemalja gotovo 19. stoljeća žene nisu imale pravo glasa. Novi Zeland je među prvim zemljama u svijetu, koja je omogućila ženama pravo glasa. Što se tiče danas moderne i demokratske države Švedske, godina 1919. se računa kao početak prodora demokratije jer je švedski parlament donio odluku o opštem pravu glasa i jednakom pravu glasa i za žene i za muškarce. Nakon izbora 1921. god. pet žena je izabrano u parlament. Čudi, da je zemlja svjetskih poznatih brendova, kao konditorijskog lanca Nestle, ekskluzivnih satova Rolex, farmaceutskih grupacija kao Roch i Novartis, bankarskog sistema sa najelitnijom klijentelom svijeta, svojim damama dala pravo glasa tek 1971. god. Teško razumljivo kada je u pitanju zemlja koja je dala 113 dobitnika Nobelove nagrade, od kojih su većina naučnici i koja je među prvim zemljama u svijetu ženama otvorila vrata univerziteta. Šta reći osim onog – bez komentara. ŠEHER 40 BANJA LUKA

Piše: Vasvija DEDIĆ BAČEVAC * Uopšte, do preokreta društvene uloge žene dolazi pod tragičnim i okrutnim okolnostima Prvog svjetskog rata, gdje njene sposobnosti i snaga isplivavaju na površinu i žene preuzimaju uloge na muškim područjima i zanimanjima, pa tako upravljaju plugovima, automobilima, tramvajima, izrađuju granate u tvornicama oružja, vode ekonomiju, primaju platu, protestuju za njihovo povećanje, kreću se svuda, puše, koriste i uživaju u nužno datoj slobodi. Poslijeratno vrijeme budi kod muškaraca nostalgiju za dobrim starim vremenima kada su žene bile samo majke i domaćice, tako da aktivno pokušavaju vratiti ženinu ulogu na staro. Naravno da je to bila nemoguća misija jer su žene već iskoračile na glavnu scenu društvenog i ekonomskog, a kao nagradu za tu neprocjenjivu ulogu u ratu, nekoliko evropskih država im je kao nagradu dalo pravo glasa. U historijskom vremeplovu dolazimo i do Njemačke u kojoj je Weimarski ustav dao pravo glasa, ali ga Hitler nakon dolaska na vlast i ukida. Šta i očekivati od čovjeka koji je gurnuo njemački narod u sunovrat a emancipaciju žena nazvao simptomima izopačenosti. Ženama se zabranjuje politički rad i skreće fokus na rađanje što većeg broja djece, što je zapravo obistinjenje arijevskog sna. Tu je i niz drugih zabrana kao upotreba kozmetičkih sredstava, nošenje modnih odjevnih predmeta, dijete za mršavljenje, pušenje, ali se preporučuje i popularizira sport. * Osnivanjem Antifašističkog fronta žena 1942.god. na kojem je sudjelovalo 166 delegatkinja iz svih krajeva Jugoslavije, utemeljivši najmasovniji pokret žena na našim prostorima koji je na jedinstven način doprinio borbi protiv fašizma, opštoj ravnopravnosti žena ali i slobodi i emancipaciji jugoslovenskog društva. Tekovine narodnoslobodilačke borbe i uloga žena u toj borbi su rezultirale snažnim i bogatim razvojem društvenih i političkih uloga i uticaja žena u jugoslovenskom društvu. Ona je bila ta koja je rame uz rame sa

drugarima, kolegama, muževima, gradila, liječila, proizvodila, učila, govorila, kreirala i činila sve da život bude ljepši, kvalitetniji i organizovaniji. Ona – drugarica, radnica, intelektulka, umjetnica i borkinja. Historija ljudskog roda je historija nepravdi i nasilja nad ženama. Ta formulacija je na neki način i bila osnova američke Deklaracije o pravima žena. Taj pokret počinje tridesetih godina sa zahtjevima za pravo glasa, a i kampanjom za oslobođenje crnaca i crnkinja. Kratko rečeno, borba za oslobođenje od ropstva, borba za ljudska prava, a protiv nasilja i nepravdi. Borbu, kampanje, akcije i aktivnosti koje su pokrenule američke žene ništa nije moglo zaustaviti pa je došlo i do velikih promjena koje su počele mijenjati položej žene u društvu tako da su SAD prve dozvolile ženama da studiraju u državi Utah 1850. god. i kao logičan slijed uskoro su dobile i pravo glasa. Ulazak žena u politiku i vlast u svijetu bio je jako spor. Prva žena u historiji SAD-a koja se kandidovala za predsjednicu 1872.g. bila je Victoria Woodhull. Bila je prva žena burzovni posrednik Wall Streeta i prva žena koja je govorila u Kongresu. U svojoj kampanji za predsjednicu države iznosila je programe o društvenoj zaštiti, jednakom obrazovanju za žene i naravno, pravo glasa. U svojim je zahtjevima bila daleko ispred svoga vremena. SAD su prve dozvolile ženama da studiraju, i to 1850. godine u državi Utah, a krajem stoljeća i u drugim državama. * Što se tiče buđenja svijesti u kontekstu razvoja demokratije i progresivnih društvenih procesa, ne možemo a da ne spomenemo Francusku revoluciju kao najvažniji evropski događaj u 18. stoljeću, čije tekovine živimo i dan danas. Francuska revolucija je i početak borbe žena za prava u društvo. Parižanke iscrpljene egzistencijalnom mizerijom i državnim nametima su hrabro i srčano činile veliki dio snage koja je 1789. pokrenula revoluciju zbog kulminacije nepodnošljivih uslova života u gradu. Žene su krenule u pohod na dvorac Versailles, u kojem


BITI ŽENA – NEKAD I DANAS

se nalazila kraljevska porodica, a učestvovale su i u napadu na tvrđavu Bastillu. To nije bilo prvo aktivno sudjelovanje žena u nekoj revoluciji (Amerikanke su sudjelovale u američkom ratu za nezavisnost), ali je tada prvi put javno i glasno izrečeno da i žene moraju dobiti određena prava. Godine 1791. Olympe de Gouges, glumica i spisateljica, objavila je Deklaraciju o pravima žena koja počinje rečenicom ”Sva ženska bića rađaju se slobodna i jednaka muškarcima u dostojanstvu i pravima…” Ona traži pravo na obrazovanje i politička prava, jer smatra da neobrazovanost žena muškarcima pruža opravdanje da im uskrate politička prava i veće nadnice. Žene su jednake u pravima samo na stratištu pa trebaju imati pravo i da budu izabrane u parlament. I sama autorica Deklaracije je završila na stratištu jer je kritikovala pogubljenje kralja Luja XVI. Uvidom u historiju i historijske dokumente možemo vidjeti da su muškarci nosioci svih najvažnijih državnih i društvenih funkcija u skoro cijeloj historiji. Oni su ti koji imaju građansku odgovornost, pravo na svojinu, pravo i privilegiju očinstva i svih mogućih sloboda u privatnom i javnom životu. Oni su ti koji formiraju političko društvo u kojem žene nemaju nikakvog direktnog uticaja. * Iz današnje perspektive čini nam se kao da smo oduvijek imale prava i bile ravnopravne sa muškarcima. Prošlost je prošlost i sama kategorija prolaznosti umanjuje svu dramatičnost i mukotrpni put koji su prošle žene da bi postigle ono što je elementarno svakom ljudskom biću: pravo na slobodu, odlučivanje, mišljenje i pravo izbora. U toj prošlosti koju čini skoro 19 stoljeća sve najvažnije odluke su bile u moći muškaraca tj. očeva, muževa i poslodavaca. Oni su ti koji su odlučivali o njenom privatnom, društvenom, ekonomskom i političkom životu. Teško prihvatljiva slika prohujalog vremena, koje se čini gotovo nestvarnom iz današnje perspektive, kada je žena ušla u sve segmente društva pokazavši i dokazavši svoje ogromne i kompleksne kvalitete. Ako samo pomislimo na Mariju Kiri, koja je osvojila dvije Nobe-

love nagrade; za fiziku davne 1903.god i za hemiju 1911. U toj plejadi žena koje su promijenile svijet je imponzantan broj žena, koje su svojim briljantnim umom, inovacijama, originalnošću, političkim radom i istupanjima uradile da zadnjih 200 godina beremo zlatne jabuke njihovog rada i borbe. Ali i u toj blistavoj slici vremena u kojem živimo imamo i nekih pojava koje idu u nekom drugom pravcu kao u nastavku priče o ženama. JUNAKINJE I BARBIKE NAŠEG DOBA Tange, seksipil i štikle Od kada je svijeta i vijeka žena je željela da bude lijepa i privlačna, da čuva i njeguje svoju ženstvenost i sve što joj je priroda podarila. I u bogatstvu i u siromaštvu ona je nalazila supstance, biljne i druge pripravke, kozmetička sredstva i puno toga da se njeguje, šminka i održava. Tako je bilo i biće dok traje svijeta. Da bismo shvatili neke pojave danas moramo se osvrnuti na nastanak lutke Barbike. Na ideju o takvoj lutki došla je Rut Hendler 1959. god. Od tada do danas Barbika je prodata u više milijardi primjeraka. Ime je dobila po njenoj kćerki Barbari. Barbika sa izgledom ljepotice postala je arhetip kalifornijske plavuše i često je bila na meti kritika, ali to nije umanjilo njenu popularnost. Sam početak izlaska lutke nije bio baš bajkovit jer su roditelji bili skeptični prema njenom tijelu sa izraženim grudima. Ali na scenu nastupa Ernest Dihter, koji marketinškim formulama pravi reklamu i uspješno nalazi put do dječijih i roditeljskih srca, uz pjesmicu: ”Jednog dana ću biti baš kao i ti, Do tada, znam šta ću raditi, Barbi, prelijepa Barbi, Praviću se da sam ti.” Jasna poruka je iznešena u zadnjoj strofi džingla kojim idealima odnosno idealu treba da teže djevojčice. Ideal graciozne i prelijepe plavuše, vitkog i perfektnog lica i tijela. Lutkasto savršenstvo koje baš u ovom informatičkom i svim mogućim znanjima bo-

gatom vremenu nalazi na plodno tlo i tako ekstravagantni san postaje java. Uobičajena pojava danas je ta da industrija ljepote želi od djevojke i žene da napravi Barbiku. Lice i tijela se silikoniziraju i plastificiraju da bi se dostigao ideal savršne ljepote sa lijepim i punim usnama, raskošnom platinasto plavom kosom, perfektnim grudima, tankim strukom i savšenim stražnjicama. Industrija ljepote i plastična hirurgija jedva postižu potrebe i zahtjeve budućih ljepotica, odnosno živohodajućih Barbika. Muškarci su naravno zadovoljni i ponosni da mogu na raznorazne načine uživati u toj ljepoti, pa makar se radilo o falsifikatu i imitaciji ljepote. Možemo da se bunimo i poričemo istinu, ali kič je uvijek nalazio svoje puteve da nam uđe u sve segmente društva i da postane neodvojivi dio našeg života a posebno na našim lijepim i autentičnim prostorima bivše nam domovine i balkanskog podneblja. Kič influensa i falsifikati su kao paukova mreža prekrili cijeli svijet, naravno i rodnu grudu graciozne lutke Barbike, bajkovito lijepu u biznisu i marketingu okorjelu Ameriku kao i nordijsku ljepoticu Švedsku u kojoj gledaoci imaju priliku da već od 2009. god prate realiti program: Holivudske žene. U programu se pokazuju švedske ljepotice koje su se udale za bogate i ugledne Amerikance. Njihova bivša djevojačka ljepota je prohujala sa vihorom ali novac im omogućava da kupe lijepi izgled i sve što žele promijeniti kod sebe u najpoznatijim klinikama za estetsku hirurgiju. Ono što je važno u ovom kontekstu je konačni produkt koji je vrlo čudna kopija čuvene Barbike... „ Barbi, prelijepa Barbi, Praviću se da sam ti!“ I upravo zbog toga i pored mukotrpnog historijskog procesa, puta od raznoraznih oblika ropstva dolazimo u situaciju da sve više djevojaka i žena žele da budu Barbike. Junakinje našeg doba nisu uspješne, inteligentne, nadarene žene već sljedbenice Barbike i Starleta. One zaljubljenice tangi, seksepila i štikli. One su junakinje i ikone našeg doba koje zasjenjuju tisuću i devet stotina borbe žena da imaju prava i da budu priznate kao ličnosti a ne samo kao lijepe figure za ukras, zabavu, industriju i sve što ulazi u taj paket. One su na naslovnim strana, o njima se piše i priča, one zarađuju i gaze sve svojim neboderskim štiklama. Sve što nam se dešava je stvar izbora. Svaki pojedinac je dio cjeline, dio konačnog ishoda. Mi biramo danas i formiramo našu stvarnost iako se često osjećamo bespomoćni. Neka industrije ljepote i kića jer i to je dio izbora koji mnogima donosi zadovoljstvo i profit. Sve je to lanac sačinjen od velikih i malih potreba i zadovoljstava, od naših predstava i navika, koje nam se nameću ili ih sami usvajamo. Život i ljudi su čudo neviđeno i recept da to razumijemo ne postoje. Sve je stvar izbora. Izbor je i pogleda unazad koji nam daje jasnu perspektivu razvoja ljudske svijesti. Ta slika je prilično dramatična i tragična. Dug je put da se prihvati i usvoji dobro, da se podiže i veliča pamet i istinska ljepota, da se kaže istina. Dug je put, prijatelji moji, a kao da smo se umorili!? Š E H E R 41

BANJA LUKA


STIHOVI KAO MOSTOVI

Uplela bih svoju ljubav Prijem pisaca iz Austrije u gradu Rodgau, s lijeva na desno, gradonačelnik Rodgau Juergen Hoffmann, članovi grada prijateljstva Rodgau-Hainburg a.D. Hannelore Hackbarth, Teresia Thomae, predsjednik kluba Hans-Peter Hermann, Erwin Matl, Ljubica Perkman,Gertrud Hauck, Maks Perkman, Jana Machčaova, Nahid Ensafpour, Šef odjeljenja za kulturu Winno Sahm, Vijećnik Michael Schuessler,und presjednik ureda za strance Baya Fara Sall.

Na večeri poezije u gradu Rodgau, u Njemačkoj, pjesma naše saradnice Ljubica Perkman kazivana je na deset jezika. Mnogo je naših sugrađana, saradnika i našeg magazina, koji u Evropi, pa i širom svijeta, svojim stvaralaštvom daju pečat i novim sredinama u kojima žive. Među njima je i pjesnikinja i prozaista Ljubica Perkman, koja već niz godina živi i stvara u Njemačkoj, u mjestu Rodgau. Njeni stihovi, kao i slike, jer se bavi i slikarstvom, na najljepši su se način utkali u program internacionalne književne večeri, u okviru septembarskih interkulturnih dana koji se održavaju širom Njemačke. Izložbom slika i pratnjom muzičara iz Turske, pjesnici i počasni gosti iz Hainburga-Austrije s predsjednikom kluba Autorenrunde Erwin Matl, Gertrud Hauck, Jana Mahacova iz Slovačke, Nahid Ensafpour iz Koelna čitali su svoje pjesme. Klavirska pratnja Csongora Berzaje stvarala je divnu atmosferu. Nedim Yeşilfiliz na Kanunu (citru) i Engin Eğilmez na Sazu (lutnji dugog vrata) stvarali su u pozadini tepih zvuka koji je tiho pratio poeziju. Veliki interes pobudile su i slike Ljubice Perkman, Nedima Yeşilfiliza i Güzide Sevin. Vrhunac večeri je bila jedna od najljepših pjesama Ljubice Perkman, koja je imala veliku ulogu u umjetničkom doživljaju večeri. Pjesma „Željela bih da sam pauk“ govori o čežnji za predenjem tanke mreže koja u ljubavi i miru obavija sve ljude i sva sela i gradove svijeta. Program je i završen tom pjesmom Ljubice Perkman koju je te večeri čitalo deset pisaca iz deset zemalja, na svojim jezicima. (Priredila Redakcija) ŠEHER 42 BANJA LUKA

Voljela bih Voljela bih da sam pauk, da razapnem zlatnu mrežu, da se ljudi tu prepletu, da se zbliže i povežu. Iako je nevidljiva razapeta mreža meka, tanke niti isplela bih od čovjeka do čovjeka. Voljela bih da sam pauk, i da pletem, pletem sada, nepreglednu, čvrstu mrežu, do svakoga sela, grada. Voljela bih da sam pauk, da opletem mrežu svijeta, uplela bih samo Ljubav, kad se javi, kad procvjeta… Ljubica Perkman



Argentinski tango

Piše: Beisa ROMANIĆ

Zahvaljujući gospođi Šemsi Bibić i njenom strastvenom osećaju i ljubavi za ples, u meni se probudilo divno sećanje, koje vadim iz svoje riznice...

Srednji stalež, fundament države, živeo je pristojno, radili smo u državnim institucijama, puni elana i nekakve kolektivne sreće i zadovoljstva. Sasvim je bilo normalno “skoknuti” do Trsta po krpice ili otići subotom u Peštu na večeru. Imali smo svoj glamur, koji nije zaostajao iza evropske mode...

Bile su to ‘80 - te, prošlog veka, odlučismo da proslavimo Marin rođendan, nas sedam “devojaka”, te ubrzo nakon kratkog dogovaranja, izvršismo rezervaciju stola i večere u poznatom i otmenom restoranu ‘’Niš’’ u Novom Sadu... Bilo je to vreme, imalo se, moglo se! Vladalo je neko blagostanje.

* Tako smo se spremale i za Marin rođendan i svaka u svome stanu prevrtala po ormarima, cipelarnicima, kutijama za nakit, policama gde je uredno bila raspoređena šminka i parfemi. Ništa nije smelo da promakne brižnom odabiru, kao da se nala-

ŠEHER 44 BANJA LUKA


Iz riznice sećanja zimo na ispitu ukusa i elegancije. Glamurozno obućene, doterane u esenciji svaka svoga, skupocenog parfema... Za takve prilike pozivale smo taksi i, kao po dogovoru, našle smo se pred rastoranom ‘’Niš’’, gde nas je, personalmente, ništa manje, dočekao gospodin Bogoljub, vlasnik restorana, i uz lep manir vlasnika i dobrodošlice, dopratio nas do stola. Restoran ‘’Niš’’, u to vreme, spadao je među elitne u Novom Sadu, sa više evropskog enterijera, sa ponekim južnim simbolom, koji se savršeno uklapao uz svilene zavese i brokatne draperije ukrašene satenskim mašnama i trakama, a sve u lepoj nijansi boje staroga zlata. Boguljub je često dovodio najbolje orkestre iz Niša u ‘’Dane niške kuhinje’’, a ove večeri svirao je orkestar Lepoga Jovice, a mi smo o tome već bile informisane. Prekriven belim stolnjakom od češkog damasta, veliki, ovalni sto se presijavao od luksuznog porcelana i srebrenog escajga, postavljeno za sedam dama, kao za sedam misirskih princeza. Veliki, kristalni luster stvarao je čaroliju pod različitim uglovima prelamanja svetlosti.Bio je to savršen ugođaj za dame našeg renomea.. Naravno, cela atmosfera u hotelu je bila iznaredno privlačna sa stolovima pripremljenim u perfektnom redu za večeru. Za aperativ, bile smo poslužene Martelom i to u stilu, kuća časti, a u znak čestitke za rođendan. Gazda restorana, Nišlija Bogoljub, imao je u to vreme najbolji orkestar sa vać pomenutim Lepim Jovicom i sve je obećavalo lep provod. Bile smo vesele, razdragane svekolikim ugođajem i nismo bile opterećene drugim gostima... sav svet se dešavao oko nas i za našim stolom, s primetnom aromom zadovoljstva i otmenosti... sve smo zračile snažnom lepotom, delovale moćno i nepobedivo. Večera je služena sa stilom, muzika diskretna, ugođajna, pevušile smo, pile šampanj i ustajale kraj našeg stola, plesale u slobodnom stilu uz naručenu muziku i to sve preko uslužnog konobara, koji je bio zadužen za naš sto... Birale se arije, kancone, romanse, starogradske, vranjanske...ehhh, pevale se ‘’Somborske ruže’’ za Zlatu, ‘’Jesen stiže, dunjo moja’’ za Vesnu, Marinka je poručila ‘’Mađarsku rapsodiju’’, a za mene pevao je Lepi Jovica ‘’Caro N’grato (Neverno srce) – Katari ‘’. To je bio moj muzički poklon Mari za njen rođendan. Dakako da je bolelo, jer imao se i razlog da boli...džaba ti pesma, ako ne dodirne srce i ne pokrene lavinu emocija... * Jednog momenta spazili smo uočljiv dolazak mlade, izuzetne žene, vrlo elegantno obučene u španskom stilu, sa strogo začešljanom, crnom kosom, ukrašenom srebrenim češljevima s ornamentikom...u njenoj pratnji su bila dva visoka, lepa i takođe specijalno doterana čoveka. Seli su nedaleko od nas za sto označen sa ‘’Rezevisano’’. Imali smo pogled na njihov sto, ali i oni na naš. Značajno smo pogledale jedna drugu i nastavile našu feštu za naš groš. Međutim, stvari su se počele odvijati mimo našeg scenarija, nekako svojim tokom, spontano kao neko bezgranicno trajanje, oko nas zrače jaki odsjaji, duboka radost. Dama u crnoj haljini, španskog stila dostojanstveno je otišla do orkestra, a njena pratnja, stasiti momci, pomerili su njihov sto, oslobađajući prostor... Lepi Jovica je najavio španski štim i dama je stala na podijum kao izvajana figura od tamnog granita, sa uzdignutim rukama i glavom, momci su joj davali takt melodičnim dlanovima...bože moj, mi se skamenile, ne dišemo...i odjednom mlađi pratilac ide prema našem stolu, s manirnim, brzim naklonom, pruža ruku prema meni...a jaaaa, nema me !!! Stojim ukopana, kako me on postavio, muzika baršunastim tonom dolazi do mojih ušiju i ja plešem, plešem u ritmu argentinskog tanga, vođena rukom magičnog virtuoza ozbiljnog, prelepog lica...Pitam se JA , ko to tamo na podijumu tako savršeno pleše sa nepoznatim muš-

karcem... Nakon Večnosti koja je trajala 4-5 minuta nađoh se na svojoj stolici sa rukom u zraku, koja se pušila od vreline njegovih usana stavljenih u znak zahvalnosti za ples. Taj argentinski tango dugo je u meni palio i žario moju emociju, a i moje telo. Zapravo u meni je ostao jak utisak da sam ja, koja nisam bila neki partner u plesu, to veče, na podijumu restorana ‘’Niš’’, plesala svoj prvi i zadnji, pravi argentinski tango, savršeno bez ijedne greške u koraku, vođena temperamentom prelepog muškarca, kojeg sam videla prvi put u životu i nikada više!... Osećala sam u sebi Natašu Rostovu, njeno lupanje srca, kada je plesala svoj prvi vals sa Andrejom Bolkonskim pa i sada, dok ovo pišem, u mome telu treperi lakoća pokreta muzičke vizure, i osetim baršunasti dodir Altajevih ruku i vidim taj prodorni pogled prikovan na mome licu...Sećanje koje se pamti dugo i verovatno se nikad ne zaboravlja... Drugarice su me zadivljeno gledale i pitale gde sam to naučila, a ja još u zanosnom čudu odgovaram da sam prvi put plesala argentinski tango. Prekrasni trojac u elegantnim, crnim odorama, gotovo pod komandu digao se i, uz naklon prema našem stolu, napustio restoran. Inače, argentinski tango je improvizacija, kombinacija ritma i pokreta, a njegovo poreklo se veže za ples robova iz Afrike...Neki ga zovu kubanska habanera, pomešana s evropskom polkom i verovatno je jedan od najstrastvenijih plesova. -Gospođo, pričao je Bogoljub, pozvani ste na doručak u hotel Park, evo Vam vizit karta od gospodina Altaja... Dugo sam razmišljala o tom neverovatnom događaju, o nepoznatom, tamnoputom, prelepom mladiću, koji nosi ime planine u Evroaziji, prastojbini mongolskog naroda... Altaj, planina koja ima ljubavni kamen... Altaj, kao mesečeva svetlost, kao univerzalna svetska simbolika lepote... Novi Sad

Š E H E R 45

BANJA LUKA


Knjiga kao nezaborav Uz 25-godišnjicu smrti liječnika i književnog stvaraoca Alje Kapidžića: Prolaze godine, ali ne i ova naša vrela dženetska.

Priredila: Redakcija

Krajem ove godine navršava se 25 tužnih godina od odlaska velikog čovjeka i Banjalučanina, humaniste i literanog stvaraoca Alije Kapidžića; rođen je na dan kad je rođena i njegova i naša domovina Bosna i Hercegovina (25. novembra 1943. godine), a sklopio oči u tuđini, u Malmeu, u Švedskoj, kao prognanik, tužan što više nije mogao raditi svoj plemeniti posao liječnika. Odmah po potpisivanju Dejtonskog mirovnog ugovora htio se vratitit u svoju domovinu, pa je u decembru 1995. bio i u Bihaću, u želji da pomogne tamo gdje je i najpotrebniji, i da, kako je pisao u jednom pismu, neposrednim radom »spasi svoje liječničko znanje i umijeće od tihog propadanja, ali ni tamo… nisu me htjeli«. Knjiga kao dar i uspomena U tim, prvim, godinama izbjeglištva i traganja za novim duhovnim odsjajima života, Alija Kapidžić je razmišljao, želio, da »svoje dosta obimne radove i rukopise«, koje je uspio spasiti, »zajedno sa ovdje nastalim novim rukopisima«, pretoči »u jednu knjigu koja bi bila zanimljiva po tome što bi me prikazala kao svestrana autora«.

pisano ima vrijednost koja će njega zadovoljiti«, napisao je Kapidžićev prijatelj iz mladosti i »Orhideje« književnik Kemal Coco. »Trebalo je imati mnogo hrabrosti i mudrosti i objavljivatiu humorističke priloge u vrijeme kada ‘tome vrijeme nije bilo’. Raznovrsnost koja je krasila ovog pisca u stvari njegovo je izlijevanje unutrašnjeg nemira…« Publicista Bedrudin Gušić sjeća se posebno Aljinih pisama koja su u njemu ostavila neizbrisiv trag: »Osim nadahnutih sadržaja, bila su zanimljiva i po tome što su pisana svima nama haman zaboravljenim nalivperom, te zadivljujuće lijepim rukopisom. Neka od njegovih pisama su bila uobičajena, takoreći kao svakodnevni muhabbet, a neka je i sam nazvao neobičnim. Ali, u svima je dominirala nostalgija za Domovinom i rodnim gradom. Alijina duša bi u jednom od brojnih pisama znala propjevati ovako: Hoćemo li konačno u Bosnu, kući? Ili se ovako, bez života, po tuđini vući? Da se vratimo puni smo htijenja, ali šta mari kada se sve dolje , u Banjaluci, sporo mijenja…?« Naviru sjećanja

Takva knjiga ipak je ugledala svjetlo dana, ali Alija Kapidžić nije dočekao da je lista u svojim rukama. Tu knjigu pripremili su, i objavili, Alijini prijatelji, Banjalučani u Malmeu, zajedno sa udruženjem »Banjaluka« u Londonu. Izbor iz poezije, proze, satire i humora kao da je izvirao iz nekog posebnog vrela nadahnuća i sjećanja, pa je i sam naslov bio u tom znaku: »Kao vrelo dženetsko« (2002.). Izdavač knjige je bio AARiS iz Kastava (Hrvatska), gdje je tada živio novinar i publicista Aleksandar Aco Ravlić, koji se pobrinuo i za lijep grafički izged ovog izdanja. U uvodu u ovu knjigu čitamo da je iza našeg sugrađanina ostalo »ovo njegovo djelo koje je, na neki način, i priča o njemu, ali i o nama, knjiga koja je dar i uspomena i sjećanje i – naš i njegov – nezaborav«. Knjiga »Kao vrelo dženetsko« tako nas trajno sjeća na plemenitog čovjeka, ljekara, humanistu, supruga i oca, ličnost koja je živjela s nama i koju nećemo i ne želimo da zaboravimo«. »Raznovrsnost ovog rukopisa je i najbolji svjedok o njegovom autoru: piscu kojeg je sve zanimalo što pripada čovjeku i čovjeku koji je o svemu pisao, ali samo onda kada je on sam sebe uvjerio da naŠEHER 46 BANJA LUKA

»Promatrao je ljude očima istinskog prijatelja« naslov je teksta publiciste, novinara i urednika Aleksandra Ace Ravlića, u kojem se oslikava cjelovita Kapidžićeva ličnost, od odnosa prema poslu, prijateljima, do ljubavi prema svojoj obitelji: »I ova knjiga (»Kao vrelo dženetsko«) bjelodano potvrđuje s koliko se ljubavi Alija Kapidžić Alkap odnosio prema svojoj obitelji, majci koju je osobito cijenio i volio, supruzi Mariji – Maji, djeci. Sve ih je neizmjerno volio. Volio je i kao najdraže svoje: rodni grad – ljepoticu na Vrbasu, Banjaluku i domovinu Bosnu i Hercegovinu. Sve to bogatstvo, ta neizmjerna i vidljiva ljubav, oslikavala je njega kao istinskog domoljubnog čovjeka, u užem i širem smislu. Stoga mu je izuzetno teško palo što je pred valom nasilja i zlih namjera, morao napustiti svoj dom, rodnu Banjaluku i domovinu Bosnu i Hercegovinu i postati beskućnik jer, čitajući Crnjanskog, znao je kako su muhadžiri, uvijek i svugdje, beskućnici, kojima neko treba pružiti pomoć.« Pjesnik i novinar Idriz Saltagić poznavao je svoga vršnjaka Aliju Kapidžića maltene od malih nogu, od prvih zajedničkih odlazaka na


Sjećanja obale Vrbasa, te gimnazijskih klupa i zajedničkog pripadanja pisanoj riječi: »I ponovo se otvaraju stranice naše zajedničke knjige, naviru sjećanja, ona naša vrbaska i banjalučka. Javljaju se slike onih naših ulica djetinjstva, naših kuća gdje smo rođeni, njegove iz Ulice 22. aprila, moje iz Irfana Gvožđara, ulica koje su bile sasvim blizu, u kojima smo igrali krpenjačom, kroz koje smo trčali ko će prije i iz kojih smo se spuštali prema Studencu i Medreskom brodu, na naša mjesta i naše sedre…Naviru sjećanja na dane studentske, na vrijeme koje smo opet zajedno provodili na raspustu u našem gradu, dolazeći žuđeno, on iz Zagreba, a ja iz Sarajeva…. Naviru sjećanja na godine izbjegličke, godine zla, tjeskobe i neizvjesnosti. Odlazili smo, morajući, iz svoga grada, a da se nismo ni vidjeli, ja u jesen 1992., a on kasnije..Prolaze godine, ali ne i ova naša vrela dženetska. Ostaju tragovi - pjesme, priče, šale, poruke. Ostaju sjećanja, i bolna i vesela, ostaju godine tuge, godine nade, godine nezaborava. Među nama evo i njegove knjige, da nas sjeća i podsjeća, da u nama ne prestanu nade i ne ugasne vjera u ljude i čovjeka.«

Alija Kapidžić: Pjesme KAO VRELO DŽENETSKO

Prohujalo je doba igre leptira, lakog leta od cvijeta do cvijeta, čak je i cvrčak zaboravio da svira opojne pjesme travama ljeta.

Pjesme Alije Kapidžića

Sa snom kao na javi… Našeg sugrađanina i prijatelja Aliju Kapidžića znali smo kao dobrog liječnika, sugovornika i humanistu, koji je svoj život i svoje djelo utkao u najljepše, najplemenitije stranice banjalučke bajke, a sada ga, na stranicama njegove knjige, njegovog i našeg vrela, otkrivamo i kao tvorca nadahnute, slojevite literarne riječi – kao osjećajnog pjesnika i novelistu što traga za sjajem unutrašnjih slika i značenja. Svoja umijeća rimovanja Kapidžić je pokazao i ranije, u brojnim epigramima i humorističkim pjesmama, a prognanička tuga i nostalgija rađaju nove umjetničke vrijednosti – pjesme koje zaslužuju da se zberu među koricama posebne knjige, istinskog literarnog prvjenca. Iako većina pjesama, nastalih u godinama strepnje i progonstva, tuđine i otuđenosti, ima polazište u patnji, (»patnja ima svoje korake i svoje vrijeme«), u tom duboko ličnom osjećanju iz kojega pjesnik Alija Kapidžić nastoji da izađe s dostojanstvom, u tom rimariju i lirskom dnevniku ipak nas zapljuskuje život kao pobjednik i život kao vječito vraćanje. (Ismet Bekrić, iz pogovora knjige »Kao vrelo dženetsko«)

Minulo je vrijeme mirisa đula, raskošnih latica kao i duša sama, ne glasa se više ni sahat kula, život je prestao da bude drama. Otišle su godine kada se sniva i san, kao plod, na suncu zori, samo misao o Bosni živa, k’o dženetsko vrelo mehko žubori.

Aleja djetinjstva Sjećam se jedne aleje u kestenovom cvatu, suncu na dohvatu, pamtim stara stabla u dugačkom redu, predata nedogledu, vidim bujne krošnje za ptičja sijela, gdje se pjesma plela, opažam lišće u ruhu jesenskom žutu, mekani sag na putu… Sjećam se te aleje i slike se njene u duši roje. Ali čemu? Kad ona više ne osjeća korake moje. Alija KAPIDŽIĆ Š E H E R 47

BANJA LUKA


ADVOKATSKA LEGENDA

SILVIJE DEGEN, GOSPODIN SA LEPTIR MAŠNOM, VOLIO JE DOĆI I U BANJU LUKU Foto: Ognjen Karabegović

Piše: Ozren TINJIĆ Početkom 80-ih godina selim se iz Banje Luke u Zagreb. Nisam bio baš u zavidnoj situaciji. Dijete, supruga, ”podstanarski” život kod njezinih roditelja, bez posla i još nesvršeni student prava. Sve ljepše od ljepšeg. Mislim da sam, u to vrijeme, bio jedini Banjalučanin koji je živio u Zagrebu, a vanredno studirao u Banjoj Luci. Medjutim, kako sam, i prije selidbe, honorarno pisao za ”Oslobođenje”, sarajevske ”Večernje novine”, ”AS” i ”UNU”, stvorila mi se mogućnost da pišem iz Zagreba i, naravno, zaradim koju kintu. Tek da drugima nisam na grbači. No, valjalo je ”uploviti” u političke, sportske, kriminalne, privredne, kulturne i ine vode ovog velegrada. Trebao mi je neko da mi ”otvori” njegova vrata. Listajući svakodnevno novine zapazio sam da gotovo nema dana da se u njima ne pominje ime advokata Silvija Degena. Neki znanci mi rekoše da je on svakodnevno u kafani ”Lažni svjedok” u neposrednoj blizini Okružnog suda. Odem jednog dana tamo i imam šta vidjeti. Klijentela zaista raznolika. Od sudija, tužilaca, kriminalaca, ŠEHER 48 BANJA LUKA

advokata, pa do policajaca. Odmah sam zapazio Silvija po njegovoj čuvenoj leptir mašni. Čak sam ga kasnije u sali pitao da li s njom ide i na spavanje!? Elem, prišao sam mu, predstavio se i opisao situaciju u kojoj se nalazim. Da li zbog mog nastupa ili nečeg drugog, pristao je i tako je naša saradnj postala gotovo svakodnevna. Vremenom smo postali i kućni prijatelji. Uz njega sam bio prvi na izvoru informacija o svijetu kriminala, upoznao me je, recimo, sa Ćirom Blaževićem koji će me uvesti u svijet sporta ili političarima poput Stipe Mesića. ”Klupko” mi se počelo polako odmotavati, pa su i urednici u Sarajevu ne mali broj puta ostajali u čudu na moje tekstove. Sjećam se i mog teksta o čuvenom napuštanju HDZ-a Mesića, Manolića i De Goricije. A sve zbog Tuđmanove politike prema BiH! NA VRHU SVIJETA Ono po čemu će ostati zapamćen u pravnim krugovima jeste Degenovo zastupanje - odbrana Andije Artukovića, ratnog zločinca iz NDH. Zajedno je sa beogradskim advokatom Srđom Popovićem i zagrebačkim, Željkom Olujićem započeo ”nemoguću pravnu misiju”. Sjećam se kako ga je na jednoj od novinarskih presica jedna novinarka pitala kako može braniti ratnog zločinca!? ”Ja ne branim djelo, već čovjeka!”, kratko joj je odgovorio Degen. Potom je tu bilo zastupanje u maratonskom postupku Azema Vlasija u Prištini. I još niz drugih…


Banja Luka - posao i odmor Silvije Degen se bavio i politikom pa je bio predsjednik svoje stranke ASH (Akcija socijaldemokrata Hrvatske). Dugi niz godina bio je predsjednik udruženja Zagrepčana. Na izborima za gradonačelnika Zagreba tijesno je izgubio od Milana Bandića. I ne samo politika, prijateljujući s prof. dr. Asimom Kurjakom, zajedno pišu, jedan sa medicinske strane, a drugi sa pravne, knjigu ”Pravo na život i pravo na smrt nerođenog djeteta”. I kad spomenuh cijenjenog doktora, tu su i njihova nezaboravna druženja sa Mersadom Berberom i Ivom Pogorelićem. Što u Dubrovniku a što u Zagrebu. ODMOR U BANJOJ LUCI U Banjoj Luci se vrlo brzo saznalo za naše prijateljstvo. Slijedili su pozivi i znanih i neznanih da urgiram kod Silvija, te da preuzme neki slučaj. Najčešće je bila riječ o krivičnom pravu. Slijedio bi naš odlazak u grad na Vrbasu. Omiljena mjesta su mu bila ”Studenac”, čiji je vlasnik tada bio Izet Beganović, a za večeru nezaobilazan je bio ”Sirano” u Rudarskoj. Međutim, ono što mu je na Studencu najviše pasalo, bila je terasa sa prekrasnim pogledom na Vrbas i bezbroj susretljivih Banjalučana svih ”fela”. Ne mali broj puta se znalo dogoditi da Silvije odluči da prespava u hotelu”Bosna”. Jednom prilikom, sjećam se, rekao mi je kako se u Banjoj Luci, bez obzira koliko spor bio kompliciran, pravo odmori. Ponajviše od Zagreba i njegove vreve. Drugo odmorište mu je vikendica u Pušći, seocetu nadomak Zaprešića gdje se, uz obavezno vino, odmara sa komšijom i prijateljem Stipom Mesićem.


STARI DRUGOVI, NOVA GOSPODA I BIJELO JAGNJE

Piše: Mišo MARIĆ

kao i prošli put, komodat ću se kod Mostaraca Ramića. Hamice, Seke i Saše. Kod Hamice u Mostaru, na Luci birvaktile po danu sam išao na peksimete a iza ponoći smo po Lenjinovom, nakon ljetnje oluje, s Bobom Stefanovićem vraćali u gnijezda goluždrave, žutokljune ptiće... I noćas, kad Sarajevo usni, osvanućemo u Omladinskoj 48, u Vogošći, sjećajući se Bobe, ptića kojim su krila davno porasla i nas negdanjih, kojim su opala... Prijatelji i uspomene prežive sva nevremena i sva bezljuđa. Sarajevo još vida svoje rane. Rane Sarajeva zarastaju brže od mostarskih. Mnogo srušenog je opravljeno, mnogo novog izgrađeno.

Kao i sve naše ljubavi, gradovi su lijepi na razne načine. Sarajevo ljubih i hodoljubih u njega zbog snjegova, fasada, televizije, jedne žedne pjesme i prijatelja. Snjegovi Mostara poprše rijetko i škrto kao vanila šećer po sirotinjskoj halvi. Snjegovi Sarajeva, česti i obilati, zasipali su me sjećanjem na petrovačko djetinjistvo... Ljepšeg sjećanja, od djetinjstva, nemam. Volio sam fasade Sarajeva. Baščaršije, Obale, Titove... Karavane minulih vijekova od Saraja do Holiday Inna oslikale su se i potpisale na njima. Tu živu monografi ju listah s ljubavlju. Uvijek sam mislio da me bar malkice ljepše pročitati i čuti, nego gledati ali sam TVSA volio. Jedina moja ljubav koja me nije ništa koštala. Naprotiv. U Sarajevo stigoh, kao dijete, kroz kapiju pjesme. Prvi Sarajlija kojeg upoznah na radiju marke “Kosmaj” odsevdisa kako ide s bijelim jagnjetom, na Bembašu, na vodu. Počeh maštati da ću i sam, kad porastem, ići sa Sarajlijama na tu vodu i voditi bijelo jagnje sa sobom. Dogodilo se da na Bembašu nikad nisam otišao, a u Sarajevo jesam, često. Poslom, prijateljski i u kombinaciji. Prvi put kad odoh ponudili su me da idemo na jagnjetinu. Mi smo jedini narod na svijetu koji mladunčetu od ovce tepa jagnjetina. Nisam. Zbog onog bijelog jagnjeta što u pjesmi ide na vodu. Išli smo kod Haseta na ćevape. Poslije, svakim odlaskom bilo mi je jasnije da sve što volim ne počinje i ne završava između dvije mostarske malte, dva mostarska brda, uz dvije mostarske vode. Susreti sa Sarajevom naučili su me da prijateljstvo ne mari za zemljopis. U Sarajevu, rijetko, konačih u hotelima. Čekala me prijateljska kod Kemice i Branke, Šibe, Davora, Dževada Delalića... Gradovi u kojim ne rezervisah hotelske sobe, moji su gradovi. Ovaj,

Bivši Željeznički školski centar sad je “Grand hotel”. U kojem, uveče, susrećem Mostarce sa sarajevskom adresom. Svake godine upriliče druženje uz mostarski praznik oslobođenja 14. Februar. U Sarajevu susrećem više Mostaraca na jednom mjestu, nego za čitavog boravka u Mostaru. Čak je i odozdo stigao pun autobus. S bivšim predsjednicima SO-e, trenutnim gradonačelnikom Jahićem, predsjednikom Gradskog vijeća, Milanom Jovičićem i SUBNOR-a, Alijom Bijavicom. Doajen mostarskih čelnika je Braca Andrić, jedan od ponajboljih od kad je Mostara. Dijelim stol s Avdom Zvonićem, Jovom Poparom i Milivojem Gagrom. Sarađivah, rado, sa svima. Posljednji predratni i kratkoratni gradonačelnik Gagro mobilisao me u Krizni štab za glasnogovornika. Gdje jedino Jole Musa i ja nismo bili uniformisani. Za Jolu nije bilo tako velike, za mene tako male maskirne. A kao glasnogovornik bijah tako-tako. Glasniji su bili topovi s brda i bitange iznutra. U opštoj frtutmi niko me nije mogao čuti. Žao mi što na skup sarajevskih Mostaraca nije došao Vlado Smoljan. Kad je bio predsjednik SO-e zadužio je Mostar s dva javna sata i modernom ćenifom. Dan po otvorenju gledah kako je zapišavaju s leđa, iz parka kod Gimnazije. Kad su se stekli demokratski uslovi, oneredili su se po čitavoj čaršiji, krvavo... A Vlado je pisao pjesme, stidljivo a prelijepo. ...Susrećem Ibru Koludera, Burija Bijedića, Ivana Kordića, Dragu Marića, Stipu Rozića, Bedžu Mesihovića, Zorana Kazazića, još neki poznat svijet. Jedni su ostali isti. Njihov jezik je isti, njihova duša je ista, njihova misao je svenarodna. Oni još predstavljaju Mostar. Drugi predstavljaju svoje nacione. Njihov jezik je drugačiji, u njihove duše

Foto: Mirsad Filipović

50 Š E H E R

BANJA LUKA


nisam zavirivao, njihova misao odavno mi je daleka. Zajedničko je da su im po kosi popadali snjegovi i da smo, nekad, bili drugovi. Drugova je ostalo malo. Pokušavam objasniti da sam ostao drug jer se od imenice “gospodin” ne da izvesti glagol “družiti.” Gledaju me s nedoumicom. Ivan Kordić me gleda veselo. Kaže kako se vraća s prijema: - Mišel, nisi se ništa promijenio - laže me ljubazno. - Ni ti - uzvraćam istinom. - I ostavih te isto tako veselog prije deset godina. Prof. dr. Bedžo mi argumentovano objašnjava da dr. Prlić treba u Hag... Buri me nagovara da se vratim. Za njega nisam ni drug ni gospodin. Samo Mostarac, izbjeglica. Mostarci koji žive i rade u Sarajevu, fi no su raspoređeni. Ništa novo... Od Mostarki koje žive u Sarajevu prvo me obradova prof. dr. Selma Ferović. Predaje na Muzičkoj akademiji i Pedagoškoj. Mnogo prije nje u muziku je ušla njena nena. Unuka mi, na stranicma časopisa, daruje sjećanja i par fotosa. Na jednom je ogledalo pred kojim se češljala lijepa Emina. Mostarke koje susrećem u “Grandu”: Amila, Olivija i Aida, kao da se i sad ogledaju u njemu. Amila je sada Bakšić, primadona Opere. Prije 33 godine, dok je bila Tvrtković, bili smo komšiluk u Rudarskoj, u Mostaru a i predavah joj u X Osnovnoj. Govori mi Tagorine stihove koje je učih. Ja sam stihove zaboravio a ona veli da je hodila za njima kroz život, kao za zvijezdom... Olivija bijaše Kapljica u prvoj postavi “Mostarskih Kiša.” Tad je bila Golijanin. Sad je Hadžiomerović, predstavnik “Zeptera.” Aida je Krehić. Vele mi da je najbolji radio spiker u BiH. Nisam iznenađen. Primih je u “Kiše” kad je imala 10 godina. Boljeg voditelja i pametnijeg, umiljatijeg djeteta od Aide Kurtović, “Kiše” nisu imale. Sad je majka. Kad je Azra nosila Milenu pa me pitali šta bih volio da rodi, govorih: - Volio bih da nam rodi Aidu Kurtović. U “Grandu” susrećem Jasminku Šipku. Njen Žarko je služio vojsku u Mostaru. Posjećivala ga je svakog vikenda, a boravili bi kod Azre i mene. Sijelili bismo dugo, u noć. Žarko je nježno prebirao gitaru, ona je pjevala... Sad me ćutke zagrlila, naslonila glavu na rame i plakala. Žarka nismo pominjali. Ostao je vjeran TV-u i Sarajevu. Ubijen je, vele, greškom. I drugačije verzije sam čuo... Zdravko Grebo i Ozren Kebo dolaze zajedno. Zdravko je, čokom, Mostarac. Za posljednjeg boravka u Sarajevu, pred rat, iz Kluba delegata odvezao me na stanicu. Govorio je šta i zašto nas čeka. Zahvaljujem mu što je sve ove godine govorio jezik koji razumijem. Tim jezikom piše Ozren. Zove da ga posjetim u “Startu” koji uređuje. I njegov je govor, kao i Zdravkov, svečovječni, spasilački esperanto. Naslijedili od čestitih očeva Hame i Alije. BiH ne manjka ljudi koji znaju pismeno, mudro i dobronamjerno reći. Fali onih koji znaju čuti... S Hamicom idem na zakazan susret u redakciju “Glasa antifašista”. Izlaze povremeno, a pišem im redovno, mukte i s dragošću. Čekaju me tamo Zora Micić Tufo, Braco Kosovac, Gojko Vukadinović. Zatičem Raifa Dizdarevića i Ivana Brigića. Braco se smanjio, al’ je još jednako radin kao iz vremena “Energoinvesta.” Raif i Ivan se drže drugarski. Čestitam Raifu na novoj funkciji. Upravo je izabran za jednog od potpredsjednika Glavnog odbora SUBNOR-a. BiH antifašisti još hrabro odolijevaju na posljednjim čukama... Meho Mušić je bio siroče, pa Mostarac, pa Švajcarac, pa opet Mostarac a sad je Sarajlija.

Rođen je u selu Gornji Jasenjani. To je 20 km. uzvodno, Neretvom, onda desetak kozjom stazom uzbrdo, iza božijih leđa. Upoznah ga u Dubendorfu, kod Ciriha ’79. Osnivao je dopunsku školu “Aleksa Šantić” i klub “Džemal Bijedić”. Kasnije, za jednog od gostovanja “Kiša” koje je organizovao, izašao je na scenu, rasplakao se i rekao: Moja djeca neće govoriti njemački. Pa se vratio. Pa je bio rat. Aprila ’92. Mehin brat Omer došao u Dječiji konzulat gdje me Meho čuvao. Priča kako je čuo da se kod džamije u Ilićima sahranjuje džaba. Dva dana kasnije, poštedio je sebe muka a porodicu troškova, kod te džamije, u Ilićima. Objesio se. Mehini Adisa, Adis i Alžan govore njemački i engleski, po obrazovanju. Bosanski po ljubavi. Meho vodi “Bosnamed.” Bavi se medicinskom opremom. Pokazuje mi novine s fotosom: poklanja inkubator sarajevskoj pedijatriji... Stipendira 9 bh. talenata. A predstavlja me društvu: - Ovo je moj Drug Mišo. Drug izgovara s velikim D. Memišagu ni rat nije razdružio. Njegov je životopis nenapisana knjiga. Napisane štampa Goran Mikulić, sin slikara, Marija. Kad god čovjek da upozna Gorana Mikulića požaliće što je okasnio. Ukoričio je Izeta Kiku Sarajlića, sabranog. Decembra 2001. išli smo kod Kike, kući. Ovaj put idem Kiki, na groblje, sam. Prvo Šibi, kod “Lava”. S Hamicom posjećujem Davora i Mirzu na Barama. Nekad sam ih nalazio u “Bosni”, “Kvarneru,” il’ “Mažestiku” kod Dževada, zajedno. I na Barama su jedan pored drugog Pjevač i Kinđe, a Dževada nisam našao... Ni Ahmeta Hromadžića, čija je smrt, kao u njegovoj priči, Slavujeva. Svaki put kad odem na jug sve je više mojih dragih po grobljima i haremima... Ne znam gdje je mezar derviša u ćulahu i pjesnika u Sarajevu Muhameda Kuranije Mejlija, a i njemu bih se išao pokloniti... S jednom od davno minulih karavana minuo je i on. Ali nije minula i ostala neuslišena njegova poetska molitva od prije par vijekova: “...Ne daj, Bože, nema nikakve mane Sarajevu. Neka ga uzvišeni Bog čuva od svih nesreća; neka bude uništen neprijatelj Sarajeva, ako ga bude bilo...” Sarajevo je imalo neprijatelja. Sarajevo je grad mojih prijatelja. U koji još uvijek ulazim na kapiju pjesme. I pri svakom dolasku očekujem da ću s drugarima poći na Bembašu, na vodu. I povesti bijelo jagnje sa sobom.


ŠEHER 52 BANJA LUKA


Sjećanje na legendu

Š E H E R 53

BANJA LUKA


Sjećanje na legendu

ŠEHER 54 BANJA LUKA


Magdalena Andersson opet izabrana za premijerku Švedske premijer Ola Ullsten, iz 1978. godine sa 39 mandata. ŠVEDSKU ĆU VODITI NAPRIJED Magdalena Andersson je kazala da će formirati jednopartijsku vladu socijaldemokrata (S), da će to biti Vlada kontinuiteta, te istakla: - Spremni smo voditi Švedsku naprijed.

Piše: Fikret TUFEK Nakon velikih političkih turbulencija Švedska je dobila ponovo novu „staru“ premijerku: Magdalena Andersson, socijaldemokrata je i zvanično 34-ti premijer, prva žena premijerka Švedske. Glasanje u švedskom Parlamentu je završeno 29. novembra 2021. oko 14 sati. Magdalena Andersson je po drugi put u jednoj sedmici, ponovo novi švedski premijer tj. novi državni sekretar (statsminister). 176 glasova je potvrdilo njen izbor: Socijaldemokrati (Socialdemokraterna S), Milje partija (Miljöpartiet M), Partija lijevih (Vänsterpartiet V) Partija centra (Centerpartiet C) -koje su izabrale Magdalenu Andersson za 34. švedskog premijera. Kako je i očekivano protiv su glasali: Moderati (Moderaterna M), Kršćanski demokrati (Kristdemokraterna KD), Švedski demokrati (Sverigedemokraterna SD) i Liberali (Liberalerna L), ukupno 173 glasa. STVARNA PREMOĆ 176 : 173 GLASA Ukupno glasanje: 101 glasalo “za”, 75 “suzdržano” i 173 glasalo “ne”; kada se saberu glasovi “za” i “suzdržani” (101+75) onda je 176 delegata podržalo Magdalenu Andersson naspram 173 protiv. Ono što je interesantno je da je Nina Lundström, delegatkinja Liberala (L) bila “suzdržana” i kontra partijske linije Liberala, te je tako Andersson neočekivano dobila i praktičnu premoć 176 : 173 glasa! JEDNOPARTIJSKA VLADA SOCIJALDEMOKRATA Magdalena Andersson je postala prvi vođa nakon 15 godina koja je dobila mogućnost da upravlja jednopartijskom vladom, samo socijaldemokratima (S). Andersson će upravljati državom na osnovu budžeta opozicije. Sa 100 mandata socijaldemokrata iza sebe Andersson će voditi Vladu koja je najslabija nakon Vlade od prije 43 godine, koju je vodio

PITANJA NOVINARA Na pitanje zašto se toliko čudnih stvari desilo 24. novembra prilikom njenog prvog izbora, kazala je “da su to i drugi shvatili kao čudno”, ali i da “ne sijaju zvijezde uvijek crveno”! Na pitanje je li se ranije znalo da će Milje partija (MP) izaći iz Vlade Andersson je kazala da se o tome raspravljalo i ranije, ali da je direktnu informaciju o napuštanju Vlade dobila popodne 24. novembra. Nova premijerka? - Neko mora biti premijer u ovoj zemlji, izgleda očito nema druge alternative. Kako će vladati jednopartijska Vlada? - Riješićemo to tako što ćemo se više angažirati u tri područja koja su ranije vođena od Milje partije (MP). Nedostajaće nam sigurno, ali to će imati i određene prednosti. Kako sa opozicionim budžetom? - Vlada će respektirati odluku parlamenta, neće biti lako sa smanjenjem poreza na benzin, ali već ima inicijativa Milje partije da se to zaustavi. Jednopartijska vlada? - Mi imamo već dobru saradnju sa drugim partijama u parlamentu, dugu tradiciju saradnje s drugima, istakla je Magdalena Andersson. Nova Vlada sigurno ima dobre mogućnosti da odgovori izazovu i predvodi Švedsku ka budućnosti... Kako se osjećate kad ste ponovo danas izabrani? - Prvi put (24. novembra) je to bilo sa više osjećanja, jer sam se tada za to duže pripremala nego danas! Bilo je to za mene veliko i 24. novembra i danas 29. novembra. Š E H E R 55

BANJA LUKA


Vicevi

Pripremio: Vlado Bojer

NESTANAK Uleti Mujo u policijsku postaju i kaže: - Nestala mi punica. - Pa,kada je nestala? - Ima tri mjeseca. Policajac sav iznenadjen priupita: - ...a vi tek sada prijavljujute nestanak? A Mujo na kraju u nevjerici kaže: - Bolan, pa cijelo vrijeme mislio sam da sanjam. AVANTURIST Liječnik se obraća mlađem pacijentu: - Morate prestati sa tim avanturama! Ako me ne poslušate nećete živjeti još dugo. - Ali, zašto, doktore? Osjećam se snažno kao Tarzan, a žene luduju za mnom! Doktor na kraju zaključi: - Moguće, ali jedna od tih žena je moja...... OSVETNIK Djevojka piše dečku pismo:

- Ja ovako više ne mogu, ne volim te, a i četiri puta sam te prevarila.Vrati mi moju sliku i oprosti. Dečko sav razočaran pokupi slike svih pedesetak djevojaka, ubaci ih u omotnicu te napiše; - Ne znam koja si ti?...nadji svoju sliku a ostale vrati. SLUČAJNI LAŽOV Haso kaže Muji: - Jarane, kakav mi je vic jučer ispričala tvoja Fata! A Mujo sumnjičavo upita: - Jučer si vidio moju Fatu? Zanimljivo nije mi spomenula vaš susret! - Ma bolan slučajno smo se sreli u autobusu, a kada mi je ispričala vic, skoro sam pao s’kreveta od smijeha. PODJELA STANOVNISTVA Na satu zemljopisa učiteljica prozove malog Zorana: - Reci nam, kako se dijeli stanovništvo Hrvatske? Mali Zoran ustane i spremno odgovori: -Stanovništvo Hrvatske se dijeli na Tajkune, Dajkune i Nemamkune.

POGREŠKA Razgovaraju dvije prijateljice: - Pa ti nosiš vjenčani prsten na pogrešnom prstu! - Da, jer sam se udala za pogrešnog čovjeka. SVADJA Svadja se Mujo sam sa sobom, pa kaže: - E, Mujo jesi glup! A onda odgovori: - Gle tko se javlja! PREVARENI SUPRUG Sinčić uspaničeno viče: - Mama, požuri! Tata je u dnevnom boravku i prijeti da će se baciti kroz prozor! Ne dižući pogled sa časopisa, mama mu odgovori: - Poruci tati da sam mu napravila rogove a ne krila.

NATJECANJE U ISPIJANJU Natjecali se Amerikanac, Rus i Bosanac ko će se više napiti. Nakon litre wiskija, uveli Amerikanca u sobu i pitaju ga koliko vidi stolica: - Dvije. Nakon litre votke, uveli Rusa i pitaju ga 56

isto pitanje: - Četiri. Nakon litre šljivovice, uvedu Bosanca u sobu i pitaju ga koliko vidi stolica: - U kojem redu?

PLAVUŠA I POLICAJAC Kuca plavuša u banderu, prilazi joj policajac i pita: - Što kucas tu? A plavuša odgovara: - Tu piše da izdaju sobe, ali nitko ne otvara. Policajac: - Bas čudno, a gori im svijetlo!

ZA SVAKOG PO NEŠTO Za bolesne postoji bolnica. Za lude tu je ludnica. Za budale nema ništa, zato ih svuda ima.

TRENUTACNA LOKACIJA Žena zove muža: - Gdje si ti do sada idiote? Muž joj pokuša objasniti: - Znaš li onu zlatarnicu, gdje je ona ogrlica koju sam ti obećao? A žena će ljubazno: - Daaa? - E ja sam preko puta u kafiću.

PREUZIMANJE INICIJATIVE Udje plavuša u tramvaj, uhvati se za rukohvat i kaže putniku do sebe: - U redu je, možete sada pustiti, ja držim!

PRAVOPISNA DOSLJEDNOST Kaže Ivica prijatelju: - Upoznao sam čovjeka sa drvenim nogama po imenu Pero! Prijatelj će na to: - A kako mu se zvala druga noga?


Fata uzrujano odgovori: - Ma neznam, bolan, svaki put kad upalim ovaj novi telefon, pojavi m' se neko čudovište na njemu! Mujo se nasmije: - Ama ugas' prednju kameru, bona!

ŽELJA Pita muž ženu: - Jesi li ikada poželjela biti muško? Ona će na to: - Nisam, a ti? PRIJEMNI ZA POLICIJU: “Koliko je 2+2?” “4.” “Primljen. Obrazloženje: pametan! Sledeći!” “Koliko je 2+2?” “5?” “Koliko je 2+2?” “3?” “KOLIKO JE 2+2?” “4?” “Primljen. Obrazloženje:snalažljiv! Sledeći!” “Koliko je 2+2?” “5.” “Koliko je 2+2?” “5.” “KOLIKO JE 2+2?” “5 !” “Primljen. Obrazloženje: uporan! Sledeći!” “Koliko je 2+2?” “4.” “A da nije možda 5 ?” “Jeste: 5.” “Primljen. Obrazloženje: poslušan!”

Uhvati policajac lopova. Nemoćni lopov pita policajca: - Je l` mogu da odem čas do one pekare, umrijeću gladan? Policajac reče: - Idi, ali odmah da se vratiš. Policajac ga pusti, lopov pobjegne. Sjutradan isti policajac uhvati istog lopova. Lopov mu kaže: - Ajd` molim te, pusti me da odem do one pekare, umrijeću gladan. Policajac mu kaže: - Da bre, nisam ja od juče, ti ostani tu, a ja ću da idem da ti kupim!

Koja je razlika između Šreka i Ronalda? Šrek ne igra za Mančester Junajted.

Čovjek muca, ulazi u prodavnicu i pita prodavačicu: - “Daajte mii ffaauuffu!” Prodavačica, začuđeno: - “Molim, šta želite?” Čovjek: - “FFauufffuu!” Prodavačica, ne znajući šta mušterija želi, pozove poslovođu.

Poslovođa upita: - “Izvolite gospodine, šta želite da kupite?”. Čovjek mu odgovori: - “FFauuffu!” Ni sam poslovođa ne zna šta ovaj želi, sjeti se da ima radnika u magacinu koji također muca, te ga pozove da on vidi šta će ovaj kupiti. Magaciner upita: - “ŠŠtaa ćeeš tii?” Čovjek mu odgovori: - “FFauufffu!?” Magaciner: - “Dooobrroo, saada ćuu ti dooniijeetii.” Magaciner otiđe u magacin, zamota ovome šta je tražio, čovjek plati i preko vrata. Kaže poslovođa magacineru: - “Šta si mu to dao?” Magaciner: - “Ffauuffuu!” Postrojio narednik policajce i govori im: - Vi koji imate srednju školu stanite desno, a vi koji imate osnovnu školu stanite lijevo. Kad jedan policajac osta stojeći i upita narednika: - A kuda ću ja, neman nikakvu školu? Narednik će njemu: - Ti onda stani iza mene! FATA I NOVI TELEFON Fata se zaposlila kao sekretarica u velikoj firmi i drugi dan joj daju službeni telefon, novi smartphone. Fata se počne igrati s telefonom i ubrzo nazove Muju paničnim glasom: - Mujo, bolan, pomagaj! Mujo odvrati: - Š'a je bilo, bona?

Pođu dvije plavuše u park. Prva plavuša kaže onoj drugoj: Ponesi hljeb za golubove. Ja golubove jedem bez hljeba - odgovori druga.

Koja je najveća policijska laž? - "Izađi napolje, neću ti ništa!"

Šta kaže policajac kad sretne troglavog zmaja? ● Zdravo, zdravo, zdravo!

Zvone policajci Muji.- Ko je?- Policija.Šta hoćete?- Malo da popričamo.- Koliko vas ima?- Dvojica.- Pa popričajte.

Vozi pop auto i naleti na mrtvog magarca. Pozove policiju i kaže šta se desilo, a policajac ga pita: - Pa jesi li mu očitao opelo? - Nisam - kaže pop - prvo sam htio da obavijestim najbližu rodbinu.

Izašao Mujo da polaže ispit pred komisijom. Posle pola sata izlazi sav zajapuren. Pita ga Haso: ● Jesi li položio? ● Bezbel da nisam - odgovara Mujo. - A kako bih i položio kada su u komisiji bila dva njihova, a samo jedan naš. ● Hajde, bolan Mujo - pita Haso - kako znaš da su dvojica u komisiji bila njihova? ● Kako neću znat? Sve vrijeme dok sam odgovarao, dvojica su se krstila, a samo mi na kraju onaj naš reče: ● Ne seri više, Mujo, Alaha ti. Vraća se Crnogorac sa nekog evropskog sastanka na Lovćen da ispriča ostalima kako je bilo i šta ima novo u Evropi: ● Eto, vala, u Evropi ništa novo, nego smo pili nešto što se zove kafa. Ostali ga upitaju: ● A jesi li znao da piješ to? Da nas nijesi obrukao? ● Ne, vala, svi su popili jedva po jednu, a ja dvije, i to ukap!

57


Poštovani prijatelji knjige, Najboljoj pjesnikinji za djecu u Bosni i Hercegovini, NASIHI KAPIDŽIĆ-HADŽIĆ, ove, 2021. godine, navršava se 90 GODINA OD ROĐENJA. Tim povodom objavljujemo njen komplet «IZABRANA DJELA ZA DJECU» u pet knjiga. Nudimo mogućnost DA U KOMPLET UPIŠETE VAŠE IME ili ime Vašeg ili nekog dragog djeteta iz Vaše šire obitelji i da na taj način obradujete svoje ili nečije dijete trajnom lijepom i vrijednom uspomenom. Akcija pretplate traje DO 30. APRILA 2021. godine. Pretplatom na komplet obogatit ćete svoju kućnu biblioteku DJELIMA NEPROLAZNE VRIJEDNOSTI i podržati objavljivanje ovog izdavačkog projekta, značajnog za našu dječju književnost i NEMATERIJALNU KULTURNU BAŠTINU Bosne i Hercegovine, u cjelini. ŠEHER 58 BANJA LUKA

U prilogu Vam šaljemo informativni letak sa svim potrebnim podacima i narudžbenicom. Ako se odlučite da nas podržite, dovoljno je odgovoriti na ovaj mejl ili popunjenu narudžbenicu fotografirati i poslati na viber: +387 61 194 163 ili u mesindžer fejzbuk profila: Lijepa Rijec Esic. Ljubav prema domovini izražava se i na taj način da čuvamo i njegujemo njene kulturne vrijednosti. Zato ovu vijest objavljujemo uz obilježavanje Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, koji Vam maleni kolektiv naše izdavačke kuće ISKRENO ČESTITA. Od srca. Prijateljski i s poštovanjem Šimo EŠIĆ, urednik Viber: +387 61 194 163 Facebook: Lijepa Rijec Esic E-mail: verlagesic@t-online.de ili: lijeparijec@t-online,de



PLIVIT ROŠTILJSKI KONCEPT

Sa ponosom predstavljamo naš novi Plivit roštiljski koncept koji je nastao u saradnji sa šefom Edinom Džematom. Ovaj roštiljski koncept sadrži 94% junećeg mesa, a ostalo su začini koji nemaju nikakvih E-brojeva. Čisti proizvodi bez nepotrebnih sastojaka. Više od godinu dana smo u suradnji sa Edinom Džematom radili na razvoju ovog koncepta i na kraju možemo reći da smo veoma zadovoljni i sretni sa konačnim rezultatom. U asortimanu možete pronaći Startbox, Balkan grillbox, ćevape i pljeskavice. Uskoro u prodavnicama!

www.plivit-trade.com


Articles inside

Stari drugovi, nova gospoda i bijelo jagnje

8min
pages 50-51

Magdalena Andersson opet izabrana za premijerku Švedske

2min
page 55

Vicevi

7min
pages 56-60

Silvije Degen, gospodin sa leptir mašnom, volio je doći u Banju Luku

3min
pages 48-49

Knjiga kao nezaborav

5min
pages 46-47

Argentinski tango

5min
pages 44-45

Uplela bih svoju ljubav

2min
pages 42-43

Njeno veličanstvo

10min
pages 40-41

Priče kraj vode

10min
pages 38-39

Trodimenzionalni obožavaoci

5min
pages 36-37

Bosne i Hercegovine

2min
pages 34-35

Iskrice života

5min
pages 32-33

Bez dijaspore nema progresa

6min
pages 30-31

Ljudska gromada

4min
pages 28-29

Seminar Saveza Bajalučana u Jönköpingu

10min
pages 12-17

Dobra duša grada

2min
pages 8-9

Vezeni mostovi života

3min
pages 10-11

Sjećanje: Banjalučka izletišta

3min
pages 24-25

Sjećanje na budućnost

3min
pages 4-5

Vazduh trepti kao da zemlja gori

7min
pages 6-7

Pred prelomnim izborima u BiH

3min
pages 18-19

Oživljena sjećanja

2min
pages 26-27
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.