Šeher Banja Luka 26

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA -

Broj 26 -

JUL - AUGUST - 2013. - MOTALA - GODINA V

Uvodnik Riječ urednika

Tolerancija, razumijevanje, dijalog...

Poštovani čitaoci, Nadam se da ste se uspjeli odmoriti tokom proteklog ljeta, na moru ili na banjalučkim ljepoticama Vrbasu, Vrbanji i Suturliji. Nekoliko članova našeg Saveza Banjalučana uz odmor je imalo i dosta obaveza. Bili smo angažovani u pripremi i realizaciji tradicionalnog «Vezenog mosta» pomažući Zajednici udruženja građana Banjaluke da nam i ovogodišnja manifestacija uljepša ljeto i boravak u zavičaju. Jubilarni, već deseti, “Vezeni most” je bio nešto drugačiji nego prošlih godina. Naime, trajao je vremenski kraće, ali sadržajem nije zaostajao za prethodnima. Možemo biti ponosni na ostvarene rezultate, jer treba imati u vidu da je manifestacija održana u mjesecu Ramazanu i da su mnogi učesnici i organizatori postili, a bilo je veoma toplo i sparno.

Ovogodišnji «Vezeni most» protekao je u svečanoj atmosferi sa bogatim kulturnim i sportskim aktivnostima, održana je i zapažena tribina predstavnika lokalnih vlasti i građana Banjaluke, većinom izbjeglih i raseljenih širom svijeta. Raduje veliko učešće omladine i djece u sportskim takmičenjima, a vrijedno je spomenuti šahovski turnir, izložbu svjetski poznatog likovnog umjetnika Kemala Širbegovića, prekrasan nastup dječje grupe “Roda”, svečano otvaranje u kojem su prisutne, svojim odličnim interpretacijama, oduševile Dunja Simić i Marija Šestić, te završnu večer u restoranu “Slap”. O tim i drugim događanjima puno više ćete pročitati u tekstovima naših saradnika.

Treba pohvaliti i našeg sugrađanina, Atifa Turčinhodžića, koji je ponovo uspio organizovati simbolično bacanje ruža sa gornjošeherskog mosta u vode Vrbasa, a u pomen na nevino stradale banjalučke civilne žrtve tokom protekog rata. U svakom slučaju, uprkos velikim vrućinama, moglo se na banjalučkim ulicama vidjeti mnogo poznatih dragih lica, pristiglih iz skoro svih krajeva svijeta. Obale Vrbasa su bile pune kupača koji su tražili spas u ledenoj vodi, a restorani i kafići su bili podobro ispunjeni. Raduje i to, da se poslije 20 godina od rušenja najljepše banjalučke džamije Ferhadije, klanjao bajram namaz upravo u samoj Ferhadiji, iako je ona još uvijek u izgradnji. Muftija banjalučki, Edhem ef. Čamdžić, čestitajući Ramazanski bajram, poručio je svim ljudima dobre volje, da su tolerancija, razumijevanje i dijalog osnov suživota na našim prostorima. Otvaranje banjalučke ljepotice je planirano za iduću godinu, pa eto dobre prilike da se opet sretnemo u našem gradu.

Od 1. do 15. oktobra je popis stanovništva u našoj domovini. Veoma važan za sve nas. Apelujemo na sve naše građane, koji privremeno borave i rade u inostranstvu, da se po mogućnosti odazovu popisu i budu na licu mjesta. Dovoljno je da barem jedan član porodice bude prisutan i sa identifikacijskim dokumentom svojih ukućana - lična karta za odrasle i rodni list za djecu - popiše cijelu familiju i tako spriječi ovjeravanje etničkog čišćenja.

I na kraju, da vas sve pozovem na 19. tradicionalni susret Banjalučana koji će se održati 21. septembra u Nyköpingu!

Dobro nam došli!

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešad Salihović (BiH)

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Kemal Širbegović, Okamenjeni zajednički pretci I, 1994.

EHER 2 Š BANJA LUKA

Sadržaj Vezeni most: Poetska ozračja dobrote...........................................4 Aco Ravlić, Još jedno prezime: Banjalučanin.............................10 Bilježimo: Svi učesnici - pobjednici....................................................12 Pitanja čekaju odgovore i - rješenja..............................................13 Kolumna: Čardak ni na nebu ni na zemlji.....................................14 Feljton: Poruke netolerancije i mržnje..........................................16 Aktuelno: Pendrokologija banjalučke policije............................18 “Vezeni most” 2013............................................................ ...........20 Kemal Širbegović: Jedino voljeti, samo voljeti........................22 Banja Luka kroz prostor i vrijeme: Željezničke stanice...........24 Admir Lukačević: Gradio sam svoje snove.................................26 Sjećanje: Vrijeme sevdaha............................................................28 Umjetnik iz iste klupe.....................................................................30 Ljeto u Geteborgu: Godišnji odmor uz mnogo zabave.............32 Gdje je najbolje biti majka..............................................................33 Reportaža: Donji Vakuf-Landskrona.............................................35 Enisa Bajrić: Put u nepoznato.......................................................37 Križaljka:..............................................................................38

str.22

str.4

Poetsko ozračje dobrote

J o š j e d n o p re z i m e : Banjaluč anin

st r. 40

Ad m i r L u k a č e v i ć , u s p j e š n i b i z n i s m e n :

GRADIO SAM SVOJE SNOVE s t r: 6

Ke m a l Š i r b e g o v i ć

“Jedino voljeti i samo voljeti” ŠEHER 3 BANJA LUKA

Poetsko ozračj EHER 4 Š BANJA LUKA

je dobrote

Vezeni most Foto: Alija Beganović

Tekst: Ismet BEKRIĆ

STIHOVI U AVLIJI PJESNIKINJE NASIHE KAPIDŽIĆ HADŽIĆ – »PONOSNI SMO DA »VEZENI MOST« SIMBOLIZUJE SPAJANJE MEĐU LJUDIMA, MEĐU GRADOVIMA I MEĐU DRŽAVAMA« - POETSKO-MUZIČKI HOMMAGE SAFIKADI - SA PISCIMA I KNJIGAMA – NAGRADA »NASIHA KAPIDŽIĆ HADŽIĆ – VEZENI MOST« MUHIDINU ŠARIĆU ŠEHER 5 BANJA LUKA

Vezeni most jeste Banjaluka: Dogradonačelnica Jasna Brkić

Susreti Banjalučana i prijatelja Banjaluke, nazvani »Vezeni most«, po stihovima Nasihe Kapidžić Hadžić, postaju simbol multikulturalnosti, tolerancije, zajedničkog života i uvažavanja pojedinačnih i zajedničkih interesa, te očuvanja tradicije i istorijsko-kulturne baštine grada Banjaluke. U tom ozračju bilo je i ovogodišnje druženje, već deseto, održano u Banjaluci od 2. do 7. jula, sa bogatim kulturnim i rekreativno-sportskim programom, te tribinama posvećenim društveno-političkom i privrednom životu.

Poetske riječi, kazivane u okviru književnih programa i pozdrava, te u ruhu nota, još jednom su bile najljepši stubovi mosta, i mostova, koji nas vezuju s rodnim gradom, a i međusobno, bilo da smo pokraj Vrbasa, sjevernih fjordova i jezera ili obala svjetskih mora i oceana.

MOSTOM, TKANIM OD PJESNIČKIH RIJEČI: »Vezeni most« je i ove godine započeo stihovima Nasihe Kapidžić Hadžić, na spomen-ploči njene rodne kuće u Stupnici, kraj Vrbasa: »Kada nam dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost, preći ćeš i ti korakom lakim vezeni vitki most.«

Predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj Mirsad Filipović

Decenija pjesničkih veza: Pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić

Uz banjalučke stihotvorce, Enisu Osmančević Ćurić, Nikolu Vukelića i Ismeta Bekrića, bili su tu i pjesnici Enes Kišević i Šimo Ešić, koji su, osim svojih stihova, govorili i o svojim susretima sa pjesnikinjom Nasihom Kapidžić Hadžić, koja je svoje poetsko sjeme posijala baš u toj avliji i bašti, u bosanskoj kući koja gleda na sve četiri strane, i uz vodu, i niz vodu. »Mostom, tkanim od pjesničkih riječi, dolaze nam dragi gosti, mostom čiji se jedan krak naslanja na obalu Vrbasa, a drugi na obale Dunava, Save, Miljacke, Bosne, pa čak i ostataka Panonskog mora«, rekla je pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić, ističući da ideja pjesničkog druženja danas ima i svoj jubilej, punu deceniju pjesničkog veza. A u taj vez željela je da stihove svoga prvjenca utka još jedna pjesnikinja iz Male čaršije, Azra Dedić, koja je, kao i velik broj njenih sugrađana i sugrađanki, morala otići iz

rodnog grada, ali koja je svoje aleje i sedre, kao i Hadžihivzinu, o kojoj je napisala i pjesmu, sačuvala i na stranicama knjige »Odsanjani grad«.

I Nasiha Kapidžić Hadžić sanjala je svoj grad, kao vječitu inspiraciju, o čemu je govorila i njena sestra Beba Kapidžić, likovna umjetnica i pedagoginja, koje brine i o spomen-sobi pjesnikinje sa Vrbasa. A ta soba sada je, kako je naglasio i pjesnik Niko Vukolić, postala neko zajedničko poetsko ishodište. »Kada govorim pjesmu o svojoj sobi, negdje u dubini stiha osjećam boje i značenja i ovog univerzalnog prostora ljepote.« SIMBOLIKA »VEZENOG MOSTA«: Stihovi iz avlije jedne bosanske kuće, u kojoj je rođena pjesnikinja i u kojoj se neprekidno rađa poezija, preselili su se to veče, 2. jula 2013. godine, preko grafika Kemala Širbegovića, na izložbi u salonu Kulturnog centra Banski dvor, u veliku salu ovog zdanja kojega se sjećamo kao Doma kulture u kojem smo učili prve plesne korake i doživljavali prve ljubavi.

Poslije evropske himne »Oda radosti«, skupu se prvi obratio Mirsad Filipović, predsjednik Saveza Banjalučana Švedske i govorio o sve neposrednijim vezama grada i velikog broja njegovih stanovnika koji žive u drugim zemljama, skoro na svim kontinentima svijeta. Prognanički putovi upravo su najviše Banjalučana, skoro njih 15 hiljada, odveli u Švedsku, te skoro još sedam hiljada u druge zemlje Skandinavije, pa je i razumljivo da je naš grad živo prisutan i ovdje, i da smo, i dušom, i fizički – kad god možemo, i tamo, zapravo ovdje, na obalama svoje rijeke, nastojeći i da pružimo konkretnu pomoć i podršku – sažetak je Filipovićevih riječi o potrebi stalnih, još čvršćih veza između grada i njegovih žitelja, i u samom gradu, i u drugim sredinama. Radosne su bile i pozdravne riječi Jasne Brkić, dogradonačelnice Banjaluke, koja je između ostalog kazala: »Vezeni most i svi događaji koji ga krase godinama unazad jesu Banjaluka.

Vezeni most nosi puno simbolike. Ponosni smo da simbolizuje spajanje među ljudima, među gradovima i među državama. I svi mi, ma gdje god da živimo, nosimo u srcu dio Banjaluke i želimo biti čvrsto povezani sa svojim gradom. Ova manifestacija nam to pruža.«

Gost iz Zagreba: Pjesnik i glumac, Enes Kišević

Naš dragi prijatelj iz Tuzle: Pjesnik i izdavač, Šime Ešić Ponovo oduševila publiku: Operska umjetnica, Dunja Simić

Sevdalinkom osvojila srca prisutnih: Marija Šestić

Legenda o Safikadi nepresušna inspiracija Banjalučana

U poetskom dijelu svečanog otvaranja desetih »Vezenih mostova« sudjelovali su pjesnici Enes Kišević, Šimo Ešić, Enisa Osmančević Ćurić i Ismet Bekrić, a muzički dio programa bio je u znaku interpretacija operske umjetnice Dunje Simić i izvrsne pjevačice Marije Šestić, koja je uz pratnju tamburaškog orkestra KUD-a »Pelagić« pjevala sevdalinke. Dugi, gromki aplauzi brojne publike bili su najbolji dokaz o nivou ove muzičke večeri, koja je svoj vrhunac imala u prezentaciji video-fragmenata sa premijere opere »Safikada«, koju je na libreto Slavka Podgorelca komponovao profesor Muharem Insanić. »Nažalost, zbog nedostatka sredstava nismo bili u mogućnosti da uživo izvedemo našu banjalučku operu »Safikada«, kako smo željeli, pa smo se odlučili da publici bar fragmentarno prezentiramo najljepše scene«, rekao je Insanić. »Želimo, i nadamo se, da slijedeće susrete, uz pomoć vlasti, otvori upravo ova opera, koja je i nastajala uz ovu manifestaciju.« SVETIŠTE LJUDI SVIH VJERA: »Pobjegne iz bajke. / Iz legende slova. / Sva je od boje njegovih očiju... / Na dlanu behara zaboravi usne, bestjelesna, tiho, u ljubav se zgusne...

Ovi stihovi posvećeni Safikadi, iz pera Enise Osmančević Ćurić, bili su uvod u muzičko-poetski hommage banjalučkoj Juliji, dan kasnije, 3. jula, kraj kamenog sarkofaga, spomena velikoj i tragičnoj ljubavi lijepe Safikade sa Vrbasa. Safikadi, i ljubavi, pjevale su Samka Seferović i Atifa Duna, uz hor »Safikada«, svirali su Zvonko i Dario Olenjuk (violina i gitara), govorili svoje stihove Enisa Osmančević Ćurić, Muhidin Šarić, Edhem Trako i Ismet Bekrić, a polagali cvijeće i palili svijeće brojni Banjalučani koji su došli da se poklone jednoj Banjalučanki »čija je sudbina ušla u priču, i postala jedna od najljepših banjalučkih legendi«. »Legenda o Safikadinoj ljubavi postala je bezvremena, i svevremena, i svačija«, rekla je u svojoj prigodnoj besjedi Enisa Osmančević Ćurić. »I oduvijek je bila svetište ljudi svih vjera, etničkih i rasnih pripadnosti.« Legenda o Safikadi postala je, zapravo, svjetlost.

PROMOCIJA NOVIH NASLOVA: »Pjesnički put« vodio nas je, zatim, isto veče, u vijećnicu Kulturnog centra Banski dvor, na već tradicionalno predstavljanje novih knjiga, listova i publikacija. Prvo smo zajedno prelistali novi, već 25. broj našega magazina »Šeher Banjaluka«, o kojem je govorio urednik Mirsad Filipović, kao o još jednom značajnom stubu u mostu naših druženja, saradnje i svakodnevnog života. Predstavljena je i 15. jubilarna knjiga Banjalučkih žubora »Rodni grad«, a uz urednika Ismeta Bekrića bili su tu i neki od stalnih saradnika, autora objavljenih priloga: Enisa Osmančević Ćurić, Edhem Trako, Ranko Pavlović, Slavko Podgorelec, Tihomir Levajac, Bedrudin Gušić, Nijaz Durić, Slobodan Bajić, Mirsad Filipović, te slikari Alija Sarač i Anto Miketa. Predstavljene su i nove knjige autora koji su, zapravo, svoj literarni put započeli na stranicama Banjalučkih žubora i magazina »Šeher Banjaluka«: »Dvori od sjećanja« Nedžada Talovića, »Iskerane pjesme« Sadete Sokol« i »Odsanjani grad« Azre Dedić. Pjesnik i prozaist Ranko Pavlović došao je na ovogodišnji »Vezeni most« s novom knjigom stihova, nazvanoj »Dublje od slutnje«, dok nam je pjesnik Kemal Coco poslao iz Bihaća ponovljeno izdanje svoje prve knjige – »Valova na Uni«, objavljene prije punih 50 godina.

Svaki »Vezeni most« prilika je i da nas »Bosanska riječ«, izdavačka kuća iz Tuzle, obraduje novim knjigama autora s banjalučkog područja. Ovog puta urednik i pjesnik Šimo Ešić predstavio je nove pjesničke zbirke Muhidina Šarića »Zrnca sunca«, Kemala Handana »Arija iz akvarija« i Ismeta Bekrića »Jesen u gradu«. Šarić i Bekrić i sami su sažeto govorili o svojim novim knjigama, dok je Ešić ukazao na vrijednost novih pjesama Kemala Handana, u kojima se na čudesan način oživljava njegova Vrbanja, i njegova Banjaluka. Kao u pjesmi »Kod Šukrije«, u kojoj se sjećamo njegove čuvene boze.

NAGRADA »NASIHA KAPIDŽIĆ HADŽIĆ – VEZENI MOST« - MUHIDINU ŠARIĆU: Kruna večeri sa piscima i knjigama je – dodjela nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, za domete u

Nagrada stigla u prave ruke: Pjesnik iz Kozarca Muhidin Šarić i predsjednik zajednice Muhamed Kulenović

poeziji za djecu. Žiri u sastavu: Enisa Osmančević Ćurić, Šimo Ešić i Nikola Vukolić ove godine ovo vrijedno prizanje dodijelio je Muhidinu Šariću, pjesniku iz Kozarca, koji već skoro 50 odina ispisuje osobenu poetiku djetinjstva i zavičaja.

Pjesnik Muhidin Šarić prvu zbirku pjesama za djecu, s naslovom »Spava li dan u mraku«, objavio je 1976. godine, a zatim slijedi niz knjiga u kojima autor pomiče ne samo tematske nego i stvaralačke granice, plijeneći prije svega liričnošću i neposrednošću. U Šarićevim knjigama, kako stoji u obrazloženju žirija, »pred nama je rasprostrt svijet 'očuđene' zbilje«, a »dijete koje se igra pripada tom svijetu: prepoznajemo ga, jer smo prošli

tim zelenim poljima djetinjstva, pa u svakom djetetu vidimo ponovo rođeni svijet«. Šarić je zastupljen u programma školske lektire.

Pjesnik Šimo Ešić je jednom prilikom rekao da je »Šarić uspio da oživi svijet srcem djeteta«.

Nagradu »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most« pjesniku Muhidinu Šariću uručio je mr. Muhamed Kulenović, predsjednik Zajednice udruženja građana Banjaluke, naglašavajući da je ovaj pjesnik sa padina Kozare na »Vezenom mostu« prisutan od njegovog početka, utkivajući svoje stihove u zajedničku poruku, da su «prave ljudske i stvaralačke niti one koje nas međusobno vezuju«. ŠEHER 9 BANJA LUKA

Aleksander Aco Ravlić - bard banjalučkog novinarstva i publicistike

JOŠ JEDNO PREZIME : BANJALUČANIN Slavko Podgorelec: Galerija zaslužnih Banjalučana, 4. jula 2013. – «Vezeni most»

U utorak, 20. rujna 2005. godine na groblju Sveti Marko u Banjoj Luci pokopan je novinar, publicista, kulturni, javni i sportski radnik Aco Ravlić koji je, nakon kratke i teške bolesti, pet dana ranije preminuo u Rijeci u 77. godini života.

Unatoč činjenici da je još od davnih šezdesetih – uvijek i svugdje – na prvom mjestu bio novinar visokih profesionalnih i etičkih standarda, Aco je u podjednakoj mjeri bio kulturni, javni i sportski radnik.

Bio je, tih godina, dopisnik svih izdanja ugledne kuće "Vjesnik", ali i predsjednik SOFKE – Saveza organizacija za fizičku kulturu Banja Luke.

Osim u zagrebačkim, Aco je sarađivao i u drugim listovima – Banjalučkim, kasnije Krajiškim novinama odnosno Glasu, a bio je i u grupi utemeljitelja Radio Banje Luke – sa Đorđem Čičom, Jarom Koleškom, Vezuvom Tinjićem...

Kao novinar, zdušno je pomagao sve napore za uzdizanje Banje Luke u svim pravcima – gospodarskom, urbanom, kulturnom, sportskom... U tom smislu Aco Ravlić će ostati zapamćen kao inicijator, organizator i realizator nebrojenih humanih i humanitarnih akcija širokog spektra, a nije krio da mu je jedna od najdražih - izgradnja sportske dvorane Borik.

Kao predsjednik SOFK-e Ravlić je još uoči banjalučkog potresa 1969. godine EHER 10 Š BANJA LUKA

ukazivao na potrebu izgradnje sportske dvorane u Banjoj Luci. Na čelu je organizacionog odbora i neumorno, tako reći danonoćno, bosanskohercegovačku i tadašnju jugoslavensku sportsku javnost animira da pomognu izgradnju Sportske dvorane Borik. Bez namjere da se umanji zalaganje brojnog tima – ovdje moram podsjetiti da je Aco Ravlić svakodnevno obilazio gradilište i – zašto ne reći – raznoraznim miloštama podsticao radnike da prebacuju "normu".

Organizacijski odbor je obećao gradu da će dvorana Borik biti sagrađena za 18 mjeseci. Obećanje je ispunjeno i ona je je svečano otvorena 20. travnja 1974. godine, u sklopu obilježavanja Dana oslobođenja grada.

klubu BORAC objavljena je 1959. godine, a 1961. – monografija "35. GODINA BORCA", pa 1976. "POLA STOLJEĆA BORCA".

Veliku monografiju "BANJA LUKA" Ravlić daruje gradu 1974., a pet godina kasnije – 1979. - potpisuje se kao autor dopunjene i proširene monografije BANJA LUKA – RAZDOBLJA I STOLJEĆA. Obimna knjiga BANJA LUKA – NAPORI I RADOSTI, izdana 1985., postaje - baš kao i prethodne dvije – uobičajeni poklon uglednim ličnostima i delegacijama koje službeno posjećuju Banju Luku.

Moram podsjetiti da je Aco zdušno pomagao napore još jednog entuzijaste – znamenitog Pere Perovića – u izgradnji Stadiona sportskih igara u centru grada koji je, na žalost – a valjda i neminovno – svoje mjesto ustupio nekim profitabilnijim građevinama.

Aco je priredio i monografije posvećene hotelu Bosna i livnici Jelšingrad, a 1990. izašlo je prvo (od dva izdanja) TOWN OF BANJA LUKA. Napravio je i veliku monografiju o Bosanskoj Kladuši.

Osim pobrojanih, Aleksandar Ravlić autor je još desetak knjiga i publikacija o drugim gradovima, a ogroman opus zaokružio je ciklusom BANJALUČKI POVIJESNI LISTIĆI ( I i II), ali ne i završio. Na žalost.

Paralelno sa pobrojanim – Aco Ravlić neumorno bilježi, fotografira, istražuje...

I danas je mnogima neobjašnjivo kako je samo koji mjesec nakon katastrofalnog potresa 1969. godine uspio izdati knjigu "STO POTRESNIH DANA BANJE LUKE" čije fotografije su obišle globus.

Njegova knjiga-prvenac o rukometnom

Rijetko se, uistinu rijetko, rode novinari koji podjednako dobro vladaju perom i kamerom, a Aco Ravlić je bio jedan od takvih. Izlišno je obrazlagati da je u svim pobrojanim publikacijama ogroman broj fotosa uhvaćen objektivom njegove kamere. Jedan od njih – kojim je registrovao detalj "Karnevala na Vrbasu" -

Foto: Alija Beganović

Tekst: Slavko Podgorelec ostao je zauvijek na prvom turističkom plakatu Banje Luke iz 1979. godine.

Naravno da takav ogroman doprinos gradu Banjoj Luci i Bosni i Hercegovini nije mogao ostati nezapažen: 1975. godine dobija nagradu "Veselin Masleša", 1981. dvadesetpetosvibanjsku nagradu Bosne i Hercegovine, a 1983. Udruženje sportskih novinara Jugoslavije Aci Ravliću uručuje nagradu za životno djelo. Uz sve pobrojano tu je i oko stotinu zlatnih i srebrnih plaketa i priznanja društvnih, kulturnih i sportskih asocijacija. Pa i ordena.

Aco Ravlić bio je stalni gost hotela Palas i Bosna. U rano jutro sugrađani bi ga sretali sa ogromnim buntom dnevnih i nedjeljnih novina koje je – uz prvu kavu – verzirano, žurno ali i temeljito iščitavao. I za to vrijeme uspijevao razgovarati sa prijateljima i poznanicima.

Aco Ravlić je bio intelektualac "par ekselans" koji je ravnopravno umio komunicirati sa slikarima i inžinjerima, ljekarima i naučnicima, muzičarima i čistačima ulice...

Bio je naš Aco i sujetan i tvrdoglav. Naime – nikada nije dopuštao da mu ’sole pamet’ intelektualno i profesionalno inferiorne individue, pa makar oni bili ’brzopotezni’ nosioci akademskih titula ili pak ’novopečeni’ a visokorangirani političariarivisti.

Kada je riječ o objektivnim istorijskim činjenicama – Aco je tvrdoglavo uporno istraživao i ’ukrštao’ izvore saznanja. A po tom bi ih (nipošto selektivno!) prezentirao javnosti odnosno čitaocu. Mnogi mu nikada nisu oprostili što je bobu govorio ’bob’ a popu ’pop’. To se najbolje vidi iz njegovih ’Povijesnih listića’ u kojima je, nemilosrdno, prvo čistio smeće i šljam ispred vlastite nacionalne kapije...

Kamo lijepe sreće da su njegov primjer slijedili i druigi...

U utorak, 20. rujna 2005. od Ace se u Banjoj Luci oprostilo oko hiljadu prijatelja i poštovalaca od kojih su mnogi – unatoč lošem vremenu – ovim povodom doputovali iz cijele Bosne i Hercegovine, Hrvatske, ali i zemalja Evrope.

Kao Acin dugogodišnji saradnik i kolega zadobio sam čast da se s njim oprostim.

Tada sam, između ostalog, rekao: Dragi Aco, Prije 40 godina pisao si o meni, i tada sam te oslovljavao sa 'Čika Aco'. Prije 33 godine (1972.) postao si mi 'šef' odnosno 'drug Aco'. Početkom osamdesetih definitivno smo kolege, a usuđujem se reći i prijatelji koji se uzajamno, bez obzira na

godine, poštuju i uvažavaju.

Bili smo prijatelji, jer si mi u najtežim trenucima savjetom pomagao. I dok smo radili zajedno, i kada si bio prisiljen otići iz svoga grada, i danas na ovome tužnom mjestu – ja ponavljam: ti si me, dragi Aco, naučio osnovama našeg ukletog zanata koji za cilj ima ISTINU, uvijek i samo ISTINU. Dobro sam to zapamtio, a naročito u situacijama kada si zbog istine podnosio udarce, pa i od osoba kojima si bezgranično vjerovao. I sve to uspravan, i uzdignute glave. Jer – ko je poradi ISTINE spreman žrtvovati i karijeru i obiteljski mir – taj mora biti ponosan jer zna zbog čega se rodio.

Zajednički smo, sporazumno - ti u 'Vjesniku' a ja u 'Večernjaku' javno žigosali pojave, pojedince i grupe koji su, koristeći funkciju i političko zaleđe – pribavljali sebi ili svojima materijalna dobra odnosno korist.

Volio sam te jer nisi bio licemjer: sa blaženim izrazom do u detalje si mi opisivao kako je bio divan Uskrs kod familije u Derventi, i kako si 'ozidao' kuvane šunke.

Baš tim riječima. A i ja s tobom.

Onda su, početkom devedesetih, nastupila neka ružna vremena. Ne sjećam se da je iko tako teško podnosio nacionalne podjele kao ti Aco. Grozničavo si okupljao intelektualce iz sve tri nacije u "Građanski forum", uzdajući se u Banjalučane s 'pedigreom'. Na čelo Foruma si - i opet iskreno i benevolentno – doveo osobu koja je sve to sabotirala, i unatoč svome banjalučkom i građanskom 'pedigreu' – kasnije popljuvala građansku Banju Luku. Sjećam se vrlo dobro – to te strahovito pogodilo.

Reportaža

Tadašnja Banja Luka okrenula ti je leđa jer si rođen u 'pogrešnom narodu'. I unatoč svemu – grčevito si se držao svoga grada, sve dok te i fizički – batinama – nisu protjerali. Ipak im je to bilo uzalud, jer si ti Aco nastavio služiti ISTINI. Na čast ovoga grada i na slavu tvog imena.

Aco je danas u njegovoj Banjoj Luci, definitivno i zauvijek. Za života je djelom osigurao mjesto u galeriji sada već mitskih, zaslužnih Banjalučana – Jukića, Pelagića, fra Antuna Kneževića, patera Franje Pfanera, Svetislava Milosavljevića, Ibrahima Hadžihalilovića, Petra Kočića, Mate Džaje, Vuka Jelovca, Adema Ćejvana, Stojana Bijelića, Vlade Dijaka. Jer, kako kazah na jednoj velikoj svečanosti: Banjalučani nisu samo oni rođeni u ovom gradu; Banjalučani su svi koji su djelom zadužili ovaj Grad...

I neka se od danas, 4. jula ljeta Gospodnjeg 2013. uz Acino prezime Ravlić doda još jedno: Banjalučanin. Dakle: Aleksander Aco Ravlić – Banjalučanin.

Neka to ime, u bliskoj budućnosti, ponese i jedna ulica.

Banjalučka.

Bilježimo

Foto: Alija Beganović

Sportski vez na «Vezenom mostu»

SVI UČESNICI - POBJEDNICI Tekst: Narcis Hadžiselimović i Muhamed Ibrahimbegović «Eh, što nije Vezeni most bar jednom mjesečno?» zapitaše mladi učesnici organizatore sportskog dijela ovogodišnje tradicionalne kulturne i sportske manifestacije "Vezeni most 2013". Šta je to što podstiče toliku želju mladih da «Vezeni most» ne bude samo jednom u godini, nego još češće? Da li je to ta sportska atmosfera u tih nekoliko toplih julskih dana na igralištima, na šahovskom turniru i na našem Vrbasu, ispunjeni rafting spuštanjima, navijanjem, dodjelom simboličnih nagrada najbolje plasiranim ekipama, zajedničkim snimcima svih učesnika, dijeljenjem sladoleda, čipsa, bonbona učesnicima do 10 godina starosti, mislima da je jedan dio učesnika dobio jedinstvenu priliku da odigraju susret na stadionu FK «Borac», ili je to i zajedničko druženje i prijateljska ćaskanja za vrijeme i poslije takmičarskog dijela? Pitanja mnogo, a vjerovatno i mnogo odgovora, koliko i učesnika sportskog dijela programa. A ta mladost, i taj kolaž, i to šarenilo čine "Vezeni most" upravo takvim kakvo treba da bude .

U okviru godišnje tradicionalne kulturne i sportskorekreativne manifestacije 10. jubilarni Susreti Banjalučana „Vezeni most-2013” realizovan je sportski dio programa učesnika svih nacionalnosti iz Banjaluke-centra, Šehera, Novoselije, Vrbanje, Karanovca, Jagara, Švedske, Norveške, Amerike, Kanade i drugih krajeva svijeta, u srdačnoj i sportskoj atmosferi, bez i najmanjeg incidenta.

Na igralištu OŠ „Milan Rakić” i u Desnoj Novoseliji, stadionu FK „Borac” i na rijeci Vrbas prodefilovalo je oko 200 uglavnom mlađih učesnika, uključujući fudbalske veterane. Bili su to događaji na zapaženom nivou u sportskoj, takmičarskoj, pravoj navijačkoj i veseloj atmosferi, protkanoj simbolom „Vezenog mosta”, obilježeno razglasnom muzičkom podrškom, suncobranima, amaterski znatiželjnom i uzbudljivom osjećaju, posebno prilikom spuštanja čamcima, podijeli medalja, foto snimanju, simboličnim novčanim nagradama: 30, 20 i 10,00 KM (prvo, drugo i treće plasiranim ekipama), sladoledom, bonbonama i čipsom, najmlađim učesnicima do 7 godina, i mislima da je većina učesnika ekipa „Banjaluka u srcu” na revijalnim utakmicama dobila jedinstvenu priliku da možda prvi put odigraju susret na stadionu FK „BORAC” i da se poslije zajednički veselo druže uz osvježavajuće sokove i prijateljska ćaskanja.

Iako su svi učesnici desetog jubilarnog «Vezenog mosta» pobjednici spomenućemo prvoplasirane ekipe u košarci i malom fudbalu : U basketu slavila je ekipa" Novoselija" koja je sa 9-6 pobijedila ekipu "Novica".

Trećeplasirana ekipa " Narcisovi-Narcisi " pobijedila je ekipu «Tri Levata» sa 5-3.

U malom fudbalu poredak ekipa bio je slijedeći : Slavila je ekipa «Sljuvara» (u sastavu Arman Vidimlić, Branko Jošić, Arman Džuherić, Ognjen Smiljanić) ispred drugoplasirane ekipe "Dodaj kao prijatelju", te trećeplasiranog «Jedinstva» iz Vrbanje i četveroplasirane ekipe "Orto plus B.O.".

Moramo spomenuti imena Sabine Tufekčić, Milice Dodik, Selme Hadžiselimović, te sestara Muhader koje su svojim fudEHER 12 Š BANJA LUKA

balskim znanjem i hrabrošću izmamile dosta aplauza, ali nisu uspjele doći do same završnice turnira. Ko zna, možda je slijedeća godina baš njihova.

U revijalnim utakmicama na gradskom stadionu FK «Borac» i u omladinskoj i veteranskoj kategoriji bolje su bile selekcije FK «Borac», i to sa 6-1 u omladinskoj i sa 9-2 u veteranskoj kategoriji.

Uz čestitke svim takmičarima i učesnicima, prisutnim navijačima i posjetiocima, treba se zahvaliti za organizaciju Zajednici građana Banjaluke, Gradu Banjaluka, Savezu Banjalučana Švedske, koji je i ove godine bio generalni sponzor sportskog dijela programa, te spomenuti koordinatore, Mesuda Mulaomerovića, Mersada Salkanovića, Narcisa Hadžiselimovića i legendarnog predsjednika takmičarske komisije, Muhameda Ibrahimbegovića Paladu.

Bilježimo

Foto: Muharem Sitnica

PITANJA ČEKAJU ODGOVORE I

- RJEŠENJA REZIME rasprave na tradicionalnoj tribini dijaspore - Otvoreni razgovori predstavnika dijaspore i povratnika sa predstavnicima zakonodavne i izvršne vlasti Grada Banjaluka na temu: Značaj manifestacije „VEZENI MOST“ u povezivanju Grada sa dijasporom, održane 5. jula 2013. godine u Vijećnici Skupštine Grada.

U Otvorenim razgovorima, kojima su presjedavali moderator Tribine Mesud Mulaomerović i zamjenica gradonačelnika Jasna Brkić, učestvovali su: predsjednik Skupštine Grada Budimir Balaban sa svojim saradnicima, zamjenik predsjednika Skupštine i načelnici odjeljenja administrativne službe Grada, zatim predsjednik UO Zajednice Muhamed Kulenović i Mirsad Filipović, predsjednik Saveza Banjalučana Švedske sa saradnicima. Pored toga, na Tribini je bio i određen broj zainteresiranih građana i povratnika.

S obzirom, da je ove godine manifestacija „Vezeni most“ jubilarna, povodom njene 10-to godišnjice održavanja pod pokroviteljstvom Grada Banjaluke, shodno zaključku Skupštine Grada od 13.07.2004. godine, ove godine predložena je tema razgovora: „Značaj manifestacije VEZENI MOST u povezivanju Grada sa banjalučkom dijasporom».

U uvodnoj napomeni, moderator Mesud Mulaomerović je naglasio da su proteklih devet godina veoma uspješno organizovane manifestacije „Vezeni most“, koje su postale tradicionalne i prepoznatljive po svom sadržaju, načinu organizovanja i interesu građana, a zatim je istakao brojna pitanja koja su postavljana u prethodnim Tribinama dijaspore, kao što su: rješavanja problema u infrastrukturi - ravnomjernom zastupljenošću po mjesnim zajednicama, zdravsvenoj i socijalnoj zaštiti, zapošljavanju i reintegraciji povratnika, stvaranju uslova za ekonomski održiv povratak, vraćanju naziva određenih naselja i ulica koji su iz neargumentovanih razloga izmijenjeni, ostvarivanje prava konstitutivnih naroda, multikultularnost Banjaluke, stvaranje povoljne klime za suživot i toleranciju, uvažavanje različitosti i povezeivanje Grada sa svojim sugrađanima raseljenim širom svijeta, zastupljenost konstitutivnih naroda u organima Grada i javnim institucijama, uzajamne posjete i drugo.

Na kraju uvodne napomene moderator Mesud Mulaomerović je naglasio da je u proteklom periodu bilo obećavanja da će se rješavati ova pitanja, ali nažalost nisu rješavana iz nama nepoznatih razloga, pored toga ukazao je na značajno umanjene sredstava od Grada, kao pokrovitelja, za manifestaciju „Vezeni most“ i finansiranje Zajednice i njenih članica, i da ova pitanja budu polazna osnova za današnji razgovor.

Imajući u vidu da se u Zajednici pored manifestacije „Vezeni most“ organizovana i biblioteka, čitaonica, Galerija, internet, i uslove za rad NVO: BSK „Preporod“, Šahovski klub „Ahmet Ćejvan“, Hor „Safikada“, Udruženje građana „Banjaluka u srcu“, i to bez naknade, a još se od Zajednice traži plaćanje poreza PDV (godišnje 3000,00 KM) za poslovne prostore koje je dobila na korištenje bez naknade.

U raspravi su, pored presjedavajućih, učestvovali: Zoran Novaković, Muhamed Kulenović, Radenko Đurica, Džavid Gunić, Mirsad Filipović, Bojan Džaja, Ljilja Laks, župnik Davor Klečina i Mitar Kovačević, kao predstavnik Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica.

Tekst: Mesud Mulaomerović U raspravi je istaknuto: nezadovoljstvo zbog nerješavanja svih do sada isticanih, gore pomenutih pitanja, a naročito onih problema koji se mogu realizirati bez značajnijih ulaganja sredstava, kao što su: vraćanje određenih naziva ulica i naselja po zahtjevu Zajednica, ispisivanje informativnih putokaza i obilježja svih kulturnih i istorijskih znamenitosti svih naroda na oba pisma; uključivanje predstavnika svih konstitutivnih naroda u organe Grada i javnih institucija (komisije, odbori, i sl.); da se Statutom Grada obezbijedi instrument koji će zagarantovati učešće predstavnika sva tri naroda u Skupštini Grada i organima zakonodavne i izvršne vlasti, s obzirom da je u toku izmjena Statuta Grada; posebno je istaknuto nezadovoljstvo neadekvatnom zastupljenošću svih naroda na poslovima u administrativnim službama i javnim institucijama i javnim preduzećima Grada.

U završnoj riječi, presjedavajuća - zamjenica gradonačelnika Jasna Brkić je naglasila: da razumije naše zahtjeve i da će pokušati sva ova pitanja u narednom periodu rješavati zajedno sa načelnicima odjeljenja, da će insistirati da Komisija za imenovanje naziva ulica i naselja uzme u razmatranje zahtjev Zajednice za vraćanje naziva određenih ulica i naselja, da je prilikom boravka u Švedskoj na Susretu Banjalučana shvatila da su sva pitanja vrlo značajna i da želi da radi da se ista rješavaju, da su prisutne emocije kod svih nas što treba uvažiti a sva ova pitanja rješavati korak po korak, da rješavanje pitanje PDV-a nije u nadležnosti Opštine i da je to problem i drugih nevladinih organizacija i da se pokušava to riješiti na najbolji mogući način sa Upravom za indirektno oporezivanje, da je manifestacija „Vezeni most“ značajna za sve građane Banjaluke i Grad Banjaluku i da treba obezbijediti uslove za njeno održavanje, da treba sačiniti kratak rezime zaključnih konstatacija sa ove Tribine. Š E H E R 13 BANJA LUKA

Kolumna

Čardak ni na ne Piše: Radmila Karlaš

Jednom davno, živjela je jedna prekrasna žena. Zvala se Meluzina. Pronašao ju je vitez koji je jahao kroz mračnu šumu i tu se uzgubio. Privukao ga je zvuk vode, i doveo na jednu čistinu na kojoj je, u sjaju mjesečine, ugledao ženu nevjerovatne ljepote kako se kupa u bijeloj fontani. Odmah se zaljubio u nju, odveo ju je u svoj dvorac i s njom oženio.

Prekrasna žena, a zvala se Meluzina, imala je samo jedan uvjet, da je svaki mjesec mora pustiti da se kupa sama. On pristaje. Žive prekrasno, dobivaju prelijepe kćeri i divlje sinove. Unatoč godinama, Meluzina ne stari i njena zanosna ljepota ne jenjava nikad. Znatiželjan, prikrada se jedne noći njenoj kupaonici i ugleda svoju ženu prekrasnog tijela od čijeg se pasa naziru peraje, ženu sirenu! „Ona nije bila biće s ovog svijeta“, reinterpretiraće kroz usta lady Jehanne, demoiselle (djeva, neudana žena, plemkinja, po kojoj je Jehanne poznata u istoriji) od Luksemburga književnica Philipa Gregory ovu priču. „Pokušala je živjeti kao obična žena, ali neke žene ne mogu živjeti običnim životom. Pokušala je ići običnim putem, ali neke žene ne mogu kročiti na tu stazu. Ovo je muški svijet“, reći će demoiselle Jehanne svojoj pranećakinji Jacquetta, u istoriji poznatoj kao čarobnici i potonjoj majci prelijepe Elisabeth Woodville, supruge engleskog kralja Edvarda IV. Priča dalje kazuje kako muž nije mogao podnijeti da mu je žena neko neobično stvorenje, a ona njemu to što ju je uhodio. Ostavlja ga, odvodi sa sobom njihove prelijepe kćeri, a on ostaje živjeti sa sinovima, slomljena srca. Ali na njegovoj samrti, ta prelijepa žena, vodena božica i nimfa Meluzina vraća mu se i on je čuje kako oko zidina plače za djecom koju je izgubila, za mužem kojeg još voli i za svijetom u kojem za nju nema mjesta. „Neke žene su naslijedile moći od Meluzine, moći s onog svijeta u kojem ona EHER 14 Š BANJA LUKA

Ilustracija i foto: Goran Mulahusić živi. Moraš slušati Jacquetta, slušati tišinu, pogledom tražiti ništa i biti na oprezu. Meluzina mijenja oblik, poput žive je, može preći iz jedne stvari u drugu. Bilo gdje je možeš vidjeti, ona je poput vode, ili ćeš vidjeti samo vlastiti odraz napinjući pogled ne bi li je ugledala u zelenim dubinama. Ali, moraš sama sebi biti vodilja kroz život.“ Priča o Meluzini, vodenoj

božici, inače je lijepo opisana u Luksemburškom muzeju kao dio istorije te zemlje. I danas turistički vodiči pokazuju kamenje kroz koji je iscurila voda Meluzinine kupke, kada je suprug prekršio obećanje i potajice je gledao.

Legenda o Meluzini korištena je u umjetnosti tog razdoblja, kao i u alhemijskim procesima tokom srednjeg vijeka.

Kolumna

ebu ni na zemlji

Krajem proljeća silazim sa čardaka u Novoseliji i nagnuta dugo posmatram Rijeku. Koristeći gostoprimstvo mojih drugih roditelja Nihadete i Enesa Redžepovića mogu da s rijekom komuniciram svaki dan. Kao i Meluzina, osjećam se iznevjerenom i izopštenom. Time mi moje moći nisu ništa manje, naprotiv.

Rijeka najavljuje i u njoj se pojavljuje sunce zamijenivši gomilu oblaka koji su se tih dana valjali preko neba. Stariji potomak Redžepovića, Samir, Pola, moj buraz po izboru, stropoštava se kao tornado pretvarajući nam dane i noći na i pod čardakom u obilje raspjevanosti. Đigi iskrom u oku „u inat životu i svim naka-

nama da mu ga ukradu“ djeluje kao eliksir.

Stignem da koju „progovorim“ mailom i sa mlađim Redžepovićem, Esom, koji je tamo negdje u Berlinu i koji se na svoj način, baš kao i mi na čardaku, pokušava zakačiti za Planetu unatoč turbulencijama. Lijepa Melisa i Džesko svojom bujnom plodnošću (trojke po 12 godina) dopunjavaju naše noći divnim prijateljevanjem i sasvim prirodno moje i Melisine ruke dodiruju se sa rukama svih ostalih u nezaustavljivim plesovima. Krhka, inteligentna i neobična Alisa svaki dan prelazi Vezeni most i svaki dan ga pređe i kad Rijeka prijeti. Držim joj fige za ubuduće! Toni Soprano nam donosi Lavandu u živote pomaljajući se tu i tamo, stalno u žurbi i želji da pruži pune ruke ne shvatajući dovoljno da se iskra u oku prenosi kao požar i da se najvrednije stvari na svijetu ne mogu kupiti. Toliko nam je dao i ne znajući. I danima smo svi mi u posvemašnjem kovitlacu, koji svakodnevno zaustavlja majka Nihadeta, lancima vezana za zemlju. Podsjeća me na ruku koja zaustavlja polugu ringišpila i smiruje vratolomne krugove bar nakratko. Hvala ti, majko, bez takvih žena svijet bi se davno već rasprsnuo.

Naš otac, dragi Enes Redžepović plovi sa nama, uljuljkan valovima prošlosti, bljesnuvši ponekad mladošću naočitog čovjeka. Noćni razgovori su posebna priča kada šum rijeke postaje intenzivniji, a slike naših života nakon zamagljenosti koju im svjesno pravimo našom jurnjavom, u miru i tišini postaju izoštrenije i lakše za podnijeti i podijeliti. A mjesec Ramazana počinje.

Hodam polako ulicom koja miriše na prošlost, takvi sokaci se sve više gube u razuđenosti grada i promjenama koje donosi vrijeme. Mala drvena džamija i jacija koja se miješa sa šumom rijeke ispod. Riječi same dolaze, dok sa svojim Redžepovićima stojim na maloj autobuskoj stanici čekajući autobus za grad. Moja Knjiga priča te noći dopunjena je još jednom. Posmatram čardak na pola puta ka rijeci, lebdi kao oblačić iznad. Krhkog je veza, miješaju se zvukovi, boje, mirisi. Lica promiču, neko se zaustavi u kadru. I dok sjedim na čardaku koji nije ni na nebu, ni na zemlji, Meluzina se u meni ponovo pomalja prije izgona iz svog raja, ali istovremeno traje i onaj njen dio koji suspreže jecaj i sprema se za tihi obilazak voljenih na konačnom rastanku. Pomirena s tim, spuštam se na obalu, a Zelena rijeka šumi. Š E H E R 15 BANJA LUKA

Feljton

STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE

PORUKE NETOLERANCIJE I MRŽNJE Piše: Srđan ŠUŠNICA

RE/okupacija javnog prostora mržnjom i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam

Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju, srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodi nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom, regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi “narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog „Ur-fašizma“.

Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja Luka (BiH).

Umjesto uvoda Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica.

EHER 16 Š BANJA LUKA

Etno-fašizam u 4 slike Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti, frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i slavljenja fašizma.

Materijal je složen tako, da svaka slika na početku prikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole, zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali, te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i glavne poruke ulice i elite.

Feljton

Slika 1: Etno-politički tradicionalizam, kontinuitet i legitimitet teritorije Nastavak iz prethodnog broja „srpske“ nazive „morali“ su ih mijenjati. U 2 godine rata srpska banjalučka elita promijenila je naziv oko 250 ulica, brišući muslimanska, hrvatska, slovenska, makedonska, komunistička i dobar dio NOB imena i identifikacija. Promijenjeni su nazivi i 15 mjesnih zajednica (vidjeti Izvore i literaturu - izvori pod rednim br. 7 i 8).

Ilustracija A. 8

OD UNIVERZALNOG DO VJERSKOG, NARODNJAČKOG I MONONACIONALNOG: Stari (do 1992.) i novi (od 1992.) grb Banje Luke. Na novom grbu su, pored kontura tvrđave Kastel, kao centralni simboli postavljeni temelji pravoslavnog sabornog hrama i u njima upisani krst sa četiri ocila, tzv. četiri S, kao vjerski simbol Srpske pravoslavne crkve, narodni simbol sa kojima se poistovjećuju pripadnici srpskog naroda i državni - nacionalni simbol Srbije od početka 19. vijeka do danas. (Vidjeti Izvore i literaturu - izvor pod rednim br. 6)

↑Fotografija A.9 i A.10

NASTAVLJAMO GDJE SMO STALI: Spomenik Banu Milosavljeviću u centru ispred obnovljenog hrama, djelo Dragoljuba i Miodraga Dimitrijevića, otkriveni na krsnu slavu Banje Luke, Spasovdan, 20. 05.

2004.i osveštanje obnovljenog hrama Hrista Spasitelja u Banjoj Luci 2009. (hram je podignut 1929. godine na zemlji koja je kupljena od Islamske vjerske zajednice, oštećen je u nacističkom bombardovanju 6. aprila 1941., srušen u ljeto '42. od strane ustaške uprave, od 1945. do 1992. tu je bio park i spomenik borcima NOB).

ZVANIČNE PORUKE ELITE NA ULICI – BANJALUKA JE BILA I OSTAĆE SRPSKA: Ulice i naselja koja nisu nosila dovoljno

↑Fotografija A.11

Ove poruke ulice, izgleda, ne samo da proizvode i otkrivaju značenja, već kao da su i proizvod nastojanja srpske političke elite da za RS i sebe obezbijedi kakvu takvu etno-političku tradiciju, kontinuitet i legitimitet. Stiče se utisak da autori ovih grafita na ulici samo reprodukuju dominantne javne poruke koje proizvode srpski politički lideri i vjerska elita. Kada pogledamo poruke političke elite u ovoj prvoj slici, vidimo da elita političko-pravnim simbolima, nazivima i objektima posrbljava, sakralizuje i unificira javni prostor u kojem je vrlo teško biti drugačiji, a oni koji to (na njihovu nesreću) ipak jesu, u takvoj sabornosti se lako otkrivaju i marginalizuju (slike A8, A11 i A12). U takvoj sabornoj juhi, elita povlači političke, kulturne i etničke paralele, pa i znakove jednakosti između Banje Luke i RS danas i Vrbaske banovine u Kraljevini Jugoslaviji, što je posebno karakteristično i reprezentativno za današnju Banju Luku kao glavni grad RS. Kao cigle selektivnog i povezujućeg sjećanja između Vrbaske banovine i današnje Banje Luke elita nudi simbole kao npr: spomenik i ulica Bana Milosavljevića (prvi ban Vrbaske banovine), ulica Bana Lazarevića (inače otac srpskog intelektualca Predraga Lazarevića koji je početkom 90tih žario i palio Srbe svojim etno-fašističkim govorima o njihovoj ugroženosti, a danas je akademik Akademije nauka i um-

jetnosti RS), bista i ulica Kralja Petra I Karađorđevića, simbole Kraljevine Jugoslavije i Srbije, obnovljeni hram Hrista Spasitelja, novoizgrađene pravoslavne crkve u centru Banje Luke, ali i druge (slike A9, A10 i A13). Pomoću njih se Banjoj Luci i RS pripisuje etno-politička tradicija kraljeve i srpske Vrbaske banovine, koja nedvosmisleno treba da proizvede opravdanje za postojanje RS u ovom gradu i ovom dijelu BiH i za pripadanje ovog grada i dijela BiH baš tom entitetu. Neki dijelovi elite idu i dalje od Vrbaske banovine u prošlost, i po današnjoj RS markiraju stare i „nemanjićke“ manastire i zadužbine, otkrivaju „srpske“ i „pravoslavne“ stećke i srednjovjekovna groblja u temeljima džamija, govore o Bosni kao srpskoj nacionalnoj baštini Nemanjića ili Srpske pravoslavne crkve, itd. Neki ne idu u prošlost, već proizvode prošlost u sadašnjosti, obnavljajući srušene hramove ili gradeći nove pravoslavne bogomolje nadomak kulturnoistorijskih spomenika kao što je Kastel.

Nova bogomolja na taj način crpi svoju patinu od Kastela, a Kastel odmah izgleda malo više „srpski“. Medijski i institucionalni narativi elite prate razvoj događaja i podražavaju patinu i tradicionalizam RS, kao prirodnog nastavka Vrbaske banovine, nju kao prirodni nastavak Solunskog fronta, a njega kao nastavak Sarajevskog antetata, a ovog kao normalan nastavak Nevesinjske puške, i tako dalje, i dalje. U ovom pravcu idu i nazivi i jubileji kulturnih institucija kao što su Zavod za zaštitu spomenika RS, Muzej RS (koji je skoro proslavio 80 godina) i Muzej savremene umjetnosti RS (koji je skoro proslavio 40 godina). Svi se ovi narativi podražavaju atributivnim nazivom republike „Srpska“ ,,ustavnim definicijama RS kao „države srpskog naroda“, grbom RS, grbom grada Banje Luke ili novim nazivima banjalučkih ulica u kojima je izbrisana skoro svaka muslimanska/bošnjačka, hrvatska, slovenska i makedonska identifikacija. Naravno, novi nazivi nameću javnom prostoru isključivo srpska etnovjerska i istorijski podobna svojstva i identifikacije. © Študentska založba, prvi put objavljeno u Časopisu za kritiko znanosti, godina XL, broj 251. 2013. godine

Nastavak u slijedećem broju Š E H E R 17 BANJA LUKA

Aktuelno

TRENING STROGOĆE

PENDREKOLOGIJA BANJALUČKE POLICIJE

Piše: Rešad SALIHOVIĆ

B.Luka, jula 2013.

Nakon nedavnih ''preslišavnja'' novinara i studenata, sada su na red, na nešto drugačiji način, došli vlasnici zemljišta na čiju su imovinu «bacili oko» gradski i politički moćnici, koji uz pomoć policije RS-a već duže vremena nad njima treniraju strogoću.

Tako smo, ovih dana, bili svjedoci premlaćivanja porodice Vulić, u čemu su učestvovale brojne policijske snage RS-a, a došle su na poziv administrativne službe grada Banjaluke. ''Mi smo postupili u skladu sa zakonom'', kazali su Radislav Jovičić, ministar MUP-a, i Darko Ćulum, načelnik policije, dok se administrativna služba Grada ograđuje od incidenta pored kuće porodice Vulić, tvrdnjom kako nisu tačne informacije policije da je grad, odnosno gradonačelnik Gavranović, zatražio asistenciju policije koja je danas svojom brojnošću, opremom i brutalnošću više ličila na ratnu nego na mirnu asistenciju. Međutim, tačno je i nepobitno, da su upravo ove dvije institucije isključivi krivci napada na članove porodice Vulić, u kojem su nečijom naredbodavnom greškom stradali i Vulići i policajci. Nesporno je da se to moglo izbjeći, da je prije nemilih događaja, kao i dan ranije, policija privela na razgovor članove porodice Vulić, i za to vrijeme su službe bez problema mogle odraditi određene poslove na terenu. Zbog čega tako nije postupljeno, pokazat će neka buduća vremena kada nalogodavcima iz sjedećeg dijela tijela pristigne pamet u glavu, ali je izvjesno da je u ovu priču svoje prste EHER 18 Š BANJA LUKA

umiješala politika koja je u tu igru bespotrebno uvukla policiju, pa se sada traže načini, da se prikriju svi ti promašaji, pa i zločini, o čemu uplakana starica Slavka Vulić s pravom negoduje: «Mi nismo ušli u posjed policije, a naš posjed je na silu zauzeo interventni vod specijalne policije, kako bi radnicima kompanije ''Grand trejd'' omogućili da počnu izgradnju alternativnog puta, te na taj način zatvore pristupni put našoj kući kojeg smo koristili 40 godina. A onda će nakon mjesec ili dva tu odluku ukinuti nadležne službe grada, pa će naš posjed postati ostrvo, i to je samo jedan korak više da nas istjeraju sa našeg posjeda.''

No, ko ovdje vodi brigu o pravu, i što policija tuče vlasnika imovine gore nego kriminalce, samo zato što je branio svoju imovinu, o čemu samo u kratkim crtama sa lica mjesta događanja prenosimo glas građana upućen policiji: «Sram vas bilo u čijoj ste službi, neka vas je sramota te uniforme!»

Potom su se gotovo sve stranke, osim režimskih političkih partija, zgražale do sada neviđenim ponašanjem policije.

PDP je osudila brutalno ponašanje i upotrebu sile nad porodicom Vulić, optužujući predsjednika Skupštine grada da nije htio sazvati skupštinu povodom ovih događaja, čime je banjalučka vlast samo potvrdila da ne štiti građane, već interese tajkuna.

Napad policije na porodicu Vulić najoštrije je osudio i Dragan Čavić, poslanik u Narodnoj skupštini RS-a, i istakao kako je ovaj slučaj na-

jbrutalnija potvrda da u RS-u vlada režim koji pokazuje svoju brutalnost na svakom koraku. Suština cijelog sistema je da je Srpska privatno vlasništvo ljudi koji su spremni da otimaju imovinu, silom, pendrekom, zatvaranjem, otimanjem i sprječavanjem da ljudi zaštite svoju imovinu.

Slobodan Popović je jedan od rijetkih koji je na ovakav scenarij upozoravao: ''Ovo je zaista jedna stravična blamaža vlasti i gradske uprave u jednom sporu koji još uvijek formalno pravno nije završen i čiji se konačan ishod ne zna.

Onda se objektivno postavlja pitanje: Čemu danas policija, čije interese i koga je danas štitila, a to je najopasnije u čitavoj priči, da se proizvodi jedna pravna stravična nesigurnost građana, jer nakon ovoga danas svaki građanin može da očekuje da mu policija dođe na vrata i da provali, zato što je neko dao nalog nekome, jer ima neki razlog koji nema veze ni sa pravom, ni sa pravdom ni sa pravnom državom.''

Takvo mišljenja podijelili su gotovo svi političari, poput Vlajkija i Bosića koji je

zatražio ostavku ministra policije.

Od Dodika se nije ni mogla očekivati osuda, nego bezrezervna podrška policiji, što je izazvalo nezapamćeno nezadovoljstvo među građanima.

I umjesto da pravna država, ako je uopšte ima, «potegne» pitanje odgovornosti policije koja je prije izvjesnog vremena najstarijem članu porodice Vulić guranjem prsta u oko nanijela teške tjelesne povrede, koja je bez dopuštenja vlasnika upala na privatnu imovinu i tukla sve koji su se našli u blizini, za takav zločin se morao pronaći krivac, a to je Željko Vulić. Na sramotu države, tačnije entiteta koji u ovom slučaju nije reagirao na način kako je trebao, protiv Željka Vulića je podignuta optužnica da je počinio krivično djelo sprječavanjem službenog lica u vršenju službe u Vulićevoj avliji. U svakom slučaju jedno je sigurno - da će, zbog stanja u pravosuđu, najdeblji kraj izvući napadnuta porodica Vulić, čiji su svi muški članovi više puta zatvarani i premlaćeni na svome posjedu, ali je najsramnije što je od samog početka ovog divljanja, policija mjesto zločina zaklanjala raznim ''ometačima'', teškim kamionima i kombijima, kako bi od građana i svijeta prikrili tragove sile.

I, na kraju pregleda bahanalija u režiji ovdašnjih režimskih političara, policija je navodno pokrenula unutrašnju istragu kako bi utvrdila da li je u slučaju Vulić bilo prekomjerne upotrebe sile, čiji se rezultati prema dosadašnjoj praksi unaprijed znaju - kako je to bio klasični napad sa predumišljajem tri člana

porodice Vulić na dvije stotine do zuba naoružanih policajaca.

A onda će policija na osnovu njihovih snimaka nastaviti «trenirati strogoću» nad svima nama, svjedocima događaja, pa nimalo ne čudi što su danas od svog naroda ''nagrađeni'' gromoglasnim povicima: Ubice! Ubice!

“Vezeni most” Banja Luka jul 2013.

Pripremili Alija Beganović i Muharem Sitnica

Reportaža

»JEDINO VOLJETI, SAMO VOLJETI...«

22 Š E H E R

BANJA LUKA

Reportaža

Izložba grafika Kemala Širbegovića u Banjaluci

Piše: Ismet BEKRIĆ Kemal Širbegović je još kao učenik Gimnazije u Banjaluci (1953.-1957.) pokazivao izuzetno slikarsko nadahnuće, pa su ga likovni umjetnici iz grupe Četvorice – Enver Štaljo, Alojz Lojzo Ćurić, Dušan Simić i Bekir Misirlić – podsticali da nastavi likovno obrazovanje, što je i učinio upisom na Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, koju je uspješno i završio 1962. godine, nastavivši i postdiplomski studij.

Svoja banjalučka, prvotna, likovna promišljanja i traganja Širbegović je krunisao i prvim samostalnim izložbama, na kojima je dokazivao svoju izvornost i osobenost, svoju prepoznaljivost, za koju je, kao mladi umjetnik,već dobivao značajne nagrade. Slikati, za njega već tada nije bio samo stvaralački zanos, »ugođaj«, pejzaž, dio krajolika, već, još više, i još dublje, poniranje i uzdizanje, misao, osjećaj, otkrivanje tajni, zapis bojom, dubina vode i boje... Tu svoju likovnu filozofiju Širbegović je produbljivao i širio pola stoljeća, sve do danas, osjećajući potrebu da o tome kazuje i riječju, zapisom, jer za njega je boja, slika, i riječ, pjesma, esej, zgusnuti roman... Slika nije samo ono što vidiš, nego i ono što osjećaš, što promišljaš, što utjelotvoruješ i raščlanjuješ. Širbegovićevo likovno danas, a ono se proteže od prvih šeherskih i zmijanjskih motiva, do pariških, svjetskih dosega, djelimično je predstavljeno na njegovoj izložbi grafika, otvorenoj 2. jula 2013. godine u malom salonu Kulturnog centra Banski dvor (Dom kulture) u Banjaluci, u okviru programa 10. susreta Banjalučana »Vezeni most«. Bila je to Širbegovićeva 120 i neka samostalna izložba, kojoj treba dodati i još više od 200 sudjelovanja na grupnim izlaganjima u trideset zemalja svijeta. Bio je to vrhunski likovni doživljaj, jedan izuzetan krug bojom, od onog gimnazijskog, studentskog, »jesenjesalonskog« (jer je autor bio i jedan od pokretača banjalučkog »Jesenjeg salona«), do univerzalnog, svjetskog. O tome ne svjedoče samo nazivi nekih izloženih grafika – Sena prozorska, Iz mape Omera Hajama, Fjord, Mediteran, Pirineji, Pejzaž ljeta, Notre Dame, Putovanje, Bosanska elegija..., još više je to »otvoreni prozor« u jedan svijet u kojega ulaziš i kao promatrač, i kao sudionik.

Kustoskinja ove jedinstvene izložbe Ljiljana Perduv Misirlić s pravom uvrštava Širbegovića među najznačajnije bosanskohercegovačke umjetnike (ili one koji su iz svoje Bosne i Hercegovine otišli u svoj svijet ), koji nikada nije zaboravio svoje porijeklo i koji nije težio samo stvaralačkim vrhovima, nego i podizanju svijesti o likovnoj umjetnosti.

Na Širbegovićevim grafikama dominiraju pejzaži, ali ne kao cilj, nego prije svega kao »inspirativni podsticaj kojeg transformiše u duhovne prostore otmjenog kolorita, gdje svaki element ima svoje mjesto i značenje, i doprinosi harmoniji djela visokih estetskih dometa«. »Svijet prirode je neiscrpan kao realitet, asocijacija s lirskim prizvukom, ili idealizovano utočište umjetnikovih uspomena«, piše dalje Ljiljana Perduv Misirlić u katalogu ove izložbe. »Kada slika pejsaž u bilo kojoj tehnici, Kemal otvara prostor kontemplacije, koja je prisutna na svim njegovim radovima i koja, čini nam se, dolazi iz nataloženih slojeva svjetskih civilizacija.« Širbegović je duboko proživljavao i bosanskohercegovačku tragediju, 1992.-1995., »što rezultuje nastankom nekoliko grafika, do tada neviđenog sadržaja u njegovom opusu«. A njegov opus je izuzetno bogat, od slika, tapiserija, mozaika, do grafika, koje ga predstavljaju »u najboljem svjetlu poete, filozofa, humaniste, maestra likovnog umijeća«.

Ispod jedne Širbegovićeve grafike, nastale kao odgovor ratnom zlu, piše: »Jedino voljeti, samo voljeti, 1994.«. To bi mogla biti i jedna od poruka ovog njegovog grafičkog predstavljanja, u njegovom gradu, koji je oduvijek bio dio njegovog, i našeg, svijeta.

Š E H E R 23 BANJA LUKA

BANJA LU

Željezničke

Tekst i foto: Adem Čukur Izgradnja prve željezničke pruge od Mančestera do Liverpula u Velikoj Britaniji, sa parnom lokomotivom »Roket« Džordža Stivensona, 1829. godine, donijela je svjetsku revoluciju u saobraćaju, kako u putničkom, tako i u teretnom. Nakon toga dolazi do intenzivne izgradnje željezničkih pruga širom svijeta, a naročito u Evropi i Sjevernoj Americi.

Iako je Osmanlijsko carstvo u 19. vijeku pokazivalo znake stagnacije i opadanja, vlasti su uočile značaj željezničkih veza sa zapadnom Evropom. Urađeni su i prvi nacrti za transbalkansku željezničku prugu od Istanbula do Bosanskog Novog, sa mogućnošću spajanja s južnim krakom austro-ugarske mreže željeznica na potezu Dobrnjin (kod Bosanskog Novog) – Sisak. Prva, EHER 24 Š BANJA LUKA

i jedina izgrađena, etapa planirane pruge bila je dionica od Banjaluke (Predgrađe – kasnije zvana i Stari Banof) do Dobrnjina kod Bosanskog Novog, duga 1o9 km, a izgradnja je završena 1873. U finasiranju izgradnje ove pruge učestvovao je i francuski kapital, a radovima su rukovodili francuski stručnjaci. Tokom okupacionih operacija 1878. pruga je znatno oštećena, a popravak su obavile inženjerijske jedinice austro-ugarske vojske, pa je pruga ponovo puštena u saobraćaj krajem 1879. Kasnijom izgadnjom dionice Bosanski Novi – Sisak pruga je bila povezana sa ukupnom evropskom željezničkom mrežom, čime je Banjaluka, kao početna destinacija prema Evropi, dobila još veći značaj za promet tračnicama.

UKA KROZ PROSTOR I VRIJEME:

Sjećanje

e stanice Tekst: Adem Čukur

Godine 1893. izgrađena je pruga od Predgrađa do centra grada, sa željezničkom stanicom koja je imala perone i reprezentativnu zgradu sa biletarnicom, čekaonicom i pratećim sadržajima.

Sama zgrada, u kojoj se nalazila i uprava željeznica za ovo područje, imala je dvije etaže i isticala se neorenesansnim stilom, kao i većina javnih i administrativnih objekata u to vrijeme. Ulaz u zgradu iz grada bio je sa istočne strane, dok su pruga i peroni bili na zapadnoj. Svoju funkciju zgrada je obavljala sve do 1968. godine, jer je u planovima grada (već u 60-im godinama) bilo predviđeno ukidanje pruge na relaciji Banjaluka/Grad – Banjaluka/Predgrađe. Posljednji voz iz gradske stanice krenuo je

31. januara 1968. u 23 sata i 15 minuta, nakon čega je pruga demontirana. Na tom lokalitetu bila je predviđena izgradnje glavne međugradske autobuske stanice, a postojeću zgradu trebalo je adaptirati za nove potrebe. Na zapadnom dijelu bili su novoizgrađeni peroni sa izdignutim prostorom za dispečera. Radovi na adaptaciji zgrade, te izrada čelične konstrukcije za nadstrešnice perona, bili su već u punom jeku, ali ih je prekinuo iznenadni moćni zemljotres oktobra 1969. godine.

Poslije zemljotresa pristupilo se izradi novog i sveobuhvatnog urbanističkog plana grada, u kojem je izgradnja glavne autobuske stanice predviđena na saobraćajnom čvoru pored željezničke stanice u Predgrađu, što je kasnije i realizirano na tom prostoru.

S obzirom na atraktivnost lokacije i značaj objekta kao dijela graditeljske baštine grada, preostalo je da se objektu nekadašnje željezničke stanice odredi nova namjena. Nađeno je sretno rješenje – da se sanira i adaptira u Umjetničku galeriju, a autor projekta bio je arhitekt Dušan Bajić iz »Projekta«. Na zgradi je u potpunosti sačuvan vanjski izgled, jedino nije obnovljena prvobitna nadstrešnica nad peronima na zapadnom dijelu objekta.

Svojevremeno, pruga od Grada do Predgrađa presijecala je glavnu cestovnu saobraćajnicu kod Tvornice duhana, pa je na tom dijelu postojala rampa i stanična postaja, jedan mali zanimljiv objekt iz tog perioda, koji je i danas očuvan.

Krajem 80-ih godina počelo je projektovanje i izgradnja nove željezničke stanice na Predgrađu, na lokalitetu stare. Projekt je djelo arhitekata Živorada Jankovića i Saida Jamakovića iz Sarajeva, čije se ostvarenje može svrstati među najbolja u arhitekturi objekata ove vrste. Na objektu dominira čelična prostorna krovna konstrukcija sa jako zaobljenim vijencem od aluminijskog lima koji je po obodu oslonjen na moćne okrugle i vertikalno profilisane animirano-betonske stubove, pri čemu je u cjelosti ostakljen osnovni gabarit staničnih prostora, nešto uvećanih u odnosu na stubove.

Na stanici je urađen i podhod, a peroni su natkriveni. Š E H E R 25 BANJA LUKA

Reportaža

Admir Lukačević, uspješni biznismen:

GRADIO SAM SNOVE Svijet je mali za mlade i ambiciozne Tekst i foto: Fikret Tufek Admir Lukačević i njegova poprodica spadaju među one koji su se izuzetno uspješno uklopili u švedsko društvo. Rodnu Banjaluku napustio je 1993. sa starijim bratom Almirom, tatom Feridom i mamom Senijom. Imao je samo deset godina. Živi u Norrköpingu sa suprugom Vy (28), Vijetnamkom iz Saigona i četverogodišnjim sinom Kingsleyem, dok rođenje drugog djeteta očekuju u januaru 2014.

EHER 26 Š BANJA LUKA

Admir Lukačević je diplomirao sociologiju na Lund univerzitetu 2006., poznat je bh. dijaspori i javnosti jer je 2008. dobio kraljevu stipendiju (od 250.000 kruna) za rad u amaterskim sportskim udruženjima, nakon čega su mu mnoga vrata bila otvorena: kompletna obrazovanja za vođu kroz putovanja u Južnu Afriku i školovanje u duhu Nelsona Mandele na Biznis školi za vođe, pa do školovanja za vođu na Företagets Ekonomi na IFL Handelshögskolan Stockholm, Mentorskap för entreprenörer na IFL Handelshögskolan, Stockholm Värdebaserat Ledarskap... Samo za obrazovanje, pored kraljeve stipendije, koristio je 381.000 kruna kroz različite škole i projekte. Profesionalno je aktivan u Rotary clubu i Bris Board Member (prava djece), govori tri jezika, a o njemu su objavljeni

članci u svjetskim publikacijama.

Spomenimo i neke druge nagrade: Rotary Leaders Scholarship 2004., Rotary Youth Coach Scholarship 2010., Skåne Sports Awards 2007. - The Year Equality Price, Enthusiasm of the year (2008.) - Bosnian newspapers, International Visitor Leadership program, USA (Swedish Representative), Global Responsible Leaders Initiative, South Africa (Swedish Representative…

Porodicu Admira Lukačevića susrećem kod oca Ferida u Landskroni, na Admirov 30-ti rođendan. Interesirao nas je njegov put pet godina nakon dobivanja kraljeve stipendije: - Sreo sam se više puta s Njegovim Veličanstvom Kraljem, za kojeg mogu kazati da je izvanredna osoba, ono što pišu mediji uopće ne odgovara stvarnosti. Kralj

Reportaža mnogo pomaže djeci i mladima, meni je puno pomogao savjetima i zahvalan sam mu za sve što sam poslovno ostvario.

- Šta radiš i koja je Tvoja osnovna djelatnost?

- Osnivač sam i direktor firme Sport bez granica (Idrott utan gränser Sverige AB IUG), sa još troje zaposlenih, sa godišnjim prihodom od oko tri miliona kruna. Firma je vezana za sport kao moju ljubav (od malih nogu sam se bavio košarkom i plivanjem), što sam pretvorio u poslovni biznis.

Pokrenuo sam firmu 2000. jer sam želio dati djeci i mladima mogućnost da sami grade budućnost, da izbjegnu socijalna ograničenja i društvenu izoliranost. Mnogo djece i mladih ima poteškoće u osnovnoj i srednjoj školi, te kasnije teško dobije posao baš zbog izoliranosti, što je samo korak od negativnih ponašanja, droga i drugih poroka, što društvo košta onda daleko više.

Jedino je rješenje stvaranje dobrih relacija u djetinjstvu, za što je potrebno angažiranje, prije svega u sportu. U početku je podrška vezana za školu, kasnije pričamo o karijeri. Kroz Sport bez granica napravio sam društvenu mrežu koja pomaže djeci i mladima da ostvare vlastite mogućnosti.

Potvrdilo se da to funkcioniše!

- Kako je sve počelo?

- Kao dijete izbjeglica u Landskroni, zahvaćenoj segregacijom, nije bilo lako ni za-

misliti svijetlu budućnost. Gradio sam snove baš na mogućnostima u okruženju, inače bih mogao raditi samo kao radnik na pripremi pizze, biti na socijali ili završiti u destruktivnim krugovima. Zahvaljujući prije svega ocu Feridu počeo sam sportom i otvorili su mi se vidici. Sport nije bio značajan samo meni, zahvaljujući sportu uvidio sam koliko on znači i drugoj djeci i mladima, bio je spas za mnoge.

- Često putuješ?

- To je dio moga posla i mreže koju sam kroz firmu stvorio, što znači da radimo posao koji je u ekspanziji i ima efekte.

Prošle sam godine nominovan od američke ambasade u Stockholmu za petosedmično putovanje u Ameriku, na prestižni International Visitor Leadership program, te sam tako ”upisan” među 23 biznismena iz cijelog svijeta, kao jedini Bosanac, u knjigu Hall of Fame, gdje je npr. Fredrik Reinfeldt išao 2002., te mnogi drugi predsjednici ili ministri. Američko iskustvo u vođenju firmi me obogatilo, proglašen sam najboljim. U novembru 2012. bio sam na Global Responsible Leaders Initiative u Kapstaden, Južna Afrika, sa 40 mladih vođa. U junu 2013. bio sam u Londonu, gdje sam imao susret i s gradonačelnikom, te se u Mansion House upoznao s radom socijalne mreže u Engleskoj. Karl Johan Persson (direktor H&M) lično se angažirao da podrži moju djelat-

nost i firmu. 2013. su još planirana putovanja u BiH, Vijetnam, Irsku, Finsku...

- Planovi?

- Radimo puno na strateškom razvoju i proširenju. Tokom 2013/14. i dalje ćemo se širiti na još najmanje dvije komune. Planiram napisati knjigu koja treba izaći početkom 2014. Planiram se uključiti i u nekoliko drugih firmi, koje čak nisu istog smjera kao moja. Posljednjih mjeseci provodio sam dosta vremena u švedskom parlamentu, gdje sam sreo značajne osobe i već dobio velike ponude. Jedan od onih koji su mi dali podršku je i Michael Wolf (direktor Swedbank)...

- Imaš li vremena i za porodični i lični život?

- Oženio sam se sretno sa najljepšom i najspretnijom ženom na svijetu, koja mi je pružila ljubav, podršku i pametne savjete i kojoj sam zahvalan za ono što sam postigao u životu. Sin priča švedski, bosanski i vijetnamski. Najmanje godišnje odemo i u Vijetnam, gdje smo započeli investirati, jer to je divna zemlja, s predivnom prirodom, hranom i ljudima. Švedska, Bosna i Vijetnam su nam domovine.

- Tvoja poruka čitaocima?

- Ako mogu ja, možeš i ti! Svijet je mali, posebno za mlade, još više za nas iz BiH, koji smo radom uspjeli da na sebe skrenemo pažnju svjetske javnosti.

Priča o jednom banjalučkom uzdahu

VRIJEME SEVDAHA Piše: Atif TURČINHODŽIĆ

Kada se u našoj Bosni priča o Sevdahu, i kad kažemo Sevdah ili Sevdalinka, u banjalučkom ozračju, onda se baš ima o čemu i pisati i pričati, i čega se spominjati i sjećati, pa i moja priča odiše sjećanjem na još uvijek vedru, dragu i, hvala Bogu, našu zeničko-banjalučku dušu Sevdaha, našu Selmu Hajdarević.

Priča je započeta jednog lijepog predvečerja, tamo gdje često zalazim na poseban kapućino "od lješnjaka" u našem Mejdanu, pa još u društvu našeg Bakira i njegove supruge Selme, zvijezde prave banjalučke pjesme, koju rado slušamo i uz Vrbas, mezetluke i akšamluke, kakva se samo mogla čuti u ona davna vremena i koja se utapala u već pospani Vrbas, kad se još samo ponegdje javljala pokoja štica dajaka naših čamaca, koji su se lagano spuštali našom biser-rijekom, od Alibabe pa dolje kraj Studenca ili kraj Hilmijine kafane i Kastela prema Alijinom ostrvu i našem Halilu.... Pa poneki rani svjetlac .... i već ponegdje pjesme naših banjalučkih kafanskih meraklija i muzičara, sa onim uvodom i prebiranjima po tipkama naših Banjalučana Mesuda (Ragiba) ili Budimlića (Hođe ) Saliha, Nanuta, Irfana Galešića, Muhe..., koji su nosili sav taj slatki "teret", te strunama gitara u tek nastali sumrak i uz poznati glas našeg Hamke Delalića ili naše Selme, i mnogih drugih... Bila su to samo neka imena naših, slobodno možemo reći, "Banjalučkih doajena Sevdalinke" uz koje su noći i noći naše meraklije provodile u znanim kafanama, kao našeg Golbahera, pa Avde Kukavice (Alibaba), Aziza i Hilmije... i mnogih drugih kojih više nema,a koje ne možemo zaboraviti, kao ni našeg Budimlića i njegovu "Podgoru" te braću Kuljuhe, Gunića i sadašnji Slap,

Sjećanje pa našeg Rekića, pa onda i Motel u Gornjem Šeheru, gdje je i naš Ibrahim Kurjak, poznati Sevdalija, mamio svojim glasom...

Priča o banjalučkim Sevdalijama toga vremena traje, i zaslužuje da se to vrijeme Sevdaha, naše vrijeme, obilježi na poseban način. Obično kažemo da "svako vrijeme ima svoje breme", no ovaj put riječ je o slatkom "bremenu", kakvo nosi i naša Selma Hajdarević, zajedno sa suprugom Bakirom Hajdarevićem, takođe zaljubljenikom u Sevdah i muziku, pa otuda i njegovo amatersko sviranje harmonike, kako i sam reče, "bez nota". A ja se nadovezah i rekoh: "Ima majka priroda, i ni note ne pomažu ako te majka priroda time ne obdari."

Selma Hajdarević, rođena Zeničanka, zaputila se nekih davnih godina u svijet muzike, i tako našla i u Beogradu, u nadi, kako reče, da na nekim audicijama potraži šansu. Tako je, između ostalog, dobila i diplomu "umjetnika-pjevačice”, da može pjevati na javnim nastupima kao profesionalka, iako je imala i zvanje dječije njegovateljice. Ipak, prevagnula muzika, bolje reći Sevdah, i to onaj sa velikim S, pa je tako i njen život bio vezan za pjevanje u tadašnjoj Jugi, i u Novom Sadu, i okolo, te u još nekim mjestima. I tako, sve do dolaska u Bosnu, u Sarajevo.

Sarajevsko vrijeme Sevdaha, iz kojega mnogi, nažalost, više nisu među nama kao i, takođe naš Banjalučanin, kako sam Bakir reče - iz našeg Potoka, Bajro. Tu nađe i mene, jer sam i ja čuo, i mislio, da je naš Bajro rođen u Cazinu.

Ali, eto, i on je naš, Bajro, koji je svoju karijeru okončao u Sarajevu. Tada je Bajro bio poznati harmonikaš, kakav je bio i Ismet Alajbegović Šerbo, pa Mustafa Krilić, Jovica Petković, Milorad Todorović. I naša Selma upravo nastavlja pjevati sa Bajrom u poznatim sarajevskim restoranima i kafanama, kao što su "Beograd”, "Arena" i mnoge druge. I tako, sve do dolaska u Banja Luku i kraj našeg "biserli" Vrbasa, neke sada već davne 1971. godine. I njen glas poteče niz rijeku, od motela u Gornjem Šeheru pa do Alibabe, pa na "Studencu", te kod Hilmije preko puta Kastela, Da spomenemo i našeg Adema na Laušu koji je držao kafanu sa svojim sinovima.

To vrijeme možemo slobodno nazvati procvatom Sevdalinke i Sevdaha, kad su Banjalučani uživali u pjesmama naše Selme. Ja se sjećam da je često sjedila i za bubnjevima, a i svirala je, te na taj način zaokupljala jos više pažnje među svojim kolegama muzičarima. U to vrijeme pjevale su se pjesme "Kafu mi draga ispeci" ili "Vrbas voda nosila jablana", pa "Evo ovu rumen

Selma Hajdarević u Domu armije 1968.g

Nastup u Kladnju 1967.g ružu", "Niz polje idu babo Sejmeni", "Čudila se Aman ja" i mnoge druge sevdalinke, pa i ona "Haj, od kako je Banja Luka postala"... Bilo je naše Selme svugdje, pa tako i u Bosanskoj Gradišci, u Trapistima kod Marka Trtića.

U razgovoru sa njenim suprugom Bakirom saznajem da su ga mnogi mijenjali, po izgledu, sa našim doajenom rah. Omerom Pobrićem koji je našeg Bakira pozvao u Visoko, da mu bude gost te da se pobliže upoznaju. Nevjerovatna sličnost i obostarno zadovoljstvo, pa još i to da su harmonikaši, još više učvrstiše to dugotrajno prijateljstvo, sve do Pobrićeve iznenadne smrti .

Bakir i Selma imali su nekoliko značajnih nastupa i u Banjoj Luci, pogotovo kada su se uzeli 1971, godine. I njihova ljubav je baš začeta kroz pjesmu i Sevdah u našoj Banjoj Luci, da bi se nastavila i poslije protjerivanja iz njihove Banje Luke u grad Hamstad u Švedskoj, gdje i

sada sretno žive i rado se odazivaju na pozive i svih naših klubova. Bakir upravo ovih dana slavi svoje druženje sa harmonikom - punih 45 godina. ”Ja imam dvije duše, i to moju Selmu i moju harmoniku, koje nas vode kroz naš i moj život, pa ima li šta ljepše”, priča Bakir. ”Još samo da mi je malo više moje i naše Banje Luke, te naših nekadašnjih akšamluka i sevdaha, harmonika i meraka..., a brate i Vrbasa.”

Pitam je za njene omiljene pjevače toga vremena. Odmah spomenu Zoru Dubljević, pa pjesmu "Misle ljudi da sam sretna" Lepe Lukic. I danas poželi zapjevati, onako za sebe i za svoga Bakira. A i za prijatelje.

Poželimo našoj Selmi i Bakiru još puno sreće i zdravlja u životu, a i akšamluka i sevdaha kraj našeg Vrbasa.

Ova moja, i naša, priča o banjalučkom Sevdahu svakako ima svoj nastavak, jer to je priča koja traje. Kao Vrbas. Š E H E R 29 BANJA LUKA

Banjalučko korzo

JOŠ JEDAN KRUG...

Piše: Muharem SITNICA SIĆA

Sjećate li se čuvenog banjalučkog korza?

I djevojaka koje su se dugo uređivale za tu svetkovinu ljepote i prvih pogleda. I momaka koji su palili i žarili lijepim stasom, dobrim glasom, uvijek skockani, obrijani, dotjerani po špagi, a tek kose, duge valovite, pa povrh svega još i sviraju gitaru…

Bilo je to najljepše doba ovog jedinstvenog šetališta i gledališta, koje je tada živjelo po nekim čudnim pravilima.

Moja generacija izlazila je oko šest popodne i šetalo se od bivšeg hotela ”Slavija” do hotela ”Bosna”, po pravilu desne strane, a u pauzama tih krugova, kako smo ih zvali, stajalo se po strani, najviše kod gradskog parka. U Gospodskoj ulici korzo je počinjalo oko sedam sati, a bilo je određeno za starije, punoljetne osobe, parove i bračne parove i svu staru gradsku raju. I tu se šetalo gore - dolje, pa je najčešća uzrečica bila, ”hajmo još jedan krug”.

Nakon šetnje Gospodskom ulicom, iza osam sati išlo se u poznate restorane, hotele i kafane, i takođe po nekoj prirodnoj skali, znalo se gdje ko pripada, gdje ko i sa kim sjedi. Uglavnom, sva se gradska raja, na obe strane uvažavala i pozdravljala. Tako smo se i upoznavali u svakodnevnom korzovanju.

Dolazilo je do spontanih druženja ”zajedničkih krugova”, simpatija prvih pogleda, pa sve do prve ljubavi. Korzo je bilo jezgro i srce grada, ali i izvor svih informacija. Zato se i išlo u krug, lagano pričalo, pogledima se tražilo, očima se razgovaralo, srce u grudima ludo kucalo, a usput sve se saznavalo po sistemu ”je si li bolan čuo da...», ili ”znaš li da je ”ona” sa ”onim” od sinoć” , tako da si uvijek imao pravu informaciju koja cura nema momka, ko na koga oko baca, ko je kome simpatija …

Ja sam imao veliku sreću, da sa svojih petnaest godina izgledam kao da mi je osamnaest, pa sam se uspijevao provući i po koji krug kroz Gospodsku, a tamo, ljudi EHER 30 Š BANJA LUKA

moji, ja ljepote, ja cura…, ah meraka u večeri rane…

Odlasci na ples subotom bili su uvijek događaji za pamćenje, i na to se spremalo i čekalo od subote do subote. Nisu sve cure imale mogućnost izlaska u večernjim satima, pa je ples bio organizovan i do podne, i u kasno popodne, a plesne večeri održavale su se u ljetnim baštama. Glavno plesno veče bilo je u Domu kulture, pod nazivom ”Subotom u osam”. Nisi mogao tek tako ući, morao si biti pristojno obučen i uredan, a tu sam ti ja prednjačio.

Još od šesnaeste godine počeo sam nositi, u prvo vrijeme, jedno tatino odjelo i kravatu, a kasnije sam ih imao za svaku priliku…I bio sam hrabar, a nije bilo lako, cure su sjedile u glavnoj dvorani na stolicama uz zid, a kad bi orkestar zasvirao laganu melodiju, svi su čekali da neko dođe po neku od tih ljepotica i otvori ples. Obično bi taj par nekoliko minuta bio u centru pažnje, potom bi se prostor ispunio svim drugim plesnim parovima (nisi mogao plesati sam,

morao si imati partnericu ili je pronaći u sali).

E, tu sam ti bio glavni, prvo ja, pa svi ostali, išao sam hrabro sam kroz dvoranu, birajući među najljepšim onu koja me neće odbiti … Koje su to plesne večeri bile, a tek snovi poslije toga, pa opet na korzo, u naredne dane, pa u krug, pa sve do subote, hoće li opet doći, hoću li je vidjeti … Bilo je to doba romantike, dobre muzike i ljubavi…

Vrbas i njegove obale su oblikovale i ovjekovječile svu tu ljepotu, uz zvuke gitara i ljubavnih pjesama, a izleti na Šehitluke (Šehitluci, visok greben...), a tek starina Kastel, kad bi on mogao da priča… A umjesto priča, gorjele su svijeće na grobu Safikade, u ime ljubavi i za sve ljubavi .

Tako sam se i ja zaljubljivao, ludovao, volio, išao stazama ljubavi, kroz život i vrijeme, i sačuvao ih u najljepšim sjećanjima…

22. april 2013.

Šetnja banjalučkim korzom 1951. g: Aco Jurela, Sulejman Ibrahimbegović, Aco Ravlić, Enes čauš i Muhamed Ibrahimbegović Palada

Ljeto u Geteborgu

Godišnji odmor, uz mnogo zabave Foto: Goran Mulahusić

Piše: Aida BAŠIĆ Iza nas je još jedan godišnji odmor, možda najdraži, jer smo ga toliko iščekivali. I ove godine, kao i prethodnih, vjerovatno ste jedva dočekali da spakujete kofere i odputujete u našu lijepu BiH, da bi bili i uz svoje najmilije, a onda da malo skoknete do plaža Jadrana i rashladite se od izuzetno visokih temperatura koje su vas dolje dočekale. Uživali ste, i sada je došlo vrijeme da se vratite svakodnevnim obavezama. No, možda niste svi imali tu sreću, da tako isplanirate i provedete svoj godišnji odmor, neki od vas su sigurno, poput mene, bili prinuđeni ostati u Skandinaviji. Sada kada je godišnji zaklopio svoje dane, moram priznati da i nije toliko strašno nigdje ne putovati, i u Skandinaviji se možemo dobro zabaviti i odmoriti, pa stoga u ovom tekstu želim da vam pokažem kako ljeto i u Geteborgu može biti izuzetno lijepo. Naravno, prije svega, bilo je izvrsno zbog sunca koje je ove godine odlučilo da zamijeni hladne i vlažne ljetne dane, a to je i najvažnije kada su u pitanju ljetni godišnji odmori.

Moj odmor je počeo i završio u Geteborgu, jer ovaj grad nudi zaista mnogo zabave i događaja tokom ljetnih dana, pa nije bilo potrebno da posjećujem druge obližnje gradove, sto ne znači da i svaki drugi grad ne nudi podjednako dobru zabavu. Prije svega, pomenula bih mnoobrojne plaže koje su izvrsno uređene. Oni hrabriji zasigurno će izabrati neku morsku obalu, a za one sa slabijom cirkulacijom možda je kupanje u jezerima bolji izbor.

Ove godine u Geteborgu je održano Evropsko prvensvo u fudbalu za žene što je privuklo mnogobrojne turiste a time je i ponuda zabavnih sadržaja u gradu bila znatno bolja. U isto vrijeme se održavao i Gothia cup, fudalski kup za djećake i djevojčice iz cijeloga svijeta. Iz naše BiH na ovom Kupu su učestvovale dvije ekipe dječaka iz fudbalskih klubova «Podgrmeč» i «Sarajevo», tako da su fanovi ovoga sporta imali za koga navijati. Ukoliko imate djecu, zasigurno ćete posjetiti Liseberg, najveći luna park u Švedskoj, ili možda neka druga mjesta, poput Universuma, kina, pozorišta, u svakom slučaju dovoljno je samo da potražite vodič kroz kulturna dešavanja u gradu, i sigurna sam da ćete pronaći mnogo toga interesantnog. Ljubiteljima prirode srdačno preporučujem da posjete Botanički vrt koji svojom ljepotom liječi i dušu i tijelo, a ukoliko vas privlači roštiljanje sa prijateljima, najbolje je da se uputite Slottskogen, veliki gradski park koji posjeduje igraliste za djecu i mini zoološki vrt, a ako vam dijete voli jahati konje, onda je to zaista idealno mjesto za vas.

Ono što vam još želim predstaviti u ovom tekstu, što je i meni bilo najzanimljivije ovoga ljeta, jeste way Out west, EHER 32 Š BANJA LUKA

jedan od najpopulrnijih muzičkih festivala u Švedskoj. Festival se održava od 2007. svake godine u mjesecu avgustu i traje tri dana. Na tri velike scene, smještene u "Dvorac sumi" tj. parku u centru Geteborga, ove godine, kao i pethodnih, predstavile su se najveće zvijezde svjetske muzićke scene.

Way Out West je tokom svih ovih godina postojanja ugostio neke od najpopularnijih izvođača iz domena rock, funk, elektronske i hip-hop muzike, neki od njih su Prince, Man Chao, Tiesto, Erikah Badu... Najveća zvijezda ovogodišnjeg festivala je zasigurno Alicia Keys, no pored nje izvrsne nastupe imali su i Public Enemy, The knife,Daniel Adams-Ray, Omar Souleyman, Alabama Shakes, Miguel, Danny Brown, Angel Haze, Rodrigez, Sibille Attar, Say Lou Lou i drugi.

Muzički dio festivala svake godine dopunjavaju i drugi kul-

Reportaža turni sadržaji, kao što su filmske prezentacije, grafiti, poezija.

Iz domena filmskih ostvarenja ove godine izdvaja se "Reincarnated: SnooP Lion", film koji govori o životu Snoop Dogga. I posljednji dio filmske trilogije "Easy Money", koji nosi naziv "Life Deluxe", svoju svjetsku premijeru doživio je upravo u sklopu Way Out West festivala. Way Out West zatvorila je fenomenalnim koncertom Alicia Keys, koja je zahvalnoj i izbirljivoj publici u Geteborgu pjevala svoje najveće hitove i ponudila fantastičan scenski nastup. Ukoliko volite muziku i pratite muzičke trendove, zasigurno morate dolaziti na ovaj festival.

Ukoliko ikada budete spriječeni da otputujete za ljetni godišnji odmor, ne očajavajte - uz malo dobre volje i vodič kulturnih programa u vašem gradu, odmor vam može biti izvrstan!!!

Pokazatelji jednog istraživanja

GDJE JE NAJBOLJE BITI MAJKA Skandinavske zemlje najpogodnije za majčinstvo, BiH tek na 47. mjestu Prema nedavnom istraživanju organizacije Save The Children o tome gdje je najbolje biti majka, sve zemlje Skandinavije ušle su u «top 6» - najpogodnije zemlje za majčinstvo. Ovo istraživanje je vršeno na osnovu ekonomskog, socijalnog i političkog statusa. Najviše poena za majčino i dječije zdravlje, obrazovanje, jednakost i politički stabilitet dobila je Finska, koja prednjači na rang listi, a odmah iza nje nalazi se Švedska, slijede Norveška, Island, Holandija i Danska. Istraživači su u prvom redu uvažavali koliko je koja zemlja uspješna u spašavanju života majke i novorođenčeta, a potom su se bazirali na ocjenjivanju zdravlja, smrtnosti, nivou obrazovanja, prihodima te političkom statusu majki. Istraživanje je pokazalo da djeca obrazovanih majki imaju veće šanse da prežive i da budu zdrava. Politički status se mjerio tako što se uzeo u obzir broj žena u državnoj vlasti u svakoj od zemalja. Zemlje podsaharske Afrike nalaze se na posljednjim mjestima prema ovom istraživanju, što zači da je u tim zemljama najnepoželjnije biti majka. Razlog tome su loša prehrana djece i veliki broj maloljetničkih trudnoća što dovodi do veće stope smrtnosti kako djece tako i majki. U Dominikanskoj Republici Kongo, koja prema istraživanju zauzima posljednje mjesto na listi, jedna od 30 majki umre u trudnoći a jedno od sedmero djece prije svoga petoga rođendana.

U konkurenciji od 176 zemalja BiH se našla na 47. mjestu. Od zemalja u okruženju u prvih 25 našla se samo Slovenija, međutim ispred BiH se nalaze i Hrvatska, koja zauzima 34. mjesto, Srbija 36., Makedonija 40. i Crna Gora kao 42. na rang listi. Od naprednih zemlja USA se nalazi najniže na listi. U USA jedna od 2400 majki umre u trudnoći ili pri porodu. Samo 5 naprednih zemalja imaju visoku stopu smrtnosti. A pola svjetskih zemalja imaju veliki dio žena u vlasti.

Rezultati istraživanja su pokazali i to da je posljed

njih godina učinjen značajan napredak u smanjenju broja smrtnosti djece i majki u cijelome svijetu. Međutim, bez obzira na vidljivi napredak, i dalje veliki broj djece u svijetu umire pri porodu, i jedan od najvećih problema je neuhranjenost koja često dovodi do smrtnosti.

Š E H E R 33 BANJA LUKA

Reportaža

Dnevnik putovanja: Donji Vakuf – Landskrona

MALO KIŠE, PUNO SUNCA I NAJVIŠE PRIJATELJSTVA

Bilježila: Aida MLINAREVIĆ

Ponedjeljak 05.08.2013.

Pripreme za polazak se polako privode kraju. Zajedno sa koferima sprema se i naš posljednji ovogodišnji iftar. Sve je spremno.

Okupljamo se na autobuskoj stanici. Polazak - u ponoć. Živo je, riječi bruje, mnogo je rođaka i prijatelja koji su došli da nas isprate.

Utorak 06.08.2013.

03:45. Ulazimo u Hrvatsku! Neki nezanimljiv film na TV-u, ali ipak ugodna atmosfera. Čini se da još niko nije pospan, svi su uzbuđeni zbog dana koji predstoje. Kroz prozore posmatramo jedinstven prizor..., tanki sloj magle je prekrio tamne ravnice dok se na horizontu javlja crvenkasti odsjaj.

06:30. Ulazimo u Sloveniju! Kratko nas zadržavaju na granici, kao da tek ulazimo u EU. 07:30. Austrija! Uskoro pauza za odmor! Između 08:30 i 09:30 prošli smo kroz nekoliko dugih tunela. Za mnoge od nas ovo je bila prilika da prvi odrijemaju.

Ne sjećam se ulaska u Njemačku, ali to nadoknađujem cjelodnevnim putovanjem kroz tu zemlju. Odbrojavam kilometre, brojim vjetrenjače, posmatram mora pšenice i fotografišem zanimljive prizore. Polako postajemo nestrpljivi i iscrpljeni. Naša najmlađa putnica, Lejla, tako žarko priželjkuje taj „projekt“ koji će nas prebaciti do Danske.

Srijeda 07.08.2013.

Tek malo iza ponoći stižemo u Rostock, odatle treba trajektom do Danske. Razočarani smo... Saznali smo da slijedeći trajekt ide tek u šest ujutro. Imamo pet sati do tada!!!

Pomalo smo iznervirani jer moramo čekati, ali smo sretni da smo dobili priliku izaći iz autobusa.

No, baš kada pomislite da ne može gore, razmislite ponovo! Nakon više od sat vremena čekanja (ili eufemizirano: odmora) odemo kupiti kartu za trajekt. Gospodin na šalteru nas podrugljivo pogleda jer nismo rezervisali mjesto.

Dakle, svi trajekti su puni do sutra u ponoć. Krasno!!!

Ubrzo zaključujemo da nam je jedina opcija vratiti se nekih 200 km u Puttgarden odakle ćemo, valjda, moći nastaviti dalje. „Drage volje“ smo se vratili u bus... sjedenje se čini kao najgora kazna, ali nemamo drugog izbora.

Lagano sviće i mi smo konačno u Puttgardenu. Ništa ne zvuči ljepše od izjave: „Trajekt je za 20 minuta.“ Sljedećih 45 minuta je proteklo tako brzo. Vožnju trajektom smo iskoristili za fotografisanje mora, sunca, galebova i jedni drugih, kupovinu i razgledanje shopova, punjenje mobitela i slično.

Povratak u autobus je lakši nego prije. Imam osjećaj da sam tada prvi put pravo zaspala. Sljedeće čega se sjećam je da negdje u pola sna čujem: „Gde je ona mala?“ Znala sam da mene traže. Policija nas je zaustavila, objasnili smo razlog putovanja i pustili su nas dalje. Do momenta kada sam vidjela: „Landskrona 35 km“ sve je bilo lako... tih zadnjih 35 kilometara mi je bilo duže nego cijeli dan kroz Njemačku.

Konačno, poznato lice na jednom od stajališta. Dočekuje nas čika Ferid! On nas vodi u prostorije Bosna LA Basket gdje smo se osvježili i nakratko odmorili. Tu su nam se pridružile Šejla, Naida, čika Mustafa i Samir, koji će nam u narednih nekoliko dana biti vodiči i domaćini. Kratko obilazimo plažu i odlazimo u Västervångskolan gdje ćemo biti smješteni. Raspoređivanje, razmještanje i raspakivanje prije ručka u McDonald´s-u sa Tomom i Almom. Vratili smo se u

Reportaža

školu, odmaramo, a naše momke čeka utakmica u pet sati.

Vidjelo se da su iscrpljeni od puta, ali momci su dali sve od sebe. Na žalost velikog broja navijača koje su imali izgubili su od domaćina 4:2. Četvrtak 08.08.2013.

Malo drugačije bajramsko jutro. Muški dio ekipe se rano spremio i otišao klanjati Bajram-namaz. Djevojke su odspavale koji sat duže. Spremile smo se i čekale kako naše da se vrate iz džamije tako i doručak.

Na dnevnom redu je kupanje na bazenu. Nekoliko oblaka nije nas obeshrabrilo... idemo pješice do bazena... Tek što smo zakoračili izvan kruga škole, dočekao nas je pljusak koji nije namjeravao prestati. I prije nego smo ušli u bazen bili smo potpuno mokri. Najbolja opcija je bila kupanje, iako je za naše „standarde“ to bio jedan jako hladan dan. Ručak je bio zakazan malo prije dolaska broda „Tri Krune“. Nakon toga je na redu mini golf. Raštrkali smo se po cijelom terenu, zezali jedni druge zbog promašenih rupa i loših pokušaja, i sve bi bilo super da nismo pokisli i drugi put danas. Sreća pa svi imamo suhe majice koje moramo obući za defile. Jedva čekamo da naši predstavnici, Ena, Sumea i Ahmed, predaju zastavu načelniku Lennartu Södebergu da možemo otići na večeru. Ništa ne podsjeća na to da je Bajram, sve dok nas nakon večere ne ponudiše baklavom.

Hvala čika Feride!

Petak 09.08.2013.

Nakon doručka dogovoreno je da idemo na plažu gdje nas očekuju cjelodnevne sportske aktivnosti. Za neke se nije lako prilagoditi drugačijim pravilima u igrama koje su se održavale tamo, ali su ipak poštovali suparnike.

U 12 sati imamo zakazan sastanak s načelnikom Landskrone Lennartom Söderbergom. Gospodin Lennart nas je divno ugostio i, bez obzira na sve njegove obaveze, uspio je izdvojiti vrijeme za nas. Oduševio nas je svojom direktnošću i jednostavnošću. Razmijenili smo poklone, dogovorili nastavak saradnje i okvirno zakazali njihovu uzvratnu posjetu.

Danas ručamo na plaži. Vrijeme je potpuno drugačije od onoga jučer, čak je prevruće. Izgleda da će večeras biti opekotina. Nakon odmora u školi, večere i šetnje kroz Citadellu idemo na beach party.

Sunce zalazi stvarajući kompoziciju najljepših nijansi. Ovo je prilika da napravim nekoliko dobrih fotografija. U pozadini je već muzika koja, doslovno, tjera na ples. Ništa neobično da smo upravo mi, Bosanci, napravili pravi dernek. Naše djevojke su plesale cijelo veče. Šveđani su nas prvo čudno gledali sa strane, a kasnije su se i sami pridružili.

Subota 10.08.2013.

Danas smo opet cijeli dan na plaži. Zakazana su takmičenja u trčanju i odbojci na pijesku. Vrijeme prije takmičenja koristimo za šetnju, obilazak Citadelle, stoni tenis, vožnju motorom i kanuom. Naši momci i djevojke su se Š E H E R 35 BANJA LUKA

odlično pokazali u sportskim aktivnostima i zauzeli prva mjesta.

Vrijeme se opet promijenilo pa ostatak dana koristimo za slobodne aktivnosti, jedni igraju košarku na terenu iza škole, drugi odmaraju u holu škole ili se izležavaju u razredima.

Nakon večere slijedi kratka šetnja kroz centar grada odakle se autobusom ponovo vraćamo u našu rezidenciju.

Nedjelja 11.08.2013.

Danas slijedi obilazak sportskih terena. Košarkašice imaju kratki trening prije revijalne utakmice, dok ostatak ekipe ide u ledenu dvoranu na klizanje. Uz pomoć instruktorice ubrzo smo činili svoje prve korake na ledu, neki uspješniji od drugih. U sklopu istog sportskog kompleksa zajedno s Tomom, Feridom, Mustafom i Samirom obilazimo park sa životinjama, prelijepe konje, atletsku stazu, teniske terene i, naravno, stadion Landskona BoIS-a. Uskoro smo počeli maštati o takvim terenima u našem gradu i prilikama za najrazličitije sportove kakve imaju mladi u Landskroni.

Večeras pripremaju veliki oproštajni roštilj za nas na plaži. Ćevape i pljeskavice smo jedva dočekali, iako je i prethodnih dana hrana bila izvrsna. No, druženje je trajalo kraće nego što smo očekivali... bez obzira na nekoliko dana provedenih ovdje još nismo naučili kako izgleda švedsko ljeto. Vjetar nas je uskoro „otpuhao“ nazad u školu. Tu smo održali jednu malu ceremoniju uručivanja zahvalnica jedni drugima za saradnju i odlično druženje.

Ponedjeljak 12.08.2013.

Poslije, za mnoge, neprospavane noći i malog «incidenta» kojeg smo imali u kasne sate s lokalcima koji su razbili prozor u jednom od razreda u kome su bile djevojčice, svi su rano na nogama i spremni za polazak kući. Nakon slikanja i opraštanja s našim dragim domaćinima ponovo „put pod noge“. Sada to izgleda mnogo drugačije jer znamo da se vraćamo kući. Ali prepuni najljepših utisaka i slika koje se ne zaboravljaju. Do skorog viđenja! I veliko, veliko Hvala ljubaznim domaćinima!

Tekst: Mirsad Filipović

Životna priča Enise Bajrić

PUT U NEPOZNATO Enisa Bajrić, potpredsjednica Saveza Banjalučana Švedske i predsjednica udruženja “Hand i Hand” iz Nyköpinga, dobitnica mnogih nagrada i priznanja za svoj predani dugogodišnji društveni volonterski rad, uzorna supruga i majka i nadasve skromna i poštena Gornješeherčanka, ostvarila je još jedan uspjeh. Njena dugogodišnja želja, da svoj životni put prenese na papir, urodila je plodom i nakon mukotrpnog rada, izašla je ljetos njena interesantna životna priča među koricama dvojezične, bogato ilustrovane knjige, pod naslovom “Put u nepoznato” - “Vägen mot det okända”. Knjiga u svome prvome dijelu s posebnom toplinom govori o njenom nadasve sretnom odrastanju u najljepšem i najstarijem dijelu Banjaluke, Gornjem Šeheru, u veoma cijenjenoj porodici Mundžić. Drugi dio je posvećen stvaranju vlastite porodice, školovanju, idiličnom životu u predratnoj Banjaluci, a treći dio ima tamnije boje, jer govori o ratnim zbivanjima i progonstvu. Dolazak u Švedsku ipak joj pruža nove mogućnosti, koje je ona znala da iskoristi predanim radom. Ovaj dio njene životne priče je sigurno i najinteresantniji za mnoge potencijalne čitaoce, jer govori o fantastičnoj upornosti i volji za uspješnom integracijom, ne samo ličnoj, u novoj zemlji, kulturi, jeziku, tradiciji i mnogo čemu, te njenoj istinskoj borbi za ponovno okupljanje svoje porodice.

O tome u svojoj recenziji ove knjige, Azra Lokvančić, inače dugogodišnji lektor Šehera, između ostalog piše: “Cijela priča ustvari prikazuje socijalno-psihološko okruženje u kojem je ona imala svoju ulogu, svoju važnu ulogu, u kojem je ona pronašla i potvrdila sebe. Na jedan nevjerovatan način ona u tom istom okruženju

gubi sebe. Svaki odlazak njoj dragih osoba ustvari je cijepanje njene ličnosti.

Jedan po jedan dio nje odlazio je iz Banjaluke iz koje je na kraju morala otići i sama. Zatim ponovo, skupljala je djelić po djelić sebe, tako što je svoju porodicu okupila i ponovo pokušala da profunkcioniše.”

Enisa je organizovala dvije veoma uspješne promocije. Prva je održana u Banjaluci, u prekrasnom ambijentu, u dvorišta autentične bosanske kuće, jedne od najljepših u Banjaluci. Uprkos velikoj vrućini, okupilo se tog julskog dana mnogo njenih prijatelja, komšija i ljubitelja lijepe riječi. Moderator je bila naša saradnica Radmila Karlaš, koja je u svom predstavljanju ove knjige, biranim riječima, posebno pohvalila Enisinu hrabrost i želju da svoju životnu priču ispriča kroz vrijednu knjigu. U mjesecu augustu održana

je i druga promocija, namijenjena Šveđanima, u gradu u kojem Enisa radi i boravi, Nyköpingu. U prekrasnom zdanju pod nazivom “ NK Villa”, okupilo se tridesetak gostiju, koji su sa zanimanjem slušali predstavljanje Enisine knjige.

Prisutnima su se obratili iz udruženja NK villans vänner : Torbjörn Andersson, Fredrik Lindeborg, Birgit Eriksson, Östen Nilsson, iz ABF-a Niclas Eriksson, u ime Sörmlands museuma Nathalia Berggren, te Saveza Banjalučana Mirsad Filipović. Šveđani su postavljali mnogobrojna pitanja, jer ih je Enisa, čitajući odlomke iz knjige, duboko potresla i nagnala na razmišljanje.

Kao Enisin dugogodišnji prijatelj i saradnik, našim čitaocima toplo preporučujem ovu lijepu i vrlo zanimljivu knjigu, jer svako od nas prognanika u njoj će i sam pronaći jedan dio svoje životne priče.

BANJALUČKA MANIFESTACIJA BIJELA UKRŠTENICA/KRIŽALJKA (Sami upisujete crna polja, broj crnih polja dat je na kraju svakog reda.)

1

2

3

4

5

6

7 8 9 10 11 12 13

1 2 3 4 5 6 7 8 9 VODORAVNO: 1. Tradicionalna banjalučka kulturno-sportska manifestacija -- Uzvik za tjeranje kokošiju, (1) 2. Beogradska voditeljica Farago -- Ploča od otpadnog drveta, (1) 3. Grad u Italiji -- Izaslanik, (1) 4. Pripadnici poznate bh porodice -- Industrija tepiha Ivanjica, (1) 5. Poznata pjesma Željka Joksimovića -- Mali pas, (1) 6. Prvo slovo -- Pokazna zamjenica -- Prvi samoglasnik -- Bivši teniser Janik, (6) 7. Navodi -- Dio kočnice automobila, (2) 8. SF roman Jevgenija Jamjatina -- Luk, svod (lat.) -- Jupiterov satelit, (3) 9. Naš magazin. (0) USPRAVNO: 1. Čovjek koji vari -- Zadnje slovo azbuke, (1) 2. Ime naše pjesnikinje Osmančević-Čurić -- Naziv, (1) 3. Vrijeme, doba, epoha, razdoblje (tur.) -- Miran, (1) 4. Naljepnica -- Drugi samoglasnik, (1) 5. Milijarditi dio metra, (0) 6. Veznik -- Pijanista Pogorelić -- Investiciono-razvojna banka (skr.), (2) 7. Zamjenica -- Ruska glumica Arepina -- Prema, (2) 8. Poveliko -- Ostatak posječenog drveta, (1) 9. Finski fudbaler Hipia -- Poznata džez pjevačica Knežević, (1) 10. Prost broj -- Pehar, kup, (1) 11. Izvučen sisanjem -- Zadnji samoglasnik, (2) 12. Štucati -- Nadimak generala Ajzenhauera, (1) 13. Bh književnik, ovogodišnji dobitnik nagrade Nasiha Kapidžić-Hadžić, Muhidin -- Četvrti i prvi samoglasnik. (2) RJEŠENJE VODORAVNO: 1. vezenimost#is 2. aneta#iverica 3. rimini#emisar 4. isakovići#iti 5. lane moje#psić 6. a##te#a#noa## 7. čitati#pakna# 8. #mi#arkada#jo 9. šeherbanjaluka

Nigdje ljepše nema... a L WUDGLFLRQDOQL VXVUHW %DQMDOXĀDQD X äYHGVNRM a a %RJDW NXOWXUQL SURJUDP FLMHOL GDQ a 5LWDP 6UFD Ida i Frida 1HQR 0XULþ 'UDPVNL VWXGLR DQVDPEOD %RVQLDIRON 9RGLWHOML SURJUDPD (PLQD +RULþ L 0XKDUHP 6LWQLFD 6LþD

VHSWHPEDU X 1\N|SLQJ X 7UlIIHQ 6WRFNKROPVYlJHQ 8OD] NUXQD 6DYH] %DQMDOXĀDQD X äYHGVNRM

'RPDþLQ 8GUXçHQMH %DQMDOXĀDQD 1\N|SLQJ .RQWDNW KDQGLKDQG #KRWPDLO VH

Tortillas med Argeta Æ + g\ijfe\i% K`ccX^e`e^jk`[ ZX *' d`e%

Ingredienser: Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök Tortillabröd, 16 st Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g) Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g) alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)

Blanda Argeta kycklingpastej med majs och gräslök och krydda med peppar efter egen smak. Fördela ut blandningen pa. . tortillabröd och vik ihop dem. atta Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa. resterande torti. llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15 min. Klart att servera!

lindstromrombo.se

Smakar lika gott i maten % % som pa smörgasen!