ika jetn sUm Gla
x8 oliju o crn ijelu f b na
GlasUmjetnika GlasU m j a e k i n t e j m tn GlasU k i k a n t GlasU je m j e U t n s i k a a l a lasUmjetnik GG x8 crno na bijelu foliju
x8 crno na b x 8 ijelcr u no foliju prostora Institut fur alles Mögliche iz Berlina poslao je kutiju u kojoj Stefan Riebel (stefanriebel.de)—umjetnik i voditelj galerijskog elu foja liju bij na je bio balon sa njegovim dahom i zamolio da s tim nešto napravimo, sam obukao majicu iz 2009. koju sam nosio u Philadelphiji s natpisom i dokumentirao a poslije njegov dah ispustio iz balona. (Z.P.)
u j i l x8 o fo u n l cr bije na
x8 crno na bi jelu fo
liju
x8 crno na bijelu foliju
Voice of Artist
1
2
Svakog tjedna umjetnica jedna
Svaki tjedan umjetnik jedan
Izložba za jednog umjetnika;
Knjiga za jednog umjetnika;
Čuo sam zvukove izdaleka
Tu sam!
O n o š t o v i d i t e n i j e o n o š t o m i s l i t e
3
Glas
Glas
=
slike
Glas
=
=
slikara Dalmacije
=
=
umjetnika
umjetnice
umjetnika Podravine
Koncila
Glas
Slavonije
Glas
Amerike
Glas
Istre
4
Dva glasa—Kulturna stanica Eđšeg, mađarski dvorac, Novi Sad 2018. Dragan Vojvodić pozvao nas je na rezidencijalni program u ArtBox NGO u Novi Sad krajem studenog 2018. Tom prilikom sam predstavio svoj rad u prostoru gdje sam zatekao ovakvu situaciju; predložio sam Draganu da se fotografiramo.
5
TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA TRA la la la la la la la la la la la la la la la la la la la la la la la la la Lalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalal alalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalal alalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalal alalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalallal alalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalal alalalalalalalalaalalalalalalalalalalalalalalalalalalalalal alalalalalalalalalalalalalalalalalalalalala
6
7
NEMOJ PISATI PIŠEŠ
NEMOJ STVARATI STVARAŠ
NEMOJ RADITI RADIŠ
NEMOJ BITI JESI
NEMOJ UBIJATI UBIJAŠ
NEMOJ JESTI JEDEŠ
NEMOJ PITI PIJEŠ
Konceptualno vrijeme konceptualne smjene
8
Happy Art's Birthday—2009.–2019., za online izložbu u Museum Fluxus+, Potsdam
H a p p y A r t’ s B i r t h d a y 9
riječ umjetnosti
Sve dok bude riječi u mjetnost će biti
u prostoru prostora
10
Mikr ofon koji govori
11
Oh Peggy—PM studio, Zagreb, 2009.
Olive KM Peggy PM End Ž u t i
Oh Oh Oh Oh
u
ok vir End
ili TEKSTOVE i CRTEŽE IZ PRE T H ODN O G DA N A
U ovaj dan Stavio sam Sve Prijašnje godine = knjiga tekst naslovnica.
žuta zvijezda sa crni m paleta m a
Sa Zoranom Pavelićem razgovaramo u povodu njegove samostalne izložbe u MMSU pod nazivom Pobuđivački mehanizmi, 27.10.–4.12.2023. Na sceni je prisutan od polovice osamdesetih u rodnoj Baranji gdje od 1988.-1991. djeluje kroz neformalnu umjetničku skupinu Močvara. U ratnim godinama životni prostor pronalazi u Zagrebu, stječe diplomu na odsjeku slikarstva pri Akademiji likovnih umjetnosti (1998.) te nastavlja održavati vezu s Baranjom–s Katom Mijatović vodi Baranjsku umjetničku koloniju od 2004. do 2010. kako bi se glas umjetnosti čuo i na udaljenoj ravnici. Kao samostalni umjetnik i član grupe PLEH djeluje u ateljeima Žitnjak u Zagrebu. SS—Ajmo se nakratko posvetiti temi glasa. Njime se služiš na razne načine – intervenirajući u novinama u čijim se naslovima pojavljuju premetaljke Glas umjetnika i Glas umjetnice; jedan takav primjer su i ove novine za koje upravo razgovaramo, a točno prije dvadeset godina izveo si performans i dokumentirao ga pod tim istim naslovom. Glas je ponekad metaforički prizvan, nekad stvarno prisutan element radova. Pojasni čitateljima o čemu se radi.
Centrirano predavanje—Osijek, 2010.
ZP—Za taj ciklus radova, važan mi je performans Glas umjetnika kojeg sam izveo na otvo-
renju svoje samostalne izložbe Kuća Umjetnika (galerija Proširenih Medija 2003.). To je bio moj odgovor na tragičnu smrt umjetnika Vladimira Peteka i njegove supruge u automobilskoj nesreći u okolici Zagreba. S Vladimirom sam bio u dogovoru da ćemo uskoro započeti raditi montažu za video Kuća umjetnika i onda se to dogodilo. Kata Mijatović i ja proveli smo dosta vremena u njegovom studiju dok smo radili na montaži rada Home—Spirit. Bili smo okruženi velikom kolekcijom foto i video kamera o kojoj nam je pričao, jedino su mu bile žice problem koje je stalno spajao, premještao na druge uređaje, govorio kako je to najveći problem. Pričao nam je s kojim je sve umjetnicima sura-
12
Bitno je da se čuje glas umjetnika u Kući umjetnika.
đivao posebno se raspričao o Mihovilu Pansiniju. Razgovarali smo i o Baranji. Bilo je to jedno lijepo druženje i ta iznenadna smrt me pogodila. A performans sam izveo u sredini donjeg kružnog prostora (bačva) Meštrovićevog paviljona koji je izrazito akustičan. Stepao sam oko minijaturne svjetiljke na kojoj je bila ispisana riječ amen, a koju nitko nije mogao primjetiti, jer se performans gledao s gornjeg oboda galerije PM. Stepajući, sve sam brže i jače udarao nogama o pod proizvodeći zvuk koji je bio potenciran jekom. Na snimci je vidljivo da se svjetlo u prostoru pojačavalo proporcionalno s jačinom udaraca o pod, dok je mala svjetiljka cijelo vrijeme izvedbe ostala upaljena. U katalogu Kuća Umjetnika zapisana je rečenica: ,,Ovaj rad je posvećen svim umjetnicima, živima i mrtvima, poznatim i nepoznatim, vidljivim i nevidljivim, bogatim i siromašnim, a ponajviše onim ‘gladnima’, gladnim umjetnicima’’21/22 11 2003. A s intervencijama u novinama počeo sam malo kasnije. Željko Jerman je neko vrijeme imao kolumnu u Jutarnjem listu iz koje je i nastala knjiga Izgubljeni portreti u izdanju Meandra. Kad me pozvao da mu nešto pomognem snimati u ateljeu Ivana Švertaseka, na štafelaj sam nalijepio papir sa ispisom Jermanov list i sve dokumentirao njegovim fotoaparatom. Tako je sve počelo. Intervenciju na novinama prvi put sam izveo za vrijeme održavanja prvog dijela XX Slavonskog bijenala 2006. u Osijeku koja je nosila naslov Serijalnost čiji je kustos bio Branko Franceschi. Tada sam Glas Slavonije preinačio u Glas Umjetnika, svaki dan kupovao novine na kiosku do završetka bijenala i postavljao naljepnice na tek kupljenim novinama Glasa Slavonije. Te novine još čuvam. Inače, za preinake naslovnica novina pravilo je da novi naslov sadrži isti broj slova kao izvorni. U siječnju 2007. u galeriji Kazamat gdje se održavao drugi dio bijenala po koncepciji umjetnika Ivana Šeremeta predstavio sam video Glas umjetnika u vidu veće projekcije a na otvorenju izveo performans Glas umjetnika/J.K. Ključni element u izvedbi bio je bubanj snar kojeg sam ranije koristio u instalaciji Oko umjetnosti u SC-u (2005). Na membrani snara apliciran je crni meandar kao referenca na umjetnika Julija Knifera rođenog u Osijeku. Proizvodio sam zvuk od jedva čujnog do sve jačeg bubnjanja–tzv. ‘tuš’, koji traje 40 sekundi i onda naglo prekine. Bubnjajući po snaru u maniri seoskih dobošara koji obznanjuju važan događaj, podsjećam na prisustvo umjetnika koji je u svjetskim razmjerima doživio slavu, a u svom je gradu zanemaren i zaboravljen. Nakon perfor-
mansa bubanj postaje eksponat i pridružuje se video projekciji Glas umjetnika. SS—Glas djeluje na dvije razine: kao stišavanje i potpuno odsustvo do glasnog obraćanja preko megafona, mislim na Prozivke, ili rad Ovdje možete reći bilo što, gdje su posjetitelji mogli preko mikrofona govoriti, vikati, ili što već… ZP—Ovdje možete reći bilo što je rad s Baranjske umjetničke kolonije 2007. na kojoj su osim mene i Kate Mijatović sudjelovali Tomislav Brajnović, Vladimir Frelih, Ivan Ladislav Galeta, Zlatko Kopljar, Jelena Kovačević, Ines Krasić, Andreja Kulunčić, Ines Matijević i Sven Stilinović. Sve se odvijalo u Kopačkom ritu, u Tikvešu gdje je smješten dvorac Josipa Broza koji mu je služio kao rezidencijalno lovačko središte za boravak s uzvanicima. Ovaj rad se može iščitati u kontekstu specifičnog prostora: u hodniku tikveškog dvorca instaliran je lažni mikrofon i poziv za izricanjem izjave (na podu je bio papir sa tekstom’ovdje možete reći bilo što’). Nije povezan s uređajem za snimanje zvuka i funkcionira kao ‘zamka’, jer video kamera dokumentira ponašanje govornika i sadržaj izjave. SS—Jesi li taj rad ikad pokazao? ZP—Jesam u Berlinu pod nazivom You Can Say Anything Here kojeg sam napravio zajedno s Katom na Institutu za sve moguće (Institut für alles Mögliche). Zatim 2014. u Slavonskom Brodu u galeriji Ružić i dubrovačkoj galeriji Flora kao veću projekciju ispred koje se nalazio mikrofon i tekst na podu. Posjetitelj izložbe mogao je bilo što reći i pritom vidjeti na projekciji Ivana Ladislava Galetu kako čini to isto ali bez glasa. Mikrofon sam koristio i na izložbi Tama za k u Kazamatu (2012.) u kojeg posjetitelji ulaze kroz predvorje u kojem mogu popiti piće ili se zadržati u razgovoru za šankom pa sam razmišljao da to iskoristim za postavljanje ‘neutralnog’ mikrofona koji bi snimao glasove, sve što se događa u neposrednoj blizini, zapravo snimao bi šumove u prostoru. Nije mi bilo važno koliko će biti dobro snimljeno nego da doista sve bude snimljeno, kao glasovi u galeriji, to je dovoljno. Nešto živo. Prozivke su pak nešto drugo, prvu sam izveo 2002. u sklopu otvorenja Slavonskog bijenala. S betonskog bloka koji se nalazio u dvorištu ispred osječke Galerije likovnih umjetnosti čitao sam imena nekoliko stotina ljudi
Bitno je da se čuje glas umjetnika u Kući umjetnika.
13
koje galerija inače poziva na otvorenja izložbi. Čitam i imena umrlih jer adresari nikada nisu promptno ažurirani. Isto je bilo s riječkom epizodom Prozivke 2013., ali popisu MMSU adresara samoinicijativno dodajem još dva imena, Velida Đekića i Margaretu Juvan koju greškom zovem Magdalena.
Njime si zakoračio u tematiku pozicije moći koju zauzima svatko kome se da prilika da govori, odnosno da ga se čuje.
ZP—Slušajući političke govore na TV-u 1997. u jednom trenutku mi se pojavila ta druga riječ, suprematizam. Osim značenjskog u rečenici bio mi je jako zanimljiv i vizualni i zvučni eleSS—Jednom te je Ružica Šimunović pita- ment riječi suprematizam u odnosu na riječ pola da li ti je cilj zbunjivati publiku, čini mi litički, gledao sam i slušao sudaranje ta dva pojse da je mislila na igru riječi, premetaljke ma. Zato sam se kasnije izjasnio da ta rečenica koje gledatelju izgledaju kao neke smicali- ima plastičku i semantičku funkciju. Kada sam ce. Uglavnom je teško proniknuti u njihovo bio pozvan da napravim izložbu u galeriji Prošiznačenje. Drugima možda izgledaju kao renih medija (tada ju je vodio Antun Maračić), besmislice, za tebe imaju poseban smisao. predložio sam da se izvede rečenica ali tada još Otkrij nam zašto si na riječkoj Prozivci do- nisam bio siguran na koji način, a onda sam je u dao Velida i Margaretu? jednom od obilazaka zgrade vidio na obodu zgrade Doma HDLU-a. Iste 2000. u galeriji OK u ZP—Pronašao sam tekst od Velida Đekića Palachu pokazao sam je u drugom obliku, dogdje spominje opatijku Ivi, pjevačicu prekradao sam tri fotografije na stiroporu s prikazom snog glasa koja se pojavljuje u filmu KamasuMeštrovićevog paviljona za trajanja instalacije, tra: Vollendungder Liebe iz 1969. godine. S čla- a nasuprot njima stajale su povijesne snimke, novima njemačkog benda InnerSpace (kasnije dokumenti promjena kroz koje je zgrada Medjeluju kao CAN) Margareta Juvan izvodi pještrovićevog doma prolazila; iz funkcije Doma smu I’m Hiding My Nightingale. A poveznica s likovnih umjetnosti od 1938.-1941., preko džaRijekom bila je Baranja 85, prva omladinska limije u periodu 1941.-1945., do Muzeja revolucikovna kolonija u Batini na Zelenom otoku gdje je 1945.-1999. U Palachu sam izveo i perforsu se okupili sudionici iz Osijeka, Zagreba, Rimans Home-Spirit u čijem naslovu naglašavam jeke i Opatije. Prvog dana njihovog dolaska bili odnos dviju riječi ‘dom’ i ‘duh’. su smješteni po kućama, a Eugen Vodopivec, Branka Stanković i njen dečko kod nas u BranjiSS—Kakvu vrstu pobuđivačkog mehaniznom Vrhu. Predstavljajući Berislava Dumenčima ima zvučnost radova kao što je Tika ća, Branka je usput rekla, evo Kiko je svirao Taka? Ponekad se služiš usklikom kao Oh! bubnjeve u legendarnim Termitima. Iste godiKultura. Tu je i Fićukanje u kutovima iz 2009. ne sam bio pozvan na Ex tempore, a 1987. otiNjih možemo svesti pod nazivnik ‘predglašao u Rijeku na tjedan dana i ostao cijelu godisa’, jer šumovi i buka imaju težinu neartikulinu. Boravak u Rijeci omogućio mi je da ranog glasanja. Osobito je to jasno u Jutarupoznam riječku scenu, vizualnu i muzičku, njoj akciji hodanja po Dubrovniku, gdje koja je bila važna za moje umjetničko formativstvaraš buku pomoću igračke klepetuše. no razdoblje. Da se vratim na Prozivke, nisam svugdje prozivao ljude, u Prozivci 2010. izveZP—Oh! Kultura, Oh Museum, Oh Peggy, neka denoj u Branjinom Vrhu čitam popis imena žisu vrsta kritičke reakcije na postojeće institucivotinja koja obitavaju na ovom dijelu baranjje. Rađeni na manjim formatima platna, ili u skog prostora. Preko megafona na lovačkoj obliku bedža, u crveno-crnoj boji na bijeloj počeki, bez prisustva publike izgovaram i riječ zadini. Dok sam kao tehničko osoblje radio na Svemiri, čime aludiram na posljednju mejl pre- stalnom postavu budućeg Muzeja suvremene pisku s Jermanom gdje se spominje ta riječ. umjetnosti u Zagrebu 2009. godine, snimao sam sebe ispred radova iz stalnog postava. Iz SS—Govor i pravo na govor središnja je tih fotografija ‘nevidljivih akcija’ proizašla je semisao tvoje najpoznatije intervencije u jav- rija radova Markiranje/Daily Arts, a i fotografije nom prostoru, Politički govor je supremati- za Tik@Tak@ (2010.-2022.). Fotovideoanimacija zam koju si izveo 1999. u obliku natpisa na sastoji se iz tri fotografije na kojoj držim uokvirotondi Meštrovićevog paviljona (galerija reni rad umjetnika Gorana Trbuljaka ‘’Ne želim PM, Dom HDLU). Spomenimo da si nakon pokazati ništa novo i originalno’’, obučen u radtoga projekt predstavio i u galeriji OK u nu bijelu kutu držim rad u ruci i pokazujem ga Palachu 2000. Taj je rad doista odjeknuo kameri, naginjem se prvo na desnu svoju stranu u javnosti, usprkos svojoj začudnosti. a potom na lijevu i na kraju pokazujem rad
14
Bitno je da se čuje glas umjetnika u Kući umjetnika.
ispred sebe. Na mjestu gdje se nalazilo lice, izmjenjuju se brojevi kao kazaljke na satu od broja 1 do broja 12. Zvuk otkucaja sata montiran je u tu situaciju kao naznaka protjecanja vremena… A klepetuša u Dubrovniku,…pa zanimalo me je što se dešava i kako grad izgleda u ranim jutarnjim satima kada na Stradunu nema ljudi, kada Grad spava. Jednostavno sam se htio zvučno prošetati koristeći dječju igračku klepetušu po putanji Pile-Stradun-Art radionica Lazareti i istim se putem vratiti nazad. Fićukanje u kutovima izveo sam u Akvariju Bačvice u Splitu 2009. U svakom od četiri kuta golemog prostora bio je postavljen po jedan zvučnik. S tri strane se čuje fićukanje prvih desetak sekundi pjesme Engel benda Rammstein. U središtu prostora je mikrofon ispred kojeg stojim i uživo ponavljam istu melodiju. Tijekom deset minutnog fićukanja proizvodeći kakofoniju u prostoru, puca mi glas.
ZP—Ma stvar je jednostavna, moje ‘nevidljivo’ djelovanje proizišlo iz potrebe za akcijom i stvaranjem u trenutku odmah, a to je teško dogovarati i predvidjeti. Kada bih čekao ‘dogovor’ ili ‘odgovor’ na prijedloge za realizaciju mojih radova, ne bih mogao napraviti sve što sam dosada uspio. A komunikacija s okolinom je uvijek tu, prisutna. SS—Jel imaš u planu izvesti performans na otvorenju izložbu u MMSU, 27.10.2023.? ZP—Imam, i volio bi ga izvesti uz riječku podršku, s riječkom publikom. SS—Moram primjetiti da pričamo o glasu a ti još nisi spomenuo krilaticu Bitno je da se čuje glas umjetnika. Jesam negdje fulala? ZP—Bitno je da se čuje Glas Umjetnika.
Razgovor vodila Sabina Salamon u rujnu 2023.
Glas umjetnika—Ovaj rad je posvećen svim umjetnicima, živima i mrtvima, poznatim i nepoznatim, vidljivim i nevidljivim, bogatim i siromašnim, a ponajviše onim ‘gladnima’, gladnim umjetnicima’’ 21/22 11 2003
SS—U intervjuu kojeg je za Zarez vodila Suzana Marjanić 2013. rekao si: Performans doživljavam kao koncentriranu energiju usmjerenu na jedan čin kojem publika nije uvijek potrebna. Ta dvojna pozicija između želje za neposrednom komunikacijom s publikom i s druge strane želja
za osamljivanjem je specifična za tvoj rad.
Bitno je da se čuje glas umjetnika u Kući umjetnika.
15
izdavač—Muzej moderne i suvremene umjetnosti urednica—Sabina Salamon isječci iz tekstova—Kunst Dunst Zoran Pavelić intervju—Sabina Salamon i Zoran Pavelić fotografije—Arhiva Zoran Pavelić grafičko oblikovanje—Ana Tomić & Marino Krstačić–Furić print—Adria print, Rijeka naklada—300 ©MMSU 11/2023 Rijeka
16