Plezir magazin #108

Page 1

Septembar 2023. Broj 108 magazin

Za deset godina se mnogo toga promeni. Sam svet je te 2013. kad sam kucala prvi uvodnik izgledao sasvim drugačije. Ljudi oko nas su bili drugačiji, a i mi smo bili drugačiji ljudi, ali ono što se i dalje nije promenilo je želja za stvaranjem, deljenjem drugačijih, svežih, iskrenih i ohrabrujućih priča i strast da se održi ovaj naš komad virtuelnog prostora u kome su se smestili i razbujali mnogi naši unutrašnji svetovi. Uprkos svim promenama koje su se desile, kako van nas tako i u nama, raduje me to što i danas kada treba da objavimo novi broj ja osećam uzbuđenje, nervozu i treperenje, neku vrstu pozitivne treme, pre svega zato što je Plezir jedan duboko lični projekat koji je vremenom nadrastao sve ono što sam u prvom momentu pomislila da bi mogao biti. Osećam blagu tremu zato što su mi svoje poverenje poklonili svi dragi ljudi sa kojima godinama sarađujem, svi oni koje sam usput upoznavala i postajali su deo ove priče, svi oni koji otvoreno i bez zadrške bivaju naši dragi gosti, i svi vi koji nas čitate, podržavate i ohrabrujete da nastavimo da radimo ovo što radimo na način koji je u skladu sa našim uverenjima. Tako je i danas, i sve što mogu da kažem u ovom momentu je jedno veliko hvala za svih ovih deset godina! Nastavljamo dalje!

Teodora Kovrlija, Plezir magazin

2 septembar Uvod
Sadržaj PLEZIR RITUAL MODA ŽIVOTNI STIL MODA HRANA KOLUMNA ŽIVOTNI STIL NEGA UMETNOST KOLUMNA UMETNOST PUTOPIS KOLUMNA EKOLOGIJA UMETNOST Online špartanje Devil wears nada PLEZIR POLICA Vodič za okobeogradske buvljake: Smederevski buvljak Ana Brodtkorb Održiva moda Biljni pigmenti i njihova primena Gastro inspiracija Dunja Lukić Prava mera odmora Hana Butković Nega kože nakon leta Deinstalacija nostalgije Ja nisam svoj (ne)uspeh Ana Grigorjev Pričajmo o godinama Krf Strah od nepoznatog Razmeni Pre upotrebe proučiti uputstvo Andrea Novićević Kuća Mirne duše 008 030 038 048 050 058 066 086 094 112 128 102 150 076 136 098 116 146

redakcija PleziR

4 septembar
Marko Vajović Milena Goševski Andrijana Kovrlija Teodora Kovrlija Nina Simonović Bojana Đuričić

Nataša Bućić

Nevena Pajić

Minja Sinković Zvjezdana Gvozdenović

5
Nikolina Gavrilov Merima Aranitović Vladislava Milovanović Anđela Gažević Marija Kosić

Ispričaj nam nešto o sebi?

Autorka sam romana „Tonemo” i jednog koji upravo izlazi, majka sam, kopirajterka, ljubiteljka starijih ljudi i okej osoba.

Devojka sa naslovnice Dubravka Rebić

Omiljeni dnevni plezir?

Jutarnje maženje sa ćerkom Lanom.

Šta radiš kada ne radiš ništa?

Odlutam.

Preporuka za čitanje/gledanje/slušanje?

Za čitanje „Priča za biće vremena” od Rut

Ozeki, „Semper idem” Đorđa Lebovića, „Tvoj sin, Huckleberry Finn” Bekima Sejranovića, knjige „Ja sam Staša” i „Gde je

Staša” Staše Vukadinović i „Fizika tuge”

Georgija Gospodinova. Nedavno sam pogledala „Crni film” Želimira Žilnika i od tad

sam bar pet puta pomislila na njega. Žilnik dovede desetak beskućnika u svoj

mali stan na Limanu, da prespavaju. A

živi sa ženom i detetom. I provedu oni tu par dana i noći, pa ih malo upoznaš

i čuješ im priče. Takođe su mi dragi i značajni filmovi „Američka lepota”, „The Virgin Suicides”, „Mlad i zdrav kao ruža”, „Treptači svemira”, „Čavka”, „Knjiga rekorda Šutke” i jedan intervju sa Stevom Žigonom iz 2002. godine. Serija „Twin Peaks”. Predlog za slušanje: „Melina” od Radice Petrovića i „Ima dana kada ne znam šta da radim”, izvedba Dubravke Nešović.

6 septembar
7
Foto:
Milena Goševski

Nedavno je mrežama kružila vest da će Francuska refundirati deo novca za popravku odeće i obuće građanima koji se odluče da na ovaj način produže životni vek komada iz svog garderobera držeći ih podalje od već pretrpanih deponija. Sigurna sam da ste gotovo svi videli fotografije planina odeće u Čileu, pročitali vest da se svake sekunde u svetu baci jedan kamion odeće, ali hajde da vidimo i dobre primere (Ukoliko ste ispratili naš junski broj posvećen održivoj modi, sigurna sam da se sećate i domaćih dobrih primera te da nema potrebe da dužim sa pričom o značaju održive mode). Ovom prilikom, u rođendanskom špartanju, u broju u kome smo želeli da se osvrnemo i na #secondhandseptember sa vama rado delim neka jako zanimljiva lica koja se bave apciklažom odeće i modnih dodataka, dizajnere koji donose sveže ideje, nesumnjiv talenat i entuzijazam u industriju koja i dalje, uprkos svim kritikama proizvodi mnogo više nego što će nam ikada biti potrebno ni ne uzimajući održivost u obzir. Pored talentovanih dizajnera, delim sa vama i profile stilistkinja koje kreiraju originalne modne kombinacije od polovne odeće, kao i jedan super profil koji mi je dao ideju kako da nekim džemperima i čarapama udahnem novi život i učinim ih zanimljivijim. Kad uhvatim slobodnog vremena, pronaći ćete me kako gledam videe i pokušavam da sama savladam pravljenje zanimljivih šara vidljivim krpljenjem, jer nositi nešto zakrpljeno pokazuje da ste svesni sveta u kome živimo.

septembar

Pripremile:

Teodora Kovrlija

@teodora_kovrlija

SARA CAMPOSARCONE

Na Sarinom profilu ćete pronaći najotkačenije modne kombinacije sklopljene od vintidž i polovnih stvari koje pronalazi na najrazličitijim mestima i neretko prerađuje kako bi se uklopili u njenu estetiku. Verujem da njen modni izražaj nije nešto što bi svako umeo da ponese na sebi, ali zanimljivo je posmatrati kako gradi slojeve svojih modnih priča.

10 septembar
@saracamposarcone

ANNETTE VARTANIAN

Na njenom Instagram profilu, sajtu i odnedavno Jutjub kana -

lu možete ispratiti proces od pronalaska nekog interesantnog

odevnog komada (ili dela enterijera) u njenim trifting avantura-

ma do njihovog kombinovanja. Ne mogu reći da mi je jedan od

omiljenih profila ovog tipa, ali da je opravdano izdvojiti je u ovom

kontekstu – verujem da jeste. Žene koje naginju klasičnijem stilu

odevanja sa boho uticajem, verujem da će zaista uživati u sadr-

žaju koji ona prezentuje.

12 septembar
@vintagesplendor
13

Ova mlada dizajnerka dolazi nam iz

Rumunije a njen rad već je prepoznat u modnim krugovima. Obuća i modni

detalji koje izrađuje napravljeni su u potpunosti od zaliha materijala, recikliranih i vintidž komada, a futurističke

hibridne cipele napravljene od delova

sportskih patika donele su joj reputaciju održive inovatorke.

ANCUŢA SARCA
14 septembar
@ancutasarca 15

Lydia Bolton je kreatorka fokusirana isključivo na održivost. Svoj istoimeni slow fashion brend pokrenula je 2019. godine i od tada je aktivna zagovornica zero waste pristupa u dizajnu. Radi isključivo sa zalihama materijala, tkaninama koje su ostale neiskorišćene i second-hand komadima koje dekonstruiše kako bi stvorila luksuznu, ali pristupačnu žensku odeću i kućni tekstil koji nemaju negativan uticaj na životnu sredinu. U poslednje vreme fokus njenog rada je, pored kreiranja malih kolekcija i saradnje sa brendovima, kreiranje i vođenje radionica za reciklažu odeće na kojima nastoji da obuči i inspiriše više ljudi da samostalno rešavaju problem tekstilnog otpada.

16 septembar

LYDIA BOLTON

17
@lydiabolton_

Kolekcije ovog brenda bazirane su na dostupnosti neprodatih zaliha i prenamenjenih materijala. Rani radovi ove autorke ili autora, koji želi da ostane anoniman/na, bili su napravljeni od vintage cipela i polovnih tkanina koji su nabavljani sa eBay-a Osim koncepta brenda, izgleda cipela, zanimljiva je i priča iza imena. Naime ime Ugo Paulon potiče od spojenih korisničkih imena različitih prodavaca sa eBay-a od kojih su kupljene neke od prvih vintage cipela koje su kasnije redizajnirane. Ako bih morala da odaberem samo jedan brend/dizajnera sa ove liste sasvim sigurno bi to bio Ugo Paulon čije modele bih najradije ponela.

UGO PAULON
18 septembar
@ugo_paulon 19

TIGRA TIGRA

Ovo je tekstilni i modni studio osnovan 2016. godine. Moju pažnju je privukla zanimljiva estetika brenda, a na sajtu sam saznala da direktno sarađuju sa tri zanatska preduzeća u Gudžaratu kako bi razvili i proizveli komade koji se nalaze u šopu. Zanatlije same određuju cene za sve komade na osnovu vremena koje je utrošeno na rad. Svi tekstili se proizvode korišćenjem ekološki prihvatljivih i tradicionalnih tehnika tkanja, a nijedna faza proizvodnje tekstila ne zahteva električnu energiju, budući da se svi dostupni tekstili izrađuju pomoću ručnih razboja.

20 septembar
@tigraxtigra 21

TEGA AKINOLA

Nastao iz hobija tokom karantina, ovaj mali brend prerastao je u pravi poslovni poduhvat. Prvi prototip cipela koje su redizajnirane uz upotrebu starih kablova, bio je odskočna daska za brend koji se u međuvremenu specijalizovao za torbe i obuću napravljenu od ostataka sportskog materijala.

22 septembar
@tegaakinola
23

Rad ovog dizajnera odlikuje inovativnost koja je posebno došla do izražaja kada je kreirao jedinstvenu tkaninu reciklažom traka VHS i audio kaseta iz svog detinjstva. Benjamin za svoje komade pored tkanine od traka kaseta koristi isključivo ostatke materijala iz proizvodnje brendova visoke mode. Ovaj Izralesko-Francuski modni i tekstilni dizajner inspiraciju za dezene pronalazi i u svom Marokanskom poreklu.

BENJAMIN BENMOYAL

24 septembar
@benjaminbenmoyal 25

Bavja Goenka, osnivačica modnog brenda Iro Iro sa sedištem u Džaipuru u Indiji u intervjuu za Vogue je jednom prilikom rekla: „Vidim svoju ulogu u modi kao neku vrstu kreativne menadžerke otpada.” Goenka sarađuje sa Orsolom Kastro koja joj je mentorka, a samo tokom prošle godine dizajnerka je spasila pet tona odbačenih materijala od propadanja na deponijama tako što je reciklirala ostatke tkanina i pretvorila ih u nosive odevne komade.

26 septembar
IRO IRO @iroirozerowaste 27

VISIBLE CREATIVE MENDING

Vidljivo krpljenje možda ne zvuči uzbudljivo ali kad malo podrobnije zaronite u ovaj svet, videćete da vas očekuje neverovatna arhiva najrazličitijih dezena, komplikovanih šavova i šarenog konca zbog koje ćete poželeti da uzmete iglu u ruke i počnete sa popravkom svih onih stvari koje zaslužuju drugu šansu. Uz malo vežbe, verujem da svako može da savlada ove tehnike i dobro se zabavi usput.

28 septembar
@ visible_creative_mending 29

Moda

Piše: Zvjezdana Gvozdenović @stella_iron

Ako je ljeto bilo period kontemplacija, septembar je uvijek dolazio kao prilika za njihovu realizaciju. U mentalnim ka-

lendarima nam je urezan kao mjesec novih početaka, školskih, poslovnih i uopšteno životnih - nešto poput onog notornog ponedeljka u kojem svi obe-

ćavamo sebi da ćemo promijeniti život za 180 stepeni. Taj ponedeljak često prolongiramo, ali septembar (milom ili

silom) donosi promjene. Istina je da je teško izaći iz zone komfora i već ustaljenih obrazaca po kojima operišemo, ali trenutak nikada nije bio bolji. I hitniji.

Pored tradicionalnih kupovina kojima se želimo pripremiti za nova poglavlja pred nama, septembar je globalno poznat i kao mjesec četiri velike Nedelje mode koje će uveliko diktirati trendove za narednu sezonu, a samim tim i garderobu koja će naći put do naših ormara zahvaljujući brendovima brze mode. Tu na scenu stupa second hand septembar. Second hand septembar

Oxfamova je inicijativa koja od 2019. godine podstiče doniranje, ponovnu upotrebu, nošenje i restiliziranje odjeće koju već posjedujemo, kao i kupovinu second hand, odnosno pre-loved komada. Kupovina second hand odjeće nije skorašnja zamisao, ali tek sada dobija na značaju koji zaslužuje. Iako se inicijativa etablirala kao vrijedna pažnje i samo na Instagramu pod hashtagom

#secondhandseptember okupila preko 200 000 objava, čini se da je na Balkanu i dalje previđena. Cilj ove kampanje nije samo da promijeni naše potrošačke navike, već da nas podstakne da preispitamo cjelokupni odnos prema planeti i budemo blaži u njemu. Iako je second hand septembar zamišljen kao vrsta jednomjesečnog izazova ili rečeno jezikom TikTok generacije - challengea (jezički puristi će mi oprostiti), vizija i misija kampanje mnogo su dugoročnije i između ostalog, za cilj imaju svojevrstan bojkot kupovanja novoproizvedene garderobe. Zašto, zapitaćete se.

31

Plastično objašnjeno, mi smo ono što nosimo, a ono što nosimo nikada nije bilo važnije. Kada se osvrnemo na to kako su se potrošačke navike mijenjale u poslednjih 20 godina, vrlo brzo ćemo doći do zaključka da je, i kvantitativno i kvalitativno, prošlo vrijeme jednog para patika koje je dijete moglo da nosi dok ih ne preraste ili kaputa koji ste poklanjali ćerki kada odraste, a potom i ona svom djetetu, nekada u nekoj (boljoj) budućnosti. Sistem se mijenjao, zatim društvo, a uz njega potražnja i proizvodnja kao uzročno-posljedični slijed događaja. Prosječni pripadnik srednje

klase sebi ne može priuštiti komad garderobe brendova visoke mode, gdje na pistu stupa njena mlađa sestra - brza moda. “Devil works hard, but fast fashion works harder”, rekli bi. Ideali visoke mode, u samo nekoliko dana prenešeni su u obližnje tržne centre po cijenama koje „nikoga” ne ugrožavaju.

Obilje je postalo sinonim za sreću, ali da li je obilje kada se iluzija raspline i plaćamo stanjem uma? Cijena je veća nego što je iko i mogao zamisliti.

Iako su visoka i brza moda u načelu dvije strane istog novčića, niko nije predvidio razmjere devastacija koje će prouzrokovati rast brendova brze mode. Sa svojih više desetina kolekcija po godini, njihovim ažuriranjima na sedmičnom nivou i prihodima od 1,5 triliona dolara, industrija brze mode i dalje globalno raste i odgovorna je za oko 10% globalnih emisija, što je čini ozbiljnim kandidatom u mrtvoj trci za prestižnu nagradu najve-

ćeg zagađivača na svijetu. Ako ove brojke nisu dovoljne da izazovu vrtoglavicu, korisno je navesti još neke. Prema platformi theroundup.org statistika je sljedeća:

• Svake godine u svijetu se proizvede 92 miliona tona tekstilnog otpada. Kina (20 miliona tona) i SAD (17 miliona tona) proizvode najviše

• Odjeća i tekstil trenutno čine najmanje 7% ukupne količine otpada na globalnom odlagalištu

• Svake godine u svijetu se proizvede između 80 i 100 milijardi novih odjevnih komada

32 septembar

• 87% materijala i vlakana koji se koriste za izradu odjeće završit će ili u spalionicama ili na odlagalištima

• Sakupi se samo 20% odbačenog tekstila

• Samo 1% odjeće će se reciklirati u novu odjeću

Poznato je poređenje između proizvodnje farmerki i vožnje auta - kada se napravi novi par farmerki, procijenjeno je da se emituje 16,2 kg CO2, što je ekvivalent vožnji od preko 93 kilometara. Svojim djelovanjem modna industrija predstavlja čitav niz ekoloških pošasti - od uticaja na kvalitet vazduha, drugog najvećeg zagađivača vode, do otrovnih hemikalija, ogromnih količina tekstilnog otpada i direktnog ugrožavanja prirodne sredine i vrsta koje je nastanjuju. Procjenjuje se da se 10 000 odjevnih predmeta svakih pet minuta šalje na odlagalište, što su milioni tona godišnje koji se raspadaju u zemlji, na plažama i vodenim površinama, često u naseljenim sredinama. Potrošači sada kupuju 60% više odjevnih predmeta nego prije 15 godina, a ti se predmeti čuvaju samo upola kraće uslijed lošeg kvaliteta i fluktuacije trendova. Evidentno je da industrija proizvodi mnogo više garderobe nego što bi iko mogao

33

nositi i time samo prolongira ciklus prekomjerne proizvodnje. U međuvremenu, ljudi koji su učinili najmanje da izazovu klimatske krize suočavaju se sa najvećim posljedicama. Više ne govorimo isključivo o ekološkim dilemama, već i etičkim. Javna tajna naše realnosti jeste da se globalni Sjever oslanja na osiromašeni Jug i njihovu donkihotovsku borbu sa tekstilnim otpadom koju zahtijeva nemilosrdna prekomjerna proizvodnja i potrošnja. Samo Afrika prima 70% globalne neželjene odjeće. Da, neiskorištena garderoba ne nestaje ni od kuda. Ona gradi nove reljefe u vidu brda garderobe koju smo i vi i ja zaobišli na sniženju u H&M-u i Zari. Ono u čemu skoro svi (svjesno ili nesvjesno) učestvujemo može se uporediti sa bacanjem smeća u komšijsko dvorište. Prizori sa Kantamanto marketa u Gani ili kolapsa Rana Plaze prije tačno 10 godina u Bangladešu mogli bi i trebali bi biti predmet opširnijih diskusija. Da li bismo željeli da nam jednog jutra ispred kućnog praga osvane isto?

Nemali je broj ljudi koji će pomisliti da smo nemoćni pred velikim eksploatatorskim silama. Iako je njihov uticaj često demoralizirajuć, nije sve tako beznadežno.

Kada kupimo novoproizvedenu odjeću kupnjom signaliziramo brendu poruku da postoji potražnja za njihovom odjećom. Oni se okreću svojim proizvođačima, koji zatim odlaze do izvora tkanina, koji zatim odlaze do svojih izvora materijala, i tako sve dok se ne vratimo do grupacija koje sakupljaju sirovine potrebne za proizvodnju tkanine na prvom mjestu. Većina odjeće brze mode izrađena je od sintetičkih tkanina kao što su poliester, najlon i akril - sve tkanine koje su izrađene od plastike. Plastika je nusproizvod industrije fosilnih goriva koja dovodi do znatne količine emisija CO2 u atmosferu, a daleko od toga da posjeduje i zdravstvene benefite. Ne samo da je proizvodnja brze mode opasna za okolinu na početku svog životnog ciklusa, već je pogubna i na kraju. Budući da je mnoga napravljena od plastike, ona se nikada zaista ne razgradi. Tokom stotina godina plastika se razgrađuje na sve manje i manje plastične čestice, zvane mikroplastika, koja prije ili kasnije nađe svoj put do živih organizama. Ljudska

34 septembar

vrsta nije imuna. Kada kupujemo odjeću na tržištu polovne robe, smanjujemo i postepeno ukidamo potražnju za sirovinama i procesima koji čine brzu modu pogubnom. Rezultat je produženje životnog vijeka već postojeće odjeće, a samim tim i manje opterećenje planete i radne snage.

Kao takav nosi određenu težinu. Zaista je velika potrošačeva moć - industrije su toga svjesne i na toj premisi i počivaju.

Kako u trenutnoj globalnoj ekonomiji ni ,,jeftinije” fast fashion opcije više nisu novčano isplative, staro opravdanje kojim smo se svi vodili prilikom kupovina nije važeće. Sreća u nesreći je da trenutna finansijska situacija uslijed povećanja troškova života može biti idealan trenutak za uplive u tokove second hand garderobe. Kao što mnogi znaju, kupovina polovne odjeće uvijek je bila daleko najisplativija opcija na tržištu. Kupnja polovne robe znači da potencijalno možete priuštiti bolje stvari, odnosno odjevne predmete koje inače ne biste mogli. Uzmimo primjer džempera od kašmira ili garderobe od svile ili lana,

35

koja su luksuznija vlakna od sintetike i sasvim razumljivo, vrijednija i skuplja kada se kupuju direktno iz proizvodnog lanca. Ako kupujete vintage, možete pronaći mnogo odjeće izrađene od prirodnih materijala, što je bilo češće prije 70-ih kada je poliester počeo biti zastupljeniji u odjeći. Pritom, predmeti izrađeni od prirodnih materijala duže zadržavaju svoj oblik i vijek trajanja. Sve što je potrebno je malo više ljubavi u rukovanju garderobom, što je svojevrsni šamar industriji brze mode i wear and tear odnosu koji kultivišu kod potrošača zarad sopstvenog profita.

Tužna je istina da su stigme koje okružuju second hand kupovinu i dalje brojne. Donedavno se na polovnu odjeću gledalo kao na manje vrijednu, manje „čistu”, neispravnu i rezervisanu isključivo za članove društva slabije platežne moći. Na Balkanu je to zasigurno i krivica višegeneracijske traume u kojoj ni u kojem scenariju niste mogli izbjeći odjeću starije braće i sestara koja je brižno čekala na vas. I sve one plačne fotografije iz djetinjstva na koje danas sa nježnošću gledamo. Ipak, naši stari govorili su jedno: „Kad čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna”.

Svjedoci smo pompe koja se digla oko održivosti mode, toliko da potencijalno govorimo o još jednom trendovskom

obilježju. Brendovi brze mode nimalo su iznenađujuće uskočili na voz „svjesnih kolekcija”, samo dodatno produbljujući problem svojim blatantnim greenwashingom. Dok je sve više brendova koji se trude posvetiti se etičkoj i održivoj modi, ostaje činjenica da je to samo podsticaj za dodatnu proizvodnju i prodaju odjeće. Iako je cjelokupan razgovor oko održive mode iznijansiran, second hand kupovina ostaje najodrživiji način učestvovanja u malim, ali smislenim koracima koji život znače. Istražimo sporu modu, održivu modu

i etičku modu, kupujmo i donirajmo već postojeću garderobu i pomozimo stvoriti pravedniji svijet. Tek nakon što se pobrinemo da volimo i nosimo ono što već posjedujemo. Ako se moramo odlučiti za jedan trend, neka to bude ovaj.

I neka potraje i izvan septembra, jer činiti dobro ne izlazi iz mode.

Make that devil wear nada.

(i što bi rekli - excuse my spanish)

PLEZIRr I TU AL

Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

Fotografije: Privatna arhiva Hana Butković

Buđenje s prvim zracima sunca uz jogu, doručak uz tihu muziku, ispijanje omiljenog čaja uvek u isto vreme, priprema zdravih obroka, čitanje u određenom delu stana, opuštanje uz filmsko veče ili utakmicu s društvom, topla kupka, sve su ovo rituali koji boje naše dane i čine da se osećamo sigurno i prijatno.

U trenucima povećanog stresa i kriza, psiholozi nam kažu da ako već spoljašnji svet ne možemo kontrolisati, dobro je negovati svoje dnevne rutine i rituale koji dovode do toga da se dobro osećamo i izazivaju nam prijatna osećanja.

Za vreme pandemije, jedna

od mojih pasija, gotovo svakodnevni ritual, bila je i vir -

tuelna šetnja po vintage i second hand izlozima oličenim u Instagram stranicama i sajtovima. Ovaj vid eskapizma, imao je za cilj imaginarno biranje outfita za sve one prilike koje su u tim momentima bile samo u mojoj mašti, i baš tad nabasala sam na Hanu i njen Hooks and Looks . Njen profil donosio je svežu dozu berlinske ležernosti, sportskog šika pomešanog sa snažnim uticajem pank-rok kulture s potpisom Vivijen Vestvud iz najboljih dana, i razume se, nezaobilaznom dozom dobrog humora i igre. Najvažnije od svega, na njenim fotografijama i u odevnim kombinacijama kojima je prezentovala ponudu svog onlajn šopa pulsirao je život, sloboda i duh nesputan pravilima. Isti utisak imam i danas, svaki put kad vidim njene fotke na Instagramu, zbog čega sam poželela da baš ovog septembra, kad slavimo jubilarni Plezirov rođendan i govorimo o značaju kupovine polovne odeće, ugostim Hanu Butković, vlasnicu i osnivačicu online vintage/second hand šopa Hooks and Looks. Ovom prilikom razgovarale smo o omiljenim dnevnim ritualima, buvljacima, second hand radnjama, strasti za spašavanjem odbačenih komada odeće i autentičnosti koja se ne može kupiti.

39

Kako započinješ dan?

Pesmom Bauhausa „All We Ever Wanted Was Everything“, pošto mi je to alarm na telefonu. (smeh)

Ispričaj nam malo više o sebi, kako si zavolela vintage/second hand odeću i kako je nastao Hooks&Looks?

Zavolela sam kasno (u životu) i slučajno (ili ne, možda sam oduvek išla ka tome, samo nisam znala), ali kad se desilo, postepeno sam doživela potpuni preobražaj u kupovini odeće (i uopšte kapiranju koncepta „kupovine“), tako da sad već nekoliko godina ne ulazim u „fast fashion” radnje s odećom, ne samo zato što sve što mi treba mogu da nađem u „second-hand” radnjama, nego sam u nekom trenutku počela da osećam i određenu vrstu gađenja prema celom tom sistemu, načinu na koji se ta odeća proizvodi, količini robe i frekventnosti pojavljivanja „novih kolekcija”. Neverovatno mi je, kad se sad setim, kako sam do pre samo pet godina po nekoliko puta nedeljno religiozno ulazila u neke od tih prodavnica,

koje su mi bile usput kad se vraćam sa posla i zapitam se - ko je ta osoba i zašto se tako sumanuto ponašala (smeh). Kad sam imala oko dvadeset godina, tadašnji dečko je umeo da me zove „potrošačko društvo” (bukvalno tako bi mi rekao: „Alo, potrošačko društvo, zaustavi se malo”) i meni je to tad zvučalo blesavo i uvredljivo, jer nisam ni kapirala koliko je on u pravu. Ali eto, zanimljivo je kako se perspektiva kompletno preokrene, no potrebno je da ti sam dođeš do toga (meni je trebalo samo nekoliko decenija (smeh), ali uspela sam). Ovo naravno ne znači da više nikad ne kupujem stvari (mislim na stvari uopšte, ne samo na odeću), ali sada svakoj kupovini pristupam mnogo pažljivije, uz više razmišljanja i intencije. A ideja za Hooks&Looks je nastala kad sam shvatila da prečesto po sekndhendovima i buvljacima nailazim na super stvari, koje iz ovog ili onog razloga nisu za mene, i onda mi je uvek bilo žao da ih samo ostavim i zaboravim, prepustim šansi da ih neko drugi pronađe, a ako se to ne desi, da razmišljam kako će i gde završiti…

40 septembar

Na šta pomisliš kad čuješ reč plezir?

Na neka prošla vremena, na nešto retro (a „retro” je postala tako izlizana reč, dok mi se čini da reč „plezir” više niko i ne koristi… osim kad izgovara ime ovog časopisa).

Imaš li omiljeni dnevni ritual?

Pa da, i krajnje je prozaičan – kafa uz knjigu, posle podne, nakon posla i ručka... i onda još uveče – gledanje aktuelne serije ili filma sa V.

Šta motiviše tvoju strast za pronalaženjem i spasavanjem odeće?

Ako posmatram pitanje motivacije iz krajnje sebičnog ugla, radim to jer me istovremeno i ispunjava, i smiruje i po-

diže mi adrenalin (baš zvučim kontradiktorno) i daje mi mogućnost da se osećam zadovoljno kad pronađem nešto lepo. Ali drago mi je kad znam da sam neku stvar „spasila“ od mogućeg (tj. gotovo sigurnog) truljenja na nekoj prljavoj deponiji.

Odakle dolaze tvoje ideje za stilizovanje jer mislim da je upravo način prezentovanja i kombinovanja odeće ono što tvoj šop izdvaja u domaćoj ponudi?

Trenutno mi je ovo jedini mogući način prezentovanja, jer zbog posla koji radim (klasičnog „od 9 do 5” posla) i drugih okolnosti, ne uspevam to da radim drugačije (npr. da ne budem ja jedina koja je prezentuje), ali hvala ti što ti to vidiš kao „izdvajanje”. Među-

41

tim, od početka Hooks&Looks – kad je bilo daleko manje radnji koje prodaju second-hand i vintage odeću (mislim na online i Instagram prodavnice), pa do sada, tj. i dalje – ja nisam nikad imala utisak da imam sličnu ili istu ponudu kao ostali (ne mislim pritom – bolju ili lošiju). Okej, ako nas više u ponudi ima određenog dizajnera, pa još ako se i era poklopi, to će neminovno biti „slični” momenat, ali posmatrano u celini, mislim da uglavnom imamo drugačiji senzibilitet i da nas to ipak razlikuje, tj. naše prodavnice.

Koncept luksuza se danas na globalnom nivou polako menja, pa tako zagovornice promena u modnoj industriji poput Orsole Kastro insistiraju da luksuzni komad nije nužno komad koji je preplaćen i nosi ime velikog brenda (jer kvalitet izrade ne opravdava nekadašnji hajp za nekim brendom), već se luksuznim mogu smatrati komadi koji su kvalitetno napravljeni od dobrih materijala za koje znamo kako je izgledao proizvodni ciklus i to ko ih je napravio kao i oni koji su nama emotivno važni. Koji su u tom

42 septembar

kontekstu najdragoceniji odevni komadi koje poseduješ i zašto?

Slažem se, i istina je da su mi uvek važniji oni komadi koje sam dobila od dragih osoba ili koji me vezuju za neke lepe događaje/putovanja, ili postoji neka za-

nimljiva priča prilikom njihove kupovine (što se najčešće dešava na buvljacima). S druge strane, jedan od skorijih „dragocenih” predmeta igrom slučaja

zaista nosi ime „velikog brenda” – vintage tašna Vivienne Westwood koju sam kupila na buvljaku u Zemunu za 400

dinara (dakle, manje od 4 evra, zvuči neshvatljivo), ali ne zbog činjenice da je u pitanju dizajner, nego zbog toga koji je dizajner u pitanju, a ona mi je među omiljenim dizajnerima, ne samo zbog te estetike koju volim, nego i zbog toga šta je predstavljala kao osoba… Tašnu sam našla nedugo nakon njene smrti i iako nije nova i čak je malo pocepana na dnu (što moram što pre da rešim!), i pošto inače tašne koje mi se sviđaju ne nalazim lako, znam da ću je nositi dok se ne raspadne (a to je slika koja mi već sad teško pada).

43
foto: @casualnihilism

Sa povećanjem svesti o negativnom uticaju modne industrije na životnu sredinu, popravka postojeće odeće i obuće, prepravke, prekrajanja, vidljiva krpljenja postaju način izražavanja političkog stava i otvoren bunt prema toksičnom konzumerizmu. Koji su tvoji trikovi za održavanje ali i prenamenu i apciklažu odeće?

Bukvalno sve to što si navela. Znači – ne odustajem od neke stvari dok sve ne pokušam. (smeh)

U kom pravcu bi želela da se dalje razvija tvoj šop, planiraš li da u ponudu uvrstiš i obnovljene, redizajnirane i apciklirane komade?

Pa ne bavim se baš mnogo razmišljanjem o tome, ne zato što ne bih volela (da ih uvrstim), nego zato što za sad nemam mogućnosti da se time bavim na nekom višem nivou (tako da sam do sada imala samo nekoliko takvih stvari).

Kako i da li uspevaš da se odvojiš od nekih super zanimljivih komada i proslediš ih za šop?

Haha, pa da, tvoje pitanje zvuči logično, ali u mom slučaju – ja sam tu dosta striktna i u startu mi je sve za radnju (osim kad baš namenski za sebe kupujem, i kad mi se nešto odmah podrazumeva), tako da uglavnom nemam tu dilemu i samo se nekad dešava obrnuti proces, da nakon što je nešto duže vremena stajalo u webshop-u, ja niotkuda shvatim da je to baš za mene i pitam se kako ranije to nisam shvatila i kad ga već neko do sad nije prisvojio, zašto ga ja ne bih volela, mazila i pazila.

Koje su to aktivnosti koje nisu u korelaciji sa tvojim poslom ali za koje ćeš uvek naći vremena jer ti donose radost?

Uglavnom za sve što mi donosi radost nalazim vremena, jer mi je uživanje jako bitno. (smeh) Tu spada i to kopanje po stvarima (kako si ti rekla – pronalaženje i spasavanje odeće), to me jako i raduje i uzbuđuje i najčešće mi nije teško da pogledam baš svaku stvar, što definitivno ne može svako, moja sestra je stalno u fazonu „kako te ne mrzi?“, pa ne, u tome uživam...

44 septembar
45

Koja je tvoja omiljena „hrana“ za duh/ telo/um?

Sve što je oko mene, a što me raduje –određeni ljudi, životinje, mesta, knjige... i joga, uvek.

Na koji način nagrađuješ sebe?

Nemam taj koncept „nagrađivanja sebe“ per se, nego sve što radim, a na šta sama mogu bar donekle da utičem, trudim se da mi prija i da ima pozitivni uticaj.

Kada su putovanja u pitanju, koje su tvoje omiljene destinacije?

Ja obožavam da putujem, oduvek, tako da sam što se toga tiče nezahtevna, putovala bih bilo kuda ako mi se pruži prilika, osim možda s izuzetkom omiljene

morske destinacije, što mi je već dosta godina ostrvo Cres, i ne vidim da će se to uskoro promeniti.

Gde su po tvom mišljenju najbolji buvljaci, second hand i vintage radnje i kojim „pravilima“ bismo trebali da se vodimo kad krećemo u trifting avanture?

Kad su buvljaci u pitanju, za mene je Berlin Meka! Između ostalog i zato što sam na berlinskim buvljacima imala prilike da budem mnogo puta, i mnogo različitih sam obišla (što nije slučaj sa većinom drugih mesta po svetu), ali i zato što – osim što me baš nikad ne razočaraju ponudom, imaju neku dobru atmosferu, i svaki put sam kao hipnotisana. Zvučim kao neki buvljak-manijak, ali valjda je to nešto što ili razumeš i voliš - i kad se nađeš na nekom, potpuno te obuzme - ili ne... Mislim da je retko ko potpuno indiferentan prema buvljaku (kao pojavi). Što se „pravila“ tiče, rekla bih da ih nema, tj. svako (treba da) ima svoja unutrašnja pravila koja ga vode, i onda teško da može da se pogreši.

Podeli sa nama jedan svoj san kome ćeš u ovoj godini dati krila?

Hmmm hahaha, e pa previše ih je trenutno da bih mogla da se fokusiram samo na jedan (i time možda pospešim da postane java?). Ali hvala ti što si me

ovim pitanjem naterala da počnem ozbiljnije da razmišljam o tome...

46 septembar
47

AIŠE IDE NA ODMOR

Konstantija Sotiriju

NIKO NIJE ZABORAVLJEN I

NIČEGA SE NE SEĆAMO

Mirjana Drljević

I ONDA OPET, IZ POČETKA

Filip Grujić

48 septembar

PRIČA ZA BÍĆE VREMENA Rut Ozeki

PLEN

Irsa Sigurdardotir

NJEGOVO DOBA

VJETROGONJA BABUKIĆ

Miljenko Jergović

STRAST ZA NEZNANJEM

Renata Salecl

49
I

Životni stil

Tekst i fotografije: Marija Kosić @dobre_brlje

• Buvljake o kojima pišem zovem okolobeogradskim, ne zato što je Beograd centar svih. Beograd je samo moja polazna tačka, pa i Najlon pijacu u Novom Sadu, voljeni zagrebački Hrelić ili podgorički buvljak, na koji nikako da stignem, sebično i neprimereno ponekad nazovem okolobeogradskim buvljacima.

• Pišem vam o buvljacima. Međutim, ako pogledamo definicije, često zapravo govorim o zelenim pijacama, koje iznad svega snabdevaju i hrane veliki broj ljudi. No, među pijačnim tezgama i rashladnim vitrinama, na kaldrmisanim podnim aranžmanima nude čitava sazvežđa malih predmeta, kako ih je Leonid Šejka nazivao. A mogli bismo da kažemo i da na ovim pijacama odoleva blistava sekcija, koju od milošte zovem „đubre“, sa kojom se sudarite kao sa prošlošću, nečijim izgubljenim detinjstvom ili zemljom koja ne postoji.

Nekoliko uvodnih napomena

Smederevski buvljak polovne robe nalazi se na proplanku prekoputa crkve Svetog Luke na Carini (Smederevci nikada ne bi rekli u naselju Carina), u Vučačkoj ulici, simbolično bez broja. I „pravi“ buvljak, onaj sa organizovanom strukturom, tezgama i novom robom, odoleva na istoj adresi, sa druge strane ulice. Zbog toga, ukoliko imate i nekakav racionalni predmet kupovine, poput kupatilske slavine, možete uloviti dve muve jednom ozbiljnijom šetnjom. Carina je najviše od 7 brda na kojima, poput Rima, leži grad Smederevo. Zanimljivo je da je ime dobila po đumurukаni –cаrinskoj kući, u kojoj se na ulazu u varoš naplaćivala naknada za robu, koja se unosila radi prodaje. Lakoća jednostavnih ekonomskih odnosa održala se ovde do današnjih dana i, iako nas Carina više ne odvaja ni od čega, čini se, kad vetar ostruže preko buvljačkih glava, stigli smo do nekakvog kraja. Na visoravan, bez ijedne nadstrešnice, s pogledom na crkvu.

Smederevo je od Beograda udaljeno oko 45km. Nekako imam utisak da, na koju god stranu krenuli iz Smedereva, završite u glavnom gradu. Parkiralište je oko buvljaka trotoarsko, besplatno, a ukoliko ne dolazite kolima, znajte da je taksi u Smederevu toliko povoljan, da se ponekad pitam zbog čega ljudi voze sopstvene automobile. Rekla bih da vredi doći i samo zbog ovog carinskog dragulja, no Smederevo je (nepristrasno, iako pišem o rodnom gradu) mesto i za bozu sa kuglom sladoleda u Mimozi, krug po ravničarskoj tvrđavi, pecanje na Dunavu ili dobro kraft pivo lokalne pivovare Crow.

Na poljani je zbor svake nedelje izjutra, a prema nezvaničnim podacima ljubitelja ovog buvljaka, ponuda je najsadržajnija poslednje nedelje u mesecu. Rekla bih da je idealni tajming za sti-

53

zanje okolo 10 i da je kapa neophodna, da li zbog siline vetra ili prejakog sunca. Kako je buvljak skroz pod otvorenim nebom, a postavka robe uglavnom podna, vremenske (ne)prilike veoma utiču na brojnost prodavaca i raznovrsnost robe, pa za obilazak birajte nežnije nedelje u mesecu. Za šturu turu po lepom danu treba vam barem sat i nešto vremena, s obzirom da se tada roba sa centralne

poljane proteže duž ulice i kilometar ka Vučaku. Iako nedelja nije najpopularniji dan za crkvena venčanja, dešava se ponekad da đir po buvljaku upotpuni orkestar trubača i svečani dolazak svadbene kolone. I tad se, nakratko, poklope vera u ljubav i vera u moć buvljaka.

trgovinskog lanca, samo ovde bez stručnjaka za marketing. Sa dočekivanjem

jeseni, buvljak preplave burad za stavljanje turšije, emajlirani kazani, pletene šake, kabanice i merači jačine alkoholnih pića. Čini se da je ipak deo ponude za Smederevce standardni – obilje alata, što ručnog što mašinskog, neophodnosti za ribolov na Dunavu, rad u polju, za košenje, prskanje voća, muljanje grožđa i pravljenje vina. Zbog gabarita robe, dobar deo prodavaca svoju mašineriju za prodaju dovozi kombijima i, uz veliki napor, aranžira po travi. Niko se zato ne raduje ranom pakovanju i odnošenju

Čini se da repertoar robe na Smederevskom buvljaku najvernije oslikava kako diše ovaj „grad gvožđa i grožđa“. I rekla

bih da se čak ponuda neosetno menja

i potpuno prirodno prilagođava potrebama posetilaca, koji upravo čekaju kraj

leta, svlače kupaće kostime i nabavljaju

velike drvene varjače za mešanje ajvara.

Nešto poput najtačnijeg kataloga velikog

svega, neretko prodavci dremaju ili ugrabe trenutak za kafu i instant supu tokom buvljačke svečanosti. Zbog najezde alata, buvljak podseća na onaj u Bubanj Potoku, a suptilni šarm novosadskog Najlona daju mu rasute kartonske kutije sa polovnom robom iz Zapadne Evrope ili pak novom sa Aliekspresa i Amazona. I ovde je sigurno jedino, možete naći sve i svašta i ništa, opremiti staklarijom restoran, dobiti novi indeks fakulteta, okititi oko vrata medalju za istrčan maraton, umasirati tigrovu mast na slepoočnice, nabaviti velikog Adama sa pupoljkom, progovoriti koju sa kanarincem. Može -

54 septembar
55

te pronaći beležnicu SARTID-a, Srpskog

Akcionarskog Rudarskog Topioničkog Industrijskog Društva, osnovanog pre više od jednog veka i rastužiti se pred slikom starog Smedereva, onom pre železare u čeličnom zagrljaju Kineza. Pred slikom detinjstva, igranja rata kod Karađorđevog duda, dedinih smokava, blata na savitljivim drvenim motkama i babinim policama s knjigama. I sve to za tričave ili nikakve novce.

Zanimljivo je da, poput nekih buvljaka, i ovaj smederevski ima svoje nematerijalno internet postojanje u vidu grupe na Fejsbuku. Tu se kupoprodaja nastavlja izvan prostora i vremena, licitira se u komentarima, ljudi se hvale svojim ulovima ili pređenim 10 000 koraka u aplikaciji na mobilnom telefonu za najdužu buvljačku šetnju.

Ako uživate u obilaženju buvljaka, onda već dobro znate sve one stare fore o ne preteranoj zainteresovanosti, obuzdavanju oduševljenosti kad uočite dugo željeni predmet, neophodnosti cenjkanja i premišljanja. Sad na trenutak zaboravite na sve to, pronalaske i kupovinu maknite iz primarnog fokusa. Najpre se rasanite kafom na pokretnom štandu kod Dragana, Mire ili Đure, a ukoliko ste željni nesvakidašnjih iskustava, natočite ledeni fluorescentni napitak ili se častite mekikom sa eurokremom. Lakše je biti i sentimentalan i skoncentrisan punog stomaka. Mirišite, pipajte, prevrćite po kutijama, ne kolutajte očima, razmašite se na vetru. Isplanirajte da posle buvljaka odete još negde, vidite još nešto, krenite putem vina, organizujte posetu za Smederevsku jesen, ne skačite nespremni u Dunav. Ne štedite na jeftinim stvarima. Pozovite nekog starog prijatelja.

56 septembar
57

Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

Fotografije: Privatna arhiva

Moda

Najodrživiji komad odeće je onaj koji već imamo u ormaru. Vodeći se ovom maksimom, poslednjih godina živi i moja gošća, Ana Brodtkorb, stručnjakinja u oblasti održivosti, direktorka održivog razvoja u Telenoru (Norveš-

ka) i zagovornica spore, održive mode sa kojom sam za rođendansko izda-

nje Plezira razgovarala o pravilnom održavanju, kombinovanju, prepravljanju i redizajniranju odeće koju već poseduje. Ana na svom Instagram blogu @green.love.you.green beleži svoje iskustvo uzdržavanja od kupovine nove odeće kao i pronalaženje

brojnih kreativnih načina da u potpunosti iskoristi odeću koju već poseduje, čime kroz praktične primere i ideje motiviše i svoje pratiteljke da svoje garderobere učine zelenijim.

Draga Ana, kako bi se predstavila našim čitaocima u nekoliko reči?

Menadžerka (direktorka) održivog razvoja i korporativne odgovornosti. Istoričarka umetnosti. Ljubiteljka moderne umetnosti i dizajna. Zagovornica eko navika i održive mode (slow fashion-a). Mama.

Nalaziš se na mestu Head of Sustainability, u Telenoru u Norveškoj. Na kakvim inicijativama u poslednje vreme radiš i koje su to eko navike koje ti svakodnevno praktikuješ?

Kada je posao u pitanju – trudimo se da maksimalno optimizujemo korišćenje energije kao i da primenimo principe cirkularne ekonomije na naše proizvode i ponudu - mobilni telefon.

Na privatnom planu se trudim da minimizujem nepotrebnu kupovinu i skladištenje svega od hrane/namirnica do garderobe, da potpuno eliminišem korišćenje jednokratne plastike, recikliram, koristim alternativni transport koji je najmanje štetan za životnu okolinu, da svakodnevno koristimo što manje električne energije i vode.

59

Na svom Instagram profilu @green. love.you.green koji je i svojevrsan vizuelni dnevnik u kome beležiš svoj slow fashion put, spomenula si u više navrata kako voliš modu i šoping, međutim danas radije „šopinguješ” u svom ormanu. Kako je kod tebe izgledala ta tranzicija i koje su to najvažnije lekcije koje si u tom procesu naučila?

Tekstilna industrija je jedan od najvećih svetskih zagađivača. Redukovanje kupovine nove odeće je najefikasnija mera za smanjenje negativnog uticaja na životnu sredinu. Ta činjenica me je jednostavno

pokrenula da, i na ličnom planu, nešto konkretno uradim i radikalno promenim kada je kupovina odeće u pitanju. Pre pet godina sam sebi postavila cilj da, u periodu od godinu dana, kupovinu garderobe redukujem za 50%, odnosno prepolovim. Shvatila sam da to uopšte nije teško i uvidela da sam često kupovala odevne komade koji mi zapravo nisu bili potrebni, koje sam skladištila i retko nosila. Stalna kupovina garderobe mi je takođe donosila i nepotreban stres. Nemački istraživači su nedavno izračunali koliko je odeće zapravo dovoljno da zadovolji naše potrebe, a istovremeno nas drži u okviru klimatskih ciljeva. Njihov

zaključak je bio da je to upravo 5 novih odevnih predmeta godišnje (ne uključujući second hand odeću, obuću, donji veš i čarape). Novi cilj koji sam sebi postavila za 2023. godinu je da ne kupim više od 5 novih odevnih predmeta.

Imaš li neki savet kako da se zaljubimo u svoj garderober i izvučemo maksimum iz njega?

Često reorganizujem svoju garderobu pred novu sezonu (godišnje doba), preslažem po bojama i dezenima i tada uvek otkrijem neke komade koje sam potpuno zaboravila da posedujem. Važno je da znamo šta posedujemo u garderoberu. Pomaže i to što mi deo odevnih predmeta ne stoji samo u ormanu nego na štenderu, a redovno osmišljavam i isprobavam različite odevne kombinacije. Divno je kako svaki odevni komad ima neku priču i podseća me na drage ljude, događaje, destinacije.

Kada govorimo o korišćenju odeće koju već imamo na razne kreativne načine, stilizovanje je upravo stavka koja pravi razliku. Mnogi od nas imaju u svom garderoberu odevne komade koji su nam se u nekom momentu

60 septembar

dopadali ali danas imamo poteškoću da ih ponesemo jer ih i dalje „vidimo“

u nekim odevnim kombinacijama u kojim se više ne prepoznajemo. Šta bi bio tvoj savet kako da pristupimo tim komadima, odakle ti crpiš inspiraciju i ideje za originalnu modnu kombinatoriku?

Dešava se da i ja pronađem u garderoberu komade za koje mislim da mi više ne odgovaraju ili koje ne želim da nosim. Tada prvo razmotrim da li neki takav komad mogu da prekrojim, da li mi se eventualno sviđa samo materijal i da li

od njega mogu nešto novo da sašijem. Ukoliko to nije slučaj onda te komade ili poklonim ili doniram. Važno je da nam takvi komadi koje nikada više nećemo obući ne zauzimaju mesto u garderoberu. Ja često crpim inspiraciju iz kultnih TV serija i filmova koje volim. Nekada me čak inspiriše neka kombinacija koju moja deca ili muž ponesu. Skoro je moja ćerka imala na sebi odevnu kombinaciju koja mi se baš svidela: teget sako, belu košulju i farmerke. Tada sam se prisetila i starog klasičnog teget sakoa i jednostavno sam njenu kombinaciju iskopirala.

61

Tvoj krojač Vidan je jedna od zvezda na tvom Instagram profilu budući da zajedno uspevate da preradite mnoge modne komade i udahnete im novi život. Šta je važno da znamo kada se upuštamo u avanturu popravljanja, prekrajanja i prenamene naše ili odeće iz vintage i second hand radnji?

Vidan zaista ima magične ruke. Njegova krojačka radnja mi je obavezna stanica kada sam u Beogradu. Drago mi je da su i moje drugarice i pratiteljke na Insta-

gramu krenule da nose garderobu kod Vidana kojoj treba udahnuće novog života. Ja neke moje odevne komade samo proširujem, sužavam, skraćujem ali često i napravim nešto novo kao na primer od stare suknje top ili od pantalona mini suknju. Kod prekrajanja i prenamene je važno da imamo viziju i znamo kakav ishod želimo kao i da ćemo na kraju to i nositi jer u suprotnom onda nema svrhe trošiti vreme i novac. Pre nego što se upustim u prekrajanje ja osmislim u glavi kombinaciju koju želim, nekada i nacrtam.

Kako se po tvom mišljenju rad u velikoj korporaciji u radnom okruženju koje najčešće iziskuje određeni, formalniji način odevanja, može prilagoditi slow fashion principima ako znamo da su slow fashion komadi često veoma skupi pa s tim u vezi i veliki izdatak ukoliko neko nema već dobru bazu u garderoberu?

Imam veliku fleksibilnost kada je

posao u pitanju i mesto odakle radim. To znači da mogu da radim od kuće, iz kancelarije ili gde god

62 septembar

mi odgovara. Kada radim od kuće i ukoliko nemam sastanke to je onda lay back komforna kombinacija. Na poslu nam je okruženje neformalno i kreativno i nemamo specijalni dress code, tako da često nosim farmerke ali i neku lepu haljinu – sve u zavisnosti od toga kako sam inspirisana i kako se tog dana osećam. Nekada radim i iz prirode ili kafića, a tada je i kombinacija tom okruženju prilagođena.

Imajući u vidu da si često u prilici da organizuješ velike događaje, da govoriš na konferencijama i pojavljuješ se kao lice ispred jedne velike kompanije, koliki je izazov zadržati lični stil, biti kreativan u odevanju i biti pritom i sustainable? Kako to postižeš?

Ja ne praktikujem strog, klasičan ili previše konzervativan poslovni dress code i uvek se držim mog stila. Volim čiste forme, jednostavne linije i često imam na sebi neki detalj jarkih boja. I obično su obavezne visoke potpetice. Kada su događaji ili konferencije u pitanju, uglavnom nosim haljine a omiljene odevne kombinacije često ponavljam.

Jedan od važnih koraka koji pomaže da naša odeća što duže traje je njeno pravilno održavanje, adekvatna nega i ređe pranje. Kako ti održavaš svoju odeću i aksesoare, imaš li nekih trikova na tu temu koje bi želela da podeliš sa našim čitaocima?

Trudim se da ne perem prečesto svari od finih materijala (haljine, bluze, pantalone), kao i da perem na ruke ili na hladom programu (30˚C). Trudim se i da garderobu sušim napolju a ne u mašini za sušenje.

63

Orsola Kastro je nedavno, kritikuju -

ći kampanje fast fashion brendova na temu preloved fashion, rekla kako niko ne baca voljenu odeću na deponiju. Odeća brendova brze mode brzo zavr-

ši na deponiji upravo zato što je ljudi posmatraju kao potrošnu i odbacuju je jednako brzo kao što je i kupuju, a odeća koju volimo ostaje sa nama i dugo nakon što više ne znamo kako bismo je poneli, dosta je oštećena ili nam ne pristaje pa je čuvamo je iz sentimentalnih

razloga. Imaš li i ti komade koje znaš da ćeš uvek čuvati i komade koji imaju zanimljivu životnu priču?

Apsolutno. Mislim da je čarobno kako mi neki dragi odevni predmeti bude uspomene na drage ljude, događaje i mesta. Još uvek čuvam i nosim neke komade koje sam kupila dok sam bila u srednjoj školi. Kada sam letos bila u Beogradu našla sam na primer divan vuneni teget Stefanel sako koji sam sa mamom kupila pre 25 godina. I dalje je savršen i rado ga nosim. Obožavam

Christian Dior torbu i marame od kašmira

koje sam dobila od moje bake, Max Marinu

svilenu zelenu košulju, poklon moje najbolje

drugarice ili crne sandale koje mi je brat kupio kada sam bila kod njega u poseti u Los Anđelesu. Čak sam pomalo sentimentalna

kad ove svari obučem, a moj garderober mi deluje kao neki muzej uspomena.

Majka si dvoje dece, a budući da svi znamo koliko deca brzo rastu i prerastaju svoju odeću i obuću, na koji način uspevate da negujete zelene navike u tom pogledu?

Deca dosta uče u školi o eko/zelenim navikama i održivom razvoju. O tome često i kod kuće pričamo. Navikli su da sortiraju, recikliraju i paze koliko struje i vode koriste. Nekada i oni nas podsećaju i opominju. Moja ćerka rado nasleđuje odevne

komade od svog starijeg brata. Stvari koje prerastu poklanjam ili doniram. Ukoliko ima potrebe, njihove stvari zakrpimo a često im kupujem i second hand garderobu.

Gde vidiš najveće izazove kada je reč o sprovođenju održivog načina života?

Obožavam da putujem na nove destinacije a istovremeno znam koliko je štetno prečesto putovati avionom. Teško mi je da se u potpunosti odreknem putovanja

ali trudim se da kada god je moguće koristim alternativni transport (na primer voz). Kada sam na putu obavezno praktikujemo eko navike kao i kod kuće.

64 septembar

Šta bi bila tvoja poruka za čitaoce koji i sami nastoje da svoju svakodnevicu i svoj garderober učine zelenijim?

• Nemojte težiti perfekciji, svaki mali korak je važan

• Pretražite sopstvene ormane, fioke, ostave – sigurna sam da ćete se iznenaditi šta ćete pronaći (bonus: besplatno je)

• Pregledajte mamin, bakin, tatin, dečkov, muževljev orman - sigurno će se naći neki atraktivan komad koji možete eventualno da pozajmite

• Uzmite u obzir kupovinu second hand odeće pre nego što posegnete za novim komadima

• Umesto kupovine nove haljine za neku svečanost razmotrite da li možete eventualno da iznajmite

• Uvek pogledajte od kog materijala je odevni komad napravljen i birajte prirodne, organske materijale

• Donirajte/poklonite/prodajte odevne komade koje više ne želite da nosite

• Pazite kako održavate garderobu, nemojte često da je perete, perite na ruke ili na hladnom programu

• Nađite centralno mesto u garderoberu za vaše omiljene odevne komade

• Kupujte vanvremenske, klasičnije komade koje ćete dugo nositi, lako kombinovati i dopuniti nekim šik detaljem

• Kada poželite da kupite novi odevni komad - obavezno se zapitajte – da li sam ovo zaista ja (da li je ovo zaista moj stil)/ da li ć u ovaj komad obu ći minimum 30 puta?

65

Životni stil

Piše: Nataša Bućić @ava_kiddo

Tekstil prirodnog porekla u svakodnevnoj upotrebi je najbolji mogući izbor - za naše telo, ali i za našu okolinu. Prirodni materijali dozvoljavaju da naša koža"diše", savršeni su termoregulatori, ne izazivaju alergijske reakcije i uglavnom imaju nešto duži vek trajanja.Na toj listi se nalaze pamuk, lan, svila, vuna i mnogi drugi, ali kako da te odevne komade učinimo što održivijim i nosivijim? Odgovor je jednostavan. Osim što ćemo svaki od njih birati sa posebnom pažnjom, stavljajući akcenat na praktičnost, potrebu i kvalitet, pobrinućemo se da sam materijal bude tretiran sa što manje štetnih hemikalija. Ovaj put pričamo o biljkama i njihovim pigmentima koji su svoju primenu našli u bojenju tekstila.

67

Pripremila sam vam kratak vodič o tome kako neke od biljaka iz vaše bašte, kao što su lavanda, kopriva ili zova, mogu poslužiti u svrhu farbanja odevnih komada koji su prirodnog sirovinskog sastava. Ono što će vam biti potrebno za ovaj kreativni poduhvat jesu odgovarajući delovi biljke, pogodan materijal i par kuhinjskih posuda. Boje se mogu napraviti od cveta, lista, stabljike, lukovice ili korena u zavisnosti od toga koju vrstu biljke koristimo. Bitno je imati u vidu da sama boja biljke ne mora da bude identična pigmentima koji će se razvijati na tekstilu. Tako na primer plavo cveće budleje boji tkaninu u žuto. Neke od biljaka koje mo-

žemo koristiti i njihovi specifični delovi koji služe za proces farbanja su:

• šišarke crnog jove koje daju zeleno do svetlo braon boju,

• listovi lovora daju terakota do roze boju,

• cvetne glavice budleje daju svetlo žutu boju,

• cvetovi dalije čija boja varira od braon, preko žute i naravno do crvenih podtonova,

• bobice zove sa svojim purpurnim do sivim pigmentima,

• listovi eukaliptusa čija upotreba za rezultat ima narandžastu boju,

• cvetovi forzicije daju žute do senf nijanse,

• listovi bršljana sa svojim sivkasto zelenim nijansama,

• listovi lavande boje tkaninu u sivo, mladi listovi i stabljike nane koji daju žutu boju,

• listovi koprive boje u nijanse od svetle do maslinasto zelene,

• listovi ruzmarina daju sivkasto-purpurne tonove,

• cvetovi kantariona boje u nijanse od crvene do terakota ružičaste,

• neizostavne ljuske oraha su zadužene za različite nijanse braon boje,

• cvetovi hajdučke trave daju žućkasto-zelene nijanse

68 septembar

Vlakna prirodnog porekla su se pokazala pogodnijim za ovakav način bojenja, uz to i što su deblja to više pigmenata mogu da upiju. Naravno, sam izbor zavisi od vaših preferencija, dostupnosti, navika, kao i etičkih standarda. Od materijala životinjskog porekla tu su svila, vuna, moher, angora i kašmir. Biljni izbor spada na pamuk, lan, konoplju i rafiju koja nastaje od palminog lišća. Polu-sintetika uključuje prirodne materijale kao što su bambus, morske alge ili plutu, koji su modifikovani putem različitih hemijskih tretmana. Čista sintetika se ne preporučuje za upotrebu u ovim procesima bojenja. Tkanine životinjskog porekla imaju tendenciju da se bolje boje od tkanina na biljnoj bazi, zato što sadrže prirodne proteine koji mnogo bolje vezuju pigmente.

Lepota ovog kreativnog procesa se krije u tome što rezultat nikad nije isti, već zavisi od biljne vrste koju koristite, njene količine, kao i sirovinskog sastava

tkanine koju tretirate i njene pripreme. Što više vremena provedete u eksperimentisanju, bolje ćete upoznati svaku od biljaka koju upotrebljavate, a vaši odevni komadi će postati originalna umetnička dela koja će ponekad i vas same iznenaditi. Bitno je da znate da

69
foto: wikimedia commons böhringer friedrich

podloga koja se boji ne mora uvek biti bela. Pigmenti se kombinuju sa postojećom bojom tkanine, tako da odevni komad žute boje koji je obojen u crveno na kraju može biti narandžast.

Za proces farbanja koristite isključivo posude koje su namenjene samo za to, nikako ih nemojte vraćati u kuhinjsku upotrebu. Aluminijumski lonac je preporučljiv za korišćenje u ove svrhe, iz razloga što ovaj metal deluje kao fiksator boje. Obavezno odvojite i drvene kašike za mešanje, po jednu za svaku boju. Od koristi vam može biti i cediljka, kao i rezervna posuda, zaštitne rukavice i kecelja.

Postojanost boje na prirodno bojenim tkaninama zavisi od više faktora. Presudni su vrsta materijala, kao i biljna vrsta koju koristimo. Neke biljke imaju mnogo jače pigmente od drugih. U literaturi ćete često naći preporuku da tekstil pre farbanja potopite u sojino mleko, zato što ono deluje kao fiksator boje u ovom slučaju i poboljšava rezultate koje dobijamo. Upotreba bademovog mleka daje slične rezultate. Vremenom se može desiti da boje izblede od pranja i uticaja svetlosti, ali ih vi uvek možete iznova ofarbati.

Bojenje biljnim bojama nije jednodnevni projekat. Ukoliko se upuštate u ovu avanturu spremite se na činjenicu da će vam možda i nedelje biti potrebne kako biste videli rezultate svog rada, te možemo reći da se ovaj proces uklapa u ideologiju koncepta sporog življenja. On ne zahteva previše sati rada na dnevnom nivou, ali zahteva strpljenje. Pre započinjanja bojenja potrebno je oprati tkaninu kako biste uklonili završne slojeve sa nje, ukoliko isti postoje.

Zatim je potopiti u sojino mleko na 48h.

Tako odstajao komad neophodno je su-

šiti na vazduhu nedelju dana, kao bi se što bolje fiksirali mlečni proteini. Količina sakupljenog biljnog materijala koji ćete koristi u procesu zavisi od same vrste i željenog intenziteta boje. Višak biljaka uvek možete sačuvati u zamrzivaču. Zatim se voda i biljni materijal lagano zagrevaju u loncu na šporetu.

Dužina zagrevanja zavisi od biljne vr-

ste koju koristimo. Kad se smeša ohladi i poprimi željeni ton procedimo je.

Potom ubacimo tkaninu u nju i lagano zagrevamo. Kad komad odeće dostigne

željeni ton, šporet isključiti, ali šerpu ne sklanjati, već je ostaviti da se postepeno hladi. To je korak koji omogućava bolju apsorpciju boje. Tkaninu možete osta-

70 septembar

viti u posudi na duži vremenski period kako bi boja postigla željeni Intenzitet.

Da bi postupak bojenja što bolje objasnili za primer ćemo uzeti lavandu. Ovu mirisnu biljku mnogi od nas gaje u svojim dvorištima. Jesen je idealan period za ovaj proces, zato što baš tad sezonski orezujemo naše biljke, kako bi se što efikasnije bokorile, pospešujući njihov rast i samo cvetanje u narednoj sezoni. Uklonićemo cvetne stabljike, a uzećemo lišće iz tekuće godine u dužini od 2,5cm koje ćemo iskoristiti za proces bojenja. Ukoliko se odlučite za

bojenje listovima lavande iz prolećne sezone, ono će dati bež do braonkaste tonove, dok korišćenjem biljnog materijala koji je prikupljen krajem leta dobijamo sivkaste tonove na tkanini. Za sam proces bojenja biće vam potrebne oko tri velike šake listova lavande. Po-

topite ih u dublji lonac u vodu. Zagrejte ovu mešavinu i ostavite je da se krčka sat vremena. Ostavite zatim lonac poklopljen da stoji jedan dan, a onda procedite smešu. Zatim u tečnost stavite tkaninu, dodajte još vode ako je potrebno i krčkajte sve to 30 minuta do sat vremena. Kada isključite plotnu,

71

tkaninu možete ostaviti onoliko dugo u loncu u zavisnosti od intenziteta boje

koji želite da postignete. Uzimajući u obzir da lavanda ima izuzetno jak miris, savetujem vam da sve ovo izvodite kraj otvorenog prozora u dobro provetrenoj prostoriji. Tkaninu je poželjno sušiti na direktnom suncu, zato što će ono dodatno zaštititi materijal koji je podložan ispiranju boje. Za bolje rezultate obavezno primeniti pripremne korake koje sam već spomenula. Ovako bojeni tekstil je najbolje održavati hladnom vodom i neutralnim sapunom.

Za razliku od sintetičkih boja, prirodne boje ne sadrže štetne hemikalije i kancerogene materije, tako da je poželjno koristiti ih za odeću, kao i za druge kućne upotrebne predmete. Takođe, kao takve, one čuvaju našu životnu sredinu. U ove svrhe možemo upotrebiti i začine, kao i voće i povrće. Pa tako, za postizanje crvenih i ružičastih tonova možete koristiti i cveklu, šipak, latice crvene ruže, kao i koštice avokada. Narandžastu boju mogu dati šargarepa i kurkuma. Žuta može doći od nevena, latica suncokreta, paprike, listova celera i ljuske luka. Spanać i jorgovan boje u zeleno. Purpurne nijanse se dobijaju

upotrebom ljubičastog kupusa, kupine, borovnice i crnog pasulja.

Kako bi dobili boju za tkaninu željene sastojke takođe možete staviti u teglu, zaliti vodom i ostaviti ih na prozorskoj dasci da stoje nedelju dana, kako bi sunčevi zraci obavili posao umesto ringle. Brži metod je već pomenuto krčkanje sastojaka na šporetu. Kad procedite boje, ukoliko niste u potpunosti zadovoljni njihovim intenzitetom, možete uticati na dobijanje željene nijanse promenom kiselosti - tako što ćete dodati limunov sok ili sirće ili pak nešto alkalno, kao što je soda bikarbona. Takođe je bitno napomenuti da je so izvanredan fiksator boje koja potiče od voća, dok je sirće pogodno za boje napravljene od biljaka. U ovom slučaju proces pripreme tkanine protiče tako što pola šolje soli pomešate sa osam šoljica vode ili sjedinite jednake količine sirćeta i vode (u zavisnosti od toga za koju varijantu se odlučite). Potom, stavite tkaninu u šerpu i pustite da se krčka jedan sat. Kad završite sa ovim materijal stavite pod hladnu vodu i nakon toga nastavite sa procesom bojenja kako sam ga ranije opisala.

72 septembar

U procesu bojenja se možete poigravati sa tkaninom tako što ćete na nju primeniti drevnu japansku šibori tehniku, koja datira iz 8. veka i podrazumeva veliki broj načina na koji se tkanina može vezati, ušiti ili saviti što rezultira beskrajno zanimljivim šarama. Rezultati ove tehnike zavise i od vrste tkanine koja se farba. Materijal se dekoriše vezivanjem čvorova, nasumičnim presavijanjem, obmotavanjem oko štapa ili stavljanjem između dva komada drveta. Tako savijena tkanina se potapa u pripremljenu boju. Svaka od ovih teh-

nika daje različite rezultate koji se manifestuju u vidu složenih i maštovitih otisaka na materijalu.

U poslednje vreme je sve popularnija i eko štampa. Ovo je malo složeniji i mogu slobodno reći kreativniji proces. Potrebno je na početku obezbediti željeni biljni materijal koji mogu sačinjavati cvetovi, listovi, ljuske, kore, grančice.

Zatim na pripremljeni komad tkanine (koji smo pre toga oprali i potopili u fiksator) poređati biljni materijal, dajući sebi svu kreativnu slobodu. Nakon

toga se to parče tkanine čvrsto srola oko oklagije i uveže koncem. Zatim se tako pripremljen materijal kuva u dubokoj šerpi ili na pari oko sat vremena. Potom se ostavi da se ohladi, otrese se sa njega biljni materijal i ispere. Kako bi potvrdili postojanost boje možete tretiran komad tkanine oprati u mašini za veš na 30 stepeni. Na ovaj način dobijamo unikatno dizajniran komad materijala. Osim što su ekološki opravdane i održive, sve gore navedene tehnike nam dopuštaju da budemo maštoviti i da se na neki način igramo, stvarajući sopstvenu odeću i upotrebne predmete. U ove procese možemo uključiti i mlađe članove porodice i na taj način pospešiti njihovu radoznalost i kreativnost, ali i produbiti ekološku svest. U vremenu kad se sve ubrzanije živi, ovo je prilika da zastanemo i uradimo nešto dobro za sebe i svoju okolinu. Priroda je najdarovitiji kreator, a ovo je naša prilika da sudelujemo u njenoj genijalnosti. Zašto je ne iskoristiti?

74 septembar
75

Pripremila: Teodora Kovrlija

@teodora_kovrlija

Ekologija

Kada su mi se obratili sa platforme Razmeni sa željom da sarađujemo i predstavimo vam njihovu zamisao, odmah sam pristala zato što sam prepoznala dobru ideju koja ima plemenit karakter. Kao neko ko je odrastao devedesetih, dobro se sećam momenta kada bih od porodičnih prijatelja dobila nasleđene stvari njihove dece koja su je prerasla. Otvaranje tih misterioznih kutija bilo bi poput otvaranja škrinja s blagom. Sećam koliko sam bila srećna da mi teksas jaknica od tri godine starije drugarice napokon pristaje i koliko sam bila ponosna što sam dovoljno „velika“ da mogu da je ponesem. Bilo je tu, razume se, i stvari koje sam apsolutno mrzela, ali

ono što je lepo u tom procesu razmene i nasleđivanja je što sam naučila da čuvam i vrednujem stvari koje imam, a običaj da udomljavam odeću, modne detalje i nakit iz porodice nastavio se do danas, zbog čega verujem da sestra i ja imamo unikatne garderobere sačinjene od mnogo ljubavi i najzabavnijih priča. Nego, vratimo se na naše goste, platformu Razmeni i razgovor sa njenim osnivačem Markom. Marko je upravo u druženju sa porodicom došao na ideju da iskoristi dostupnu tehnologiju i usmeri roditelje da međusobno razmenjuju dečju odeću, obuću, opremu i igračkice potpuno besplatno. Evo o čemu je reč

77

Kako se rodila ideja za razmeni platformu?

Pre svega, hvala vam na pozivu u Plezir porodicu, jako nam je drago da imamo priliku da predstavimo našu aplikaciju roditeljima koji vas čitaju, obzirom da imamo zajedničke ciljeve. Dugo smo fanovi i mislimo da radite odličnu stvar sa magazinom, i imate našu punu podršku!

Ideja oko Razmeni je nastala spontano tokom igre sa mojim sestrićem. U igri sam primetio da se igramo samo sa desetak igračaka, a da pored stoje 2-3 kutije pune igračaka sa kojima se uopšte ne igra. Tada sam mu predložio da damo te kutije njegovoj sestri kako bi se ona igrala sa njima, odgovor je bio izričit: „Ne, to su moje igračke!”. Međutim, predlog da u zamenu za te kutije dobije nove igračke od njegove sestre naišao je na oduševljenje. Poželeo sam da rešim taj izazov, i probao da nađem online brzo rešenje za ovu situaciju (jer mu Barbike nisu bile toliko interesantne…), ali nisam ništa pronašao. Tada sam počeo da razgovaram sa roditeljima u okolini, i brzo otkrio da mnogi od njih prolaze kroz iste izazove. Odlučio sam da dam svoj mali doprinos i napravim aplikaciju za rodite-

lje, jer sam video koliko je važno pronaći način da se razmenjuju prerasle i nepotrebne stvari između roditelja, i da time olakšam svakodnevni život roditeljima.

Kome je platforma namenjena i kako je zamišljena?

Razmeni platforma/aplikacija je u suštini namenjena svim roditeljima, ali najviše interesovanja vidimo u nekoliko grupa:

• roditelji koji imaju višak dečijih stvari, natrpane kutije i nemaju kome da ih proslede, i možda imaju manjak prostora (pogotovo u većim gradovima)

• roditelji koji su ekološki osvešćeni, ne žele da bacaju stvari koje bi drugo dete usrećile, i znaju kako bacanje plastike i tekstila utiče na zdravlje planete

• roditelji koji žele da uštede novac ponovnim korišćenjem tuđih, dobro očuvanih stvari umesto kupovine skupih novih stvari koja deca svakako prerastu vrlo brzo

• roditelji koji žele da pronađu nove stvari koje odgovaraju trenutnim potrebama njihove dece iz udobnosti svog doma, umesto trčanja po tržnim centrima

Kod nas roditelji mogu razmenjivati dečije igračke, opremu i garderobu, u 40+

78 septembar

podkategorija, i tačno uklopiti uzrast, pol, stanje, lokaciju u skladu sa potrebama njihove dece.

Potrudili smo se da napravimo da aplikacija bude vrlo jednostavna za korišćenje.

Ukratko, ako želite da se oslobodite viška svojih stvari, možete to uraditi u tri brza

koraka:

A ako želite da pronađete stvari za vašu decu, takođe to možete uraditi u 3 koraka:

Ako želite da saznate više, za detaljnije uputstvo posetite stranicu „Kako radi”.

79

U čemu je specifičnost platforme razmeni.rs?

Razmeni je jedinstvena platforma, kako kod nas tako i u svetu. Najveća specifičnost su poeni i razmena između roditelja: izbacuje se novac iz jednačine i ubacuju se poeni kao „virtuelna vrednost”, tako da je razmena vrlo jednostavna i brza. Umesto kupovine novcem, kod nas roditelji razmenjuju poenima, tako što skupljaju poene dajući svoje stvari i kasnije troše poene uzimajući stvari od drugih roditelja. Tako novac ostaje u džepu za stvari koje su zaista potrebne, kao što su putovanja, uspomene i unapređenje porodičnog života. Razmenjivanjem roditelji mogu da uštede čak i do 90% mesečnih troškova na dečije igračke, opremu i garderobu.

se direktno razmeniti nakon što on ili ona potvrde da su artikli koje smo oglasili za razmenu nešto što im je potrebno ili se možemo menjati i sa onima čiji artikli su nam potrebni a on/ ona će se razmeniti sa nekim drugim korisnikom?

Takođe, ono što je specifično je „Modul za razmenu”, gde u suštini umesto razmene samo jedne stvari za poene, roditelji mogu razmeniti 5 svojih za 5 tuđih stvari u istom trenutku, time „poništiti” poene u razmeni, pa u jednom koraku dobiti više stvari i potrošiti manje poena.

Da li prilikom razmene moramo da pronađemo korisnika sa kojim ćemo

Ovo je odlično pitanje. Iako je inicijalna ideja bila samo da bude direktna razmena, videli smo da je jako teško da se poklope potrebe roditelja u istom trenutku za stvari koje su oglašene… Zato smo ubacili poene, što roditeljima omogućava upravo ovu drugu prednost - vi nađete stvar koja vam se sviđa, pošaljete zahtev da roditelj prihvati, i nakon potvrde njemu se prebacuju vaši poeni, a vi dobijate oglas (ostalo je samo fizički da pokupite stvar uživo ili da vam pošalje kurirom). Sa tim poenima roditelj može da uzima druge stvari od drugih roditelja ili od vas, u novoj razmeni. Inače, jedna od interesantnih funkcija na kojoj radimo je Instant razmena, gde će roditelji moći odmah da preuzmu oglas, čim ga vide, bez potrebe za slanje zahteva i prihvatanja, kako bi ubrzali proces. Naravno, uvek će biti i opcija zamene više stvari za više stvari u „Modulu za razmenu”, kao što smo već objasnili. I na kraju,

80 septembar

možda neko samo želi da pokloni stvari i da se ne bavi poenima, to je isto moguće. Potrebno je samo da unese vrednost poena 0 kada dodaje oglas i svako će moći da preuzme oglas bez poena.

Na koji način će korisnici graditi međusobno poverenje, da li postoji sistem ocenjivanja ili komentara koji bi drugim korisnicima skrenuo pažnju da nije bio zadovoljan razmenom sa nekim korisnikom i kako ćete sankcionisati moguće zloupotrebe?

Naravno, poverenje u bezbednost platforme nam je ključno. Pre svega, imamo tim administratora koji proverava sadržaj na platformi kako bi bio u skladu sa pravilima. Oni proveravaju oglase, korisnike i komentare, i staraju se da sve bude ok. U slučaju bilo kakvih

radnji u suprotnosti sa pravilima korisnici će biti opomenuti ili uklonjeni sa platforme.

Takođe, imamo nekoliko opcija gde roditelji samo-uređuju

sadržaj na platformi, i mislimo da su one najbitnije, jer tako

ćemo zajedno praviti dugoročno platformu gde se veruje ko-

risnicima na osnovu njihove „zarađene reputacije”:

• prijava neprikladnog oglasa ili korisnika

• ocenjivanje i komentar nakon razmene

• komunikacija porukama u toku razmene

Kako bismo uveli garanciju za roditelje, u slučaju reklamacije na razmenu, vra-

ćamo odmah 100% poena korisnicima, dok se ne razreši sporna situacija. Takođe radimo na funkciji „Verifikovan bedž”, gde će svi roditelji koji su na Pro paketu, imati bedž na profilu i oglasima, koji će dodatno ulivati poverenje korisnicima za razmenu. Naravno, najviše se uzdamo u odgovornost i poštenje roditelja, i znamo

81

da roditelji puno brinu o svojoj i tuđoj deci, pa mislimo da neće biti puno takvih situacija, ali svakako smo postavili sisteme da ih rešimo.

Spomenuli smo već da korisnici ne koriste novac nego poene. Možete li da objasnite na koji način se stiču poeni i da li ih možemo proslediti drugom korisniku?

Tako je, poeni su sredstvo vrednosti kod nas, i njih skupljamo i trošimo umesto novca. Postoji dosta načina da se zarade poeni:

• za prvih 1000 korisnika na platformi dajemo bonus za registraciju - za prvih 5

oglasa koje dodaju dobiće po 200 poena (1000 ukupno), kako bi imali sa čime da razmenjuju

• zavisno koliko poena postavite kao vrednost vaših oglasa, toliko poena ćete dobiti od drugog korisnika kada mu se nešto iz ponude svidi i dogovorite razmenu

• jako nam je bitno da proširimo platformu, pa dajemo bonus za prijatelje -

poene za sve roditelje koje pozovete na platformu preko svog linka - za prvih 5

oglasa koje oni dodaju, dobićete po 200 poena (1000 ukupno) - po roditelju

82 septembar

• s vremena na vreme imamo raznorazne ankete, akcije i slično gde tražimo od korisnika da daju svoje mišljenje i oni koji

žele da nam pomognu dobiju određeni broj poena kao nagradu

• uvek je moguće i dokupiti poene, ako ne želite da čekate da sakupite poene a našli ste interesantan oglas

Takođe radimo na povećanju načina za zarađivanje poena, zato očekujte dosta uzbudljivih stvari! Što se tiče prosleđivanja, u ovom trenutku nije moguće osim u razmeni stvari. Radimo na funkciji „Poklon kartica” gde će roditelji moći da urade baš to.

statističkih podataka do kojih smo došli:

• u proseku, proizvodnja komada garderobe oslobađa 14 kg CO2 u atmosferu, igračake oko 4 kg CO2, a oprema čak 48 kg CO2

• 60% sve proizvedene odeće se baci do godinu dana od proizvodnje

• Industrija igračaka koristi najviše plastike u svetu, i stvara 26 milona tona CO2 svake godine

• 80% igračaka završi na otpadima ili u okeanima, a 35% igračaka se zaborave nakon mesec dana

Osim uštede novca, važna stavka u ideji razmene je i smanjenje negativnog ekološkog otiska koji je posledica kupovine nove odeće, obuće, opreme ili igračaka, čime se posledično smanjuje C02. Na koji način motivišete roditelje da se okrenu vašoj platformi i smanje svoj C02 otisak?

Tako je, što smo više istraživali uvideli smo da dečije stvari imaju veliki uticaj na životnu sredinu. Evo par interesantnih

Mi se definitivno zalažemo za zdraviju planetu, boljim i ponovnim iskorišćenjem stvari koje su i dalje u dobrom stanju, radimo na unapređenju ekološke svesti i imaćemo interesantnih akcija uskoro na tu temu. Ono što je roditeljima jako interesantno kod nas je kalkulator uštede, gde mogu vizuelno da steknu utisak o svom učinku na planetu, jer mogu uneti koliko prosečno mesečno kupuju igračaka, opreme i gardeorbe, i odmah će dobiti 2 rezultata:

• koliko prosečno novca se može uštedeti godišnje

• koliko prosečno drveća može da spasi

83

Jedan primer kalkulatora ispod, a svi mogu besplatno izračunati svoj uticaj na razmeni.rs:

koji to odaberu, koji žele više da iskoriste od platforme, i koji žele uporedo da podrže ideju i pomognu nam da pokrijemo troškove. Takođe, kao što smo već spomenuli, ako roditelji žele da dokupe poene i da ne čekaju, mogu to uraditi vrlo jednostavno, a ubacujemo i neke interesantne „dodatke” koje će moći da dokupe i da olakšaju sebi korišćenje. Ostavićemo neke funkcije i kao tajnu, za roditelje koji nam se pridruže.

Da li je platforma besplatna za korisnike samo u promo fazi ili je plan da i u budućnosti ostane besplatna i bazirana na pomenutim poenima?

Tako je, platforma je besplatna za roditelje, i tako će zauvek ostati za ključnu stvar - a to je razmena stvari. Trenutno radimo na dodavanju puno korisnih funkcija koje će roditeljima biti dodatne pogodnosti i olakšavati razmenu, i ove fukcije će se simbolično naplaćivati samo roditeljima

Iako imamo veliki motiv da pomognemo zajednicu i roditelje i to nas gura napred, izrada i održavanje ove platforme iziskuje dosta vremena i resursa, i da bi platforma dugoročno postojala i bila korisna roditeljima, i sve bolja i bolja, moraćemo da pronađemo način da je održavamo simboličnim donacijama korisnika. Uskoro ćemo objaviti opciju Pro paketa i svih benefita koje će roditelji imati, pa će sami odlučiti da li žele da ostanu na osnovnom - besplatnom paketu ili da povećaju paket. U svakom slučaju, to će biti simbolična naplata, i nešto što zainteresovani roditelji neće osetiti. Naravno, osnovne funkcije platforme - dodavanje oglasa, pretraga i razmena će zauvek biti

84 septembar

besplatne za sve korisnike, od toga ne odstupamo!

Za kraj nam recite, na koji način će se platforma dalje razvijati?

Uzbudljivo vreme je ispred nas, radimo na dosta super funkcija koje razvijamozajedno sa roditeljima. Nama je kontakt i mišljenje roditelja jako bitno, kako bismo

napravili ono što njima treba a ne nama, pa često njih pitamo za mišljenja na razne

teme. Uporedo konstantno radimo sitna

unapređenja u brzini rada i dizajnu, kako bi korisnicima bilo što lakše da nađu sve

što im treba. Uskoro ćemo ubaciti i video uputstva, pa će time na

dosta pitanja biti automatski odgovori na sajtu. Naravno, sa širenjem sajta, širićemo i tim kako bismo mogli da podržimo veći obim posla.

Ono što nas najviše raduje, je što planiramo uskoro da izađemo među roditelje na jedan potpuno nov načinpravićemo zanimljive događaje za roditelje i decu, i mislimo da će to polako postati

„must-be” događaji za celu porodicu! Ali, sve u svoje vreme, da ne otkrivamo previše detalja, nadamo se da vam je bilo interesantno čitanje, i da ste se pronašli u nekom delu. Ako je tako, bilo bi nam jako drago da se pridružite našoj zajednici modernih roditelja koji razmenjuju, postavite sve nepotrebne stvari i pozovete što više mama i tata za koje mislite da bi im isto koristilo!

Trk na Razmeni.rs i iskoristi pogodnosti za prvih 1000 roditelja!

Dunja Lukić

Intervju: Teodora Kovrlija

@teodora_kovrlija

Fotografije: Ivan Zupanc, Privatna arhiva

Hrana

Malo je stvari u životu koje nam mogu tako brzo izmamiti osmeh na lice i popraviti raspoloženje kao miris čokolade, prhkog testa i nežnih slatkastih aroma koje dolaze iz jedne poslastičarnice.

Malo je stvari koje ne može da popravi savršeno pripremljen kolač ili torta koji se tope u vašim ustima strpljivo otkrivajući slojeve najkvalitetnijih svežih sastojaka koji su savršeno izbalansirani. Ako se tome doda i vizuelni element koji čini da se u poslasticu zaljubimo i pre nego što smo je okusili, jasno je da je reč o pravoj umetnosti. O umetnosti, poeziji, malim zadovoljstvima i umeću da svoju ljubav i strast pretoči u prava mala ljubavna pisma razgovarala sam sa ženom koja je naša gastro inspiracija ovog meseca, Dunjom Lukić poslastičarkom i glavnim pastry chef-om u restoranu JaM (Just a Maestro).

Za početak, reci nam kako se rodila ljubav prema pravljenju poslastica?

Ta ljubav je oduvek bila prisutna, to je ogroman deo mene. Odrasla sam uz baku i tetke i njihovu ogromnu posvećenost i ljubav prema tortama i kolačima. Kao malu, fasciniralo me je da posmatram kako od običnog ispisanog recepta one stvaraju ukusne čarolije. Tu je moja i osnova svega, da smo mi ti koji kolačima dajemo boje i emocije.

Danas si u restoranu JaM glavni pastry chef, i iza sebe imaš raznovrsna poslastičarska iskustva kao i iskustvo preduzetništva (Dream cake), a zanimljivo je da si zanat imala priliku da učiš u Moskvi, nakon lingvističkih studija. Ispričaj nam kako je izgledao tvoj profesionalni put u poslastičarstvu?

Da, moj put ka profesionalnom poslastičarstvu je bio krivudav i zanimljiv.

Iako sam prvo završila lingvistiku i nekoliko godina radila kao prevodilac, pravljenje kolača i eksperimentisanje sa receptima je konstantno bilo prisutno, to je bio ogroman deo mene koji od tolike ljubavi nisam percipirala kao „posao“. Kako se obično u životu sve namesti, baš onda kad smo spremni, tako se i meni desilo pitanje: „A zašto se ti, Dunja, ovim ne baviš?“, tako je sve i počelo. Upisala sam akademiju Pastry & Chocolate Aleksandar Kislitsin, i ta strast i ljubav se sve više i više aktivirala u meni i tada sam već znala da je to baš moj životni ples. Napustila sam posao u kancelariji i prešla na freelance prevođenja i nekoliko godina uporedo radila i završavala akademiju. Moj prvi posao u poslastičarnici u Moskvi nije bio toliko bajan, u početku, koliko sam mislila da će biti, prvo sam morala da prođem celu torturu početnika, prva dva meseca sam samo razdvajala jaja, belanca od žumanca, svaki dan osam sati, posle je usledilo čišćenje oraha, turpijanje tartaletica za tart, i tek nakon što sam uspešno prošla psihičku torturu počela sam da radim na pravom procesu stvaranja kolača. Posle toga sam radila u nekoliko

moskovskih poslastičarnica i onda otišla na intership u Italiju, u jednoj pravoj porodičnoj pasticceriii. To mi je bila velika prekretnica, naučila sam kako da poštujem namirnice i da jednostavnost dezerta krije zapravo i najtežu tehniku i najautentičniji ukus.

Zatim je usledio moj povratak za Beograd posle 16 godina. Imala sam želju da upoznam našu gastro scenu, tu su bili Mandarina, Zadruga, bio je i anga-

žman sa Majom i Jecom iz organizacije Atina, sa njihovim bagel-om, koji je meni lično baš bio bitan. Isprobala sam se na kratko u preduzetničkim vodama i mogu da kažem da je to moja najslađa greška iz koje sam dosta toga naučila, najvažnije od svega, šta ne treba raditi.

Još kad se otvorio JaM imala sam ogromnu želju da budem deo tog tima, jer je bio autentičan, imao je svoj karakter i stil i kad se otvorila pozicija nekako se sve poklopilo. Zahvalna sam na poverenju i slobodi i mogućnosti kreiranja koju su mi poverili.

88 septembar

Na tvom Instagram profilu poezija i kolači gotovo su ravnopravno raspoređene. Da li te poezija inspiriše u kuhinji i kako se ove dve ljubavi prepliću?

To si lepo uočila. Poezija je konstantno prisutna u mom životu, kao i kuhinja. Proces pravljenja kolača i jeste moj način izražavanja, taj proces je moj najintimniji deo, tu su moje emocije, misli, strasti. Kolači su, ustvari, moja ljubavna pisma.

Kada se po tvom mišljenju poslastičarstvo pretvara u umetnost?

Generalno, kuvanje se pretvara u umetnost svaki put kada se osmeliš da iskoračiš van standardnih okvira, kada hrana počne da otvara mnogo pitanja, kad počne da te otvara i budi čula.

Koji je tvoj omiljeni dnevni ritual?

Omiljeni ritual mi je nedeljom kad ne radim, popijem jutarnju kafu i krenem do Kalenića, onda produžim do Bajlonija i JaM-a, na popodnevni cappuccino i inspirativne razgovore sa Vladom i Markom, nešto malo i odradim, u zavisnosti od inspiracije i vremena.

89

A omiljeni ritual u kuhinji?

Moj svaki dan na poslu je apsolutno drugačiji i jako sam srećna zbog toga. Svako jutro kad dođem na posao, odem do JaM-a, pošto je moja kuhinja preko puta restorana, prvo odem da proverim vitrinu sa kolačima i onda sledi odlazak na Bajloni po sveže namirnice i tek onda uplivavam u proces.

Svi oni koji su imali to zadovoljstvo da probaju tvoje slatkiše imali su priliku da se upoznaju sa tvojim poslastičarskim umećem, a kakva je situacija sa slanišima? Šta voliš da spremaš, za koje jelo bi rekla da je tvoj specijalitet?

Malo je teže da ja odgovorim na ovo pitanje, pogotovo sada kada imam baš malo vremena za kuvanje kod kući. Jedno vreme sam se „navukla" na spremanje quiche-va sa povrćem i lososom, i po reakciji prijatelja, rekla bih, da je to to.

Uživam da se igram i sa slanišima, mada moj izbor je najnežniji omlet sa pečurkama i tikvicama i riba u belom vinu.

Ove jeseni preovladavaće topli ukusi, kruška u kuvanom vinu sa začinima, pečeni lešnik, nestvarno ukusne čokolade Gianduje… karamelizovana jabuka, i dosta puterastog, karamelizovanog lisnatog testa.

Kako se postavka kolača i torti menja na meniju sa promenom sezone?

U avgustu smo baš razrađivali novi koncept dezerta i od septembra startovali.

Imamo tri osnovna kolača na meniju, a tortice i kolači se menjaju na dnevnom nivou, tako da imamo jako lepu dinamiku. Svaki dan će biti po neko iznenađenje sa nekim novim ukusom. Fokus nam je na namirnicama koje su karakteristične za naše podneblje i saradnja sa raznim gazdinstvima. Naši gosti znaju poreklo namirnica, što mislim da je to izuzetno važno, a mi imamo fantastično voće i povrće! Počeli smo i sa proizvodnjom naših kroasana vikendom.

Koje su to sezonske namirnice koje će igrati glavnu ulogu u tvojoj kuhinji ove jeseni?

Kako kreće hladnije vreme, tu će biti i kroasani sa pečenim badem kremom, biće i čuvena rhum baba, ali u našoj verziji. Smenjivaće se paris brest i ekleri sa pistać kremom. Biće razigrana i topla jesen u JaM-u.

90 septembar

Na koji svoj dezert si najponosnija?

Ponosna sam na mnogo svojih kolača, al je breza kolač najposebniji. I jako sam ponosna na naš novi dezert Trenutak za Malinu, to je bio moj veliki izazov kako dobiti puslicu koja izgleda kao porcelan. Ceo avgust smo posvetili njoj u eksperimentisanju sa različitim ukusima i teksturama da bi došli do ovog autentičnog ukusa i izgleda. To je dezert na tanjiru, od punog ukusa maline i nežnog krema od mešavine začinskog bilja i hrskave i porcelanske meringue.

Odakle dolazi tvoja kulinarska inspiracija?

Inspiracija mi je bukvalno svuda, u zavisnosti od raspoloženja, ali uvek su to mirisi, muzika, već mesecima mi na repeat ide pesma Michelle Gurevich The Art of Life. Moja baka i njena beskrajna ljubav koju osećam, razgovori sa tatom i naše vinske večeri, moja sestra Mirka i njena ljubav i podrška. Beskrajno me inspiriše umetnica Marina Marković i njena neverovatna hrabrost, snaga i njena pramudrost. Inspiriše me strast i posvećenost. Filmovi Wong Kar Wai-a, razgovori sa mojim kolegama u JaM-u.

91

Inspiriše me moja kuhinja, jer je ona beskrajan izvor za konstantno učenje i razvoj.

U poslednje vreme sa promenom navika i okretanjem ka zdravijim životnim stilovima sve veći broj ljudi gravitira ka zdravijim, laganijim kolačima sa manje ili bez šećera ili pak sirovim kolačima. Pretpostavljam da je za vrhunske poslastičare to veliki izazov budući da šećer i pojačava neke od sastojaka i doprinosi teksturi kolača, zbog čega ga se neki od najpoznatijih svetskih poslastičara ipak ne odriču iako traže zamene u nekim drugim sastojcima. Kakav je tvoj stav prema zdravim i zdravijim poslasticama i da li eksperimentišeš i u tom smeru?

Upravo to i jeste moj princip rada i suština mojih dezerata, smanjena količina šećera i brašna kako bi se intenzivirala autentičnost ukusa u namirnicama, kao i njihova tekstura i kolač dobio na lakoći. Prošle nedelje smo ubacili u ponudu i čokoladni mus bez dodatog šećera i u procesu je razrađivanje recepata za sirove kolače, koji će isto tako pratiti sezonske namirnice i uskoro će se i oni naći u ponudi.

Sa kakvim sastojcima najviše voliš da radiš?

Suština je u procesu stvaranja, u njega se zaljubljujem iznova i iznova. Uživam podjednako i da radim sa testom, i da pravim čokoladne praline i čokoladnu dekoraciju ili da seckam začinsko bilje i pravim pistać pastu.

U kom smeru misliš da će se razvijati poslastičarstvo u narednim godinama?

Mislim da idemo u pravcu koji je okrenut ka prirodnim ukusima i prirodnim kremastim glazurama, što lakšim dezertima sa što manje šećera, bez veštačkih boja. Čini mi se da je počelo globalno otvaranje ljudi, da su odlasci u restoran sada odlasci za doživljajem i za buđenjem svih čula, što jako inspiriše da još lepše zavodimo.

Tvoje preporuke za knjige/blogove/ podkaste/emisije koje redovno pratiš i u kojima uživaš?

Kad ugrabim vreme pratim podcast

Tampon zonu, Callebaut podcast, koji je fantastičan i zanimljiv, čak i za one

92 septembar

koji su van ove profesije. Za preporuku knjiga je zauvek izbor Viktor Pelevin i Murakami, Cvetajeva, Ahmatova i Rozdestvenskij.

Za kraj, podeli sa nama jedan san koji bi želela da se ove godine ostvari?

Mislim da snove treba čuvati, ljubomorno, od svih. Neke od njih ćete moći da probate u JaM-u.

93
Kolumna
Piše: Andrijana Kovrlija @andrkovr

Tradicionalna sezona godišnjih odmora polako ostaje iza nas, te se postavlja pitanje koliko će dugo potrajati pozitivni efekti koje odmor ostavlja na nas. I sami smo svedoci da po povratku sa odmora, bilo to putovanje ili slobodni dani provedeni kod kuće, već pri povratku radnim zadacima benefiti odmora postepeno počinju da blede pa se ubrzo osećamo „kao da nismo ni bili na odmoru”. Iako dugotrajnost istih zavisi od više činilaca, kako ličnih tako i situacionih, prema jednom izveštaju Američke psihološke asocijacije pozitivni efekti odmora poput sniženog nivoa stresa i više energije, traju samo nekoliko dana po povratku na posao. Druge studije pokazuju da ovi efekti mogu potrajati i do mesec dana a neke da je to svega jedan dan, ali u proseku ovi efekti imaju tendenciju trajanja dve do tri nedelje.

Sudeći po tome da na dužinu pozitivnih efekata odmora utiče mnogo činilaca, odgovor na ovo pitanje je malo složeniji. Ono što zasigurno može pozitivno uticati na kvalitet odmora jeste dobra organizacija, kako fizička tako i mentalna odsutnost od posla, ali i očuvanje nekih bazičnih navika poput ranog ustajanja i tokom odmora. Na taj način, povratak poslovnim obavezama biće manje stresan.

95

Jedan od dobrih načina za produženje pozitivnih efekata je promena načina na koji se odmaramo. Iako smo većinom naviknuti da godišnji odmor koristimo u celini, pokazalo se da bolji efekat na našu dobrobit imaju češći a kraći odmori.

Zamislite to ovako - jedan dugačak odmor godišnje od koga očekujemo da nas u potpunosti obnovi i rastereti je poput bindž spavanja vikendom. Naravno da će efekti dvanaestočasovnog sna u subotu iščeznuti verovatno već kada u ponedeljak zazvoni budilnik. Na isti način dolazi i do iščezavanja pozitivnih efekata odmora po povratku na posao.

Stoga, ono što možete uraditi je, umesto da čuvate sve slobodne dane za jedno dugačko putovanje ili odmor tokom

leta, sukcesivno i planski rasporedite slobodne dane tokom čitave godine. Jedno istraživanje menadžera u Nemačkoj pokazalo je da kratki odmor od četiri dana povećava njihovu dobrobit, osećaj oporavka i smanjuje percepciju stresa. Važno je naglasiti da se ovi povoljni efekti javljaju nezavisno od toga da li su oni tokom odmora otputovali u Wellnes centar ili su ostali kod kuće.

Ipak, moram napomenuti da ove rezultate valja uzeti sa rezervom s obzirom na to da u istraživanju nije postojala kontrolna grupa, ali su rezultati ipak od značaja pri tumačenju dugotrajnih benefita kraćih i češćih odmora.

U narednom broju govoriću više o načinima kako da najbolje iskoristite odmor ili vikend tako da u benefitima uživate tokom čitave godine.

96 septembar
97
98 septembar

Dođite da iskusite benefite pravog seoskog odmora u Kući mirne duše. Kuća se nalazi u selu Krćevac, pored Topole u Šumadiji. Naša kuća za odmor je namenjena ljudima koji žele da osete mir, opuste se i uživaju u prirodi uz domaću hranu i komfor i udobnost savremenog života.

Kuca mirne duse

Kuća je moderno uređena, smeštena u ruralnom, prirodnom, seoskom okruženju. Objekat poseduje dve spavaće sobe, dnevni boravak sa trpezarijom, čajnom kuhinjom i kaminom, kao i moderno kupatilo. Internet i televizija su obezbeđeni. Gostima je na raspolaganju trem sa spoljnim kaminom i stolom za ručavanje i udobnom garniturom za sedenje.

Dvorište zauzima površinu od dvadeset ari i oplemenjeno je zelenilom, dečijim igralištem, bazenom, ležaljkama i tuševima zbog čega pruža priliku za istinski odmor i uživanje u prirodi tokom cele godine.

ˇ 99
´

Za sve one koji žele aktivan odmor i imaju za cilj da ostave što manji ekološki uticaj na prirodu dostupni su bicikli, budući da biciklistička staza prolazi kroz celo selo. Zaljubljenici u duge šetnje takođe neće biti razočarani, pre svega zbog lepih krajolika i uređenog prostora, odnosno staza za šetnju koje su takođe u ponudi ovog kraja.

Nedaleko od domaćinstva nalaze se Oplenac, Orašac i Rudnički manastiri.

Ljubitelji vina mogu uživati u nekoliko modernih ali i tradicionalnih vinarija koje su u okruženju.

Kuća mirne duše je nastala iz čiste ljubavi prema mestu iz kog potičem i mog poštovanja prema prirodi. Cilj je bio predstaviti gostima ovaj deo Šumadije na drugačiji način i ujedno obezbediti egzistenciju, baveći se poslom koji volim, ugošćavajući ljude i čineći da se osećaju kao kod svoje kuće. Upravo zato goste kada stignu neizostavno čeka korpa dobrodošlice u koju je uz mnogo pažnje spakovano uvek sveže sezonsko voće i povrće, domaći hleb, rakija, vino, pršuta, džemovi, jaja, kozji kačkavalj i sir.

Uglavnom su to sve proizvodi iz našeg domaćinstva, dok kozji sir nabavljamo sa farme koza iz sela, a vino iz obližnje vinarije.

Dobrodošli u Kuću mirne duše!

101

Putopis

Tekst i fotografije: Anđela Gažević @philorthia

Poznat kao najzelenije grčko ostrvo za koje Lorens Darel, engleski pisac, navodi podatak da je na popisu drveća iz 60-ih godina prošlog vijeka zabilježeno da je Krf imao tri miliona i sto hiljada stabala, ovo je ostrvo sa bogatom istorijom i tačka susreta mnogih evropskih naroda. Naziv koji mi koristimo u svom jeziku, Krf, kao i engleski naziv Corfu dolazi od grčkog Κορυφώ, zbog visokih vrhova (grč. κορυφή) Stare tvrđave, dok sami Grci koriste antički naziv Κέρκυρα (Kerkira) po mitskoj nimfi sa ostrva. Krf obiluje grčkom mitologijom, a vjerovatno je najpoznatiji u tom pogledu kao ostrvo Feačana gdje je boravio Odisej prije nego što se vratio na Itaku. Zbog toga postoji dosta mjesta koja aludiraju na slavnog Homerovog junaka i njegov boravak ovdje, ali tu se bogatstvo krfskog nasleđa ne završava. Na Krfu su živjeli kroz istoriju Grci, Rimljani/Vizantinci, Italijani, Francuzi, Rusi, Englezi i Srbi, te je svako od njih ostavio svoj trag.

Bilo je kasno popodne, petak, kad smo stigli na Krf i tog dana ništa značajno nismo radili sem što smo otišli u obližnju tavernu na večeru i isplanirali šta ćemo raditi u narednim danima. Dane vikenda smo proveli na plaži. To je bio kompletan plan - cio dan biti na plaži, kupati se, čitati, opuštati se. Ali ubrzo sam se iznenadila što, za razliku od nekih prethodnih ljetovanja, ne mogu da se opustim i da uživam ne radeći ništa specijalno. Nisam mogla da se otrgnem utisku da, iako sam tu prvi put, sve mi je već nekako poznato, ničega tu nema što može da me oduševi onako kako može da oduševi samo nešto toliko novo i fascinantno, čemu svjedočim prvi put. Kao da znam svaki čempres koji raste ispod ogromne litice koja se uzdiže iznad plaže ili svaku stijenu u zelenkasto-plavom moru. Ili kao da svaki kamenčić na obali, užaren od Sunca, jednako žulja i peče užurbana stopala koja ne mogu da dočekaju da od peškira otrče što prije u vodu, pa bio on

Pogled na gradsku plažu u Krfu

u Grčkoj ili u Crnoj Gori. Možda nisam nikad vidjela konkretno te čemprese, ili baš te stijene a nikad ranije nisam ni bila na Jonskom moru, ali to je krajolik koji je mojim očima poznat odavno i koji ću svaki put automatski zamisliti ako mi kažete da zamislim plažu i more. To i nije tako čudno s obzirom na to da nisam odrasla toliko daleko u odnosu na Krf. More u kojem sam ja naučila da plivam se ne zove Jonsko, nego Jadransko, ali pošto prava fizička granica između njih ni ne postoji, kao ni kopnene granice kojima razlikujemo Crnu Goru, Albaniju i Grčku, to je jedna cjelina obilježena istovjetnom prirodom i prizorima. U isto vrijeme radujete se što ste na nekom novom mjestu ali usled toga što to novo nije baš toliko novo i nepoznato, pitate se da li je uopšte imalo smisla doći tu. „Šta je to što daje granici njenu magiju? Ne činjenica da je to teritorijalna ili politička granica, jer su one veštačke, nametnute istorijom.

Iznenadna promena krajolika može nekada biti delimično odgovorna, ali često promena jedne zemlje drugom nije praćena bilo kakvom promenom flore i faune (Italije Grčkom na primer, ili Francuske Španijom). Možda je jezik ono što prelasku granice pruža odre-

đen ukus putovanja. Kakav bilo da je odgovor, u tome je magija.”1 Te misli su povukle za sobom i bujicu drugih misli koje su već počele da mi izazivaju paniku jer sam pomislila da sam možda izgubila sposobnost da uživam, da se radujem novim mjestima, da cijenim što sam uopšte mogla da odem negdje.

U ponedeljak smo prvi put otišli iz svog smještaja na zapadnoj obali na suprotnu stranu ostrva, u grad Krf. Samo približavanje gradu, sa distance sa koje se tek pomalo naslućuje panorama krfskih zgrada, izazvalo je uzbuđenje u stomaku koje je prisutno uvijek kad se prvi put upoznajem sa nekim mediteranskim draguljem. Kažem „mediteranskim” jer je moje skromno, dosadašnje putničko iskustvo zasnovano među granicama onoga što nazivamo Sredozemljem. Možda je nekome od vas zapalo za oko da se za ovih godinu i nešto dana koliko pišem za Plezir, među stranicama mojih putopisa, smjenjuju mediteranski gradovi, koji koliko god međusobno bili različiti, opet se svode na neke zajedničke opšte karakteristike. Samo je i prvi pogled na grad i korak

104 septembar
1 Lorens Darel Grčka ostrva (prev. Sonja Vasiljević), iz poglavlja o Krfu.
Zvonik na crkvi Sv. Spiridona

ka njegovim isprepletanim uličicama, bio dovoljan da shvatim da mi prizori kamenih kuća sa obojenim škurama i vešom prostrtim između blago oronulih fasada, baš nikada ne mogu dosaditi. Ništa tu nije bilo zaista nepoznato u pogledu grčke kulture, hrane, ili jezika čija sam pažljiva slušateljka a stidljiva i nesigurna govornica, ali način na koji su Krfljani dočekivali i to malo mog nesigurnog grčkog, učinio je da potpuno zaboravim na sve što me je prethodnih dana na plaži tištilo. Tu u gradu sam se prisjetila zašto volim da putujem i tu sam se osjećala istinski živom; uživala sam u svakom koraku uprkos nesnosnim vrućinama, u svakom zalogaju bogate grčke kuhinje, u svakom razgovoru i svemu lijepom što sam tamo vidjela a toga ima na pretek.

Već u prvim minutima lutanja kroz stari grad postalo nam je jasno da će većina odmora biti namijenjena dugim

šetnjama i uživanju u trenutku, da se neće nigdje jurcati a da će cjelodnevno izležavanje na plaži biti zamijenjeno povremenim spuštanjem na gradsku plažu kako bismo se okupali jednom ili dvaput i nakon toga se vratili u smještaj. Na taj način smo uspjeli

da maksimalno postupamo u skladu sa svojim afinitetima i da upoznavanje

grada bude glavni zadatak koji nam je ispunjavao skoro svaki dan. Grad nas je potpuno očarao svojom ljepotom. Zgrade su odvojene uskim, kamenim ulicama, okrečene su u tople pastelne tonove a kontrastne boje drvenih škura daju zgradama karakter i dinamiku. Gdje god da se okrenete i šta god da uslikate, izgleda kao razglednica. Nisu sve ulice tihe i zavučene, naprotiv, više je onih koje su prepune raznih prodavnica i koje vode ka centru starog grada i njegovim najvećim atrakcijama. Krf je prepun turista koji su se tu sjatili iz raznih djelova Evrope i svijeta, a najprije ćete ih sresti u okolini Listona i trga Spjanada, jednog od najvećih u Evropi, na Staroj tvrđavi ili kod crkve posvećenoj Sv. Spiridonu, zaštitniku Krfa.

U blizini ovih znamenitosti nalazi se jedan mali ali zanimljivo koncipiran muzej koji se zove Casa Parlante i koji u stvari predstavlja primjer jedne aristokratske krfske kuće iz XIX vijeka kada su ostrvom upravljali Englezi. Po ulasku u muzej i nakon kupovine ulaznica, jedna od kustoskinja započinje vođenje ture i to tako što vas prvo posluži likerom

106 septembar

od ruže u primaćem salonu. Iz te prostorije koja se sastoji od garniture za sjedenje i slika na zidu, vodi vas u trpezariju u kojoj je sto raskošno namješten i gotovo svaki od predmeta koji se tu nalazi donesen je iz različitih zemalja: ruski čajnik, engleski set za čaj, italijanski luster… Muzej je inače poznat po lutkama urađenim u ljudskoj veličini

a koje mogu da prave blage pokrete

glavom, rukama ili nogama. Te lutke

predstavljaju članove porodice i posluge jedne aristokratske porodice koja je živjela u kući poput ove. Npr. jedna od lutaka nalazi se u trpezariji i predstavlja neudatu djevojku koja sa prozora gleda na ulicu, u nadi da će joj se pogled sresti sa nekim potencijalnim mladoženjom. Zanimljivo je što je raspored prostorija osmišljen tako da zajedno sa odvojenim ulazima za gospodare i sluge omogući da se oni ne sreću sem ako

107
1. Ostrvo Otoni 2. Prizor sa plaže Ljapades 3. Stara tvrđava

nema potrebe za tim. Svaki predmet je promišljeno i namjerno postavljen na određeno mjesto. Tako se u salonu u kojem gospodarica kuće provodi najviše vremena, nalazi veliko zidno ogledalo naspram kauča na kome ona sjedi - u ogledalu može da vidi hodnik koji vodi u druge prostorije u kojima sluge obavljaju svoje poslove, a na taj način je u mogućnosti da ih elegantno

špijunira uz pomoć ogledala, bez potrebe da se okrene! Posluga čak nije ni živjela pod istim krovom sa gospodarima, već kilometrima daleko od grada i svakog jutra su kočijama dolazili na posao. Ovo su samo neke od zanimljivosti koje smo imali priliku da čujemo od sjajne kustoskinje, pa smatram da je zbog neobičnog koncepta postavke i dobrog vođenja ture, bilo vrijedno posjetiti ovaj muzej i spomenuti ga kao zanimljivo mjesto za koje možda nećete odmah saznati kada čitate o Krfu.

Izazovno je govoriti o ovom gradu a ne rasplinuti se o slojevima istorije različitih epoha i naroda koji ovaj ne tako veliki grad čini kosmopolitskim mjestom. Ali, kako su ovi putopisi uglavnom sastavljeni od doživljaja i iskustava a najmanje od nabrajanja znamenitosti koje

je imperativ obići, iz prostog razloga što smatram da se o istim lako možete obavijestiti istraživanjem na internetu ili u literaturi, radije bih rekla par riječi o jedinom događaju koji mi je pokvario cjelokupni utisak putovanja. Otišli smo u luku da potražimo brodić koji može da nas odveze na ostrvo Vido, udaljeno samo 15 minuta plovidbe od Krfa. Tu se nalazio sanitet za najbolesnije srpske vojnike sa Krfa tokom Prvog svjetskog rata, gde je veliki broj njih i skončaošto je inspirisalo Milutina Bojića da napiše svoju „Plavu grobnicu”. Jedini koji smo našli bio je brodić obojen bojama srpske zastave pa smo pomislili da ljudi koji nas voze do tamo sigurno imaju predstavu na kakvom nas mjestu ostavljaju. Pošto smo se ukrcali, ubrzo smo shvatili da većina drugih ljudi koji su na brodu sa nama nosi potrepštine za plažu i na Vido odlazi da se kupa. Osim toga, sa broda se čula izuzetno glasna muzika, potpuno neumjesna u odnosu na naše odredište. Koliko shvatam, Grci ne govore mnogo o tome šta se na Vidu desilo kako ne bi otjerali turiste a ljudi su i više nego nezainteresovani da bace pogled na natpis spomenika koji je udaljen od pristaništa na Vidu svega par metara, a ispred koga oni bezbriž-

108 septembar

no šire peškir i „uživaju u kupanju” kao što im je kapetan broda po iskrcavanju i poželio. Vjerujem da niko ko se tu kupa ne zna na kakvom se mjestu kupa jer je u ljudskoj prirodi da zazire od svega što ima veze sa smrću i da sujevjerno od takvih mjesta bježi.

Od svega što smo posjetili, izdvojila bih još ostrvce Otoni koje se nalazi zapadno od Krfa, a koje pripada Dijapontijskim ostrvima. Neko nepisano pravilo je da kad god smo na moru, iskoristimo priliku da se vozimo brodom ako za to postoji mogućnost. Izabrali smo da jedan dan provedemo na Otoniju, inače najzapadnijoj tački Grčke. Razlog odlaska je bila predivna plaža Aspri Amos

kojoj se može prići samo ako vas neko iz luke na Otoniju do tamo odbaci čamcem. Tog dana nažalost niko nije vozio čamac do te plaže pa nam je plan da vidimo plažu, na kojoj se navodno nalazi pećina nimfe Kalipso u kojoj je držala Odiseja zarobljenog godinama, propao. Vrijeme do ponovnog ukrcavanja na brod smo iskoristili isprobavajući predjela u jednoj taverni i kupajući se na obližnjoj plaži. S obzirom da je ostrvo jako malo, brzo se pročulo da smo se u taverni raspitivali o odlasku na Aspri Amos pa su nam na brodu za Krf krajnje neposredno prišli otac i ćerka i pitali nas jesmo li mi ti koji su htjeli da idu na plažu ali nisu uspjeli. Posle su nastavili da ćaskaju sa nama o Otoniju

109
Spomenik Lorensu Darelu Spomenik srpskim vojnicima na ostrvu Vido Mletačka zastava u gradu

na kom inače žive, pokazali nam rukom na svetionik sa kog se pruža najljepši pogled na zalazak sunca, rekli su da se sa najvišeg vrha Otonija može vidjeti Italija, kad je dobra vidljivost i da ponekad dok idu brodom na Krf vide delfine kako skaču iz vode. Život na malom ostrvu u sred Jonskog mora između Italije i Grčke teško da je dinamičan i uzbudljiv ali lijep i pun značenja sigurno da jeste. Iz detalja koje su izabrali da podijele sa nama vidi se da uživaju što baš Otoni nazivaju svojim domom.

Svi Krfljani sa kojima smo komunicirali ostavili su na nas utisak iskreno ljubaznih i gostoprimljivih ljudi. Najviše

ću pamtiti jednog simpatičnog starijeg gospodina Angelosa kojeg smo upoznali u prodavnici u kojoj se prodaju proizvodi od kumkvata, voća po kojem je Krf poznat. Pošto je vidio da razumijemo grčki, interesovalo ga je da mu ka-

žemo odakle smo, šta radimo na Krfu a onda je i on nama ispričao neke stvari

o sebi. Na zidu iza njega stajale su zalijepljene fotografije njega sa ženom

kad su bili mladi i njihovog sina koji je ljekar. Pretpostavljam da je prodavnica porodični posao s obzirom na fotografije koje drži blizu mjesta na kojem najviše vremena provodi, za kasom, i uzevši u obzir njegove godine a kojih je rekao da ima 80. Pamtiću kako se oduševio što se ja zovem Anđela a on je Angelos i što se obradovao kad sam i ja konačno odlučila da kažem nešto na grčkom nakon što sam samo slušala šta on i moj dečko pričaju. Mislim da mi je ta interakcija sa njim dala dovoljno motivacije da ubuduće više pričam jer ne može toliko strašno biti da se napravi greška koliko je strašno otići negdje i ništa novo ne doživjeti. Pitali smo ga pred polazak da li je okej da ga fotografišemo, na šta je on rado pristao i zaustavljao je sebe u pola rečenice kako bi ispozirao kako dolikuje! Drago mi je što će uspomena na ovaj srdačan susret da živi kroz fotografiju koju ovdje prilažem i što je najjači utisak koji nosim sa Krfa upravo toplina i ljubaznost koje krase Krfljane.

110 septembar
111 Sa broda u putu do OtonijaJPG Par sa plaže Arilas
Nega
Piše: Minja Šinković @your.skincarecorner

Dok je tokom leta u nezi kože naglasak na zaštiti od UV zraka, temeljnom čišćenju kože i hidrataciji, sa dolaskom jeseni, fokus se najčešće prebacuje na oporavak i regeneraciju, kao i na rešavanje kožnih problema poput ožiljaka i hiperpigmentacija. Jesen je ujedno i odlično vreme za početak korišćenja supstanci poput retinola ili voćnih kiselina, naravno ukoliko postoji potreba za tim.

Kako treba da izgleda nega kože nakon leta, šta je ono što bi trebalo da ostane isto, a gde su često potrebne promene?

SPF TOKOM CELE GODINE

Leto je prošlo, ali ne i potreba da zaštitimo kožu od UV zraka. Iako je jačina UVB zraka uglavnom tokom jeseni dosta slabija, UVA zraci su nažalost i dalje podjednako jaki. Za razliku od UVB zraka koji su odgovorni za nastanak crvenila i opekotina, UVA zraci dosežu do dubljih slojeva kože, uzrokuju oštećenja i prevremeno starenje (foto-starenje) kože. Iz tog razloga bi proizvodi sa zaštitnim faktorom (SPF-om) trebali da ostanu deo jutarnje nege tokom cele godine.

HIDRATACIJA, REGENERACIJA I IZBOR

ODGOVARAJUĆIH PROIZVODA

Nakon leta koža je neretko dehidrirana i oštećena, pa ono što jesenja nega treba da pruži koži jesu upravo oporavak i hidratacija. Iz tog razloga bi bilo dobro, u zavisnosti od tipa i stanja kože, uključiti kao deo nege hidratantne i regenerišuće serume. Dobar izbor su serumi

113

koji u sebi sadrže pantenol, ceramide, peptide i/ili niacinamid. Ponovo u zavisnosti od tipa i stanja kože, trebalo bi izabrati i odgovarajuću kremu. To često može biti isti proizvod koji ste koristili i tokom leta, ali je moguće i da je koži sada potrebna nešto bogatija nega. Na primer, ukoliko ste tokom leta koristili lagane fluide ili gel-kreme, možda je sada vreme da pređete na kreme ili takozvane „rich” (bogate) kreme. Maske za lice su tokom jeseni odlična dodatna nega.

RETINOL

Zbog fotoosetljivosti kože koja se javlja tokom primene retinola, najbolje vreme za početak korišćenja je upravo jesen.

izvoda sa retinolom vodite računa da počnete lagano sa primenom, da proizvod sa retinolim koristite kao deo večernje nege, kao i da dovoljno hidrirate kožu odgovarajućim hidratantnim serumima i kremama. Takođe, važno je kožu tokom dana zaštititi od sunčevih zraka.

NEGA

KOŽE TELA

Koža tela, kao i koža lica, nakon leta često ima potrebu za dodatnom hidratacijom i regeneracijom. Za razliku od letnjih laganih losiona za telo, koji hidriraju i hlade kožu, u ovom periodu je kožu tela bolje negovati nešto bogatijim teksturama, poput butera za telo ili losiona sa ceramidima i ureom.

Retinol je derivat vitamina A, koji se u kozmetici koristi pre svega kao anti-aging supstanca, ali osim toga što može smanjiti vidljivost i dubinu bora, retinol može poboljšati strukturu kože, ublažiti određene hiperpigmentacije i poboljšati stanje kože sklone stvaranju bubuljica.

Ukoliko se odlučite za korišćenje pro-

Blagi mehanički piling nakon leta može biti odlična priprema kože za dalju negu.

Napomena: Iako su nakon leta često potrebne određene promene u nezi, one nisu uvek neophodne. Pratite stanje i potrebe svoje kože.

114 septembar
115

Umetnost

Intervju: Nikolina Gavrilov

@n.i_n4

Fotografije: Provatna arhiva

Naziv dela: Terezini sinovi

Pedesetih godina prošlog veka princip interaktivnosti je polako počeo da probija opnu dela. Od tog trenutka umetnost se više ne nalazi na tolikoj udaljenosti od publike, štaviše oni praktično postaju jedno. Umetnik dobija mogućnost da doslovno stvori svet koji je podređen njegovim unutrašnjim zakonima, a posmatrači postaju glavni akteri kreatorovog mikrokosmosa.Njihova

uloga prelazi iz pasive u aktivu, te oni sopstvenim nahođenjem

biraju kakvu će konačnu formu delo zauzeti u njihovom slučaju.

Kao što nam je još Hulio Kortasar ponudio mogućnost da biramo tok njegove knjige, tako su i brojni vizuelni umetnici, poput

Maurisa Benajouna, doprineli nastanku simbiotičkog trougla koji čine stvaralac, stvoreno delo i publika. Oni su sada jedno.

Međutim, sa dolaskom digitalne umetnosti kao svojevrsnog avangardnog pokreta novije istorije

umetnosti, arhitekture i dizajna gledalac dobija mogućnost da doslovno ušeta u sam rad. Likovni prostori Balkana još uvek polako poprimaju karakter interaktivnosti ali se poneka digitalna instalacija može pronaći i u našim galerijama. Naš mladi umetnik, Stanko Gagrčin, svakako je neko ko je rano shvatio da ovo umetničko polje može biti plodno tle za rad i stvaranje.

Sećaš li se svog inicijalnog kontakta sa umetnošću?

Mislim da su to bile kasete „zabavne muzike” za radio. Sećam se koliko sam bio uzbuđen u vrtiću

oko kasete Funky-G-ja. A već u tom periodu, u vrtiću, bio sam

„ono dete što lepo crta”, tako

117

da sam ubrzo, od početka osnovne škole išao na sekciju crtanja.

Mislim da me je i odrastanje u staroj švapskoj kući i arhitektura Sombora oduvek inspirisala i oblikovala moju sklonost umetnosti. Prekretnica bi možda bio osmi razred kada mi je nastavnica srpskog, na osnovu sastava, rekla da treba da budem režiser.

Toga sam se tek nedavno setio, skroz sam bio zaboravio, a zapravo mi se urezalo duboko kao neka smernica i želja.

Koliko je tvoje formalno obrazovanje doprinelo da se ostvariš kao umetnik?

Završio sam enterijer u srednjoj a scenografiju na fakultetu. U suštini je svako u nekoj sopstvenoj priči nakon završetka

tih obrazovnih programa, ali sam primetio par kolega sa smera (sa

različitih generacija) sa vrlo sličnim „profilom” – u smislu raznovrsnosti medija u kojim se izražavamo. Od 2D (i pokretne, i statične slike, i analogne, i digitalne) do 3D i realnog prostora. Ono što je zajednički imenilac si ti kao umetnik/dizajner koji gradiš neki doživljaj i iskustvo. Tako da iako se možda ne bavimo klasičnom scenografijom, verovatno smo hteli, ne hteli usvojili neki pristup i način razmmišljanja. A u srednjoj sam definitivno puno naučio o istoriji umetnosti i stekao praktična znanja i iskustvo u dizajnu.

118 septembar
Da li bi našim čitaocima mogao dočarati kako je izgledalo tvoje prvo samostalno predstavljanje publi-

ci

naspram poslednjeg, odnosno naspram otvaranja interaktivne vizuelne instalacije pod nazivom Yugowave u Likovnoj ga-

leriji KCB-a krajem avgusta ove godine?

Prva samostalna izložba je bila u KC Gradu, a otvaranje je bilo dok sam ja radio na brodu, negde u sred Atlanskog okeana. Tako da se tada emitovala moja unapred snimljena poruka publici. U Srbiji je bila zima i hladno vreme tako da su verovatno publiku

činili mahom beskućnici koji su došli samo zbog besplatnog alko-

hola. Na poslednjoj samostalnoj izložbi, pre skoro mesec dana, otvaranje je bilo spojeno sa još

2-3 otvaranja u KCB, tako da je bilo mnoštvo ljudi. Imao sam priliku da posmatram druge kako igraju Yugowave tako da sam odmah uočio šta treba da promenim, jer bi se dosta njih negde zagubilo i zaglavilo. Svakako bilo je to super iskustvo, jer sam upoznao i neke nove, interesantne ljude.

Kakva estetika

preovladava

tvojim delima i kako bi je definisao?

Verovatno bi se video igre mogle gledati kao bliske vaporwave-u, ne iz čisto formalno-estetskih

razloga već i zbog korišćenja pop-referenci iz prošlosti i generalno snolike atmosfere.

Ono što je meni bilo najuzbud-

ljivije oko građenja vizuelnog

119

identiteta video igre „Zagrizli, pa šta?” je da se odmaknem od realizma i eksperimentišem sa spajanjem materijala bez dubine (na primer ta belo-siva kvadratasta površina kao nebo) sa realističnim drvećem i „socijalističkim” zgradama. U narednim radovima bih voleo da produbim ovo poigravanje sa 2D i 3D elementima jer sam shvatio da me digitalne ilustracije jako in-

spirišu, i voleo bih da prenesem taj osećaj u 3D prostor video igre/instalacije.

U filmovima me je takođe inspirisalo eklektično mešanje stilova - sirovog dokumentarističkog, hiperstilizovanog senzibiliteta video spotova sa „realizmom igranog filma” (to se najviše

vidi u mom poslednjem filmu Terezini sinovi iz 2021.).

120 septembar Naziv
dela: Zagrizli pa šta

Kako je tvoj virtualni mjuzikl ovog jula završio u holandskoj galeriji „De

je uvek neprocenjivo iskustvo za umetnika provesti negde 1-2 meseca. Ali, pažljivo birajte, jer npr. Amsterdam je ekstremno skup i skoro nemoguće naći bilo kakav stan (a pogotovo ne na 2 meseca).

Sering“?

Mjuzikl je bio deo programa Kreativne Evrope i Gete instituta

„Culture Moves Europe”, na koji sam se prijavio zajedno sa partnerskim studijom „Silaverse” iz Amsterdama, da završimo ovu video igru, te sam u okviru dvomesečnog

trajanja ovog projekta i izložio ovaj rad pred amsterdamskom publikom u De Seringu, ali sam organizovao još jedan događaj u Sexyland World-u, jednom drugom alternativnom kulturnom centru na severu Amsterdama, želeći da se povežem sa tamošnjom publikom i scenom. Inače ovaj program

Kreativne Evrope će ponovo krenuti od oktobra ove godine, tako da bih savetovao svakom umetniku da nađe nekog partnera iz druge

evropske zemlje i konkuriše, jer

Veliki deo produkcije je bio urađen u Novom Sadu 2022. godine a finalna animacija i razne dodatne sitnice su urađene tokom mog boravka u Amsterdamu u Studiju

Silaverse u junu i julu. Igrica se bazira na drami Ljubomira

Micića „Istočni greh” iz 1920. koja predstavlja Adama i Evu kao

121
Kako je tekao sam proces izrade i zbog čega su baš Bog, Adam i Eva smešteni u socijalističku distopiju glavni akteri ovog dela?

balkanske emancipatorske figure koje se ničega ne boje i žele da žive život punim plućima. Bilo mi je interesantno to staviti u savremeni kontekst, jer mislim da ovaj duh živi (između ostalog) u savremenoj balkanskoj popularnoj muzici (i onoj inspirisanoj Zapadom i onoj inspirisanoj Istokom).

Kojim umetničkim izrazom si do sada imao prilike da se poslužiš a kojima tek planiraš?

U srednjoj sam završio dizajn enterijera, na fakultetu scenografiju, a u okviru toga sam svašta isprobao - crtanje, slikanje, digitalne i fizičke instalacije, video igre, eksperimentalni filmovi (kao kamerman, montažer, reditelj), a trenutno

122 septembar
Naziv dela: bit the apple so what

radim kao grafički dizajner i videograf. U poslednjih godinu, dve imam neki nagon da se oprobam u vajanju - ljudske figure na fasadama i u vrtovima ili enterijerima su mi nešto potpuno magično. Samo ne znam ni gde ni kad bih ovo uspeo da ostvarim.

Eksperimentalni film

vale reakcije gledalaca?

U Holandiji sam u publici većinom imao ljude iz sveta savremene umetnosti - segment populacije koji najbolje reaguje na moje filmove, tako da je bilo

123
„Treza i njeni sinovi“ prikazao si kako srpskoj, tako i holandskoj publici – kakve su bile i koliko su se razliko-

lepo iskustvo videti dobar prijem i super potpitanja. U Srbiji, nažalost, uglavnom nisam puno prisustvovao projekcijama, ali tamo gde jesam, sećam se da je publika prepoznala i one delove sa humorom, što mi je drago, a što mi u radovima dolazi potpuno nesvesno i prirodno. Na Jutjub kanalu Klinika, gde se film može pogledati, ima raznih komentara, od komentara podrške, ironičnih, negativnih i teorija zavera (da smo dobili „silne pare iz inostranstva” da snimimo to, a istina je da su svi radili besplatno dok sam neke logistič-

ko-produkcione troškove plaćao ja od svoje ušteđevine).

I za kraj, da li bi nam otkrio na čemu trenutno radiš?

Uskoro ću početi rad na dva projekta. Na konkursu Filmskog centra Srbije mi je prošao projekat „Go touch some grass”. Radi se o video igre/umetničkoj instalaciji koja tematizuje govor mržnje

124 septembar
Naziv dela: Terezini sinovi

na internetu. A drugi projekat, koji mi je prošao na novosadskom gradskom konkursu je takođe igrica ali bazirana na dramskom

tekstu, te ću „nastaviti gde sam stao” sa prethodnim radom u nekom smislu.

125
Naziv dela: Sos babes

Stanko Gagrčin je autor više interaktivnih virtuelnih audio-video instalacija: Rad 36 pitanja, Yugowave, Porta. Autor je više kratkometražnih eksperimentalnih filmova koji su prikazivani na Martovskom filmskom festivalu, Mikro FAF-u (Beograd), KC Labu, Firčijevom Studiju, Domu B612, Impuls Festivalu (Novi Sad), LGBT Shorts (SAD), Cinema Underexposed (Holandija). Diplomirao je Scensku arhitekturu, dizajn i tehnologiju na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu 2017. Pohađao školu eksperimentalnog filma u berlinskoj školi film Arche 2019. Izlagao je na samostalnim i grupnim izložbama: Nowdays, Florence Contemporary, Firenca; Mood, Artweek 2023, Ga-

lerija Ovada, Oksford; Digitalno cvetanje, Kulturni centar LAB, Novi Sad (2023), NFT aukcija, No Concept, Beograd; Festival Lakuna, Kanarska ostrva, Španija; Izložba Gerharda Flekača, Kabinet čuda, Novi Sad; Binar, Vila Nova de Famalikao, Portugal (2022); Kulturni centar Grad Beograd; Kulturni centar Laza Kostić, Sombor, Galeriji Homesession, Barselona. Radi kao videograf i grafički dizajner za Mrežu kulturnih stanica u Novom Sadu, a od 2021. godine radio je kao scenograf, asistent i menadžer projekta u Fondaciji Novi Sad Evropska prestonica kulture 2022. Dobitnik je nagrade Fonda princa Klausa 2022. godine za nove umetnike.

126 septembar
127 Naziv dela: yugowave

Intervju:

Vladislava Milovanović @in_love_with_artandfashion

Umetnost

Njene ilustracije već decenijama krase neka od najpoznatijih izdanja domaćih izdavačkih kuća, kada je reč o bajkama za decu, priručnicima ili udžbenicima. Stvarati za mališane poseban je izazov, ali Ani Grigorjev to zaista ide od ruke, ona zna kako da slikom upotpuni priču na način da kod najmlađih razvije maštu i igru koja nam je i odraslima neophodna kako bismo lepše i lakše živeli. U poslednje vreme, zadivile su nas njene ilustracije u zbirci pesama „Gradinar” Rabidranata Tagore u izdanju „Lagune”, koje se neki sigurno sećaju iz školskih dana, ali sada imamo priliku da je se podsetimo uz slike koje pričaju priču o univerzalnoj, sveprožimajućoj, snazi ljubavi. Pored toga, u pripremi su i ilustrovane bajke Oskara Vajlda, koje je Ana takođe dočarala slikom. Sa ovom autentičnom umetnicom razgovarala sam o stvaralaštvu za decu, moći ilustracije i njenog uticaja na društvo danas, kao i o procesu stvaranja ilustracija za jednu knjigu koju će mališani voleti.

Pamtite li trenutak kada ste se zalju-

bili u slikarstvo i shvatili da će umetnost, ilustracija, biti vaš životni poziv?

To se desilo jako rano, već u mojim prvim susretima sa knjigama za decu koje su bile lepo ilustrovane. Ilustracija u knjigama mi je bila oduvek jako važna, kao i estetika uopšte. Svima je bilo neobično što sam kao jako mala toliko obraćala pažnju na boje i znala da razlikujem tirkiz i plavu, na primer. Verovatno je svemu tome doprinelo to što su mi puno čitali i što sam bila okružena knjigama i neobičnim predmetima, pa je moja mašta počela brzo da se rasplamsava. Birala sam knjige koje će mi čitati i kupovati prema kvalitetu ilustracija i ubrzo sam imala prestižnu kolekciju slikovnica koje sam svuda sa sobom nosila, čak sam i spavala sa njima. Bajke čije mi se ilustracije nisu dopadale ili nisu bile ilustrovane sam sve više pokušavala sama da ilustrujem i ideja da postanem ilustrator je bila rođena.

129

Stvarati bilo kakav sadržaj za decu sasvim sigurno je vrlo izazovno i pretpostavljam da od autora zahteva da dete u sebi sam neguje. Na koji način ste se vi opredelili za dečju ilustraciju i kako je izgledao sam početak?

Mislim da je neophodno da se za ovakvu vrstu poziva neguje dete u sebi, to je preduslov za sve što sledi dalje. Posao kojim se bavim doživljavam kao jednu veliku avanturu i igru u kojoj samu sebe zabavljam i iznenađujem; ponekad ne mogu da dočekam sledeći dan da nastavim sa radom i stvorim nešto novo što će prvo proći moju oštru samokritiku i što će usrećiti mene, a onda i decu kojoj će čitati knjige sa mojim ilustracijama. Naravno, nije uvek lako, put do željenog rezultata je dugačak i sam proces stvaranja je kompleksan i zahteva mnogo truda, rada, proučavanja, promišljanja, preispitivanja. Nekad se na ilustraciji vidi da je prošla „muke” i da je na njoj rađeno mnogo više nego na ostalima, ali to ne znači uvek da je ona i boljeg kvaliteta od onih koje su išle lako kao pesma. Za ilustrovanje knjiga za decu sam se opredelila na sredini studija kada sam shvatila da je to ono što najviše odgovara mojoj pri-

rodi i svetu u kome je sve dozvoljeno; zapravo, oštre crte između klasičnog slikarstva i ilustracije nema, pravila ne postoje, razlika je samo u tome što ilustracije knjiga za decu imaju primenu i najčešće su u službi pisane reči. Početak rada je bio izazovan, ali nimalo lak; prvo su to bile naslovne strane knjiga, a potom i ilustrovane knjige, udžbenici i slikovnice. Imala sam tu sreću da sam na samom početku ilustrovala naslovne strane mnogih domaćih i stranih visokotiražnih pisaca koji su znali da cene to što se na svakoj naslovnoj strani videlo da sam tekstove veoma pažljivo iščitavala i obraćala pažnju na svaki detalj. Njihova podrška mi je bila izuzetno važna i davala mi je vetar u leđa.

Koliko vas je stvaranje nekih novih, čarobnih svetova kroz slikarstvo menjalo kao ličnost, ne samo u profesionalnom, već pre svega u ličnom smislu, koliko je umetnost zapravo uticala na to da bolje razumete sebe i svet oko sebe?

Moja umetnost i ja smo zajedno rasli i nadam se da ćemo još dugo ići zajedno kroz život. To je jedan neraskidiv odnos

130 septembar

koji utiče na promene kod onog drugog u svakom smislu. Ponekad

likovi koje crtam liče na mene, a još češće ja počnem da ličim na nekog od njih, i u fizičkom i u duhovnom smislu. Budući da skoro sve što stvaram radim prema uzoru na neku bajku, priču ili stihove, ta veza je izuzetno važna, ilustracija nije samo puko prenošenje pi-

ščevih reči, već po mom mišljenju

treba da predstavlja nadogradnju

i da ostavlja pečat koji je svojstven

svakom ilustratoru. U svaki detalj

koji naslikam je utkan veliki deo mene. Jako se vezujem za to što radim, i često mi rad na nekoj knjizi potpuno promeni život i navede me na istraživanje i zapažanje stvari

koje dotad možda nisam primećivala.

U poslednje vreme uradili ste ilustra-

cije za zbirku pesama Rabindranata

Tagore „Gradinar” i bajku Oskara Vajlda „Srećni princ”, u izdanju „Lagune”.

Koliko je izazovno ilustrovati ovako

vredna književna dela, koliko ste uži-

vali u stvaralačkom procesu?

Rad na ovako velikim i vrednim književnim delima predstavlja ogroman

izazov, ali nosi i veliku odgovornost, naročito kad je u pitanju remek - delo jednog nobelovca. „Gradinar” je jedna od onih knjiga koju čitamo celog života iznova i iznova nešto novo otkrivamo i doživljavamo. Ideja da ilustrujem ove predivne stihove je nastala pre tri godine kada sam je po ko zna koji put čitala lečeći se od korone. Mislim da mi je ogromna želja da reči prikažem slikom pomogla da brže ozdravim i što pre prionem na rad. Ilustracije sam radila dugo, sa prekidima zbog tekućih

131

poslova i rokova, i vraćala sam im se sa velikim žarom. Dala sam sebi dovoljno vremena da sazru u meni i da ih iznesem na pravi način. U startu nisam imala jasnu predstavu kako knjiga treba da izgleda, budući da nije namenjena deci, pa sam se prepustila osećaju. Na početku sam sebe sputavala i pokušavala da „ukrotim” svoj pristup i potrebu da svemu što radim dodam elemente

bajke i fantastike, pa su prvonastali crteži bili malo oštriji i tvrđi, ali sam na samom kraju rešila da odustanem od onoga iza čega ne mogu čvrsto da stanem i uradila sam ih u stilu koji je meni svojstven. Prelepi stihovi Tagore nose u sebi čaroliju kao bajka i morali su tako i da budu ilustrovani.

žan kraj. Ideja da ilustrujem obe knjige postojala je dugo. Mislim da svaka

moja ideja i želja da neku bajku stavim na papir čeka svoj pravi trenutak i da je za ove bajke taj trenutak upravo sada, tako da nastavljam sa ilustrovanjem i ostalih bajki Oskara Vajlda, kao što su „Sebični džin”, „Princezin rođendan”, „Neobična raketa” itd. Uživam u svakom trenutku procesa, jedini problem

je kada treba da izađem iz neke priče kako bih prešla na sledeću, a često bih želela da ostanem u njoj zauvek.

Oskar Vajld je jedan od mojih omiljenih pisaca bajki, pored Andersena (koji je zapravo bio književni uzor Oskaru Vajldu i ti uticaji se osećaju u nekim delovima njegovih bajki). Oba pisca su stvarala umetničke i vanvremenske bajke

koje nose snažne poruke; inspirativne su, živopisne, pune simbolike i često nisu namenjene samo deci već i odraslima i neretko imaju tu-

132 septembar

Da li je umetničko stvaralaštvo, a u tom kontekstu i slikarstvo, prema vašem mišljenju pokušaj da se stvarnost potisne i da se od nje pobegne u neki lepši svet, gde ćemo je sami izmisliti ili samo način da se prikaže ono što zapravo u svakome od nas postoji, ali je negde pod teretom svakodnevnog života, potisnuto?

Mislim da dosta ljudi živi u tim svojim „paralelnim svetovima” sa kojima se neki lakše, a neki teže nose. Jednostavniji ljudi imaju manje unutrašnjih nego spoljašnjih svetova i obrnuto. Ne kažem da je to drugo bolje, nekad je mnogo teže uskladiti oba sveta i živeti sa tim, naročito kada su svakodnevne aktivnosti i obaveze u pitanju. Često se osećam neiskreno što u sebi nosim svet koji ne mogu da podelim sa svima, ali je ponekad osećaj dobar jer u njega imam pristup samo ja i niko ne može da mi ga oduzme. Sanjarenje je stanje u kojem se najčešće nalazim i najbolje osećam. Nisam od onih koji vole da mistifikuju svoje stvaralaštvo, samo često nisam sigurna koji će svet kada koji nadvladati.

Kako zapravo izgleda proces stvaranja ilustracija za jednu bajku, šta vam je posebno važno da kroz sliku prenesete malim čitaocima?

Moj pristup radu je dosta kompleksan i složeniji je nego što izgleda na prvi pogled, jer ilustraciju ne doživljavam samo kao dekoraciju neke stranice, pa je nemoguće sve postići lako i brzo. Proces počinje sa pažljivim iščitavanjem teksta, proučavanjem tematike, ere u koju neka priča treba da bude smeštena, kostima i kulture, ponekad iziskuje i putovanja kao inspiraciju, istraživanje, posete muzejima…Temeljna priprema je jako važna za svaki početak rada, a to je možda i najzanimljiviji i najsloženiji deo posla. Bajke su izuzetno važne za razvoj svakog deteta i predstavljaju uvod u svet velikih dela književnosti, pa je i odgovornost ilustratora velika. Deca koja su volela knjige, često zadrže tu ljubav i kada odrastu. Ponekad čak i one najlepše napisane bajke pružaju otpor detetu ako nisu dobro ilustrovane. Sećam se da sam i sama imala problem da prihvatim bajke čije mi se ilustracije nisu dopadale, iako su bila u pitanju kvalitetna književna dela. Mislim da je

133

važno da se izbalansira odnos između priče i slike, da ne konkurišu jedno drugom, ali i da se međusobno prožimaju i dopunjuju. Na slici ne treba da se vidi samo ono što je napisano, već i da postoji paralelna, nekad skrivena priča i nadogradnja na tekst koja će pričati sama za sebe neku novu priču, a to je ono što deci rasplamsava maštu, podstiče ih na razmišljanje i razvija im kreativnost. Ilustracija koja pored funkcije lakšeg razumevanja priče izaziva pažnju, snažnu reakciju i emociju deteta je uspešna ilustracija.

Čini se da u poslednjih nekoliko godina ilustracija kao umetnost sve više dobija mesto koje joj pripada, a to je da odgovara na različite promene u društvu, društvene fenomene i da je u velikoj meri angažovana. Mislite li da umetnost može da menja društvo i čiji rad, kad je reč o savremenim ilustratorima, cenite?

Sklona sam tome da želim da verujem u to da umetnost može da menja društvo

i utiče na svest ljudi, ali u suštini nisam ubeđena i imam strepnju da je to nemoguće za veliki broj ljudi. Svi polazimo od toga kakav uticaj na nas ostavlja i kakav bi nam život bio bez umetnosti bilo koje vrste; za mene – prazan, dosadan i tužan. Ali, dolaskom veštačke inteligencije se sve više na neki način ismeva i nipodaštava vrednost onog što pravi umetnici rade. Zabrinjavajuće je to što u ovom trenutku

izgleda kao da publici neće biti važno da li je neku ilustrovanu knjigu uradio čovek

ili mašina, kad je ona, na primer, na oko

isto tako lepa i privlačna detetu koje još nije razvilo svest o pravim vrednostima.

Ipak, iskreno se nadam da će ta noćna mora svih umetnika nekako nestati. Moj

omiljeni ilustrator za sva vremena je belgijski ilustrator Marsel Marlier. Ima dosta

134 septembar

ilustratora čiji rad poštujem i pratim, na primer, izuzetno cenim rad Bobana Savi-

ća Geta, Skota Gustafsona, kao i mlađih

kolega kao što su Lisa Aisato, korejski ilustrator Endmion, Antonio Lorente itd.

Imali ste brojne samostalne i grupne izložbe, osvojili više nagrada za svoje ilustracije, ali šta je ono na šta ste najponosniji u svom poslu, odnosno životnom pozivu, ono što vam je najvažnije?

Najponosnija sam na to što sam imala mogućnost da sama biram teme i bajke koje ću ilustrovati, a to su najpre knjige iz edicije

„Zaboravljene priče”. „Gradinar” je takođe

knjiga koju nisam uradila po zadatku, već

„za svoju dušu”, kao i edicija koju sam nedavno započela u kojoj je zasad jedna bajka Oskara Vajlda u štampi („Srećni princ”), a druga je u pripremi, u izdanju „Lagune”. Osećaj slobode u onome što radim, mogućnost izbora tema i bajki, kao i veliko poverenje poslodavca i izdavača su za mene najvažniji i mislim da se ta iskrenost bez zadrške i presije i oseti u tome što radim.

privilegija retkih. Šta biste pak poručili mladim ljudima kojima je umetnost životni poziv i ne žele da odustanu od iste uprkos naizgled nepovoljnoj klimi?

Umetničke profesije su nažalost i dalje one za koje se smatra da nisu profitabilne i da je bavljenje njima na način da je moguće od istog pristojno živeti,

Čvrst stav, sigurnost i istrajnost u tome što radite su možda ključni u svakom pozivu, pa i u umetnosti. Nije lako dovesti sebe u to stanje, ali ako verujemo da je to što radimo prava stvar koja nas ispunjava i čini srećnim, ne vidim razloga da se to jednog dana i ne desi. Takođe, nije dobro dozvoliti da trend koji je trenutno na snazi utiče na stil i način rada mladih autora, već treba da ostanu svoji. Usponi, padovi i lutanja su sasvim normalni u tom procesu, i sama sam prolazila kroz to, ali mi je upravo osećaj da nešto nije dovoljno dobro i da uvek može bolje pomogao da napredujem i idem dalje. Mogući su pokušaji i izleti u neke druge profesije, ali ako se u tome zadržimo i ne vratimo umetnosti, onda je to znak da ona možda i nije bila dobar izbor za nas. Umetnost je potreba bez koje pravi umetnik ne može da živi, i lako će sam sebi ukazati na to da li spada u tu kategoriju. Uživanje, sreća i ispunjenost poslom kojim se bavimo je velika privilegija i glavni je pokretač.

Umetnost
Piše: Nevena Pajić @pajicnevena

Andrea Novićević, rođena 2000. godine, diplomirana je dizajnerka i vizuelna umetnica. Ličnim brendom i pseudonimom pod kojim se predstavlja - Đisus, istupa angažovano i osvešćeno prema svakodnevnici koju posmatra. Teži ka direktnoj komunikaciji sa publikom uz negovanje ironičnog narativa. U stvaralaštvu, pored minimalističkih i jasnih

plakata, koristi i spontanu narativnost crteža kao osnovnog medijuma. Istražujući horizonte svog uma, projektuje

kroz ličnu prizmu svet unutar i oko sebe konceptualno i koncizno a pre svega

duhovito. Brend nastoji da stvori intrapersonalni momenat, koji će navesti posmatrača na poistovećivanje sa idejnom temom. Trenutno iza sebe ima četiri samostalne izložbe i preko deset grupnih.

Tog septembarskog poslepodneva prostorije kulturne ustanove Parobrod, ispunili su gosti nasmejanih lica u pratnji svojih četvoronožnih prijatelja. Prisutnima se ubrzo obratila i umetnica, pitajući kako nam se čini ceo koncept, objašnjavajući svoju zamisao, postavku kojom je umetnost želela da predstavi na jednostavan i duhovit način kako bi svi mogli da razumeju poruku.

U UK Parobrod je 11. septembra u 19 časova otvorena izložba „Pre upotrebe proučiti uputstvo“, Andree Novićević.

Uputstvo koje se kroz postavku nudi, poziva da zagrebemo ispod društvene konstrukcije i sagledamo jedini lek za ljudsku glupost - samospoznaju.

Prostor je svakog trenutka postajao puniji, graja je bila sve glasnija ali u pozadini se ipak mogao uhvatiti ritam muzike koji je činio da se svi osećaju prijatno. Plešući sa svojim mislima, dok stojim ispred svakog belog kvadrata sa kratkim, duhovitim ali jasnim tekstom pored slike, više puta sam se nasmejala i ali i zapitala šta se krije ispod slojeva, ispod svih tih društvenih konstrukata? Kakve se misli i emocije smenjuju kod svakog od nas? Kako se sa istim borimo? Kako i da li ih ispoljavamo kada i gde treba ili se naprosto trudimo da se prilagodimo društvenim normama i pravilima? Puštajući da nas stihija nosi, utapajući se u istovetne i formi-

137

rane kalupe i stereotipe, kako ne bismo odudarali, kako ne bi iskakali iz mase i bili „čudni“. Oni koji se ne uklapaju, neprilagodljivi ili pak kako je Andrea na svojim crtežima pokazala da je svaki pokret moguć ukoliko ne obraćamo pažnju da li neko isti posmatra, prati i daje ocenu. Kako se, dok nam je glava u rukama oslobađamo društvenih stega i kalupa, a onda smo pokretljiviji, slobodniji, smeliji, oslobođeniji i srećniji. Svoji. Čisti, originalni i izvorni. Takvi da naša bit i jedinstvenost dolaze do izražaja, kako Andrea kroz jedan crtež kaže, neukaljani mišlju drugih.

Šetajući prostorijama, razgledajući pozlaćene zidove okupane toplim svetlom

sijalice, izabrani crteži predstavljaju vremeplov jednog društva, otkrivajući

putokaz balkanskog čoveka i njegovo delanje, one dobro poznate rečenice i postupke koje smo svesno usadili u generacije i naraštaje koje su došle, a naše se navike, ponašanje i reči nisu promenili, pa je tako mlada Andrea, koja je rasla uz kulturu pokazivanja prstom kada nešto ne odobravamo ili ne razumemo kao pojavu u društvu, naočigled svih i svakoga, osetila potrebu da ukaže na to. Da pokaže da iako ne znamo šta se zbiva iza onog što vidimo sebi smo dali za pravo da pružimo prst. Ali, kako to da nismo naučili da pružimo ruku? Ili jesmo?

138 septembar

Volela bih da je druga polovina kvadrata baš ta ilustracija. Od upiranja prstom, do pružene ruke. Od iznošenja mišljenja za koje nas niko nije pitao i glave u rukama, do glava koje slušaju, upijaju i razumeju, dok se gledaju u oči, čvrsto stojeći na ramenima. Ni da lete u oblake, ali i da ne budu u rukama, već na pravom mestu kako bi mogle da čuju, vide, upiju, razumeju i osete.

Stekla sam utisak da Andrea u svojim radovima pruža uvid u svet koji se nalazi u svakom od nas, ali ujedno i prikaz kako se nosimo sa onim što nas okružuje, svim onim unapred postavljenim kalupima u kojima se mnogi vode mišlju šta će neko reći, kako će to u oči-

ma drugih izgledati, pa se shodno tome ponašaju.

Izložba „Pre upotrebe proučiti uputstvo“ ukazuje na neistraženost sopstvene individualnosti koja vapi za instrukcijama. Kroz kombinaciju grafika, crteža i slika koncepcija je sastavljena u formi kritike ljudske gluposti, utemeljeno na cinizmu i sarkazmu. Kalup društvene konstrukcije koji je lišen introspekcije, rezultira lažnim predstavama o sebi koje redovno negujemo. Dok nas odbrambeni mehanizmi čvrsto drže na zemlji, naša glava se uzdiže na mesto gde niko ne može ni da je vidi, a kamoli dotakne.

139

Kako si došla na ideju da jedan svakodnevni čin, uobičajene rituale ispričaš kroz priču koja sada ima već toliko nastavaka (čitaj izložbi)?

Ideja je potekla iz kućne radinosti. Gledajući svoju porodicu i generalno, okruženje. Smatram da uz malo pažljivog posmatranja možemo imati nepresušan izvor inspiracije.

Da li je prepoznavanje štetnih obrazaca ponašanja dovoljno za promenu?

Obrasci ponašanja, uz svu svoju težinu koju nose mogu biti zaustavljeni ali taj proces zahteva mnogo iskrenosti, napora i adekvatne pomoći.

140 septembar
foto:
Bojan Milovanović

Na koji način je nastao tvoj neobični pseudonim pod kojim stvaraš i izlažeš?

Ta priča je pomalo banalna, ali mi je draga. Dosta mlada, da ne kažem mala, naumila sam da imam svoj brend. Nesvesna tada koliko je to veliki zalogaj, imala sam želju da stvaram nešto svoje i autentično. Bilo je više naziva ali svelo se na djisus, a logika koja ga je pratila jeste spoj nespojivog i moja želja da ljudima to bude duhovito. Spoj humora i realnosti. (To sam donekle i održala)

povuče i nesvesno širenje teme gde ponekad odlutam, suština je ono što me vrati na put u tom trenutku. Često balansiram na toj struni humora, direktnosti i banalnosti. Pomeram granice u vizuelnoj komunikaciji s ciljem da ljudima bude što zanimljivije i zabavnije u interakciji sa postavkom.

S obzirom na to da pripadaš generaciji Z, kako ti vidiš obrasce vaspitanja koji se prenose već generacijama, kako su se i da li menjali s vremenom i na koji način je tehnološki razvoj uticao na to?

Od tvoje prve izložbe Djisus loves you koja je bila u Zavičajnom muzeju u Žarkovu, izlaganja crteža i grafika koje su bili prilično direktni u pogledu značenja, do Parobroda u kome neke radove možemo posmatrati i poput ukrštenica oko kojih posmatrač ipak mora da razmisli, kako si napravila sistematizaciju i odabrala pristup prilikom selekcije radova?

Sistematizacija se pretežno bazira na konceptu. Obzirom da koncept često

Oblici ponašanja se prenose. Tehnološki razvoj je nešto što nas vaspitava sa prečesto jačim udelom nego što mi to prihvatamo, ali naša srž i ono što nas oblikuje u osnovi su naši roditelji. Uvek stojimo na nečijim ramenima, ali se odgovornost uvek prebacuje dalje. Igramo se gluvih telefona i kažiprst nam radi previše. Obzirom da se taj šablon nesvesnog prenosi poput epidemije, naša odgovornost kao individua je da se pozabavimo time i da to osvestimo.

141

U razgovoru si mi spomenula da si na zamisao za izložbu došla radom na sebi. Kako su se kockice složile da istražuješ temu koja je kod nas bila tabu dugo, i o kojoj se i danas malo govori, a ponajmanje stvaraju umetnička dela?

Imala sam priliku da na svojoj koži osetim neke stvari koje su me podstakle da se više pozabavim sobom i onim što me je oblikovalo. Smatram da su emocije osnovni impuls koji navodi nas stvaraoce na rad. Samim tim sam i osetila da je obrađivanje tih tema u javnom prostoru idealan način za povezivanje ljudi, organski i kroz humor. U suštini svi smo mi slična priča samo različito oblikovana. Definitivno strah igra veliki faktor tu, ljudi beže u osuđivanje kada nešto ne razumeju, a na nesvesnom nivou se i plaše tog neistraženog dela sebe kojeg vide u drugima.

Od 2022. godine kad je bila tvoja prva samostalna izložba pod nazivom Djisus loves you, otvorila si portal za bolje razumevanje sebe kroz prizmu vremena u kom živimo. Kako si odlučila

koje ćeš crteže i rečenice izdvojiti kao one koji te najbliže opisuju?

Taj momenat se opet desio prirodno. Takve stvari ne mogu da se sile. Posmatrajući moj način odrastanja i kroz plasiranje istih fraza na društvene mreže, čovek brzo shvati da smo svi na sličnim talasnim dužinama što se tiče tog pristupa u vaspitanju (nažalost). Fraza Pričaćemo kad dođemo kući, kao idealan prikaz frustracija i straha koji smo mi uvažili kao nešto normalno. U momentu suočavanja sa plakatom, budi nam humor, ali zapravo je neophodno da i pokrene neke teme koje su ključne za sve nas.

Druga samostalna izložba je logičan nastavak i produžetak prve, pod nazivom „Dobro jutro! Nikome”. Da li je to bila početna ideja da se priča usložnjava i gradi svakom sledećom izložbom?

Taj pesimizam je pravo iz arhive. Sakupljanje i beleženje misli i crteža mi je pružilo koncept, bez ikakvog forsiranja. Taj spektar emocija se može primeniti

142 septembar

i kao šablon za uzajamno pronalaženje u istom.

Treća samostalna izložba „Lijem suze original” koja je održana u aprilu ove godine u galeriji Milorad Bata Mihailović je pored crteža sadržala i instalaciju - Suze. Zašto su ti suze bile važne kao tema?

Uvek kada se spomene ta tema imam

vizualizaciju zarđale slavine koja nam stoji na vrhu glave. Na stranu koliko je to pomalo diskutabilno, moram da istaknem da je tuga emocija i stanje koje je često sa nama. Pitanje je samo koliko smo toga svesni. Nažalost suze često doživljavamo kao znak slabosti, ali apsurd leži u tome da potiskivanjem tuge

oslobađamo prostor drugim stvarima i pojavama da zauzmu mesto. Ponosno, ali neiskreno. Stoga se krijemo iza raznoraznih slojeva zaštite i živimo u šablonu koji nam je previše težak da bismo ga razbili sami. Prečesto imamo i odbojnost i osudu na tuđa emotivna stanja koja su samo odraz našeg straha od samih sebe.

143

Izložba „Pre upotrebe pročitati uputstvo” nam priča priču o životu, vaspitanju i kulturnim obrascima u jednoj maloj sredini koja se teško menja. Šta je bila tvoja polazna osnova za rad na istoj? Pre upotrebe proučiti uputstvo ukazuje na neistraženost sopstva. Ustaljenost vaspitanja i življenja nosi veliki udeo u tome, ali i prirodan ljudski kapacitet biva često neistražen. Ograničen na frustracije koje razmenjujemo međusobno. To su sve izrazito bitne teme koje sam uspela da zagrebem.

Tvoj rad odlikuje minimalistički pristup temi sa neophodnom dozom humora. Kako si se opredelila za ovakav pristup?

Minimalizam uvek nosi jasnoću za koju smatram da je neophodna u vizuelnoj komunikaciji (i generalno u komunikaciji), dok humor posmatram kao najnežniji i najprirodniji pristup ljudima. Zamišljam to kao lepu tacnu, na kojoj poslužim deo svih nas i nek' svako uzme šta želi. Prijatno nam bilo.

Da li misliš da tvoja umetnost ima potencijal da utiče na promene u ljudima ili njihovom razmišljanju?

Sa obzirom na moje godine, mislim da sam uspela da pokrenem određene teme. Međutim promena zahteva mnogo kompleksniju intervenciju koja mora doći od nas samih. Spoljni faktori poput mene, koja se na ovaj način izražavam i stvaram, ne mogu biti toliki pokretač. Uvek je zanimljivo slušati tuđa shvatanja i povezivati se sa ljudima na taj način, pronalaženje te zajedničke niti jeste prvi korak ka razumevanju nas samih.

Da li su se u komentarima i porukama koje su posetioci ostavljali u knjizi utisaka na izložbi često pojavljivale slične ideje ili poruke, kakve su reakcije?

Svako je dodao lični utisak na čemu sam zahvalna. Iako se otvoreno bavim ovim temama moram istaći da i sebi ostavljam redovno prostor da dodatno učim i da se razvijam. A ta razmena i interakcija sa ljudima je nešto što me duševno nahrani na duži vremenski period.

144 septembar

Kolumna

Piše: Vladislava Milovanović @in_love_with_artandfashion

Fotografije: kaboompics.com

Pre nekoliko dana primila sam mejl

kojim me je jedna organizacija za promociju ženskog umetničkog stvaralaštva obavestila da nisam prošla na konkursu za posao za menadžerku PR aktivnosti. S druge strane, dobila sam nekoliko ponuda za poslove u kojima se nikako ne pronalazim. A onda ponovo odbijanja za mesta koja priželjkujem. Pesma nastala posle jednog od najbolnijih perioda u mom životu dobila je svoje mesto u jednom važnom zborniku. Sve čemu ne osećam da pripadam ili za šta mislim da jednostavno nije trenutak, stavila sam na čekanje, bez griže savesti. Ipak ponekad, posebno u dvadesetim, nije lako odvojiti sebe od svog (ne)uspeha. Nije jednostavno razumeti ko si bez bilo kakve aktivnosti, uloge, društva, posla ili statusa. Svi se u zahtevima savremenog društva manje ili više, češće ili ređe, izgubimo.

Često sam poistovećivala sebe sa sopstvenim neuspesima, tj. onim što sam u određenom trenutku neuspehom smatrala. Svi poslovi kojima sam se bavila, osim novinarstva i književnosti koji

se nažalost vrlo često ne smatraju oz-

biljnim poslovima, bili su kratkog daha. Ipak, u nekima od njih posebno sam uživala. U jednom periodu lično opredeljenje bilo mi je da radim u knjižari. Posao sam dobila relativno lako, budući da zaista dobro poznajem književnost, kao i domaće izdavaštvo. Slagala

bih ako bih tvrdila da sam u tom poslu uživala svakodnevno, ali bilo je trenutaka koji se pamte doveka. Naravno, to su bili razgovori o piscima i knjigama koje sam tek ponekad dobijala priliku da razmenim sa ljudima koji bi došli po čašicu inspiracije i nade za sebe ili nekog sebi dragog. Bilo je nekoliko razgovora za koje bez preterivanja tvrdim da su moje strepnje umirili i tuge ublažili. Budući da sam se zaposlila neposredno nakon prekida duge emotivne veze i gubitka deteta, sa sve socijalnom anksioznošću koja se u teškim životnim periodima samo povećavala, definitivno nisam bila dobro društvo i idealan timski igrač. Pretpostavljam da sam zbog toga, a moguće i pojedinih faktora na koje nisam mogla da utičem, dobila otkaz. Nikada pre toga nisam imala takvo

147

iskustvo, obično bih odlučila da iz nekog razloga dam otkaz i uvek je to bila vrlo teška odluka. Ovo je bilo nešto što sam prvi put doživela kao ogroman lični neuspeh budući da sam želela da se „posle teških životnih lomova dignem kao feniks iz pepela”, a jednostavno... promašila sam. Verovala sam da sam izneverila sebe. Kasnije sam nekoliko puta o tome razgovarala sa svojom terapeutkinjom da bih vremenom uvidela da možda zapravo ništa nije bilo pogrešno sa mnom.

Sasvim je u redu da hodamo svojim stazama, usklađeni sa sobom i svojim tempom. Sasvim je u redu da budemo tihi ako nismo glasni. Sasvim je u redu da budemo introvertniji ukoliko je to naša priroda, kao i obratno. Imperativ je stalni rad na sebi, konstantni napredak i promena. Ima li istinskog napretka bez (samo)razumevanja i prihvatanja?

Svakako je uvek poželjno nadograđivati svoju ličnost, usavršavati veštine, ne zapostavljati svoje darove, ali činiti sve to tako da ne izgubimo sebe u silnom trudu da se prilagodimo nekome ili ne-

čemu. I razumeti da je najveći dar naša autentičnost. Moram da priznam da sa tim još uvek imam izazove. Imperativ je savršenstvo, ali imam istovremeno lošu i najlepšu moguću vest: savršenstvo je nedostižno, u onom nesavršenom je naša istina, naš duh, naša lepota. Sve ono što će oni ljudi koji treba ceniti kod nas. I naravno, razočaravaćemo se kada nas neki ne cene, ne vide, ne čuju i ne razumeju. Sasvim je u redu što ćemo se osetiti beznadežno kada neko preko puta nas naš najveći dar vidi kao našu najveću manu. Verujte, nije uvek do nas, do percepcije je. Da vidimo dobro u sebi, kao i da vidimo dobro oko sebe, samo je naš posao.

Kažu da je razlika između uspešnih i neuspešnih samo u tome što ovi prvi u neuspehu vide priliku. Nisam u svojim neuspesima uvek videla prilike niti „zašto je to dobro”, ali verujem da život sastavljen isključivo od jednog ili drugog zapravo i ne postoji. Upravo zato na toliko nivoa nije dobro poistovećivati se sa nečim što jesmo, odnosno nismo

„dobro” ili očekivano uradili. Uverena

148 septembar

sam u to da sve što smo uradili, negde ostaje zabeleženo. Računaju se i mala nastojanja da sebi i drugima ulepšamo dan, da ne govorimo o onome što nazivamo krupnim stvarima.

ne očekujemo validaciju drugih ili pak strašnu osudu ako smo slučajno napravili grešku. S godinama uvidimo da se ljudi, na ovaj ili onaj način, uvek bave sobom, čak i kada se bave nama. Svi smo na istom putu rasta, ali ono što je važno jeste da slušamo sebe. Mi nismo ni svoj uspeh ni neuspeh, već sve ono što za sebe i druge radimo u vremenu između jednog uzleta i pada.

Postignuća ne znače da ćemo postići savršeni balans sa svojim bićem i sreću, kao što ni prividni neuspesi ne znače da nismo dovoljno dobri i da smo trajno „neuspešni”. O svemu tome verovatno čak ne bismo ni toliko razmišljali da 149

Piše: Merima Aranitović @soul.blooming

Fotografije: pexels

Kolumna

Deset godina se družimo Plezir i ja. Skoro toliko i pišem tekstove za moj omiljeni magazin. Pišem o zdravim životnim stilovima, ali najviše o cvetnim esencijama koje su i moja podrška kad nisam baš u ravnoteži. Godine su privilegija posebno ako smo svakoj dali lični pečat, naučili nešto novo, upoznali ljude koji su sada nezaobilazni deo našeg života. Kao praktičar cvetnih esencija, ovaj put, u skladu sa temom broja, pišem vam o deset Bahovih esencija koje vam mogu biti od koristi da još mnogo važnih godišnjica dočekate u balansu i miru same sa sobom.

Savremeni način života, pored toga što nam donosi mnogo novih iskustava i saznanja, podrazumeva da se lako i brzo prilagođavamo svemu tome. No, ponekad imamo osećaj da se sve dešava prebrzo i da lebdimo između dve ili više stvari koje nam se dešavaju. Da bismo se brže i lakše prilagođavali promenama i osećali se uzemljeno tu je esencija Walnut.

U nekom trenutku se baš zbog silnih obaveza, novih iskustava, želje da budemo na visini zadatka osetimo preplavljeno. Znate onaj osećaj – ako samo još jednu stvar budem morala da uradim, slomiću se. Preplaviće me, poput talasa. Za takve situacije tu je prelepa esencija Elm koja nam pomaže da se oslobodimo osećaja preplavljenosti.

151

Esencija Oak je neizbežna u situacijama kada ne umemo da stanemo, već jurimo nova iskustva, kada iako premorene i na ivici snage ne odustajemo i ne smanjujemo tempo. Takvo ponašanje nas često odvede u bolest, fizičku, jer telo ne zna kako da objasni umu da je totalno iscrpljeno.

Još jedna divna esencija, čarobna kao i sama biljka od koje nastaje, jeste esencija Olive. Ona je tu da nam pomogne da se opustimo i odmorimo. Da se regenišemo u svakom smislu. To su dragoceni trenuci u kojima vredi preispitati svoje životne vrednosti, odbaciti sve ono što nam ne pričinjava radost i posvetiti se onome što nam unosi svetlost u život u svakom smislu.

bolje, ali, ako i pored toga treba mala podrška da razumemo i prihvatimo novu sebe, tu je esencija Crab Apple.

Nemirenje s godinama često nas sprečava da uživamo u iskustvima koja su tu pred nama. Kada se zaglavimo u prošlosti u mislima da je nekad sve bilo bolje, trava zelenija, Sunce blistavije i ljudi bolji, vreme je za esenciju Honeysuckle. Možda i jeste bilo bolje, ali se mi u prošlost vratiti ne možemo. Ne znači da će nestati uspomene na lepe trenutke, ljude, iskustva, već samo da ih se nećemo tako grčevito držati, a samim tim ćemo dozvoliti da sadašnjost pokaže sav svoj raskoš.

Godine nam pored iskustva donose i fizičke promene. Neko kroz njih prođe lako i prihvata da se naše telo neminovno menja, dok neko jednostavno teško prihvata ono što vidi u ogledalu. Te promene apsolutno ne moraju da budu loše, i kako kultura negovanja tela napreduje, često s godinama izgledamo sve bolje i

Uživati u sadašnjosti možemo samo ako smo u njoj i prisutni. Ako nam misli beže u neko sutra, u to šta ćemo za dva dana, deset meseci ili pet godina da radimo, uskraćuje nam iskustvo trenutka u kom se nalazimo. Esencija

Clematis koja je divna za ovakve situacije, pomaže nam i da budemo u fokusu kad nešto radimo ili učimo, ali što je još

važnije pomaže nam da nam se ne desi nešto dok nam je glava u oblacima.

152 septembar

Godine nas uče i da budemo umereni u svojim očekivanjima od drugih ljudi. Često mislimo da ako sve oko sebe dovedemo u red, i podmirimo potrebe svoje porodice, izmirimo prijatelje, svakodnevno bdijemo nad roditeljima, da će onda naš život biti savršen. Ali, nismo mi superžene, niti je moguće svima ugoditi i sve dovesti u red. Uvek će nešto iskočiti iz sistema. I treba da naučimo da je entuzijazam i želja da sve držimo u balansu lepa teorija, ali nemoguća u praksi. Vervain je esencija koja nas uči umerenosti a samim tim nam pomaže da se ne razočaramo u ljude već da učimo iz njihovih uspeha i padova. Da smo tu kad je potrebno, ali da ne preterujemo.

Impatiens je esencija za naše nemire. Ako do sada nismo naučili da brojimo do 10 onda će nam ona pomoći da se umirimo i da ne pravimo od muve medveda. Svi smo mi u stalnoj komunikaciji sa ljudima – od porodice, preko slučajnih prolaznika, komšija. Mnogo informacija, buka, iscrpljenost, dovode nas u stanje nemira i nervoze. Osećaja

153

da treperimo od nervoze. Ne, to nije anksioznost, to je samo nemir i nervoza koji prete da postanu medvedi. Ali, ova esencija će nam pomoći da se umirimo i da dešavanja prihvatimo kao nova iskustva, a ne kao izvor stresa.

I, deseta, koju sam izabrala za ovaj jubilej jeste Rescue Remedy. Jedina unapred napravljena kombinacija esencija koju mogu da koriste svi, jer je njena uloga da deluje na naš akutni stres. Ova esencija nam pomaže da se primirimo, budemo prisutni i raspoloženi i da se vratimo svakodnevnim aktivnostima. Rescue Remedy se ne koristi kao esencija za balansiranje dugotrajnih izazova i trauma, i ako primetite da je prečesto upotrebljavate vreme je da se javite svom praktičaru. To je znak da postoji hronični disbalans na kom treba a radite.

Naravno, sistem dr Baha se sastoji od 38 esencija i RR kao 39. Volela bih da dočekamo i tu godišnjicu u kojoj ćemo sabirati šta smo sve kroz godine naučili i kako su nam esencije u svakoj od tih situacija bile od koristi. Ovaj put sam izabrala one koje će nam pomoći da godine budu naši saveznici i da iz svake izvučemo ono najbolje, kao što i Plezir svakog meseca pred nas postavi divne tekstove i fotografije iz kojih svako od nas može nešto da nauči, potvrdi ili konstatuje da to iskustvo ima.

Za kraj ovog teksta jedan mali savet za budućnost: učite, stičite iskustva, upoznajte sebe, steknite dobre navike da bi vam život bio ispunjen i da možete da uživate u svakom trenutku, svakoj situaciji. Sve ono što uložimo u sebe, svoj duh, dušu i telo – dobrim će nam se vratiti.

154 septembar
#uradisamvikend #petakupatikama #četvrtakzaljude #slavinesusredom #utorakbezmesa #ponedeljakbezplastike #plezirekokoraci 155
plezirmagazin.net plezirmagazin.com 156 septembar
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.