Plezir magazine #105

Page 1

April 2023. Broj 105 magazin

U aprilskom izdanju Plezira, mesecu u kome proslavljamo Dan Planete, stavljamo fokus na ZEMLJU. Iniciramo razgovore o zemlji kao gradivnom materijalu od koga je izgrađeno više od 40% objekata u kojima danas živimo i radimo, o zemlji kao materijalu koji koristimo u umetnosti kao pigment, medijum ili masu od koje nastaju dekorativni i upotrebni predmeti u rukama umešnih grnčara i vajara, kao i o Majci Zemlji – odnosno životu u skladu s prirodom i samim sobom.

Bez mnogo duženja, jer čeka nas jedan poprilično sadržajan broj, pozivam vas da se udobno smestite i prepustite se pričama koje nas uče da ljudski život nije moguć niti smislen bez simbioze sa ZEMLJOM u bilo kom pojavnom obliku.

2 april Uvod
Teodora Kovrlija, Plezir magazin

špartanje Andrea Anić Dokmanović

Reciklirani papir u kućnoj varijanti od hobija do umjetnosti

Katica Orlovči Kat’s clay studio

Izložba „Od tačke zanosa do tačke bola“

Sa

Fluidnost energije stakla

Martina Martin Planina ceramics

Bol zemlje obrisima

Dragana Kojičić Zemljana arhitektura

Održivost u Japanu

Knjiga Mesečeva duša i druge priče Nikoline Zobenice

Đorđe Stanojević –Zemlja nije boja ona jeste

Terra Mater –Kikinda

Umetnici nadahnuti svim bojama i oblicima

Stomačko recepti od ostataka iz frižidera

Čovek i priroda

3 Sadržaj UMETNOST UMETNOST UMETNOST PLEZIR RITUAL KULTURA EKOLOGIJA UMETNOST UMETNOST UMETNOST ŽIVOTNI STIL GASTRO UMETNOST EKOLOGIJA UMETNOST ŽIVOTNI STIL KOLUMNA UMETNOST ŽIVOTNI STIL HRANA KNJIŽEVNOST UMETNOST PUTOPIS KOLUMNA Online
Ane Mendiete Maja Halilović Adrienn Ujhazi
buvljak
Pančevački
Sarine police
Zemlje
Daniel Asztalo Asztalos keramika Strmec na Predelu U ljubav verujem Jovana Purić Peckishcat 008 020 032 042 060 072 078 090 144 112 106 118 162 190 052 136 212 224 098 202 236 124 180 220

redakcija PleziR

4 april
Marko Vajović Milena Goševski Andrijana Kovrlija Teodora Kovrlija Nina Simonović Bojana Đuričić Nataša Bućić Vesna Belušević Verica Nemet Jelena Gvozden Nikolina Gavrilov
5
Katarina Đošan Sara Savčić Nevena Pajić Zvjezdana Gvozdenović Merima Aranitović Irina Markić Vladislava Milovanović Marija Kosić

Valentina Baktijarevići

Ispričaj nam nešto o sebi?

ljubavi

opet sam sanjala selo

i u selu lava i na lavu sebe

opet je gorelo selo

opet sam palila selo

nijedna me ruka u meni ne poziva na sažaljenje

znaš

dok se spuštam niz dobračinu

znam ko me sigurno usput neće pozdraviti

lakše mi je kad znam koga nema

isto je i sa živima

samo što oni znaju da gledaju ispod oka

znam i ja zato ih vidim u međuvremenu

neodoljivo sam nezavisna

nedostupna i uvek sama

kad me ti voliš ti kako si

Omiljeni dnevni plezir?

Odlazak na Zemunski kej.

Šta radiš kada ne radiš ništa?

Ostajem bez misli ali ne i pogleda.

Preporuka za čitanje/ gledanje/slušanje?

Tenutno čitam pisma velikih stvaraoca i uživam u njima. Od filmova uvek izdvajam „Cold war” i „Eternal sunshine of the spotless mind ”, a što se pesme tiče ovog puta ću izdvojiti pesmu Nene Ivošević „Poslednja ljubavna pesma”.

Devojka
sa naslovnice
6 april
7
Foto: Milena Goševski

U ovomesečnom špartanju neću mnogo dužiti, pozivam vas da malo uprljate ruke i upoznate se sa mogućnostima koje zemlja pruža i sa sjajnim ljudima koji od ovog materijala, ili vrednujući zemlju kao naš dom i živi svet na njoj, stvaraju fantastične stvari.

april

Pripremile:

Teodora Kovrlija

@teodora_kovrlija

Pollinators of Slovenia

U ovoj interaktivnoj dokumentarnoj seriji putujemo kroz guste šume bukve, jele i javora, preko valovite poljoprivredne zemlje i gradskih krovova, kako bismo otkrili kako Slovenija pronalazi nove načine za negovanje oprašivača u doba ekološke krize. Posetićemo porodične farme koje neguju održive prakse, upoznaćemo sakupljača koji deli krevet sa pčelama, saznaćemo o gradskom pčelarstvu od pčelara na krovu i otkriti kako pčele udahnjuju život u kuhinju koja koristi lokalno uzgajane namirnice. Kroz bogate nizove fotografija, pokretnih slika i zvučnu naraciju, pozivamo vas na putovanje u zemlju gde su oprašivači i dalje srž zajedničkog života na Zemlji. Ovako kreatori, Studio Airport i Emergence Magazine, opisuju ovaj interaktivni, petodelni dokumentarni film postavljen na sajtu emergencemagazine.ogr. Moj predlog je da stavite slušalice i prepustite se uživanju svim čulima.

10 april

foto: pollinators of slovenia

Arquitectura

Tierra

Arquitectura Tierra sebe opisuje kao prvi digitalni Inastagram blog posvećen zemljanoj arhitekturi, umetnosti i tehnologiji. Ne znam da li su prvi te vrste u svetu, ali volim da odem na njihovu stranicu jer često nudi zanimljiv pregled projekata, objekata i inicijativa iz ove oblasti. A za inspiraciju na lokalnom terenu, pratite našu arhitektinju Draganu, sa kojom vas očekuje intervju na stranicama koje slede.

12 april
13
foto: arquitectura tierra

Erden

Još jedan Instagram profil na temu gradnje zemljom koji izdvajam je profil fondacije koju je osnovao čuveni Martin Rauh – ERDEN. Ovaj profil je zanimljiv za sve one koji su malo „čačnuli“ ali i za one koji su se ozbiljno zaprljali zemljom, jer često ima dosta dobrih objašnjenja kako i zašto se neka tehnika primenjuje.

foto: Bruno Klomfar
14 april
15
foto: Hanno Mackowitz
16 april
foto: thegarbagewarrior

The garbage warrior

Mislim da ove preporuke ne mogu biti potpune bez spominjanja

Majkl Rejnoldsa koji je osmislio Earthship Biotecture. Ukoliko vam ovo

ime zvuči čudno i rogobatno, reč je o interesantnim, oblim kućama

čije slike ste sigurno mnogo puta viđali na internetu. Zanimljive su po tome što se prave od zemlje koja se dodaje u automobilske gume, a prilikom gradnje se dodaje i otpad u vidu aluminijumskih konzervi, flaša (koje daju onaj zanimljivi momenat prelamanja svetla), zbog

čega Majkl ima nadimak The garbage warrior. Martina opisuju kao zagovornika radikalne održivosti, a njegove kuće možete tražiti i pod terminom „pasivne solarne kuće“.

17

Barefoot social architecture

Evo završavam sa zemljanim arhitektama, obećavam. Iza profila @barefootsocialarchitecture je fantastična priča o jednoj ženi, prvoj pakistanskoj arhitektkinji Jasmin Lari koja se tokom karijere bavila uglavnom grandioznim, modernim, pre svega komercijalnim projektima, a onda se nakon penzionisanja 2000. godine posvetila humanitarnom radu i izgradnji objekata za lokalnu zajednicu od lokalnih, lako dostupnih, prirodnih materijala. Nakon zemljotresa u Kašmiru 2005. godine, Lari i jena fondacija su izgradili najveći svetski pokret održivog stanovanja za klimatske izbeglice. Oslanjajući se na lokalne materijale i tradicionalne tehnike, Lari je osmislila jeftinu, održivu metodu izgradnje klimatski otpornih domova, zgrada i sanitarnih objekata za one koji su pogođeni klimatskom nepravdom. Za dodatnu inspiraciju i više informacija o projektima koje ova fondacija sprovodi možete pogledati i Jutjub kanal Yasmeen Lari’s Zero Carbon Channel.

18 april
foto: Wikimedia commons

Flaux - Flower Metter

Cveće jeste prelepo, ali ono nažalost ima izuzetno kratak životni vek (naravno ako pričamo o rezanom cveću, a pričamo). Milioni cvetova se svakodnevno sade, biraju, seku

i transportuju širom sveta, spremni da nekog obraduju ili ulepšaju

prostor pre nego što završe svoj životni put na deponijama. Procene kažu da gotovo 40% komercijalno

uzgajanog cveća završi na otpadu i pre nego što stignu u ruke potrošača.

Irene Purasachit je inovativna dizajnerka koja je uspela da ovaj (otpadni) materijal pretvori u nešto lepo i korisno i tako je nastao Flaux

- inovativni tekstilni materijal koji proizlazi iz istraživačkog projekta nazvanog „Flower Matter”.

Flaux sadrži latice cveća kao glavni sastojak i pigment, pa nije potrebno dodavati veštačke boje, ulja ili aditive kako bismo dobili materijal nalik na kožu. Prednost ovog materijala, je ta što je potpuno prirodan, kompostabilan, reciklabilan i ne sadrži mikroplastiku. I da bi nastao, nijedna životinja nije morala stradati. Za sada je i dalje u procesu istraživanja, ali ova bio-koža bi mogla da nađe veliku primenu u tekstilnoj industriji. Irene je sa ovim projektom ušla u top 5 finalista u kategoriji „Oblikovanje cirkularnog industrijskog ekosistema i podrška razmišljanju o životnom ciklusu” za nagradu European Bauhaus Rising Stars.

19
foto: Irene Purasachit

Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

Fotografije: Andrea Anić Dokmanović

PLEZIRr I TU AL

Andrea Anić Dokmanović

O životu u skladu sa prirodom, osluškivanju sebe i svojih potreba, divljim i lekovitim biljkama, odnosno njihovoj upotrebi u ishrani, lečenju, izradi kozmetike i bojenju tkanina razgovarala sam sa Andreom Anić Dokmanović, inženjerkom tekstilne tehnologije i modnom dizajnerkom, osnivačicom slow fashion brenda Andrea Anić Profound Apparel i Lj(eko) studia pod okriljem kojeg nastaju komadi odeće koji su ručno bojeni prirodnim pigmentima.

Buđenje s prvim zracima sunca uz jogu, doručak uz tihu muziku, ispijanje omiljenog čaja uvek u isto vreme, priprema zdravih obroka, čitanje u određenom delu stana, opuštanje uz filmsko veče ili utakmicu s društvom, topla

kupka, sve su ovo rituali koji boje naše dane i čine da se osećamo sigurno i prijatno. U trenucima povećanog stresa i kriza psiholozi nam savetuju da ako već spoljašnji svet ne možemo kontrolisati, dobro je negovati svoje dnevne rutine i rituale koji dovode do toga da se dobro osećamo i izazivaju nam prijatna osećanja.

Kako započinješ dan?

Uglavnom me prije alarma oko pola 6 ujutro budi moj mačak Ben, zatim kuham kavu koju pijem na putu do posla. Vikendom čim otvorim oči izlazim van u dvorište, a ljeti dan započinjem ispijanjem kave ispod jabuke u dvorištu ili na svojoj maloj terasi.

21

Na šta pomisliš kad čuješ reč plezir?

Na zadovoljstvo, ugađanje, uživanciju i mačke. Ne znam tko više uživa od njih. (smeh)

Na koji način brineš o svom zdravlju i kako se uzemljuješ?

Uzemljujem se u prirodi. Za mene nema boljeg načina. Pogotovo kada odlazim na svoje najdraže jezero ili u šumu gdje mi se obično sve razbistri.

Trudim se jesti ono što mi odgovara, a znam se poticati i raznim izazovima. Nedavno sam na blogu pisala što sam jela sa medvjeđim lukom (srijemuš) kroz 14 dana. Također se trudim vježbati barem dva puta tjedno što nekada i ne uspijem, a kada sam neraspoložena onda najčešće odem trčati. Cijelo ljeto skačem po livadama, berem biljke, pričam s njima, pjevam, grlim drveća i tako se osjećam najzdravije.

Na tvom Instagram profilu, a od nedavno i blogu, čitaoci mogu da pronađu različite tutorijale i ideje za upotrebu biljaka za čajeve, macera-

te, kremice, poslastice, džemove ali i bojenje raznih tkanina. Kako i kad si počela da koristiš biljke na sve ove načine? Od malena sam uvijek nešto radila, pomagala mami i baki. Najčešće je trebalo miješati pekmez da ne izgori, prati voće, guliti jabuke. Eh, kako je to djetetu nezanimljivo i dosadno, a sad mi, kao odrasloj ženi, nema ništa draže. Biljke i čajevi su oduvijek prisutni u mojoj obitelji, a nešto više otkada je tata obolio. Ja sam tada bila tinejdžer i živjela u učeničkom domu pa mi je mama slala čajeve, masti i tinkture što se nastavilo i na fakultetu. Prije tri godine sam se sa suprugom doselila na selo i automatski počela apsolutno sve raditi s biljkama. Priroda me povukla. Tekstil mi je struka pa mi je intuitivno došlo da istražujem prirodno bojadisanje, a kada sam otkrila koliko je jednostavno napraviti kremu za lice, nisam je više kupila. Također izrađujem sapune tako da ni gelove za tuširanje više ne kupujem. Uživam u izradi, u svakom procesu, valjda sam rođena takva, volim raditi i stvarati rukama i to cijeli život usavršavam. Za

22 april

mene je to jedan predivan krug u kojem se biljke druže na razne načine, priroda kreira, a ja pomažem.

Čemu te je rad s biljkama naučio?

Naučila sam koliko je život predivan kada ga pojednostaviš. Biljke su me naučile da mi je bolje ne očekivati puno, opustiti se, pratiti ritam prirode. Učim se ponašati i živjeti u skladu s godišnjim dobima, biti puuuuuno strpljivija, čak se više i odmoriti, a i priznati si kada pretjeram. Rad s biljkama mi pomaže da se češće pitam kako sam, da se preispitujem, da uvijek postoji nešto lijepo koliko god se situacija ili okolina činila

ružnom. Zapravo, ono što mi je najljepše kod druženja s biljkama je da se uvijek osjećam kao djevojčica koja svaki puta dobije neki poklon iznenađenja.

Biljke me baš potiču da njegujem svoje unutarnje dijete.

Koje sve biljne pripravke izrađuješ i za šta ih koristiš?

Izrađujem sve što mi treba kako bih si olakšala kakvu bol ili tegobu, a i uživala u korištenju darova prirode. U posljednje vrijeme mi jako pomaže tinktura gaveza koju umasiravam kad se leđa ukoče ili kad me zabole, zaista nema

bolje biljke za to. Tinkturu stolisnika ko-

23

ristim kod bolne menstruacije, tinkturu korijena koprive umasiravam u vlasište. Razne masti, meleme i kreme od nevena, kantariona, gaveza...Kako mi dođe i kako mi biljke te sezone budu dostupne. Cijelo ljeto skupljam biljke za čajeve koje ispijam tijekom cijele godine do iduće sezone. Uvijek imam suhe mente, bazge, lista koprive, stolisnika, plućnjaka, matičnjaka, končare, aronije...Živim u biljnom luksuzu i zbog toga se smatram počašćenom od prirode i sretnom što mogu koristiti sve što raste oko mene.

Priroda oko nas se budi, i konačno posle zime imamo priliku da prošetamo livadom, šumom i parkom i uživamo u novom ciklusu. Koje biljke iz lokalnog

okruženja koje sada stasavaju bi nam preporučila, za ispijanje čaja, pripremu kolačića, krema i losiona, prirodno bojenje tkanina?

Nedavno sam napravila salatu od lista maslačka, medvjeđeg luka i cvjetova ljubičice i jaglaca. Nevjerojatno prefino, pogotovo kada naiđeš na ljubičicu pa te iznenadi okusom. List maslačka obavezno jesti u salati, a mlada kopri-

va je sada savršena za sve, od variva do čaja. Čaj se može raditi i sa svježom koprivom samo doza treba biti barem tri puta veća od suhe. Kopriva daje i zelenkastu boju na tkaninama, ali meni nije privlačna u toj svrsi iz razloga što je puno treba ubrati te ju radije sušim za čaj. Sa čajem koprive se može i ispirati kosa, a od nje radim i regenerator, pisala sam na svom blogu recept. Listovi trputca ili bokvice se sada pojavljuju i daju predivan otisak na tkanini, a odlični su u sirupu koji se može pripremiti za kašalj i dišne tegobe, pa čak i rižoto. Nećete pogriješiti ako uberete mlade listove maslačka, bokvice, koprive pa skuhate dva-tri krompira, mrkve i luka, začinite i ubacite svježe divlje bilje na kraju te štapnim mikserom sjedinite u juhu. Zdrava i fina juha spremna za čas s biljkama iz dvorišta. Za bojadisanje sada trenutno nemam puno izbora jer se tek sve budi. Čekam nestrpljivo da izlista hrast, a eventualno ako skupite mlade grane vrbe ili breze, s njima možete bojadisati. Ako jedete avokado, košticu i koru također možete koristiti za bojadisanje, baš pripremam blog post na tu temu.

24 april

Na svom profilu si nedavno objavila

poziv za saradnju sa ljudima koji bi želeli da nauče kako da obnove neki stari odevni predmet uz pomoć biljaka, malo mašte i malo više umešnosti za mašinom. Kakav je odziv, i kako si ti zamislila ta druženja?

Druženja sam zamislila kao radionicu gdje će svatko donijeti neki svoj dragi odjevni predmet koji više ne koristi, a zajedno ćemo ga s bojama iz prirode, s biljkama obnoviti. Naravno, predmet mora biti bijel ili prljavo bijel, od 100% prirodne tkanine, ako je zamrljan mrljama koje se ne mogu oprati, to je isto super jer će to sve prirodne boje prekriti. Prva grupa se odmah popunila, a ograničila sam na mali broj polaznika kako bi nam bilo ugodnije i kvalitetnije raditi. Dogovorila sam i gostovanja u raznim mjestima što mi je super, voljela bih da se ta radionica pretvori u putujuću pa da idem svugdje i donosim prirodu sa sobom. Obožavam održavati radionice, uvijek bude zabavno, kreativno i zadovoljstvo mi je gledati lica koja se tako divno čude rezultatima. Kada je mala grupa onda obično skuham čaj ili

pripremim svoj popularni botanički gin tonic, pričamo o biljkama, puno se smijemo, učimo i uživamo.

ram s drugim ekološkim i organskim materijalima poput Pinatexa koji se dobiva od lista ananasa.

Šta se trenutno zbiva u tvom Lj(eko) studiu?

Trenutno radim na novom ciklusu koji će se zvati Art (Lj)eko zbog super uzoraka koje dobivam s biljkama i prirodnim pigmentima. Kako sam potrošila sve zimske zalihe biljaka za bojadisanje, ohrabrila sam se probati dugo željene prirodne pigmente koji su mi u mojoj oklini nedostupni. Tako da sam po prvi puta radila s indigom i košenilom te dobila predivne uzorke. Katalog s novim predmetima ide prvo na newsletter mojim najdražim fanovima, a potom na web shop koji gradim u sklopu bloga. Imam velike želje za moj još mali, ali velikog srca, (Lj)eko studio pa sada brainstormam i prioritiziram sljedeće korake. Izrada predmeta je dosta zahtjevna jer se trudim tekstil iskoristiti do maksimuma kako bih napravila što manje otpada. Najčešće radim s odbačenim pamukom koji potom kombini-

Koji je tvoj omiljeni dnevni ritual?

Kada pijem čaj iz ručno rađene keramičke šalice. Obožavam ručno rađenu

keramiku i imam predivnu kolekciju šalica od predivnih umjetnika i ti trenutci ispijanja čaja su nešto najdivnije. Čaj od

biljke koju sam ubrala, u šalici koju je netko stvorio svojim rukama - neprocjenjivo.

Koje su to aktivnosti koje nisu u korelaciji sa tvojim poslom, ali za koje ćeš uvek naći vremena jer ti donose radost?

Volim odvojiti vrijeme kako bih naučila nešto novo. Nedavno sam završila

edukaciju za izradu papira od biljaka, i još jednu o ručnom uvezivanju knjiga.

Privlače me razni zanati i vještine pa si udovoljavam učeći. Također se bavim

jednim adrenalinskim hobijem za koji smo osnovali i udrugu što zahtjeva česta putovanja i cjelodnevne boravke u

26 april

prirodi, a za to uvijek nađem vremena.

Koja je tvoja omiljena „hrana“ za duh/ telo/um?

Priroda. Da li zvuči kao klišej zaista mi nije bitno, ali u prirodi sebe čuješ ako dobro poslušaš i opereš uši. (smeh) U prirodi se ne ignoriram, u prirodi se suočavam sa sobom, družim se, pričam, pjevam, grlim drveća i zahvaljujem što sam dio toga.

Na koji način se nosiš sa lošim raspoloženjem, tugom i strahovima?

Kada sam loše raspoložena onda se moram kretati. Ostaviti sve što radim i promijeniti okolinu. Sjesti ispod drveta, prošetati se, trčati, uraditi radnju koju inače u tom trenutku ne bih. Tuge puštam da budu tu jer trebaju, to je dio života, pustim ih da odrade što trebaju jer me uvijek nečemu nauče i donesu nove spoznaje. Ne držim se dugo za njih, postane to praksa s vremenom. Strahove pretvaram u vjetrove koji me guraju, to me poduzetništvo naučilo.

Kome se obraćaš kada nisi „sva svoja“?

Sebi, uvijek sam svoja pa i kad nisam. Tu i tamo mojim mačkama, ali oni uvijek osjete moju vibru pa dođu kada znaju da trebaju.

Na koji način nagrađuješ sebe?

U posljednje vrijeme masažama, a poklonila sam si i dugo željenu edukaciju.

Početkom godine sam odredila rečenicu koja glasi „Briga za sebe“ tako da sam ovu godinu zaista najviše tome i posvetila. Nekada uspijem više, nekada manje, ali ta mi je rečenica uvijek u kutku mozga, kopka me i podsjeća da se ne zaboravim češće staviti na prvo mjesto.

Preporuči nam dobru knjigu/pesmu/ film/seriju/podkast/newsleter/blog?

Knjiga „Big magic“ od Elizabeth Gilbert me nedavno oduševila, filmove i serije gledam prema raspoloženju, sad me trenutno vuku svi iz djetinjstva pa sam tako nedavno pogledala seriju „Život na sjeveru“. Od filmova sam u fazi Hobita i Gospodara prstenova pa vam nemam nešto posebno za preporučiti, teško me oduševljavaju filmovi u zadnje vrijeme. U zadnje vrijeme slušam dva podcasta:

O poduzetništvu koji vodi genijalna Tea

Zavacki i Snaga bilja, to je Youtube kanal Momčila Antonijevića. Blog ću vam preporučiti svoj, jer sam ga tek pokrenula i jako sam ponosna kako sam to sve sama odradila. Pjesmu dijelim s vama isto svoju, nisam pjesnik, ali me priroda ponekad inspirira pa često po povratku iz svojih

šetnji nastanu stihovi u glavi.

28 april

Ako ti ikada netko kaže

da si samo kap u moru,

pitaj ga

da li je ikada

dočekao budan zoru.

Da li je osjetio

do srži svoje biće

dok je gledao sunce

kako polako sviće.

Pitaj ga

da li je ikada ostavio trag.

Pitaj ga, ali budi blag.

Uopće nije bitno

ako smo nekome samo kap, jer kap po kap

i eto slap,

eto struje koja miče brda

I zato se ne obaziri

na ono što govore srca tvrda.

30 april
Andrea Anić Dokmanović

Podeli sa nama jedan svoj san kome ćeš u ovoj godini dati krila?

Moj san već leti, ali mu treba jači vjetar pa sam spremna dobro zasukati rukave. Završavam s jednim razdobljem života i bacam se u novo, neistraženo i uzbudljivo.

31

Umetnost

Zvjezdana
Piše:
Gvozdenović @stella_iron
Fetish Series, Iowa, Whitney Museum of American Art, New York, © The Estate of Ana Mendieta Collection, LLC Image from Yagul 1973, © The Estate of Ana Mendieta Collection, LLC

Kada danas kontempliramo o odgovorima na krupne globalne problematike, bile one ljudska prava ili osiromašivanje tla, često nismo svjesni da one nisu isključivi produkt naše današnjice. Bili to tihi protesti ili oni koji su se poput lančane reakcije širili planetom, ujedinjavajući zemlje u nezadovoljstvu i žudnjom za promjenama, rijetko koja decenija istakla se kao ona koju danas znamo pod „lude šezdesete”. I zaista su bile lude, sa svim svojim dobrim i lošim stranama. Dok je dio planete ratovao i marširao pod idealima oslobođenja, drugi dio borio se na svoj, ništa manje vrijedan način - umjetnošću. Nezavisno od toga da li ste plesali uz Beatlese na radiju, hodali kroz jeku Woodstocka ili pripremali performans koji bi predstavljao bojkot aktuelne situacije, ti doprinosi „kontrakulturnoj” deceniji danas se smatraju istorijskim. Umjetnost je u različitim formama pronašla aktuelni odgovor na revolucije i promjene koje su se podjednako odigravale na bojištima i ulicama, bile one eho problematike civilnih, manjinskih, ženskih ili LGBT prava, anti-ratni, studentski, ekološki pokreti ili pitanje oslobođenja od formalnosti društva i buđenja seksualno-

sti. Svaka akcija je u određenoj mjeri mijenjala realnost tog doba, a samim tim i realnost kakvu danas poznajemo. Koegzistiranje i preplitanje savremene umjetnosti sa krupnim društvenim previranjima tog doba rezultiralo je u brojnim pokretima, stilovima i izražajnim sredstvima, tako najavivši novu eru umjetničke produkcije. Bile su potrebne kasne 60-te godine kako bi se čovjek počeo percipirati dijelom svijeta, a umjetnik prevazišao viđenje sebe kao izolovanog sistema. Mnoga su imena koja su svojim radom prevazišla granice one ustaljene, čisto estetske funkcije umjetnosti i ustupila mjesto smislenim akcijama u još težim godinama koje će uslijediti. Danas su ona sastavni dio opšte kulture, kao ništa manji borci u toj globalnoj bici. Ipak, jedan život i stvaralački tok decenijama je bio zasijenjen tragedijom koja ga je naglo i tragično prekinula.

Ovog Dana planete Zemlje (još jednoj tekovini 60-ih godina), vrijeme je reći nešto o Ani Mendieti - umjetnici koja je sebe dala zemlji u svim svojim, i njenim, obrisima.

33

Ana Mendieta (1948 - 1985), prepoznata po svojim performansima, skulpturama, foto, video i „earth-body” radovima, smatra se jednom od najuticajnijih kubansko-američkih umjetnica Ipostratnog perioda. Rođena u Havani u poznatoj i poštovanoj porodici, Ana sa 12 godina, zajedno uz sestru Raquelin, biva odvojena od svoje zemlje, porodice i života kakvog je kao dijete poznavala. Kao i 14,000 hiljada druge kubanske djece, Ana je bila žrtva političkih i društvenih prevrata u svojoj zemlji. U operaciji američke vlade i katoličkih dobrotvornih organizacija, poznate kao

Petar Pan, a iz straha od režima Fidela Castra, djeca 1961. godine bježe u Sjedinjene Američke Države. Sestre Mendieta su bile jedne od rijetkih koje su dobile mogućnost da ostanu zajedno u tom novom svijetu nepoznate kulture i jezika. Tek godinama kasnije dobiće priliku da se ponovo sastanu sa ostatkom porodice. Do tada će odrastanje provoditi u izbjegličkim kampovima, in-

stitucijama i hraniteljskim porodicama po Ajovi. U školama reforme, u koje su bile upisane, suočavale su se sa jezičnim preprekama i svakodnevnom diskriminacijom, što je samo produbljivalo osjećaj otuđenosti u njima. U toj

zemlji „Američkog sna”, imale su samo jedna drugu i rastuće interesovanje ka umjetnosti. Uprkos neprijatnostima, Ana je završila srednju školu i upisala Univerzitet Ajova, kao studentkinja

francuskog jezika na glavnom smjeru i umjetnosti na sporednom. Izbor će se ubrzo promijeniti i Ana će se fokusirati na umjetnost upisivanjem na inovativni kurs Intermedijalne umjetnosti Hansa

Bredera. Tada, pod uticajem avangardne zajednice i novih saznanja, uviđa da slikarstvo kojim se dominanto bavila nije dovoljno stvarno i da njim ne može postići ono čemu teži - djelima

čija magija dolazi iz unutrašnjosti. Te 1972. godine njeno stvaralaštvo se nepovratno mijenja i prerasta u različite forme performansa po kojima će biti prepoznata i mnogo kasnije.

U težnji da se što više približi stvarnosti, Ana počinje eksperimentisati sa sopstvenim tijelom i krvlju kao moćnim izražajnim sredstvom. Istovremeno je rastao njen interes ka spiritualizmu, religijskim i primitivnim ritualima, pogotovo kubanskoj Santerii čije elemente je inkorporirala. Iako je odgojena kao katolkinja, Ana je razvila interes za rituale Santerie, jedne od dominantnih kubanskih vjera

koja je imala dubok uticaj na njen rad u pogledu materijala i okruženja u kojem je stvarala. Santeria je sinteza

afro-kubanskih i katoličkih obilježja, kao i vlastitih jedinstvenih učenja i rituala. Upotreba Santerie u njenim radovima prvenstveno je proizašla iz potrebe da prevaziđe osjećaj otrgnutosti od domovine koji je pratio od djetinjstva i ponovo se duhovno poveže sa korijenima kroz umjetnost. U ovoj vjeri je pronašla odgovarajuće temelje lične i umjetničke filozofije, koja se bazirala na moćima zemlje i povezivanju prirodnog sa duhovnom sferom. Organske materije poput zemlje, vatre, perja i kamenja, a ponajviše krv (po strani bizarnost), u Santerii su otjelotvorenje životne sile i odatle nije začudna njihova zastupljenost i vitalna uloga u Mendietinoj umjetničkoj praksi. Jedna od njenih najranijih upotreba rituala

Santerie koja je pretočena u izvedbu

bila je njen performans Death of a Chicken (1972). To je jedino djelo u kojem Mendieta eksplicitno uključuje žrtvovanje životinje. Santeria je dopustila Mendieti da ujedini sve aspekte svoje umjetnosti: performans kroz ritual, duhovnost kroz prirodu i baštinu kroz Kubu.

Ana Mendieta © The Estate of Ana Mendieta Collection, LLC,Courtesy Galerie Lelong, New York
Untitled 1973,
Ana Mendieta, Bacayu (Esculturas Rupestres) [Light of Day (Rupestrian Sculptures)], 1981, black and white photograph, Courtesy Galerie Lelong, New York, © The Estate of Ana Mendieta Collection, LLC © The Estate of Ana Mendieta Collection, LLC

Ljeta 1971. Mendieta je napustila Ajovu kako bi sa studijskom grupom otputovala u Meksiko radi istraživanja. To putovanje biće prelomno za nju i nazivaće ga „povratkom izvoru”. Ono će ujedno biti i početak njene težnje ka, prema njenim riječima, vođenju „dijaloga između krajolika i ženskog tijela”. Upravo ovim razgovorima između umjetnice i zemlje ublažavaće bol rane odvojenosti od doma kojeg poistovjećuje sa univerzalnom, majčinskom utrobom iz koje je istrgnuta. Nakon povratka iz Meksika, uslijediće njen najplodniji stvaralački period koji se ogledao u seriji radova pod nazivom Siluetas. Ovaj korpus sastojaće se od preko 200 radova i ostaće lajtmotiv njenog kultnog stvaralaštva. Svaku od njenih „silueta” činili su obrisi Mendietinog tijela koja je ili fizički ležala na tlu i stapala se s okolnim elementima poput lišća i rastinja, ili je koristila svoje tijelo da napravi otisak u njemu, koji bi zatim fotografisala. Često je naglašavala ove obrise crvenim pigmentom, palje-

njem vatrom, kamenjem ili drugim autohtonim materijalima koji pripadaju području u kojima su siluete nastajale.

Serija je bila terapeutska za Mendietu, jer joj je omogućila da se ponovo pove-

že sa prirodom i osjeti ukorijenjenost u njoj. Veliki dio njenog rada realizovan je poput neke vrste obreda, osmišljenog da oponaša naizmjenične cikluse života, smrti, ženstvenosti i obnove.

Kada je započela seriju

Silueta, bila je jedna od mnogih koji su, kao odgovor na šezdesete godine, eksperimentisali sa land artom, body artom, performansom i videom/ fotografijom. Ipak, Mendieta je bila prva koja je kombinovala ove tehnike u nešto što je nazivala „earth-body” skulpturama.

Godine 1973. scenira performans pod nazivom Rape Scene, kao svojevrsni komentar na silovanje i ubistvo koleginice koje se odigralo na kampusu univerziteta, a koje je počinio drugi student. U trenutku performansa, za ubicom se i dalje aktivno tragalo. U izvedbi je Ana pozvala studente i profesore da joj

36 april
Silueta Series, Mexico, 1976 Photograph © The Estate of Ana Mendieta Collection, LLC, Courtesy Galerie Lelong, New York

se pridruže u njenom stanu. Po dolasku su se gledaoci suočili sa prizorom Mendiete, nage od struka prema dolje, umrljane krvlju, pognute i vezane za sto na isti način kao u ubistvu koje se stvarno odigralo. U tom položaju je ostala oko sat vremena, dok je potresena publika sjedjela oko nje i razgovarala o prizoru. Njeno vlastito tijelo bilo je predstavnik svih drugih tijela marginaliziranih polom ili rasom i iskorišteno je kao poziv na kontemplaciju o brutalnosti nasilja koje se dogodilo u njihovoj sredini, a kojem su svi svakodnevno izloženi i o kojem svjesno ćute. Upotreba tijela i krvi omogućila joj je da što stvarnije pristupi temama koje su je sve više okupirale: nasilje nad ženama i manjinama, pitanja identiteta, rodne fluidnosti i kulturalne marginalizacijesve ono čemu je godinama bila i sama izložena, sada je našlo svoje umjetničko ostvarenje.

„Za mene je krucijalno da budem dio svih mojih umjetničkih djela. Kao rezul-

tat moje participacije, moja vizija postaje realnost i dio mog iskustva”, rekla je ona. Nakon diplomiranja se seli u Njujork, gdje upoznaje značajna imena tog doba, pogotovo umjetnice iz feminističkih krugova. U jednoj od tadašnjih feminističkih galerija upoznaje i svog budućeg supruga, cijenjenog umjetnika minimalizma Carla Andrea. Iako je određeno vrijeme izlagala sa umjetnicama feminizma, ubrzo je zaključila da je američki feminizam u tom trenutku predstavljao pokret bjelkinja srednje klase. Mendietina umjetnička produkcija jeste imala izraženu feminističku crtu, ali se u njoj zalagala za inkluzivniji pokret od onog već postojećeg. Nastojala je izbjeći etiketiranje i svrstavanje u bilo koju grupu kojoj bi je javnost pripojila, bila ona umjetnička ili socio-politička. Nije se smatrala ni umjetnicom performansa, ni feminizma, ni land art-a, uprkos svim poveznicama. Svrstati se značilo bi pristati na tradicije

37
Body tracks 1974, © The Estate of Ana Mendieta Collection, LLC

utemeljene na ugnjetavanju. Još od djetinjstva imala je priliku osjetiti neprijateljstvo „civilizovanog” svijeta i prebroditi njegove predrasude i netoleranciju. Njen otpor prema kategorizaciji dolazio je iz sasvim razumnog mjesta aktivnog protivljenja kolonijalizmu, eksploataciji i institucijama bilo koje vrste, te „bijelačkim pokretima”. Anino iskustvo uveliko je uticalo na njen život i rad i odražavalo je njene složene osjećaje vezane za još složeniji identitet koji je posjedovala.

U toku karijere stvarala je na područji-

ma SAD-a, Meksika, Italije i Kube, koju je nakon dugogodišnje odvojenosti dobila priliku posjetiti više puta kao turistički vodič. Iako se uspjela vratiti domovini, u svom umjetničkom stvaralaštvu nikada nije napustila teme poput nasilja, života, smrti, identiteta i pripadanja. Zemlja

je postala njen najbliži saradnik, pomažući joj da se pozicionira u ovom svijetu i kroz vezu sa pri-

rodom osjeti cijelom. Seriju Siluetas koju je započela ranije u životu nastavila je proširivati na lokalitetima za koje se vezivala. Otiskivanjem sopstvenog tijela u podloge poput pijeska, zemlje, snijega, leda i kamenja, prepuštala se ciklusima prirode da mijenjaju i brišu linije njenog postojanja. Prepuštajući im se, prihvatala ih je u životu, smrti i ponovnom rođenju koje ti ciklusi slave.

Jedan od najljepših primjera ove prakse je ujedno i jedan od njenih najpoznatijih radova - Imagen de Yagul (1973).

U njemu je Ana zabilježena kako leži u grobnici Zapoteka, tijela prekrivenog bijelim cvijećem. Jedva vidljiva, cvijeće izgleda kao da raste iz nje. Ovim činom

38 april
Ana Mendieta, Rape, © The Estate of Ana Mendieta Collection, LLC_ courtesy Galerie Lelong, New York and Paris

ona postaje beživotno tijelo, ali i mjesto velike plodnosti i ljepote. Od 1978. siluetama pridružuje i seriju radova koju su činile apstraktne, spiritualne forme urezane u kamenu, glini ili napravljene od pijeska. Njihov zajednički naziv je Esculturas Rupestres i nastajale su na lokalitetima u okolini Havane, na mjestima nekadašnjih prehispanskih naroda. Svaka figura posvećena je nekoj od

ženskih božanstava njihovih kultura, kao što su Iyare (majka), Maroya (mjesec) i Guanaroca (prva žena).

Kratki život Ane Mendiete i njen umjet-

nički put može se posmatrati kao priča o rastrzanosti i traženju sebe. Veći dio

svog života istraživala je upravo tu bol kroz svoj multidisciplinaran rad i pokušavala je pomiriti se sa njom. Težila je potisnuti lagodnost življenja ljudi i njenu nonšalantnost na načine koji

bi ih otrgnuli i potaknuli da se povežu jedni sa drugima i shvate da smo pred Majkom Zemljom svi jednaki - i svi smo jedno. Svojom umjetnošću željela je probiti slojeve ukorijenjenih uvjerenja o razlikama u mnogim sferama uključujući pol, rasu i pripadnost bilo koje vrste, tražeći od nas da otvorimo oči pred pošastima predrasuda, nasilja i nepravdi i suprotstavimo im se. Postala je doživotna zagovornica marginalizovanih i umanjenih i veliki dio sebe ulagala je u napor da se drugost prizna, a ono što je drugačije poveže u cjelinu. Upravo tema nasilja ostaće nepovratno vezana za njeno ime, a umjetnost u kojoj je prihvatala i dobre i loše strane života na zemlji (i u njoj) postaće predskazanje njenog kraja.

Ana Mendieta preminula je 8. septembra 1985. godine u Njujorku, kada je pala sa 34. sprata zgrade u kojoj je živjela sa suprugom. Imala je 37 godina.

39
Blood and Feathers, 1974, © The Estate of Ana Mendieta Collection, LLC

Neposredno prije pada, sa njom je u prostoriji bio njen suprug koji je i pozvao hitne službe, navodeći da je izvršila samoubistvo zbog svađe o tome ko je od njih dvoje poznatiji u umjetničkom svijetu. Po dolasku službi, pronađen je izgrebanog lica, a komšije su mogle posvjedočiti svađi i uzvicima Ane Mendiete u sekundama prije pada. Carl Andre je zbog svoje ugledne umjetničke karijere i podrške moćnika oslobođen svih optužbi, uprkos dokazima. Na suđenju su kao potkrijepljenje teorije o Aninom „samoubistvu” priložene fotografije njenih umjetničkih radova koje su trebale ukazivati na njenu navodnu suicidalnost i depresiju. Ipak, njeni radovi su uvijek slavili čudesnu moć života, a ne tragični čin umiranja.

I decenijama nakon je javna propraćenost njene smrti zasijenjivala njen umjetnički i, na kraju dana, životni opus. Ipak, posmatrati njene radove

kroz prizmu njene smrti bila bi greška i neizmjerna šteta. Sa vremena na vrijeme, javljaju se figure koje žele ostaviti svoje obrise u svemu, sposobne da pomire naše postojanje sa cjelinom čiji smo neizostavan dio - Ana Mendieta je jedna od njih. Prilikom jedne od posjeta Kubi, Ana je zapisala:

Daleko od Anine Kube i vremenom i prostorom, vjerujem da zemlja govori svima nama.

40 april
Krajnje je vrijeme oslušnuti je.
41
Ana Mendieta, Body Tracks, 1974, still from super-8mm film transferred to high-definition digital media, colour, silent, Courtesy Galerie Lelong, New York, © The Estate of Ana Mendieta Collection Silueta Series, Iowa, 1977 Photograph © The Estate of Ana Mendieta Collection, LLC,Courtesy Galerie Lelong, New York Ana Mendieta, Tree of life, 1976. colour photograph, Courtesy Galerie Lelong, New York, © The Estate of Ana Mendieta Collection Totem Grove, 1985, © The Estate of Ana Mendieta Collection, LLC

Intervju: Irina Markić

@hasanaginica_

Fotografije:

Privatna arhiva

Umetnost

Razmišljala sam neko vreme kako da oblikujem uvod za ovako iscrpan intervju, i smislila sam da to izgleda ovako: ovog meseca imali smo priliku da se fokusiramo na zemljane - stanovnike planete Zemlje. Razgovarala sam sa jednim izuzetnim zemljaninom – osnivačem i umetničkim direktorom projekta Nature & Art. Ovaj zemljanin se bavi teorijom umetnosti, piše kritike i eseje, imao je bezbroj samostalnih izložbi, voli prirodu i stvara umetnička dela pod otvorenim nebom. Njegovo platno nikada nije prazno. Na njemu je uvek slika napravljena od svetlosti, a njegova boja predstavlja energiju u kretanju.

Ovo je Đorđe Stanojević – stanovnik zemlje, umetnik i njen poštovalac.

A ovo je razgovor na zemlji, o zemlji.

S obzirom na to da je centralna tema našeg broja održivost, priroda i očuvanje zemlje – moje prvo pitanje bi bilo (kao što možete da pretpostavite) kako je došlo do ideje okupljanja umetnika u okviru međunarodnog projekta Nature & Art?

Svaka umetnost nastaje iz neminovne potrebe. A ta potreba našeg vremena je povezivanje savremenog čoveka sa prirodom. Umetnici su se okupili oko ideje da umetničke procese povežu sa prirodnim procesima, i da putem umetnosti, čoveka povežu sa njegovim izvorom, sa prirodom.

Ako polazimo od pretpostavke da umetnost podrazumeva različite tehnike, forme i različite vidove izražavanja – na koji način ovo mikrookru-

ženje ujedinjuje umetnike? Drugim rečima – šta bi bio ujedinjujući faktor projekta Nature & Art?

U ovom kontekstu, tehnike, forme i vidovi izražavanja nisu važni. Najvažnija je namera, kako u umetnosti, tako i u životu. Ona ujedinjuje sve umetnike ovog koncepta. Namera ovog mikrookruženja je da prirodni proces, putem umetnosti, vratimo u svakodnevni životni proces savremenog čoveka. Da ga podsetimo ko je, odakle je došao i gde se vraća.

43

Koje materijale koristite iz prirode za stvaranje dela? Istakli ste jednom prilikom da se boja pravi sama – na koji način sami pravite boje, ili – kako izgleda taj proces u kojem „dozvoljavate“ prirodi da samostalno stvara paletu boja?

Kada sam se vratio u prirodu, pre četrnaest godina, poneo sam mnogo gotovih, industrijskih boja sa namerom da ih iskoristim. Naprosto, nije se dalo.

Taj krajolik Osečine, u Zapadnoj Srbiji, zahtevao je svoje materijale izražavanja. Zato sam počeo da pravim boje od zemlje i prirodnih medijuma.

Nastavio sam sa tom praksom i uvođenjem pigmenata koje nabavljam u celom svetu. Izbor pigmenta i medijuma zavisi od energije tog dana i određenog prostora. Mahom boje pravim u velikim količinama, i one same za sebe postaju rad. Boja je čista energija.

Nakon toga, postavljam platno u horizontalni položaj ispod otvorenog neba. Ono nikada nije prazno. Na njemu se uvek nalazi slika napravljena od svetlosti. Boju postavljam prateći tu energiju svetlosti. Nastaje čarolija.

Moram da istaknem jedan interesantan podatak iz vaše biografije – pre nego što ste se vratili u svoje rodno mesto i pronašli utemeljenje u prirodi, radili ste u domenu advertajzinga u Leo Burnettu. Za potrebe teksta, istakla bih da je prelomni trenutak u vašem životu bio taj, svima poznati, „burn out“. Na koji način je taj vid „sagorevanja“ bio neophodan i ključan za vas, i na koji način vam je pomogao da „pobegnete“ iz uloge „dizajniranog umetnika“ i vratite se svom izvorištu?

Samo se srcem može videti. Ono se veoma često buni i mi to zanemarujemo. „Burn out” nastaje kada radimo stvari koje su hitne, a nisu bitne. Zapravo ne znamo što ih radimo. Verovatno samo iz nekog našeg straha.

Biće se bori protiv kompromisa. Želi da se realizuje. Godinama sam bio u multimediji, advertajzingu i dizajnu. Poprilično sam uspešno radio taj posao, ali sam znao da je to kompromis koji će se u jednom trenutku raspasti.

Tako se i desilo. Raspao sam se. Nisam imao kuda do da se vratim na početak. Na izvorište odakle sve teče, gde je sve

44 april

jasno. Formirao sam atelje u prirodi gde sam se igrao kao dete. Taj svet, koji smo mi videli kao deca u dolini reke Jadar, je moj svet i njega slikam. To je jedina pesma koju ja mogu pevati. Kada je pevam, znam da je istina i da sam na pravom mestu, u pravo vreme. Da toga nemam bio bih u potpunosti izgubljen.

I sami ste istakli da smatrate da se čovek pretvorio u pravu tehnološku životinju i udaljio od svog primarnog instinkta, potrebe i neophodnosti. Da li biste mogli da kažete koji je recept danas (vaš recept ili radije metoda) - kako čoveka vratiti suštini njegovog bića?

Čovek mora da se izdvoji iz histerične sociološke realnosti u kojoj živi, na bilo koji način. To je izmišljena realnost čija osnova je čovekov ogroman strah od prolaznosti i smrti. Sociološka realnost je simulirana realnost i ona se vaja medijima. U njoj je čovek uvek u neskladu, jer nikada nije dovoljan u sopstvenoj alavosti.

Paralelno sa sociološkom realnosti, postoji prirodna realnost. Ona je zapravo naša jedina realnost o kojoj se ne govori. U toj realnosti mi smo deo bića. Kao

45

pupoljci nastajemo, cvetamo i nestajemo. I svi smo delovi jednote bića.

Ovo će zvučati mnogima kao filozofiranje ili apstrakcija, ali, hteli-ne hteli, to je naša jedina realnost. Baš u onom trenutku kada čovek uspe da se sjedini sa prirodom i bićem, on se oseća dobro. On stiče „okeansko osećanje” pripadnosti celini. Ima izvesnost celine. Sve ostalo je anksiozna neizvesnost.

Kako to postići? Svako za sebe mora pronaći metod, kako ume i zna. Za mene je čin slikanja spona između te dve toliko različite realnosti.

46 april

Šta ekologija predstavlja za jednog umetnika? Kako ona danas utiče na umetnike i kako je umetnik doživljava?

Veoma često govorim da definicija ekologije danas je formirana od strane uobraženog i bahatog čoveka. On smatra da je on gospodar prirode i da je treba zaštititi. To je nonsens jer će se priroda regenerisati za hiljadu ili milion godina samo što čoveka više neće biti.

U jednom od svojih intervjua za Radio Beograd 2, istakli ste da smatrate da se umetnik rađa, a ne stvara, te da profesor u tom smislu samo potpomaže u oslobađanju i shvatanju onoga što je izvorište za nečije stvaralaštvo. Može li postojati samo jedno izvorište za umetnika, i koje je bilo vaše?

Ekologija je zaštita čoveka od čovekove bahatosti i uobrazilje da je gospodar sveta. Ekologija treba da preispita racionalistički način mišljenja koji je čoveka sveo na čistu računicu. Oduzeo mu je sve najvažnije dimenzije bića. Osiromašio ga i doveo do ivice ambisa. Njegov duhovni prostor je sve tešnji i tešnji.

Misao čovekova danas je najveće zagađenje. A prednost umetnosti je ta da ona uvek preispituje ljudsku misao i nudi alternative svom vremenu. Umetnost proširuje racionalnu misao na ostale nivoe bića. Deluje blagotvorno i isceljujuće.

Zamislite ovaj svet bez umetnosti? Na šta bi ličio?

Smatram da umetnik zna da je umetnik. Kao što grm zna da je grm, a hrast zna da je hrast. On se rađa sa tom neminovnom potrebom. Može je gušiti, ali je to pogubno za njega. Umetnik stvara ne zato što želi, nego zato što mora.

Indijanci kažu da sve na svetu ima svoju pesmu. Ona se može iščitati u samom početku. Samo u poreklu se može otkriti svrha. Zato je važno da se vratimo na izvor. Da znamo odakle potičemo.

Jedina vrednost umetnika je njegova originalnost. Samo iskrenost je može realizovati. Profesor na akademiji treba da uživa u otkrivanju novih svetova koji se svakoga dana rađaju sa novim studentima, a ne da nameće torturu svojih mrtvih principa.

47

Kao što potok ima samo jedan izvor, tako je i sa čovekom. Ja sam šljiva Požegača i nosim sve karakteristike prostora sa koga sam potekao. On me u potpunosti determiniše. To je moja lična karta.

U pojedinim intervjuima istakli ste da da je vaš pristup u umetnosti oblikovala sama zemlja koju istovremeno shvatate kao materiju i kao metaforu, kao medijum i kao subjekt. Na koji način zemlja kao materija može poslužiti za direktnu intervenciju na platnu?

Na vašem veb-sajtu istaknuto je da je, između ostalog, projekat Nature & Art kolektivno, konceptualno umetničko delo. U današnjem savremenom svetu – u kojem je fokus na željama i htenjima pojedinaca, da li je kolektivno stvaralaštvo revolucija ili vraćanje umetnika onom što je izvorno? Na nešto što je već postojalo, pa je prevaziđeno? Ili je samo zaboravljeno i zanemareno?

Zemlja nije boja, ona jeste. Kao što zlato, nije boja, ono jeste. Boja, po sebi, ne predstavlja nešto drugo, već ona jeste energija u kretanju. Život sam.

Imali smo sreću da je još sredinom XIX veka fotografija preuzela funkciju dokumentarizma iz vizuelne umetnosti i oslobodila je. Vizuelna umetnost je dobila slobodu da sama sebe izražava, kao muzika ili poezija.

Mi možemo biti srećni jedino ako živimo i radimo za kolektiv, jer je čovek kolektivno biće. Vreme u kojem živimo nosi ogromnu pandemiju sebičnosti. U toj patologiji čovek se zatvara od bića i postaje sve prazniji i prazniji.

Samo u kontaktu možemo naći sadržaj.

U kontaktu sa prirodom, sa ljudima i sa umetnošću. Jedino tako. Zato se platforma Nature & Art bazira isključivo na dijalogu.

Kada slušamo određenu muzičku kompoziciju, nikada se ne pitamo šta ona znači. Ona nas „radi” ili ne svojim sopstvenim jezikom. Zamislite violinu koja imitira zvuk vetra! Koliko bi to jadno bilo za taj savršeni instrument. Koliko bi bio inferioran. Ali kada violina povlačenjem strune preko gudala „rađa” vetar svojim jezikom, nastaje muzika.

48 april

Zemlja, kao materija, pulsira. Ona ne predstavlja nešto drugo. Ona jeste i zrači onom energijom koju je umetnik u nju utkao.

Prilikom otvaranja izložbe „Ritam prirode” 2018. godine istakli ste da „živimo betonsku kulturu koja formira naš betonski mozak", šta ste pod time mislili? Ako možemo da kažemo da je beton materijal koji se u osnovi spravlja od šljunka, peska, vode i aditiva (dakle zemlje) - da li „betonska kultura” zapravo proistekla iz zemlje?

Znači li to da smo je pogrešno upotrebljavali ili pogrešno doživeli? Ili ništa od navedenog?

Drevni čovek sebe nije mogao zamisliti van jedinstva prirode. Još u dalekoj

istoriji, potreba čoveka za izvesnošću počela formirati civilizaciju u kojoj mi živimo danas. Potreba za izvesnošću je potpuno suprotna prirodnom stanju stvari, gde se neizvesnost podrazumeva. I sada mi živimo potpuni apsurd, gde želimo veštački napraviti osećaj kontrole i izvesnosti u prirodi čiji je princip potpuno suprotan.

Prihvatanjem neizvesnosti, mi prihvatamo život. Neizvesnost prirode u našim mozgovima stvara uvek nove sinapse koje od nas prave kreativna bića, otvorena za igru i otvorena ka životu.

Beton nas odvaja od ovog principa. Odvaja nas od toka, od dodira sa prirodom i mogućnosti kreacije. Mi mislimo da nešto kontrolišemo, a zapravo venemo.

Đorđe Stanojević je rođen 29. marta 1974. godine u Osečini. Vanredni profesor je na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu. Osnivač i umetnički direktor projekta Nature & Art. Bavi se teorijom umetnosti, piše kritiku i eseje. Završio je osnovne, magistarske i doktorske studije na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Dobitnik je brojnih nagrada u zemlji i inostranstvu: 2019. Akvizicija National Art Museum of China (NAMOC), Peking; 2018. Akvizicija Wiener Stadtische kolekcije; 2014. Akvizicija Muzeja Zepter; 2007. Nagrada za najbolji vizuelni identitet Srbije; 2000. Nagrada na IV jugoslovenskom bijenalu mladih umetnika.

50 april
51

Umetnost

Tekst i fotografije:

Vladislava Milovanović

@in_love_with_artandfashion

Sve što nam je priroda podarila, od smene godišnjih doba, mogućnosti da uživamo u duginim bojama, svetlosti i tami, Suncu i Mesecu, da svedočimo rađanju leptira do azurno plavog neba, morskih talasa, vetra u krošnjama i retkog cveća, oduvek je bilo velika inspiracija piscima, likovnim umetnicima, pesnicima, muzičarima koji su prirodu u svojim delima bojili svojim emocijama, senzibilitetom i pogledom na svet. Zbog toga možemo reći da sve što su darovi prirode, poput smene godišnjih doba ili dana i noći, ne oblikuje samo naš spoljašnji, već i naš unutrašnji svet. Uz Šopenovo „Proleće” i pogled na nestvarne pejzaže Mirjane Mihać, činjenica da je samo promena konstantna može nam najednom postati prijatna ili makar, neopterećujuća.

Ulje na platnu „Od mora cveće” Maria Maskarelija za čas nas može „odvesti” do naše omiljene obale. Gledajući skulpture Mire Sandić može nam se učiniti da čujemo poznati cvrkut ptica ili zvuk šume. Ukoliko naučimo da s njom komuniciramo, od prirode možemo toliko toga saznati, upiti i naučiti o sebi. Bilo da stvaramo umetnička dela inspirisana njom ili samo uživamo u njima dopuštajući sebi trenutke lagane dokolice, čuda Zemlje neprestano pokušavaju da uspostave komunikaciju sa nama. Budimo zato blagonakloni prema svemu što na ovom svetu osim nas postoji i ne zaboravimo da „ništa čovek na ovom svetu ne može izgubiti što mu jedno proleće ne bi moglo nadoknaditi”.

53

Kada pogledamo bilo koju sliku Mirjane

Koke Mihać najednom ćemo pomisliti da smo se odista našli u nekakvoj

„zemlji čuda”, ne uvek nalik Alisinoj, jer ako svet oko sebe dobro posmatramo, neke od ovih pejzaža možemo ugledati u bilo kom prolećnom danu. Rođena je 1924. u Zavidovićima, a 1942. se upisuje na slikarski odsek Akademije likovnih umetnosti u Beogradu, da bi na trećoj godini prešla na grafiku. Akademiju, kao i specijalni tečaj u klasi profesora Mihaila Petrova završava 1949. i iste godine postaje jedna od prvih asistentkinja ove visokoobrazovne ustanove. Učestvovala je na zajedničkim izložbama grupe „Samostalni”, izložbama „ULUS-a”, Oktobarskog salona, Jugoslovenskom trijenalu i izložbama koje su predstavljale i promovisale jugoslovensku umetnost

u inostranstvu. Izlagala je grafike na Venecijanskom Bijenalu 1954.

Međutim, važnije od svih izložbi i brojnih priznanja, svakako su osećanja koja

njene slike i danas bude u nama. „Predeo, dan noć” odiše punoćom života; onog koji se, kao i kod nas, tako i u prirodi, dešava u različitim ciklusima. Večito kretanje, uspinjanje i silaženje, različite nijanse svetlosti i tame oko nas i u nama.

Iako nekada okarakterisano kao intimističko, njeno stvaralaštvo pre je u duhu simbolizma, metamorfoze čoveka i sveta sagledavala služeći se simbolima iz prirode. „Mirjana Koka Mihać stvorila je svoj svet romantizma. A zašto zemlja čuda? U njenim delima se pojavljuje Beli

Antić Letnja noć
Danica
Mira Sandić Mladost
54 april
Mario Maskareli Od mora cveće

zec, a svi znamo da je beli zec Alisu odveo u zemlju čuda, dok je Mirjana Koka

Mihać nama ostavila svoju zemlju čuda

koju možda ne treba toliko istraživati, već u njoj uživati kao svojevrsnom osećanju”. (odlomak iz testa Branka Kuki-

ća, Vreme)

Pripadnica najstarije generacije jugoslovenskih slikara, Danica Antić rođena je 1910. godine u Beogradu. Imala je

izuzetnu čast i sreću da joj profesorka u gimnaziji bude istaknuta slikarka Zora

Petrović zahvaljujući kojoj je Danica po-

želela da se otisne put slikarstva. Sledeći profesor joj je bio takođe velikan

srpske umetnosti, Jovan Bijelić. Posle

tri godine provedene u njegovom ate-

ljeu, Danica postaje student prve generacije studenata Likovne akademije u Beogradu u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića. Dugo je radila kao likovni pedagog, ali najveći deo svog života stvarala je kao slobodan umetnik.

Njeni živopisni pejzaži, „plešući” na granici impresionizma i fovizma, uvek nam govore mnogo više od onoga što na prvi pogled možemo videti. Njena poznatija ulja na platnu kao što su „Letnja noć”, „Grm” ili „Krošnja”, sadrže brojne aluzije na različite oblike života svih živih bića koja nastanjuju našu veličanstvenu planetu, ali i sve ono što ona sama kreira, a što će se obnavljati iznova, bez obzira na propadljivost naših tela.

Mira Sandić Ko ubija mog goluba Sava Sandić Veverica
55
Mira Sandić Sedeća figura sa buketom

Gotovo čitav stvaralački život vajarke Mire Sandić posvećen je mladosti kao

osnovnoj likovnoj, estetskoj i emotivnoj preokupaciji, što se na neki način može „pročitati” iz svake njene skulpture.

Najveći deo života stvarala je u svom ateljeu na Senjaku, zajedno za suprugom, takođe vajarom, Savom Sandićem. Baveći se keramikom, tapiserijom i izradom medaljona i plaketa, jednako intenzivno u svoja dela unosi vedrinu i teskobu, mada uvek sa nadom.

su uprkos katastrofalnim razaranjima verovale u ponovno stvaranje, u procvat, u životne cikluse, u proleće. Njena dela odišu dahom ponovnog rađanja i istinske vere.

Cetinjski slikar i grafičar Mario Maskareli ostavio je obiman stvaralački opus koji odiše vedrim bojama, specifičnim plavetnilom, izmaštanim svetovima koje ako imamo dovoljno sreće možemo ponekad na kratko videti u snovima.

Skulpture kao što su „Ko ubija mog goluba”, „Vepar”, „Sedeća figura sa buketom”, „Bizon”, „Mladost” ili tapiserije „Uspavanka za belu pticu” i „Cvet” ukazuju na to da je Mira od onih umetnica posleratne umetničke generacije koje

Svoje detinjstvo i rodni kraj nosio je sa sobom, mada je govorio da Boka, iako njegov zavičaj, postaje njegova stvarnost tek kada je bio daleko od nje, kada se otisnuo u neki novi svet gde su se samo sećanja na nju oslikavala na njegovim platnima. Iako je akademsko ob-

56 april
Mira Sandić Vepar Ksenija Divjak Ofelija i Hamlet i duh njegovog oca Mario Maskareli Plavo cveće

razovanje nesumnjivo uticalo na njegovu umetničku zrelost, Mario u jednom

intervjuu ističe da je letnje semestre na Akademiji, zapravo najmanje provodio na Akademiji, a najviše u prirodi:

prenosi se na jednu snažnu ličnost koja kreira nov svet u kome čovek ima smisla

da boravi i Mario Maskareli je već ostvario jedan takav svet. Mi danas imamo plavetnilo koje je samo Mariovo plavetnilo, imamo cvetove koji su samo njegovi cvetovi, koji ne niču nigde u prirodi i kojih nema ni u jednom drugom slikarstvu...

Arheolog Dragoslav Srejović (RTS planeta) o liku i delu Maria Maskarelija, rekao je: Lični šarm Maria Maskarelija i čar njegovog slikarstva veliki su i izuzetni. Imao sam čast i sreću da posmatram Maria dok slika, još češće dok crta i uvek sam imao utisak da prisustvujem jednom čudesnom zbivanju, jednoj vrsti rituala, u kome se sve menja i stvara nešto novo. Menjao se i slikarov lik i njegov pogled, i njegova ruka, i tada se na belom papiru ili platnu dešavalo čudo gde su počeli da niču cvetovi koje nikada do tad nisam video i likovi koje nisam video nikada pre. Shvatio sam da ovaj svet koji nam je dat slučajem, taj svet ni približno ne zadovoljava ljudske potrebe i kolektivno nezadovoljstvo tim svetom

Imala sam sreću da budem u Nici baš kada je priređena izložba koja predstavlja dijalog slikara Anri Matisa i Dejvida Hoknija, što je bio i prvi put da se susretnem sa njegovim stvaralaštvom. Zanimljivo saznanje bilo je da je Hokni tokom karantina zbog pandemije, vreme provodio u svojoj bašti u Normandiji gde je na Ajpedu slikao prirodu u cvatu; drveće, cveće, oblake, odakle je svetu poručio „ne mogu nam ukinuti proleće”. Bio je privučen rascvetalim drvećem jabuke, trešnje, šljive i kruške. Period karantina, iako za većinu vrlo izazovan, nesumnjivo je bio retka prilika da se sretnemo sa sobom i da kasnije više počnemo da cenimo vreme koje možemo da provedemo povezani sa prirodom, što je ovaj umetnik prepoznao i izuzetno verno, a opet nesvakidašnje, uneo u svoje stvaralaštvo.

...bliže mi je bilo Sunce, bliže mi je bila trava i neki mali cvetić nego svi profesorski pokušaji da me nečemu nauče...”
57

Pored slikarstva, Hokni se uspešno bavi i fotografijom, ali sam ističe da fotoaparat često nema tu moć da „uhvati” ono što može slikarska četkica u direktnom susretu sa prirodom, a njegove naizgled jednostavne slike buđenja proleća u cveću i drveću, zapravo su specifičan osvrt na intimna zapažanja

koja kamera nekada nije u stanju da snimi:

Sigurno je svima poznato koliko je Nadežda Petrović, kako na svojim slikama, tako i fotografijama gajila istinsku privrženost prema zemlji, realnom prikazivanju sela, ljudi koji tamo žive i živopisnih pejzaža koji se u gradskim sredinama, naročito danas, ne sreću često. Slikala je prirodu i njene predele onako kako ih je videla, nastojeći da umetnost približi svim slojevima društva. Ako pogledamo njene pejzaže, zapazićemo bitnu razliku u odnosu na njene portrete, a to je da koristi svetlije tonove boja pomešane sa belom i razbeljenim tonovima plave, crvene, šafran i zelene, kao na slici „Srbija”.

Nadežda je slikala običaje i način života na selu, posebno rad žena u polju, prikazivala je ljude i mesta onakvima kakvi zaista jesu. Kada danas pogledamo slike ove borkinje sa magičnim potezom četkice na kojima je dokumentovala život u selima tadašnje Srbije, shvatimo da imamo nasleđe na koje bi trebalo da budemo ponosni.

„Priroda nema ravne linije. Ne sledi pravila perspektive.
Ona je oslobođena ljudskih pravila. Samo jedno drvo mi šalje beskonačno mnogo tema. Svaki bledi cvet, svaki zaokret grane je jedinstven.
Crtanje prirode je čista avantura. Natera nas da vidimo stvari. Zbog toga je fotografija problem. Sa fotoaparatom se sve to gubi.”
58 april

Ravničarski slikari Sava Šumanović

i Milan Konjović takođe gaje ljubav prema pejzažu. Šumanovića je proleće posebno inspirisalo, pa je ovom godišnjem dobu u sremskom krajoliku posvetio cikluse slika.

Atmosferu radosti ponovnog rađanja dočarao je koloritom i njemu svojstvenim čistim belim svetlom. Nebo je kao umiveno, a raskošne krošnje poput razigranih oblaka plove pred našim očima.

Većinu motiva za svoje pejzaže Konjović je uzimao iz rodne Bačke i svog Sombora.

Govorio je:

je čudo. I uvek je zagonetka. Da nije tako davno bih prestao da slikam.

Beskrajno je i neuhvatljivo kao ravnica. Misliš-tamo

negde je kraj, a horizont se uvek pomera...”

Srpska slikarka koja je iz Zagreba 1941. došla u Beograd, Ksenija Divjak , diplomirala je 1949. na Akademiji umetnosti i bila član „Beogradske grupe” i „Lade”. Njen specifični pikturalni osećaj do izražaja najviše dolazi na njenim atlantskim i mediteranskim pejzažima koje je slikala na brojnim putovanjima po Grčkoj, Francuskoj i Španiji.

Slično kao kod Maskarelija, likove, ali i pejzaže Ksenije Divjak možemo sresti samo na njenim slikama i u njenom slikarstvu. More najčešće slika kao plimu i penu, tematizujući zapravo jedinstvo u sudaru; jedinstvo u sudaru pene i stenja, plime i stenja, magle i klanca, belog i crnog, svetlog i tamnog. I kada nam u prirodi deluje da je sve u neskladu, zapravo je sve u savršenom skladu. Za nju su govorili da predele slika kao da ih ne gleda, već sanja.

„Slikarstvo
59

Piše: Katarina Đošan @eutanazija8

Foto: privatna arhiva Katarina Đošan

Ekologija
foto: saint signora

Interesovanje za ručno rađeni papir poraslo je od devedesetih godina naovamo i na Zapadu. Na Dalekom Istoku tradicija pravljenja ručno rađenog papira ima dugu istoriju, i sačuvala je svoje mesto i nakon industrijalizacije.

Visokokvalitetni papir rađen ručno u Japanu (washi), ili Koreji (hanji), počeo je da se, isto tako ručno i starinski, pomoću sita za papir, proizvodi i drugdje u svijetu, ali se i dalje koristi sporadično, i u umjetničke svrhe. Taj papir, mada vrhunski proizvod, nije dobijen recikliranjem, već direktno od drveta, kako se oduvijek tradicionalno i pravio. Na Zapadu pak vlada rastuće interesovanje za eksperimente u toj oblasti, te se za pravljenje papira koristi ne samo već upotrebljavani i odbačeni papir, već i ostaci hrane, ljuske, pijesak, niti konca i tako dalje. Upravo to što tradicija ručno rađenog papira na Zapadu nije u toj mjeri i na taj način postajala, dalo je prostora stvaraocima da eksperimentišu i odaberu pristup koji im odgovara, kao i načine dalje obrade i upotrebe. Neke zanatlije, umjetnici, (i ljudi koji

stvaraju iz hobija) bave se samo reciklažom, neki isključivo upotrebom ostataka voća i povrća i drugih dostupnih biljaka, a neki kombinuju ta dva pravca. Nisam naišla ni na jednu knjigu koja se bavi pravljenjem isključivo recikliranog papira, naišla sam na par dobrih knjiga koje govore o proizvodnji papira od biljaka dostupnih svima, od kojih su meni bile najzanimljivije Plant Fibers for Papermaking autorke Lilian A. Bell (1992), i Papermaking with Garden Plants and Common Weeds autorke Helen Hiebert (2006). Naročito mi je bilo zanimljivo to što postoje čitavi vodiči na internetu o pravljenju papira od invazivnih biljaka, što je jako zanimljiv koncept, budući da se invazivne biljke inače posmatraju kao potpuno beskorisne i bespotrebne. Internet nudi beskraj izvora za upoznavanje sa recikliranim papirom u homemade i handmade opciji, a naročito preporučujem sajt paperslurry. com, i tekst „Here’s How to Make Handmade Paper from Recycled Materials”, koji je zapravo detaljan a opet sasvim jasan korak-po-korak stručan tekst na tu temu, pisan za početnike.

61

U svijetu trenutno postoji više udruženja koja povezuju zanatlije koji se bave ručno rađenim papirom, bilo recikliranim ili ne, a isto tako i međunarodno priznatih časopisa na tu temu. Časopis Hand Papermaking , na primjer, izdaje tematske brojeve dva puta godišnje, gdje razni autori prečešljavaju teme i ideje vezane za ručno rađen papir, a među koricama časopisa nalaze i originalni ručno rađeni papiri koje su autori prilagali tom broju, što ga čini jako uzbudljivom lektirom za ljubitelje papira. Koncept ručno rađenog papira je tako uzbudljiv, posebno u zapadnjačkom kontekstu, jer mu pridajemo značenje umjetnosti: pravi se u ograničenim serijama, nijedan papir nije isti, rađeni su svjesno i promišljeno, čak većina ručno-rađenog papira nije ni namijenjena za dalju upotrebu. Radi se, dakle, o jednom art pokretu, gdje je pulpa od koje tek treba da nastane papir

sredstvo stvaranja umjetničkog djela i njegov konstitutivni element, srž istovremeno. Papir se, u ovoj struji proizvodnje handmade papira, ne koristi kao sredstvo za dalje stvaranje, već je umjetnički proizvod po sebi. S tim što se, moram odmah napomenuti, ne misli na umjetnost galerija i muzeja, veliku

62 april
foto: softly studio foto: gatherie creative foto: softly studio

umjetnost na koju smo navikli (mada se i handmade papir često izlaže u galerijama), nego na ličnu, lokalnu, a opet globalnu umjetnost – jer je stvaraju ljudi širom svijeta, često umreženi zahvaljujući novim vidovima komunikacije, i neopterećeni pritiscima izlaganja, neopterećeni veličinom predmeta, ničim sem kvalitetom (istočnjačka potreba) i umjetničkim izrazom (zapadnjačka opsesija), dakle, stvaraju živu i savremenu umjetnost.

I u pregledima umjetnosti savremena se umjetnost definiše tako, na liniji lokalno – globalno, lično i malo – opšte i veliko, i, naravno, tangira ona pitanja koja tangiraju sve nas u savremenom trenutku – pitanje rodnih uloga (zašto na Zapadu većinski žene prave papir ručno?), pitanje pripadanja, pitanja ekološke odgovornosti, preuzimanje odgovornosti za život kakav postoji oko nas. Sa druge strane, i ljudi koji se bave proizvodnjom ručnog, recikliranog papira ali u komercijalne svrhe, podjednako obavljaju važan posao, u pravom smislu zanatski, kvalitetan i bitan, jer omogućavaju drugim ljudima da nastave njihovu ideju, te daju primjer širokim masama ljudi (jer je u poslednje vrije-

63
foto: share studios foto: idyll paper foto: sarah kirsten

me nastala pomama za svim stvarima nastalim ručno), i pokazuju da stvaralaštvo, ne mora da počne od čistog, bijelog papira, već i od malo iskrzanog papira, malo obojenog, sa ponekim neravninama, sa autentičnošću od početka do kraja. Ljudi koji proizvode papir često se nakon toga okušaju i u pravljenju notesa, čestitki i umjetničkih knjiga za koje postoji sve veće interesovanje. Na Instagramu stranica @areyoubookenough svaki mjesec postavlja novu temu za izazov kreativcima koji se bave papirom, i knjigovezačkim poduhvatima, amaterski ili profesionalno, čime podržava, širi i povezuje rastuću grupu entuzijasta, zanatlija i umjetnika koji se bave ručno rađenim papirom, papirnim predmetima i knjigama. Želja da se bude dio promjene ogromna je, i širi se među ljudima, sporo ali sigurno. Naišla sam na par ljudi sa naših prostora koji se bave proizvodnjom recikliranog papira, u komercijalne svrhe, recimo djevojka koja stoji iza brenda @anko.ant

koja je skoro otvorila radnju na Novom

Beogradu i proizvodi ručno rađene notese i slično, a drži i radionice pravljenja

recikliranog papira. Djevojka iza brenda

@callisija neke od svojih kaligrafskih radova stvara i na ručno rađenom recikli-

ranom papiru. Humanitarno udruženje

„Naša kuća“ @udruzenjenasakuca proizvodi reciklirani papir od paklica cigareta, koji izrađuju djeca sa smetnjama u razvoju i na taj način zarađuju. Nadam se da će ubuduće biti više ovakvih inicijativa, i da će se stvoriti mreža ljudi koji se bave recikliranjem, odnosno pravljenjem kvalitetnog, unikatnog, ručno rađenog papira za razne potrebe.

Moje iskustvo u pravljenju papira

i savjeti

Počela sam da pravim ručno rađeni reciklirani papir i papir od ostataka biljaka marta 2022. godine, i rekla bih da sam još nova u tom polju, ali da sam ipak odmakla od početne etape. Na ideju sam došla iznenada, ni sama ne znam kako, u onim danima umora oko bebe koja još nije bila napunila godinu dana. Bila mi je potrebna nekakva lična preokupacija, nešto samo moje, i novo, i uprkos umoru krenula sam da čitam i eksperimentišem istovremeno, što se pokazalo kao dobra metoda.

Za početak, internet stranica koju sam već pomenula, Paperslurry, a onda tutorijali na Jutjubu, a uporedo, sitno

isjeckan papir, karton-ambalaža iz Ikee i jedna velika žuta papirna salveta, koju je beba zgužvala a nije upotrebljena, koja mi je dobro došla zbog boje. Znala sam sledeće, i eto prvog savjeta: koristiti samo obični upijajući papir i karton, nikako sjajne i masne papire i kartone, zbog nemogućnosti razlaganja. Dakle, upropašćene salvete, ispisan papir koji više nije potreban, obične kartonske kutije, kartonska pakovanja za jaja (koja su se odlično pokazala jer ih kod nas uvijek ima na stanju, a često su u bojama, pa nema potrebe da se dodaje još boje), dnevne novine, mada sam njih zaobilazila, jer em ih ne kupujemo, em su zbog štampe jako kisele, što utiče na kvalitet dobijenog papira.

Dakle, isječen materijal, za početak koliko da ispuni pola ili malo više od pola blendera, pa natopljeno u vodu neko vrijeme tako da blender bude pun, koliko – zavisi od strpljenja; ukoliko materijal nema nikakvu boju, boja može da se doda, ali ja to nisam praktikovala (kasnije sam, kad sam se uhodala, pravila i dodavala prirodne boje) i izblendati. U tom međupotezu smo napravili i sito za papir, koje, moram da priznam, ne bih znala napraviti sama, iako na tuto-

65
bagrem komad tkanine biljke

rijalima djeluje jednostavno. U suštini, dva rama za slike A4 formata, na jedan ram se zakači sitna (u našem slučaju plastična) mrežica čitavom površinom otvora, a druga služi kao graničnik za pulpu u procesu „prosejavanja“ vode. U široku posudu, ne previše plitku, sipati vodu, potom izblendani vodom natopljeni papir prethodno pripremljen, i onda, najljepši dio, zatalasati rukama vodu tako da se pulpa ravnomijerno raširi u posudu, i potopiti sito, mrežasti ram odozdo, šuplji prisloniti čvrsto uz njega, i njihanjem ramova zahvatati vodu sa pulpom naprijed i nazad, pa podići sadržaj i pustiti da se ocijedi.

Ima nešto čarobno u tom talasanju vode i potezima kupljenja pulpe, ravnomjernog raspoređivanja, vraćanja u vodu ako nisam zadovoljna, i ponovo. Osjećaj je kao da si dio neke prastare tradicije, kao da obavljaš neki ritual, da prolaziš inicijaciju u društvo zanatlija, ljudi od papira i drveta i zemlje. Eto, tako je jednostavno počelo moje putovanje u svijet recikliranog papira, da me čak i prvo neuspješno „preslikavanje“ papira na podlogu gdje treba da se osuši nije u sreći omelo. Jer kad se talasanje i cijeđenje završi, sklanja se ram odozgo, i

slijedi prislanjanje dobijenog papira na ravnu površinu, na upijajući materijal, platno ili dasku. Višak vode se, sa druge strane mreže, pokupi sunđerom, pa se ram odiže da bi papir ostao sam, da se suši. Ali ući u štos da se to uradi u jednom potezu i bez mnogo muke, ponekad nije lako, naročito kada se dodaju razni drugi organski dodaci u papir; zapravo je najjednostavnije napraviti

„obični“ reciklirani papir, od korištenog papira i kartona.

Mene je interesovalo da probam i nešto drugo i više, pa sam opskrbljena literaturom i sa ono malo slobodnog vremena što sam imala na raspolaganju, uspjela svašta nešto da napravim. Za početak, još jedan savjet, a to je vođenje neke vrste dnevnika papira – isječak papira, kratak naziv, i negdje napomena o načinu na koji je papir napravljen, ukratko (papir ili karton, dodaci ili ne, boja ova ili ona). Mene je, ponekad, to dosta ohrabrivalo, jer dođu dani kada papir nikako da ispadne kako treba, ili prođe mnogo vremena da ništa ne stigneš uraditi, a ti mali isječci rada i truda, lijepi po sebi, učine da se osjetiš bolje i sigurnije.

66 april
67 uzorci

Shvatila sam kroz rad da je reciklirani papir bez dodataka zapravo dosta slab, da upija mnogo vode, i da nije tako pogodan za dalju obradu, ukoliko je to cilj (ja nisam znala i, i dalje ne znam šta je meni cilj). Jednostavan je za pravljenje, ali za crtanje, bojenje, a posebno akvarel, nije dovoljno čvrst. Sledeća etapa bila je isprobavanje premaza i lijepka koji bi išli u papir da ga ojačaju. Probala sam prvo premaz bjelancem ili kuvanim kukuruznim skrobom – za moj ukus, papir je postajao previše krut, a onaj papir sa premazom od bjelanca

čak je i pucao, iako je olovka bila bolje

vidljiva. Dodavanje kuvanog pa ohlađenog kukuruznog skroba u natopljen

papir, pa blendanje zajedno sa njim, pokazala se kao ponajbolja opcija. Dodavala sam otprilike jednu čašu skroba na jednu srednju posudu za blender punu natopljenog papira u vodi, tako da sam morala miksati u dva navrata.

Dobijenu smjesu, koja je bila nešto gušća, sipala sam u vodu i koristila sito kao i uobičajeno, ali je zbog gustine vodi trebalo nešto više vremena da se ocijedi prije preslikavanja papira. Međutim, papir je bio čvršći, pogodan za razne tehnike rada, a proces i dalje re-

lativno jednostavan. Tako da sam poslije uvijek imala skuvan skrob u frižideru i dodavala po potrebi u pulpu (nikako bez blendanja, jer se stvaraju grudvice – mada je i to jednom prilikom dalo zanimljive rezultate). Sledeće što sam isprobavala jeste da koristim dvije pulpe istovremeno, dvije boje, tako što talasajući površinu vode i zahvatajući iz posude jednu razređenu pulpu, preko sipam drugu, u pokretu; to je bio zanimljiv eksperiment, i uspješan, rekla bih, jer su „slike“ koje sam dobijala ličile na talase, ili oblake, ili nekakvu apstraktnu umjetnost, koja mi se dopadala.

Taj proces rada, a koji sam već spominjala, zove se slikanje pulpom, i proces je koji se završava prije nego što se papir osuši. To oblikovanje više liči stvaranju skulpturalnog djela, nego bojenju plohe, koja se u procesu da dorađivati do zadovoljavajućeg finalnog proizvoda. Pomalo je i lutrija, bar za početnike poput mene, pa su radovi ponekad ispadali sjajni, a ponekad su išli na dalje recikliranje. Slično tome je i sjeckanje i dodavanje suvog papira u mokru pulpu koja se cijedi na mreži rama, samo je proces mnogo lakše pratiti i ispravlja-

68 april

ti u hodu. Dalji korak je bio dodavanje grančica, cvijeća, i lišća u mokru pulpu, proces koji je, takođe, nekad bio više a nekad manje uspješan.

Generalno, bilo je tu dosta problema sa bojom, jer su pojedini cvjetovi ostavljali ljubičaste ili žute tragove na papiru, u zavisnosti od biljaka i kiselosti papira. Kada se pravi papir sa biljem, potrebno je u procesu cijeđenja više pulpe, odnosno da se pravi deblji papir, da bi masa bila jedinstvena, u suprotnom grančice i slično mogu ispadati i lomiti se u papiru. Takođe, taj papir nije pogodan za dalju obradu, ali je, ako uspije, zaista lijep po sebi.

Kada papir nije imao boju (papir koji se reciklira je bio neutralnih boja, ili sivi karton), papiriće za reciklažu sam dodavala prethodno skuvanoj boji, u mom slučaju, najviše sam kuvala kore avokada, koru cvekle, luka, ili dodavala malo kurkume. I ta boja, to jest konačan ishod, varirao je u zavisnosti od dužine kuvanja, starosti kore, i kiselosti papira. Tako je kora avokada nekad davala roze boju, nekad boju breskve, nekad braon.

69

Na nekom sajtu o prirodnom bojenju materijala sam pročitala da se boja pojačava uz pomoć premazivanja papira biljnim, recimo sojinim mlijekom, ali to važi za finalan proizvod. Gotov papir se premaže sojinim mlijekom u tankom sloju, a nakon sušenja se potapa u pripremljenu prirodnu boju, koja se zaista dobro primi, ali je, zbog stalnog vlaženja i sušenja, papir na kraju nekako krut, pogužvan, i ja nisam bila zadovoljna. U suštini, prirodne boje dodate u pulpu, ili odabir boja materijala za reciklažu (još jedan savjet: papir za reciklažu odvajati po bojama, baš zbog toga), bili su najbolja opcija.

Među poslednjim eksperimentima su bili papiri načinjeni od dodataka drugih organskih i neorganskih materija, ili sasvim načinjeni od, recimo, stabla ili kore neke biljke. Jedan jedini uspjeli papir, od ostataka stabljike blitve, naročito mi je drag. Kuvala sam stabljike nakon što sam iskoristila listove za ručak, sa malo sode bikarbone, nekih sat i po vremena, i nakon toga izblendala, pa dodala u vodu, cijedila na situ, i preslikala na pamučnu podlogu. Sito se jako teško odvajalo od pulpe, pa je papir bio

sav iskrzan, ali ipak divan, jer em sam iskoristila nešto što inače bacam, em je boja bila posebna, i utisak nekako kao da je papir živ.

Međutim, pošto je to zahtjevan proces, i traži dobro poznavanje šta se može kuvati, koliko, i sa čim (više o tome ima u pomenutim knjigama sa početka teksta), na kraju sam najčešće samo dodavala kuvane ili sušene kore svojim papirima da ih ojačam. Recimo, koru

banane sam sušila, pa suvu blendala i prah i niti koji su se dobijali dodavala pulpi; tekstura papira je bila jako zanimljiva, i bio je dosta jak, ali ne i pogodan za dalju obradu. Ostatke pirinča od ručka, bez ikakvog dodatka, samo bih blendala i dodavala u papir, a posebno pirinčanu vodu. To se pokazalo kao odlično, naročito pirinčana voda, jer je papir postajao i jak i elastičan u isto vrijeme. Doduše, pošto su u pitanju organske materije, vlaga je morala biti isključena po svaku cijenu, u procesu čuvanja papira. Ja ih čuvam ili u knjigama, što ih ujedno i presuje, ili pod većim komadom drveta ravne površine, u suvoj prostoriji.

70 april

Što se tiče upotrebe, od papira koje sam dobijala pravila sam male, jednostavne notese, neke listove sam voskirala da bih imala čvršće korice (vosak u komadima i vruća pegla preko papira koji voskiram, među listovima papira za pečenje), a neke sjekla u manje formate i od njih pravila čestitke za drage ljude, za razne prigode. Poneki je papir po sebi bio tako dobar, da bih ga uramila, ali generalno, najljepši osjećaj mi je bio da ih vidim sve na gomili, proizvod mojih ruku, spoj tradicije i novih ideja, novih potreba.

U poslednje vrijeme slabije stižem da stvaram, ali i dalje me malo šta opušta kao taj trenutak, u samoći, za praznim stolom: ram u vodu, mućkanje, talasanje, izranjanje, čekanje. Pravim nešto od nečega što bi bilo bačeno. Dajem život nečemu, a zauzvrat, dobijam osjećaj životnosti, prolazi mi kroz ruke, i vraća se sebi izmijenjeno.

71
bagrem voskiran

Umetnost

Intervju:

Jelena Gvozden

@3oklagijice

Fotografije:

Ana Belanović je diplomirana ekonomistkinja, koja se nakon deset godina bavljenja marketingom opredelila za nešto transparentnije i s više boja –umetnost na staklu.

Koje umetnosti su obeležile tvoje odrastanje?

Kao dete, volela sam mnogo da crtam, da se igram s glinom, da je oblikujem i bojim, a kasnije sam pravila lampe od papira i drveta.

Dočaravanje unutrašnje energije skrivenih tokova stakla postiže bojama i formom. Oslikavajući staklo jarkim i vedrim nijansama uspeva da pobolj-

ša raspoloženje svetlošću koja prolazi kroz njega. Koristeći različite tehnike

oblikovanja stakla ostvaruje drugačiju ritmičnost formi. Posle samostalne umetničke izložbe predmeta i nakita od stakla, pod nazivom „Ples duše i stakla ”, otvara sopstveni izložbeni prostor u centru Beograda, Green door galeriju, čija smargd zelena vrata su otvorena za sve ljubitelje umetnosti – kako za one koji vole da je stvaraju, tako i za one koji u njoj uživaju isključivo kao posmatrači.

Na tvojim dekorativnim i upotrebnim predmetima, uočljiva je lepota obojenog stakla i prelivanje boja, različitost tekstura i refleksija koje se stvaraju u dodiru sa svetlošću. Šta te je privuklo staklu i kako si se edukovala?

Upravo prelamanje svetlosti kroz obojeno staklo i refleksija koja nastaje mi je privukla pažnju, probudila je moju strast i ljubav prema staklu. U početku sam oslikavala staklene čaše a onda sam naučila Tiffany tehniku. Najviše mi se dopada tehnika ’fuzija’. To je proces spajanja više slojeva stakla u peći na 800°C i oblikovanje na nešto nižoj temperaturi. Mnogo volim da se igram s različitim oblicima i bojama stakla.

73

Nažalost, kod nas ne postoji škola niti obuka za fuziju stakla, tako da sam kroz strane tutorijale i nebrojano mnogo pokušaja i grešaka, naučila kako da dobijem željene komade stakla. Imam želju da u nekom narednom periodu držim radionice za sve one koji bi voleli da rade sa staklom.

Šta je najzahtevnije tokom procesa

izrade a koji je momenat najdražesniji tokom rada?

Koliko staklo, kao materijal, trpi greške i dozvoljava metamorfozu ideje tokom procesa?

Staklo je zahtevan materijal i ne trpi greške. Staklo u procesu topljenja ili u procesu savijanja ume da bude nepredvidljivo. Neki put staklo dâ svoj doprinos i kreaciju, to dođe kao timski rad. Ume da me iznenadi, ili kada se najmanje nadam – da popuca u procesu topljenja. Staklo me je naučilo strpljenju i istrajnosti, a kroz greške sam najviše naučila i savladala ovu veštinu. Staklo podstiče moju kreativnost i težnju za stvaranjem novih neobičnih formi, koje kasnije iskoristim za lampu, činiju, skulpturu ili nakit.

Najzahtevniji deo tokom procesa jeste slaganje stakla u slojevima; treba preciznost i svaki delić stakla da bude čist – u protivnom, u procesu fuzije, doći će do pucanja stakla. Najdražesniji momenat je otvaranje peći posle procesa topljenja i hlađenja, kada iščekuješ 12 sati da se ohladi staklo i da vidiš kako je rad ispao.

Koje tehnike i vrste stakla koristiš i kako se one međusobno razlikuju?

Postoji veliki spektar različitih vrste stakla koja se razlikuju po proizvođačima i koeficijentima (ti koeficijenti su jako bitni u procesu fuzije).

Stakla raziličitih koeficijenata se ne mogu zajedno koristiti u procesu topljenja ali mogu kroz Tiffany tehniku (spajanje delova stakla sa bakarnom

74 april

folijom i kalajem). Postoji mnogo različitih vrsta stakla, divnih boja i tekstura, koja omogućavaju da se prave predivni unikatni radovi.

Koju ideju pokušavaš da ugraviraš u svoju umetnost?

Pokušavam da dodatno razvijem ambijentalnu rasvetu, da bih ljudima dočarala tu lepotu stakla i koliko može da oplemeni i utopli prostor. U jednom periodu života, živela sam kao podstanar i nisam mogla da menjam enterijer, ali uveče kada upalim moju lampu – tada nastaje magija i od jednog običnog prostora nastaje najprijatnije mesto za opuštanje.

Kako definišeš unikatno umetničko delo?

Umetničko delo mora da nosi energiju i dušu umetnika, da ima dubinu i poruku koju želi da prenese drugima.

75

U centru grada otvorila si izložbeni prostor Greendoor.art na čijem ulazu su smaragdno zelena vrata, nalik onima na ulazu zamka čarobnjaka iz Oza, u kojem oragnizuješ individualne i kolektivne izložbe. Obzirom da je teško naći prostor za izlaganje, pogotovo ljudima van umetničkih udruženja, pohvalila bih tvoju inicijativu i upitala: šta te je podstaklo?

Godinama sam želela da otvorim svoj umetnički prostor i da pokažem ljudima koliko je unikatno staklo interesantno i lepo, bilo da je nakit, činija, slika, ogledalo ili skulptura. Kada sam započinjala, nisam imala veliku podršku a

imala sam veliku želju da ostavim korporacijski posao i da se bavim onim za čime mi srce žudi. Upravo zbog toga, želim da podržim druge ljude i umetnike, da kroz kolektivne ili samostalne izložbe, pokažu svoju strast i ljubav i dobiju podršku koja im je potrebna.

Na koji način umetnost može biti ekološki osvešćena?

Umetnost daje mogućnost da odbačeni materijali, kroz ruke i nadahnuće umetnika, dobiju novi život i smisao i da postanu nešto lepo što može da ulepša ili oplemeni prostor.

76 april
77
Ekologija

Intervju: Teodora Kovrlija

@teodora_kovrlija

Fotografije: privatna arhiva

Kada spomenemo zemlju kao materijal, grnčarstvo je nešto što će nam uglavnom prvo pasti na pamet, iako je zemlja takođe i veoma kvalitetan materijal i neizostavno se koristi u tradicionalnoj metodi gradnje.

ZEMLJA

11000 GODINA

Česta je zabluda da se zemljom mogu graditi samo prizemni objekti, ili da je ona materijal siromašnih zemalja. Tome u prilog ide i činjenica da su prvi soliteri u svetu građeni zemljom, u gradu Šiban, u Jemenu. Zanimljivo je da su ove zgrade zidane ćerpičem i da postoji čak 500 kula koje su građene na 5 do 11 spratova, od kojih neke prelaze i 30 metara, a svaki sprat ima jedan ili dva stana. Takođe, deo kineskog zida građen je upravo od zemlje sistemom nabijanja zemlje.

Zemlja je najčešće korišćen materijal kada je reč o gradnji (koristi se širom sveta već duže od 11 000 godina) prevashodno zbog svoje dostupnosti. Procenjuje se da danas oko polovine populacije živi i radi u zemljanim građevinama. Objekti napravljeni od zemlje mogu se naći u mnogim delovima sveta, a tehnike i metode gradnje variraju zavisno od kulture, klimatskih i prirodnih uslova. Zemljani objekti su izuzetno trajni, oni poseduju dobru regulaciju vlažnosti, dobru zvučnu izolaciju, nisu toksični i alergeni, a takođe značajna stavka je i da su otporni na vatru, odnosno požar. Danas među najzastupljenijim tehnikama održive gradnje zemljom posebno se izdvajaju - izrada nepečenih zemljanih cigli, cob, nabijena zemlja, pleteni zid od grančica i gline, vreće od zemlje (earthship), zemljani podovi, kao i glineni malteri i završni slojevi.

80 april
SOLITERI OD ZEMLJE

Iako materijal dominantno korišćen u prošlosti, zemlja poslednjih godina doživljava renesansu i može se u neku ruku posmatrati i kao materijal budućnosti, zbog svojih

osobina koje je

čine održivim materijalom.

MATERIJAL BUDUĆNOSTI

Poslednjih godina, korišćenje zemlje u izgradnji postaje sve popularnije u ekološkim krugovima, kako u svetu tako i u našem okruženju. Kod nas pre svega zbog činjenice da u ruralnim sredinama imamo mnoštvo objekata koji su sagrađeni zemljom, a sa popularizacijom ideje povratka prirodi, mnogi se odlučuju da obnove i renoviraju postojeće kuće. Ovaj metod gradnje je relativno jeftin, jer je materijal besplatan i dostupan odmah na gradilištu, međutim, obnova kuća od zemlje

ili izgradnja novih objekata od zemlje zahteva mnogo više od dobre volje i entuzijazma. Bez konsultacija sa stručnjacima i bez angažovanja odgovarajućih, obučenih majstora i graditelja, nije pametno upuštati se u takav poduhvat.

Srećom, u našoj zemlji postoji

Centar za zemljanu arhitekturu u Mošorinu koji sa svojim timom

vodi Dragana Kojičić, arhitektkinja, specijalistkinja za zemljanu

arhitekturu i predsednica Kluba

finih zanata , gde možete steći

željeno znanje i/ili informisati se o gradnji zemljom od tima koji je ovladao, osim teorijskim i struč-

nim znanjem, tako i praksom

kroz rad sa lokalnom zemljom

na vlastitom imanju u proteklih

10 godina. U izdanju u kome govorimo o zemlji prirodno je bilo da pozovemo našu dragu prijateljicu Draganu, kako bismo razgovarale, između ostalog, o kursevima i radionicama koje organizuje, sertifikatima za majstore i majstorice koje od prošlog leta mogu da izdaju (ECVET) i fantastičnom festiva-

lu Lala Earth, koji nas očekuje i ovog leta u Mošorinu.

81

Zdravo Dragana, pre svega hajde da podsetimo čitaoce na razgovor koji smo vodile još 2017. godine kada si uveliko radila na obnovi vaše kuće od zemlje u Mošorinu, Centru za zemljanu arhitekturu i razvoju Kluba finih zanata. Možeš li da ispričaš našim čitaocima šta se sve lepo i zanimljivo događalo u proteklom periodu?

Pitanje me podstaklo da pročitam sve tekstove na blogu koje pišem kao „rekapitulaciju“ nakon završetka godine i da i sama proverim šta smo to zapravo radili. I čini se da smo bili prilično vredni, ne samo u Mošorinu, nego i na raznim drugim lokacijama. Ali, da se fokusiram samo na Mošorin: enterijer prizemlja je u funkciji (iako uvek ima nekog posla), potkrovlje je skoro gotovo; u međuvremenu smo napravili učionicu koja nam služi i kao trpezarija kad nas je mnogo; dodatni tuševi i toaleti; a imamo i par malih objekata: kućicu na drvetu i male zemljane kuće. Naravno, obnova kuća ne mora da traje kao u našem slučaju, ali je činjenica da gotovo sve radove radimo sami i sa velikim brojem volontera i/ili učesnika-početnika, ali to jeste naš cilj – da se i oni uključe u konkretne radove. Sa

druge strane, malterisanje potkrovlja od 200 kvadrata blatnim malterom u nekoliko slojeva gotovo da nije moguće bez velikog broja ruku! A opet, naročito od 2020, imamo toliko posla na drugim mestima, da Mošorin prilično trpi. Ali se ne žalimo, drago nam je da je sve to što radimo prepoznato i da sve veći broj ljudi razmišlja o sopstvenom i zdravlju svoje dece.

Čini mi se da se od našeg poslednjeg razgovora situacija mnogo promenila, od izbijanja pandemije, primetan je porast interesovanja za preseljenje u ruralne delove zemlje ili barem povremeni beg u prirodu kupovinom vikendica. Da li je to dovelo do većeg interesovanja za prirodno graditeljstvo, upotrebu materijala koji su lokalni i besplatni, kao što je zemlja, kao i obnovu blatnih kuća kojih i dalje ima dosta u našoj zemlji?

Da, zaista je neverovatno koliko se situacija od pandemije promenila. Tokom zime, obično organizujemo online kurs zemljane arhitekture i imamo 10-20 učesnika, a samo prošle godine bilo ih je 65, što nas je baš iznenadilo! I većinom su polaznici bili novi vlasnici starih

82 april

kuća od zemlje koji žele da ih očuvaju. Takođe, interesovanje za radionice je mnogo veće, ljudi se organizuju na raznim lokacijama i situacija je mnogo, mnogo bolja nego pre desetak godina. Mislim da je tome doprineo veliki broj naših ljudi koji su se vratili iz raznih krajeva sveta i shvatili da mogu da rade na daljinu, a uživaju u svim blagodetima života u prirodi.

Prati li to interesovanje i porast broja majstora i majstorica koje su specijalizovane za ovakav tip gradnje? Tvoj tim od prošle godine u Mošorinu organizuje i kurseve za prve ECVET sertifikate. Ispričaj nam više o tome.

Priča sa ECVET-om za nas počinje 2011, kad odlazimo na pripremni sastanak novog EU Leonardo projekta, koji je trajao 2012-2015. i tokom koga smo učestvovali na kreiranju ovih treninga za gradnju monolitnih objekata (nabojem i cob-om, tj. „bubljama“), zidanih objekata (ćerpičem i stabilizovanim blokovima) za majstore nivoa 3 i 4 po evropskom okviru kvalifikacija (majstor nivoa 3 može sam da obavlja radove, a majstor nivoa 4 može voditi malu grupu majstora) i nadzor na gradilištu (nivo 5

83 POTKROVLJE

i 6.) Ostali partneri su i ranije učestvovali u sličnim, evropski podržanim, projektima i već napravili treninge za blatne i dekorativne maltere.

Ideja ECVET-a je da je to neformalno i celoživotno učenje; da znanja možete sticati bilo gde, a da, ukoliko želite da ih verifikujete, odete u bilo koji od evropskih centara koji rade ECVET treninge i dobijete sertifikate. Takođe, ideja je da te sertifikate možete prikupiti na raznim mestima, za razne tehnike i nivoe i da su oni kompatibilni i priznati u svim ovim centrima, a u nekim zemljama i na nacionalnom nivou.

Mi smo odavno imali želju da ove treninge donesemo kod nas, ali je uvek bilo dosta drugog posla, pa nismo stizali, onda nas je i pandemija osujetila, a i činjenica je da kod nas nije bilo toliko interesovanja za ove obuke. Ipak, prošle godine smo, konačno, dobile sertifikate za obnovu objekata od zemlje u Češkoj, nakon čega su kolege iz Češke i Rumunije došle da ocene kvalitet treninga koji mi radimo, da bismo, krajem prošle i početkom ove godine potpisali Memorandum o ra-

zumevanju i postali predstavnik Srbije za izdavanje ECVET sertifikata za gradnju zemljom. I tako, ove godine, krajem maja i u septembru, organizujemo po dva treninga – jedan za upoznavanje sa opštim karakteristikama materijala - zemlje, a drugi za obnovu. Takođe, nastavljamo sa usavršavanjem naših veština - u julu idemo u Slovačku na trening na maltere i dekoracije, jer želimo da naši treninzi zaista budu na evropskom nivou i da našim polaznicima ponudimo najbolje moguće obuke.

Ono što će mnoge čitaoce sigurno interesovati je da li je došlo do promene propisa kod nas u međuvremenu, da li je i dalje neophodno postojanje čvrste strukture i postoji li mogućnost građenja kuća i drugih objekata zemljom u urbanim sredinama?

Koliko sam upoznata, mislim da se situacija nije promenila i da je i dalje potrebno da imamo drvenu ili neku drugu noseću konstrukciju, a zemlja (i drugi materijali, poput slame i konoplje) se koriste kao ispuna.

U urbanim sredinama moguće je graditi prirodnim materijalima, ali nije uvek jednostavno, zbog ogromnih količina zemlje (ako se radi o nekom javnom objektu) koje je, u tom slučaju, potrebno dovesti sa druge lokacije. Prošle godine, postojala je jedna lepa ideja o gradnji škole koja bi imala i zidove od naboja, ali nije realizovana. Nadamo se da će, u narednim godinama, broj ovakvih projekata i inicijativa rasti.

Ovogodišnji laureat Globalne nagrade za održivu arhitekturu u saradnji s Cité de l’architecture & du patrimoine je Martin Rauh, koji se između ostalog osvrnuo i na sve veću popularnost gradnje zemljom iako za ovaj materijal ne postoje lobisti, iz jednostavnog razloga što je zemlja materijal koji nam je dostupan besplatno. Znamo da se zemlja ne može standardizovati, ali šta je ono što možemo uraditi kako bi se i kod investitora povećalo interesovanje za ovaj materijal?

Da, zemlji dodaju cement i na taj način je standardizuju u nekim zemljama, ali tad ona gubi ono zbog čega je koristimo – sposobnost da upija vlagu, da diše, da

KAPELA POMIRENJA MARTINA RAUHA

se reciklira. Povrh svega, ta stabilizacija znači da nemamo poverenja u zemlju

kao materijal, pa je šteta da je, uopšte, i koristimo. S druge strane, mislim da je ovaj trend upotrebe zemlje sve prisutniji, te da će, hteli mi to ili ne, doći i do nas. Verujem da bi dobre preporuke za gradnju (koje smo davno i napravili, po uzoru na američke), dovođenje vrhunskih trenera iz sveta, kao i obuka naših investitora u drugim evropskim zemljama umnogome povećale interesovanje za gradnju zemljom.

Kako nove tehnologije, poput 3D štampanja i automatizacije, utiču na kvalitet i popularizaciju gradnje kuća od zemlje i kako se one mogu koristiti za unapređenje gradnje ne rizikujući da izgubimo dobre osobine zbog kojih biramo zemlju kao gradivni element, i kao održivi materijal?

Nisam sigurna ni da li je jeftinije graditi mašinom, mislim da još uvek nije, bar ne kod nas. Nisam do kraja upoznata sa procesom i nisam sigurna da li su svi aditivi koji se dodaju zaista prirodni.

Znam da danas težimo da ubrzamo i automatizujemo sve, ali...mislim da je najveća vrednost kuće od zemlje što je možemo napraviti svojim rukama. Ja volim sam proces i uživam u njemu, a ovo jednostavno nije moja oblast.

Koji su to materijali koji se mogu uspešno kombinovati sa zemljom kako bi se unapredila vodonepropustivost i generalno izdržljivost građevina od zemlje?

Mislim da je to, pre svega – dobro osmišljen projekat, koji koristi sve prednosti zemlje kao materijala, a potencijalne probleme svodi na minimum: dobri temelji i hidroizolacija, krov sa velikim prepustom na stranama gde su zidovi od zemlje izloženi snegu i kiši, izbor tehnike koja odgovara vrsti zemlje koju imamo; korišćenje lokalnih resursa u što većoj meri, čime se smanjuje transport. Od materijala: kamen ili opeka kao sokla, drvo kao noseća konstruk-

cija, konoplja i/ili slama kao armatura... Za završne obrade su tu tadelakt na bazi kreča da, eventualno, zameni

86 april

pločice; premazi na bazi lanenog ulja i voska za zemljane podove... Samim zidovima, ako se dobro izvedu i ako su zaštićeni, nisu potrebni nikakvi dodaci. Eventualno lomljena cigla ili biber crep, kako to radi pomenuti Martin Rauh za spoljašnje zidove od naboja.

Koje su najzanimljivije i najznačajnije građevine od zemlje na našim prostorima i koji su elementi koji ih čine izuzetnima?

U Vojvodini imamo jedine dve preostale crkve od zemlje – jednu u Ečki, drugu u selu Botoš, obe u blizini Zrenjanina. Jedina preostala suvača u Kikindi ima deo od naboja. Čak smo našli i jednu sinagogu, u prilično lošem stanju, u Hajdukovu, a i neki dvorci delom su građeni ćerpičem. I vetrenjače su često građene pečenom ciglom spolja, a unutra ćerpičem, kao na primer ona u Melencima. Ne treba zaboraviti ni na lagumice u Titelskom bregu koje su služile za stanovanje, čuvanje hrane, pića ili kao objekti za živinu i stoku. Iako ovo nije bila retkost nekada, danas ih, pre svega, izuzetnim čine to što su poslednji primerci različitih tipologija objekata.

87 LAGUMICE U TITELSKOM BREGU APSIDA CRKVE U BOTOŠU

Kod vas u Mošorinu se uvek nešto lepo sprema, kakvi su vam planovi za predstojeću sezonu, kako u pogledu radionica, kurseva i druženja tako i festivalskog programa? Sezonu smo počeli već u februaru ove godine, radeći jedan mural u zrenjaninskom vrtiću sa šestogodišnjacima, nakon čega smo imali i radionicu u martu u Duboni. Ipak, najveći deo radionica dešavaće se od maja meseca: držaćemo ih na Kelebiji sa pozorišnim udruženjem Letnji bioskop i na GlinArt festivalu u Baranji. U junu smo domaćini jednog regionalnog kampa, u julu nam dolaze belgijski izviđači, krajem jula imamo kamp sa Mladim istraživačima Srbije. Takođe, organizovaćemo seriju jako zanimljivih radionica otvorenih za javnost u KC Svilara u Novom Sadu, čemu se posebno radujemo.

Što se tiče festivala, četvrti LALA festival imamo 24. juna, a za Regio Earth ove godine bićemo u Temišvaru 22-28 avgusta.

Imajući u vidu da sada imate već lepo iskustvo sa organizacijom festivala, reci mi kako se iz tvoje perspektive festivali posvećeni gradnji kuća od zemlje mogu prilagoditi različitim ciljnim grupama poput stručnjaka iz područja graditeljstva, arhitekata, turista i lokalnih stanovnika?

Mislim da ovi festivali mogu biti predivna prilika da se mnogi – od najmlađih do najstarijih, upoznaju sa zemljom i drugim prirodnim materijalima. Nekad mi se čini, a naročito u radu sa decom, da nije toliko ni bitno da im predstavimo ove materijale kao građevinske, nego uopšte da im ih predstavimo, jer deca u gradovima danas nemaju mnogo dodira sa njima. Takođe, mislim da je zanimljivo da im pokažemo šta sve sa ovim materijalima mogu da rade, a mogu svašta. Naravno, lepo je kad se u to uključi lokalno stanovništvo i, kroz ovaj proces, shvati vrednost kuća u kojima živi. Turistima, a naročito stranim, je ovaj vid festivalskog uključivanja i upoznavanja sa različitim tehnikama veoma zanimljiv, a verujem i ljudima iz struke.

88 april
89 MURAL U ZRENJANINSKOM VRTIĆU

Piše: Verica Nemet

@justhugmore

Fotografije: CLPU Terra

Vladimir Sretenović

Kultura

Ne - nije reč o kikindskom božanstvu. Da - reč je o zemlji i njenim božanstvenim mogućnostima upotrebe.

U slavu planete Zemlje sledi priča o jedinstvenom Simpozijumu TERRA na kom umetnici iz svih krajeva planete Zemlje imaju mogućnost da gostuju - jednom za ceo svoj (ovo)zemaljski život.

Kikindska okupljanja vajara i vajarki u Ateljeu Terra od 1982. do 2023. mesto su susreta, saradnje i kreativnog rada bezmalo 300 umetnika iz skoro 50 zemalja sveta.

Nekada davno, još od sredine 19. veka, Kikinda je bila prestonica crepa i keramike, odnosno centar ciglarske industrije u Srbiji, dok je danas sinonim za grad skulptura u terakoti. Viševekovno postojanje glinokopa, među lokalnim stanovništvom poznatijih kao banje , na mnoštvo različitih nivoa izgradilo je specifični genius loci u ovom gradu.

Zahvaljujući prirodi samog materijala zemlji - glini - terri koji zahteva direktan manuelan pristup i specifičnoj tehnologiji građenja monumentalnih formata skulpture u terakoti, Simpozijum Terra se ubrzo našao unutar glavnog toka savremenih umetničkih pojava, da bi nakon trećeg po redu simpozijuma, održanog 1984. godine ova manifestacija dobila internacionalni karakter.

Umetnici na Simpozijumu TERRA rade upravo i isključivo sa kikindskom zemljom.

91

S glinokopa se odabira poseban sloj gline na dubini od 12m, koja se onda delimično prerađuje od strane fabrike te isporučuje godinu dana pre početka sledećeg okupljanja umetnika, kako bi ista bila spremna za dodatne prerade i naposletku rad.

Već više od četiri decenije, u julu svake godine u Kikindi celog meseca boravi pet do osam umetnika iz Srbije i inostranstva, koji stvaraju monumentalne skulpture od terakote u bivšem Pogonu II fabrike IGM Toza Marković, danas - Ateljeu Terra.

Terrina velelepna radionica, u zdanju stare ciglane, jedinstvena u svetu galerija u otvorenom prostoru, možda je unikatna skoro fantastična interakcija sunca, vazduha, vode i tišine, opojnog mirisa ravnice i specifične širine i dobrote ravničarske duše.

Pero Zubac

Razvoj Terre, njene specifičnosti i način delovanja, te tranzicija i transformacija iz simpozijuma u Muzej sa stalnom po-

stavkom skulptura u terakoti tekla je i dalje teče onako vojvođanski - lagano. Od inicijative za osnivanje Muzeja Terra, koji je rezultat potrebe da se umetnosti omogući puna društvena, kulturna i muzeološka funkcionalnost, do njenog otvaranja za javnost, proteklo je više od dvadeset godina. Na taj način u sastav CLPU Terra kao ustanove kulture je osim Galerije Terra i Ateljea Terra pridružen i Muzej Terra.

Otvaranjem Muzeja Terra (2017) u prostoru nekadašnjeg manježa iz 19. veka na lokaciji napuštene kikindske vojne kasarne, već šest godina monumentalne skulpture u stalnoj postavci slave priču o zemlji, o glini, o TERRI.

Digitalizacijom kolekcije i istraživanjem utvrđeno je da su neki umetnici upravo na Simpozijumu Terra otkrili lepotu rada u zemlji/terakoti koju će kasnije prigrliti kao materijal s kojim će od tada često raditi, dok se većina gostiju ovde po prvi put susrela s mogućnošću realizacije skulpture u terakoti velikog formata.

93

U umetničkom krugu Simpozijum Terra prepoznat je kao jedinstven umetnički koncept koji stvara nove likovne teme i produbljuje kulturne potrebe, ne samo domaće već i međunarodne likovne scene. Upravo je zato zanimljivo posmatrati taj dinamičan razvoj kao i promene u shvatanju skulpture koja je svojevrstan tumač sveta i vremena u kojem živimo, o čemu svedoče radovi i učešće umetnika iz nebrojeno mnogo zemalja sveta.

Specifičnost Terre prepoznajemo i u činjenici da je medij terakote zahvaljujući viziji i nastojanjima vajara Slobodana Kojića (osnivača) vraćen na savremenu svetsku likovnu scenu. Naime, terakota je dugo bila u nezavidnom položaju jer je vekovima tretirana kao pomoćni mediji, koji se sagledavao prvenstveno kroz njenu ulogu kao građevinskog materijala ili pak kroz pomoćnu ulogu gline u pripremi oblikovanja prestižnih skulptura od mermera, bronze i kao predmet primenjene umetnosti.

Jedinstvenost ovog simpozijuma je u mogućnosti izvođenja radova u terakoti velikih dimenzija, u tehničkoj po-

dršci koju osigurava organizator CLPU Terra (od nabavke materijala posebnog kvaliteta do saradnje sa stručnim osobama vičnim u radu s terakotom) te u tehničkim zahtevima, što omogućava ispitivanje granica materijala, tehničke izvedbe i medija skulpture.

Nastali radovi koji se nalaze u kolekciji, dragoceno su svedočanstvo o skulpturi u ovom materijalu, o njenim razvojnim tokovima, dometima i umetničkim pravcima a ujedno i individualni doprinosi raznih stilsko-morfoloških pristupa razvoju vajarskog izraza nastalog od osamdesetih godina prošlog veka do današnjih dana.

Naposletku, čini se da je savremenom vajaru izuzetno značajna mogućnost da u pramaterijalu ostavi vlastiti trag. Upravo iz te potrebe sa svakim simpozijumom jedinstvena kolekcija skulptura u terakoti raste, uvećava se za dvadesetak novih radova te danas predstavlja najveću savremenu kolekciju umetničkih radova u zemlji na Zemlji.

Dođite - vidite - uverite se!

94 april

Grnčarstvo je jedan od najstarijih poznatih zanata i jedna od najrasprostranjenijih dekorativnih umetnosti. Pretvaranje grumena zemlje ili blata u upotrebni ili dekorativni predmet umnogome nalikuje alhemijskom procesu. Keramičari mešaju zemljane materijale poput gline, kamena i pepela u složene mešavine glazura, a zatim, pod uticajem vatre ili visokih temperatura u modernim pećima, njihovi radovi nastali na grnčarskom točku, nekom od tehnika ručne izrade ili izlivanjem se transformišu u umetnička dela. Uz poznavanje hemijskih procesa iza glazura umetnici koji rade s glinom pretvaraju prirodne elemente u dragocene artefakte koje izlažemo u našim domovima i galerijama.

Umetnost

Intervju:

Teodora Kovrlija

@teodora_kovrlija

U obnovljenom starom mlinu koji je pretvoren u galeriju, izloženi su živopisni, upotrebni komadi Asztalos keramike koje Danijel Asztalos na grnčarskom točku stvara. Ovaj inspirativan objekat iz 1911. godine koji se nalazi u Suzi, Baranji, Daniel je u potpunosti obnovio i transformisao. Osmišljen je ne samo kao izložbeni prostor i radionica već i kao mesto okupljanja zanimljivih i kreativnih ljudi - pravi mali kulturni centar.

Za aprilsko, zemljano izdanje Plezira, pričali smo o zadovoljstvu u radu sa glinom, glazurama od blata izvađenog iz ribnjaka na njegovom imanju, nakitu od blata i lokalnog šljunka, ali i o tome u kakvim loncima se pravi najbolji pasulj i kakvog je ukusa hrana iz posuda koje ste sami stvorili.

Sve je počelo od žardinjera za malo drveće kako biste ozeleneli urbane sredine, a onda ste krenuli da izrađujete i sitnije predmete. Ispričajte nam kako ste se zaljubili u glinu?

Da, sve je počelo sa žardinjerama koje je u početku bilo teško prodati. Velike su, njihova izrada je vremenski zahtjevna, skupe su za domaće tržište. Pošto sam već imao peć za keramiku, glinu, glazure i nešto alata, ideja je bila savladati tehniku rada na lončarskom kolu i izrađivati manje predmete od keramike - šalice, bočice, pepeljarice, nešto što mi se činilo da bi ipak bilo lakše prodati. Imao sam sreću da me je jadan od najboljih mohačkih (gradić Mohač u Mađarskoj) lončara pristao uzeti na zanat. A onda je majstor Simonkovits Bela sjeo za kolo i od komada ničega za dvije minute, napravio prekrasnu vazu. Čista magija. Iste sekunde sam znao to je to i da ja dalje ne moram.

99

Šta dodir sa zemljom na ovaj način za vas znači?

Čarolija. Sve je isto kao prvog dana prije 25 godina.

Zanimljivo je da spomenemo da osim što izrađujete posude na grnčarskom točku od gline, vi sami pripremate i obrađujete „divlju glinu“ iz močvarnog baranjskog tla, za vaše projekte. Ispričajte našim čitaocima najpre kako izgledaju te ekspedicije u potrazi za glinom u prirodi, na koji način prepoznajete zemlju koju ćete moći da upo-

trebite i kako jedan grumen zemlje ili blata postaje glina sa kojom je mogu-

će praviti sve te fantastične komade ili pak interesantne glazure koje predmetima daju finalni izgled?

Prije svega, ja baranjsko blato koristim za izradu glazura. Za rad na lončarskom kolu, lokalna glina nije mi se pokazala najboljim rješenjem za izradu kvalitetne, na visokim temperaturama paljene uporabne keramike.

čajno kada sam naručio bager da mi ga „izmulji“. Vidio sam da sa dna vadi neko crno masno blato, od kojega sam na temperaturi od 1250°C dobio vrlo interesantnu zlatno smeđu glazuru. Od tada u autu uvijek imam nekoliko plastičnih kantica i mali kamperski ašovčić. Baranja je močvara i malih jezeraca i bara ima na stotine. Sve to prije ili kasnije završi u peći za keramiku. Nešto od toga kasnije bude glazura ali veći dio uzoraka završi u vrtu.

Koliko dugo puštate glinu da zri pre nego što je upotrebite u vašoj radionici?

Po mogućnosti, koristim je sutradan. Ima teorija koja kaže da je glina bolja što je starija ali meni je 58 i ne mogu čekati.

Sa kojim sve prirodnim materijalima radite da biste dobili različite glazure koje daju željeni izgled predmetima?

Imam sreću da na vlastitom imanju imam malo jezerce, a sve je počelo slu-

To je blato, pepeo drveta i ponekad dodajem „frite“ tj. prozirne glazure s kojima spuštam temperaturu taljenja blata (zemlje, gline) na 1250°C.

100 april

fotografije odozgo nadole:

1. Keramika FOTO Daniel Asztalos

2. Keramika FOTO Daniel Asztalos

3. LONCI Foto Daniel Asztalos

4. Keramika FOTO Daniel Asztalos

5. Barske dame. Materijal za njihovu izradu,uzet je iz bare. FOTO Daniel Asztalos

6. Lonci za kuhanje FOTO Daniel Asztalos

6. Keramika FOTO Daniel Asztalos

8. Žardinjera FOTO Ivan Peijć

101

Ni prostor u kome nastaje Asztalos keramika nije običan. Naime, reč je o mlinu koji je star više od sto godina, koji ste obnovili i pretvorili u Galeriju STARI MLIN. Kako je izgledao čitav proces od pronalaska jedne takve lokacije, do njegove obnove i uređenja i današnje funkcije i prepoznatljivosti daleko van okvira Baranje?

Od samog početka mi je bilo jasno da baveći se ovim zanatom mogu opstati jedino ako se uključim u turističku ponudu ovog kraja. Beli Manastir, gdje živim, nije baš mjesto gdje će zalutati turisti, tako da sam mjesecima, uglavnom biciklom, obilazio Baranju traže-

ći odgovarajuću lokaciju i objekat. U mjestu Suza, primjetio sam prekrasnu građevinu odmah uz glavnu cestu za koju tada još nisam znao da se radi o parnom mlinu iz 1911. godine. Pronašao sam vlasnika, dogovorili smo cijenu i 2003. godine postao sam ponosni vlasnik starog mlina. Zvuči jednostavno, ali tko god je čuo na što sam potrošio novac, nije mi davao nikakve šanse za uspjeh. Drvo je raslo kroz sredinu zgrade, nadvoji nad vratima i prozorima bili su potpuno urušeni. Tek kada

102 april
fotografije odozgo nadole: 1. Galerija STARI MLIN 2023 FOTO Zoran Vidakovič, 2. Galerija STARI MLIN 2003, 3. Galerija STARI MLIN 2023. FOTO Mila Lonačar 4. FOTO Mario Romulić , 5. Jezerce pored mlina FOTO Svjetlana Bartolić

sam raskrčio dvor oko mlina, saznao sam da imam vlastiti izvor vode i malo jezerce. Slijedećih 20 godina sav svoj novac i vlastitu snagu uložio sam u restauraciju. Veliki korak naprijed je bio to što sam već na početku, na natječaju Ministarstva turizma, dobio bespovratno 13 000€, čime sam sanirao krovište, urušene zidove, podove, odnosno zaustavio daljnje propadanje objekta.

Osim što se u starom mlinu nalazi vaša galerija, koja je prodajni prostor, tu se organizuju i radionice i predavanja. Recite nam nešto više o samom konceptu radionica?

Pored prodajnog dijela u kojem se nalazi moja keramika u mlinu se nalazi i potpuno opremljena radionica za goste koji su zainteresirani za rad sa glinom. Da li je to rad na kolu ili brojne druge tehnike – svejedno. Osim toga, jedna etaža je uređena galerija koja stoji na raspolaganju drugim umjetnicima. Želja mi je da mlin postane mjesto druženja zanimljivih ljudi. Slikara, glazbenika, kipara, pripovjedača, cirkusanata, šarlatana - umjetnika svih profila.

103

Vaš studio je poznat po izradi upotrebne keramike, a posebno po tome što izrađujete posude u kojima se kuva najbolji pasulj. Nije nepoznato da jela koja se spremaju u glinenim posudama imaju posebnu aromu jer se i vlaga duže zadržava u hrani, a zbog osobenosti materijala namirnice se pripremaju na nižoj temperature zbog čega hrana zadržava više nutrijenata. Da li na vašim radionicama izrade keramičkog posuđa imate i izdvojen gastro segment, i kako ste posude za pripremu hrane prilagodili zahtevima savremenog kupca, istovremeno zadržavajući sve one dobre osobine zbog kojih volimo glinu?

Ovo sve što ste rekli je točno i prošle godine smo održali prvu radionicu pod nazivom „Od kola do stola“. Sve je počelo tako da sam ja sjeo za lončarsko kolo i pokazao gostima kako se od vatrostalne gline izrađuje lonac za kuhanje graha na otvorenoj vatri. Nakon toga, moj „Chef“ Marko odao je tajnu pripreme najboljeg graha u „zemljanom“ loncu.

Svi zajedno smo izrezali luk, slaninu, mrkvu, meso itd. i onda sam opet ja go-

stima objasnio kako se lonac postepeno zagrijava odnosno sve ono što smo nekada znali ali smo zaboravili. Reakcije su bile više nego pozitivne i ove godine ćemo sigurno sve ponoviti. Ljudi su postali svjesni važnosti zdrave prehrane i spremni su investirati više vremena u njenu pripremu. Osim toga sve više ljudi želi imati prirodne materijale, kako u kuhinji tako i u svakodnevnom životu a plastika polako nestaje iz domaćinstava, pogotovo kod mlađih ljudi.

U odnosu na lonce od prije sto godina proširio se samo asortiman na lonce za pećnicu, plin, odnosno ceran ploče.

I naravno, glazure su puno kvalitetnije i sigurne za pripremu i čuvanje hrane.

Osim upotrebnih predmeta od gline u vašem studiu izrađujete i nakit od dravskog kamena i mulja iz vašeg ribnjaka. Kako izgleda taj proces transformacije zemljinog blaga u komade koje možemo poneti i na sebi?

Nakit od dravskog kamena je posebna –„ekološka“ priča. Naime iz rijeke Drave, ilegalno se vadi šljunak na veliko. Kada rijeci oduzmete kamen, ona se ukapa

104 april

sve više i više i na taj način spušta se nivo podzemnih voda. U jednom trenutku korijenje drveća više ne dohvaća tu vodu i šume se počinju sušiti. Moja

želja je bila pokazati koliko je taj mali kamenčić važan dio jednog velikog eko sustava, da se stvarno radi o „dragom kamenu“. Što se ovog drugog nakita

tiče, nama Baranjcima, ravničarima, zemlja je naše blago. Zašto ga onda ne nositi oko vrata. Ponovo se vraćamo na uzimanje uzoraka blata odnosno gline sa raznih lokacija. Dna ribnjaka, obale

Dunava, ostataka srušene nabijače, zidova vinskih podruma, od čega kasnije

nastaju perle raznih boja i oblika.

105
fotografije odozgo nadole: 1. Rad na kolu FOTO Daniel Asztalos, 2. Dravski kamen FOTO Daniel Asztalos, 3. Baranjska zemlja, PERLE FOTO Daniel Asztalos 4. Nakit FOTO Daniel Asztalos
Umetnost
Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija Fotografije: Kat’s Clay studio

Katica Orlovčić, vlasnica malog keramičkog studia Kat’s clay studio sa ostrva Krk, privukla je pažnju na društvenim mrežama širom regiona svojim veselim šoljicama s motivom pomorandži.

Nadahnuta suncem, morem i poznim letom ona stvara autentične komade od gline koji će vam popraviti raspoloženje i dodati malo vedrih boja u vaš enterijer. Za aprilsko, zemljano izdanje

Plezira pričale smo o životu na ostrvu, eksperimentima sa glazurama i reciklaži gline u studiu.

Kada si prvi put došla u dodir sa glinom i zaljubila se u ovaj materijal?

U dodir s glinom sam prvi put došla za vrijeme pandemije i izolacije. Točnije prvo sam se počela igrati glinamolom jer sam željela napraviti neki ukras za kuću koji sam zamislila, a nisam ga našla nigdje za naručiti. To mi se svidjelo pa sam brzo to pretvorila u hobi. Brzo nakon toga me mama upoznala sa jednom krčkom umjetnicom (Blankom Petrić) kod koje sam krenula na tečaj keramike, a na kojem sam se apsolutno zaljubila u glinu kao materijal. Tada sam i odlučila to uzeti kao stalno zanimanje.

107

Šta dodir sa zemljom na ovaj način za tebe znači?

Dodir sa zemljom na mene djeluje terapijski, opuštajuće i zapravo nas prizemljuje.

Glina me prvenstveno naučila strpljenju, budući da sam dosta impulzivna osoba i neke rezultate želim vidjeti odmah. No, kod gline to nije tako. Proces pretvaranja gline u keramiku je dugotrajan i nikako ga ne možemo ubrzati jer glina reagira na sve pokušaje ubrzanog sušenja ili hlađenja tako da se i mi moramo prilagoditi njezinom prirodnom ritmu. Rezultate nekih predmeta

možemo vidjeti tek par tjedana od kad ih krenemo raditi.

Dopalo mi se što je na određenim kolekcijama šoljica iz tvog studia urezana lavanda, zatim i autohtoni maslačak sa ostrva Krk, ali tu su i šoljice kamizot na kojima su zastupljeni mo-

tivi sa narodne nošnje Krka sa jednim dovitljivim iznenađenjem – cipelicama koje se nalaze na dnu šoljice. Imaš li u planu uključivanje u svoj kreativni proces i drugih lokalnih elemenata specifičnih za predeo u kome stvaraš?

Tvoj keramički studio je smešten u mestu Kras na ostrvu Krk. Kako se život na ostrvu odražava u tvom radu?

Život na Krku definitivno utječe na moj izražaj, prvenstveno priroda i otočke ljetne čari, bilo da se radi o nekom ljetnom voću, bojama, motivima ili samo nekom ljetnom osjećaju u mojim predmetima.

Sigurno ću u budućnosti raditi još predmeta koji su inspirirani nekim ljepotama koje možemo vidjeti na otoku. Život na Krku utječe na moju estetiku htjela ja to ili ne. Za sada se igram sa teksturama tj. prenosim otisak reljefa sa morskog ježinca na glinenu površinu. A budući da sam još u toj nekoj voćnoj fazi, svakako bih voljela izbaciti još neku kolekciju povezanu sa smokvama. One su najrasprostranjenija (često i samonikla) voćka na otoku i ovom području općenito. Osim toga jako podsjećaju na kasno ljeto kada i zriju. Za sada sam imala samo neku kolekciju nakita na smokve, ali mislim da zaslužuju barem neku šalicu. (smeh)

108 april

Keramičke šoljice sa motivom pomorandže su postale zaštitni znak tvog studia, jesenas su bile aktuelne bundevice, a odnedavno ovoj voćkastoj družini su se pridružile i banane. Kakva namera stoji iza kreiranja ovih komada?

Iskreno, nisam razmišljala o tome želim li svojim djelovanjem poslati neku određenu ili važnu poruku. Samo sam se prepustila vlastitoj kreativnosti i željela sam korisnicima svojih predmeta prenijeti dobar osjećaj i energiju. Često puta mi se netko javi i kaže da ga baš razveseli kada pije kavu iz moje šalice i mislim da se energija i vrijeme koje unesemo u pojedini ručno rađeni predmet svakako prenosi dalje i osjeti. Također, uzevši u obzir estetiku i boje nadam se da sam u tome naumu uspjela.

Na tvojim društvenim mrežama smo imali priliku da vidimo i zanimljive eksperimente u pogledu tekstura i glazura na upotrebnim komadima. Sa kakvim glazurama se trenutno igraš i da li si imala priliku da isprobaš i neke od glazura koje bi bile napravljene od lokalnih materijala?

109

Trenutno isprobavam tamnu crnu glinu sa visokim udjelom šamotnog pijeska, koja radi toga ima grublju teksturu. Zanimljivo je koliko na različitim glinama poput te, osnovne glazure kao što je bijela drugačije ispadnu. Dobiju više krem, pješčanu nijansu. Što se tiče prirodnih glazura, pokušala sam nedavno napraviti vlastitu pepelnu glazuru koja se dobije miješanjem pepela od različitih vrsta stabala (svaka pojedina vrsta drveta daje drugačiju nijansu glazure), no nisam bila zadovoljna rezultatom, tako da sam to stavila kao svoj idući zadatak kada budem imala malo vise slobodnog vremena.

U ekološkim krugovima se sve više govori o ponovnoj upotrebi unutar keramičkih studia, bilo da se recikliraju nepečeni komadi koji nisu ispali kako treba ili se od biskvitiranih, pa i onih

pečenih sa glazurom, izrađuju mozaici ili se usitnjavanjem materijal pretvara u glazuru. Da li u svom studiu negu-

ješ neku od ovih praksi ili imaš neke

svoje metode za ponovnu upotrebu i bolje iskorišćenje materijala?

Apsolutno! I sama sam oduševljena činjenicom da je glina/keramika tzv. Zero Waste materijal.

Ništa se ne baca i sva glina koja ne uspije, popuca ili se prebrzo osuši pa se radi toga iskrivi se samo ponovo namoči u vodi i nakon nekog vremena je spremna za ponovnu uporabu. A već gotovi keramički predmeti koji nisu uspjeli uvijek postanu posude za sukulente, jer toga uvijek treba.

U kojim još aspektima tvog rada vidiš prostor za unapređenje u pogledu održivosti? Imaš li neki sistem pakovanja kojim izbegavaš plastiku i koristiš li reciklirane materijale u tom aspektu produkcije?

Naravno, mjesta za unaprijeđenje uvjek ima iako je glina sama po sebi prirodni materijal. Svakako bih voljela napraviti neki svoj recept za već spomenutu prirodnu pepelnu glazuru.

Što se tiče ambalaže, nekako od samog starta gledam da to bude kartonska i

110 april

papirnata ambalaža budući da se grozim plastike i plastičnih omota. Zbog

toga koristim kartonske kutije sa pa -

pirnatim naljepnicama i omotima, a za zaštitu od udaraca koristim prirodnu

slamicu umjesto plastičnih mjehurića.

Gde naši čitaoci danas mogu da se susretnu sa tvojim radom?

Većinu svoje prodaje i promocije vršim preko vlastitih društvenih mreža: Insta-

gram: katsclaystudio i Fb: Kat’s clay. Također, neke od mojih radova može vidjeti u turističkoj zajednici grada Krka i ponekoj suvenirnici u Zagrebu i Samoboru.

111

Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

Fotografije: Privatana arhiva

Umetnost

Nadahnuta planinama, divljim cvećem, sporim životom i lepotama ruralnog švedskog sela u kome danas živi u svojoj drvenoj kućici crvene boje, Martina Martin stvara upotrebne predmete od gline pod okriljem svog brenda Planina ceramics. Svi komadi se izrađuju polako, tehnikom pinching ili coil building , koji im daje posebnu intimističku notu.

Teme kojima se autorka bavi, duboko su promišljene, a gotovi objekti slave žensko telo i seksualnost, oslobođenje i prihvatanje, kao i lepotu divlje prirode. Za ovo zemljano izdanje Plezira, pričale smo o sporom življenju, prilagođavanju i istrajavanju, prirodnim glazurama i divljem cveću.

Kada si prvi put došla u dodir sa glinom i zaljubila se u ovaj materijal?

S glinom sam prvi put došla u dodir prije četiri godine i toliko se zaljubila u materijal, i sve što s njim dolazi, da sam nakon prvog sata tečaja počela planirati budućnost koja će se bazirati na izradi predmeta od gline, odnosno keramike. Na tečaj sam otišla iz čiste

znatiželje, a s tečaja sam izašla puna ideja i inspiracije za daljnim učenjem i eksperimentiranjem.

Šta dodir sa zemljom na ovaj način za tebe znači?

Dodir sa zemljom pruža mi prisutnost, uravnoteženost i smirenost. Prilikom stresnih dana u poslu, kada se bavim papirologijom i birokracijom, napravim pauzu od sat vremena i izmodeliram neki predmet. Dodir s glinom opušta me, vraća me prirodi i tjera da budem zadovoljna.

Preselila si se iz Hrvatske, iz Zagreba u Švedsku, u jedno selo kako bi bila bliža prirodi. Odlučila si da živiš u drvenoj kućici crvene boje, okružena šumom, livadama i raznim životinjicama. Ispričaj nam kako danas izgleda tvoja svakodnevica, da li je sve bajkovito kako zvuči?

U Zagrebu je moj život prije susreta s glinom bio iznimno ispunjen, voljela sam mogućnosti koje pruža grad, kazališta,

113

muzeji, organizirana događanja, sajmovi i radionice. No, nakon što sam započela svoj put s glinom, sve više sam se počela okretati prirodi. I do tada sam većinu vikenda provodila u šumi i na planini, ali nekako mi to više nije bilo dovoljno. Grad me počeo gušiti. Prvotni plan mi je bio odseliti negdje na selo u Hrvatskoj, ali kuća za najam nije baš bilo i sela su mi bila „tužna”. Od silne želje za promjenom došla sam na ludu ideju probati nešto sasvim drugačije. Otići u zemlju gdje „sela žive”. I eto, ovdje sam, u malom selu, u drvenoj kući staroj 140 godina, ali ne, nije sve bajkovito kako zvuči. Bez obzira što sam sada, s dolaskom proljeća, neizmjerno sretna, bilo je i teških trenutaka. Preseliti u zemlju o kojoj ne znaš ništa, ni jezik, ni kulturu, ni način života, bio je hrabar i težak potez. Jezik mi je bio najveća barijera, kada sam došla silno sam htjela ići na sajmove i svima pokazati svoje radove, a nisam znala ni gdje ni što tražiti. Nakon početnog zanosa došla je prva švedska zima, bila je duga i mračna i ne mogu reći da sam baš bila sretna. Preispitivala sam svoju odluku, ali me upornost i želja za radom i ostankom valjda i dalje gurala da nastavim

što sam zamislila. Sada kada sam malo savladala jezik, upoznala prekrasne i pozitivne ljude, koji me ni ne poznaju, a žele mi pomoći, sve je nekako ipak došlo na svoje. Mislim da je dan kada sam prvi put u zoru čula ptičice kako mi pjevaju kraj prozora, bio dan kada sam shvatila da se ne mogu zamisliti nazad u buci grada. Ovdje imam svoje dvorište, svoj mir, život mi je skromniji nego u Zagrebu, ali na to sam bila i spremna. Nisam otišla za novcem, samo za prirodom. Počela sam živjeti jednostavnije i više razmišljati kakav utjecaj imam na prirodu i to me ispunjava.

Osim što u svom studiju radiš sa materijalom koji dolazi direktno iz zemlje, neretko ističeš da si inspirisana dvljim cvećem, pčelama, pticama i planinama. Da li si imala priliku da eksperimentišeš i sa divljom glinom, prirodnim glazurama i pečenjem na otvorenom plamenu?

Sa divljom glinom sam počela eksperimentirati tek prije nekoliko mjeseci, kraj kuće sam pronašla sivu glinu od koje sam izradila nekoliko manjih predmeta koje trenutno još testiram. Od

114 april

vulkanskog pijeska kojeg sam donijela s otoka Tenerife izrađujem glazuru i, iako još nije ugledala svjetlo dana kod mojih pratitelja i kupaca, nadam se da ubrzo hoće. Predmete i dalje pečem samo u električnoj peći, ali nadam se da ću imati priliku probati i druge oblike pečenja. Izrada keramičkih predmeta jako je spor i dugotrajan proces, i, iako imam bezbroj ideja i interesa, trudim se pratiti cilj i ne zanositi se previše, jer ipak nekako moram kupiti brašno za kruh. (smeh) Tako da istraživanja, testiranja i potragu za divljom glinom i mineralima ostavljam za dane kada mi ostane malo više vremena od posla.

Opredelila si se za sporiji vid rada i keramiku izrađuješ isključivo ručno, bez pomoći kalupa ili grnčarskog točka. Koji ti je omiljeni metod ručne izrade i zašto?

Uniformnost predmeta s lončarskog

kola nije moj stil i, iako je puno sporija izrada, i dalje sam vjerna samo ručnim metodama. Najviše koristim tehniku

„pinching” jer je za mene to najintimniji

dodir s glinom. Od kugle gline, samo svojim rukama izraditi potpuno upo -

115

rabni predmet, neizmjerno je zadovoljstvo. Druga tehnika koja mi je draga je „coil building” jer se njom može savršeno kontrolirati oblik predmeta, tako da ju najčešće koristim za izradu većih predmeta poput vaza i skulptura.

Znam da ti je održivost vrlo važna, da izbegavaš plastiku i da i za pakovanje koristiš isključivo papir i biljke i voće koje sama sušiš, međutim kako se nosiš sa neuspelim eksperimentima prilikom rada, i na koji način ponovo upotrebljavaš glinu, odnosno smanjuješ otpad koji nastaje prilikom rada?

Dobra stvar kod ručne izrade predmeta je ta što ustvari nema puno otpada prilikom izrade. Od sitnih suhih komada izrađujem si ljepilo za ručkice. Veće predmete, koji nisu pečeni, spremam u posudu s vodom gdje skupljam sve ostatke gline za recikliranje kako bi ponovno bila uporabna. Ako ipak, nakon prvog pečenja, s nekim predmetom nisam zadovoljna, razlomim ga i koristim za drenažu biljaka, glina je porozan materijal kada je paljena na niskoj temperaturi pa je idealna za biljke. Kada su predmeti glazirani, ako odlučim da

nisu za prodaju, poklonim ih ili ih ja koristim. Rijetko kada išta bacam. (smeh)

Kako se body positivity pokret odrazio na tvoj rad i generalno shvatanje lepote?

Većina mog rada bazirana je na body positivity pokretu koji je i sam kroz godine u meni potaknuo više razmišljanja o svom vlastitom tijelu. Kroz izradu šalica s grudima tijekom godina doži-

vjela sam toliko prekrasnih i inspirativnih priča, od majki koje su silno željele dojiti i na kraju i uspjele, do žena koje su radi bolesti izgubile dojku, ali su toliko pozitivne i s veseljem koriste šalicu

koju sam im izradila. Sve priče potaknu te na razmišljanje i promišljanje koliko ljubavi pružaš svom vlastitom tijelu. Neposredno nadahnjujem i samu sebe, nadahnjujući i ohrabrujući druge žene.

Uz botaničku kolekciju šoljica koju si kreirala početkom godine na poklon

šalješ i seme divljeg cveća koje pčele naprosto obožavaju. Ispričaj nam ne-

što više o nameri iza ove kolekcije i procesu rada na istoj.

116 april

Svi danas vole lijepo pokošene travnjake u dvorištu, pogotovo u Švedskoj

gdje većina ima pametne kosilice koje ih uređuju. Namjera mi je bila potaknuti ljude da malo više razmisle o važnosti pčela u našoj okolini i o tome koliko mogu doprinjeti ako samo jedan dio svog dvorišta ili balkona prenamjene u prekrasnu livadu ili lončanicu divljeg cvijeća. Stoga sam na blogu napisala i savjete kako i ljudi koji imaju samo balkon mogu posaditi sjeme koje dobiju uz svaku kupljenu šalicu. Jer, i mali doprinos je važan doprinos.

Gde naši čitaoci danas mogu da se susretnu sa tvojim radom?

Virualno moj rad možete pratiti na mom Instagram profilu gdje sam dosta aktivna, a naručiti na mojoj web stranici. Ako posjetite Zagreb ili Split, moći ćete šalice naći i u nekim od suvenirnica, a možete posjetiti i moj studio i galeriju u Švedskoj.

117
Tekst: Vesna Belušević
Životni stil

Dana 22. aprila 2023. se po 53. put obeležava praznik planete Zemlje, kako bi se uticalo na povećanje svesti o ugroženosti životne sredine. Ovaj datum je počeo da se obeležava u Americi kako bi se skrenula pažnja na realnost klimatskih promena, zagađenje plastikom, zagađenje vazduha, vode i pokret se vremenom raširio po celom svetu, a danas ga obeležavaju ljudi u 175 zemalja sveta.

U Japanu, u mnogim prefekturama se održavaju razne manifestacije gde se okupljaju aktivisti, naučnici, političari i građani kako bi obeležili i proslavili Dan planete Zemlje. Jedna od najvećih manifestacija se održava svake godine u parku Jojogi u Tokiju, u koji dođe više od sto hiljada posetilaca i prisustvuje raznim prezentacijama, predavanjima, izložbama što im pomaže da nauče više o zaštiti životne sredine.

za stvaranje održivog i kooperativnog društva. Organizacije koje učestvuju na festivalu u Jojogi parku su fokusirane na niz savremenih tema, održavaju se koncerti, radionice i predavanja za decu i odrasle. Razgovara se o ekološki prihvatljivoj poljoprivredi, ishrani, o smanjenju potrošački orijentisanih delatnosti i slično.

Iako je Japan počeo da obeležava ovaj dan tek 2001. godine pod sloganom „Razmislimo o našoj planeti i preduzmimo akciju”, ovaj događaj svake godine predstavlja širok spektar inicijativa

Japan je veoma razvijena industrijska zemlja okrenuta potrošnji, pa su eko aktivisti sve glasniji i cenjeniji, a većina obrazovnih institucija ulažu napore da od malih nogu nauče decu važnosti reciklaže i višekratne upotrebe predmeta koje već poseduju. Održivost je termin koji se odnosi na sposobnost koegzistencije prirode i čoveka i na uravnoteženi proces eksploatacije resursa tako da se stvori balansiran odnos između ekonomije, društvenih odnosa, tehnološkog razvoja, kulture i politike. Održivi razvoj bi trebao da zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja budućih generacija da zadovolje svoje potrebe, a iznad svega je očuvanje ekosistema i planete.

119

Kao i mnoge visokorazvijene zemlje, Japan je stekao veliki deo svog bogatstva i prosperiteta na račun planete. Iako su mnogi oklevali da priznaju ovu činjenicu, svi znamo da je industrijalizacija jedan od glavnih uzroka globalnog zagrevanja. Osim toga i sve veća populacija dovodi do povećane potražnje za proizvodima, stil života koji danas živimo vodi, u velikom broju slučajeva, do sve veće potrošnje i samim tim do povećane proizvodnje.

Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, Japan je postao jedan od najvećih svetskih potrošača mesa, ribe, nafte, minerala i drveta. Sa ograničenim sopstvenim resursima, Japanci su se uputili u zemlje jugoistočne Azije, u Indoneziju, Maleziju i Filipine kako bi prikupili sve ono što im je bilo potrebno, a što je dovelo između ostalog i do velikih krčenja šuma, koje je i te kako doprinelo klimatskim promenama. Šteta je takođe pričinjena

divljim životinjama i ribama zbog velike eksploatacije, odnosno preterane aktivnosti japanske ribarske industrije, a da ne spominjemo kontroverzu oko surovog lova kitova i delfina.

Nekoliko nevladinih organizacija je pokrenulo dugogodišnju kampanju

usmerenu na japanske kompanije zbog metoda koje se koriste za crpljenje prirodnih resursa, a koje se smatraju veoma destruktivnim i nepotrebnim. Mnoge velike japanske kompanije, kao što je na primer Micubiši, bile su direktno kritikovane zbog uloge u brzom krčenju šuma u zemljama širom jugoistočne Azije i smatraju se odgovornim kao izvor zagađenja. U tom periodu je reputacija Japana bila izuzetno loša.

Da bi se globalno promenio imidž nacije i da bi se pokazao svetu kao odgovorna nacija, posle UN samita 1992. godine Japan je objavio svoje namere svetu da postane lider u zaštiti životne sredine. Japanska preduzeća su uglavnom išla u korak sa ovom promenom, iskoristivši priliku da poprave problem sa kredibilitetom i pokazali da teže ka efikasnosti i prednostima smanjenja troškova kako bi se što više približili principima održivosti. Na primer, japanske automobilske kompanije kao što su Tojota i Honda postale su svetski poznate po svojim inovacijama za poboljšanje energetske efikasnosti i tehnologijama za kontrolu

120 april
121
122 april

zagađenja, pogotovo u pogledu proizvodnje vozila sa niskim emisijama koje koriste daleko manje goriva od američkih vozila.

U skladu sa ovim novim raspoloženjem, Japan je doneo nekoliko novih zakona o zaštiti životne sredine: zakon koji štiti ne samo životnu sredinu Japana, već i globalnu životnu sredinu, zakon koji promoviše reciklažu, uključujući i zakon o reciklaži ambalaže, kućnih aparata i građevinskog materijala.

Godine 1997. Japan je bio domaćin „Kjoto konferencije” na kojoj je formulisan Kjoto protokol. To je bio sporazum za razvijene zemlje da smanje emisiju gasova, a Japan se obavezao da će obezbediti povećanu pomoć za programe sprečavanja globalnog zagrevanja u zemljama u razvoju.

Japan je u poslednjoj deceniji dobro pozicioniran kao lider u promovisanju pozitivnih ekoloških inicijativa i primer kako na globalnom nivou, tako i unutar azijskog regiona.

Ipak, pitanje da li Japan zaista radi dovoljno je diskutabilno i veoma je važno da sve razvijene zemlje nastave da poboljšavaju sopstveni pristup održivosti životne sredine i da ispunjavaju svoja obećanja i tvrdnje i time budu dobar primer zemljama u razvoju.

Uprkos svemu što su učinili da poboljšaju imidž zaštitnika životne sredine, japanske kompanije i Vlada su i dalje kritikovani zbog stava o lovu na kitove i delfine, kao i zbog toga što nastavljaju da finansiraju razvoj spalionica u inostranstvu. Japan ima još mnogo da radi po pitanju očuvanja zemlje i životne sredine i možemo samo da se nadamo da će ubrzati proces izgradnje vlastite održivosti.

123

Jovana Purić Peckishcat

Intervju:

Teodora Kovrlija

@teodora_kovrlija

Fotografije: privatna arhiva

Hrana

Naša gastro inspiracija ovog meseca je Jovana Purić, autorka Instagram bloga Peckishcat na kome uredno beleži svoje kulinarske eksperimente na koje utiču kako uzbudljiva gastro putovanja tako i život u Vijetnamu koji je utemeljio njenu ljubav prema kuvanju, ali i specifičan talenat da vešto balansira najrazličitijim uticajima kako bi stvorila jedinstvena ukusna i zdrava jela. Jovana je, kako kaže, neko ko i kad nije gladna bi mogla nešto da pojede, zbog čega je i odlučila da se u imenu bloga nađe izraz peckish. Za aprilsko izdanje Plezira posvećeno zemlji, razgovarale smo o sezonskim namirnicama, neobičnim ukusima, začinima koji su najbolji suveniri sa putovanja, ali i idejama kako da smanjimo otpad u kuhinji i prilikom kuvanja, i naravno nezaobilaznim receptima od ostataka iz frižidera. Pripremite se za jednu kulinarsku avanturu sa zanimljivom gošćom uz čije savete

ćete izbrusiti vaša nepca za neke nove ukuse, a ukoliko se sve kockice poklope, možda ćemo u bliskoj budućnosti osim na Instagramu u Jovaninim kulinarijama imati priliku da uživamo i u nekom drugom okruženju.

Za početak, reci nam kako se rodila

ljubav prema otkrivanju i kombinovanju neobičnih i novih ukusa, kada si zavolela kuhinju i kuvanje?

Kuvanje sam zavolela kad sam krenula na fakultet i počela da živim samostalno. Do tog momenta bi mi zagorevala čak i pržena jaja, a krompir redovno ostajao zalepljen za dno šerpe. Da ću toliko zavoleti kuvanje nije mi bilo ni na kraj pameti! Jedne večeri je usled praznog frižidera na redu bila studentska improvizacija – napraviti nešto od trenutno 2 raspoloživa sastojka. I tako sam uspela da skuvam svoje prvo jelo koje nije zagorelo - pirinač sa belim lukom. To ushićenje, kada nešto ispadne baš onako kako sam zamislila, je nešto što me i dalje drži dok kuvam. Malo po malo moje samopouzdanje u kuhinji je raslo, jela su postajala kompleksnija i tako sam krenula da se sve više igram i improvizujem. Danas je kuhinja za mene mesto gde mogu da se kreativno izrazim i da sebi ulepšam svakodnevicu nekom novom kombinacijom. Jako volim da putujem i čitam o drugim kul-

turama, pa je improvizacija sa ukusima

125

koji su karakteristični za neke zemlje, za mene način da to radim svakog dana upravo iz svoje kuhinje - putujem iako nisam nigde otišla.

Kako je nastao tvoj Instagram blog peckishcat, šta je bila ideja zbog koje si ga pokrenula?

Peckishcat je nastao u Vijetnamu gde sam u to vreme živela. Iako sam jako volela da kuvam, nisam zapravo do tada osvestila koliki je to deo mog identiteta i da je to u stvari jedan od načina na koji se izražavam. Kad bih se čula sa drugaricom uvek sam joj pričala šta sam novo i interesantno kuvala. Ona bi me par puta pitala zašto to ne snimim. Tako da je odatle ta ideja da sve to bude na Instagramu.

Život u Vijetnamu je ne samo osvestio već zapravo i dodatno utemeljio ljubav prema kuvanju. Obilje različitih svežih sastojaka, voća, povrća, morskih plodova i začina Vijetnam čini pravom oazom namirnica, a odlazak na pijacu bio je deo moje svakodnevice i mesto gde bih stalno dobijala nove ideje i bila inspirisana bojama, ukusima, ljudima i životom pijace.

Samo ime dosta govori i o mom odnosu prema hrani. Peckish je britanski izraz za nekog ko nije baš gladan, ali bi mogao nešto da pojede. Tako i ja –uvek sam raspoložena da nešto prezalogajim. Jako volim mačke pa je tako i „mačka koja bi da nešto prezalogaji“ rođena.

Koji je tvoj omiljeni dnevni ritual i omiljeni ritual u kuhinji?

Nešto što je tu prisutno skoro svakog dana su čitanje, zalivanje biljaka i naravno kuvanje. Muzika je deo moje svakodnevice tako da veliki deo vremena provodim aktivno slušajući muziku i istražujući nove žanrove i izvođače. Volim da upalim mirišljave štapiće, zavisno od raspoloženja i ispijam kafu ili čaj. Moj omiljeni ritual u kuhinji je seckanje hrane. Uživam da radim sa nožem i to je za mene neka vrsta meditacije.

Koje su to sezonske namirnice koje

će igrati glavnu ulogu u tvojoj kuhinji ovog proleća?

Obožavam proleće baš zbog dostupnosti svežih namirnica. Tada jedem više svežih salata pa uvek kupujem rotkvice,

126 april

rukolu i zelenu salatu. Sezona sremuša je jako kratka, zato ga treba

što bolje iskoristiti. Mladi spanać se uvek nađe na mojoj listi za nabavku na pijaci, a svakako i mladi luk koji koristim kao garnish za razne supe i čorbe. Tu je i bok choi koji volim da blago obarim kao i klice mungo pasulja koje blanširam, ili korijandera i bosiljka koje pripremam sveže.

Na stolu uvek imamo i voće tako da se posebno radujem jagodama i trešnjama.

A začini/umaci/namazi/čorbice/ slatkiši, kako izgleda tvoj tipičan prolećni meni?

Uvek volim da imam neko sveže začinsko bilje i moj apsolutni favorit je korijander iako su bosiljak i nana često prisutni. Sveže bilje stavljam u bistre supe koje pravim od svinjskih, telećih ili pilećih kostiju sa nekim interesantnim začinima poput cimeta, crnog kardamoma i zvezdastog anisa. Uz to uglavnom idu pirinčane nudle.

Što se namaza tiče tu je uvek nezaobilazni humus koji često pravim, namaz od graška, pasulja ili sočiva. Ovo je uvek zgodno imati kao brzinski obrok.

Prolećne rolnice uz koje napravim umak od kikirikija sa soja sosom umeju često da se nađu na meniju. Od slatkiša to bude grčki jogurt sa svežim voćem preliven medom ili palačinke od zrelih

banana.

humus

April je mesec u kome slavimo Dan planete pa ću te u skladu s tim pitati

da sa našim čitaocima podeliš svoje trikove kako da izbegnemo propadanje i bacanje hrane koju imamo u kuhinji?

Sveže začinsko bilje poput peršuna, bosiljka, korijandera, nane zavijete u komad ubrusa i držite u ziploc kesi. Ubrus sakuplja vlagu koja je jedan od glavnih uzroka brzog propadanja hrane. Na ovaj način bilje dosta dugo drži svežinu, tako da ga iskoristite do kraja pa samim tim nema bacanja.

Voće i povrće pre skladištenja dobro operite i osušite krpom i držite u kutijama za hranu kako bi namirnice što manje bile izložene kondenzaciji u frižideru.

Zamrzavanje hrane je još jedan jako bitan trik koji koristim. Tako supu ili veće količine spremljene hrane podelim u manje porcije i odmrzavam samo koliko mi je potrebno. Na ovaj način uštedim vreme, a i nema tog razvlačenja ostataka koji najčešće ostanu nepojedeni pa se tako pokvare.

Kosti su nešto što se često baca iako se od njih pravi odlična supa puna kolagena koja se može koristiti i kao baza za kuvanje mnogih drugih jela.

Od zrelih banana možete da napravite palačinke ili dobro poznati banana bread, a možete ih i zamrznuti i kasnije koristiti u smutijima ili za pravljenje sladoleda.

128 april

Podeli sa našim čitaocima neki recept koji je nastao od ostataka i postao klasik u tvojoj kuhinji?

Često kuvam pirinač koji kao prilog ide uz mnoga jela. Moj omiljeni način da iskoristim ostatke je egg-fried-rice ili prženi pirinač sa jajima za koji

vam je potrebno samo nekoliko sastojaka.

Potrebno vam je:

• oko 2 šolje skuvanog pirinča

• glavica crnog luka

• jedna šargarepa

• mladi luk

• 1 kašika pečenog kikirikija

• 2 jajeta

• 1 kašika light soja sosa

• 1 kašika fish sosa

Priprema:

Na jakoj vatri propržiti crni luk i seckanu šargarepu dok ne omekšaju. Skloniti povrće sa strane tiganja pa dodati

2 umućena jajeta. Propržiti par minuta uz povremeno mešanje. U tiganj dodati

pirinač i pržiti još dodatnih 3-4 minuta.

Ukoliko vam je pirinač stajao u frižideru i zgrudvao se, prelijte sa pola šoljice tople vode. Kuvati dok voda ne uvri.

Dodatno po potrebi začiniti soja sosom, fish sosom, ljutim čili sosom, posuti seckanim pečenim kikirikijem i secka-

nim mladim lukom. Uvijte u list nori alge kako biste napravili male zalogaje i dobili bolji ukus.

129
prženi pirinač sa jajima

Odakle dolazi tvoja kulinarska inspiracija?

Inspiracija dolazi sa različitih strana. Nekada su to putovanja, nekada me određena namirnica inspiriše da baš nešto sa njom iskombinujem u momentu. Volim da istražujem i čitam o poreklu namirnica, kako se nešto gaji, gde raste, kako izgleda, o istoriji različitih sastojaka i načinima pripreme hrane pa jedan deo inspiracije dolazi i odatle.

Prema muzici gajim podjednaku strast kao i prema kuvanju, tako da slušajući različite žanrove i izvođače iz raznih

zemalja vrlo često dobijem ideju. Volim da pogledam i šta poznati kuvari rade sa namirnicama, tu uvek ima puno toga novog da se vidi i nauči.

Kuvaš često azijsku hranu, prevashodno kinesku i vijetnamsku hranu, možeš li da nam napraviš neko poređenje između kineske, vijetnamske i naše kuhinje?

Vijetnam je pod velikim uticajem francuske kuhinje tako da se kod njih mogu naći neke vrste sireva što je neuobičajeno za Istočnu i Jugoistočnu Aziju gde se skoro uopšte ne konzumiraju mleko

i mlečni proizvodi. U Vijetnamu se jede bahn mi, hrskavi hleb izuzetno sličan francuskom bagetu koji se u nekim sličnim varijantama često jede i kod nas. U bahn mi sendvič se pored salate od daikon rotkve i šargarepe često stavljaju mesni narezak i pašteta, što je meni bilo jako interesantno i poznato s obzirom da se te vrste mesnih prerađevina često jedu kod nas.

Ono što mi je takođe bilo jako zanimljivo je da se supa, goveđi ili kokošiji pho, jede u bilo koje doba dana - za doručak, ručak ili kasno noću nakon izlaska, a ne samo za ručak kao kod nas. U početku mi je ta supa za doručak bilo neobična, ali sam nakon nekog vremena promenila navike i to je nešto što i danas praktikujem. Zapravo je jako logično da nakon cele noći sna prva stvar koju pojedete bude zapravo tečni obrok bogat elektrolitima jer se na taj način najbolje hidrirate.

Kina je s druge strane kolevka testenina, tako da ono što mi ovde jedemo u vidu rezanaca i špageta tamo se jede milenijumima u vidu nudli. Takođe, na jugu Kine pored zelenog povrća koje se uobičajeno jede kod nas poput spana-

130 april

ća, brokolija, kupusa postoji još desetine različitih vrsta lisnatog povrća koje se jede bareno ili dinstano kao prilog uz pirinač ili protein.

U zapadnom delu Kine se, na primer jede jagnjetina što je dosta slično onome što se jede u Srbiji. Iako su obe kuhinje bogate obiljem različitih vrsta proteina životinjskog porekla (morski plodovi, pačetina, riba) svinjetina je i dalje jedan od najpopularnijih izvora proteina i to je nešto u čemu su nam obe zemlje, ali i Filipini i Koreja, jako slični. U Kini sam na primer jela pečenu prasetinu koja je bila poput našeg pečenja.

Na svom kulinarskom Instagram blogu, često deliš zanimljivosti o raznim neobičnim voćkama i namirnicama iz celog sveta s kojima si imala priliku da dođeš u kontakt. Imaš li nekih favorita koje bi nam preporučila da obavezno isprobamo ukoliko nam se ukaže prilika?

Moje omiljeno voće je mango. Nažalost mango i većina egzotičnog voća poput persimona ili avokada koje je dostupno u Srbiji, uglavnom se bere nezrelo

131
tart od manga i mlečnog pudinga
mango sa čili paprikom i solju

kako bi mu se sačuvala svežina tokom transporta. Shodno tome, ovo voće nema nimalo veze sa ukusom zrelog voća u Aziji. Tako da ukoliko putujete u bilo koju od zemalja jugoistočne Azije, ili neke od zemalja tropskog pojasa, moja prva preporuka je uvek mango koga ima u velikom broju sorti i veličina. Nešto što mi se takođe jako dopalo su mangosteen, zatim nezaobilazni passionfruit, liči, a još jedna od mojih omiljenih voćki je jackfruit koji preporučujem da se obavezno proba.

Što se namirnica tiče, treba probati tofu u svim oblicima sa kojim su Kinezi bili jako kreativni, zatim neko jelo sa korenom lotosa ili dezert sa semenom lotosa. Ukoliko ste avanturističkog duha možete probati i durijan i domaći riblji sos.

hrane, ali i zbog svih vrsta morskih plodova koji su među najukusnijim koje sam ikada probala.

Kineska kuhinja je po meni i dalje jedna od najinteresantnijih i najkompleksnijih kuhinja sveta. Kuva se sa puno različitih namirnica, a tehnika pripreme u voku je nešto što hrani daje poseban ukus i što je jako teško reprodukovati kod kuće. Takođe, kineska hrana koju možete probati u drugim zemljama je uglavnom prilagođena i dosta se razlikuje od autentične kineske kuhinje.

Jordan mi je bio gastronomski jako interesantan zbog bliskoistočnih začina i mahunarki koje se jedu. Kuhinje Levanta poput izraelske, libanske i jordanske su slične tako da nećete pogrešiti ukoliko posetite bilo koju od ovih zemalja.

Koju zemlju ili zemlje bi preporučila za posetu pre svega iz gastronomske perspektive?

Uh ovo je jako teško pitanje s obzirom da je moja lista jako dugačka!

Svakako Vijetnam zbog obilja svežeg voća i povrća, lagane i pre svega zdrave

Neka od mesta koja su na mojoj gastronomskoj listi su Meksiko zbog obilja sastojaka, pogotovo zbog različitih vrsti sveže i dimljene čili paprike, kao i zbog načina pripreme tortilji od autohtonih sorti kukuruza.

Tu su još Iran zbog interesantnih kombinacija začina, načina na koji pripre-

132 april
133 sundubu jjigae- korejska ljuta čorba

maju pirinač i jela sa orašastim plodovima poput pistaća, kao i nezaobilazna

Indija - kolevka skoro pa svih začina!

Koje začine obavezno donosiš sa putovanja?

Uvek donesem nešto što je specifično za tu zemlju i čiji je kvalitet u toj zemlji dobar. Pre kupovine treba malo istražiti šta je to što treba kupiti. Tako sam na primer iz Jordana donela sumak i zaatar, ali i karanfilć i kardamom. Iz Vijetnama crni kardamom, limunovu travu i soja sos koji je spečificnog ukusa, dosta blaži od Kineskih soja soseva i koji je dodatno aromatizovan začinima.

Iz Kine sam donela all spice i sečuanski biber, cimet, koren sladića.

Tvoje preporuke za knjige/blogove/ podkaste/emisije koje redovno pratiš i u kojima uživaš?

Iz Meksika treba doneti anato seme i sušene čili paprike različitih nivoa ljutine. Iz Irana treba doneti šafran koji prevashodno tamo i raste. Iz Indije garam masala mešavinu kao i indijski lovor i karanfilić. Sa Tajlanda treba doneti listove kaffir limete i pandana. Lista je dugačka!

Redovno kupujem časopis National Geographic. Uživam u izvrsnim fotografijama i pričama o ljudima, zemljama i prirodi. Jedna od mojih omiljenih knjiga je Overstory, kod nas prevedena kao „Šuma nad šumama" koju toplo preporučujem. Domaće Instagram stranice koje volim i redovno pratim su gourmana, milena goševski, maličovek, lellizas kitchen, Danijeline „Priče sa istoka“, ciklonomad, i naravno plezir magazin. Od stranih tu su adeenasussman koja kuva izraelsku kuhinju, milkandcardamom za indijsku kuhinju i inspiraciju za kolače, kineska blogerka dianxixiaoge apenji, johnnykyunghwo sa svojim superinteresantnim eksperimentima u kuhinji, hwooo.lee kao neko ko je samouki kuvar koji kuva high-end jela u svom stanu.

Od podkasta volim Speaking of Psychology o psihologiji, Stuff you should know o raznim interesantnim temama,

134 april

Joe Rogan-a sa ponekim gostom kao i domaćeg Agelast-a.

Za kraj podeli sa nama jedan san koji bi želela da se ove godine ostvari?

Gastro inspiracija za tursku kuhinju mi je Refika’s kitchen kanal na Jutjubu kao i Alex the french chef guy cooking čijem se istraživanju i posvećenosti divim i od koga uvek može da se sazna nešto novo.

Volela bih da ove godine istupim iz okvira svoje kuhinje i da više ljudi proba hranu koju spremam u možda nešto drugačijem setingu!

135
njoke od slatkog krompira

Prošlog puta smo vam predstavili funkciju Stomačko kalkulator koji vam pomaže u planiranju i pripremi obroka, ali i u ograničavanju trošenja novca prilikom kupovine namirnica. Sada vas pozivamo da zavirite u Stomačko frižider, koji smo pomalo neambiciozno kreirali, ali koji se mnogima jako dopao.

Ova funkcija ima za cilj da vam pomogne da osmislite obrok sa sastojcima koje već imate kod kuće i time izbegnete bacanje hrane, ali i dodatno trošenje novca.

kako možete i odselektovati i odabrati druge sastojke. Radi bolje preglednosti pri odabiru će vam se selektovani sastojci pojaviti na vrhu liste, a moguće ih je odselektovati i krenuti ispočetka samo jednim klikom.

Iako je moguće da neće doći do podudarnosti sastojaka koje imate sa jelima u našoj bazi koja su do sada uneta, obratite pažnju na listu predloga koja će se pojaviti ispod, jer u okviru njih će vam faliti samo jedan ili dva sastojka.

Dakle, pretražite sastojke i selektujte one koje imate, a Stomačko će vam dati predloge jela koje sa tim sastojcima možete napraviti. Radi lakše pretrage, neki od sastojaka su unapred selektovani, poput soli, bibera ili ulja, ali ih sva-

Kako se u okviru ovog broja obeležava i Dan planete, u nastavku vam ostavljamo par jednostavnih, brzih i ukusnih recepata koji uključuju korišćenje starog hleba, jer znamo da dosta ljudi upravo sa njim ne zna šta da radi, te se na kraju i baci. Uživajte!

april

Ukoliko vam je preostalo malo hleba od juče, a potrebna vam je brza, osvežavajuća salata, ova toskanska je prava stvar. Mnogima može zameniti čak i ceo obrok.

Za pripremu je potrebno oko 40 minuta i može nahraniti 4-6 ljudi.

Sastojci: 1kg svežeg paradajza, 300g starog hleba, 100ml maslinovog ulja, 50ml vinskog sirćeta, 1 manji crveni luk, 50g kapara, 100g crnih maslina, nekoliko listića bosiljka, so, biber

Hleb pripremamo tako što ga iseckamo na sitnije kocke, rasporedimo u pleh obložen pek papirom, malo poprskamo maslinovim uljem i pečemo u prethodno zagrejanoj rerni na 180°C oko 10-15 minuta. Za to vreme paradajz isečemo na kriške ili kocke srednje veličine, pospemo sa jednom kašikom soli i ostavimo sa strane na oko 15 minuta.

U većoj činiji dobro pomešamo ostatak ulja, sirće i sitno iseckani luk. Posolimo i pobiberimo po ukusu. Dodajemo preostale sastojke, paradajz, krutone, oceđeni kapar, masline (ostavljene u celosti ili iseckane na kolutove) i iscepkane listiće bosiljka. Pažljivo sve promešamo i salata je spremna za služenje.

138 april

Kada je u pitanju stari hleb, malo je ideja kako da se on upotrebi za pripremu nečeg slatkog. Evo jedne zanimljive za čije sprovođenje nije potrebno više od 10 minuta, a rezultat će se dopasti svim sladokuscima.

Za pripremu je potrebno oko 10 minuta.

Sastojci: 2 deblja parčeta starog hleba, hladan puter, crna čokolada, malo soli, šećera i cimeta

Najpre u tanjiriću pomešati šećer i cimet i ostaviti sa strane. Tankim listićima putera prekriti jednu krišku hleba, a potom na puter dodati i kockice crne čokolade, takođe da prekrije celu krišku. Malo posoliti i preklopiti drugom kriškom hleba. Zatim u obe strane sendviča utisnuti još listića putera, pa uvaljati u prethodno napravljenu smesu sa šećerom i cimetom. U zagrejanom tiganju pržiti sa jedne strane par minuta, pažljivo okrenuti, pa nastaviti prženje druge strane još par minuta. Za potpun ugođaj poslužiti sa sladoledom od vanile.

139

Nismo još upoznali osobu koja ne voli ovaj poznati italijanski specijalitet, a evo načina kako da napravite francusku varijantu za sebe i svoje bližnje, koristeći stari hleb.

Za pripremu je potrebno oko pola sata i možete nahraniti celu porodicu jednom veknom hleba.

Sastojci: Vekna starog hleba, 200g kulena ili nečeg drugog suhomesnatog po želji, 200g mocarele, malo putera i belog luka, pizza sos ili pelat, malo parmezana i nekoliko listića bosiljka. Ukoliko niste ljubitelji mesa, uvek možete staviti pečurke ili svežu papriku

Kriške hleba rasporediti u pleh obložen pek papirom i premazati smesom od istopljenog putera i narendanog belog luka. Peći u zagrejanoj rerni na najjačoj temperaturi oko 10 minuta. Zatim premazati sosom ili pelatom, dodati kulen, mocarelu i parmezan i vratiti nazad na još 10 minuta. Posuti iscepkanim listićima bosiljka.

140 april
Umetnost
Intervju: Nikolina Gavrilov @n.i_n4
foto: Mehmed Mešanović

Mogli bismo reći da većina svetskih brendova u poslednje vreme teži da ponese titulu „održivosti“, mada je retki među njima zaista i zaslužuju. U objašnjenju pojma održivog dizajna nismo se fokusirali na sve ono što održivost nije, već na ono što sasvim sigurno jeste, o čemu smo govorili sa prvom BiH biodizajnerkom Majom Halilović sa kojom ste se mogli već upoznati na stranicama Plezira. Maja u svom radu koristi organski otpad i žive jednoćelijske organizme

kako bi stvorila inovativne biorazgradive materijale za svoj dizajn. Ono što ovu mladu „zeleno“ orijentisanu dizajnerku izdvaja i čini posebno interesantnom je spremnost za eksperimentisanje i učenje, a onda i inkorporiranje naučenog u sferu dizajna. Majin najnoviji poduhvat iz oblasti cirkularnog dizajna - izrada razgradivih biosveća u posudama napravljenim od ljuski jaja – bio je povod za razgovor ovog puta.

145

Maja Halilović je biodizajneka koja radi s organskim otpadom i živim jednoćelijskim organizmima kako bi inovirala nove biorazgradive materijale za potrebe dizajna. Dobitnica nagrade za inovativnu ideju za žensko preduzetništvo i nominacije za najbolji dizajn na Internacionalnom dizajnerskom bijenalu. Izlagala u Londonu, Ljubljani, Brnu, Kelnu, Beogradu i nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini. Izlagala na Međunarodnom sajmu nameštaja i enterijera Imm Cologne u Kölnu u sklopu platforme Pure Talents za predstavljanje mladih dizajnera.

Godine 2019. je izlagala u Beogradu u okviru platforme Young Balkan Designers i Mikser festivala. Ko-osnovačica je Bio Co Culture, kolaborativnog projekta usmerenog na edukaciju šire publike o biodizajnu i bioumetnosti širom Balkana. Godine 2022. je učestvovala u programu Evropske prijestolnice kulture, programu BIOFABRIKA, držala je predavanja, radionice, predstavljanja, razgovore i rasprave s umetnicima, dizajnerima i naučnicima o biodizajnu. Redovno drži radionice o proizvodnji biomaterijala i predavanja na temu klimatskih promena, greenwashing-a i zero waste praksi. Pomaže kompanijama da svoj otpad iskoriste u nove svrhe.

146 april

Majo, uz tvoje ime se neretko veže sufiks „bio”, zanima me – kako je došlo do ovoga? Da li je postojao neki tranzicioni period iz sfere klasičnog dizajna u sferu dizajna koji se bazira na radu sa biomaterijalima?

Da, istina je da se moje ime često veže uz sufiks „bio”, a do toga je došlo zbog jednog tranzicionog perioda u mom radu kao dizajnerice. Moja kreativna putanja je oduvek bila vezana za okoliš, pogotovo moji počeci rada sa otpadom. Inspirisana sam bila idejom stvaranja nečega iz ničega, i odatle, iz te istorije razvijala sam koncept dizajna koji se bazira na biomaterijalima.

Moje stvaralačko putovanje je poput priče. U svojim projektima sam koristila različite vrste otpada - od starih komadića tkanina do odbačene elektronike i metalnih delova. Počelo je kada su mi ljudi dolazili i donosili otpad, a ja sam ga koristila kao sirov materijal za svoje kreacije. Taj odnos s ljudima je bio

ključan za moj rad, jer sam iz otpada stvarala nešto novo i funkcionalno, što je imalo poseban značaj za ljude koji su ga donosili. Bio je to način da zajedno

stvaramo nešto vredno i da taj otpad dobije novi život. Kroz njihovu podršku i saradnju, dobijala sam različite vrste materijala koje sam koristila u svojim dizajnerskim projektima. Bili su radoznali i zainteresovani da vide šta ću ja od njihovog otpada napraviti, što me je motivisalo da budem inovativna i da stvaram jedinstvene dizajnerske kreacije.

Rad sa otpadom me je naučio da je održivost više od samo ekološkog koncepta - to je i socijalni koncept. Kroz moju

interakciju sa zajednicom ljudi, stvarala sam odnose sa ljudima, što je doprinelo da moj rad ima dublje značenje i uticaj na lokalnu zajednicu.

Vremenom sam sve više razmišljala o uticaju koji dizajn može imati na životnu sredinu i društvo uopšte. Shvatila sam da se klasični dizajn fokusira na upotrebu novih materijala, dok ja želim da preusmerim pažnju na već postojeće resurse koji se mogu iskoristiti na održiv način. To je bio trenutak kada sam odlučila da se okrenem biomaterijalima kao sirovinama za moje dizajnerske projekte.

147

Taj tranzicioni period u mom radu je bio izazovan. Morala sam učiti o razli-

čitim vrstama biomaterijala, njihovim karakteristikama, svojstvima i mogućnostima primene. Istraživala sam kako ih koristiti na inovativan način u dizajnu i kako stvarati funkcionalne, estetske i održive proizvode koji imaju pozitivan uticaj na okolinu i društvo.

Biomaterijali su postali ključni element u mnogim aspektima mog rada. U modi, na primer, koristila sam biomaterijale od SCOBY bakterije i kvasca. Danas koristim i inoviram biomaterijale od raznog organskog otpada.

Koliki izazov je za tebe predstavljalo taloženje teorijske podloge iz prirodnih nauka u ostavu misaone komore? Da li si već bila upoznata sa bazičnim principima biohemijskih procesa i šta ti je bilo posebno zanimljivo za istraživanje iz te oblasti?

Kao neko ko je oduvek bio zainteresovan za prirodne nauke, taloženje teorijske podloge iz tih oblasti u ostavu

misaone komore krenulo je u djetinjstvu. Moje rano interesovanje za matematiku, fiziku i hemiju je zapravo bila

odlična osnova za ono čime se danas bavim - biodizajnom i inovacijom biomaterijala i biotehnologije.

Jedno smešno iskustvo kojeg se sećam je vezano za ispit iz fizike. Kako bih „varala” na ispitu, odlučila sam da prepisujem definicije iz knjige, ali na kraju sam se našla u situaciji da sam prepisala celu knjigu fizike. Bila sam tako posvećena i inspirisana materijalom, da sam čak koristila različite boje markera kako bih definicije istakla na estetski privlačan način, gotovo dizajnirajući celu knjigu fizike ponovo. To je bio trenutak kada sam shvatila koliko me fasciniraju ne samo naučni principi, već i način na koji se oni mogu vizualno predstaviti.

Jedan od delova biohemije koji me posebno zanimao je proučavanje enzima i biohemijskih reakcija koje se dešavaju u prirodi. Fascinantno mi je bilo istraživati kako molekuli intereaguju na mikroskopskom nivou i kako te interakcije mogu biti iskorišćene u dizajniranju novih materijala ili proizvoda.

Takođe, istraživanje biohemijskih procesa mi je omogućilo da bolje razumem prirodne materijale i njihova svojstva,

148 april
Moda

što je bilo od velike važnosti u mom radu sa biomaterijalima. Razumevanje hemijskih procesa u prirodi mi je otvorilo nove mogućnosti za eksperimentisanje i dizajniranje materijala koji su održivi, inovativni i funkcionalni.

SCOBY je termin koji je gotovo neizostavan kada se govori o tvom radu. O kakvom materijalu je reč?

SCOBY je akronim koji se odnosi na „Symbiotic Culture of Bacteria and Yeast”, što u prevodu znači simbiotska kultura bakterija i kvasaca. SCOBY je zapravo simbiotska zajednica mikroorganizama koja se koristi u procesima fermentacije kako bi se proizveli različiti proizvodi, kao što su kombucha (ovdje bih iskoristila momenat da naglasim da ne treba govoriti kada se referišemo na SCOBY kao da je jednako kombucha što sam čula više puta - kombucha je napitak ili da je SCOBY gljiva), kefir, kiseli kupus i druge fermentisane namirnice.

SCOBY se sastoji od slojeva bakterijskih i kvasnih kolonija koje se međusobno hrane i zajedno obavljaju fermentacijske procese. Bakterije u SCOBY-ju

149
foto: Almin Zrno

obavljaju fermentaciju šećera u kiseline, dok kvasci obavljaju fermentaciju šećera u alkohol. Zato kada radimo s SCOBY izbjegavamo stavljati je u prostorije u kojima ćemo boraviti.

U mom radu sa biodizajnom i biomaterijalima, koristim SCOBY kao jednu od sirovina za stvaranje održivih i biorazgradivih materijala - biomaterijali, i materijale za pakovanje. SCOBY se može oblikovati i sušiti kako bi se stvorili materijali sa različitim svojstvima, kao što su fleksibilnost, propustljivost za vazduh i vlagu, što ga čini pogodnim za različite primene u dizajnu i inovacijama biomaterijala.

Kroz svoj rad sa biodizajnom i biomaterijalima, fokusiram se na inovaciju procesa za stvaranje biomaterijala od SCOBY-ja. Koristim svoje znanje kako bih istraživala i eksperimentisala sa biohemijskim procesima koji se odvijaju u SCOBY-ju. Pronalazim nove načine kako da manipulišem ovom simbiotskom zajednicom mikroorganizama kako bih stvorila inovativne biomaterijale koji su održivi i mogu se koristiti u različitim dizajnerskim aplikacijama. Mogli bismo reći da čitav opus tvog

150 april
Foto: Viktorija Đorđević, ime performansa: Can I rest in peace umetnice Anastasije Pavić

rada ima jedan zajednički nepromenjivi činilac, a to je tvoja neiscrpna posvećenost istraživačkom radu. Zbog čega je baš ovo stalna komponenta i kako izgleda jedan tvoj prosečan dan u laboratoriji?

Istraživački rad je za mene suštinski deo mog rada kao biodizajnerice. Smatram da je istraživanje ključno za inovaciju, jer mi omogućava da istražujem nove ideje, koncepte, materijale i tehnologije kako bih stvorila održiva i inovativna dizajnerska rešenja. Moj prosečan dan u laboratoriji može varirati u zavisnosti od faze projekta na kojem radim, ali obično uključuje sledeće aktivnosti:

Istraživanja

Pre nego što započnem eksperimente, provodim vreme u istraživanju. To uključuje pregledanje literature, identifikovanje relevantnih metoda i tehnika, kao i postavljanje eksperimentalnih ciljeva.

Eksperimentisanje

Provodim vreme u laboratoriji izvodeći eksperimente. To može uključivati uzimanje uzoraka, merenje, mikroskopiranje, testiranje mehaničkih svojstava

materijala ili druge eksperimentalne procedure u skladu sa zahtevima mog istraživanja.

Analiza podataka

Nakon što završim eksperimente, analiziram prikupljene podatke. To može uključivati statističku analizu, vizualizaciju podataka i tumačenje rezultata kako bih izvukla relevantne zaključke.

Dizajniranje

Kada radim na razvoju novih dizajnerskih rešenja, koristim svoje istraživanje kao osnovu za dizajniranje. To uključuje razvijanje novih koncepta, skica, prototipova i testiranje njihove funkcionalnosti i estetike.

Timski rad

Kao deo istraživačkog tima, često sarađujem sa drugim naučnicima, istraživačima i dizajnerima kako bih delila ideje, resurse i znanje. Timski rad je važan deo mog dana u biolaboratoriji.

Dokumentacija

Vodim detaljan zapisnik o svim svojim eksperimentima, rezultatima, zaključcima i zaključnim beleškama. Takođe, dokumentujem dizajnerski proces i na-

151

predak kako bih mogla pratiti svoj rad i deliti ga sa drugima.

Edukacija

Kao zaljubljenica u nauku i dizajn, redovno se usavršavam kroz čitanje stručne literature, prisustvovanje konferencijama i seminarima, kao i razgovore sa kolegama/icama kako bih proširila svoje znanje i veštine.

Smatram da je ključno pratiti najnovije naučne i tehnološke trendove kako bih ostala informisana o najnovijim dostignućima i inovacijama u svom polju rada. Naučiti nove tehnologije je za mene važno jer mi omogućava da unapredim svoj rad, povećam efikasnost istraživanja i biodizajniranja, i stvaram inovativnija rešenja.

Kako dolaziš do biomaterijala koji su neophodni za sam proces izrade? Da li je moguće postići sve sam ili je, ipak, neophodna i dobra volja lokalne zajednice?

Da, za proces izrade biomaterijala često je neophodna saradnja i podrška lokalne zajednice. Biomaterijali se mogu dobijati iz različitih izvora, kao što su

otpadni materijali, mikroorganizmi i drugi prirodni materijali. Kako bih dobila potrebne sirovine za svoj rad, često sarađujem sa lokalnom zajednicom i koristim materijale koji su dostupni u lokalnom okruženju. Na primer, kao što ste pomenuli, moj nedavni projekat je uključivao korišćenje ljuski jaja kao sirovine za biomaterijal. Saradnja sa lokalnom zajednicom u Sarajevu je bila ključna jer su ljudi iz te zajednice volonterski donosili ljuske jaja koje su prikupljene za potrebe mog istraživanja. Bila sam veoma zahvalna na podršci koju sam dobila od lokalne zajednice i to je bila dragocena pomoć u procesu dobijanja biomaterijala. Želim se zahvaliti svima u Sarajevu koji su volonterski donosili ljuske jaja za potrebe mog istraživačkog projekta. Dobra volja i entuzijazam su omogućili da nađem sirovine koje su mi bile neophodne za istraživanje u oblasti biodizajna.

Jedan od biorazgradivih i održivih materijala sa kojima si imala prilike da radiš je i kafa, odnosno talog od kafe. Da li bi našim čitaocima predočila o čemu se radi i kako je uopšte moguće kafu koristiti kao ogrevno telo?

152 april
153

Kafa, odnosno talog od kafe, može se koristiti kao biorazgradiv i održiv materijal u različite svrhe, uključujući i kao ogrevno telo. Ovaj koncept može da se bazira na korišćenju lignina koji je prisutan u talogu kafe, kao sirovine za proizvodnju biomaterijala. Lignin je kompleksni polimer koji se nalazi u biljnom materijalu i može se koristiti kao sirovina za različite svrhe. Talog kafe se može sušiti, i suzbijati u pelete ili brikete koji se mogu koristiti za proizvodnju energije u domaćinstvima ili industriji.

U saradnji sa kompanijom Kawa, u vlasništvu Zlatana, istraživala sam mogućnosti korišćenja taloga kafe u razvoju biomaterijala. Korišćenje taloga kafe kao ogrevnog tela ima potencijalnu ekološku prednost jer se koristi otpadni materijal koji bi inače završio kao otpad. Ovo istraživanje je pokazalo kako se biomaterijali mogu dobiti iz lokalnih izvora i kako se mogu koristiti u održivim aplikacijama kao što je grejanje, smanjujući negativan uticaj na životnu sredinu i promovišući cirkularnu ekonomiju. Bosna i Hercegovina ima bogatu kulturu i tradiciju u konzumiranju kafe, i ova tehnologija bi mogla da bude još jedan korak ka održivijoj budućnosti. Ovo je inovativan pristup korišćenju foto: Maja Halilović

154 april
SCOBY 2022
foto: Mehmed Mešanović, SCOBY exibition

lokalnih resursa na održiv način, što bi moglo da ima pozitivan uticaj na smanjenje otpada i emisiju štetnih gasova, kao i na lokalnu ekonomiju kroz razvoj novih proizvoda i otvaranje novih tržišta. Takođe bih želela da pohvalim Zlatana, koji je prepoznao potencijal otpada kafe i podržao ovaj projekat.

Njegova inicijativa i angažman u istraživanju mogućnosti korišćenja taloga

kafe kao sirovine su zaista inspirativni.

Takav entuzijazam i podrška lokalnih

aktera su ključni za uspeh inovativnih

projekata poput ovog, jer doprinose lokalnoj zajednici i održivom razvoju.

Saradnja između istraživača i lokalnih

preduzetnika kao što je Zlatan može biti model za buduću saradnju između akademske zajednice i lokalne industrije u Bosni, sa ciljem stvaranja održivih rešenja i promovisanja inovacija.

Rad koji je privukao poveliku pažnju

javnosti je svakako haljina sačinjena od SCOBY materijala. Kako simbiotska

kultura sačinjena od kvasca i bakterija poprimi formu očaravajuće haljine?

ni biolaboratorij u garaži, gde se dešava prava naučna magija. Sve što vam treba je nekoliko osnovnih sastojaka, malo strpljenja i doza avanturističkog duha. Prvo, trebate pripremiti šećer i nitrogen (čaj), poseban dodatak koji spremam i s kojim eksperimentišem, temperaturne uslove podesiti - to je ono što je potrebno za vaše SCOBY biće. Sad je vreme za strpljenje - SCOBY će rasti. Možda ćete primetiti da se na površini čaja formira tanki film koji se polako širi. To je vaša celuloza u nastajanju. Biće potrebno nekoliko dana do nekoliko nedelja da vaš SCOBY poraste u željenu veličinu, debljinu, zavisno od uslova i željenog rezultata. Kada vaša scoby celuloza dostigne željenu debljinu, možete je pažljivo izvaditi iz čaja i koristiti za kreativne projekte. Možete je oblikovati u različite forme, kao što je haljina koja je privukla pažnju javnosti, ili je koristiti kao biomaterijal za izradu drugih biorazgradivih proizvoda.

Proces uzgoja SCOBY celuloze je jednostavan kada se uhodate, ali čaroban!

Volim da kažem da vodim svoj sopstve-

Važno je napomenuti da se SCOBY materijal još uvek istražuje kao prihvatljiv biomaterijal za modnu industriju jer i dalje postoje prepreke za nošenje u svakodnevnom životu, te da se dalja istraživanja i razvoj tehnologija nastav-

155

ljaju kako bi se postigla efikasnija upotreba SCOBY biomaterijala u modnom dizajnu.

Nedavno si pustila u promet svoj prvi produkt komercijalnog karaktera, aromatizovane sveće u posudicama sačinjenim od ljuske jajeta. Opiši nam eksperimentalne procese koji su bili neophodni kako bismo mi u svojim domovima imali jednu potpuno razgradivu biosveću.

Jako sam uzbuđena što smo napokon lansirali našu novu kolekciju svijeća, koje su prve kod nas napravljene od biomaterijala dobivenog iz ljuske jaja! Svaka svijeća je jedinstvena, s prekrasnom teksturom i bojom ljuske jaja koja oduševljava. Nedavno smo rasprodali prvu kolekciju u samo nekoliko sati, što je za nas bio ogroman uspjeh i pokazatelj koliko su ljudi uzbuđeni za ovaj inovativni proizvod. Raditi s Lejlom iz brenda

8Intelligence je bila prava inspiracija jer

zajedno radimo na širenju svijesti o održivim proizvodima koji su istovremeno

prekrasni i ekološki odgovorni. Osjećam se ponosno što sam dio ovog jedinstvenog projekta i jedva čekam vidjeti kuda

će nas ovaj inovativni projekat odvesti!

Razvijanje potpuno razgradive biosveće u čašicama od ljuske jajeta zahtevalo je niz eksperimentalnih procesa kako bi se postigao željeni rezultat.

Izum i modifikacija bioveziva

Prvi korak bio je izumiranje veziva koje bi efikasno držalo ljuske jaja zajedno, ali istovremeno bilo jako, nesalomljivo i otporno na udarce. Ovo je zahtevalo brojne eksperimente s različitim materijalima i formulacijama kako bi se pronašlo optimalno biovezivo koje će odgovarati potrebama dizajniranog biomaterijala. Takođe je bila potrebna modifikacija bioveziva kako bi se povećala izdržljivost i otpornost na eksterne faktore.

Testiranje otpornosti biomaterijala

Nakon što je vezivo razvijeno, sledio je proces testiranja otpornosti biomaterijala na udarce, temperature i druge eksterne faktore. Različiti testovi su sprovedeni kako bi se osiguralo da čašice od ljuske jaja budu izdržljive i otporne na oštećenja tokom upotrebe, ali da se istovremeno razgrade kada dođu u dodir s prirodnim elementima kao što su zemlja i voda.

156 april

Unos sjemena u biomaterijal

Kako bi čašice od ljuske jaja bile još održivije, odlučeno je da se unutar njih nalaze sjemenke. Ovo je zahtevalo pažljivo unošenje sjemenki u biomaterijal

prilikom izrade čašica kako bi sjemenke bile zaštićene, ali i imale mogućnost da klijaju kada se čašice razgrade.

Dizajniranje svijeća

Djevojka iz brenda 8intelligence je dizajnirala svijeće kako bi se postigla optimalna estetska privlačnost i funkcionalnost proizvoda.

157
foto: Mehmed Mešanović

Koje su to ekološke inicijative drugih ljudi ostavile naročit utisak na tebe u poslednje vreme, da li bi sa nama podelila neke lepe vesti iz oblasti zaštite životne sredine?

Takmičenja i nagrade za biodizajnere

Zaista je uzbudljivo videti kako biodizajn dobija sve više pažnje i podrške širom sveta. Nedavne ekološke inicijative su pokazale veliki potencijal biomaterijala, kao što su micelijum, jednoćelijski organizmi, proteini i organski otpad, u razvoju održivih proizvoda i rešenja za zaštitu životne sredine. Evo nekih pozitivnih vesti iz oblasti biodizajna:

Prva farma micelijuma

Nedavno je izgrađena najveća farma micelijuma na svetu, što pokazuje rastući interes za ovaj biomaterijal i njegov potencijal za široku primenu u različitim industrijama.

Velika ulaganja u biodizajn

Biodizajn privlači sve veću pažnju investitora, a kompanije i fondovi izdvajaju značajna sredstva za podršku razvoju biodizajnerskih projekata i ideja.

Održavaju se velika takmičenja u oblasti biodizajna sa velikim novčanim nagradama, što pokazuje spremnost donatora da podrže inovativne ideje u ovom području i podstiče rast biodizajn zajednice.

Rast kompanija koje se bave biomaterijalima

Kompanije koje proizvode pakovanja, proizvode od micelijuma i drugih biomaterijala, kao što su Ecovative, Modern Meadow, MycoWorks, MOGU i druge, dobijaju sve više podrške i udružuju se sa velikim kompanijama kako bi razvijale ekološke projekte sa biomaterijalima.

Biorazgradivi kovčeg od micelijuma

Nedavno je predstavljen prvi kovčeg za pogrebe napravljen od micelijuma, što predstavlja inovativno rešenje za održivu sahranu i smanjenje negativnog uticaja na životnu sredinu.

Ove vesti pokazuju da se biodizajn brzo razvija i dobija sve više podrške, što otvara mogućnosti za rast biodizajn industrije i stvaranje novih radnih mesta u ovoj oblasti. Imamo i vijesti iz BiH. Jedna lokalna organizacija je pokrenula kampanju

„Zelena škola” koja se bavi edukacijom dece o važnosti zaštite životne sredine kroz interaktivne radionice i akcije čišćenja okoline. Takođe, jedna mlada preduzetnica je osnovala startap koji se bavi reciklažom i apcikliranjem starih bicikala, pretvarajući ih u jedinstvene dizajnerske komade nameštaja. Lokalna zajednica je organizovala akciju sadnje drveća u urbanoj sredini kako bi se poboljšala kvaliteta vazduha i smanjio efekat urbanog zagrevanja. Puno divnih vijesti postoji i osmišljavaju se dok čitamo. Možda i vi možete biti jedni od onih koji pokrenu nešto što bi moglo da pomogne našem okolišu!

Kakvi su tvoji planovi kretanja po stvaralačkim poljima do kraja ove godine?

Obzirom da sam inspirisana Nikolininim pristupom intervjuisanja, gdje sam prvo nonšalantno razgovarala o svojim interesima i poslu, pristupila bih ovom pitanju na sasvim drugačiji način nego prije. Ovaj odgovor bi trebao da posluži kao smjernica onoga što bih ja voljela da 2023. godina izgleda. Moja 2023. godina ima sasvim konkretne projekte na kojima radim, ali htjela bih da odgovorim na ovo pitanje ovako:

Vidim sebe kako vodim tim stručnjaka u laboratoriji, eksperimentišući s različitim biološkim materijalima i stvarajući inovativne proizvode kao što su ambalaža od micelijuma, organskih tekstila ili jednoćelijskih organizama koji se koriste kao biogoriva. Moje ideje privlače pažnju velikih kompanija koje žele partnerstvo kako bi unapredile svoju održivu agendu.

Vidim se kako učestvujem na prestižnim takmičenjima i osvajam nagrade za svoje revolucionarne projekte. Kreativnost, stručnost i posvećenost održivom dizajnu privlače pažnju medija, pa me često pozivaju na intervjue i konferencije, gde delim svoje vizionarske ideje i inspirišem druge.

Takođe, vidim se kako radim sa lokalnom zajednicom i organizacijama za zaštitu životne sredine, doprinoseći očuvanju prirode i edukaciji o važnosti biodizajna. Ime postaje sinonim za inovaciju, održivost i kreativnost u biodizajnu, otvarajući nove mogućnosti za moju karijeru.

Kroz sve ovo, uživam u svakom trenutku svog kreativnog putovanja, istražujući nove ideje, stvarajući održive proizvode i doprinoseći pozitivnom uticaju na svet oko sebe. Budućnost biodizajnerice je inspirativna, puna mogućnosti za stvaranje održivijeg sveta kroz kreativnost, inovacije i angažman u zaštiti životne sredine.

160 april
161
Umetnost 162 april Intervju: Nikolina Gavrilov @n.i_n4
obioumetnosti

Poslednjih godina često nam se može učiniti da naš opstanak u budućnost leži u prošlosti, odnosno u praistoriji. Može nas iznenaditi činjenica da rešenje zagonetke neodrživog načina života leži upravo u mikroorganizmu koji je planetu i učinio održivom – a to je bakterija. Rad sa specifičnim materijalom, SCOBY , uzeo je maha početkom ove decenije, u svetu ali i kod nas, a jedna od donositeljki promena, poznata po radu sa inovativnim biomaterijalima je i afirmisana, mlada umetnica Adrienn Újházi . Prilikom praktikovanja svoje umetničke prakse Adrien teži istraživanju interdisciplinarne teritorije između umetnosti, nauke i tehnologije (ASTS), u cilju ukazivanja na neraskidivu vezu između čoveka i prirode. U svom radu koristi različite medije kao sredstvo izražavanja, kao što su fotografija, instalacije, video i audio zapisi, slikanje i oblikovanje najčešće živih bakterioloških kultura, sve to kako bi jasno ukazala na problematiku pitanja zaštite životne sredine. Njeni poslednji radovi baziraju

se na individualnim i institucionalnim saradnjama vezanim za istraživanje materijala SCOBY, simbiotske kulture sačinjene od bakterija i kvasca. U nastavku teksta moći ćete da sagledate biomikrokosmose iz ugla ove mlade umetnice, odnosno tvorca simbiotičkih i sinestetičkih svetova.

Rođena je 1995. godine u Novom Sadu, gde je i pohađala Akademiju umetnosti, odsek – slikarstvo. Od 2021. godine ona postaje nezavisna umetnica. Dobitnica je brojnih stipendija, priznanja i nagrada. Česta je učesnica raznih izložbi, projekata i kolaboracija. Njeni radovi imali su priliku da se susretnu sa publikom i u muzejima i na festivalima. Čla -

nica je ŠokZaDruge u Novom Sadu, udruženja građana ReAktor i udruže-

nja Lepih umetnosti Vojvodine. Njen

poslednji projekat BIOFABRIKA, podr-

žan je od strane Fondacija Novi Sad – Evropska prestonica kulture 2022.

163

Adrien, uz tvoje ime se neretko veže sufiks „bio”, zanima me – kako je došlo do ovoga? Da li je postojao neki tranzicioni period iz sfere klasične vizuelne umetnosti u sferu vizuelne umetnosti koja se bazira na radu sa biomaterijalima?

Na osnovu toga koliko se danas često spominje „bio” u medijima, ljudi ga najčešće povezuju sa konzumerizmom, odnosno u okviru toga sa zdravim principima i navikama, koje su predstavljene u ekološki prihvaćenim produktima. U kontekstu mog rada reč „bio” jeste da ima poveznice sa tim, ali suština je u poreklu same reči, što znači „život”. Sama enigmatična tema je pokretač i srž mog rada, koji se do sada manifestovao u raznim oblicima, nadovezujući se za početne faze svog umetničkog stvaralaštva, koje se razvijalo od osnovnog i klasičnog pristupa, te primenjujući simbole, metafore, amorfne odnosno biomorfne oblike, stižem do eksperimentalnog i više konceptualnog pristupa što me je dovelo do današnjeg rada sa biomaterijalima. Ovakva vrsta delovanja je interdisciplinarna i pripada polju bioumetnosti, odnosno umetničkim praksama zasnovanim na radu sa biološkim sistemima i protokolima.

164 april
foto: Intense material research foto: An introduction to Biophilia

foto: THAT IS LIFE

foto: Adrienn Újházi

foto: Adrienn Újházi

foto: Samsara Ovum Et Ovalis foto: Adrienn Újházi

Koliki izazov je za tebe predstavljalo taloženje teorijske podloge iz prirodnih nauka u ostavu misaone komore? Da li si već bila upoznata sa bazičnim principima biohemijskih procesa i šta ti je bilo posebno zanimljivo da istražuješ iz te oblasti?

Na početku istraživanja uvek postoji veliki izazov, pa čak i danas kada mozgam o nekim novim procesima u radu, ima izazova. Ipak sam ja po struci vizuelna umetnica, te sa svojim kreativnim i istraživačkim duhom umem i da samoj sebi začinim predstojeće izazove. Iz tog razloga bilo mi je veoma uzbudljivo da osvežim osnovno znanje o prirodnim naukama, konkretno mislim na biologiju, gradivo koje se učilo još u školi. Za složenije ideje ili procese, ako mi nedostaje izvor ili odgovor, mogu ponosno da kažem da imam sjajne prijatelje/kolege

koji deluju na polju nauke i možemo se

otvoreno konsultovati o datoj tematici. U nekim prilikama čak se tako rodila i nova saradnja, što mene još više inspiriše. Prethodno sam spominjala pojam života, što ne postoji bez osnovnih procesa poput kretanja, reprodukcije, osetljivosti, ishrane, izlučivanja, disanja i rasta. Za ove procese neophodno je izdvojiti momente rađanja i umiranja, uključujući i njihove spore ili ubrzane, možda i neočekivane procese. Razvijanje i preobražaj života postaje intenzivniji kada dolazi do neke nove ili hibridne vrste radi adaptacije. Ti čudesni momenti razvitka svakog bića, počevši od najmanjeg mikroorganizma – biljke–životinje – do nas ljudi i do svih ostalih entiteta Univerzuma, dragoceni su za postojanje. Život u simbiozi i nasuprot tome u amensalizmu u ovakvoj umetničkoj praksi poput bioumetnosti me najviše privlači da istražujem i manifestujem na sopstveni, kreativan način.

166 april foto: CYCLES OF GAIA

SCOBY je termin koji je gotovo neizostavan kada se govori o tvom radu. O kakvom materijalu je reč? Kako je uopšte moguće integrisati simbiotsku

kulturu sačinjenu od bakterija i kvasaca u sferu umetnosti i koliko je izazovno raditi sa materijalom koji konstantno menja formu na neki način?

SCOBY - kao biološki uzgojeni materijal i skraćenica za simbiotsku kulturu bakterija i kvasca, nastaje putem fermentacije od sušenih biljaka, odnosno čaja. Materijal sam otkrila tokom studija kada sam duži vremenski period istraživala odgovarajuću tehnološku

metodu za pravljenje održive podloge za kreiranje umetničkog rada. U tom periodu sam aktivno koristila razne prirodne materijale i uronila u istraživanje

„kuvanja” bioplastike. Ideja mi je bila da krenem od nule, beležim procese i kori-

stim pristupačne sastojke koji se mogu naći u našim kućama (šećer, sirće, brašno, ulje, čaj itd). Otkrivši SCOBY, shvatila sam da spomenuta ideja može mnogo više da ponudi. Uronila sam u dalje istraživanje i bolje upoznavanje samog materijala, te je taj proces sa neverovatnim momentima bio prekretnica u mom radu. Zato je trenutno koristim kao glavni medijum u stvaranju, u različitim oblicima. Verujem da materijal još mnogo toga može da ponudi u aspektu vizuelnog istraživanja. Istakla bih i čitav pristup - rituale koje obavljam pre ili nakon uzgajanja, koji su takođe sastavni deo rada. Da budem preciznija, tokom tih procesa koristim različite alate i metode koji su naknadno selektovani i predstavljeni publici na izložbama u obliku ready-made objekata, digitalnih zapisa i slično.

167
168 april
foto: Adrienn Újházi foto: Elvira Kakusi

Jedan od prvih koraka koje si načinila na interdisciplinarnoj teritoriji čije tlo je sačinjeno od umetnosti, nauke i tehnologije je svakako tvoj rad pod nazivom „Samsara”. Ovde si putem interaktivne animacije i objekta u prostoru dočarala drevno vedsko učenje o perpetualnom ciklusu života i smrti, služeći se semenom kao simbolom. Kako ti iz ove pozicije deluje ovaj početni ogled koji datira iz 2017. godine?

„Samsara” je bila među prvim serijama koje obuhvataju nekoliko oblika umetničkog izražavanja poput dokumentarne fotografije, crteža i asamblaža od semena, koji su se na kraju zaokružili interaktivnom animacijom. U ovoj seriji sam konkretno koristila seme tj. košti-

ce breskve, koje sam sakupljala uz pomoć babe i dede na selu u blizini Novog Sada. Obilazak bašte mi je redovan ritual kada odem kod njih u posetu baš kao i posmatranje živog sistema - flore. U tom periodu kada je serija nastajala, te sezone drveće je dalo puno plodova i semena, semena za koje sam kasnije saznala da je izuzetno zdravo za konzumiranje, čak da poseduje antiproliferativni efekat iz ekstrakta i da deluje na ćelije raka debelog creva kod obolelih ljudi. Ovaj detalj ističem iz ličnog aspekta, kao razlog zašto sam izabrala to seme kao simbol života i heroja koji pobeđuje. Takođe, seme predstavlja svet sa konotacijom cikličnih promena unutar ranjivosti. Odnosi se na ceo životni ciklus, materiju i postojanje.

169
Samsara

Biofilija je osnovna komponenta i naziv tvoje serije radova koji se baziraju na međusobnom odnosu i povezanosti svih živih bića na planeti Zemlji. Uže definisano – u fokus stavljaš odnos čoveka prema prirodi, odnosno osećaj spokojstva koji se razliva kroz svaki atom prilikom interakcije između prirode i čoveka. Kakav siže o varijacijama ovog projekta bi mogla da podeliš sa našim čitaocima?

Projekat Biophilia je zasnovan na odnosu svih živih sistema na planeti Zemlji. Inspirisan Edvard O. Vilsonom i njegovom Hipotezom biofilije, što u kratkom prevodu znači - verovanje da su ljudi genetski predisponirani da budu privučeni prirodom. Svi ljudi inherentno vole prirodni svet.

U ovu seriju prvi put integrišem novi istraživački metod, korišćenje već spomenutog materijala - SCOBY. Serija uglavnom pokriva organski, uzgojeni

materijal kao alternativno sredstvo, čime predstavljam drugačiju estetiku sa usmerenjem na ispitivanje odnosa između čoveka i prirodnog sveta. Neizvestan kontakt sa prirodom u čovekovoj podsvesti je uvek prisutan. „Efekat biofilije” ima za cilj da stimuliše proizvodnju serotonina, hormona sreće, dok posmatrate nešto što je deo prirode i imate kontakt sa nečim što je prirodno. Radovi ovog tipa obuhvataju oblasti ekološke umetnosti i bioumetnosti u formi različitih vizuelnih medija, kao što je u okviru ovog pojekta nastala mala serija An introduction to biophilia koji je početni segment ciklusa istraživanja prirodnih i recikliranih materijala sa bakterijskom celulozom. Ovi radovi imaju oblik minijaturnog eksperimenta, i beleške su razmišljanja u tehnološkim istraživanjima. Glavni komadi se nadovezuju pod opštim nazivom Modified origin, koji obuhvata različite istraživačke forme kao što je serija svetlosnih kutija praćena brojnim fotogra-

170 april

fijama i video dokumentima, objektima i prototipovima. Svetlosni predmeti nastaju uz pomo ć biološkog procesa koji se uglavnom sastoji od komada dehidrirane i fiksirane celuloze različitih veličina na transparentnoj površini. Igrajući se veštačkim izvorom svetlosti u bojama, karakter celuloze dolazi do većeg izražaja i zavodi posmatrača da se približi, eventualno dodirne ili da pokuša da pomiriše rad. Ove svetlosne kutije zbog toga imaju „više lica”. Igrajući se vezom između posmatrača i radova oni dobijaju interaktivni karakter, dinamiku i ambijent u prostoru. Primenom višebojnog svetla i tehnologije, ubrizgava se čovekova „moć“ da manipuliše prirodom. Posmatrači mogu da menjaju boje kako god žele kako bi bolje „osetili auru” rada. S druge strane, izbor prikaza svetla i boje koja osvetljava delikatni, sirov materijal u unutrašnjosti objekta, ironično predstavlja konzumerističku notu iz ugla simulacije naših želja i izbora.

171
foto: Elvira Kakusi

Tvoj jasan osvrt na fast fashion industriju je projekat pod nazivom BIO HAT. Koristeći biorazgradivi material u procesu izrade poručuješ da je moguće i neophodno okrenuti se upotrebi organskih materijala. Da li bi nam rekla nešto više o konceptualnoj podlozi ovog rada, ali i o samom činu stvaranja?

Nakon određenog perioda istraživanja biomaterijala, pored minijaturnih radova i nekoliko svetlosnih kutija na putu, došla sam do odluke da kroz novi izazov i uz eksperimentalni pristup pokušam da napravim svoj prvi objekat-prototip u obliku najdražeg odevnog predmeta tj. aksesoara – šešira. Moda mi je uvek bila bliska srcu iz razloga što sam odrasla pored talentovane bake koja je bila šnajderka i redovno mi šila stvari. Takođe, od nje sam učila da šijem na mašini. Smatrala sam ovu inicijativu dodatno bitnom pošto izabrani odevni predmet pri-

ča univerzalni jezik, on je simbol ličnosti i karaktera, uz to svaka individua može da razume kontekst i svrhu celine. Nakon te odluke, tokom procesa uzgajanja i realizacije objekta, krenula sam da nailazim na podatke da se SCOBY može koristiti kao zamena za tekstil, što je predstavljalo kontrast tome što je tekstilna industrija među najvećim zagađivačima životne sredine. U nekim naprednijim i bogatijim državama se ovaj materijal istražuje kroz realizaciju odevnih predmeta, na način kao što to radi poznata dizajnerka Suzan

Li. U okviru ovog mikroprojekta ona mi je bila velika inspiracija, uključujući i to da sam u tom periodu upoznala i Maju Halilović iz Sarajeva preko društvenih mre-

ža. To me je dodatno obradovalo zbog činjenice da postoji još neko ko koriti isti materijal na našem području, iz prakse biodizajna. Od tad sam u kontaktu sa Majom i pokrenule smo saradnju.

172 april
foto: Elvira Kakusi foto: Adrienn Újházi

Inverted nature (2021) je interaktivna instalacija na kojoj su se posetioci mogli susresti sa odgovorima na pitanja o klimatskim promenama, ali i ostaviti zapis o sopstvenim nedelima prema majci prirodi u Knjizi priznanja. Kakve su bile reakcije publike na postavku ovog svojevrsnog mikrokosmosa?

Volela bih da napomenem da je ideja za rad potekla u periodu izolacije (lockdown-a), što se reflektovalo na mentalne cikluse kroz koje smo svi prolazili. Bila sam pod utiskom, kao i većina. Praćenjem različitih fenomena preko malih ekrana - kako u nekim mestima priroda ponovo oživljava, ali i prome-

nama koje sam uočavala na društvenim mrežama, da su ljudi za koji procenat postali malo savesniji prema prirodnom okruženju (u tom momentu). Kako si i sama spomenula instalacija kao mikrokosmos je zapravo simbolički predstavljena u obliku kućice/ šatora i ready-made objekta plastenika, što podrazumeva da prostor služi za uzgajanje novog fizičkog/duhovnog života, rasta i dolazak novih plodova. U ovom kontekstu, kroz intimni ambijent unutar zamračenog mikro prostora se nalazi sastavljena, prazna „knjiga ispovesti”, napravljena od recikliranog

papira u saradnji sa kolegom Konstantinosom Petrovićem. U knjizi se na pr-

173
foto: Molnar Edvard

voj stranici nalazi stejtment odštampan na osušenom biomaterijalu (SCOBY)

posvećen Majci Zemlji, sa pozivom da posetioci izložbe podele svoje utiske/ tajne ako su ikad-nikad-nekad-stalno joj naneli štetu, uz pomoć providne hemijske koja se naknadno može videti preko UV svetla. Na otvaranju grupne izložbe „Hybrid Choices” u Savremenoj galeriji u Subotici je bilo raznih reakcija i odgovora, a imajući u vidu da je izložba realizovana nakon izolacije, te su posetioci bili i malo stidljivi da stupe u interakciju sa radom na otvaranju, međutim u toku i nakon izložbe sam se prijatno iznenadila raznovrsnim odgovorima.

nedavno imali priliku da razgovaramo o sponi koja veže vas dvoje, odnosno o problematici prava životne sredine, te nas zanima i tvoj stav po ovom pitanju?

Kolaborativna izložba, Vivarium je prva saradnja ovog tipa između Nemanje Milenkovića i tebe. Sa njim smo

Jeste, Vivarium je naša prva saradnja realizovana u galerijskom prostoru, u Domu Omladine u Beogradu, uz kustoskinju Katarinu Kostandinović. Počevši od našeg poznanstva, izgradili smo zdrav i dobar profesionalni i privatni odnos, u kome se naše ambicije i narativi, usmereni na prava životne, sredine dopunjuju i komplementarno komuniciraju jedno sa drugim. Tako je došlo do ideje da uz pomoć kustoskinje koncipiramo ideju i način prezentovanja zajedničkog rada kroz izložbu „Vivarium”, gde je namera bila da se rekreira ili dočara ambijent umetničkog studija ili umetničke labora-

174 april
foto: Elvira Kakusi

torije i da prikažemo procese akumulacije različitih materijala i pristupa. Takođe, plod prve saradnje rezultirao je na duže staze još jednom izložbom pod nazivom „Razmišljanja o nestajanju” kojom smo se predstavili u Osjeku u galeriji Kazamat, koja ispituje temporalnost umetničkog dela, događaja ili site-specific akcija. Tom prilikom izlagački prostor je bilo ispunjen instalacijama. Nasuprot tome što Nemanja koristi ready-made objekte životinjskog porekla uključujući i druge alternativne materijale poput soli na izložbama, i sa druge strane moji ready-made objekti koje koristim tokom stvaranja, prikazani su uz materijale i prototipe pravljene na biljnoj bazi koje uzgajam, što na prvi pogled estetski deluje slično životinjskom.

Maja Halilović i ti ste 2020. godine započele zajednički projekat Biokultura

sa ciljem širenja dobrih vesti o moguć-

nostima upotrebe novog organskog materijala, kako na polju umetnosti tako i na polju dizajna. Kako teče sprovođenje ove zamisli u delo?

Sa Majom sam se upoznala prvo preko društvenih mreža, a onda i lično u Beogradu na Mikser festivalu. Taj susret nas je dodatno zbližilo, te smo tokom izolacije (lockdown-a) došle do zaključka da naša saradnja prvobitno treba da bude edukativnog karaktera iz tog razloga što se obe bavimo specifičnom praksom i materijalom, koji je na području Balkana slabo zastupljen. Obostrana inicijativa za nastanak BIO Ko-Kulture se bazirala na širenju informacija i deljenju dosadašnjih iskustva kroz video razgovore u koje smo uključivale druge zainteresovane sagovornike i kolege iz Udruženja

BIO2ARH. Nakon izolacije Bio Ko-Kultura

je bila deo projekta BIOFABRIKA 2022 koji

175

se realizovao u okviru Udruženja građana ReAktor u Novom Sadu, povodom

inicijative Novi Sad Evropska Prestonica Kulture. Prvenstveno smo u projekat uključile mlade stvaraoce iz srednje umetničke škole „Bogdan Šuput”. Njima smo prikazale ideju, svrhu i korist biomaterijala u savremenom svetu, kroz predavanje i radionice. Njihovi radovi tj. prototipi nastali od SCOBY materijala su naknadno predstavljeni na pop-up izložbi u Kulturnoj stanici Svilara, a isti dan se odvijalo i predavanje za širu publiku kao i panel diskusija na istu temu - Primena biomaterijala zarad zaštite životne sredine. Među učesnicima panela su bili brojni stručnjaci - ekolozi, mikrobiolozi, biolozi, arhitekte i kulturni radnici. Za kraj projekta smo prezentovali informacije iz anketa, publikacije-kataloga i uspešno održali premijeru kratkog dokumentarnog filma u Kulturnoj stanici Eđšeg.

Zainteresovani su poslednji put imali priliku da se nađu u istoj prostoriji sa tvojim radovima u galeriji Novembar

tokom januara. Prilikom opisa Koegzistencije poslužila bih se rečima iz

kataloga koji je priredila Alexandra

Lazar: “It is tempting to see hidden

meaning in the amorphous planes of translucent colour vaguely reminiscent of esoteric diagrams that seem to coalesce before our eyes, through unseen energies and entities, but that is neither the point in bioart nor the works of Adrienn Ujhazi.”, interesuje me – šta onda jeste poenta?

Nadovezala bih se rečenicom, takođe iz kataloga citirajući Aleksandru: „Ono što povezuje bioart sa medijumističkom umetnošću je slična težnja za promenom tačke svesti kod posmatrača, težnja da se nastanak umetničkog dela odvija paralelno sa evolucijom svesti, bilo da se radi o duhovnom buđenju ili buđenju svesti o formama života koje nas okružuju.“

Izložba pod nazivom COEXSISTENCE (KOEGZISTENCIJA) je prikaz moje umetničke prakse koji obuhvata post-pandemijsku produkciju, koja se po narativu nadovezuje za raniji opus radova koje sam već spominjala, sa čime postepeno uvodim publiku u drugačiji kontekst

realizacije umetničkog dela. To drugačije jeste primena alternativnih metoda u stvaranju, drugačijih materijala i pri-

176 april

stupa u koncipiranju ideja, povezivanje

više naučnih disciplina koje se za kraj prezentuju, na primer, u obliku izložbe.

Stvaranje u ovom slučaju je jedan živ proces koji me može dovesti do različitih rešenja i multiplicikacije bioloških artefakta. Iz ove celine koja se prikazuje na izložbi nadovezujem fragmente radova poput foto-dokumentarne serije

Memento , koja obuhvata vizuelne be-

leške istraživanja biološkog materijala SCOBY. Publika na postavci je dobila priliku da sagleda neočekivane momente i ponašanja samog materijala – celuloze, od čega su naknadno nastali i osta-

li komadi minijatura, uključujući i veće komade u obliku svetlosnih objekata

Few stages of creation i Chase (Biophilia).

Svet bio-umetnosti je interdisciplinaran i složen. Proces stvaranja i kontekstua-

177
foto: BIO CC i Elvira Kakusi

lizacja rada se može usmeriti i ka novijoj formi konceptualne umetnosti sa čime se dolazi do zajedničke težnje za stvaranjem kritičkog diskursa.

Postavljajući tipizirano pitanje - na čemu sve trenutno radiš i šta sve možemo očekivati od tebe u budućnosti, ostavljam šansu za novi ciklus i ponovni početak.

Trenutno sam u fazi sumiranja utisaka dosadašnjih radova i postignuća. Pored predstojeće grupne izložbe, izdvojila bih čitaocima jednu kolaborativnu izložbu u Beogradu koja nas očekuje na jesen sa koleginicom Majom Rakočević Cvijanov. Takođe, aktivna sam članica izuzetnog tima Šok ZaDruge i Udruženja građana Reaktor , te su u procesu pripreme i rad na budućim inicijativama zasnovanim na temama kao što je bio-etička praksa u sferi kulturnog delovanja i vizuelnog stvaralaštva.

178 april

foto: Novembar, Adrienn Újházi, Coexistence

ŠOKZADRUGA REAKTOR BIOARH

179
BIOKOKUTLURA
Životni stil
Tekst i fotografije: Marija Kosić @dobre_brlje

• Buvljake o kojima pišem zovem okolobeogradskim, ne zato što je Beograd centar svih. Beograd je samo moja polazna tačka, pa i Najlon pijacu u Novom Sadu, voljeni zagrebački Hrelić ili podgorički buvljak, na koji nikako da stignem, sebično i neprimereno ponekad nazovem okolobeogradskim buvljacima.

• Pišem vam o buvljacima. Međutim, ako pogledamo definicije, često zapravo govorim o zelenim pijacama, koje iznad svega snabdevaju i hrane veliki broj ljudi. No, među pijačnim tezgama i rashladnim vitrinama, na kaldrmisanim podnim aranžmanima nude čitava sazvežđa malih predmeta, kako ih je Leonid Šejka nazivao. A mogli bismo

da kažemo i da na ovim pijacama odoleva blistava sekcija, koju od milošte zovem „đubre“, sa kojom se sudarite kao sa prošlošću, nečijim izgubljenim detinjstvom ili zemljom koja ne postoji.

Nekoliko uvodnih napomena 181

Gde?

Stari pančevački buvljak, poznat i kao Pančevac, Polovni, Limeni, Haos buvljak, prava je buvlja pijaca duž Bavaništanskog magistralnog puta ka Kovinu i Smederevu, na obodnim delovima naselja Tesle i Strelišta. Kad se odlučite na izlet, važno je da u mapu na mobilnom telefonu ukucate „Haos buvljak“, kako slučajno ne biste neželjeno zavr-

šili na novom pančevačkom buvljaku

– robna pijaca Aerodrom, sa ne tako razvijenom „đubre sekcijom“ polovnih, neneophodnih i antikvarnih predmeta.

Ukoliko dolazite kolima parking potražite u, šezdesetih godina planski građenom, naselju Tesla prošaranom ze-

lenim površinama. Zadivite se na tren dobrom arhitekturom stanovanja pa rastužite pred zapuštenim prostorima

kojima godinama unazad preti novi, ne tako obećavajući, urbanistički plan grada. Dok neki smatraju da buvljačko trgovačko pozorište i otpad koji za

njim ostaje dodatno parališu pančevačka naselja, drugi poput jugoslovenskog

strip autora Zografa, inače Pančevca, u buvljaku vide deo neophodnog nesvesnog kolektivnog sećanja. Na kojoj

god da ste strani, specifična lokacija ovog buvljaka podrazumeva mimoilaženje sa šleperima, teškim kamionima, autobusima, zapregama natovarene robe, cisternama punim goriva sa obližnje pumpe, psima lutalicama, biciklistima, preko pružnog prelaza sve do glavnog dela buvljaka (ako tako nešto uopšte postoji), na popularnoj poljani, nekako u rupi, od koje se roba proteže na preko dva kilometra unaokolo. Na toj poljani pod vedrim nebom, na tom paravanu za uspostavljanje lakih ekonomskih odnosa, vrtlog je vremena, prašine, raznorodne energije, pazara i mnogoljudstva.

Od kada?

Haos buvljak se već decenijama dešava jedanput nedeljno. U Srbiji se šezdesetih godina „buvljačenje“ uglavnom odvijalo po seoskim vašarima i na obodima zelenih pijaca, dok garažne i dvorišne rasprodaje, starinarnice i second hand prodavnice gotovo da nisu postojale. Pančevački buvljak, buvljaci po malim

mestima u Vojvodini, u Bubanj Potoku i Zemunu među prvima su spontano nikli, pa se raslojili i narasli. U nekakvom procepu između suvog konzumerizma,

182 april
183

moderne tehnologije i švercovanih novotarija sa jedne strane, a nasleđene starudije i folklora sa druge, buvljak nastavlja da se događa jedan dan vikenda ili ipak svakoga dana, na najneočekivanijim mestima poput ovog usputnog, u Pančevu.

Kada?

Ako ste se pak zapitali gde je početak početka buvljaka, Vikipedija kaže da je prvobitna buvlja pijaca možda bila Marché aux puces u severnom predgrađu

Pariza. Njeno ime na francuskom bukvalno znači pijaca buva , a naziv verovatno potiče od narodnog verovanja da se na ovakvim mestima prodaje roba puna ovih insekata. Naše su babe i dede pijace sa polovnim stvarima zvali „furda“ i mogli ste osetiti podsmeh i nekakvo neodobravanje kad vam kažu: Sav je ronđav kao da se odeva iz furde. Kad smo Jugoslaviji mahnuli ćao, kad smo ratovali, životarili u sankcijama i siromaštvu, čini se da su se buvljaci razvijali mahom iz ekonomskih razloga.

Sad smo i Jugu i buvljake prilično romantizovali pa je onaj ronđav postao dasa koji nosi kroj iz Burde sa furde i to je baš super. A na buve izgleda nikada nismo ni pomislili.

Na Haos buvljak se ide nedeljom izjutra. Kako dobar deo prodavaca zauzima mesto dan ranije i tokom noći razvlači najlone i rasprema robu, možete doći i u cik zore. Preporučljivo je stići do devet ujutru jer već oko podneva (u toplijoj polovini godine nešto kasnije) kreće pakovanje robe. U tekstu Nenada Živkovića naišla sam na zanimljivo pore-

đenje: „Buvljaci su nešto kao običajno pravo: oni koji prodaju i oni koji kupuju tačno znaju da će se ponovo susresti na starom mestu nedeljom pre podne i biti zajedno do ručka" .

А pre nedeljnog ručka valja obrnuti krug. Za brzi surf „đubretom“ izdvojite barem dva sata; tri sata za nešto mirniji đir. Poželjno je krenuti u društvu, zbog dodatnog para očiju, u starim cipelama (jer je teren peskovit i često blatnjav) i sa šeširom na glavi po sunčanom danu (jer ukupno ima pedesetak metara hlada). Prednost ranog dolaska je što ćete baš vi poneti taj Meblo luster kući, dok je prednost kupovine „pred zatvaranje“

značajan pad cena onoga što je od ponude ostalo.

184 april
185

Šta?

Ona čuvena sintagma „Od igle do lokomotive“ želi da vam kaže da na ovom buvljaku zaista možete pronaći neočekivano svašta i sve, doduše uglavnom je roba lakšeg i srednjeg gabarita i prenosiva. Ovde se možete obući, možete nabaviti scenografiju za vaš film ‒ prostorno-likovni prikaz određene epohe. Možete ažurirati raspareno kuhinjsko

posuđe, uzeti čas iz istorije dizajna, provozati bicikl, kupiti zeca ljubimca ili koku, svadbeni poklon ili džak sa krompirom. Možete dobiti napad panike ili inspiracije, narezati ključ, očistiti cipele ili isprobati sup dasku na suvom. Sigurno je da ćete putovati kroz vreme, malo u prošlost, malo unapred jer vreme ovde zapravo i ne postoji. Postojite samo vi. I Mona Liza i Tito i Patak Dača, bista Čarlija Čaplina iz 1970. godine opkoljena Tik Tok šljokicama i najnovijim tenisicama. I sve je jednako konzervirano od zaborava. Valjda buvljak zaborav i ne priznaje kao kategoriju. Zato ćete sigurno u nekom trenutku naići na bokal iz koga je baba sipala sok od zove ili na ploču iz tatine momačke sobe. Naići ćete na nešto što ste zaboravili

da ste posedovali ili da uopšte postoji. Osetićete da vam je buvljak poklonio trenutke iznenadnog vraćanja sećanja iz detinjstva. Poklonio vam je nečije ljubavne crtice, svedočanstvo iz logora ili legitimaciju prognanog lica. Pred takvim se „Šta?“ valja zaustaviti, proći ga prstima, ne otupeti. Valja pomisliti kako sve jednom postane nevažno. I po svoj prilici, tako i ostane.

Zaˇsto

Čini se da pored uštede za kupce, a pukog preživljavanja za prodavce (što bismo mogli podvesti pod ekonomske razloge), motiva za kupovinu i prodaju korišćenih stvari ima mnogo. Za ekološki osvešćene ljude, koji razumeju koliko je važna održiva potrošnja, buvljaci postaju nezaobilazne stanice jer je u njihovoj srži zapravo ponovna upotreba svih stvari. Ako na to dodate saznanja o uslovima rada u velikim fabrikama npr. odeće, glavnim zagađivačima prirode i otpadu sa kojim ne znamo ni šta ni gde bismo, buvljak postaje istinski eco-friendly mesto. S druge strane, kolekcionarstvo, kao vrlo intenzivna i obuzimajuća forma konzumacije, predstavlja važan deo ži-

186 april

vota mnogih ljudi. Prema nekim istraživanjima iz 2012. godine, trećina populacije Zapadne Evrope sakuplja određene predmete. Različite teorije objašnjavaju razloge kolekcionarskog ponašanja, od psihoanalitičke (koja smatra da sakupljanjem nadomešćujemo osećaj nesigurnosti iz detinjstva) preko ekonomske (koja kolekcionarstvo vidi kao formu investicije) do Gelberove teorije o kolekcionarstvu kao legitimizaciji slobodnog vremena. Koji god da je razlog, na buvljacima kolekcionari dopunjavaju svoje kolekcije, a predmetima pored upotrebne vrednosti daju i „unutrašnju“ socijalnu vrednost. Među kolekcionarima povremeno su i „kopači blaga“ koji veruju da će im neki buvljački pronalasci doneti veliko bogatstvo, i iza njih su ozbiljna istraživanja tržišne vrednosti pojedinih predmeta. Ima tu i avanturista i buvljak turista i dizajnera enterijera koji tragaju za određenim komadom nameštaja, ali i pojedinaca koji znaju da će traženu knjigu pre naći na tezgi nego u gradskoj biblioteci. Problem je kad priuštivost buvljačkih predmeta dovede do prostih konzumacijskih procesa akumuliranja, posedovanja i nagomilavanja stvari, te se pre hvatanja za novčanik ili džep uvek treba pitati Zašto?.

foto: Ana Georgiev
187

Kako?

Ako uživate u obilaženju buvljaka, onda već dobro znate sve one stare fore o nepreteranoj zainteresovanosti, obuzdavanju oduševljenosti kad uočite dugo željeni predmet, neophodnosti cenjkanja i premišljanja. Sad na trenutak zaboravite na sve to, pronalaske i kupovinu maknite iz primarnog fokusa. Na Haos buvljaku će vam čula često biti prestimulisana ‒ grajom, strujnom probom električnih uređaja, treš narodnjačkim hitovima, brujanjem šlepera, glasnim švercerima, improvizovanim

štandovima sa kafom i mirisom mesa iz Galeb kamp prikolice. Trudite se da

vas ovakva sinestezija ne omami, da slušate ljude i mislite mnogo. Često je tužan preporod buvljačkih predmeta u kojem učestvujete. Za nečije raskomadano detinjstvo treba imati stomak. Za polu-rasno štene na prodaju, u kavezu, isto. Bez pipanja, otvaranja, premetanja, potpitanja i pitanja, sigurno propuštate nešto, ako ne i sve. Baš kao i u životu, na Starom pančevačkom buvljaku od vas se traži jedino da budete prisutni i da u pregršt svega i svačega možda primetite i nešto što može da vam bude važno.

188 april
189
Životni stil

Tekst: Nataša Bućić @ava_kiddo

Nekada davno postojala je jedna zeleno-plava, veličanstvena planeta na kojoj je živeo čovek. Njegov dom bila je priroda. Provodio je svoje dane među biljkama i životinjama – one su bili njegovi prijatelji, prema kojima se ophodio sa poštovanjem. Taj čovek je bio zahvalan na svemu što ga okružuje – na vedrom nebu, prolećnoj kiši, letnjem sunčevom zraku, čistoj izvorskoj vodi i plodnoj crnici. Živeli su svi zajedno u ravnoteži i harmoniji sačinjavajući lanac pun poštovanja. A onda je čovek rešio da iskorači iz tog kruga, napravio još jedan korak, pa još jedan... i eto nas, vekovima kasnije, postali smo izbeglice iz prirode i odmetnici od sopstvenog smisla. Zaboravili smo kako izgleda nositi kapi letnjeg pljuska u kosi, hodati bos po zemlji, piti vodu koja direktno izvire iz kamena i kako to izgleda uživati u hladu stoletnog stabla.

191

Verovatno ste nekad imali priliku da posmatrate decu u svom okruženju i primetili njihovu naviku da izuju obuću i čarapice i hodaju bosi. Taj kontakt golih tabana i prirodnog tla je ostatak našeg iskonskog instinkta koji nas povezuje sa prirodom. Danas smo uveliko okruženi veštačkim materijalima, prirodni zemljin pokrivač je zaliven betonom i pokriven različitim oblogama, uvek smo u obući i naše konekcije su lagano počele da blede.

Prema istraživanjima iz oblasti ortopedije hodanje bosih nogu aktivira mišićne grupe koje obuća sputava i vraća nam našu prirodnu ravnotežu, ublažava bolove i dovodi do poboljšanog funkcionisanja kukova, kolena i drugih zglobova. Takođe, direktan kontakt sa tlom omogućava nam uzemljenje. Ljudi su bioelektrična bića i naša tela nose blagi pozitivan naboj, dok ćelije stvaraju električne impulse. Na taj način nervni sistem po celom telu šalje signale, sve do mozga – kako bismo mogli da mislimo, da se krećemo i osećamo. Kao što sam već pomenula, kad sagledamo naelektrisanje koje nosi ljudsko telo, ono se definiše kao ukupno pozitivno.

Zemlja, sama po sebi, nosi negativan

naboj i kad uspostavimo fizičku vezu sa njom, mi ispuštamo višak energije koja se taloži u stanju mirovanja, što ima lekovito dejstvo po naš organizam na ćelijskom nivou. Najjednostavniji oblik uzemljenja predstavlja hodanje bosim tabanima po travi, zemlji ili pesku. Dobro znamo da naše telo na različite uljeze (viruse, bakterije i druga strana tela, pa i polene i zagađivače), reaguje tako što im se suprotstavlja zapaljenskim procesima. Inflamatorni procesi u organizmu koji se javljaju kao odgovor na prehladu ili određeni alergen, ostavljaju zdrave ćelije pod stresom i mogu da stvore hronične upale. Kad uspostavimo vezu sa zemljom tako što hodamo bosi po njoj dolazi do uspostavljanja ravnoteže među krvnim ćelijama, što popravlja imunitet, pomaže povećanju antioksidanasa, smanjuje upale i poboljšava san.

Osim šetnje, ležanje na zemlji daje slične rezultate i smatra se takođe terapeutskom tehnikom koja smanjuje zapaljenja, nivo kortizola, povećava energiju, smanjuje umor, povećava brzinu zarastanja rana, smanjuje bol, poboljšava raspoloženje, snižava krvni pritisak i vraća ravnotežu.

192 april

Izlaganje suncu je poslednjih decenija stigmatizovano i u većini slučajeva predstavljeno je kao neprihvatljivo. Moderna farmakologija i zdravstveni sistem savetuju izbegavanje sunčanja i redovno korišćenje zaštitnih faktora. Međutim, ako otvorimo udžbenik iz biologije na prvom mestu se susrećemo sa rečenicom da je sunčeva svetlost izvor života na našoj planeti. Koje su to dobrobiti koje nam donosi sunčeva svetlost?

Nisu samo biljke te koje metabolišu sunčevu svetlost, ljudi to čine takođe. Kroz niz složenih procesa naša tela pretvaraju sunčevu svetlost u vitamin D koji je osnov pravilnog funkcionisanja

metabolizma. Savremena nauka nedostatak vitamina D usko povezuje sa razvojem različitih bolesti, između ostalog i pojavom nekih vrsta kancera. Takođe je ustanovljeno da sunčeva svetlost poboljšava različita stanja, umereno izlaganje preporučuje se obolelima od

Alchajmera, ono takođe smanjuje rizik od multiple skleroze, a od izuzetne je koristi i za osobe koje boluju od psorijaze. Sunčeva svetlost ima i antidepresivno dejstvo – budući da u sunčanim danima mozak proizvodi veću količinu serotonina. Takođe, direktno izlaganje sunčevim zracima tokom dana povećava prirodnu proizvodnju melatonina noću, što znatno povećava kvalitet sna. Najbolje vreme za izlaganje suncu je početak dana. Međutim, bitno je da tom prilikom ne koristite zaštitni faktor ili naočare. Dužina izlaganja zavisi od tipa kože, starosti, zdravstvenog stanja, ishrane, ali i geografske širine i dužine na kojoj se nalazite. Uopšteno govoreći, smatra se da je između 5-15 minuta, sve do maksimalnih 30 (ukoliko ste tamnoputi), dovoljno da izvučete benefit iz sunčevih zraka bez mogućnosti za nastanak zdravstvenih rizika. Situacija najviše zavisi od ugla pod kojim padaju sunčevi zraci u datom trenutku i naravno njihove jačine. Najbitnije je prilikom izlaganja suncu biti obazriv i umeren –odaberite pravi deo dana, ne preterujte, i dopustite sebi da celim svojim bićem uživate pod zlatnim zracima. U tom slučaju, dobro raspoloženje, snažene kosti i miran san su zagarantovani.

194 april

U nemačkom jeziku postoji jedna arhaična reč – Waldeinsamkeit, koja u prevodu znači samotna šuma. Ona označava stari običaj koji podrazumeva besciljno, opuštajuće šetanje po šumi, koje donosi mir i spokoj. Ovaj vid opuštanja donosi mnogo benefita, a najveći je taj što nas relaksira, ponovo dovodi u vezu sa našim najskrivenijim delovima i otvara vrata ka introspekciji.

Shinrin-yoku (kupanje u šumskom vazduhu) je viševekovni deo tradicije drevnog Japana. Dovoljno je odvojiti nekoliko sati, distancirati se od užurbanog života i prepustiti se prirodi koja će se pobrinuti za sve ostalo. Šumsko okruženje smanjuje nivo kortizola, snižava puls i krvni pritisak, povećava aktivnost parasimpatikusa i smanjuje energiju simpatikusa. Pozitivni efekti na fizičko i psihičko stanje pojedinca su očigledni.

195

Ovakva praksa se od davnina primenjuje u Koreji i naziva se Sanlimyok, kao i u Finskoj gde nema neki poseban naziv. U Irskoj se naziva Boladh na Sioga, što u prevodu znači – kupanje u dahu šumske vile. Termin „Forest medicine" je uveden u Japanu 2006. godine, a od tada i u drugim zemljama širom sveta. On obuhvata sve efekte koje šumsko okruženje ima na zdravlje ljudi i posmatra se kao nova interdisciplinarna nauka koja pripada različitim medicinskim terapeutskim kategorijama. Šume su nepresušne fontane mladosti sa isceljujućim moćima. Fitoncidi su visoko aktivne biljne materije odgovorne za mnoge blagodeti koje nam šumsko okruženje pruža. Oni imaju sposobnost da suzbiju rast gljivica i ograniče širenje bakterija i virusa. Njihovim udisanjem smanjuju se anksioznost i depresija i povećava se prag nastanka bola. Sve ovo znatno ojačava naš imuni sistem. Kao što sam ranije pomenula – „Šumsko kupanje" (Shin-rin Ioku) nastalo je u Japanu 1980-ih i predstavlja praksu ležernog provođenja vremena u šumi uz „otvaranje" svih čula. Postalo je po-

pularano u Americi i drugim delovima

sveta i poprima različite oblike, a krajnji cilj je da se smanji stres provođenjem vremena u prirodnom okruženju.

Pomenuta interdisciplinarna nauka o Šumskoj medicini proučava efekte

šumskog okruženja na ljudsko zdravlje, uključujući:

• Fizičke faktore (temperatura vazduha, vlažnost, zvuci itd.);

• Hemijske faktore (isparljiva organska jedinjenja);

• Psihološke faktore (subjektivni doživljaj šumske sredine).

U suštini, lekari istražuju efekte koje šumsko okruženje ima na ljude pre i nakon što provode vreme u šumi. Više od 70% Japana je pošumljeno, tako da je ova zemlja savršeno mesto, u kulturnom i logističkom smislu, za ovo istraživanje i praksu. Dosadašnje istraživanje je fokusirano na preventivne mere protiv bolesti povezanih sa modernim životnim stilom, slično kao što to može da pruži meditacija, vežbanje, dobre navike spavanja i uravnotežena ishrana.

196 april

Do danas, istraživači su dokazali da „kupanje u šumi" pruža sledeće prednosti: smanjuje hormone stresa kortizol i adrenalin, potiskuje simpatički sistem ili sistem „bori se ili beži", poboljšava parasimpatički sistem ili sistem „odmori se i oporavi se", snižava krvni pritisak i povećava varijabilnost otkucaja srca. Istraživanja takođe pokazuju da „šumsko kupanje" može da pozitivno utiče na kvalitet sna, poboljša raspoloženje, učiniti da budete manje agresivni i neprijateljski raspoloženi i poboljša imuni sistem.

INFOM  (International Society of Nature

and Forest Medicine) je veliki deo svojih istraživanja usmerio na imuni sistem, posebno na ćelije prirodne ubice (NK) koje mogu da napadaju i ubijaju neželjene ćelije. U cilju povećanja i održavanja NK ćelija, preporuka je da provedete 3 dana (2 noći) u šumi što vam može pružiti korist za narednih 30 dana. Ako provedete jedan dan, benefiti boravka u istoj će trajati otprilike nedelju dana. Kod većine ljudi poboljšanje raspoloženja primećeno je nakon samo 2 sata boravka u šumi, sa zapažanjem da je efekat jači kod osoba ženskog pola. Najvažniji aspekt „šumskog kupanja" je puštanje prirode kroz sva naša (tradicionalno priznata) čula plus naše šesto čulo:

• Čulo vida – Prostori koji podražavaju izgled prirode mogu smanjiti naš stres za 60%. Zelena i plava boja na naš um deluju smirujuće. Na primarnom nivou, zeleno povezujemo sa obližnjom vodom i izvorom hrane. Gledanje u prirodu može povećati naše nivoe anti-inflamatornih citokina — proteina koji govore našem imunološkom sistemu da radi jače.

197

• Čulo sluha - Zvuci u prirodi koje ljudi najviše vole su voda, vetar, ptičje čavrljanje i pesma ptica. Ljudi su najosetljiviji na zvukove između 2.500–3.500Hz, što je isti opseg u kome pevaju ptice.

Postoje dokazi da ljudi polako gube sposobnost da čuju zvukove prirode zbog zagađenja bukom i korišćenja slušalica.

• Čulo ukusa - U kontekstu „šumskog kupanja", čulo ukusa se uglavnom vezuje za konzumiranje divlje planinske hrane (šumske hrane). Neke od namirnica koje se jedu tokom šumskog kupanja u Japanu uključuju sansai ili prolećno planinsko povrće.

• Čulo mirisa - Pedeset procenata pozitivnih rezultata boravka u šumi dolazi od mirisa. Geosmin je hemijsko jedinjenje koje cvekli, zelenoj salati i pečurkama daje zemljani ukus i doprinosi mirisu zvanom petrikor – što je ujedno i miris koji se javlja kada pada kiša nakon sušnog perioda. Tad ulja koja se čuvaju u zemlji i kamenu isparavaju u vazduh. Ljudi su veoma osetljivi na geosmin i mogu da ga otkriju na niskim nivoima jer je to hemikalija koja nam je svojevremeno pomagala da pronađemo hranu. Francuzi ovo nazivaju „teroar" ili ukus regiona u odnosu na vino, sir i čokoladu.

Biljne hemikalije koje se nazivaju fitoncidi prirodna su aromaterapija šume. Istraživanja iz Južne Koreje, fokusiraju se na ulja koja se oslobađaju iz drveća. Osim što su odbrambeni mehanizam za drveće, oni nam koriste. Na primer, citrusni miris fitoncida D. limonene pokazao se efikasnijim od antidepresiva za podizanje raspoloženja. Mirisi japanskog „šumskog kupanja" uključuju beli čempres, drvo hinokija, ruzmarin, kedar, eukaliptus i bor.

• Čulo dodira - Zemlja ima prirodne električne naboje niskog nivoa koji su korisni za nas. Evoluirali smo u prirodi i imamo biološku potrebu da se povežemo sa njom, a ipak smo stavili sloj između nas i prirode tako što smo obuli cipele, popločali je i postavili pod preko zemlje. Ono što možemo smatrati zaštitnim slojem, može biti i štetno za naše zdravlje.

Micobacterium vaccae je bakterija koja se prirodno javlja u zemljištu i ona može da ojača naš imuni sistem i poveća osećanje sreće i zadovoljstva. Kada kopate po zemlji, sadite biljke ili jedete povrće koje je sveže izvađeno iz zemlje, unosite ovu bakteriju.

198 april

Stanje uma (može se nazvati i ekstrasenzornom percepcijom) - Šetnja u

šumi daje našim mentalnim resursima priliku za odmor, bistri um i pomaže nam da razmišljamo. Kapacitet našeg mozga da se priseti nekih događaja, povećava se 20% više nego u gradskoj šetnji, a kapacitet za rešavanje problema i kreativnost za gotovo 50%.

Potrčite u zagrljaj šumi kad god vam se pruži mogućnost za to i ona će vam nesebično uzvratiti svojim darovima.

199 •

Oko 71% naše planete je pokriveno vodom. Oko 70% našeg tela se sastoji od vode. Našu krv sačinjava 90% vode.

Jasno nam je da je voda sveprisutna –u nama i oko nas. A koje su dobrobiti koje nam pruža voda kad se nađemo u njenoj blizini?

Ispostavilo se da se mnogo toga dešava u našim telima kad ih zaronimo u vodu.

Od povoljnog uticaja na neurotransmitere u našem mozgu do hormona koji

prolaze kroz našu krv, voda ima veliki uticaj na nas – fiziološki i emocionalno.

Ona utiče na svih pet čula istovremeno pružajući veoma intenzivna iskustva. Pokreće naš parasimpatički nervni sistem koji je odgovoran za odmor, opuštanje i relaksaciju. Plavičasta boja i

prelamanje svetlosti na njenoj površini takođe nas opuštaju. Naučnici tvrde da je to zato što smo oduvek kroz evoluciju

bili okruženi plavetnilom vode i neba, koji u nama stvaraju osećaj doma. Zvuk

talasa koji zapljuskuju obalu smatra

se umirujućom bukom, čije nam frekvencije pomažu da smanjimo aktivnost moždanih talasa i lakše utonemo u san. Godine 1984. biolog i prirodnjak Edvard O. Vilson popularizovao je termin biofilija kako bi opisao teoriju koja ide u prilog činjenici da ljudi imaju instinktivnu vezu sa prirodom koja je duboko ukorenjena u našim genima. Boravak ispod površine vode u našem telu utiče na smanjenje kateholamina –hormona koji izazivaju reakciju „bori se ili beži". Njih proizvode nadbubrežne

žlezde kad smo emocionalno ili fizički pod stresom, povećavajući krvni pritisak, broj otkucaja srca i ubrzavajući disanje. U trenutku kad smo uronjeni u vodu naše telo šalje signale kako bi u balans doveli kateholamine, što nas onda dovodi u stanje slično meditaciji. Zanimljivo je i da pri sudaranju našeg tela sa talasima dolazi do turbulencija, a naučnici objašnjavaju da se u tim momentima molekuli vode i vazduha razbijaju, oslobađajući negativne jone vode u atmosferu. Ti joni povećavaju cirkulaciju kiseonika u našim telima i poboljšavaju naše raspoloženje.

200 april

Terapija vodom je propisana odavno kao životno okrepljenje. Još 1750. godine bilo je široko preporučivano plivanje u moru uz obrazloženje da ono može uticati na izlečenje bolesti, što je dovelo do formiranja primorskih gradova. Ukoliko se ne nalazite u blizini veće vodene površine i samo tuširanje može biti lekovito i veoma učinkovito u otklanjanju celodnevne napetosti i podsticanju kreativnosti. Slušanje zvuka vode je meditativni čin koji nas vraća u trenutak, pun blagostanja, uz umanjenje osećaja stresa i anksioznosti. Zato, slobodno svoje telo i misli uronite u vodu

i dozvolite da sve ono što je negativno i uznemirujuće otplovi daleko od vas. Budući da ova priča započinje kao bajka, kako bismo je završili u istom duhu i pretočili je u realnost dovoljno je da zastanete, oslušnete svoja osećanja i prepustite se pozitivnim efektima koje priroda ima na vaše telo i psihu. Volite sebe, čuvajte svoje okruženje, budite ekološki osvešćeni i ne dozvolite da ove iskonske veze i jedinstvo budu prekinuti. To je jedini put kako bismo na kraju mogli da kažemo – živeli su srećno i dugovečno.

201

Putopis

Tekst i fotografije:

Irina Markić @hasanaginica_

203

Obećala sam sebi da neću započeti još jedan tekst usiljenim i prevaziđenim uvodom kao

što je: Šta vam padne na pamet kada čujete Strmec na Predelu?

Ali ovaj put se predajem – Šta vam zaista padne na pamet kada čujete Strmec na Predelu? Provalija? Nezgodan krajolik? Slovenačka narodna bajka u kojoj Maruška ide da bere visibabe usred decembra? Novi Jergovićev roman?

Ovaj mesec napravila sam mini-odmor u Sloveniji, na oko 700km od Beograda. I priznaću vam: da je strmo – jeste. Da je predeo – jeste. Ali ovde se završavaju moja usiljena poigravanja s tekstom.

Teško je danas opredeliti se za putovanje za koje ne postoji na milione članaka na internetu, vlogova, travel blogova, popisa smeštaja na Bookingu ili heštegova na Instagramu. Pa ipak – takva mesta postoje. Verujem da sam vas zainteresovala dovoljno da šmugnete na Wikipediju i proverite zbog čega dižem toliku dževu i pišem putopise. Najpre, dižem svu tu prašinu jer govorim o mestu u Sloveniji koje je istovremeno udaljeno od Ljubljane 1h i 40 min, od

obale 2h i 20 min, od Austrije 20 min, a od Italije 5 min. Drugim rečima – uko-

liko boravite na Strmecu na Predelu, prepešačićete 3 zemlje za pola sata. A da, ispred kuće vam se pruža pogled na Julijske Alpe i Triglav.

204 april
205

Kada je reč o smeštaju, dodajem najpre zanimljiv podatak da je u popisu stanovništva iz 2002. godine u ovom mestu zvanično zabeleženo 10 stanovnika. Iskrena da budem, ja nisam stekla utisak ni da ih je bilo toliko. Iako ćete imati neizbežan utisak kao da ste krenuli ka hotelu Grejt Nordern, jer ste rešeni da otkrijete ko je ubio Loru Palmer, sve kućice u ovom predelu smeštene su tik uz planinu.

Na AirBnB-u možete naći 3 kućice, podjednako ljupke i dovoljno udaljene jedna od druge. U slučaju da se opredelite da posetite Strmec na Predelu, verujem da ćete ipak imati sreće da vam neko od onih 10 stanovnika ustupi smeštaj.

206 april
207

Ako želite da skoknete do Italije – tu ste za 5 minuta. Mesto koje ne smete propustiti je Tarvisio (kako ga oslovljavaju Italijani), ili Trbiž (kako ipak više preferiraju Slovenci). Verujem da će ambicioznim skijašima poslužiti podatak da je ovo mesto bilo domaćin Zimske Univerzijade 2003. godine – i tu je famozno skijalište koje Slovenci zovu Trbiž.

Ako ste radije za obilaske jezera, fotografisanje ili pak samo pešačenje i meditiranje uz kristalno čistu vodu – onda je preporuka da posetite Lago di Predil (ili opet, Slovenci bi rekli Rabeljsko jezero) koje je „uglavljeno” ispod planinskog venca Kanin – masiv koji se nalazi u Julijskim Alpima, između Italije i Slovenije. Moram da napomenem da jezero nije prilagođeno za kupanje, ali s obzirom na to da je voda zeleno-plave nijanse, opasana planinskim vrhovima – krajolik je više nego dovoljan za pešačenje, trčanje ili pak vožnju kanuom ili jedrenje na dasci. Moje prijateljice i ja smo isprobale taktiku zvanu – „jedna trči

oko jezera” a preostale je posmatraju iz restorana Chalet Al Lago. Interesantno je da, ukoliko se drznete da odete na Trip Advisor i ukucate ovaj restoran –naići ćete na mali milion loših recenzija. Jedna od njih čak nosi naslov koji sam prosto morala da zabeležim „Užasno mesto usred božanstvenog predela”. Da ne dužim – ja ipak preporučujem ovo „užasno mesto” zbog svoje autentičnosti, predivnog pogleda na jezero, sunca koje je prijateljski nastrojeno – i zaista mislim da više od toga nije ni neophodno.

Za gurmane i hedoniste dodajem još jedan restoran u Tarvisiu – Pizzeria Bar Alpino – sjajno mesto za porodičnu večeru, pastu, picu, belo vino, i ostale zgode i nezgode. Iako i ovde možete nabasati na nezadovoljne posetioce koji se žale na Trip Advisoru, preuzimam odgovornost i preporučujem vam picu. Ako pak omanem, imate uvek Trip Advisor za žalopojke.

208 april
209

Lago di Fusine je još jedno jezero, ili lago koje biste mogli posetiti. Jezero je nastalo glacijalnim procesom – ako se sećate starih dobrih lekcija iz geografije – delovanjem leda, snega i mraza. Potrebno vam je svega 2 sata da obiđete jezera – Fusine Superiore i Fusine Inferiore. Pogled koji se odavde pruža je veličanstven, budući da se ona nalaze u podnožju Mangrta, treće najviše planine u Sloveniji, nakon Triglava i Škrlatice. A onda odatle automobilom do Villacha , austrijskog grada koji je udaljen svega 30km.

Jednu stvar smo istražili u Villachu (ili Beljaku, kako ga nazivaju Slovenci) a to je džinovski akva-park na 11.000 m²

Kärnten Therme. Iako nisam ljubitelj glomaznih akva-parkova i ostalih „vodenih-spa-doživljaja” – s obzirom na to da je ovaj gigant na pola sata vožnje od Tarvisia, nekako bi bilo šteta ne uskočiti u sve te silne vode. Za 28 EUR možete uzeti ulaznicu za 3 sata i koristiti sve što unutra postoji (kad kažem „sve” – mislim na sve vodene površine). Ako biste

da lakirate nokte, masirate stopala ili se parite u sauni, za te ekstra dodatke biste morali da doplatite. U svakom slučaju – nekoliko gigantskih bazena, dovoljno dubokih i ne previše punih, jedan bazen na otvorenom sa toplom vodom i nekoliko onih sa akva-park zavrzlamama – nije loša jednačina budući da ste posetili i Austriju.

Za povratak smo ostavili Bohinjsko jezero i Bled – i to vam je taman na putu natrag do Beograda. Nema previše potrebe da piskaram o Bledu, fascinantni pejzaži i netaknuta priroda, kažu sve moguće internet stranice. Ja kažem samo da vam je usput, da su (svi znaju da nije mit) krempite ili kremšnite nešto najdivnije, i da vam za obilazak celog jezera pešaka treba nešto više od sat vremena. Iako je ovo mesto prepuno turista u bilo koje doba godina – ipak sam stekla utisak da ih je bilo nešto manje nego uobičajeno u martu.

210

Bilo kako bilo, za kraj ostavljam rezime: Strmec na Predelu je mesto odakle možete da skoknete u 3 zemlje, za 15 minuta. Pored toga, pružaju vam se beskrajne mogućnosti ukoliko putujete sa većom ekipom koja nema jedinstven ukus (razumećete: neko voli da se vere

po planinama, nego bi radije da meditira uz vodu, a neko da masira stopala i uživa u klopi).

Odatle baš svako može svojim putem, preko granice koja mu se više dopada.

211

Piše: Nevena Pajić

@pajicnevena

Fotografije: Tijana Filipov Mezei

Galerija Belar

Umetnost

Prolećno veče okićeno snežnim iglicama i hladnim vetrom nije promenilo, a ni poremetilo planove dve umetnice da u novosadskoj Belart galeriji okupe sve one koji su čekali da vide još jednu u nizu saradnji vizuelnih priča Edite Kadirić i Maje Rakočević Cvijanov. Dok su prisutni ljudi kreirali sopstvene slike, povezujući priče i posmatrajući slike u belim i zlatnim ramovima, portreti ženskih likova zagledani u daljinu, pričali su svojim pogledom o životu i životnom ciklusu. Ciklusu predstavljenom u formi slika, skulptura i instalacija koje svojim bojama i oblicima pričaju priču o ženskom postojanju, o njenoj ulozi i kompleksnosti osećanja. Izložbi koja na otrežnjujuć, otvoren način predstavlja ženu koja svojim postojanjem pokreće sve(t).

intervjuu povodom otvaranja izložbe

rekla da je vrlo mali prostor između zanosa i bola, i da su u tom malom, vibrirajućem prostoru njih dve pronašle neki svoj jezik i govor da izraze stvari koje ih muče, stvari gde su ostrašćene, stvari koje ih bole, ali i stvari kojima teže. Tako izložba predstavlja jednu žensku bajku, koja je smeštena u jedan okvir, a od 4. do 28. aprila izložbeni prostor je otvoren za sve one koji žele da zavire u jednu drugačiju i slobodnu sliku ujedinjene ženske kreativnosti, ujedno preispitujući svoju ulogu u svetu, kao žena koja se menja i to nosi sa njoj znanom snagom.

Dugogodišnje prijateljice i umetnice zajedničkim izlaganjem ne suočavaju svoja dela, već pronalaze tačke spajanja i preplitanja pitanja i njihovih preokupacija, povezujući ih u izložbu koja je prikazana u kamernom formatu intimističke postavke. Edita Kadirić je u kratkom

Izložba predstavlja spoj vajarstva, nežnih i oslobađajućih portreta, predmeta i multimedijalne slike. Isprepletena su dela dve umetnice čije prožimanje umetnosti nosi jednu univerzalnu poruku. Poruku o problemima i etapama kroz koje svaka žena prolazi na svom putu odrastanja i sazrevanja, prikazane kroz nežnost, ali i snagu i hrabrost da pronikne u sve strahove, nesigurnosti i nedoumice iz kojih pronalazi rešenje,

koje ujedno donosi promene, sazrevanje i menjanje. Od detinjstva, odrastanja i prelaska iz devojčice u mladu devojku i ženu. Prikazujući lice žene u drugačijim situacijama i periodima, koristeći različite boje i senke, kako bi pokazala, prizvala i pojačala određeno osećanje.

Edita Kadirić je rođena 1976. godine u Banja Luci, diplomirala je na odseku za grafiku na Akademiji umetnosti u Novom Sadu 1997. godine, dok je prvi nivo postdiplomskih studija završila dve godine kasnije na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Na Univerzitetu u Barseloni, pohađala je master studije iz oblasti intermedija u umetnosti 2014. i 2015. godine. Samostalno izlaže od 1995. godine u Srbiji, Mađarskoj, Portugaliji i Nemačkoj, dok je za kolektivne izložbe selektovana u Srbiji, Nemačkoj, Španiji i Francuskoj. Za svoje delo dobila je brojne domaće i internacionalne nagrade: najbolji student generacije u Novom Sadu (1997), Nagradu „Dr.Ferenc Bodrogvari“ u Subotici (1997), nagradu Bijenala studentskog crteža Univerziteta umetnosti u Beogradu (2005), rezident Cité Inter-national des Arts u Parizu (2006, 2007), rezident Prodart u

Barselni (2015) i mnoge druge. Njena dela nalaze se u mnogim privatnim i javnim kolekcijama u Srbiji i inostranstvu.

Maja Rakočević Cvijanov, rođena je 1975. godine u Subotici, diplomirala je i magistrirala vajarstvo na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Trenutno je doktorant na istom fakultetu, na vajarskom odseku. Zaposlena je u Međuopštinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture Subotica od 2008. godine. Predaje vajanje u srednjoj Politehničkoj školi u Subotici od 2018. godine. Članica je likovnih udruženja umetnika Srbije (ULUS) od 2001. godine. Od 2000. godine izlaže na brojnim grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu (Srbija, Crna Gora, Slovenija, Češka, Finska, Nemačka, Italija, Austrija, Mađarska, SAD, Francuska). Samostalno izlaže od 2000. godine u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Mađarskoj. Za svoj rad više puta je nagrađivana: Zlatno dleto, nagrada ULUSA-a, Beograd (2023), Nagrada „Dr Ferenc Bodrogvari“, Subotica (2012), Nagrada Vladeta Petrić za rezultate u skulpturi, godišnja izložba studenata FLU, Beograd (2001). Nagrada galerije Pero za vajarstvo, godišnja izložba stu-

214 april

denata FLU, Beograd (2000). Autorka je pet javnih spomenika na teritoriji Subotice. Njena dela nalaze se u muzejskim kolekcijama u Srbiji i Austriji, kao i u privatnim kolekcijama.

Slike umetnice Edite Kadirić predstavljaju ženu u njenom evolutivnom razvoju, sa jedne strane krhku poput devojčice koja se u procesu razvoja pretvara u ženu koja širi svoja krila ka novim iskustvima, upoznavanju sveta i svega onoga sa čime dolazi u dodir. Svih onih ljudi, situacija, mesta, sa kojima se susrela, prepoznala, pronalazila i koji su je na tom putu dotakli, a koje je kroz proces stasavanja i učenja dopustila da prođu kroz njen filter, obogaćujući je i menjajući. Umetnica beleži i na koji način su različiti procesi uticali na nju i kakva je forma proizašla iz te metamorfoze na kraju. Boja koja je dominantno prisutna je nijansa između crvene i roze. Ona je simbol nežnosti i strasti. Ljubavi i rađanja, kao i preobražaja iz devojčice u ženu. Kombinacija nevinosti, krhkosti, rasta, snage i bola.

Edita je učinila da njen crtež priča priču o tome šta se događa unutar žene, da bude opipljiv i živ. To je ujedno i srž

njenog istraživanja, ženski unutrašnji svet i to kako se on ispoljava na spoljašnji. Ona ne okleva da zaroni i iznese na površinu svu osetljivost i bolna stanja kako bi prikazala rast i celokupan proces evolucije. Na beloj pozadini u kombinaciji sa crnom i crvenom bojom koja ima dominantnu ulogu, i preovladava na većini crteža, isprepletena su mnoga osećanja koja se javljaju u svakoj od nas. Neke od slika nam govore o prekretnicama. Jedna od njih je slika Predatori iz 2021. godine, na kojoj suptilnom maskom preko ženskog lica, nastoji da prikaže prelaz iz perioda devojčice u ženu, koja je oličena u „hormonalnoj maski“ i zamišljenog pogleda gleda ka promenama koje dolaze. Na slikama Youth II iz 2022. i Ave Maria iz 2023. godine koje takođe čine deo izložbe, umetnica oslikava još uvek nezavršen prelaz devojčice u ženu, i tu dualnost potcrtava než-

nom crvenom nijansom, pomešanom sa mastilom i prvim susretima sa razočarenjima, ali i novim vizijama i mogućnostima. U svakom radu ona u epicentru kvadrata prikazuje ženu i svaki njen sloj kroz koji prolazi tokom životnog razvoja, svaki nagoveštaj njenih osećanja i trenutnog psihičkog stanja.

Među slikama se nalazi i Bronzana glava iz 2022. godine, koja je položena na stranu, tako da imate utisak da vas netremice posmatra, kao da upija sve što se oko nje dešava. U galerijskom prostoru, idealno se upotpunjuju plešući skladan ples sa Editinim crtežima, eksponati Maje Rakočević Cvijanov. Pažnju odmah privlači eksponat Šala iz 2022. godine koji je predstavljen u vidu bele, nežne, čiste podloge i tkanine ispisane rodnim ulogama, simbolizujući ženu koja je protokom vremena obogaćena iskustvima, različitim dostignućima i stečenim zvanjima.

216 april

Put kroz galeriju dalje vodi do trodimenzionalne skulpture od kamena koja može biti prikazana na nekoliko načina, sa porukom koja je ujedno i naslov uklesan na istoj i glasi: Ti si me čekala, predstavljajući odu i počast Spomeniku sećanja i kajanja, koji je na fotografiji u slobodnom prostoru prikazan razbijen u paramparčad i rasut na nekoliko strana, dok u galerijskom prostoru odiše skladom. Linije koje se nadovezuju jedna ispod druge simbolizuju umirenost i prihvatanje, srastanje sa prošlošću i osećanjima koja su deo priče.

Šetajući galerijom posetioci izložbe imaju priliku da vide i objekat sa neonskim svetlima, koji svojim bojama i sjajem formira jednu celinu, pun krug u ženskom životu, koji je oličen i uhvaćen kroz ispunjenje. U njemu se vidi čitav spektar boja i ustreptalih osećaja. Neobična neonska instalacija Maje Rakočević Cvijanov simbolizuje ostvarenje na svim životnim poljima. Ostvarenje snova i realizaciju želja i planova samo

njoj znanih zbog kojih varnice radosti izbijaju iz svake pore.

Ono po čemu je rad Maje Rakočević Cvijanov specifičan i poseban jeste da njeni izložbeni objekti predstavljaju deo većih celina umetničkih performansa koje je umetnica izvela uz prisustvo i aktivno učestvovanje publike. Ta osobenost čini delo živim u svakom trenutku putem refleksije koja se ogleda u pogledima i osećajima koje izaziva. Sva ona pitanja koja svakodnevno postavljamo same sebi, u jednom monologu koji traje sve dok dišemo, nezavisno od toga šta smo postigle, gde se nalazimo i ka kom periodu života idemo.

Slojevita i kompleksna tema, predstavljena je na jednostavan način, jezikom razumljivim svima, sa detaljima u koje je potrebno zagledati se, pročitati spajanje linija i boja, uhvatiti poglede sa portreta, kako bismo pročitali priču koju su svojim delima umetnice ispričale i razumeli poruku.

217

Izložba Od tačke zanosa do tačke bola spaja dva umetnička pogleda na istu realnost: na stvarnost žene koja svoje

životne uloge nosi sa mešavinom ose-

ćanja zapitanosti, sete, kajanja, odgovornosti, radosti... Kroz svoj rad, umetnice daju glas koji priča o kompleksnosti uloga u neuhvatljivom i savremenom svetu. Svetu u kojem se rađaju i žive

ženske figure na crtežima Edite Kadirić i žene sa ulogama ispisanim na Šalu

Maje Rakočević Cvijanov isti je onaj svet koji ih poziva da osveste svoje postojanje i zauzmu mesto u njemu. Mestu

koje im, bez sumnje, pripada odavno, mestu koje nije definisano ni zanosom ni bolom, već hrabrošću da se o tome progovori.

218 april
#uradisamvikend #petakupatikama #četvrtakzaljude #slavinesusredom #utorakbezmesa #ponedeljakbezplastike #plezirekokoraci 219
Piše: Sara Savčić @sara_savcic
Kolumna

Različiti praznici koje slavimo tokom godine podrazumevaju i različite načine kako ih proslavljamo, odnosno kako provodimo vreme. Tokom novogodišnjih nekako najviše volimo da budemo u toplini svojih domova, odmarajući od svakodnevne životne dinamike, dok ove prolećne više koristimo kako bismo šmugnuli negde u prirodu i napunili baterije istrošene tokom zimskih meseci. U svakom slučaju postoji par stvari koje su prisutne u svim scenarijima, a to su hrana i naši bližnji.

S tim u vezi, predloge ovog meseca birala sam tako da budu zabavni, neopterećujući, a opet povezani sa važnim temama bez kojih život ne bi bio moguć, a to su hrana i porodica (stečena ili birana).

je odmah privukao, budući da radim na projektu koji je u vezi sa hranom i kuvanjem.

Glavna junakinja Tita je na svet došla na prilično čudan način i time je postala predodređena da svoje emocije pretače u hranu koju sprema i tako menja sudbine ljudi iz njenog okruženja koji je konzumiraju. Čitajući, shvatila sam da mi je radnja donekle i poznata, pa sam se setila da sam nekada gledala i film snimljen po motivima ove knjige.

Počinjem sa jednim zanimljivim naslovom koji je na polici čekao par meseci pre nego što sam ga napokon otpočela. Reč je o knjizi Kao voda za

čokoladu. Opis radnje na koricama me

Ovo je prvi roman meksičke autorke i scenaristkinje Laure Eskivel, pisan pre više decenija, koji je jedno vreme bio najčitaniji roman u Južnoj Americi, zatim u SAD-u, a sada je svoju renesansu doživeo među čitaocima u Evropi. Ukoliko ste raspoloženi za sjajne recepte, neočekivane obrte i kompleksne porodične i ljubavne odnose, krenite sa čitanjem ovog romana.

221

Naredna knjiga koja mi je privukla pažnju i koju želim dalje da preporučim ima neobičan naslov koji glasi Baš je nezgodno kada nađeš rasparenu čarapu. Autor je Nando Abad, nesuđeni psiholog, koji se u Španiji proslavio kao scenarista humorističkih serija.

Glavni junak, Andres, ima mozak koji se odlično koristi logikom i barata brojkama, ali je ujedno i prestrašeni hipohondar i otac dvoje dece pred (neželjenim) razvodom. Trebalo mi je malo vremena da uhvatim ritam u čitanju i praćenju toka njegovih misli i razgovora koje vodi sa drugima, ali i sa samim sobom. U trenutku kad sam pomislila da mi je postao jasan i predvidljiv dalji tok radnje, Andres me je potpuno zbunio odlukama koje je donosio kako bi vratio svoju suprugu i iznova živeo srećan život sa porodicom na okupu. Dajte šansu ovom romanu, smejaćete se, zgražavati, pa iznova smejati, sve do samog kraja.

Za treću knjigu iz oblasti psihologije saznala sam od osobe čija se majka naljutila kada je pročitala naslov. Reč je o knjizi Kako preživeti svoju porodicu. Ta naivno i svakako nenamerno

naneta uvreda odmah me je podstakla da knjigu i sama kupim i pročitam.

Napisana u vidu razgovora između klijenta i terapeuta, vrlo razumljivim jezikom, postala je izuzetno popularna i u stručnim krugovima psihologa, psihijatara i psihoteraputa. Jedan od autora je Džon Kliz, čuveni britanski komičar kog znamo kao jednog od tvoraca Letećeg cirkusa Montija Pajtona, a njegov terapeut je drugi autor, Robin Skiner, jedan od utemeljivača grupne analize. Ovo je jedna od onih knjiga koje ćete sa punom pažnjom čitati u dahu, a koja se bavi uvek aktuelnim temama međuljudskih, porodičnih odnosa, zaljubljivanjem, brakom i seksom. Ipak, na osnovu iskustva pomenute osobe od koje sam otkrila knjigu, čitajte je izvan porodičnih okupljanja.

222 april
223

Književnost

Pripremila: Nevena Pajić

@pajicnevena

Fotografije: UK Parobrod

Intimna i topla atmosfera u UK Parobrod dodatno je postala treperava kada je Nikolina Zobenica , autorka knjige, prevoditeljka i profesorka nemačke književnosti na Odseku za germanistiku novosadskog Filozofskog

fakulteta, zajedno sa Milicom Milenković, književnom kritičarkom, krenula u avanturu osvetljavanja priča o junakinjama (n)ovog doba koje su nas to veče okupile. Te kratke priče u prozi Iz zbirke

Mesečeva duša i druge priče posejale su jednu novu temu u modernoj književnosti, ostavljajući nam zauvek ispisana slova kao dokaz o pružanju izbora, o tome de se (r)evolucijom u nama samima sve može.

pravo na isti. Otvarajući rane koje su (od)uvek bile prisutne, ali o kojima se nikada nije pričalo, zbog sramote i osude (zbog dobro poznate i uklesane rečenice u dušama „Šta će reći okolina“) autorka je beležila traume zlostavljanja, fizičkog, psihičkog i seksualnog.

Poruka autorke je da je sve moguće i dostižno i da smo mi te koje našom snagom, znanjem ali i prihvatanjem prošlosti, onog arhetipskog i duboko ukorenjenog u nama menjamo sadašnjost i budućnost kroz razgovor prvo sa sobom, a onda i sa našim ćerkama dajući im do znanja da postoji izbor i

Nikolina piše realistički, bez ulepšavanja i ikakve idealizacije. Otvoreno, do srži bolno i surovo. Otrežnjujuće. Prikazuje nam najrazličitije situacije i priče kroz oči jednog društva, na jedan specifičan način. Mastilom ispisujući i povezujući stare običaje, verovanja, mitologiju, priče, magijska značenja i simbole staroslovenskih naroda, spaja prirodu i ženu u jedno. Čineći jednu simbiozu. Dve strane istog novčića. Sve one legende koje su duboko ukorenjene i utkane u žensku DNK, ispisane na koži kao amanet, putokaz, ali ujedno i snaga i domišljatost usađene u sledeće generacije da je nastave. Da promene i prelome, da se iz tog beznađa uzdignu i nastave dalje. Oslobođene i svoje.

225

Autorka nam priča univerzalne priče koje u svojim redovima nemaju lična i imena gradova, predela i toponima, već je fokus na situaciji i događaju zahvaljujući kom junakinja prolazi kroz preobražaj koji se dešava unutar i oko nje, stavljajući nju u fokus, njenu ulogu, njen položaj i značaj. Opisujući različite događaje u kojima je morala da donese odluke koje su je vodile u podređeni položaj, položaj trpljenja zarad većeg dobra. Polazeći od njenih osećanja, načina i rezona na koji doživljava svet oko sebe i umeća da prepozna opasnost i predatora, zlo koje vreba i krije se, naočigled svih, a prolazi nekažnjeno sve do trenutka kada se ona oslobađa i kada kroz trenutke lične patnje i bola, dobija snagu za suočavanje sa njim.

Snaga se promalja čak i u životnim situacijama kada žena misli da su sve lađe potonule. Pružajući joj drugačiji put, slikajući kao kičicom nove horizonte koji se pomaljaju ispred nje, horizonte koji ne vode ustaljenim putanjama i dobro poznatim postavljenim obrascima, jer oni ne predstavljaju jedini i siguran put od izbavljenja. Zato što je svaka od nas drugačija, posebna, i svaka ima pravo na sopstvene izbore, odluke i put koji

će je učiniti srećnom, ispunjenom i u miru sa sobom. To je ujedno i poruka knjige i Nikolinina misija. Da svako živi život kako želi.

Dok je sedela i pričala o knjizi i pričama koje su se u njoj našle, autorka je sve vreme imala blagi osmeh, bila je otvorena za pitanja, staložena, raspoložena i mirna. Zahvalna za podršku koju su joj uputili ljudi svojim dolaskom i upijanjem priča koje su Nikolina, Milica i Katarina Lazić, moderatorka i urednica književnog programa u UK PAROBROD, te večeri pročitale.

Svojim spisateljskim darom, autorka nas je tom prilikom gotovo sjedinila sve nas u jedno, i sve žene u jednu. U jedno pisano svedočanstvo koje govori o svim nedaćama, problemima, nezavidnom položaju, komplikovanim situacijama, ali i nasledstvu koje se prenosi sa kolena na koleno, a koje svedoči o snazi, borbi, ideologiji, znacima pored puta koje su one pre nas utkale i naučile nas. Govori i o posebnim ritualima koji su postali neodvojivi deo njih, ali isto tako i deo Univerzuma. Ritualima spajanja sa prirodom, svim njenim elementima i njihovim međusobnim prožimanjem.

226 april

Vodom, zemljom, životinjama, preplitanjem telesnog, duhovnog, istorijskog i kulturološkog.

To je iskra koja se prožima kroz celo putovanje Mesečeve duše, to su one stvarne, opipljive priče u kojima se svaka od nas može pronaći, osetiti i povezati se. U kojima se može poput ogledala zagledati i napraviti promenu za sebe i u sebi, ali i za svaku od nas. Da pokaže da je moguće, da je (od)uvek bilo moguće i izvodljivo.

Da sa dolaskom modernog doba nisu došle samo površne stvari i besmislice, da su junakinje ovog doba donele promene u pogledu vidljivosti problema, da su izbistrile viziju poput najčistije vode i platna koje sve otkriva i prikazuje baš onakvim kakvo jeste, i upravo one su te koje su pravila promenile. I ne samo pravila, već pravac vetra i plovidbe. Zbog njih i za njih, za njihovu dobrobit, i za bolje sutra generacija koje tek dolaze i stasavaju.

Ove žene su učinile da se prostor Univerzuma svede na jedan glas i pretvori u jednu sobu, u jedan kutak koji odzvanja jače nego doboš. Glas koji je spreman

da se odupre svakom utišavanju i ućutkivanju jer se više ne boji da istupi. Glas koji nas opominje da više ne budemo u raskoraku sa tradicijom, očekivanjima i kalupima, dok naša bit vapi za drugačijim životom, postupcima i merilima ponašanja i življenja. Sklad sa razumom, srcem i sopstvenom prirodom.

Nikolina ovaj element provlači kako kroz svoje naslove, tako i kroz redove svojih priča, povezujući sve one zablude i magična svojstva zmije, crne mačke, mutne vode, pitanja neravnopravnosti, biološkog sata, pokornosti, nevidljivosti i izostanka slobode u jedno.

Spajajući u pričama motive prirode, magije, ali i svakodnevnice, Nikolina objedinjuje sliku savremene žene u superheroinu od krvi i mesa, koja je danas oličena upravo u našim bakama, majkama, tetkama, ćerkama koje intenzivno, bez predaha i odmora pružaju otpor, a glas žrtvama nasilja. Praveći transparente, izlazeći na ulice, okupirajući javni prostor i društvene mreže kako bi informacije došle do što većeg broja ljudi, kako bi promena nastupila odmah. (R) evolucija koja pomera planine, živi i tinja poput vulkana, zvučna je i opipljiva!

227

Zbirka je ponela ime po priči Mesečeva duša, koja je kako autorka kaže, priča o ženi koja previše snažno doživljava svet oko sebe, previše je emotivna, sanjarka povezana s prirodom, decom, životinjama, ne i s odraslim ljudima iz svog okruženja. U nastavku, pročitajte intervju sa autorkom ove važne knjige, Nikolinom Zobenicom.

vreme, na osnovu različitih izbora i iz različitih perspektiva.

Kako ste došli na ideju da na jednom mestu objedinite sve te složene strane ženskog bića?

Da li je knjiga kratke proze Mesečeva duša proizašla iz vašeg unutrašnjeg osećanja i viđenja sveta i ženske uloge u njemu?

Jeste, proizašla je iz življenja i promišljanja ženskih uloga, načina na koji se one sagledavaju i proživljavaju u današnje

Napisala sam oko stotinu priča i htela sam da ih objedinim u tri zbirke. Razmišljala sam kako da ih grupišem i povežem u celinu, tako da svaka zbirka bude istovremeno i koherentna i raznolika, višeslojna, da ne bude monotona, a opet ni neskladna. Priče koje sam izabrala za zbirku Mesečeva duša su mi delovale kao deo celine, pregled različitih životnih uzrasta i faza, od detinjstva do kraja životnog ciklusa.

228 april

U knjizi ste objedinili arhetipsko, kulturološko, istorijsko, društveno, magijsko i na kraju moderno, uvek sa istom junakinjom u centru svake od priča?

Junakinja i jeste i nije uvek ista. Zajedno predstavljaju različite aspekte ženske duše, bogate i slojevite. Pošto u toku jednog života teško možemo da živimo, doživimo i proživimo sve mogućnosti, aspekte i uloge, moje junakinje su deo velike slagalice – Junakinje.

Na koji način i odakle ste crpeli ideje za nastanak više desetina kratkih priča? Da li su to junakinje iz komšiluka, prodavnice, škole, posla?

Ideje su dolazile iz raznih izvora: iz ličnih doživljaja, razmišljanja i zamišljanja, iz života žena u mom okruženju, članova porodice, prijateljica i koleginica, neke su proizvod mašte, a neke su doslovno potekle iz snova. Nijedna priča nije u potpunosti istinita, priče dolaze kao

fragmenti koje ja preuzimam, menjam, dopisujem i oduzimam im specifično i lično, te ih pretvaram u priče u kojima i drugi mogu da se prepoznaju i s kojima mogu da se identifikuju.

Da li su naslovi poput Divljakuše, Tužne žene, Crne mačke, Kao Galeb, Igračice, Još jedan krug nastale kao bit i glavna osobina ženskog aktera ili ste želeli da naslovom ukažete na dublje slojeve koje ženska suština krije?

Biranje naslova je poseban izazov. U pomenutim slučajevima se radi o suštini glavnih likova, osobinama i ulogama koje se nameću, prihvataju i/ili biraju i koje mogu da se preispitaju. Ko je zaista „divalj“ u priči Divljakuša? Da li žena zaista mora da bude tužna ako društveni običaji tako nalažu? Kako „igramo“ u životu? Da li ćemo odbiti poziv svoje duše ili ćemo je nahraniti? Da li ćemo leteti kao Galeb ili ćemo jednostavno dići ruke kad je teško? Izbor je naš.

229

Zašto ste izabrali da se knjiga zove baš Mesečeva duša, kao i jedna od kratkih priča? Po čemu je ona drugačija i posebna?

Mesečeva duša je priča o ženi koja previše snažno doživljava svet oko sebe, previše je emotivna, sanjarka povezana s prirodom, decom, životinjama, ne i s odraslim ljudima iz svog okruženja. Ona se odriče sama sebe da bi se bolje uklopila, međutim, time gubi više nego što dobija i to ne može da podnese. Mesec je simbol naše duše, naših emocija, našeg unutrašnjeg sveta i kad je on bogat, to je i dar i prokletstvo. U ovom svetu osetljive duše često misle da su „pogrešne“, suvišne, neuklopljene, smatraju da moraju da se menjaju i odreknu sebe, svoje suštine i onoga što ih čini posebnim. Kako bi izbegli samoću i usamljenost, biraju da se uklapaju nauštrb sopstvene individualnosti. Međutim, tako umire onaj najlepši deo nas. Imenovanje cele zbirke prema ovoj priči jeste suštinski poziv, da ne kažem krik – čuvajte svoje snove i svoju dušu! I prateće pitanje: koju cenu ste spremni da platite radi uklapanja?

Rekli ste da treba čitati srcem, birajući knjige koje prijaju vašoj duši, one koje vam se obraćaju. Da li su priče koje čine sastavni deo ove zbirke proizašle iz pročitanih dela ili su se jednostavno spojile u duši tokom posmatranja, slušanja, iskustava i menjanja ženske uloge u društvu?

Neosporno je da su me oblikovale knjige koje sam pročitala, pogotovo one koje su ostavile dubok trag u mom sećanju i emotivno me pogodile (neke pominjem i u ovoj zbirci). Moje stvaralaštvo jeste spoj svega onoga što ja jesam, što sam naučila, osetila, promišljala i doživela. Ne stvaram po uzoru ni na koga, nastojim da stvaram iz sebe, ali ni ja ne postojim u vakuumu, već sam proizvod svog svekolikog iskustva na svim nivoima postojanja.

I vaša prethodna knjiga, Moćno oko, iako namenjena deci govori o ozbiljnim društvenim temama i problemima sadašnjeg društva. Od takvih tema niste odstupili ni u zbirci Mesečeva duša. Štaviše, na jedan otvoren način dali ste prostora, da se preko reči sliju sve one teme o položaju žene kroz istoriju i društvo. Ono što se nasleđi-

230 april

valo, dograđivalo i usvajalo kroz svaki sledeći naraštaj pomešano sa aktuelnim temama - fizičkim i seksualnim nasiljem, seksualnošću, pitanjem materinstva u savremenom društvu koje se dosta promenilo.

Mi jesmo proizvod svoje prošlosti, no ne smemo da budemo njeni robovi. Tradicija predstavlja temelj na kojem se gradi budućnost, njeni koreni treba da budu čvrsti, treba da znamo ko smo i odakle dolazimo, ali nikada ne smemo da se zaustavimo u svojim stremljenjima – a nebo je granica. Svaka generacija je dužna da pruži svoj doprinos i ostvari napredak u svakom pogledu, ne samo tehnološkom i materijalnom. Spoznaja i svest o tome šta sve postoji i šta sve može da bude jeste preduslov za mogućnosti pravih izbora i zbog toga treba da se govori i o temama koje nisu prijatne, ali su deo stvarnosti koju smo mi kao ljudi stvorili. Nije mi namera da osuđujem, već da pokažem i mračnu stranu ljudske prirode uz poruku: „Evo, i to smo mi.“ Možemo mi da se krijemo i pravimo se da tama u nama ne postoji ili možemo da se s njom suočimo i nešto promenimo, da budemo bolji sebi i drugima.

231

Pravo da se svaki glas čuje, da svako donese odluku na koji će način živeti svoj život i osećati se dobro i prijatno u toj odluci i kroz život hodati u cipelama po svojoj meri. Da li je to glavna poruka knjige?

Jeste, upravo tako. Življenje tuđih života, odluka, izbora jeste suštinska izdaja samoga sebe. Svi smo različiti, svako od nas je jedinstven sklop iskustava, želja i snova i jedino njih treba da pratimo. Život je previše kratak i pun izazova da bismo sebi nametali dodatni teret življenja „u tuđim cipelama“ koje žuljaju i stvaraju rane. Iz prošlosti treba učiti, preuzimati i negovati dobre tradicije, ali treba ih i nadograđivati, stvarati nove, ostati otvoren za svoje vreme i aktuelna stremljenja, dajući priliku i mogućnost sledećim generacijama da nastave tamo gde smo mi stali.

Još jedna od promena proizašla sa promenom gledišta je istovremeno nežna i krhka, procvetala kao pupoljak između pukotina nerazumevanja i neprihvatanja društvenih normi je odnos između majke i ćerke, koji ste

prikazali na jedan sasvim drugačiji način. Kako je Milica rekla, poslali ste poruku jedinstva i sloge, one milosti i toplote koju žena ima u sebi, opisujući u celosti odnos između majke i ćerke.

Suština majčinstva je voljenje. Majčinska ljubav se smatra najčistijom upravo zato što je bezuslovna. Najveći čin

ljubavi jeste davanje prava voljenom biću da bude ono što jeste i voljenje

čak i kad suština i postupci drage osobe nisu u skladu sa ličnim shvatanjima i očekivanjima. Majka i kćerka nisu i ne moraju da budu iste (retko i jesu), a vrhunac majčinske ljubavi jeste u puštanju i dopuštanju kćerki da se odvoji od nasleđa, da joj dậ vetar u leđa da nastavi tamo gde je majka stala i krene napred, samo napred, k samoj sebi.

Govoreći i pišući o ženskim temama, jer kako ste rekli te teme su vam bliske jer koračate čitav život u ženskim cipelama, uspeli ste da prikažete vaše junakinje kao osobe od krvi i mesa, sa kojima svaka od nas može da se poistoveti, iako ih u većini slučajeva ne imenujete. Na koji način ste postigli

232 april

da vaše priče budu toliko lične a da junakinji ne znamo ni ime?

Drago mi je ako je tako. Volela bih da moje knjige pruže čitaocima ono što sam ja oduvek pronalazila u njima – radost spoznaje o svetu i čoveku, pa i o sebi samoj, inspiraciju i osećanje slobode. Za mene nema veće privilegije nego da budem deo te čarolije.

Kad je reč o imenima u mojim pričama, tačno je, većina likova je bezimena, jer imena suštinski nisu važna, bitne su osobine, iskustva, uloge, opšteljudski aspekti, ne konkretni i specifični momenti. Reč je o onome što je prisutno u mnogima, zato je i prepoznatljivo. Gde god da se te priče odvijaju, one su – to mi je barem bila želja i namera – uvek pre svega ljudske, naše. Čak i kad moji likovi nose imena, ona nikada nisu nasumično odabrana, da bi se kroz imena prenele dodatne poruke, ne da bi se priče svele na pojedinačne slučajeve.

Glavna krilatica vaše knjige je ženska sloboda i podrška, oslonac, ljubav i razumevanje. Da li su to osobine kojima

danas težimo i za kojima tragamo u ovom vremenu kada je sve nekako potrošno, površno i bezlično?

Kao istoričarka književnosti mogu sa sigurnošću da kažem da je uvek bilo onih koji su tragali za slobodom, podrškom, ljubavlju i razumevanjem. Lično čvrsto verujem da je to naša suštinska potreba, šta god mi govorili i koliko god se zavaravali površnim, bezličnim i potrošnim stvarima. Čovek nije jednostavno biće: mi smo i animalni i mehanički, ali ni životinja ni mašina nemaju kvalitet koji samo čovek ima, a to je humanost. I mada je na momente gubimo, zaturimo, uvek je tražimo, težimo joj u većoj ili manjoj meri. Samo treba da je se češće (pod)setimo.

Junakinje knjige se nalaze u neprekidnoj borbi sa različitim pitanjima, nedoumicama, čudovištima koja „čuče“ u svakom od nas, ali isto tako na dobro poznatom mestu, u svojoj biti pronalaze sve potrebne odgovore. Da li je rešenje uvek u nama?

Tačno, njihove nevolje i rešenja su u njima samima. Polazim od toga da mi u

233

sebi nosimo „glasove“ i stavove različitih autoriteta, suprotstavljenih aspekata svog bića (emocionalnost i racionalnost, ljubav i strah itd.) i često je teško izboriti se s tim dualizmom. Međutim, rešenje jeste jednostavno, koliko god deluje nemoguće: treba da otkrijemo i prihvatimo sebe, živimo svoje celovito biće i ostanemo mu verni – dok god time ne škodimo sebi i drugima.

Kako je na promociji knjige primetila Milica, za vas „progledati“ i zaista videti, predstavlja dalje od slike koju svakodnevno gledamo, za vas to znači osetiti srcem, spojiti ono nasleđeno i proživljeno, stapajući ih u jedno. Nova pokolenja koja u svojoj DNK imaju novu vatru, ona menjaju stvari, bore za drugačija pravila i obrasce življenja. Da li one donose toliko željenu slobodu izbora?

da se održi iluzija iziskuje veliki napor. Najdragocenija sloboda za mene jeste

sloboda da budem ono što jesam i to je sloboda koju želim i zahtevam za svakoga – dok god to nikoga ne ugrožava.

Tako je. Za mene „progledati“ znači osvestiti, videti ispod površine samog sebe i drugih, suočiti se s onim što je iza maski koje nosimo u svakodnevnom

životu, voljno ili nevoljno. Pretvaranje je težak teret. Dokazivanje sebi i drugima da smo ono što nismo, nastojanje

Nikolina Zobenica je profesorka nemačke književnosti na Odseku za germanistiku novosadskog Filozofskog fakulteta. Bavi se književnim prevođenjem s nemačkog i engleskog jezika (prevodila je eseje Bota Štrausa, drame Tomasa Mana i

Huga fon Hofmanstala, poeziju Ingeborg Bahman i Viljema Jejtsa, kratke priče Ilze Ajhinger, Gotfrida Bena, Petera Biksela, Zilke Šojerman, nagrađivane romane Marice Bodrožić i Karoline Šuti, kao i zapise o vampirima u Srbiji 18. veka). Nikolina je autorka dve monografije, desetine naučnih i stručnih radova iz književnosti, prevođenja i obrazovanja, a osim Mesečeve duše i drugih priča, objavila je i Moćno oko, roman za decu.

234 april

Kolumna

Tekst: Merima Aranitović @soul.blooming

Ako nemaš profil na društvenim mrežama, kao da te nema, kaže nova poslovica. Tako i mene ima svuda, a samim tim i pratim dosta predavača, holističara, psihologa, NLP predavača. U stvari, istinski pratim tek nekoliko njih, jer pojavi se neko ko na trenutak privuče moju pažnju, počnem da ga pratim i vrlo brzo se sve svede na jedno te isto. Svede se na priču o svetu koji negira postojanje binarnosti. Na svet u kom stalno sija Sunce, u kome nema ničeg negativnog, u kome svi misle pozitivno i dešavaju im se samo lepe stvari.

I sve mi to zaliči na onu reklamu o moru, školjkama i životu u svesci na kockice.

E sad, u reklami svet jeste šaren i lep, ali mi živimo malo kompleksnije živote. Hajde da se ogradim odmah na početku. Volim život, i živim ga koliko god mogu srećnije. I da, verujem u to da svi treba da budemo srećni, da svi treba da budemo zdravi i da svi treba da budemo što pozitivniji. Ono što bih nekako najpouzdanije mogla da vam kažem da verujem, jeste da svi treba da budemo ljubav. Da sve što jesmo, sve što radimo i sve što pričamo i o čemu mislimo bude ljubav. U svom najčistijem značenju. Fizičkom, duhovnom i emocionalnom.

Ukoliko bi trebalo da biram oblast na kojoj bih radila na sebi i čemu bih se posvetila u radu sa ljudima, jeste osvetljavanje i otkrivanje ljubavi u nama. Posvetila bih život tome da svi osetimo da smo bića dostojna ljubavi i da umemo da volimo i sebe i druge.

Zašto ovo pišem?

Rekoh, volela bih da i sebe i vas učinim večito nasmejanim. Mada, ne znam šta bismo sa tim. Bojim se, obahatili bismo se kad bi život bio samo jedan veliki osmeh. Ne bismo znali da ga imamo, jer bi nam postao tako uobičajen. Kao zid okrečen u belo pored kog svaki dan prolazite.

Danas mi je stigla ponuda za još jednu u nizu radionica koje bih rado pohodila kada bi svet bio bolji, kada bi se to što nude moglo ostvariti i kada bi tvrdnje da život ne mora biti TEŽAK, NEPRAVEDAN, NESREĆAN...  bili tačni.

Jednostavno rečeno, išli smo u školu, čitali smo knjige, gledali filmove, slušali ljude i njihove životne priče - da li smo igde ikada videli da ceo život može

237

proći bez teškoća, nepravde, nesrećnih okolnosti, patnje, bolesti? Čak i bajke, na kojima smo odrastali, između drugih stvari, uče nas i ovome.

Nema osmeha bez suza, a naš život nije ravna linija u kome ako ne pravimo greške, neće biti ni nepravdi. Nismo sami na ovom svetu da bismo mogli reći da nikad nećemo patiti - a kad odemo, onda nam patnja i neće biti važna. Jer, pre nas, odlaziće iz naših života ovako ili onako ljudi i to će nas neminovno činiti nesrećnima i patićemo. Dešavaće se nepravde, kao što se i drugima dešavaju. Uvek će biti teških perioda, ali ono što nas na takvim nekakvim radionicama koje obećavaju čuda ne uče, jeste kako da shvatimo da sve prolazi, i dobri i loši životni periodi. Da je važno da volimo sebe istinski i iz dubine duše, da i kad je najteže i kada nas najviše boli i onda kad je toliko tamno da mislimo da nema dalje, da znamo da će sve to jednom proći i da baš u toj ljubavi nađemo spas i stepenice za izlazak iz stanja koja nisu prijatna ali su ljudska. Moje iskustvo u tom smislu nije teorijsko, a nije ni knjiško. Mada knjige divno o tome govore. Niti je to samo moje

životno iskustvo koje pokušavam da

vam podmetnem kao opšte iskustvo. Godine rada s ljudima, s decom, skoro deset godina praktičarskog rada, i priče i iskustva iz života – sve mi to daje za pravo da imam stav.

E, da... nije da i sama nisam pokušavala da negiram u jednom periodu svog života tu tamnu stranu života. I što sam više pokušavala bilo bi mi je gore. Ja pojačam, a mozak ne prihvata. I bila sam prilično nesrećna i anksiozna u tom periodu, jer mislila sam da samo sa mnom nešto nije u redu. Trudim se da budem uvek u pozitivnom modu, da mi misli uvek budu pozitivne, da kreiram budućnost, a realnost me demantuje. Ali nešto sam uočila kao zakonitost. Čim ja treba da kreiram pozitivne misli znači da sam u negativnoj fazi. Ne možeš i nije prirodno bez treniranja i nekih međukoraka, preskočiti čitav dijapazon osećanja koja postoje između sreće i tuge, patnje i radosti. Niti možeš kad ti je baš teško da praviš projekcije za srećnu budućnost. U tim momentima ti je pomalo sve crno ili barem sivo.

Možda možemo da zamislimo okvirno šta bismo voleli za mesec, godinu, pet godina i da onda polako razrađujemo svaki od tih perioda.

238 april

Podsticaj za promenu

Mnogi od nas su krenuli da istražuju ovu priču tako što su imali svoju tešku priču, te su rešili da prvo dovedu sebe u red. Onda neko stane tu jer mu je to bilo sasvim dovoljno, a neko nastavi tim putem da bi mogao svojim znanjem i iskustvom da pomogne drugima. Kao što ljudi upišu medicinu da bi izlečili nekog sebi dragog, ili psihologiju da bi prvo sebi neke stvari dokučili, a onda grade sebe i svoj put.

Zato i ne verujem u tu priču da će me neko naučiti životu u kome nema tuge. U kome nema suza. U kome nema patnje. U kome nema bola. Ali, nemojte da vas odgovorim da ne probate to da naučite. Svi oni koji su birali i ostali da

sređuju svoje emocije i život sa mnom, znaju da će osetiti širok dijapazon svih svojih emocija i da ću ih podržati u tome, jer sve je to ljudski i sve smo to mi.

I zato i onda kad plačemo i kad bismo udarali u zid od bola i kad padnemo na kolena, i kad ponosno ustanemo i kad otresemo kolena, i kad se osmeh razvuče i kad lebdimo od sreće i kad smo skroz u svetlosti, put od jednog do drugog jeste uvek ljubav. Ona je most koji nas uvek vrati sebi. Samo treba da naučimo tu, naizgled jednostavnu stvar. Kad nas ljubav drži u svojim nežnim rukama, tada smo sigurni. Ne verujte mi na reč, verujte u ljubav i u njenu moć i to da je njena volja uvek dobra. Bolja od najboljeg što možemo da zamislimo.

239
plezirmagazin.net plezirmagazin.com
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.