treće je tukao Mesar. Neko se dosjetio da Jovana pošalje u samo osinje gnijezdo: kada je pukla vijest da je uhapšen, činilo mi se da cijeli grad navija za njega. Sa sobom je iz Parsovića donio pismo i hrpu papirića - vodio je dnevnik, zapisivao predano, kao i svakog drugog ratnog dana, i samo se načas uozbiljio dok je očima pokazivao ekipu čiji je zadatak bio da ga ukloni. Na ovoj domaćoj sarajevskoj sceni, iz dana u dan bilo je sve teže: kada je prvog jula 1993. godine uhapšen Senad Pecar, tada zamjenik komandanta Desete brdske brigade Mušana Topalovića Cace, razoružana je kompletna jedinica obezbjeđenja dijela Štaba Vrhovne komande. Među njima i Vladimir, Divjakov sin, i Admir, sin Rasima Delića: obojica su uz batine ispitivani. Dan kasnije slušala sam raspravu oca i sina - Jovo je od Vlade tražio da se smiri. Učinilo mi se na tren da je On zaboravio sa koliko je žara Vladimir učestvovao u odbrani ovoga grada. Mnogo vremena kasnije upravo će zbog Cace i zločina koje je dio Desete brdske počinio nad sarajevskim nebošnjacima vratiti svoj generalski čin. U međuvremenu je i penzioniran: zamjenik komandanta jedne Armije u čijem je nastajanju potrošio veliki dio sebe, o odlasku u mirovinu obaviješten je putem televizijskog ekrana. Istine radi: za sve te godine predano je upozoravao na sve one male i velike stvari koje su kresale krila upravo toj Armiji Bosne i Hercegovine u koju je toliko vjerovao. Bilježio je, pisao izvještaje i pisma, valjda htijući da vjeruje kako su opsada grada i teški uvjeti i najveći razlozi za sporost i nerješavanje problema: 26. oktobra 1993, u danu kada se ta ista Bosna i Hercegovina obračunavala sa kriminalom u vlastitim redovima, i pred njegovim su vratima stajali naoružani stražari. Nije znao zašto su tu - i to, zapravo, i jeste i bio i ostao najveći problem te iste Armije. Tek satima kasnije, kad su mu unijeli dvije flaše vode, priznali su mu da ni oni ne znaju koga i od koga čuvaju, ali im se čini da je sprat niže u pitanju: tamo su bile kancelarije Sefera Halilovića, tada načelnika Generalštaba. Priznajem: ne volim da se sjećam trenutaka kada sam se i sama osjećala poniženom zbog gesti domaćih vlastoljubaca kada je o Jovi riječ. Radije pamtim ono što mu nisu uspjeli oteti - prijatelje i poštovaoce koje je tokom rata stekao u ovom gradu i ovoj zemlji. Znam da je mnogima u srcu ostala njegova spremnost da otvori vrata onda kad je najteže, kad je kuća puna smrti a ukućani skrhani bolom. Znam ranjenike koji su dane računali po intervalima njegovih posjeta, znam mnoge majke koje djecu odgajaju uz njegovu nesebičnu pomoć. Znam, uostalom, toliko mnogo o Jovanu Divjaku da ne pristajem da to podijelim s drugima - hoću ljubomorno da sačuvam naše prijateljstvo i sve one silne zgode i nezgode. Ko bi se drugi uopće i sjetio da me više od sata čeka samo da mi kaže kako je otkrio frizera u Sarajevu i kako će me rado odvesti na šišanje. Super, ali ne treba mi šišanje, ja sam svojom kosom zadovoljna, uzvratila sam. Jovan se malo odmakao, valjda da me bolje vidi, i zaustavio prvog prolaznika: "Prijatelju, pogledaj dobro šta sve žena danas zove frizurom."
http://www.plbih.org