Pre‘ivjela sam glad, bombardovanja i granatiranja u Srebrenici i vidjela masakr na igrali{tu. Tu su izginuli uglavnom mladi ljudi i djeca. Dijelovi tijela, glave, ruke, noge bile su razbacane na sve strane. U bolnici sam provodila najvi{e vremena poma‘u}i ranjenim, iznemoglim i gladnim. Kupila sam na{e unesre}ene ljude i pomagala im bez obzira na vrijeme dana i situaciju. Imala sam dva brata. Jedan je zarobljen 1992. godine, a drugi je sa svojim sinom nestao poslije pada Srebrenice u julu 1995. godine. Ni za jednog ni{ta ne znam. Suprug mi je bio ranjen, ali se uspio oporaviti. U julu 1993. godine po~ela sam raditi u Osnovnoj {koli u Poto~arima, jer je bilo potrebno obrazovati djecu i izvoditi nastavu. Taj posao sam obavljala do pada Srebrenice. Najve}e zasluge za rad {kole u Poto~arima pripadaju direktoru D‘. A., dobrom i plemenitom ~ovjeku. Poslije 11. jula 1995. godine predati smo ~etnicima u ruke. Mislila sam da nikada ne}emo ‘ivi iza}i iz pakla u Poto~arima. Kad su rekli da }emo putovati za Kladanj nisam mogla vjerovati. Skupa sa mu{karcima smo bili na ulici, a onda su mu{karci odvojeni u autobus, a mi ‘ene u kamion. Posljednju cigaretu sam zapalila s F. M. i nikada ga vi{e nisam vidjela. Na putu za Kladanj vidjela sam kako su ~etiri autobusa sa na{im mu{karcima odvezena u pravcu Kravice. Iz Ti{}e smo pje{ice i{li do Kladnja. U Tuzli su me do~ekala moja djeca, ali moj suprug, njihov otac, se nije nikad pojavio”.
236