Rasprave se zaoštravaju Šesnaestog januara 2003. u dvorani za konferencije Geoffrey Nice dopustio je zamjenicima da ga napadaju oko sat vremena. Pomoću dokumenata trudili su se odvratiti Carlu del Ponte od Miloševićeva progona za pokolj u Srebrenici. Pred njihovom jednodušnošću čini se da se tužiteljica pokolebala. Geoffrey Nice to koristi i uzima riječ: „Da su prethodno vođene druge istrage, možda, ali na temelju onoga što imamo, to je nemoguće. Morali bismo to povući oprezno, ali svakako ne u zadnji tren." Zamjenici ponavljaju: „Nemate načina da dokažete optužbu protiv Miloševića za genocid, svi javni tužitelji ovog tužiteljstva u to su uvjereni." Sarajevo, Srebrenica, optužba za genocid: to su jedina tri kamena spoticanja u ICTY-u, u očima međunarodne javnosti najjači simboli nedjelovanja i cinizma velikih sila na Balkanu. Kad je sastanak završen, Carla del Ponte okuplja svoj ured. „Ne mogu se opirati cijelome timu, spis je u njihovim rukama. Ako oni opstruiraju, nemam drugog izbora nego odustati. Ali neću to olako odlučiti. Pročitat ću sve dokumente koje je tim prikupio i vidjet ću. Međutim, ne razumijem zašto im, se toliko žuri, zašto toliko navaljuju da se ta odluka donese odmah. Pa nema žurbe, svjedoci ili dokumenti mogu iskrsnuti u svako doba. Nikad se ne zna Treba ostaviti otvorena vrata. Nažalost, ne žele shvatiti da bi bilo mudrije što je moguće dulje zadržati te predmete pod miškom." "Bez Srbije ništa se ne bi dogodilo, ne bismo imali sredstava i ne bismo mogli ratovati", podsjeća Radovan Karadžić, „predsjednik" samoproglašene Republike Srpske desetog maja 1994. pred Skupštinom bosanskih Srba. Zapisnici sa skupštinskih sjednica, uhvaćeni telefonski razgovori, vojne naredbe knjigovodstveni registri -spisi Slobodana Miloševića o Bosni i Hercegovini na koji se baca Carla del Ponte, opsežni su. Pokazuju kontinuitet Miloševićeve uloge tijekom cijelog zločinačkog procesa, još prije početka sukoba. Milošević je bio u redovitu kontaktu sa svojim pouzdanicima u Bosni. U novembru 1991., pet mjeseci prije izbijanja neprijateljstava, Radovan Karadžić redovito obavještava Miloševića o situaciji u Sarajevu i raspravlja s njim o 40 pripremama za opsadu. Milošević vodi zločinački projekt iz Beograda, uspostavlja mreže opskrbe oružjem namijenjene srpskom stanovništvu Bosne, organizira pronevjere novca iz javnih fondova u općinama Bosne i Hercegovine koje priželjkuju Srbi da bi ih usmjeravao u središnju blagajnu u Srbiji, priprema pretvaranje jugoslavenske vojske u srpsku kako bi Srbima u Bosni omogućio sredstva za ratovanje i preuzimanje kontrole nad velikim dijelom bosanskog teritorija pod cijenu sustavnog istjerivanja nesrpskog stanovništva. Na taj je način raspoređena vojska predviđena za opsadu Sarajeva. Dokumenti potvrđuju dolazak, kratko nakon početka rata u aprilu 1992., specijalnih jedinica iz Srbije, Crvenih beretki, jedinica Šešelja i Arkana, dvojice paravojnih voda iz Beograda, u dijelove Sarajeva koji su ostali u srpskim rukama i gdje provode politiku etničkog čišćenja. Oni pokazuju kako i Beograd, zahvaljujući tiskanju novca, nastavlja tijekom cijelog sukoba financirati rat bosanskih Srba, koji sami nemaju ni financijskih ni logističkih sredstava za održavanje blokade bosanske prijestolnice. Kao što nemaju ni sredstava da zadrže kontrolu nad dvjema trećinama teritorija Bosne i Hercegovine kojih su se dokopali zahvaljujući ratnom stroju koji im je dao Milošević. Projekt nasilnog razdvajanja etničkih zajednica dogovoren je, unaprijed smišljen i vođen iz Beograda. Slušajući neprestano kako njezini zamjenici pobijaju dokaze prikupljene protiv Miloševića, Carla del Ponte počela je i sama sumnjati koliko je taj spis čvrst. Ali nakon što je uronila u tajne vodstva u Beogradu, shvatila je da ne smije popustiti i želi o tome obavijestiti tim. Geoffrey Nice upravo je poletio u Arushu, tanzanijsko sjedište Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (ICTR), gdje se tada, u januaru 2003., održavala konferencija zamjenika tužitelja. Poziva Dermota Groomea i otkriva da je ovaj podržavao teze Geoffreya Nicea da izbjegne raskol unutar tima, što bi bilo štetno za proces. Američki javni tužitelj objašnjava da je vrijeme koje je određeno za dokazivanje dijela o Bosni, ukupno sedamdeset dana rasprave, naime genocide.blogspot.com/2006/01/cia-transcripts-on-mladic.html.
40 Nekih dvjesto pedeset prisluškivanih razgovora između vlasti u Beogradu i bosanskih Srba između 1991. i 1992., predanih procesu 2002., može se naći na www.domovina.net.