ŽIVOTINJE KAO LIJEK

omogućujući mu samostalnost bez traženja pomoći od drugih ljudi.

U socijalnom području djelovanja životinje pomažu uspostavljanju kontakta s drugima, kod inkontaktibilnih osoba one su najčešće prvi korak u uspostavljanju komunikacije s liječnikom, terapeutom i drugim osobama. Tu naročito profitiraju psihički i fizički oboljele osobe. Ogromno područje pomoći životinja u uspostavi socijalnih kontakata i razvoju pozitivnog samopoimanja je terapijsko jahanje. U socijalnom području su posebno ohrabrujuća iskustva dobivena u kaznionicama.

Metoda liječenja i socijalnog odgoja uz pomoć životinja propisuje se osobama koje imaju slijedeće poremećaje ili oštećenja:

• tjelesni, psihički ili duševni poremećaj • oštećenje ili izostanak motoričkih sposobnosti • poremećaj u ponašanju i emocionalnom doživljavanju: agresivnost, hiperaktivnost, pasivnost, strah, agresija, oštećenje osjetilnih funkcija.

Ciljevi liječenja su razvijanje i poboljšanje opažanja, motorike, koordinacije, komunikacije, razvoj osobnosti pacijenta, zaustavljanje progresije smetnje i daljnjih oštećenja, postizanje što većeg stupnja samostalnosti djeteta u svakodnevnom životu, u obitelji, vrtiću i školi. Postavljeni ciljevi realiziraju se svakodnevnim treningom uz pomoć životinja, putem različitih aktivnosti radne terapije, igre, stvaralačko-muzičkih aktivnosti, savjetodavnim radom i slično.

Svijet je daleko ispred nas u primjeni metoda terapije uz pomoć životinja. U Europi i SAD-u postoje tako programi «Pet visiting programs» (Služba posjeta kućnih ljubimaca) koji redovito idu u staračke domove, sanatorije, psihijatrijske klinike, ustanove za invalide, dječje domove, škole za djecu s posebnim potrebama i sl. Te posjete predstavljaju radost, razmjenu, kontakt i zanimanje. Sve popularnija metoda terapije uz pomoć životinja u SAD, Australiji, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i skandinavskim zemljama su tzv. «boravišne životinje», koje pripadaju ustanovi ili boravištu, a o njima se brinu pacijenti ili stanari, ako se radi o staračkom domu.

Djetinjstvo današnjice je gradsko djetinjstvo, potrošačko djetinjstvo, djetinjstvo dječjeg igrališta, djetinjstvo u prometu. Nedostaje mu elementarni doživljaj: paljenje vatre, kopanje rupe na zemlji, vješanje po granama, gradnja brane na potočićima, promatranje velike životinje... Veliki broj djece poznaje životinje samo još preko televizije, gdje su često ljudski predstavljene. Za potpuni duševni razvoj djeca trebaju konkretnu realnost. Nije dovoljno djeci nešto opisati ili ispričati, ona žele mirisati biljke, osjetiti životinje s krznom i toplinom...

Otprilike svako treće dijete raste kao jedinac. To otežava učenje socijalnom ponašanja i može utjecati na povećanje egocentrizma i manjak empatije i tolerancije, te nemogućnost uspostavljanja socijalnih veza. Sve više djece živi s prezaposlenim roditeljima, s jednim roditeljem, usred rastave braka ili usred nasilnih odnosa. Mnoga su djeca psihički i fizički zlostavljana. Kod mnogih vlada nesigurnost u odgoju zbog nedosljednih odgojnih metoda, prekomjerne pažnje ili pak ravnodušnosti i zapuštanja, često nedostaje atmosfera sigurnosti i međusobnih odnosa

u obitelji punih ljubavi i razumijevanja. Sve su to faktori rizika za skladan razvoj djeteta, koji sprečavaju razvoj samopouzdanja i otvaraju prostor niskoj toleranciji i agresiji, s kojom se čitav urbani svijet danas zastrašujuće suočava. Kakav pozitivan utjecaj u opisanim odnosima može imati povezanost djeteta i životinje, nije teško naslutiti.

Odgojni rezultati kontakata djece s životinjama ukazuju na ogromno značenje na duševni razvoj djeteta. Životinje nisu samo idealan partner za igru, već i pouzdani prijatelji, zaštitnici, koji odgovaraju na duboke želje djece, naglašavajući razvoj emotivnih i socijalnih sposobnosti djeteta. Životinje potiču maštu i sposobnost doživljavanja, posreduju u kontaktu djeteta s prirodom, odgovaraju na prva dječja pitanja o seksualnosti, o rođenju, o smrti. One pomažu u razvoju dječjeg suosjećanja s drugim živim bićima, razvijaju osjećaj humanosti i socijalne empatije. Najpopularnija životinja kod djece je pas. Ljubav prema psu povećava se rastom djeteta koje se intenzivno druži s psom. Ta «rastuća ljubav» ima svoj pozitivan razvojno-psihološki i pedagogijski aspekt. Tijekom prve tri godine djeteta u njegovom životu važnu ulogu imaju plišane životinje u uspostavljanju povjerenja s okolinom. Dijete starije od četiri godine prihvaća živog psa kao prijatelja, zaštitnika. Druženje s psom potiče senzomotorni razvoj i neverbalno učenje. Pas predstavlja idealnu identifikaciju u odgoju, npr. kod zahtjeva ili zabrana od strane roditelja. On može odigrati pozitivnu ulogu kod rođenja brata ili sestre jer samim svojim prisustvom odvraća pozornost od novopridošlog člana, pruža stabilnost i sigurnost, potiče samokontrolu starijeg djeteta. I kod adolescenta pas nerijetko bitno utječe na psihičku stabilnost, pruža utjehu pa i utočište pred neizbježnim konfliktima odrastanja. On može biti veoma značajan za socijalni, emocionalni i psihički razvoj adolescenta. Psi ispunjavaju veliki broj dječjih želja i potreba koje su važne za njihov razvoj. Pas je vjeran, pouzdan, privržen, uvijek je prisutan i sluša. Djeca vide u psu osobine koje bi željeli vidjeti kod svojih roditelja i općenito kod odraslih.

Druženje s psom ispunjava dječju potrebu za raznovrsnošću, igrom i doživljajem uspjeha: šetanje, «ludovanje», galama, trčanje, maženje, vođenje brige o zdravlju, odgoj i sl. Dijete sebe smatra kompetentnim kao «učiteljem», nije ovisno o odraslima, što je veoma važno za razvoj motivacije i samostalnog postizanja uspjeha, te stjecanje spoznaje o vlastitoj vrijednosti.

Psi su također učitelji djece, bez da ona to primjećuju. U oblasti osobnog razvoja dijete preko odnosa s psom uči sposobnosti «vođe», kao što su autoritet, odgovornost, samostalnost; ono uči postupati s vlastitim ograničenjima i neuspjesima, lakše se suočava s tugom i kontrolira agresiju. Ukratko, kod njega se razvija takozvana «Ja – funkcija» koja uključuje razvoj samosvijesti i tolerancije, što je izuzetno značajno u području razvoja socijalne inteligencije svake osobe. Odnos s psom razvija i potiče komunikativnu kompetentnost, razvija senzibilnost i empatiju, osobine značajne za čitav kasniji život.

Životinje su koristan dio dječjeg svijeta i tako ih moramo i promatrati bilo u svakodnevnom životu, bilo u terapijske svrhe. Djelotvornost terapije uz pomoć životinja je teško objektivno utvrditi, jer zbivanja u mozgu nisu vidljiva ni mjerljiva. Tu je i utjecaj razvoja, roditelja, škole.

Evaluacija se ustanovljava ponovljenim testovima, da bi se utvrdile promjene u sposobnostima ili ponašanju. Važan indikator uspjeha je povećanje djetetova samopouzdanja, što nije mjerljivo, ali ga primjećuju i roditelji i terapeuti. Ipak, postoje određeni pokazatelji uspješnosti liječenja kao što su napredak u govoru, povećanje zadovoljstva kretanja, koncentracije, želja za istraživanjem, sigurnost u novim situacijama, lakše svladavanje zadataka i sl.

Terapijski primjeri iz prakse:

Jenny Jenny ima 12 godina, ide u 6. razred. U ambulantu je došla zbog teškoća koje ima prije svega u psiho-emocionalnom području. Često ne zna što bi sa sobom, čini joj se kao da stoji pored sebe, a ne u sebi. Neuravnotežena je i neorganizirana, a unutrašnji kaos ispoljava neurednošću i teškoćama prilikom preciznog izvođenja radnji. U školi ima problema s čitanjem, ne voli njemački ni matematiku, a najdraži predmeti su joj tjelesni i modeliranje. Ima teškoća s drugom djecom, pati zbog toga i nema pravu i čvrstu prijateljicu.

Cilj terapije je poticanje njezinog socio-emocionalnog područja. Dodijeljen joj je terapijski pas Kea. Ovdje Kea ima odlučujuću ulogu. Odnos Kea-Jenny označen je jakom emocionalnom uzajamnom vezanošću. Tako je Kea postala značajan motivator za terapijske procese: jačanje unutrašnjeg poticaja, osjećaja vrijednosti, uvjerenja o vlastitoj kompetenciji i sposobnosti vezivanja i empatije. Pored ciljanog rada s psom (tjelesni kontakt, igre kretanja, penjanja, izgradnje šetališta i sl.), kod Jenny se koristi i metoda modeliranja uz primjenu različitih materijala. Jenny je tijekom terapije vrlo brzo razvila verbalnu komunikaciju, pri čemu je upadljivo njezino nasmijano i opušteno lice, dok je prije djelovala prilično povučeno i zatvoreno. Ciljana terapija s psom razvila je njezinu pažnju, koncentraciju i unutrašnje poticaje, samopouzdanje («Ja čak mogu Keu nešto naučiti!»). Vremenom, uz pomoć terapeutkinje, Jenny se više ne osjeća slaba i nekompetentna. Bez odbijajućih impulsa (koje prima u odnosu s vršnjacima) u interakciji s Keom, Jenny je stekla iskustva koja je čine sigurnijom u sebe, što se odrazilo u odnosu s drugima i potaklo pozitivan razvoj njezine osobnosti.

Simon Simon ima 8 godina i ide u drugi razred. Dječji liječnik ukazao je na teškoće u opažanju, govoru i koordinaciji. Simon ima lakših problema u održavanju ravnoteže i veće poteškoće u koordinaciji obiju strana tijela. Simonovi problemi izraženi su i u socio-emocionalnom području: jaka nesigurnost, čest doživljaj frustracija, hiperaktivnost, niska tolerancija, nestabilno samopouzdanje.

Cilj terapije je poboljšanje sigurnosti držanja ravnoteže povezano s poboljšanjem koordinacije obiju polovica tijela, stabiliziranje osjećaja vrijednosti i smanjivanje nesigurnosti u ponašanju. U radu s Keom Simon je morao naučiti kako postupati s psom jer generalno ima strah od psa. Razvijanju sposobnosti motoričkih radnji pridonijelo je vođenje Kee preko smislenog poretka prepreka u jednom slijedu. Podražaji koji se Simonu nude u ergoterapiji su ljuljanje, penjanje, svladavanje prepreka i samostalno izgrađivanje prepreka. U radu s Keom i terapeutom postepeno se razvila njegova pažnja, koncentracija, pamćenje i govor. Kei je pripalo i veliko značenje u psihičkom stabiliziranju Simona, koje se sastoji od poboljšanja njegovog samopouzdanja i povećanja tolerancije na frustracije. Iskustva kompetencije, koje Simon dobiva s Keom, ne mogu se ni približno ostvariti ni jednim drugim terapijskim sredstvom.

Držimo da je najvažniji cilj terapije uz pomoć životinja ostvarivanje prava svakog djeteta na stimuliranje njegova razvoja i odgoj u jednu samo-odgovornu i društveno sposobnu osobu. Na terapiju najčešće dolaze djeca «upadljivog» ponašanja, koje upada u oči roditeljima, odgojiteljima, učiteljima ili vršnjacima. Za veliku lepezu «upadljivog» ponašanja u ergoterapijskoj ambulanti postoje različite mjere pomoći, koje se određuju prema individualnoj problematici i individualnim potrebama. Omogućava se prisni kontakt djeteta sa životinjama i u situacijama kada u njihovoj obitelji nema životinja. Pokazalo se da životinja pomaže u razvoju senzo-motorike, poboljšava odnose djeteta sa svojom sredinom i mnoge društvene sposobnosti. Djeca i mladi koji, zbog traumatičnih iskustava s ljudima, imaju psihičke poteškoće, napose nepovjerenje i strah od drugih ljudi, te pokazuju manjak samopouzdanja, doživljavaju ovaj oblik terapije kao olakšanje, što smanjuje njihov psihički pritisak.

Terapija uz pomoć životinja omogućava «emocionalno zatopljenje», opuštanje, stvaranje veza. Uloga psa u opisanim slučajevima bila je da bude objekt identifikacije, da zadovoljava potrebe za tjelesnim kontaktom ali i mnoge druge potrebe. Psi djecu zabavljaju i fasciniraju svojim ponašanjem i aktivnostima. Djeca tako dolaze u kontakt s vlastitim duševnim životom, na način da upravo psi iz njih izvlače ono duboko čovječno i za njih bitno.