EMOCIONALNA INTELIGENCIJA - PUT U SRETNIJI ŽIVOT

Emocionalna inteligencija - put u sretniji život Piše: Maja Vukoja, dr. med., specijalist psihijatar

Često se, kao roditelji, povodimo inteligencijom naše djece kao garancijom uspjeha u životu. No je li tome uistinu tako? Ovisi li uspjeh u životu o visokom kvocijentu inteligencije ili su tu značajnije neke druge varijable? Što ukoliko je za bolji i kvalitetniji život važnija ona emocionalna crta, koja progovara jednim sasvim drugačijim jezikom?

Emocionalna inteligencija skup je sposobnosti u čovjeku koje mu omogućuju da se bolje i kvalitetnije nosi sa svojim emocijama, ali i emocijama ljudi u okruženju. Posljednjih godina znanstvenici proučavaju emocionalnu inteligenciju i pitaju se pobjeđuje li ona ovu akademsku inteligenciju u svakodnevnim situacijama? Naime, uočeno je kako ljudi s visokim kvocijentom inteligencije često zaostaju u sasvim običnim svakodnevnim zadacima, nerijetko doživljavaju neuspjehe u socijalnim odnosima, kao i na radnom mjestu, imaju poteškoća pri održavanju stabilnih veza, a često se i teško nose s poteškoćama. Sve ovo navelo je znanstvenike da krenu u istraživanje karakteristika uspješnih i sretnih ljudi, a ona su pokazala zadivljujuće rezultate koji nam govore kako samo 20% faktora kod životnog uspjeha određuje inteligencija, dok ostalih 80% određuju emocije. Stoga ne čudi kako se u posljednje vrijeme sve više govori o terminu emocionalne inteligencije.

Što je to emocionalna inteligencija?

Emocionalna inteligencija definira se, u najširem smislu, kao sposobnost prepoznavanja, razumijevanja te kontroliranja vlastitih i tuđih osjećaja, uključujući ovdje emocionalnu i kognitivnu komponentu. Do osamdesetih godina prošloga stoljeća znanstvenici i cjelokupno akademsko društvo oslanjalo se je na kvocijent inteligencije kao mjerilo uspjeha u životu i poslovanju. Pritom su se koristili standardni testovi inteligencije koji su se bazirali na logičkim zadacima za čije je rješavanje bila nužna duboka koncentracija koja je sasvim isključivala emocije. Na rješenjima navedenih testova mjerio se je kvocijent inteligencije koji se je koristio kod zapošljavanja na pojedinim radnim mjestima, te se općenito uzimao kao mjerilo uspješnosti u životu i probitačnosti u akademskoj zajednici. Emocionalna inteligencija počela se je proučavati tek kasnije i davala je sasvim drugačiji pogled na inteligentno ponašanje čovjeka. Ono više nije uključivalo hladno, ozbiljno, racionalno rješavanje problema, već upravo suprotno, emocionalno i toplo prihvaćanje sebe i ljudi oko sebe.

Godine 1990. Peter Salovey i John D. Mayer, vodeći znanstvenici u području emocionalne inteligencije, definirali su emocionalnu inteligenciju kao: • sposobnost uočavanja, procjene i izražavanja emocija,

sposobnost pristupa i/ili priziva osjećaja kad oni olakšavaju razmišljanje, sposobnost razumijevanja emocija i emocionalnih spoznaja, te sposobnost regulacije emocija u svrhu pomaganja emocionalnom i intelektualnom razvitku.

Emocionalna inteligencija uvijek uključuje i društvene vještine. Usmjerava se na ulogu osjećaja u našem svakodnevnom životu, način na koji oni utječu na naš razum i ponašanje te kako možemo emocije što efikasnije upotrijebiti. Dio mozga koji najviše utječe na naše emocije zove se amigdala. Ljudi na različite načine iskazuju emocije, međutim iako se način i vanjska ekspresija različitih vrsta emocija kod različitih ljudi čini nespojiva, emocije ipak možemo na neki način grupirati i unificirati ih za sve ljude prema njihovom iskazivanju. Tako emocije iskazujemo motorički (ekspresijom, mimikom lica i tijela), fiziološki (ubrzan rad srca, pluća, preznojavanje, tremor, ...), racionalno (spremnošću na akciju i suočavanje), te našom vlastitom percepcijom situacije.

Ljudi često zanemaruju bitnost emocionalnog stupnja razvoja, no kada nam se dogodi teška situacija, najvažnije je da možemo usmjeravati naše osjećaje i što bolje razumjeti sebe i druge. Osobe koje imaju razvijene takve emocionalne vještine, lakše se mogu nositi sa zahtjevima i pritiscima okoline, a psiholozi kažu da su to osobe koje imaju razvijenu emocionalnu inteligenciju. Takvi pojedinci neće se dati lako zbuniti, rijetko žale za svojim postupcima i odlukama, veoma se dobro suočavaju sa stresom, prihvaćaju izazove i ne slamaju se pod pritiskom, imaju visoko samopouzdanje i znaju prepoznati vlastite vrijednosti. Zahtjevi i pritisci okoline za koje su nam potrebne razvijene emocionalne vještine prate nas u svim razdobljima života, pa čak i od dječje dobi kada zapravo razvoj emocionalne inteligencije započinje. Razvoj emocionalne inteligencije

Za razliku od klasične inteligencije koja je često genetski uvjetovana, emocionalna se inteligencije može graditi kroz cijeli život. Ona se uči i razvija od ranih godina. Učenje djeteta od najranije dobi da se zna nositi sa svojim emocijama, prepoznati ih i kontrolirati, djetetu daje važno oruđe koje ga vodi ka kvalitetnijem i sretnijem životu. Dijete koje je sigurno u svoje emocije, sigurnije je u sebe, osjeća zahvalnost prema životu i empatiju prema svijetu oko sebe. Sve su to značajke koje razvijena emotivna inteligencija daje čovjeku i radi kojih se on bolje snalazi u svijetu i socijalnom okruženju. Djeca s razvijenom emocionalnom inteligencijom postižu bolji uspjeh u školi, u emocionalnim odnosima i u budućoj karijeri.

Za adekvatan razvoj emocionalne inteligencije i stabilne emocije kroz život važno je: • biti svjestan vlastitih emocija, svojih mogućnosti i ograničenja, • upravljati emocijama u zahtjevnim životnim situacijama da bi se lakše nosili s problemima, • postojanje motivacije za postizanje pozitivnih ciljeva u životu, • imanje empatije - da razumijemo druge, ali i da suosjećamo s njima.

Za empatiju su zaduženi tzv. zrcalni neuroni u mozgu koji nam omogućavaju pregršt vještina, a među njima je i ogledanje u drugim ljudima. Postoji puno slikovitih opisa za empatiju kao što su ‘slušati srcem i mozgom’, ‘hodati u tuđim cipelama’ i sl.

Kod razvoja emocionalne inteligencije ključnu ulogu imaju roditelji i njihova razvijena emocionalna inteligencija. Jasno je da kod roditelja koji imaju slabije razvijenu emocionalnu inteligenciju te na nju ne obraćaju pozornost, niti dijete najčešće neće biti obdareno ovom vrijednom vještinom. Mi kao roditelji moramo biti svjesni vlastitih emocija, ponašanja i mogućnosti, jer se naša djeca zrcale u našem ponašanju. Roditelji su najveći i neiscrpni dječji uzori i djeca od njih uče o svemu, pa tako i o emocijama, pokazivanju osjećaja, ponašanju u određenim situacijama, ispravljanju grešaka i mnogo drugih važnih lekcija. Početak je uvijek u prepoznavanju i iskazivanju vlastitih osjećaja bez potiskivanja i srama, nakon toga preuzimanje odgovornosti za svoje osjećaje i tek onda, možda najteži korak, onaj ka međuljudskim odnosima, da se zapitamo kako se drugi osjećaju i da ih to izravno pitamo te razvijamo sposobnost slušanja drugih, baš onako kako bi voljeli da drugi slušaju nas.

Što je preosjetljivost?

Često čujemo izjavu kako smo ‘preosjetljivi’. Ne postoji osoba koja nema slabosti. Svi smo na nešto osjetljiviji i različito reagiramo u komunikaciji s drugima.

Ukoliko nam netko kaže nešto s čim se ne slažemo, nemojmo se odmah povlačiti ili napadati, jer takve reakcije samo govore da se ne možemo nositi s kritikom te mogu utjecati na našu sigurnost i samopouzdanje, kao i na sliku koju drugi stvaraju o nama. Umjesto toga, možemo zahvaliti na iskrenosti i usredotočiti se na vrijednost dobivenih komentara, odnosno kritika, te naučiti nešto iz njih.

Svi ponekad doživljavamo teške trenutke, ali važno je ne potiskivati emocije, povjeriti se bliskim osobama, a u slučaju da poteškoće potraju, potražiti stručnu pomoć. Učimo sebe i svoju djecu da se od emocija ne može pobjeći, učimo ih da su emocije važan pokazivač smjera kojim nam naša podsvijest govori da trebamo ili ne trebamo krenuti! Emocije treba osluškivati, procjenjivati, treba im ići u susret, ići kroz njih i na tom putovanju učiti i rasti.