MUZEJSKA GEOGRAFIJA ARTEFAKATA MATERIJALNE KULTURE ORIJENTALNO-ISLAMSKOG SEGMENTA U CRNOJ GORIž (prema Elaboratu o rezultatima rada na projektu: Artefakti materijalne kulture orijentalnoislamskog segmenta u Crnoj Gori – dinamika i način popunjavanja fondova i njihovog siromašenja prema muzejskim evidencijama i raspoloživoj naučnoj literaturi, finasiranog od strane Ministarstva kulture Crne Gore u 2015. godini: nosilac Istorijski institut Univerziteta Crne Gore, realizator: Dr Dragana Kujović)
Apstrakt Ovo istraživanje je obuhvatilo muzejske i arhivske ustanove čiji su osnivači nadležna ministarstva u zemlji i inostranstvu. Ideja ovog istraživačkog zadatka je, prije svega, bila uočavanje dobre prakse, problema i zabilježenih iskustava koji se tiču mobilnosti fondova i pohranjivanja u muzejskim centrima izvan Crne Gore. U tom smislu, moglo bi se reći, da se naš cilj može definisati kao nastojanje da se artefakti materijalne kulture orijentalnoislamskog segmenta Crne Gore ili porijeklom iz Crne Gore pokušaju sagledati kao elementi kulturnog sistema koji je dobio svoj muzeološki izraz. Ključne riječi i izrazi: orijentalno-islamsko nasljeđe, muzej, muzeologija, artefakti, materijalna kultura, muzejska dokumentacija.
Neusklađenost dokumentacije u nekim ustanovama muzejske, arhivske i bibliotečke djelatnosti ili vlasnika, odnosno imaoca pokretne kulturne baštine, sa zakonom i pravilima struke, kao i analitička neobrađenost pokretne kulturne baštine, čiji su korisnici ili vlasnici vjerske zajednice ili privatna lica, predstavlja problem uočen ne samo na nivou pojedinačnih razmatranja i istraživanja. Smatrali smo da pomenuto možemo uzeti u obzir kao dodatni motiv da obavimo istraživanje koje bi imalo za cilj sintetizovanu sliku o kretanjima, lokalnoj pohranjenosti, kvalitetu stručne obrađenosti ili izmještenosti muzejskog materijala koji se definiše kao orijentalno-islamski. Imajući u vidu nespornu fluidnost kulturnih tokova i muzejskih svjedočanstava, i ne uvijek jasno i oštro iscrtanu granicu između onoga što se naziva kulturno susjedstvo ili okruženje, kao i rezultate dosadašnjih uvida u stanje i obim pohranjenog fonda artefakata materijalne kulture orijentalno-islamskog segmenta u Crnoj Gori, smatrali smo da bi od višestruke koristi bilo istraživanje koje bi, prema postojećoj muzejskoj evidenciji kako u Crnoj Gori, tako i u okruženju (Bosna i Hercegovina/Gazi Husrev-begova biblioteka - Sarajevo, Srbija /Arhiv SANU, Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“, Etnografski muzej - Beograd, Hrvatska/Arhiv HAZU – Zagreb, Etnografski muzej – Split), ponudilo podatke o stanju, bogaćenju i siromašenju pomenutih fondova, kao i snimljenu građu za cyber muzejsku, odnosno arhivsku zbirku. U okviru ovog istraživanja obavljeni su:
Analiza stanja i globalno mapiranje fondova orijentalno-islamske označenosti u Crnoj Gori ili porijeklom iz Crne Gore. Formiranje foto-dokumentacije reprezentativnih primjeraka pisane i etnografske građe orijentalno-islamske označenosti. Sagledavanje mogućnosti za unaprijeđenje promocije orijentalno-islamskog segmenta kulturnog nasljeđa Crne Gore.
Istraživački uvidi su ostvareni u sljedećim muzejskim centrima u zemlji i okruženju: Muzej grada - Podgorica, Istorijski arhiv - Kotor, Muzej grada - Perast, Muzej novca CBCG Cetinje, Zavičajni muzej - Bar, Zavičajni muzej- Bijelo Polje, Polimski muzej - Berane, Zavičajni muzej „Ganića kula“ - Rožaje, Stari Grad – Bar, Zavičajni muzej – Ulcinj, Narodni muzej Crne Gore – Cetinje; Zavičajni muzej – Pljevlja;Etnografski muzej u Beogradu;Zemaljski muzej – Sarajevo. Ranija terenska istraživanja omogućila su nam sakupljanje podataka iz Arhiva HAZU (Orijentalna zbirka); Arhiv SANU (Orijentalna zbirka); Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“ – Beograd; Muzej grada – Split.
Istraživanje je obuhvatilo muzejske i arhivske ustanove čiji su osnivači nadležna ministarstva u zemlji i inostranstvu. Ideja ovogistraživačkog zadatka je, prije svega, bila uočavanje dobre prakse, problema i zabilježenih iskustava koji se tiču mobilnosti fondova i pohranjivanja u muzejskim centrima izvan Crne Gore. U tom smislu, moglo bi se reći, da se naš cilj može definisati kao nastojanje da se artefakti materijalne kulture orijentalno-islamskog segmenta
Crne Gore ili porijeklom iz Crne Gore pokušaju sagledati kao elementi kulturnog sistema koji je dobio svoj muzeološki izraz. Istraživanje je provedeno tokom 2015. godine, ali su korišteni i materijali i podaci prethodno obavljenih istraživačkih uvida. Prikupljanje podataka obavljeno je putem otvorenih intervjua, prilagođenih akterima i u ovim upitnicima su, ukoliko su bili namijenjeni radnicima muzejskih i arhivskih ustanova u zemlji, obuhvaćeni sljedeći segmenti:
Fondovi; Evidencija fondova – načini pohranjivanja, uvećavanja i uzroci siromašenja i umanjenja; Elektronske muzejske prezentacije
Muzej se definiše kao ustanova u službi društva i njegovog razvoja. Ta institucija je otvorena za javnost, nabavlja, čuva, istražuje, komunicira i izlaže materijalnu i nematerijalnu baštinu muzeološki omeđenog prostora u svrhu obrazovanja, istraživanja i razonode. U tom smislu, muzej se sve manje određuje kao ustanova koja se sastoji od zgrade, zbirke, stručnjaka i publike. U tekstu Pohranjivanje priča; podaci iznad vremena 1 rumunski istraživač V. S. Nitulecu, razmatrajući važnost muzejske informacije, razmišlja o utiscima koje nosimo iz muzeja, o onome što se najviše zadržava u našim sjećanjima, i saopštava da je „bitna informacija koja se optkriva ispod korica priče, bez obzira na to bila to priča o nesretnom princu ili nesretnom glazbeniku, ili možda priča o običnom seljaku i njegovim skromnim predmetima.“2 Nitulescu ukazuje na primjer Rumunskog seljačkog muzeja, u čijoj svakoj sobi je dostupna jedna ili ponekad dvije, tri knjižice, kojima se opisuje istorija određenih predmeta. Knjižice su napravljene od kartona nepravilnog oblika, priča ispisana rukom, ispričana običnim riječima, ponekad lirski, koja opisuje istoriju predmeta. Muzej ima na hiljade predmeta izuzetne ljepote i vrijednosti, ali nekoliko posjetilaca kojima je Nitulescu pokazao muzej njabolje je upamtilo dva predmeta: škriljevac otkriven na grobu rimskog porijekla, koji se koristio kao sto za svetu pričest u seoskoj crkvi i jedan mali prozor. Naime, kada je cijela kuća prodata muzeju, stara seljanka je zamolila da joj se dozvoli da zadrži prozor, jer je, kako je rekla „kroz njega gledala u svijet punih sedamdeset godina“. Na kraju, dala je i prozor muzeju i on je izložen sam za sebe“. Autor primjećuje da se te dvije priče više pamte nego hiljade „posuda, nošnji i drugih vrsta predmeta“, jer se „uz njih ne vezuje nikakva priča“ 3. Šta želimo ovim primjerima kazati? Predmeti koje ponekad opisuju samo jedna dvije rečenice pored inventarnog broja, spremljene u muzejsku dokumentaciju, teško da da ćemo pamtiti osim kao sastavni dio prostora koji posjećujemo. Nijemi, bez svoje istorije i biografije, postaju zaćutani nadgrobnici sebe samih. Možemo u ovom trenutku iznijeti opšti zaključak u vezi sa muzejskim ustanovama u Crnoj Gori koji bi ukazivao na nedovoljne ili oskudne prostorne mogućnosti (Zavičajni muzej-Pljevlja), tehničku opremljenost i nedovoljna finansijska sredstva i stepen saradnje sa drugim srodnim ustanovama u cilju inoviranja V.S.Nitulescu, Pohranjivanje priča; podaci iznad vremena, Informatica Museologica (Muzejski dokumentacioni centar), Zagreb, 2011, 104-107 1
2 3
Ibid, 106 ibidem
„stalnih“ postavki ili traženja načina da se muzejski materijal pregrupiše kako bi se obezbijedila bolja prezentacija i komunikacija sa posjetiocima, u smislu poštovanja principa pogodne i efikasne muzeološke naracije odgovarajuće vidljivosti, distinktivnosti, preglednosti i dovoljnog vremena za razgledanje i, po mogućnosti, principa postepenog iščitavanja predočene muzejske priče.
Fotografija dijela nekadašnje stalne postavke Zavičajnog muzeja u Pljevljima
Izbor muzeja u ovom istraživanju izvršen je na osnovu ranijih uvida i evidentiranja građe orijentalno-islamskog predznaka i to je rezultiralo listom od 10 muzeja i 1 arhivskim fond u zemlji, i 3 muzeja i 5 arhivskih fondova okruženju.Može se reći da je daleko najbogatiji fond materijala orijentalno-islamske označenosti pohranjen u Zavičajnom muzeju u Pljevljima, ali bez odgovarajućih uslova i prostora za bilo kakvu postavku. Muzej koji sadrži pretežno materijal ovog karaktera je svakako muzej „Ganića Kula“ u Rožajama, sa pristojnim fondom etnografskog materijala i nekoliko vrijednih artefakata pisane građe. Polimski muzej u Beranama nedavno je pod okrilje svoje biblioteke preuzeo i fond knjiga na orijentalnim jezicima iz Arhvskog odjeljenja - Berane, pored tri vrijedna rukopisna primjerka pod br. 164, 165, 166 (pohranjeni u depou muzeja), koja su dosad činila dio fonda ovog muzeja, i uvrstio ih na spisak, naslovljen Revalorizacija Zbirke knjiga stručne biblioteke(Arhiv – Berane) od br. 572-633.
164, prepis Kur'ana, kožni povez, Gusinje, 1351/1913 (Polimski muzej – Berane)
U postavci Zavičajnog muzeja u Bijelom Polju preovlađuje etnografski materijal, bez učinjene bilo kakve distinkcije koja bi značila jezgro formiranja orijentalne zbirke predmeta ili rukopisa. Ovakav pristup uglavnom ga ni u čemu ne odvaja od uobičajene muzejske prakse u zemlji.Muzej,
inače, posjeduje jedan rukopis (Ibrāhīm al-ḤalabīMunyat al-muṣallī ili Šarḥ munyat almuṣallī aṣ-ṣaġīr (popularno: Halebi sagir), prepisivač: Muḥammad ibn Ramaḍān, 1172.h/1758.). Najveći dio prikupljenog materijala obezbjeđivan je otkupom, sa primjetnom opadajućom tendencijom. Između toliko puta popisanih predmeta iz etnografskih zbirki i trofejnog oružja koji su pohranjeni u Narodnom muzeju na Cetinju, u zbirci rukopisnih arhivalija na orijentalnima jezicima u Arhivu Muzeja kralja Nikole posebno značajan, po našem mišljenju, je rukopis (pregament) na persijskom jeziku, koji je prepisao 1087. h. (1676. g.) izvjesni Muhamed sin Alijin. Rukopis, iako vrijedan, nije u ekspoziciji, pohranjen je u kutiji sa različitim osmanskim dokumentima.
Rukopisiz Arhiva Muzeja kralja Nikole
Halebi sagir (Zavičajni muzej – Bijelo Polje)
Muzej grada – Podgorica, Zavičajni muzeji Bara i Ulcinja, u svojim postavkama etnografskog materijala pokazuju nastojanja prezentovanja sveukupnog života pomenutih prostora, bez namjere izdvajanja posebnih kulturnih segmenata, odnosno njihovih reprezenata. U Zavičajnom muzeju u Baru pohranjeni su artefakti orijentalno-islamske označenosti, i dio su istorijskog i etnološkog odjeljenja. Takođe, arheološko odjeljenje posjeduje materijal turske srednjovjekovne keramike iz Starog Bara (period 16-19. vijek). Zbog nedostatka odgovarajućeg prostora i kadra, veliki dio pomenute građe nalazi se u depoima muzeja. Pored pomenutog dokumenta na osmanskom jeziku (55 dokumenata, inv. br. 270, kupoprodajni ugovori na arapskom jeziku iz Livara (9 dokumenata, inv. br. 419, 61 dokument, prepiska o povraćaju imovine – 30 dokumenata, inv. br. 885). Problem relativno malog broja artefakata orijentalno-islamske označenosti u stalnoj postavci, nastoji se prevazići povremenim tematskim izložbenim prezentacijama. Od osnivanja muzeja preovlađujući način prikupljanja je bio otkup. Što se okruženja ili kulturnog susjedstva tiče, artefakti materijalne kulture orijentalnoislamskog segmenta porijeklom iz Crne Gore prisutni su u Etnografskom muzeju u Beogradu,
Etnografskom muzeju grada – Split, Arhivu SANU, Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković“ u Beogradu, Gazi Husrev-begovoj biblioteci i Zemaljskom muzeju u Sarajevu, Orijentalnoj zbirci Arhiva HAZU i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Predmeti etnografskog karaktera i fotografije na kojima su zabilježeni običajni rituali, svakodnevne aktivnosti ili dijelovi naselja izdvojeni su u Etnografskom muzeju u Beogradu, Etnografskom muzeju grada u Splitu i Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Rukopisni fond u najvećem obimu evidentiran je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, Arhivu SANU i u Univerzitetskoj bibloteci „Svetozar Marković“ u Beogradu, Sveučilišnoj knjižnici i u okviru Orijentane zbirke Arhiva HAZU u Zagrebu. Svi pomenuti artefakti, odnosno rukopisu postali su dijelovi ovih fondova otkupom ili poklonom. Prema svjedočenjima pojedinih muzejskih radnika, etnografski materijal je pretežno prikupljan na terenu u oblasti Bijelog Polja, Pljevalja, Rožaja, Bara i Ulcinja, najprije u prvoj polovini, a zatim šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Izdvojeni predmeti, odnosno elementi arhitekture iz Etnografskog muzeja u Beogradu su sljedeći: prsten – Sutomore / kultura: muslimansko-albanska (00280 – godina nalaza: 1952.), kolijevka – Plav / kultura: seoska muslimanska (1068 – godina nalaza: 1957.), kurban lopatica – Plav / kultura: seoska muslimanska (7871 – godina nalaza: 1957.), papuče – Ulcinj / kultura: gradska muslimanska (9143 – godina nalaza: 1905.), hamajlija – Martinovići / kultura: seoska muslimanska (11543 – godina nalaza: 1958.), kutija za zapis – Pljevlja / kultura: gradska muslimanska (12734 – godina nalaza: 1933.), vaza (2 predmeta) – Bijelo Polje / kultura: gradska muslimanska (13884, 15704 – godina nalaza: 1958.), kovčeg – Bijelo Polje /kultura: gradska muslimanska (15991 – godina nalaza: 1972.), zvekiri – Bijelo Polje / kultura: gradska muslimanska (15992 – godina nalaza: 1972.), tanjir s poklopcem – Bijelo Polje / kultura: gradska muslimanska (15998 – godina nalaza: 1972.), sanduk - Bijelo Polje / kultura: gradska muslimanska (16000 – godina nalaza: 1972.), sahan veliki – Tuzi / kultura: gradska muslimanska (albanska) (16747 – godina nalaza: 1957.), dio dolapa – Gusinje / kultura: seoska muslimanska (17638 – godina nalaza: 1933.), dio vrata – Gusinje / kultura: seoska muslmanska (17639 – godina nalaza: 1933.); ćilim – Pljevlja / kultura: muslimanska (19728 – godina nalaza: 1951.), nakit za grudi – Sutomore / kultura: albanska, pravoslavna, muslimanska (20364 – godina nalaza: 1955.), zarf – Bijelo Polje / kultura: gradska muslimanska (20451 – godina nalaza: 1958.), ćilim (5 predmeta) – Bijelo Polje / kultura: muslimanska (20778, 20780, 20781, 20790, 20793–godina nalaza: 1958, 1953), ćilim (2 predmeta) – Plav / kultura: muslimanska (20813, 20818), sanduk – Rožaje / kultura: seoska muslimanska (21730 - godina nalaza: 1977.), peškir veliki – Rožaje / kultura: seoska muslimanksa (21734 - godina nalaza: 1977.), mušebak – Bijelo Polje / kultura: seoska muslimanska (33923 - godina nalaza: 1958.), peškir – Ulcinj / kultura: muslimanska (44832 godina nalaza: --), vrata – Bijelo Polje / kultura: gradska muslimanska (46088 - godina nalaza: --).Za zvekire, predmet 15992 (1972. godine), nalazimo podatak da su sa dvorišne kapije kuće Arifa Kurćehajića, koja se „sada“ ruši. Dio dolapa (17638) je nađen (1933. godine) u muslimanskoj kući tada staroj 80-100 godina
15992
15704
20451
15998
9143
11543
17639
12724
16000
46088
Zanimljivi elementi kulture svakodnevice i običaja orijentalno-islamskog karaktera bilježe fotografije iz foto-arhiva Etnografskog muzeja u Beogradu. Najveći dio tih snimaka nastao je u prvoj polovini prošlog vijeka, i to su fotografije registrovane pod sljedećim brojevima: 10654 (povratak žena sa pazara – Spič kod Bara, 1929.), 10655 (pranje rublja –Stari Bar, 1929.), 10657 (stari dio varoši – Podgorica, 1929.), 10667 (kuća muslimanska, srez beranski, 1929.), 10693 (Latif Goran u muslimanskoj nošnji, Ulcinj, 1929.), 10694 (Latif Goran, pušenje nargila, Ulcinj, 1029.), 10695 (Latif Gorani, molitva, Ulcinj, 1929.) 10655
10667
10694
10695
Zemaljski muzej u Sarajevu danas pohranjuje, prema predočenoj evdenciji, nevelik broj predmeta orijentalno-islamske označenosti, koji pripadaju etnografskom fondu i koji bi se mogli dovesti u vezu sa Crnom Gorom (br. 10962 abc – hamajlija, korice knjige, 111547 – para srebrna). Što se Etnografskog muzeja grada u Splitu tiče, ono što bi se možda moglo dovesti u vezu sa Crnom Gorom, nažalost ima mnogo širu odrednicu – „Balkan“ ili „Zapadni Balkan“ ili se djelimično veže za mjesto izrade u Crnoj Gori. U zbirci oružja nalazimo predmete pod br. 287, 288, 289, 290, svi iz Boke Kotorske. Na osnovu uvida u 17 kataloških knjiga Gazi Husrev-begove biblioteke sa ukupno 9903 rukopisne jedinice, izdvojili smo rukopisne jedinice, odnosno zbirke pod sljedećim brojevima: 3057 (1386. 3. L. 44b-137)4, 7661 (R-5845, L.34b-44a)5, zbirkeizXIXv, 3045 (5390)6, 9112 (7193 – L. 1d-4a)7, br. 388 (950)8, 1734 (703)94712 (R-1407)10, 6223 (R-5178, L. 74b-82b)11, 6278 (R- 5257 L 1-60) 12 , 7471 (R- 3397,1) 13 , 8160-8163 (5095-5098) 14 , 9759 (R-5109, 6.L.31a-32a)15, 9733 (R-5577)16, 9745 (R-709)17, 9554 (R – 8919)18, 1919 (1929, L.1-76)19. Među nekadašnjim vlasnicima rukopisa spominju se Salih Sidki Mahmudkadić, nekadašnji kadija u Pljevljima, koje se spominje i kao Ṣāliḥ Ṣidqī b. Maḥmūd (1865/1606, 5839/R-5686, 9733/R-5577), Ajni-ef. Bajraktarević iz Pljevalja (br. 2257/6855, 5424/R-8027, Orhan Bajraktarević, unik Ajni ef (8298/R-8803), Biševali Mustafa-aga (iz sela Biševo kod Rožaja) (br. 1205/1231), Hadži Ali Abdulkerim, imam u Rožajama (2489/6496), Bosnawī (Bošnjak) Aqowali (Bjelopoljac) (4080/R-2378),'Utmān b. Ḥasan `Āqowī (iz Bijelog Polja)(6255/R6657),Bakr b. Ismā'īl Aqowalī (5270/R-6718, L. 218b-228b),Ḥasan b. `Ādam Niqšakawī (iz Nikšića) (1509/2479, 3935,1/R-1523,I,), Ṣāliḥ b. Ša'bān iz Nikšića (3399/1944, 2L. 36b4
Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak četvrti, obradio Fehim Nametak, 1998, str. 333-334 5 Catalogue of Arabic, Turkish, Persian an Bosnian Manuscripts, Volume XIII, prepared by Haso Popara, 2004, str. 267-275 6 Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak četvrti,obradio Fehim Nametak, 1998, str. 321 7 Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak šesnaesti, obradio Haso Popara, 2008, str. 381-382 8 Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak prvi, obradio Kasim Dobrača, 2000, str. 237 9 Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak prvi, obradio Kasim Dobrača,svezakdrugi, 2002, str. 781-782 10 Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak sedmi, obradili Haso Popara i Zejnil Fatić, 2000, str. 458 11 Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak deseti, obradio Osman Lavić, 2002, str.369 12 Ibid, str. 430 13 Catalogue of Arabic, Turkish, Persian an Bosnian Manuscripts, Volume XII, prepared by Mustafa Jahić, str. 453 14 Catalogue of Arabic, Turkish, Persian an Bosnian Manuscriptsin the Ghazi Husrev-Bey Library in Sarajevo, Volume XIV, 2005, prepared by Osman Lavić, str. 389-390 15 Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak sedamnaesti, obradio Osman Lavić,str. 445446 16 Ibid, str. 418 17 Ibid, str. 427 18 Ibid, str. 212-215 19Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak drugi, obradio Kasim Dobrača, 2002, str. 952953,
101,4280 /R-5866, 4797,2 /R-2048,II, 4875,1 /R-4026-I, 5624/R-5271), Mustafa-aga Karađuzović iz Starog Bara (br. 1486 /1142), Ğalāluddīn b. Maḥmūd Barlī (iz Bara) (2785/6036), Abdulatif Đulbija iz Ulcinja (2126/5093, 2500/5103, 5501/R-5105, 6711/R5107, 8687/R-10132, 9831/R-5099). U okviru Orijentalne zbirke SANU pohranjeni su rukopisi pod brojevima: 22 i 258,U Univerzitetskoj biblioteci “Svetozar Marković” u Beogradu nalazimo sljedeće rukopise porijeklom iz Crne Gore: RSO 41, RSO 49, RSO 20. Među rukopisima Orijentalne zbirke Arhiva HAZU u Zagrebu pohranjen je rukopis br. 1013, prepisan u Pljevljima 1697. godine i sidžil koji se veže takođe za Pljevlja, registrovan kao R 777, da bi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu bili pohranjeni rukopisi koji su pripadali porodici Muhibić, odnosno rukopisi koji su nekad pripadali sarajevskom kadiji Mustafi Muhibbiju, i ono što bi se moglo dovesti u vezu sa Crnom Gorom zabilježili smo pod sljedećim brojevima: R 3, 31/3, 50/2, R 89 (89/1), R112. Muzeji u Crnoj Gori popunjavali su svoje sadržaje poklonima i otkupima, ili pronađenim primjercima u tokom određenih istraživanja i do današnjih dana stiglo je i očuvano ono što raznorazni pohodi, pohare ovih prostora, „pozajmljivanje“ i uzimanje na „revers“ ili samovolja „narodnih predstavnika“ nisu zauvijek odnijeli. Primjera siromašenja fondova „reversima“ koji su u nepovrat odnosili muzejsko blago nije malo. Neki su sretnim okolnostima ipak donošeni na mjesto odakle su uzeti, u nekim slučajevima procedure potraživanja traju i danas. Dobar primjer vraćanja posuđenogodnosi se na originalni persijski ćilim (Cetinje, Državni muzej, inv. br. 351), koji se danas nalazi u prostorijama današnjeg Narodnog muzeja na Cetinju i koji je nakon korištenja u jednom kancelarijskom prostoru ipak sretno stigao do svog izvornog odredišta. Depoi i paketi su ponekad „vječna staništa“ prikupljenih artefakata, a stalne postavke nedodirljive i „vo vjeki vjekov“ neizmjenjive ekspozicije materijala. Pogrešna adresa za jedan arapski epigrafski natpis je bio, npr, kotorski Lapidarijum, jer nema informacije o tome kako i odakle se tu našao. Eksponati su ponekad na putu da budu vraćeni svom muzejskom odredištu završavali u plamenu, stare arhive bile žrtvovane kao dobar izvor starog papira i mogući način uštede u proizvodnji istog. Među primjerima pustošenja muzejskih fondova je, naravno, i krađa. O tome svjedoči, npr., jedan zapisnik o krađi 43/54 predmeta iz Zavičajnog muzeje u Pljevljima iz 1993. godine:
Ostaci sagorjelog klavira – Zavičajni muzej u Ulcinju
Cetinje, Državni muzej, inv. br.351
Rješenje o rashodovanju jednog pojasa iz Inventara Zavičajnog muzeja u Pljevljima, jer je dat na poklom Jovanki Broz (1961.)
Naredba Islamskog starešinstva da se stara arhiva ustupi fabrikama hartije kao sirovina (1949.)
Elementi etnografskog materijala orijentalnoislamskog karaktera, zajedno sa pisanom građom ni u jednom muzeju ili arhivskom fondu u zemlji nisu odvojeni u cjelinu koja bi se mogla imenovati kao „orijentalna zbirka“ ili „orijentalni rukopisi“. Osim toga, stiče se utisak da rukopisi koji traže posebni prostor pohrane i brige ostaju dio nedefinisane gomile materijala, rasuti između muzejskih i arhivskih fondova. Utoliko, pokušaj ostvarivanja temeljitih uvida i oblikovanja cjelovite slike postaje prilično otežan. Materijal prikupljen sa terena za referentne muzejske i arhivske centre, bilo one koje su bile pravac za koncentraciju prikupljene građe u nekadašnjoj zajedničkoj državi, bilo Narodni muzej na Cetinju, kao centralna muzejska ustanova u Crnoj Gori, pohranjen je kao ilustrativni uzorak za prostore gdje je nađen. U tom smislu, postoji dilema koji stepen
značaja je imala građa koja je preuzimana sa terena ili iz lokalnih muzeja. Jesu li to samo autentični reprezenti određenih muzeoloških segmenata ili se smatralo da će vredniji artefakti biti na bolji način pohranjeni u većim i solidnije opremljenim ustanovama? Iz Polimskog muzeja je npr. 1988. 25 arheoloških predmeta sa lokaliteta Beran-krš u tadašnjem Ivangradu predato Istorijskom muzeju Crne Gore na Cetinju. Spisak predatih predmeta je zaključen brojem 25, ali, kako se navodi u dokumentu20, “nastaviće se upisom predmeta koji se nalaze u Zavodu za zaštitu spomenika kulture na Cetinju“. Stiče se utisak da odnos lokalnih i centralne ili regionalne muzejske ustanove podsjeća na uhodanu relaciju resursnog fonda za proporcionalno popunjavanje određenim artefaktima u zavisnosti od veličine geografskog prostora koji se ima namjeru predstaviti. Ukoliko u našem slučaju pokušamo da narušimo intertekstualnost postavki u crnogorskim muzejima i artefakte orijentalno-islamskog segmenta materijalne kulture Crne Gore vidimo kao cjelinu, zbirke bi tada morale biti pregrupisane sa jasno razlučenom lokalnom morfologijom etnografskog fonda i odvojenim rukopisnim nasljeđem. Tada postavke mogu imati različite imenitelje, ali bi građa trebalo da bude smještena u jedan širi istovrsni okvir.U principu, nameće se pitanje načina popunjavanja fondova i sistematičnosti potrage za pojedinim artefaktima. Zavičajni muzej „Ganića kula“ u Rožajama donio jerealtivno precizan Program sakupljanja muzejskog materijala 2015-2017. U podnaslovu Akvizicije „Sakupljanje muzejskog materijala u narednih 5 godina za potrebe popunjavanja zbirki biće vršeno shodno Icom-ovom etičkom kodeksu za muzeje okoline u dijelu akvizicija, terenskog prkupljanja i istraživanja, sukcesivno po ponudi građana Rožaja i okoline. Na godišnjem nivou od sredstava koje opredjeljuje Opština Rožaje, na osnovu Programa rada ustanove za tekuću godinu, u skladu sa odredbama Zakona o kulturi. Planom sakupljanja muzejskog materijala se predviđa nabavka raritetnih muzejskih predmeta sa područja djelatnosti a koji nedostaju zbirkama. Poseban akcenat će biti stavljen na obogaćivanje Gradske sobe sa nedostajućim muzealijama, etnološke podzbirke (sa kompletiranjem narodnih nošnji, nakita...)“21 U istom dokumentu dalje su određeni prioriteti sakupljanja i otkupa, posebno za svaku godinu, a zatim je određen plan sakupljanja muzejskog materijala na terenu za period 2013-2017, i to prema godinama, područjima i vrstom muzealija na koje se stavlja akcenat u prikupljanju. Da bi sadržaj koji obuhvata neki muzejski fond bio zasnovan na jasnom konceptu, neophodno je bilo na terenu sakupljati i evidentirati potrebnu građu kojom bi bilo moguće rekonstruisati određene segmente našeg prošlog ili sadašnjeg života čiji artefakti veoma brzo nestaju. Čini se da ponekad manjka stručnog istraživačkog pregnuća i da je Zapisnik br 55 od 19.04.1988, Muzej i arhiv Berana, Muzeji – Cetinje, Zapisnik br. 01-592, 25.04.1988 Program sakupljanja muzejskog materijala 2015-2017, Zavičajni muzej Rožaje, str. 6
20 21
ponuda, bilo kolekcionarska bilo pojedinaca koji su imali potrebu da za određene predmete dobiju novčani ekvivalent, imala prioritet u otkupu ili je nabavka materijala bila realizovana po principu „od svega ponešto“. Odatle stalne postavke u našim muzejima nemaju dovoljnu narativnost, njihovim segmentima nedostaje uvezanost dobro organizovane cjeline. Nesistematično prikupljanje predmeta onemogućavaju nam obradu brojnih segmenata svakodnevnog života. Ponekad se u sakupljanju predmeta za upotpunjavanje određenih zbirki ili izložbi, mnogi predmeti bilježe, ali određuju kao artefakti koji nemaju muzeološku vrijednost i kao takvi odbacuju. Uobičajeno je da se nastoje sakupiti i dokumentovati oni primjerci koji su se generacijama čuvali u porodicama i na taj način gubimo bezbroj dragocjenih predmeta koji više nikada neće biti „dokument prošlosti“. Kustos će ponekad izabrati predmet zbog njegove očuvanosti ili ljepote izrade, ali će originalnost predmeta biti u drugom planu. Stvaranje cjelovite zbirke muzeja trebalo bi da bude njegov konačni cilj. Utoliko je popunjavanje nedostajuće karike u lancu predmeta inicijalni, zapravo ključni motiv koji definiše muzejsku praksu kao sistematsko sakupljanje, umjesto proste akumulacije primjeraka. Sakupljaju se, dakle, primjerci koji čine jedinstveni skup, jer se zbirka „gradi kao sistem“22. Sistemi stalnih crnogorskih muzejskih postavki formirani su po manje-više uhodanom obrascu: dati pregled tradicionalne kulture u njenoj sveukupnosti, u nastojanju da se dobije njihova intertekstualnost. Segmenti se izdvajaju na zahtjev posebnih izložbi. „Neobičnost, rariret, ekskluzivnost i svetost predmeta„23 predstavljaju manje-više opši kriterijum za izbor predmeta i njihovo uvrštvanje u muzejsku zbirku. Zato, orijentalnoislamski segment, doziran, umanjen i primjeren predstavlja uvezani dio jedne zajedničke stvarnosti, odnosno slike koja rekonstruiše prošlost. Ovaj kulturni reprezent, ukoliko je izdvojen u obimu u kojem je predstavljen u zbirkama, postaje sporadičan, neodređen i ničiji, i ukoliko nema vezu sa ostalim sličnim segmentima drugih zbirki, postaje beznačajan. U vezi sa prethodno pomenutim, pokušaćemo da se usredsredimo na problematiku internet stranica muzeja kao vrste muzealne komunikacije. Ova vrsta komunikacije predstavlja zaseban način prezentacije muzejskog sadržaja i prelazi okvire uobočajene relacije kustos – muzealija – posjetilac. Muzejski sajt može da bude „muzejska stranica“, „virtuelni muzej“ ili „cyber muzej“. Ako znamo da je virtuelni muzej prezentacija realnog muzeja, isto tako ova muzejska stranica može postati šira, kondenzovanija prezentacija muzeja, njegovog sadržaja i informacija o njemu, pri čemu istovremeno realna muzejska ekspozicija nije obesmišljena.
22
MarinaSimić, Izlaganje narodnosti kao tradicionalne culture u Etnografskom muzeju u Beogradu: istraživanje muzejske modernističke prakse, u: Ljiljana Gavrilović i Marko Stojanović, Muzeji u Srbiji: započeto putovanje, 2008, 53 23 Nikos Čausidis, Metafizički aspekti muzeja (mitska i magijska baaza muzeologije, u: Ljiljana Gavrilović i Marko Stojanović, Muzeji u Srbiji: započeto putovanje, 2008,, 13
Muzejska komunikacija realizuje se na tri načina: neposredno putem izložbe, odnosno ekspozicije, štampanim publikacijamma i putem predavanja, i sredstava masovne komunikacije. Informacija koja se stvara u muzeju predstavlja muzejsku ponudu. Web sajt nekog muzeja tu informaciju superiorno čini dostupnom velikom broju korisnika, bez obzira na fizičku udaljenost. Vizuelna i tekstualna informacija koju nudi nameće se daleko efikasnije od učinka štampane publikacije. Internetski servis može se posmatrati kao alternativa klasičnoj, realnoj komunikaciji muzejske postavke. Virtuelni muzej ili elektronska muzejska prezentacija predstavlja sve ono što postoji u realnom muzejskom okviru, i između web. stranica crnogorskih muzeja mora se istaći dobar primjer odlične elektronske prezentacije, odnosno sadržaja virtuelnog muzeja predstavlja web. stranica Zavičajnog muzeja u Pljevljima, koji doslovno u realnim uslovima ne raspolaže bilo kakvim prostorom za stalnu muzejsku postavku. Pored pomenutog alternativnog načina muzealne prezentacije, postoji i elektronska prezentacija artefakata materijalne kulture u obliku „cyber muzeja“. To je vrsta muzealne prezentacije koja postoji samo u tom, elektronskom obliku. Za razliku od virtuelnog muzeja, koji se određuje kao bogatija, elektronska varijanta publikacije postojećeg muzeja, cyber muzej ne egzistira u stvarnosti, cjelokupna i jedina komunikacija sa njegovim sadržajem je isključivo digitalna. Virtuelni muzej indirektno referiše o artefaktima koji su smješteni u muzeju koji fizički postoji, cyber muzej prezentuje ono što na okupu postoji samo u tom digitalnom obliku. Web stranice muzeja u Crnoj Goi čini se da slijede model „metafore knjige“, odnosno obrazac štampanih muzejskih kataloga, i to znači dominantnu ulogu teksta u prezentaciji, uz sporadično prisustvo slike kao ilustracije. Korištenje mogućnosti weba se u dovoljnoj mjeri ne koristi, ali je zasigurno odraz potrebe repozicioniranja i oživljavanja uloge muzejskog prostora. Ako se vratimo na prethodna razmatranja u vezi sa usitnjenom prezentacijom artefakata materijalne kulture Crne Gore orijentalno-islamskog segmenta, svako fizičko okupljanje i smještanje u jedan muzejski prostor rezultiralo bi narušavanjem ravnoteže utemeljenih koncepata lokalnih postavki. Uvid u cjelinu i njenu prezentaciju može obezbijediti jedino cyber muzej. Na osnovu istraživanja na projektu Artefakti materijalne kulture orijentalnoislamskog segmenta u Crnoj Gori – dinamika i način popunjavanja fondova i njihovog siromašenja prema muzejskim evidencijama i raspoloživoj naučnoj literaturi (finasiranog od strane Ministarstva kulture Crne Gore u 2015. godini) i prikupljenog materijala tokom realizovanih istraživanja na terenu, smatramo, kako smo već kazali, da bi postavljanje prezentacije „cyber-muzeja“ snimljenje muzejske građe bio najneposredniji i najefikasniji način muzealne komunikacije, budući da mrežna, elektronska komunikacija ima neuporedivo najveći stepen medijske dinamičnosti, interaktivnosti i dostupnosti. Imajući u vidu izraženu premreženost kulturnih tokova u zemlji i kulturnom susjedstvu, artefakti orijentalno-islamske označenosti Crne Gore ili porijeklom iz Crne Gore u elektronskoj prezentaciji, sačinjenoj prema postojećoj muzejskoj evidenciji kako u Crnoj Gori, tako i u okruženju, dobilo bi na taj način izgled zaokružene cjeline. U poređenju sa štampanom publikacijom ili možda
klasičnom izložbenom prezentacijom uz njen prateći kataloški štampani prikaz, elektronska, cyber-postavka predstavljala bi digitalni transfer dostupnih muzealija orijentalno-islamskog segmenta našeg kulturnog nasljeđa, smještenih u zajednički koncepcijski cyber-prostor, i trajni alat njihove zaštite. Ovakva postavka imala bi mogućnost stalnih dopuna i promjena, bez uvijek prisutnih otežavajućih fizičkih i materijalnih ograničenja prisutnih u realizaciji stvarnih muzejskih prezentacija. Ulazak u muzej ima za cilj da nas odvoji i izvuče iz današnjeg svijeta i trenutka, i prenosi nas u neki drugi kontekst. Mnogi muzejski predmeti omogućavaju da se zađe u transvremenski i transprostorni okean. Prenosimo se u drugo vrijeme i drugi prostor. Svaki predmet obavijen je fizičkim prustvom svog bivšeg vlasnika, on u sebi skriva njegovu sopstvenu priču, čovjeka koji ga je izrađivao ili posjedovao. Jasno je da se muzejski fond popunjava poklonom, otkupom i istraživanjem, ali problemi muzejske prakse u crnogorskim muzejima mogli bi da se svedu na sljedeće:
Neinventivnost i svakovrsna sputanost u prezentaciji kulturne baštine; Neujednačenost, nesistematičnost sakupljačko-istraživačke procedure-otkup muzejske građe najčešće nije dio ciljanog istraživačkog postupka; Postavke se rijetko inoviraju; Muzeologija nije definisana kao primarnno stručno određenje muzejskog kadra, što za rezultat ima utisak “neuvezanosti” fonda, jer je pristup u formiranju zbirki određen osnovnom strukom kustosa; Muzej se prepoznaje kao statična i elitistička institucija - sabiračnica, u nedovoljnoj mjeri mjesto komunikacije. Prepoznaje se, prije svega, kao odredište identiteta lokalne zajednice; Nedovoljna iskorištenost informacijskih i komunikacijskih tehnologija za povećanje dostupnosti muzejskih zbirki.
Summary The study included museum and archival institutions founded by the competent ministries in the country and abroad. The idea of this research task is, above all , an identification of a good practice, problems and recorded experiences concerning funds mobility and storing in museum centers outside Montenegro. In this sense, our goal can be defined as an attempt in seeing material culture artefacts of the Oriental-Islamic segment in Montenegro or originating from Montenegro as elements of a cultural system that got its museological expression. Elements of the ethnographic oriental- Islamic material, along with written material in museum or archival funds in the country are not separated into a unit that could be named as " Oriental Collection " or " Oriental Manuscripts“. Besides , it seems that the oriental manuscripts seeking a special storage space and care remain a part of undefined material, scattered between museum and archive funds. Therefore, an attempt to make a complete picture becomes quite difficult. This research included following: • Analysis and global mapping of funds marked as Oriental-Islamic in Montenegro or originating from Montenegro . • Completing photo-documentation of representative examples of written and ethnographic material marked as Oriental-Islamic. • Consideration of options for improving the promotion of Oriental- Islamic segment of the cultural heritage of Montenegro.