DRAGANA KUJOVIĆ
U RUCI PERO, U DUŠI LJUBAV PREMA KNJIZI KATALOG ORIJENTALNO-ISLAMSKIH RUKOPISA NASTALIH ILI POHRANJENIH U CRNOJ GORI
1
PODGORICA, 2016
DRAGANA KUJOVIĆ
U RUCI PERO, U DUŠI LJUBAV PREMA KNJIZI KATALOG ORIJENTALNO-ISLAMSKIH RUKOPISA NASTALIH ILI POHRANJENIH U CRNOJ GORI
PODGORICA, 2016
UVOD
Ulazak u muzej ima za cilj da nas odvoji i izvuče iz današnjeg svijeta i trenutka, i prenosi nas u neki drugi kontekst. Mnogi muzejski predmeti omogućavaju da se zađe u transvremenski i transprostorni okean. Prenosimo se u drugo vrijeme i drugi prostor. Svaki predmet obavijen je fizičkim prustvom svog bivšeg vlasnika, on u sebi skriva njegovu sopstvenu priču, čovjeka koji ga je izrađivao ili posjedovao. Smatramo da dokumentovanje rukopisnog nasljeđa na orijentalnim jezicima čiji se nastanak može dovesti u vezu sa prostorom današnje Crne Gore i njegova muzealizacija kao elementa jedne od kulturnih paradigmi koje baštini Crna Gora, mogu biti opisani kao načini zaokruživanja sadržaja spremljenog u okvir onoga što se naziva orijentalno-islamsko nasljeđe Crne Gore. Taj sadržaj dobija karkterističnu i neupitnu dimenziju u segmentu čija arhivska i muzejska geografija odvano nije samo crnogorska. Mnogo je karika koje nedostaju da bi se uvezao ulančeni niz svega onoga što pripada orijentalno-islamskom nasljeđu Crne Gore, od kojih rukopisna zaostavština na arapskom, persijskom i turskom jeziku pripada najubjedljivijem orijentalno-islamskom identitetskom znaku. To je elemenat prepoznavanja kulturne matrice baštinika uzora islamskog orijenta, koji su usvajali arapska pismena kao osnovni i specifični medij svog religijskog, jezičkog i estetsko-umjetničkog izraza. Ovaj katalog okupio je rukopise koji su pohranjeni u različitim arhivskim rukopisnim zbirkama. Najmanji dio njih se nalazi u Crnoj Gori, ali grupisani imeniteljem mjesta nastanka, porijekla autora, prepisivača, darodavca ili vlasnika, postaju predmet nove muzealizacije i kulturološke definicije. Dr Dragana Kujović
5
„U RUCI PERO, U DUŠI LJUBAV PREMA KNJIZI“ ORIJENTALNO-ISLAMSKI RUKOPISI NASTALI ILI POHRANJENI U CRNOJ GORI
Osnovno određenje pisma može se suziti na vizuelno manifestovanje jezičkih sadržaja poruka. Pismom je jezik oslobođen vezanosti za konkretnu govornu situaciju, čime je iskaz mogao dobiti trajnost i postati prenosiv. Jednom zapisano traje vijekovima, oslonac je pamćenju i sredstvo jezičkog standardizovanja, i, isto tako simbol religijskog uvjerenja, kulturne pripadnosti i identitetskog određenja. Pismo u širem smislu možemo sagledati kao sistem simboličkog saopštavanja ideja pomoću vizuelnih predstava. Te predstave nisu nužno jezički oblikovane, ali u principu prihvatamo povezanost pisanih znakova sa jezičkim jedinicama. Ako hoćemo da pismom produkujemo verbalne poruke, potrebno je ostaviti trag na čvrstoj površini, da bi neko ko poznaje isti simbolički sistem mogao tu poruku da pročita. Što se arapskog jezka tiče, riječ je o vrlo specifičnoj razlici između govorene i pisane riječi koja je uspostavljena na nivou razlikovanja književnog, odnosno pisanog arapskog i govorenog koji se pokazuje u svekolikoj raznolikosti dijalekata. Jednostavnije rečeno: ono što se govori, ako se to odnosi na svakodnevni, neformalni iskaz, ne piše se i obratno – ono što se piše, ne govori se, uglavnom se čita. Na ovaj način možemo zapravo govoriti o dva ravnopravna sistema između kojih ne postoji podrazumijevani automatizam zastupanja. Ako slijedimo tvrdnju da je pismo sistem sa svojim sopstvenim zakonitostima i ako poštujemo dihotomiju govoreni/pisani jezik, u vezi sa arapskim pisanim iskazom nameće se niz zaključaka koji u prvom redu pisani jezik izmještaju i distanciraju od očekivane uloge pisane riječi, u zavisnosti od različitih namjera i registara upotrebe pisma. U islamskoj kulturi njegovanje kulture pisane riječi zauzima posebno mjesto, i zanimljivo je da u ovoj kulturi „knjige, napose one vjerskog sadržaja i tematike, uvijek su, u kućama, odlagane na najvišim mjestima, policama i dulafima“1, tako da se „i danas Mushaf – Kur’an odlaže na najvišu i najčišću policu, u odabranom dijelu kuće, nerijetko zamotan u komad čiste tkanine“2 Podrazumijeva se da je primarna funkcija arapskog alfa Ćazim Hadžimejlić, Umjetnost islamskog knjigovestva, Sedam, 2011, str. 25 2 Ibid, str. 26 1
7
8
beta, koji opslužuje tri jezika islamskog orijenta, prezentovanje jezičkog iskaza i u tom okviru jezička pravila postaju veoma stroga ukoliko se očekuje da tekst bude razumljiv i čitljiv. Strogost jezičkih pravila i njihovo dosljedno poštovanje svoje ishodište je imalo u potrebi očuvanja pisane svete riječi Kur’ana, što je isto tako, predstavljalo odraz potrebe očuvanja religijskog, jezičkog, zatim nacionalnog i kulturnog jedinstva. Arapsko pismo je odatle dobijalo ulogu simboličkog mehanizma u kojem je nadahnuti vjernik mogao naći sredstvo da izrazi svoju ljubav prema Bogu ili sredstvo umjetničkog izraza. Uspostavljen je sistem pravila različitih vrsta arapskog pisma. Ta pravila precizno funkcionišu kao dio kaligrafskog rituala, u kojem slova preuzimaju ulogu reprezenata zasebnog simboličkog sistema. Slovni znak postaje sredstvo nadahnute likovnosti. Svako slovo može da ima “skriveno značenje”, tako da ʼalif, prvo slovo alfabeta, za neke islamske mistike simbolizuje cjelokupnu mudrost misticizma, islama i Kur’ana, ili za mnoge ʼalif simbolizuje Boga, izvor mudrosti i istine. Zapravo, arapsko slovo ima karakter “božanskog slova”, koje simbolizuje jedinost Boga, ali isto tako duhovno slobodne, istinske mistike koji su postigli ujedinjenje s Bogom. Postoji šest osnovnih vrsta arapskog pisma. U pisanju, posebno u umjetnosti kaligrafskog izraza, koristili su se posebni materijali. Kaligrafski ritual podrazumijevao je prirodni pribor i material, i obrada materijala ishodila je iz istog osjećaja kao i realizacija ispisa. Pribor koji se koristio sastojao se od pera, kalemdana (kutija u kojoj se čuvaju pera), pernice sa posudom za tuš, noža, podloge za oštrenje olovke, tuša, papira, sredstva za ravnanje papira i šablona. Oštrenje pera obavljano je u tri faze: oštrenje pera (naht), prilagođavanje zaoštrenosti pera potrebnoj mjeri za pisanje (šakk) i odsijecanje vrha na odgovarajuću dužinu (kat). Za ispis se koristio najčešće crni tuš, ali su se takođe koristile i druge boje – crvena, žuta i zlatna. Sastojci crnog tuša su čađ, arapska guma i voda. Čađ se dobijala od lanenog ili maslinovog ulja, i čađi do paljenja svijeća. U nekim džamijama su čak pravljeni otvori, kroz koje je cirkulisao vazduh, i na tim mjestima se sakupljala čađ od sagorijevanja svjetiljki. Crvena boja se dobijala od insekata koji su se prokuvavali u vodi, ali se danas ova i žuta boja dobijaju miješanjem prirodnog crvenog pigmenta sa arapskom gumom. Zlatna boja se dobijala miješanjem zlata u listićima sa arapskom gumom ili medom, uz dodavanje želatina. U ispisivanju, zlato se nanosi na vrh pera ili se za ispunu koristi kist. Ispisi sa zlatom se uravnavaju kamenom i nazivaju se “zerendut”. Za sušenje tuša i upijanje viška boje, korištena je prašina koja je posipana po papiru. Pernice sa posudom za tuš, odnosno kaligrafsku boju, pravile su se od stakla, porcelana, zlata, srebra, i ponekad čak bila ukrašavana dragim kamenjem. U njih je stavljana sirova
svila, koja je onemogućavala prosipanje tuša ili boje. Jedan od najznačajnih materijala za ispis je papir, koji se, prije prepariranja, bojio – kafom, čajem, travama i različitim pigmentima. Prepariranje papira obavljalo se nišesta preparacijom ili bjelancetom od jaja, i na kraju se papir posebnom alatkom izravnao, sve dok ne bi dobio željeni sjaj. Da bi papir dobio odgovarajuća svojstva podloge za pisanje, ostavlja se da “odleži” najmanje šest mjeseci. Šablon se pravio od komada kartona ili kože, na kojima su se koncem označavali redovi za ispisivanje. Šablon je postavljan ispod papira, koje je zatim pritiskan prstom, kako bi se oslikali tragovi redova. Rukopis je najprije ispisivan na neuvezanom papiru i potom bio orezan i uvezan u kartonski povez, koji je nastajao sljepljivanjem papira ili od korištenih ispisanih listova, ili u kožni povez. Podloga kožnog poveza mnogla je biti drvena ili kartonska i vremenom se razvila posebna umjetnost islamskog knjigovestva. Za uvezivanje su korišteni, kako je već rečeno, papir, odnosno karton i koža, zatim zlato, želatin, boje, a ponekad su u povezu korišteni i svileni materijali. Povez se sastojao od desne ili prednje korice, lijeve ili zadnje korice, hrbata bez ikakvog ispisa, preklopa i klapne. Prema vrsti dekoracije na povezu razlikuju se i pravila različitih stilova knjigovestva. Od ukrasa koji su korišteni na koricama najčešći su bili okrugli ili ovalni medaljon, sa ili bez dodataka na završecima, geometrijski motivi koji su prekrivali korice, motivi u uglovima korica ili motivi od kože sa pozlaćenom, zelenom ili plavom podlogom od papira. Rukopisi na orijentalnim jezicima su pisani kao dio školskih obaveza, ponekad da bi se sebi pribavio primjerak neke knjige, a ponekad je to bio izvor prihoda za pisare, jednako učene ili priučene, ali je, uopšte uzev, umijeće pisanja smatrano “osobitim i izuzetnim darom”, a knjiga “izvjesnom vrstom relikvije, odnosno svetinje”3. Neusklađenost dokumentacije u nekim ustanovama muzejske, arhivske i bibliotečke djelatnosti ili vlasnika, odnosno imaoca pokretne kulturne baštine, sa zakonom i pravilima struke, kao i analitička neobrađenost pokretne kulturne baštine, čiji su korisnici ili vlasnici vjerske zajednice ili privatna lica u Crnoj Gori, predstavlja problem uočen ne samo na nivou pojedinačnih razmatranja i istraživanja. Ako imamo u vidu da u muzeološkom procesu pojedini predmeti bivaju prepoznati kao dokumenti i svjedoci određenog vremena i sredine, tako izdvojeni prelaze u drugu sredinu, dobijaju novu funkcionalnost, jer postaju dijelovi drugačijeg konteksta koji otvara prostor vrednovanja istorijskog identiteta materijalne kulture. U širokom i otvorenom prostoru vrednovanja predmetnog svijeta, ideje vezane za predmet koji se prenosi iz primarnog konteksta u muzejski određuju i stepen njegove muzealnosti. Međutim, prenosom predmeta u novi, muzeološki kontekst nastavlja se proces Ćazim Hadžimejlić, ibid, 25
3
9
10
daljeg tumačenja pohranjenih predmeta i njihovog značenjskog sadržaja u mogućim relacijama sa predmetnim svijetom. U zbiru predmeta i ideja koji se označavaju kao orijentalno-islamsko kulturno nasljeđe i u okviru formiranja mogućeg konteksta njihovog prestavljanja javnosti, rukopisna zbirka može biti opisana kao dragocjena memorijalna cjelina, ne zbog svoje bibliofilske vrijednosti, već kao portret navika, usmjerenja, kulturnih prioriteta jedne sredine. Elementi etnografskog materijala orijentalno-islamskog karaktera, zajedno sa pisanom građom ni u jednom muzeju ili arhivskom fondu u Crnoj Gori nisu odvojeni u cjelinu koja bi se mogla imenovati kao „orijentalna zbirka“ ili „orijentalni rukopisi“. Osim toga, stiče se utisak da rukopisi koji traže posebni prostor pohrane i brige ostaju dio nedefinisane gomile materijala, rasuti između muzejskih i arhivskih fondova. Utoliko, pokušaj ostvarivanja temeljitih uvida i oblikovanja cjelovite slike postaje prilično otežan. Materijal prikupljen sa terena za referentne muzejske i arhivske centre, bilo one koje su bile pravac za koncentraciju prikupljene građe u nekadašnjoj zajedničkoj državi, bilo Narodni muzej na Cetinju, kao centralna muzejska ustanova u Crnoj Gori, pohranjen je kao ilustrativni uzorak za prostore gdje je nađen. U tom smislu, postoji dilema koji stepen značaja je imala građa koja je preuzimana sa terena ili iz lokalnih muzeja. Stiče se utisak da odnos lokalnih i centralne ili regionalne muzejske ustanove podsjeća na uhodanu relaciju resursnog fonda za proporcionalno popunjavanje određenim artefaktima u zavisnosti od veličine geografskog prostora koji se ima namjeru predstaviti. Ukoliko u našem slučaju pokušamo da narušimo intertekstualnost postavki u crnogorskim muzejima i artefakte orijentalno-islamskog segmenta materijalne kulture Crne Gore vidimo kao cjelinu, zbirke bi tada morale biti pregrupisane sa jasno razlučenom lokalnom morfologijom etnografskog fonda i odvojenim rukopisnim nasljeđem. Tada postavke mogu imati različite imenitelje, ali bi građa trebalo da bude smještena u jedan širi istovrsni okvir.U principu, nameće se pitanje načina popunjavanja fondova i sistematičnosti potrage za pojedinim artefaktima. Da bi sadržaj koji obuhvata neki muzejski fond bio zasnovan na jasnom konceptu, neophodno je bilo na terenu sakupljati i evidentirati potrebnu građu kojom bi bilo moguće rekonstruisati određene segmente našeg prošlog ili sadašnjeg života čiji artefakti veoma brzo nestaju. Čini se da ponekad manjka stručnog istraživačkog pregnuća i da je ponuda, bilo kolekcionarska bilo pojedinaca koji su imali potrebu da za određene predmete dobiju novčani ekvivalent, imala prioritet u otkupu ili je nabavka materijala bila realizovana po principu „od svega ponešto“. Odatle stalne postavke u našim muzejima nemaju dovoljnu narativnost, njihovim segmentima nedostaje uvezanost dobro organizovane cjeline. Nesistematično priku-
pljanje predmeta onemogućavaju nam obradu brojnih segmenata svakodnevnog života. Ponekad se u sakupljanju predmeta za upotpunjavanje određenih zbirki ili izložbi, mnogi predmeti bilježe, ali određuju kao artefakti koji nemaju muzeološku vrijednost i kao takvi odbacuju. Smatramo da bi popunjavanje nedostajuće karike u lancu predmeta trebalo da predstavlja inicijalni, zapravo ključni motiv koji definiše muzejsku praksu kao sistematsko sakupljanje, umjesto proste akumulacije primjeraka. Sakupljaju se, dakle, primjerci koji čine jedinstveni skup, jer se zbirka „gradi kao sistem“4. Sistemi stalnih crnogorskih muzejskih postavki formirani su po manje-više uhodanom obrascu: dati pregled tradicionalne kulture u njenoj sveukupnosti, u nastojanju da se dobije njihova intertekstualnost. Segmenti se izdvajaju na zahtjev posebnih izložbi. “Neobičnost, rariret, ekskluzivnost i svetost predmeta”5 predstavljaju manje-više opši kriterijum za izbor predmeta i njihovo uvrštvanje u muzejsku zbirku. Zato, orijentalno-islamski segment, doziran i umanjen predstavlja uvezani dio jedne percipirane zajedničke stvarnosti, odnosno kolektivne, prigodne slike koja rekonstruiše prošlost. Međutim, ovaj kulturni reprezent, ukoliko je izdvojen u obimu u kojem je predstavljen u postojećim zbirkama, postaje sporadičan, neodređen i ničiji, i ukoliko nema vezu sa ostalim sličnim segmentima drugih zbirki, postaje beznačajan. Katalog rukopisa U ruci pero, u duši ljubav prema Knjizi je obuhvatio radove autora i prepisivača na orijentalnim jezicima, porijeklom iz Crne Gore ili rukopise čiji su vlasnici bili iz Crne Gore, i koji su sticajem okolnosti spremljeni u različite muzejske i arhivske rukopisne fondove, ali su ovoga puta uvezani u zbirku u čijem je središtu prostor uokviren današnjim granicama Crne Gore, kao njihova, bez obzira na moguću konceptualnu izmjenjivost, geografska i paradigmatska odrednica. Ova rukopisna građa je karakteristična, ne toliko po rukopisnim primjercima autorskih djela, koliko je za našu pažnju poseban imeniteljski značaj imao ex libris prepisivača, odnosno pečat nekadašnjih vlasnika. Ispisivani su ili otiskivani na nekoliko prednjih stranica ili na, odnosno pri kraju rukopisa, zajedno sa datumom i mjestom njegovog nastanka. Smatramo da uočavanje i tumačenje svih pomenutih elemenata izdvojenih rukopisa – uveza, pisma, ukrasa, ex librisa, pečata, predstavlja iščitavanje posebnog sistema znakova i naracije u okvirima svojevrsne knjižne arheologije. Najveći dio rukopisa ovog kataloga pohranjen je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, MarinaSimić, Izlaganje narodnosti kao tradicionalne culture u Etnografskom muzeju u Beogradu: istraživanje muzejske modernističke prakse, u: Ljiljana Gavrilović i Marko Stojanović, Muzeji u Srbiji: započeto putovanje, 2008, 53 5 Nikos Čausidis, Metafizički aspekti muzeja (mitska i magijska baaza muzeologije, u: Ljiljana Gavrilović i Marko Stojanović, Muzeji u Srbiji: započeto putovanje, 2008,, 13 4
11
dio u Crnoj Gori, zatim u fondovima rukopisnih zbirki SANU i Univerzitetske biblioteke “Svetozar Marković” u Beogradu, orijentalne zbirke HAZU i zbirke rijetkih rukopisa Nacionalne i Sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Najveći dio rukopisa pripada obredoslovnoj literature, odnosno školskoj literature koja je korištena u školama tzv. orijentalno-islamskog karaktera. Našom rukopisnom zbirkom nikako nije pokazano sve ono što je nastajalo na ovim prostorima, jer postoji veliki broj rukopisa na orijentalnim jezicima na kojima nema potpisa prepisivača ili mjesta nastanka rukopisa, ali na ovaj način prezentovan rukopisni fond može podstaći dalja istraživanja, biti njihovo polaziše, kao simbol i element jedne od kulturnih paradigmi Crne Gore, spomenička građa jednako vrijedna kao i drugi ostaci pisanog nasljeđa, okupljena da, arapskim ispisom, sadržajem, povezima, ex librisima, posvetama, komentarima na rubovima stranica, svjedoči o vremenu u kojem je nastala, kao pisani i simbolički trag kulturnog obrasca prema kojem je oblikovana.
12
KATALOG RUKOPISA
AUTORSKA DJELATNOST
GAZI HUSREV-BEGOVA BIBLIOTEKA U SARAJEVU • Şerḥ-i Tuḥfe-i Şāhidī - autor je Aḥmed Hatem Akovalizāde (Bjelopoljak), koji je umro 1168/1754. Iako ime prepisivača i datum prepisa nisu navedeni, pretpostavlja se da je rukopis iz XVIII vijeka. Ispisan je crnim mastilom na debljem bijelom papiru. Nije ga pisao jedan prepisivač. Povez je papirni sa kožnim hrbatom i prijeklopom. Rukopis potiče iz Elči Hadži Ibrahim-pašine medrese (Fejzije) u Travniku. U katalogu Gazi Husrev-begove biblioteke ubilježen je u okviru zbirke pod brojem 3057 (1386. 3. L. 44b-137)1. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak četvrti, obradio Fehim Nametak, 1998, str. 333-334
1
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
52
53
54
55
56
57
58
59
60
61
62
• Šifā› dā› al-Miṭ΄ān fī Mu΄āwiya ibn ‹Abī Sufyān, rasprava kojom se odgovara na derviške napade halife Muavije. Pretpostavlja se da je autor rasprave Ḥasan-efendī b. Ṣāliḥb. Muḥammad al-Podgorīčewī, kadija nastanjen u Podgorici, umro 1166/1755. Ova rasprava je zapravo prerada čuvenog aš-Ša΄rānijevog djela, i sadrži dva poglavlja. Rukopis je ubilježen u okviru zbirke pod brojem br. 7661 (R-5845, L.34b-44a)2.Tekst je u ovom dijelu zbirke uokviren crvenom bojom.
Catalogue of Arabic, Turkish, Persian an Bosnian Manuscripts, Volume XIII, prepared by Haso Popara, 2004, str. 267-275
2
63
64
65
66
67
68
• Derviš Tašlidžali i Salih Nikšić (Nikšikli), spominju se kao sastavljači zbirke iz XIX v, ubilježene po brojem 3045 (5390)3. Riječ je o zborniku najrazličitijeg sadržaja.
Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak četvrti, obradio Fehim Nametak, 1998, str. 321
3
69
70
71
72
73
74
75
76
77
78
79
80
81
82
83
84
85
86
87
88
89
90
91
92
93
94
95
96
97
98
99
100
101
102
103
104
105
106
107
108
109
110
111
112
113
114
115
116
117
118
119
120
121
122
123
124
125
126
127
128
129
130
131
132
133
134
• Priča moralno-didaktičkog karaktera pod naslovom Ḥikāya Laṭīfa fīhā fawā’id katīra, prepisana iz zbirke ΄Abdurraḥmāna-ef. Tāšlīdžawīje ili za istog 1099/1688. godine, ubilježena pod brojem br. 9112 (7193 – L. 1d-4a)4.
Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak šesnaesti, obradio Haso Popara, 2008, str. 381-382
4
135
NACIONALNA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U ZAGREBU • U zbirci orijentalnih rukopisa sarajevskog kadije Mustafe Mihibbija, koja je pohranjena u okviru Zbirke starih i rijetkih knjiga i rukopisa Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, pronašli smo prepis autorskog djela: Ğunğīnā-i rāz, religiozno-didaktička poema, autor Yaḥyā Dukaġīnzāde Tāšliğalī (turski, R 3)5
Tatjana Paić-Vukić, Svijet Mustafe Muhibbija, sarajevskog kadije, Zagreb, 2007, 201-236
5
136
RUKOPISI NASTALI KAO REZULTAT PREPISIVAČKE DJELATNOSTI
MUZEJSKI I ARHIVSKI FONDOVI CRNE GORE Iz muzejskih i arhivskih fondova u Crnoj Gori izdvojili smo: • Iluminirani Kur’an iz 16. vijeka, koji se čuva u Husein-pašininoj džamiji ubraja se u najljepše rukopise sačuvane kod nas. Nastao je 987. godine pohidžri, odnosno 1579. godine, iako se vrijeme njegove izrade procjenjuje na osnovu saznanja o naručiocu, odnosno vlasniku Husein-paši. O ovom Kur’anu pisao je oduševljen njegovom ljepotom i bogatim iluminacijama Vitomir Srbljanović, navodeći detaljne Kur’an iz Husein-pašinine džamije - Korica
Kur’an iz Husein-pašinine džamije - Klapna
137
138
Kur’an iz Husein-pašinine džamije
podatke o broju stranica, broju redova, boji mastila, o 352 minijature rađene na zlatnoj podlozi6. Kur’an je u kožnom povezu s gotovo izbrisanim ukrasom i veličine 39x28,5 cm. Knjiga je debljine 6 cm. Tekst je ispisan crnim mastilom u 13 redova na 233 lista. Tačke su obliku pozlaćenog cvijeta. Minijature su najčešće u obliku kruga, kruga sa linijama izvučenim prema gore i dolje s trouglastim ukrasom, ili cvijeta u zelenoj, crvenoj, plavoj, crnoj boji. O prepisivaču i mjestu izrade rukopisa još uvijek nema sigurnih saznanja, jer su nepažljivom konzervacijom ovi podaci izbrisani zajedno sa vremenom njegove izrade. • Rukopisi zbirke Odbora Islamske zajednice u Baru pisani su na arapskom i turskom jeziku i riječ je o prepisima, u najvećem dijelu nepoznatih prepisivača. Samo četiri rukopisa imaju ispisano ime prepisivača: - Tarǧama al-kitāb f ī al-fiqh(R1), prepisao Ḥasan ʻImaduddīn 1064/1653, 6
Vitomir Srbljanović, U Husein-pašinoj džamiji se čuva jedno remek-djelo islamskih rukopisa iz 16. vijeka, Pljevaljske novine, 1.juni 1969, 3
R1
R 1a
139
R 15
- Muḥammadiyya (ar-Risāla al- muḥammadiyya, R 13), prepisao Ibrāhīm 1200/1785, - Muhtaṣar ġunyat al-mutamallī fīšarh ̣ munyat almus ̣allī(R15), prepisao Zakariyyā b. Mustafā ̣ al-Konawī 1198/1783, - al-Hulasạ - ʼAlfiyya Ibn Mālik (R 20), prepisao as-Sayyid ʻAlī b. Sulaymān 1207/1792.
140
R 20 R 20a
Cetinje • Rukopis (pergament) na persijskom jeziku, koji je prepisao 1087. h. (1676. g.) izvjesni Muhamed sin Alijin (Zbirka rukopisnih arhivalija na orijentalnima jezicima - Arhiv Muzeja kralja Nikole na Cetinju, fascikla II).
Bijelo Polje
• Munyat al-musallī ̣ ili Šarh ̣ munyat al-musallī ̣ as ̣-saġīr ̣ (popularno: Halebi sagir), autor Ibrāhīm al-Halabī, ̣ prepisivač Muhammad ̣ ibn Ramadān, ̣ 1172.h/1758. (Zavičajni muzej - Bijelom Polju).
141
• Kur›an, kožni povez, prepisao izvjesni Murat u Gusinju 1351/1913 (br. 164), • Munyat al-musallī ̣ ili Šarh ̣ munyat almusallī ̣ as ̣-saġīr ̣ (Halebi sagir), vlasnik ili prepisivač Munla Ahmed-efendija, prepisanu Gusinju, 1155/1744. (br. 165), • Kur›an, prepisao Abdulhamid sin Muhameda efendije u kasabi Akova, u zgradi šerijatskog suda 1223/1808. (Polimski muzej – Berane, br.166)
142
Kur’an (br. 164)
Kur’an (br. 164)
143
144
Kur’an (br. 165)
Kur’an (br. 165)
Kur’an (br. 166)
Kur’an (br. 166)
145
146
Kur’an (br. 166)
• ‘Izzī (rukopis, filološka rasprava, kožni povez sa ukrasom na sredini, prepisao Ahmed Nazif, sin Hadži Muhameda, sina Hasanovog, 1219/1804.), vlasništvo Zaima Azemovića iz Rožaja.
‘Izzī
147
148
‘Izzī
• Izgled lijepo ukrašenog prepisa Kur’ana, ali nepotpunog i oštećenog vlagom, privukao nam je pažnju prilikom pregleda zbirke dr Šerba Rastodera. Riječ je o Kur’anu malog formata, prilično oštećenom, bogato ukrašenih dviju početnih stranica, u kožnom povezu (bez prednje korice). Na neuvezanoj stranici nešto manjih dimenzija upisano je ime prepisivača (izvjesni Mustafa Munlazade) i njegovog učitelja, i datum kada je završen prepis (početak mjeseca Ša’bana, 1237 g. h/1821.)
GAZI HUSREV-BEGOVA BIBLIOTEKA – SARAJEVO U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu nalazimo rukopise sa sljedećim imenima prepisivača: • Zbirku ubilježena pod brojem br. 388 (950)7 prepisao je Abdulah, sin hadži Mustafe iz Tašlidže (Pljevlja). Zbirka je prepisana u periodu u periodu 1104-1113/1692-1701 i obuhvata sljedeće jedinice: - Šarh ̣ ar-risāla al-´adudiyya ̣ fī al-wad´(Kraća ̣ rasprava o etimologiji riječi u arapskom jeziku; autor komentara vjerovatno: ´Alī Qušğī, autor osnovnog teksta: ´Adudaddīn ´Abdarah ̣mān ibn `Ah ̣mad al-`Īğī), nash pismo; - ar-Risāla al-wad´iyya ̣ al-´adudiyya ̣ (Rasprava o etimologiji riječi ´Ad udaddīna ̣ ´Abdarah ̣māna ibn `Ah ̣mada al-`Īğīja), ta΄līq pismo, osnovni tekst podvučen crvenom linijom; Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak prvi, obradio Kasim Dobrača, 2000, str. 237
7
R 950
149
- Isto. ta΄līq pismo sa nešto nasha; - Farā`id al-fawā`id li taḥ̣qīq ma´ānī al-i-sti´āra (Rasprava o upotrebi riječi u prenesenom značenju koju je napisao `Abū l-Qāsim Samarqandī al-Laytī i njen komentar autora ili vlasnika rukopisa Ḥusayna al-`Isba´ị̄ ja as-Sarāyīja), ta΄līq pismo, osnovni tekst podvučen crvenom linijom; - Šarh ̣ ´alā risālatal-i-sti´āra (Komentar rasprave o upotrebi riječi u prenesenom značenju autora ´Isāmaḍ dīna `Ibrāhīma ibn Mah ̣mūda ibn ´Arabšāha al-`Isfarā`inīja), ta΄līq pismo, prve dvije stranice obrubljene sa po tri crvene i jednom crnom linijom. - Manzūmat ̣ at-Tablāwī ̣ fī al-i-sti´āra wa šarhu-hā. ̣ Tablāwījev ̣ spjev na arapskom jeziku o metonimiji s komentarom. Osnovni tekst je pisan crvenim mastilom ta΄līq pismom. - Riyād ̣ at ̣-tālibīn ̣ fī šarh ̣ al-i-sti´ād wa al-basmala (Rasprava o tumačenju “istiaze” i “besmele” autora Ğalāladdīna as-Suyūtī j̣ a).
150
- Ḥāšiya ´ala šarh ̣ ´Isāmaddīn ̣ li risālat as-Samarqandī f ị̄ al-i-stirā´a (Glosa na ´Isāmaddīnov ̣ komentar Samarqandījeve rasprave o upotrebi riječi u prenesenom značenju, autor: `Ismā´īl ibn Ḥ. Sinān as-Siwāsī). Rukopis nije dovršen. • Prepis pod brojem 1734 (703)8 koji je završio izvjesni zamjenik kadije u Novskoj Bekiji (ostatak Herceg Novog) u tvrđavi Onogošta 1142/1729. • Komentar na turskom jeziku Šāhidījevom rječniku od anonimnog autora pod naslovom Şarh ̣-i Tuḥfe-i Şāhidī , prepisao Mustafa Tamimzade iz Pljevalja 1788. godine, br. 4712 (R-1407)9. Rukopis potiče iz Đumišića mederese u Sarajevu. Pisan je nash pismom, prva stranica je ukrašena neuspjelim unvanom i uokvirena sa po tri deblje linije u raznim bojama. Preostali dio teksta obrubljen je pozlaćenom ili crvenom linijom. Na početku i na kraju je ime ranijeg vlasnika Ṣāliḥa b. Ša΄bāna Onogoštawīja (iz Nikšića), nastanjenog u Sarajevu godine 1203/1788, i Halīla b. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak prvi, obradio Kasim Dobrača, svezak drugi, 2002, str. 781-782 9 Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak sedmi, obradili Haso Popara i Zejnil Fatić, 2000, str. 458 8
R 703 R 1407
151
Ṣāliḥa al-Hersenkawīja, nastanjenog u Sarajevu godine 1232/1816. Ahmad b. Muḥammad iz Podgorice, trenutno nastanjen u Nikšiću (Onogošta) 1055/1742, prepisao je dio zbirke pod naslovom Ḍawʼ as-sarāğ, ubilježen pod brojem 6223 (R-5178, L. 74b-82b)10.
Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak deseti, obradio Osman Lavić, 2002, str.369
10
152
R-5178
• Rukopis, prvi dio zbirke, pod naslovom Qānūn Nāma Ğadīd Sulṭān Sulaymān Hān, pisan ta΄līq pismom na žutom papiru crnim mastilom, ubilježen pod brojem. 6278 (R- 8257 L 1-60)11 prepisao je ΄Alī b. Ayyūb, bivši kadija u Crnoj Gori, 1129/1716. • Tuḥfatal-Mulūk, raspravu o tumačenju snova na turskom jeziku, prepisao je S ̣idqī Sālih ̣ ̣ b. Mah ̣mūd-efendi al-Būsnawī as-Sarāyī dok je bio kadija u Pljevljima 1203/1789. Rukopis se sastoji od šezdeset poglavlja, iako autor u uvodu spominje da se djelo sastoji od pedest tri poglavlja. Prepostavlja se da je riječ o prevodu pomenutog djela ili o tekstu sačinjenom na osnovu radova autora iz ove oblasti, i ubilježen je pod brojem 7471 (R- 3397,1)12. Pismo je ta΄līq, povez tvrd, kartonski sa kožnim hrbatom.
Ibid, str. 430 Catalogue of Arabic, Turkish, Persian an Bosnian Manuscripts, Volume XII, prepared by Mustafa Jahić, str. 453
11 12
R-3397
153
́ • Naṣā’iḥ al-́΄Ibad f ī Bayān ‘AlfāẓMunabbahāt ΄alā al-‘Isti΄dād li Yawm al-Mī΄ād, prepisao Abdulatif Đulbija je 1311/1893. godine. Rukopis je podijeljen u četiri sveske sa širokim linijama, pisan je nash pismom, crnim mastilom slabog kvaliteta, na mjestima razliveno. Osnovni tekst je nadvučen crnom linijom. Rukopis je ubilježen pod brojem 8160-8163 (5095-5098)13.
Catalogue of Arabic, Turkish, Persian an Bosnian Manuscriptsin the Ghazi Husrev-Bey Library in Sarajevo, Volume XIV, 2005, prepared by Osman Lavić, str. 389-390
13
154
R-5095
R-5096 R-5097
155
R-5098
156
• Zbirka, prepisao Abdulatif Đulbi, muftija iz Ulcinja, u Istanbulu početkom 20. v. Zbirka se sastoji sedam dijelova na arapskom i persijskom jeziku. Rukopis potiče iz kolekcije Osmana Asafa Sokolovića iz Sarajeva i upisan je pod brojem 9759 (R-5109)14 Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak sedamnaesti, obradio Osman Lavić,str. 445-446
14
R-5109 R-5109
157
• Zbirka koja sadrži komentar uvoda djela al-Fara’iḍ as-Sirağiyya, naslovljen Šarḥ Dībāğa as-Sirāğiyya li-Mağhūl, dokumenta i citate iz raznih djela uglavnom na turskom jeziku. Sālih ̣ ̣ S ̣idqī Mahmudkadić je vlasnik, prepisivač i najvjerovatnije sastavljač zbirke ubilježene pod brojem 9733 (R-5577)15. Rukopis je pisan crnim mastilom, ta΄līq pismom na debljem papiru sa vodenim znakom evropskog porijekla. Potiče iz kolekcije Osmana Asafa Sokolovića iz Sarajeva.
Ibid, str. 418
15
158
R-5577
• Kitāb as ̣-S ̣akk, knjigu obrazaca dokumenata pisanih u periodu između 1780-1809.godine, i u njima se najčešće spominju Sarajevo i Tašlidža (Pljevlja), kao mjesta na koja se odnose dokumenti. Zbog mnoštva konkretnih slučajeva, smatra se da je rukopis veoma vrijedan za proučavanje prošlosti ovih krajeva. Pisan je ta΄līq pismom, crnim mastilom, pojedine riječi pisane crvenim mastilomili nadvučene crvenom linijom. Papir bijeli sa vodenim znakom evropskog porijekla. Kadija Sālih ̣ ̣ S ̣idqī Mahmudkadić prepisao je ovaj rukopis, koji potiče iz vakufa Asim-bega Mutevelića i ubilježen je pod brojem 9745 (R-709)16.
Ibid, str. 427
16
R-709
159
• Zbirka br. 9554 (R – 8919, 9.L129b-136b)17, koju je završio Muhammad ̣ b. Halīl-efendī u kasabi Akova 1213/1799. Pisana je nash pismom, crnim mastilom slabog kvaliteta, s naslovima i istaknutim mjestima u crvenoj boji, i sastoji se od devet dijelova. • Zbirka iz 18 v. ubilježena pod brojem 1919 (1929, L.1-76)18. U prvom dijelu ove zbirke po rubovima listova upisano je mnogo fetvi, među kojima su i fetve muftija iz Pljevalja.
Ibid, str. 212-215 Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, svezak drugi, obradio Kasim Dobrača, 2002, str. 952-953,
17 18
160
R-8919
ZBIRKA ORIJENTALNIH RUKOPISA SARAJEVSOG KADIJE MUSTAFE MIHIBBIJA NACIONALNE I SVEUČILIŠNE KNJIŽNICE – ZAGREB
U zbirci orijentalnih rukopisa sarajevskog kadije Mustafe Mihibbija, koja je pohranjena u okviru Zbirke starih i rijetkih knjiga i rukopisa Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, pronašli smo sljedeće radove prepisivača: • Kifāyāt al-waqt li-maʻrifat ad-dāʼir wa fadli-hi ̣ wa as-samt, autor Musṭ afā ̣ b. ʻAlī , prepisao Sālih ̣ ̣ b. Šaʻbān ʼŪnūġuštawī(turski, R 31/3), • Šarh ̣ al-husayniyya ̣ fī ʼadāb al-bahṭ , autor ʻAlī al-Fardī b. Musṭ afā ̣ al-Qaysariyyawī, ̣ disputracija, prepisano u novoj medresi u Sarajevu, šabana 1185. (1771), prepisao Ḥasan iz Nikšića (arapski, R 50/2),
R-31
R-50
161
• Šarh ̣ risālāt ʼusūl ̣ al-hadīt, ̣ komentar Birgiwijeva djela ʼUsūl ̣ al-hadīt, ̣ autor Dāʼūd b. M. Al-Qars ̣ī al-Ḥanaf ī, prepisano 12. zulkade 1180. (12.4.1767.), prepisao ʻAbdullah b. Hudāwardī b. Darwīš al-Podguričawi (Podgoričanin) (arapski, R 89/1), • Nizām ̣ al-ʻālam, knjiga uputa za moralni život, prepisano u Vlasenici 11. muharema 1207. (29.8.1792), prepisao Munlā Ḥusayn b. ʼAh ̣mad-aga Ispužlī (turski, R 112)19
Tatjana Paić-Vukić, Svijet Mustafe Muhibbija, sarajevskog kadije, Zagreb, 2007, 201-236
19
162
R-112
R-89
ORIJENTALNA ZBIRKA ARHIVA HAZU - ZAGREB
• U okviru Orijentalne zbirke Arhiva HAZU u Zagrebu pohranjen je rukopis al-Fatāwī al-‘Adliyya (Šerijatske decizije) (br. 1013) autora Rasūla ibn Ṣāliḥa na arapskom jeziku, prepisan u Pljevljima 1108/14. (1697.) godine.
HAZU
163
ORIJENTALNA ZBIRKA ARHIVA SANU - BEOGRAD
U okviru Orijentalne zbirke SANU pohranjeni su: • Rukopisno djelo na arapskom jeziku iz šerijatskog prava nepoznatog autora. Djelo je prepisao1742. prepisivač Hasan, sin Saliha hadži Muhameda, Podgoričanin (br. 22). • Prepis djela Ta‘līm al-muta‘allim, prepisivač Hasan, sin Saliha hadži Muhameda, Podgoričanin (br. 258).
164
SANU br. 22
SANU br. 258
UNIVERZITETSKA BIBLIOTEKA „SVETOZAR MARKOVIĆ“ - BEOGRAD U Univerzitetskoj biblioteci “Svetozar Marković” u Beogradu nalazimo: • Komentar Birgivijevog djela na arapskom jeziku al-Muhammadiyya ̣ pod naslovom Šarh ̣ at-tarīqaalMuhammadiyya ̣ autora Muhạm ̣ ̣ mada ibn Musṭ afe al-Hādimīja, koje je prepisivač po imenu Bekir Hurić prepisao 1845. godine u Podgorici (RSO 41). • Mus ̣haf ̣ u Plavu, prepisao Ismail sin hadži Sulejmana iz Plava 1844.godine (RSO 49). • Komentar arapsko-turskog rječnika Hediyye el-ihvān f ī šerḥi subḥa-i sibyān Muḥammada Nağība 1861. godine prepisao Osman Plaveli u Plavu (RSO 20).
RSO 41
165
166
RSO 49a RSO 49b
NEKADAŠNJI VLASNICI PORIJEKLOM IZ CRNE GORE RUKOPISI IZ ARHIVSKIH FONDOVA CRNE GORE • U radu Mehmeda Mujezinovića Tri stara orijentalna rukopisa u jugoslovenskim zbirkama pepisana u Iraku20 spominje se Kur’an nastao 1249/50 godine Prepisao ga je Muhammad ibn Muhammad Šīrazī, u Mosulu. Prema njegovim uvidima, “primjerak je iluminiran lijepom erzijskom ornamentikom sa naslovima nekih sura u kufskom uglastom pismu. Ovaj primjerak je ujedno najstariji do danas evidentirani rukopis Kur’na u našim krajevima”. Smail Tihić u knjizi Svijet islama, u XII poglavlju naslovljenom Islamska umjetnost na tlu Jugoslavije, pomenuti rukopis procjenjuje ovako: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knj. V-VI, Srajevo, 1978, 205-215, 207
20
167
“Sačuvano je mnogo više rukopisa ukrašenih nefigurativnom dekoracijom biljnog karaktera. Najstariji takav primjerak i uopće najstariji datirani rukopis u Jugoslaviji je Kur’an manjeg formata, sada svojina Uzeira Dizdarevića iz BijelogPolja”21. Prema podacima iz kataloga Christieve aukcijske kuće veličina ovog Kur’ana je 13,2x9cm. Pisan je na papiru nashi pismom u crnoj boji. U opisu Mehmeda Mujezinovića navodi se da su “dvije stranice ispred unvana u potpunosti ukrašene perzijskom ornamentikom na plavoj podlozi, a sljedeće dvije stranice, na kojima su ispisane prva i početak druge sure, ukrašene su lijepim unvanima u više boja. Naslovi sura su ispisani uglastim kufskim pismom Daljnje stranice teksta obrubljene su zlatnom debljom i crnim tankim linijama. Povez kožni, sa utisnutim ukrasima na vanjskim dijelovima korica na preklopu.”22 Ovaj Kur’an je bio u vlasništvu Uzeira Dizdarevića iz Bijelog Polja. Za porijeklo Svijet islama, priređivač Bernard Lewis (osim XII poglavlja), Jugoslovenska knjiga – Beograd, 1979 22 Ibid, 206-207 21
168
ovog rukopisa Mujezinović navodi “da ga je njegova majka donijela sa sobom u ovu porodicu.”23 Prema našim saznanjima rukopis više nije u Cnoj Gori kod pomenutog vlasnika.
Ibid, 207
23
169
• Od rukopisa zbirke Odbora Islamske zajednice u Baru izdvojili smo imena sljedećih vlasnika: - Šehović - prepis Kur›ana (R 26) malog formata, u kožnom povezu s preklopom, veoma lijepo ukrašen, na žalost, bez podataka o prepisivaču, godini i mjestu prepisa,
170
R 26a
R 26c R 26b R 26d
R 26f
171
172
R 26h
R 26g
- Garuci - rukopis zbirke (R. 23),
R 23
R 23a
R 23b
173
- Yašar Muḥammad-beg sin Sulaymāna iz tvrđave Bar (Tarǧama al-kitāb fī al-fiqh, R 1, 1064/1653),
174
R1
R 1a
- ʻAlī beg b. Selīm bega, darodavac rukopisa: Muha ̣ mmadiyya (R 9), 1201/1786; ʼInšāʼ luzūm (R 12); Muhammadiyya ̣ (R 13), 1200/1785; Muhtasar ̣ ġunyat al-mutamallī fīšarh ̣ munyat al-musallī ̣ (R15), 1198/1783, - Sulaymān b. Musṭ afā ̣ (R 15),
175
R 12
R 12a R 15
- ʻAbdurrah ̣mān Mah ̣mūd Boljić iz mahale Zaljevo (ʻAbdī, R 21, 1315/1897)
176
R 21 R 21a
• U Polimskom muzeju u Beranama pohranjen je rukopis nepotpune zbirki fetvi (pravnih rješenja) i kao vlasnik upisan je Mula Muhamed, sin Ibrahima efendije iz Gusinja) • U Zavičajnom muzeju u Pljevljima čuva se prepis Kur’ana, rukopis, nepotpun, kožni povez, vlasnik ili prepisivač izvjesni Ibrahim, 1212 (1797) (br. 277)
177
GAZI HUSREV-BEGOVA BIBLIOTEKA – SARAJEVO
Među nekadašnjim vlasnicima rukopisa spominju se:
178
• Salih Sidki Mahmudkadić, nekadašnji kadija u Pljevljima, koji se spominje i kao Sālih ̣ ̣ S ̣idqī b. Mah ̣mūd (1865/1606, 5839/R-5686, 9733/R-5577), • Ajni-ef. Bajraktarević iz Pljevalja (br. 2257/6855, 5424/R8027), • Orhan Bajraktarević, unuk Ajni ef. (8298/R-8803)24, • Biševali Mustafa-aga (iz sela Biševo kod Rožaja) (br. 1205/2031), • Hadži Ali Abdulkerim, imam u Rožajama (2489/6496), • Bosnawī (Bošnjak) Aqowali (Bjelopoljac) (4080/R-2378), • ‹Utmān b. Ḥasan `Āqowī (izBijelogPolja)(6255/R-6657), • Bakr b. Ismā›īlAqowalī (5270/R-6718, L. 218b-228b), • Ḥasan b. `ĀdamNiqšakawī (izNikšića) (1509/2479, 3935,1/R-1523,I), • Ṣāliḥb. Ša›bān iz Nikšića (3399/1944, 2L. 36b-101, 4280 /R5866, 4797,2 /R-2048,II, 4875,1 /R-4026-I, 5624/R-5271), • Mustafa-aga Karađuzović iz Starog Bara (br. 1486 /4142), • Dželaludin b. Mahmud iz Bara (2785/6036)25, • Abdulatif Đulbija iz Ulcinja (2126/5093, 2500/5103, 5501/ R-5105, 6711/R-5107, 8687/R-10132, 9831/R-5099). ̣
Naknadnom provjerom ustanovljeno je da se rukopis vise ne nalazi u biblioteci 25 isto 24
R-1606 R-5686
179
180
R-5577 R-2031
R-6496 R-2378
181
182
R-6657 R-6718
R-2479 R-1523
183
184
R-1944 R-5866
R-2048 R-4026
185
R-5271
186 R-4142
R-5093 R-5103
187
188
R-5105 R-5107
R-10132 R-5099
189
SADRŽAJ
Uvod
5
U ruci pero, u duši ljubav prema knjizi
7
Katalog rukopisa
13
Autorska djelatnost
15
Rukopisi nastali kao rezultat prepisivačke djelatnosti
137
Nekadašnji vlasnici porijeklom iz crne gore
167
U RUCI PERO, U DUŠI LJUBAV PREMA KNJIZI
KATALOG ORIJENTALNO-ISLAMSKIH RUKOPISA NASTALIH ILI POHRANJENIH U CRNOJ GORI
Priređivač Dr Dragana Kujović
Tehnički urednik Žarko Pavlović
Katalog je rezultat rada u okviru projekta Ministarstva nauke Crne Gore (nosilac projekta: Istorijski institut UCG): Društvena istorija i kulturno-istorijsko nasljeđe Crne Gore od ranog srednjeg vijeka do početka 19. vijeka/ Autorska i prepisivačka djelatnost na orijentalnim jezicima (arapski, persijski, turski) u Crnoj Gori (16-19. v.) (2012-2015.)