uvijek ide putem otpora pojedinca tradicionalističkim shvatanjima i to s paradoksalnim ciljem – da se tradicija shvati ozbiljno i da se onda promijeni, poništi, nanovo izgradi… Dakle, inicijacija u sevdah vam je bukvalno inicijacija u ono što još ne postoji onakvo kakvim ga vi želite. Da li to znači da ti sevdahu daješ neku novu mladost?
Intervju Damir Imamović photo: zijah gafić
muzičar
Sevdah je, možda, teško opisati, ako to uopšte i treba raditi. Ipak, šta te je u toj muzici privuklo i učinilo da joj se tako iskreno posvetiš? Uvijek sam volio i slušao najrazličitije vrste muzike ali me, očito, jedino sevdah dotakao na nivou indentiteta. Ne znam drugačije opisati tu svoju fascinaciju sevdahom. Ne radi se tu samo o toj cijeloj porodičnoj tradiciji i onome što ljudi obično pretpostavljaju. Mislim da cijela priča ima puno više slojeva. Muzika određenog podneblja u sebi nosi i nešto od jezika te sredine, navika, dobrih i loših stvari kada je u pitanju mentalitet, način mišljenja, osjećanja. Očito sam tu pronašao nešto za sebe, nešto što mi se učinilo dovoljno vrijednim i izazovnim da bih volio upustiti se u tu igru sa sevdahom. Bila mi je zanimljiva jedna tvoja konstatacija da ti, kako si rekao, stvaraš ‘’izmaštani, alternativni svet sevdaha’’? Šta, zapravo, predstavlja taj ‘’alternativni svet sevdaha’’? Tu sam prije svega mislio na to da ne uzimam sevdah zdravo za gotovo u njegovoj tradicionalnoj formi. Dakle, da mi nije izazov ponavljati stare hitove sevdaha u njihovim uvriježenim aranžmanima do u beskraj. Ako uporedite sevdah s nekim velikim muzičkim tradicijama u svijetu, to je prilično siromašna muzika i teško da se čovjek može muzički “odgojiti” samo na sevdahu. Ali, ono što je mene uvijek fasciniralo jeste jedno veliko polje mogućnosti koje sevdah nudi ako izvođači sevdaha uzmu ozbiljno njegov potencijal i upuste se u proširivanje žanra. Mislim tu na proširivanje i one striktno muzičke strane
IZMAŠTANI SVET SEVDAHA (npr. na ritam, harmoniju, instrumentalizaciju i sl.), ali i na cijelu priču o sevdahu u kontekstu svjetske muzike. Ta promjena mentalne slike izuzetno je važna, jer onda shvatiš da odjeci onoga što mi znamo kroz sevdah postoje i u Indiji, i u arapskoj muzici, ali i u bluesu, skandinavskoj muzici itd. Ti ističeš da ti je sevdah bio potreban da bi izgradio sebe. Kako je izgledala ta inicijacija u samog sebe koja, očito, još uvek traje? Više se ne mogu sjetiti u kojem kontekstu sam to rekao… Vjerovatno sam mislio na to da svaki čovjek treba neku, bilo kakvu strast za nečim što je van njega, na čemu mora mukotrpno raditi da bi izgradio sebe, svoj karakter, umjetnički i ljudski. Ako postoji razlika… Duboko vjerujem da svaki pomak u nekom kolektivnom nastojanju - kakvo je, recimo, muzička tradicija - mora i može doći samo u radu pojedinca koji nanovo ispituje ono što su radili ljudi prije njega i izlaže to svojim, potpuno slobodnim, asocijacijama. Ta sloboda koju moramo za sebe izboriti vrlo malo podrške nalazi u tradicionalističkom shvatanju tradicije. To je naročito vidljivo u raspadnom stanju koje svi na području bivše Jugoslavije živimo već decenijama: nacionalisti nas hoće ubijediti da sva naša nastojanja imaju smisla samo ako smo dio svog, malog i incestuoznog kolektiva, a za svaki pomak u kulturi, ekonomiji i cjelokupnom životu to se uvijek iznova pokazuje kao luđačka košulja. Naše tradicije nemaju ni snagu ni univerzalistički značaj kakve imaju, recimo, tradicija klasične muzike u Indiji, ili cijela tradicija jazza koji je nadrastao žanr i postao idiom. Zbog toga inicijacija u sevdah
To je zgodna formulacija, volio bih da je tako. Zapravo, tako je samo ako uspijem nametnuti neka svoja viđenja cijele priče. A to je ono što traži vrijeme, mnoštvo nastupa, CD-ova, uspona i padova. Nadam se da će dobro završiti! Kako sevdah danas komunicira sa vremenom i koliko je prisutan u regionu? Mislim da je vrlo prisutan. Naravno, ne kao pop muzika kakva je nekad bio. Postoji mnoštvo načina na koji je danas prisutan: od opskurnih internet stranica gdje možete skinuti tonu muzike u mp3 formatu sa starim snimcima, do world music festivala, jazz festivala, samostalnih koncerata raznih izvođača i sl. Današnje vrijeme zatvorilo je mnoga vrata sevdahu (mislim tu prije svega na logiku pop industrije), ali je zato otvorilo mnoga druga i omogućilo mu da se razvija na drugačiji način. Vjerujem da je to dobro. Npr., i Zaim i Himzo Polovina i Nada Mamula u svoje vrijeme nisu imali izbora - oni su morali biti pop zvijezde da bi živjeli od muzike. Nisu imali mogućnost da izgrade svoje nezavisne “karijere”, uvijek su nastupali na zajedničkim koncertima, vrlo često s mlađim izvođačima koji su već pjevali zabavljački folk. Dakle, bili su pred kraj svojih karijera gurnuti u ring i u scenu kojoj istinski nikad nisu pripadali i prisiljeni da se takmiče pred publikom koja suštinski nema uši za ono što su oni radili. Danas se, recimo, može stvoriti publika i mimo mainstream kanala turbofolka, a to je ono najvažnije. Sa kakvim emocijama dolaziš u Beograd na Dane Sarajeva i kakav sevdah poklanjaš toj publici? U Beogradu sam svirao s Triom već četiri ili pet puta i svaki koncert izazvao je dosta pažnje, tako da svakako dolazim pred publiku koja već jako dobro zna šta Trio svira. To je, naravno, i izazov jer ljudi uvijek hoće čuti onaj “korak dalje”. Želimir Bojović
Music Point, 15. maj, 22h Velika sala Doma Omladine Beograda