Issuu on Google+

FESTIVAL DANI SARAJEVA No2 15.05.09.

photo: ajna zatrić

Damir Imamović

Dino Mustafić

Muharem Bazdulj

Svetlana Đurković

IZMAŠTANI HUMANIZAM JE DOLAZIM SLUH SVET SEVDAHA ODRASTAO U NADI SA RADOŠĆU ZA ĆUTANJE


Svečano otvoreni Dani Sarajeva u Beogradu

Ponovni susret gradova Piše: Dušan Lopušina “Ovakva manifestacija otvara vrata saradnji Beograda i Sarajeva, dva grada koji su toliko slični i različiti u isto vreme. Možda ću zvučati kao lokalpatriota, ali zaista smatram da kulturna scena Sarajeva ima šta da ponudi, i drago mi je što postoji volja da se napravi ovakav korak ka široj saradnji dva grada. Održavanje panel diskusija na festivalu je takođe odlična prilika da razmenimo mišljenja o zajedničkim, bitnim temama”, istakla je Amira Arifović, otpravnica poslova ambasade Bosne i Hercegovine u Beogradu, na otvaranju III festivala “Dani Sarajeva”, 14. maja u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. “Sada je maj, mesec koji nas podseća na strašno vreme početka rata u Bosni i Hercegovini, na opsadu Sarajeva, koja je počela pre 17 godina. To se ne može zanemariti i zaboraviti. Podignute su prepreke između dva grada, a mlađe generacije ne mogu ni da zamisle koliko je kulturni odnos Sarajeva i Beograda nekada bio blizak”, kazao je Zoran Alimpić, zamenik predsednika Skupštine grada Beograda, zahvalivši se gostima i organizatorima festivala, Inicijativi mladih za ljudska prava i Agenciji za saradnju sa nevladinim organizacijama i evropsku harmonizaciju. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu istovremeno je otvorena i izložba “Urbani

kalendar”, sarajevske umetnice Ajne Zatrić, kroz koju je predstavila 12 ideja i poruka doprinosa savremenom identitetu glavnog grada Bosne i Hercegovine. “Urbani kalendar je rad koji bi trebalo da bude uporište novom sistemu vrednosti u Sarajevu. Živela sam i u Beogradu i u Sarajevu, svesna sam mana i vrlina oba grada, i velika mi je čast što moj rad može da učestvuje u dijalogu o njihovom pomirenju”, rekla je Ajna Zatrić.

Maja Stojanović, koordinatorka festivala, navela je da je već tri godine simbol festivala Sebilj česma, koju je Sarajevo u znak prijateljstva poklonilo Beogradu pred rat, 1989. godine. Ova česma, koja se nalazi u dnu Skadarlije, je kopija originalnog sarajevskog sebilja, jednog od najpoznatijih simbola Sarajeva, smeštenog u srcu Baščaršije. Andrej Nosov, predsednik Inicijative mladih za ljudska prava, poželeo je dobrodošlicu učesnicima i učesnicama, gostima i gošćama festivala i naglasio da na “Danima Sarajeva” volontira oko 100 mladih ljudi, koji zaslužuju bolju budućnost. “Ti mladi ljudi, rođeni devedestih godina, ne znaju kako je izgledalo Sarajevo pre rata. Ja pamtim samo Sarajevo posle rata, a ono nas sve opominje da pošaljemo jaku generacijsku poruku, da se nikada više ne desi nijedan zločin na prostoru bivše Jugoslavije”, rekao je Nosov i zahvalio se gradu Beogradu, Agenciji za saradnju sa NVO i evropsku harmonizaciju, Domu omladine i Jugoslovenskom dramskom pozorištu na podršci u organizaciji festivala. Nakon svečanog otvaranja “Dana Sarajeva”, publika u Jugoslovenskom dramskom pozorištu je uživala u izložbi Ajne Zatrić, a potom u predstavi “Vremenski tunel” sarajevskog Pozorišta mladih, koja je u 20 časova počela na Velikoj sceni JDP-a.


uvijek ide putem otpora pojedinca tradicionalističkim shvatanjima i to s paradoksalnim ciljem – da se tradicija shvati ozbiljno i da se onda promijeni, poništi, nanovo izgradi… Dakle, inicijacija u sevdah vam je bukvalno inicijacija u ono što još ne postoji onakvo kakvim ga vi želite. Da li to znači da ti sevdahu daješ neku novu mladost?

Intervju Damir Imamović photo: zijah gafić

muzičar

Sevdah je, možda, teško opisati, ako to uopšte i treba raditi. Ipak, šta te je u toj muzici privuklo i učinilo da joj se tako iskreno posvetiš? Uvijek sam volio i slušao najrazličitije vrste muzike ali me, očito, jedino sevdah dotakao na nivou indentiteta. Ne znam drugačije opisati tu svoju fascinaciju sevdahom. Ne radi se tu samo o toj cijeloj porodičnoj tradiciji i onome što ljudi obično pretpostavljaju. Mislim da cijela priča ima puno više slojeva. Muzika određenog podneblja u sebi nosi i nešto od jezika te sredine, navika, dobrih i loših stvari kada je u pitanju mentalitet, način mišljenja, osjećanja. Očito sam tu pronašao nešto za sebe, nešto što mi se učinilo dovoljno vrijednim i izazovnim da bih volio upustiti se u tu igru sa sevdahom. Bila mi je zanimljiva jedna tvoja konstatacija da ti, kako si rekao, stvaraš ‘’izmaštani, alternativni svet sevdaha’’? Šta, zapravo, predstavlja taj ‘’alternativni svet sevdaha’’? Tu sam prije svega mislio na to da ne uzimam sevdah zdravo za gotovo u njegovoj tradicionalnoj formi. Dakle, da mi nije izazov ponavljati stare hitove sevdaha u njihovim uvriježenim aranžmanima do u beskraj. Ako uporedite sevdah s nekim velikim muzičkim tradicijama u svijetu, to je prilično siromašna muzika i teško da se čovjek može muzički “odgojiti” samo na sevdahu. Ali, ono što je mene uvijek fasciniralo jeste jedno veliko polje mogućnosti koje sevdah nudi ako izvođači sevdaha uzmu ozbiljno njegov potencijal i upuste se u proširivanje žanra. Mislim tu na proširivanje i one striktno muzičke strane

IZMAŠTANI SVET SEVDAHA (npr. na ritam, harmoniju, instrumentalizaciju i sl.), ali i na cijelu priču o sevdahu u kontekstu svjetske muzike. Ta promjena mentalne slike izuzetno je važna, jer onda shvatiš da odjeci onoga što mi znamo kroz sevdah postoje i u Indiji, i u arapskoj muzici, ali i u bluesu, skandinavskoj muzici itd. Ti ističeš da ti je sevdah bio potreban da bi izgradio sebe. Kako je izgledala ta inicijacija u samog sebe koja, očito, još uvek traje? Više se ne mogu sjetiti u kojem kontekstu sam to rekao… Vjerovatno sam mislio na to da svaki čovjek treba neku, bilo kakvu strast za nečim što je van njega, na čemu mora mukotrpno raditi da bi izgradio sebe, svoj karakter, umjetnički i ljudski. Ako postoji razlika… Duboko vjerujem da svaki pomak u nekom kolektivnom nastojanju - kakvo je, recimo, muzička tradicija - mora i može doći samo u radu pojedinca koji nanovo ispituje ono što su radili ljudi prije njega i izlaže to svojim, potpuno slobodnim, asocijacijama. Ta sloboda koju moramo za sebe izboriti vrlo malo podrške nalazi u tradicionalističkom shvatanju tradicije. To je naročito vidljivo u raspadnom stanju koje svi na području bivše Jugoslavije živimo već decenijama: nacionalisti nas hoće ubijediti da sva naša nastojanja imaju smisla samo ako smo dio svog, malog i incestuoznog kolektiva, a za svaki pomak u kulturi, ekonomiji i cjelokupnom životu to se uvijek iznova pokazuje kao luđačka košulja. Naše tradicije nemaju ni snagu ni univerzalistički značaj kakve imaju, recimo, tradicija klasične muzike u Indiji, ili cijela tradicija jazza koji je nadrastao žanr i postao idiom. Zbog toga inicijacija u sevdah

To je zgodna formulacija, volio bih da je tako. Zapravo, tako je samo ako uspijem nametnuti neka svoja viđenja cijele priče. A to je ono što traži vrijeme, mnoštvo nastupa, CD-ova, uspona i padova. Nadam se da će dobro završiti! Kako sevdah danas komunicira sa vremenom i koliko je prisutan u regionu? Mislim da je vrlo prisutan. Naravno, ne kao pop muzika kakva je nekad bio. Postoji mnoštvo načina na koji je danas prisutan: od opskurnih internet stranica gdje možete skinuti tonu muzike u mp3 formatu sa starim snimcima, do world music festivala, jazz festivala, samostalnih koncerata raznih izvođača i sl. Današnje vrijeme zatvorilo je mnoga vrata sevdahu (mislim tu prije svega na logiku pop industrije), ali je zato otvorilo mnoga druga i omogućilo mu da se razvija na drugačiji način. Vjerujem da je to dobro. Npr., i Zaim i Himzo Polovina i Nada Mamula u svoje vrijeme nisu imali izbora - oni su morali biti pop zvijezde da bi živjeli od muzike. Nisu imali mogućnost da izgrade svoje nezavisne “karijere”, uvijek su nastupali na zajedničkim koncertima, vrlo često s mlađim izvođačima koji su već pjevali zabavljački folk. Dakle, bili su pred kraj svojih karijera gurnuti u ring i u scenu kojoj istinski nikad nisu pripadali i prisiljeni da se takmiče pred publikom koja suštinski nema uši za ono što su oni radili. Danas se, recimo, može stvoriti publika i mimo mainstream kanala turbofolka, a to je ono najvažnije. Sa kakvim emocijama dolaziš u Beograd na Dane Sarajeva i kakav sevdah poklanjaš toj publici? U Beogradu sam svirao s Triom već četiri ili pet puta i svaki koncert izazvao je dosta pažnje, tako da svakako dolazim pred publiku koja već jako dobro zna šta Trio svira. To je, naravno, i izazov jer ljudi uvijek hoće čuti onaj “korak dalje”. Želimir Bojović

Music Point, 15. maj, 22h Velika sala Doma Omladine Beograda


je zagušen vikom i galamom gomile. Dakle, nadam se da ćemo prijeći iz doba gomile u slobodno društvo pojedinca. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu (JDP) režirali ste predstavu Pred penzijom Tomasa Bernharda, ispovest esesovskog prvoborca. Kakav je osećaj evocirati pred gledaocima, od kojih su možda neki glasali za ratove Slobodana Miloševića, sećanja na nemačke progone i gasne komore?

Intervju DINO MUSTAFIĆ reditelj

HUMANIZAM JE ODRASTAO U NADI Dino Mustafić diplomirao je režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i opštu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Direktor je Internacionalnog teatarskog festivala MESS Sarajevo. Režirao je dokumentarne filmove, muzičke programe i pozorišne predstave. Njegov prvi igrani film “Remake” po scenariju Zlatka Topčića, imao je svetsku premijeru na Internacionalnom filmskom festivalu u Roterdamu 2003. godine kada je izabran za jedan od pet najboljih filmova Festivala. “Remake” je bio najbolji debitantski film i najbolje glumačko ostvarenje u San Francisku i nagrađen sa “One Future Award” u Minhenu. Predstave Mustafića izvođene su u mnogim teatarskim centrima na prostorima bivše Jugoslavije, te na festivalima u Nemačkoj, Egiptu i Italiji. Režirao je predstave po tekstovima Sartra, Joneska, Mrožeka, Molijera, Koltesa, Šekspira. “Helverova noć” po tekstu Vilkvista, nagrađena je na festivalima u Kairu, Rijeci i Prištini, te je tako najnagrađivanija predstava Kamernog teatra 55. U aprilu 2009. godine izjavili ste da su Dani Sarajeva izuzetna prilika za kulturnu razmenu i saradnju Sarajeva i Beograda, te da ova razmena i saradnja treba da budu “prirodne”, a ne čin političke volje. Kako stimulisati “prirodnost” saradnje?

Vjerujem da kulturna razmjena sadržaja ne može biti drugačija nego prirodna i iskrena. Taj vid interesovanja za drugog nikada nije motiviran političkim razlozima, jer “umjetnički jezik” jeste jezik emocija i strasti, empatije i identifikacije za posebnost i različitost. Zato vjerujem da su ovakvi festivali važni, neophodni u našim sredinama, da detraumatiziraju generacije kojima je ostao “gorki talog” iskustva očeva koji su nekada živjeli u zajedničkom prostoru, a potom ga razorili i srušili. Kulturna saradnja jeste najbolji put izgradnje novih mostova razumijevanja, jer nas vodi do katarzičnih tema naše prošlosti ali i determinirane zajedničke budućnosti. Na Danima Sarajeva govorićete o slobodama opredeljivanja. Šta će biti sadržaj Vašeg govora? Sloboda mišljenja i opredjeljivanja jeste najvažnije pitanje budućnosti naših prostora - da li ćemo ostati izolirani u svojim provincijskim mrakovima ili ćemo uspjeti vratiti sopstveno dostojanstvo i pravo na slobodu izbora. Čim prestanete služiti idejama i nekom režimu, vi postajete slobodan čovjek sa kritičkom percepcijom svijeta oko sebe, postajete socijalna jedinka svjesna svoje pokretačke snage i odgovornosti za individualizam. Nažalost, naši prostori obilježeni su kolektivnim identitetima, kolektivnom sviješću, u kojoj se samo servilno služilo ili narodu ili vođi, a svaki disonantni ton bio

Izbor teksta i teme su mi važni, jer predstavu dovode u korelaciju sa vremenom u kojem živimo i prostorom u kojem radite. Bernhard je kompleksan autor, cinik koji je prezirao licemjerna društva, one koji su presvukli odjeću, ali su u svojoj biti ostali isti, nepromijenjeni nosioci ideja zla i gluposti. Predstavu nisam radio sa intencijom da se obraćam publici sa iskustvom koji ste naveli, već jednoj drugoj publici, mladim ljudima, neistomišljenicima, da svima nama postavim pitanja o spremnosti da se suočimo sa prošlošću i onima koji su krivi za zločine. U predstavi “Zvijer na Mjesecu”, čiji ste režiser i koja govori o tragediji u Srebrenici, nudite jedan čudesno human pogled u budućnost. Tema jeste Srebrenica ali i bilo koji drugi zločin koji se dogodio ili se sada događa u svijetu. Tragedija nekog pojedinca ili naroda jeste univerzalna, opominjujuća za buduća pokoljenja. U toj drami ima jedan važan fokus, a to je da ne možemo ostati zarobljenici prošlosti, da ne možemo živjeti sa “viškom istorije”, već da moramo živjeti i dimenziju budućnosti, imati nadu, jer bez nade kao bitnog svojstva čovjekovog bića život nije moguć, a humanizam je odrastao u nadi. Zato smo igrali ovaj tekst. Jedan ste od osnivača Naše stranke koja će na jesenjim lokalnim izborima imati kandidate u čitavoj BiH. Gde crpite taj politički optimizam? Naša stranka osnovana je prošle godine i već je na lokalnim izborima dobila više od 20000 glasova. Participiramo u vlasti grada Sarajeva sa SDP-om, imamo gradonačelnika u Bosanskom Petrovcu, vijećnike u najvažnijim opštinama u BiH. Ljudi su prepoznali ideju stranke koja želi donijeti na političku scenu BiH novi jezik kao i socijalnu, građansku i etničku pravdu. Tamara Kaliterna

Theatre Point “Mortal kombajn”, 15. maj, 20h, JDP “Zvijer na mjesecu”, 17.maj, 17h i 21h, Atelje 212


1

2

3

4

5

6

PHOTO TOUR

7

1, 2, 3, 4 - Otvaranje Dana Sarajeva u JDP-u 5 - Izložba “Urbani kalendar” u JDP-u 6, 7 - Predstava “Vremenski tunel” (JDP)


Intervju Muharem Bazdulj književnik

DOLAZIM SA RADOŠĆU Muharem Bazdulj (Travnik, 1977) je pisac, prevodilac i publicista. Objavio je devet knjiga: zbirke priča, romane, knjigu eseja i knjigu pesama. Za „Drugu knjigu“ dobio je nagradu Fonda za otvoreno društvo kao najbolju zbirku priča u Bosni i Hercegovini 2000. godine. Engleski prevod ove knjige objavio je Northwestern University Press (Evanston, Illinois) u glasovitoj ediciji Writings From an Unbound Europe. Knjige su mu objavljene i na nemačkom te poljskom jeziku, a priče i eseji na još desetak jezika. Bio je kolumnista sarajevskog nedeljnika Dani, te nekoliko nedeljnika i elektronskih medija iz bivše Jugoslavije. Sa kakvim osećanjima dolazite ovog maja u Beograd? Dolazim s radošću. Radujem se susretu s prijateljima. U Beogradu prije rata nisam bio nikad, a nakon rata dolazio sam nekoliko puta. Nikad, čak ni prije prvog dolaska, nisam izjednačavao ono što izvještači novinskih agencija zovu “zvaničnim Beogradom” sa gradom kao takvim. Meni je Beograd, još od prvog dolaska, grad u kojem imam prijatelje, grad u kojem imam čitaoce, grad u kojem se objavljuju moje knjige i tekstovi i u kojem se o mojim knjigama generalno (dakle, ne samo onim objavljenim tu, u Beogradu) piše i više i blagonaklonije nego bilo gdje drugdje na takozvanim “ovim prostorima”. Imali ste četrnaest godina kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Kakav je bio vaš prvi dodir sa ratom. Kada ste primetili da je rat završen? Bio je 20. april 1992. godine, išao sam u osmi razred i te sedmice bio sam druga smjena. Četvrti i peti čas na rasporedu taj dan bio je srpskohrvatski (es-ha, kako smo ga zvali). Poslije četvrtog časa, nastavnica Vesna Đurić rekla nam je da idemo kući

ranije. Po školskim hodnicima krenula je priča da se puca u Turbetu. (Turbe je prigradsko naselje, četiri-pet kilometara od centra Travnika.) Idući iz škole prema kući prvi put vidio sam da neko ulicom nosi pušku. Nosio ju je jedan momak u maskirnoj uniformi, ne mnogo stariji od mene. Znao sam ga iz viđenja jer je bio dio društva moje pet godina starije rođake. Čini mi se da se zvao Jasmin, ali pamtim da su ga svi zvali – Srpče! On se nedugo prije doselio u Travnik, odnekud iz srbijanskog dijela Sandžaka, mislim, i govorio je ekavski, pa mu se nadimak u takvim okolnostima sam od sebe nametnuo. Stvar zvuči nadrealno, ali je zbilja tako bilo. Što se tiče drugog dijela pitanja, imam dojam da je rat konačno završio koncertom U2-a na sarajevskom stadionu Koševo 23. septembra 1997. godine. Bavili ste se istorijom Bosne. Kako biste njenu povest najsažetije definisali? Istorija Bosne je – kako su to primijetili ljudi koji su se time vrlo ozbiljno bavili – prvenstveno istorija diskontinuiteta. Svi ti prijelazi

bosanske povijesti: od srednjevjekovne nezavisne države preko Otomanske imperije, Austrougarskog carstva, Kraljevine Jugoslavije i socijalističke Jugoslavije do današnje Bosne, prekidali su jedan tok i stvarali neki novi. Najkraća definicija koju tražite može se sažeti na dvije riječi: kontinuitet diskontinuiteta. Ko je, po vašem mišljenju, od ljudi čiji maternji jezik nije bhs, najbolje razumeo Bosnu? Teško pitanje. Istoričari bi vjerovatno spomenuli Noela Malcolma, novinari, recimo, Petera Maasa, a sociolozi, možda, Keitha Doubta. Ako govorimo o posljednjem ratu, čini mi se da su neku suštinu svojim pjesmama najbolje uhvatili Czeslaw Milosz i Josif Brodski. Tamara Kaliterna

Panel Point “Sloboda kretanja i bezvizni režim” 15. maj, 11h, CZKD


Intervju Svetlana Đurković Udruženje Q

SLUH ZA ĆUTANJE

Queer Sarajevo Festivala? Može li se to povezati sa stalnim javnim osporavanjem postojanja LGBTIQ populacije? Javnost je reagovala adekvatno sebi i svom profilu. Pod ovim mislim na to na koji način su naše vlade uložile i ulažu u svoju javnost i građanstvo. Javno osporavanje postojanja LGBTIQ populacije samo je jedan segment tog ulaganja, a validiranje sile i nasilja su drugi. Kako je ono što se desilo na festivalu uticalo na pristup i način delovanja vaše organizacije?

Kada je u septembru prošle godine organizovan prvi Queer Festival u Sarajevu (QSF), vlasti u Bosni i Hercegovini i huligani bili na istoj strani – protiv ove manifestacije: vlasti, suptilno i verbalno, a huligani - brutalno i fizički. Policija je bila negde između. Na festivalu povređeno je osmoro ljudi, među kojima i novinari, pripadnici policije i posetioci QSF-a. Grupa vehabija i huligana je na različitim mestima napadala “sumnjive”, a organizacioni tim Festivala postao je meta govora mržnje i stalnih pretnji. Iako program festivala - koji je uključivao izložbe, filmove, debate i performanse - nije sproveden, QSF nije zvanično zatvoren. Ostao je otvoren, i pretvorio se u političku borbu protiv nasilja, nacionalizma i fundamentalizma u Bosni i Hercegovini. Dokumentarni film o Festivalu, “Queer Sarajevo Festival 2008”, u režiji Ćazima Derviševića i Maše Hilčišin, i produkciji Udruženja Q, imaće beogradsku premijeru u okviru “Dana Sarajeva”.

Film se nastavlja prikazivati na festivalima širom svijeta. Nedavno je prikazan u Poljskoj i Italiji, a nadolazeći festivali su u Sjedinjenim Državama i Kini. Kakav, po vama, može biti značaj festivala “Dani Sarajeva”? Značaj je u tome da mi, očigledno, moramo ponovo učiti jedni o drugima i aktivno raditi na rušenju predrasuda koje postoje u vlastitom dvorištu. Šta su sledeći planovi Udruženja Q? Na čemu trenutno radite?

Inicijativa iz koje se rodilo Udruženje Q postoji od septembra 2002. godine. Ja bih radije rekla da su zbivanja prethodnih godina uticala na naš pristup i način djelovanja, kao i snažno vjerovanje u ono za šta se borimo. Jedan rezultat svega toga upravo je bio Queer Sarajevo Festival. Organizacija je nastavila da djeluje.

Udruženje Q trenutno radi na projektima prevencije HIV/AIDS-a i stvaranju edukativnog tool kita. Također, završavamo evaluacije QSF-a i Udruženja Q te nastavljamo dalje sa QSF aktivnostima.

Nakon analize koju je vaša organizacija napravila o terminologiji koja se koristi kada se govori o LGBTIQ populaciji u bosanskohercegovačkim štampanim medijima, ispostavilo se da se u naslovima članaka najčešće spominju reči ‘parada’, ‘lobi’ i ‘brak’. Koliko mediji u Bosni i Hercegovini imaju sluha za nešto što nije samo senzacionalizam, kad je LGBTIQ populacija u pitanju?

“Queer Sarajevo Festival 2008.”

Hm, koliko mediji imaju sluha za svoju vlastitu profesiju i etički kodeks koga se trebaju pridržavati u direktnoj je korelaciji sa količinom senzacionalističkog pisanja koje potpisuju imenom i prezimenom. Neke osobe i mediji imaju sluha, neke nemaju. Ne mislim da je pitanje ljudskih prava LGBTIQ osoba tretirano različito od ostalih. Jezik medija utiče puno na održavanje statusa quo, a to je da su LGBTIQ osobe strano tijelo u Bosni i Hercegovini. Jezik medija utiče i na taj način da se LGBTIQ osobe ne osjećaju ugodno u vlastitoj državi, te da, iako plaćaju porez, vide kako se taj novac koristi protiv njih u devalidiranju njih kao ljudskih bića.

Dušan Lopušina

Bosna i Hercegovina, 32’, 2008. Režija: Čazim Dervišević, Maša Hilčišin Dokumentarni film o Queer Sarajevo Festivalu nastao je u produkciji organizacije “Q”. Realizaciju filma podržale su ambasade Kraljevine Holandije u BiH, ambasade Švajcarske, organizacija Global Fund for Women, Astraea Lesbian Foundation for Justice, Urgent Action Fund, OffStream, Heart and Hand Fund, i COC HIVOS.

Da li je bilo ko iz vlasti imao sluha i ljudskosti i odreagovao na nasilje koje se desilo na festivalu? Iz vladajućih vlasti, ne. Sluh za šutnju, da.

O filmu, kao i o položaju LGBTIQ populacije u Bosni i Hercegovini, razgovaramo sa Svetlanom Đurković, predsednicom Udruženja Q i organizatorkom Queer Sarajevo Festivala.

Kakve su bile reakcije na film “Queer Sarajevo Festival 2008” na međunarodnim festivalima?

Kako objašnjavate slabe reakcije javnosti u Bosni i Hercegovini na nasilje i agresivnost koji su se ispoljili tokom

Reakcije su bile dobre. Mislim da je publici najveći šok to što vide Sarajevo u drugom kontekstu, ne kao žrtvu, već kao nasilnika.

Film point, 15. maj, 14h Dom omladine Beograda


VAŽNI TELEFONI Autobuska stanica 2636 299 Železnička stanica 3602 899 Hitna pomož 94 Policija 92 Urgentni centar 361 8 444 Dežurna apoteka 324 05 33 Taxi 9803, 9804, 9806, 9807 Centar festivala 337 07 47

ORGANIZATORI FESTIVALA IMPRESSUM Urednik: Želimir Bojović Novinari: Tamara Kaliterna, Dušan Lopušina, Đurđa Đukić, Nihad Penava Design: Nikola Milenković // Fotografija: Vladimir Milovanović

Štampa: DRASLAR Beograd Tiraž: 1000 Kontakt: info@danisarajeva.com Izdaje: YIHR


broj 02