vježbu. U šumu su se odmetnuli da izbjegnu vježbu. O toj skupini Moslavinom se proširio glas da je to "nekakva komunistička grupa koja izaziva nemire". U Zborniku građe nalaze se podaci da su u prvoj polovici 1920. u nekim mjestima održani izbori za općinske vijećnike. Tako se navodi da su 15. travnja 1920. održani izbori za općinsko zastupstvo u Ludini. Od ukupno 929 birača izborima je pristupili 409. U općinski odbor na tim izborima izabrano je 12 odbornika HPSS. Ostala mjesta u Moslavini se ne spominju, no stanje je u njima bilo slično kao i u Ludini, većina je bila uz HPSS što će se potvrditi i na izborima za Konstituantu krajem 1920. Bez pretrjerivanja može se utvrditi da je HPSS (HRSS) imala je u to vrijeme znažan utjecaj na moslavačko selo. Lider te stranke S. Radić tada je svoje sljedbenike uvjeravao da je postojeće stanje u Kraljevstvu SHS privremeno. Zato se on distancira od monarhije i centralističkog uređenja koje beogradska vlada u Hrvatskoj postupno uvodi od 1. prosinca 1918. Nadao se da će se Hrvati i Hrvatska na temelju prava na samoodređenje izboriti za samostalnost u okviru federativne jugoslavenske države. Radić tada propagira stvaranje Republike. Na skupu 3. veljače 1919. on je rekao: "Mi smo četiri petine hrvatskog naroda i kao takvi zahtijevamo hrvatsku republiku i hrvatsku konstituantu... Mi pred cijelim svijetom i njenom kulturom kojoj smo uvijek bili branitelji, tražimo hrvatsku konstituantu, hoćemo federativnu republiku Srba, Hrvata i Slovenaca."24 Ivan Očak u članku Kriška republika tvrdi da su ideje republikanizma i narodne vlasti prodrle duboko u svijest narodnih masa neposredno prije seljačkih nemira i buna u Hrvatskoj. Prihvaćale su ih radne mase još više zbog teškog socijalno ekonomskog stanja koje se 1920., pa i kasnije, samo pogoršavalo25. Radićeva stranka je u Hrvatskoj bila glavni oponent centralističkom beogradskom režimu. Zato je ta stranka stalno bila pod paskom policije i žandara, koji zabranjuju njene skupove, uhićuju i sude njenim vođama. Sam Stjepan Radić je gotovo cijelu 1919. te dio 1920. bio u zatovoru. U Moslavini kao i u ostalim djelovima Hrvatske uvodi se strogi teror. I za manje prekršaje se kažnjavalo zatvorom i batinama. Po kratkom postupku kažnjavani su oni kojim bi riječju vrijeđali kralja ili regenta kao i organe kotarske, općinske i ostale vlasti. Građane su policija i žandari lišavali slobode ako su se izjašnjavali za republiku. Česta kazna za takve prerkršaje bilo je batinanje prkršitelja zakona. Egzekutori su bili žandari. Batinanje prijestupnika u Hrvatsku je uvela srpska vojska koju je Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba pozvalo u Hrvatsku da guši bune i nemire krajem 1918. Batinanje je kao vid kazne u vojsci Kraljevstva SHS ukinuto početkom 1919., ali je kod mnogih vojnih časnika ostalo i do 1920. pa i kasnije. U ožujku 1919. val nemira i buna po drugi put zahvaća Hrvatsku (kotari: Ludberg, Novi Marof, Varaždinske Toplice, Voćin, Slatinski Drenovac, Čakovec, Osijek, Vukovar, Šid, Slunj.) U Garešnici se novi val nemira javlja u lipnju i srpnju 1919. Osim Garešnice do nemira je došlo u Grubišnom Polju, okolici Daruvara, Slavonskoj Požegi i Našicama26. Za ove bune B. Janjatović tvrdi da su im uzroci nerješeno agrarno pitanje i učestalo pozivanje seljaka na vojnu vježbu, čak i onih koji su više 24 Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, knjiga 1., Zagreb 1961., str. 290. 25 Ivan Očak, n. d., str. 54. 26 Bosiljka Janjatović, Represija spram hrvatskih seljaka 1920. - 1921., ČSP, br. 25(1) 1993., str. 33.
59