Issuu on Google+

ZBORNIK MOSLAVINE XIII

ISBN

2012.

ZBORNIK

2012.

M O S L AV I N E

XIII

Muzej Moslavine Kutina

ZBORNIK MOSLAVINE XIII.

Kutina, 2012. 1

Jasmina Uroda Kutlić Muzej Moslavine Kutina

Povelja kralja Ladislava U srednjem vijeku poveljom su se uglavnom dodjeljivala prava ili ovlasti. Taj dokument pisao se najčešće na pergamentu te obično na latinskom jeziku. Upravo navedenom opisu odgovara i povelja hrvatsko-ugarskog kralja Ladislava iz 1273. godine. Ova je isprava od iznimne važnosti za grad Kutinu jer se upravo u njoj Kutina po prvi puta spominje kao posjed. Ključne riječi: povelja, Kutina, kralj Ladislav, Garić, Gračenica

Toponimi s područja današnje Moslavine javljaju se u dokumentima uglavnom od 13. stoljeća. Jedan od čestih toponima bila je Kutina. Javlja se na upravnom području Gračenice u 13. i 14. stoljeću. Tada je taj toponim označavao potok, posjed i naselje, a bila je zapisivana kao Kotynna, Kotinna, Katynna, Katinna, Kathynna, Kuthynna....1 Prvi spomen ovoga toponima datira u 1256. godinu, u dobro poznatoj povelji kralja Bele IV. Nažalost, ova je povelja nestala tijekom Drugog svjetskog rata, no njezin je prijepis moguće pronaći u Diplomatičkom zborniku2. U njoj se toponim Kuti1 Silvija Pisk - Od Potoka do naselja-toponim Kutina kroz srednji vijek, Zbornik Moslavine IX-X, Kutina, 2007, str. 13 2 Codex diplomaticus V, str. 37

2

na odnosio na potok, no svega 17. godina kasnije Kutina se po prvi puta spominje kao posjed. U ispravi kralja Ladislava 1273. potvrđeni su županu Ruhu posjedi na području Garića i Gračenice. Među ostalim, zapisano je i imanje župana Ruha pod nazivom Katynna. Ova isprava sačuvana je do današnjih dana i nalazi se u Državnom arhivu u Beču, točnije u privatnom arhivu obitelji Erdödy. Nakon višemjesečnih istraživanja i potrage, isprava je locirana, te uz pismeno dopuštenje obitelji Erdödy, Muzej Moslavine danas čuva skeniranu kopiju isprave u stalnom Kulturno-povijesnom postavu. U nastavku slijedi prijevod povelje s latinskog jezika profesorice Vide Pust Škrgulja prema zapisu u Codexu diplomaticusu VI.: Godina 1273., dan 29. svibnja Ladislav kralj ugarski i hrvatski potvrdjuje županu Ruhu posjede u Gariću i Gračenici Ladislav, po milosti božjoj kralj Hungarije (Ugarske), Dalmacije, Kroacije (Hrvatske), Rame, Srbije, Galicije, Lodomerije, Kumanije i Bulgarije u Spasitelju sviju pozdravlja sve one koji će sada i u budućnosti pregledavati ovu stranicu. Ovime želimo dati svima na znanje da je župan (comes) Ruh, koga su zbog ukazane vjernosti i preporuke vrijedne poslušnosti njegove držali ugodnim i prihvaćenim najprije gospodar Bela, naš djed, a potom naš otac, preslavni kraljevi Hungarije (Ugarske), a poslije smrti istoga oca našega, kad smo se po volji Gospodina uzvisili do kraljevske krune i prijestolja kraljevstva, vjerno nam je služio kao veliki saveznik te snosio iznimno visoke troškove, nastojeći udovoljiti našim željama, te bijaše vjeran i višestruko hvale vrijedan i omiljen. I kad smo, za vrijeme teškoga rata koji se vodio između nas i češkoga kralja, očitog neprijatelja ponajprije oca našega a potom nas i kraljevstva ugarskoga, protiv istoga kralja digli cjelokupnu vojsku, isti se župan Ruh, premda tada još ne bijaše odlikovan nikakvom dodjelom počasti, pridružio našoj vojsci, vodeći sa sobom četu snažnih i u ratovanju prokušanih vojnika. I tako smo, premda dobom mlađi, ali sa srcem zrelog čovjeka, usred drugih briga koje su nas zapale iz obveze našeg vladanja, počeli promišljati u tajnosti svoga uma kako je isti župan Ruh dragovoljno i srdačno služio ranije spomenutim kraljevima i kako je žarkom željom nastojao i nama udovoljiti….ne strahujući zbog opasnosti i ratnih zbivanja. I premda bi zbog toliko i tolikih svojih služenja mogao s pravom steći zaslužene nagrade i plaće, našem srcu u svako…. zbog njegovih smo tolikih preporuke vrijednih djela proglasili, da njegovi posjedi koji se nalaze u Gariću i u Gračenici, bilo da su kupljeni od podložnika (iobagiones) utvrđenoga grada ili od predijalaca3 ili da ih posjeduje na … način…., bilo da su njegovi od sada ili već od ranije, da te iste njegove posjede, čisto i jednostavno, bez obveze ispunjenja preduvjeta, drži u svome vlasništvu kako on sam tako i njegovi nasljednici, i to na način kako svoja imanja posjeduju i kako su ih posjedovali pravi, prvi i prirodni plemići Slavonije. Posjed odnosno imanje istoga župana Ruha koje se nalazi u županiji gračeničkoj 3 posjednici po feudalnom pravu, uz obvezu služenja vojske.

3

(odnosno: na području Gračenice), koje je pridobio kupnjom od Decina (Dezynus), Gumcina (Gumzyna) i Dionizija (Dionisius), sinova (obitelji?) Wecheren i podložnika utvrđenoga grada, zove se Katynna. Drugo njegovo imanje, koje je kupio u županiji Garić od Martina, sina (obitelji?) Brezhaal, podložnika već spomenutog utvrđenog grada, zove se Deuche. Potom treće imanje već spomenutog župana Ruha koje ima u istoj županiji Garić, čiji je jedan dio pridobio kupnjom od sinova Dyene, a drugi je dio, koji se zove Položnica (Polosnicha) stekao od istoga prejasnoga kralja Bele, predragoga našeg djeda slavnoga spomena, kao nagradu za svoju službu. Kako bi dakle isti župan Ruh i njegovi nasljednici mogli trajno imati i posjedovati ranije navedene posjede, unaprijed izuzete od svake obveze i u pogledu slobode (sloboštine) drugih plemića kraljevstva, i kako se nikad više ne bi mogli opteretiti nekim oblicima podložnosti ranije navedenih utvrđenih gradova na ime spomenutih posjeda, dodjeljujemo mu ovu povelju, osnaženu zaštitom dvostrukoga našeg pečata. Dano rukom magistra Benedikta iz Arada (Benedictus Orodiensis), prepošta crkve i dvorskog našeg vicekancelara, štovanog i nama odanog. Godine Gospodnje 1273., dana četvrtoga do Kalenda lipanjskih (29. svibnja), prve godine naše vladavine. (U nazočnosti) velečasnog gospodina Nikole, izabranog upravitelja (magistra) svete crkve estregonske te trajnog župana istoga mjesta, kancelara našega dvora, velečasnih očeva nadbiskupa kaločkog Stjepana i splitskog Ivana, ….. (biskupa) zagrebačkog Timoteja….biskupa koji sretno upravljaju crkvama božjim, ……. i drugim brojnim upraviteljima naših pokrajina i nositeljima počasti. (op.prev.: nedostaje detaljni popis svih svjedoka navedenih na kraju povelje) Iako nam povelja svjedoči i potvrđuje brojne povijesne činjenice, Kutini je bitna upravo zbog svjedočanstva o postojanju posjeda istoga naziva u dalekom 13. stoljeću.

Katynna nominatur (posjed Kutina)

4

Sadržaj Jasmina Uroda Kutlić Povelja kralja Ladislava ....................................................................................

2

Slavica Moslavac, Jasmina Uroda Kutlić, Ana Bobovec, Mladen Mitar Pola stoljeća Muzeja Moslavine u Kutini .........................................................

7

Ana Bobovec Kutina na temelju arheoloških ostataka iz novijeg doba ...................................

18

Danko Dujmović Tragovi prošlosti u kutinskom krajoliku ...........................................................

24

Dr. sc. Silvija Pisk Toponim Gračenica u srednjem vijeku ............................................................

29

Vjekoslav Štrk Zagrebački biskup Sjepan II. ............................................................................

41

Dr. Franko Mirošević Buna i nemiri u Moslavini u rujnu 1920. godine .............................................

54

Zlatko Karač Bilješke o kutinskoj sinagogi ...........................................................................

84

Jasmina Uroda Kutlić Bujavica - prvo oslobođeno mjesto u Domovinskom ratu ................................

94

Ugel Alvaro Oporuka Ivana, grofa od Prata .......................................................................... 103 Ivan Nađ Đuro Stjepan Deželić, zmaj Klokočki II (1838.-1907.) i Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" .................................................................. 118 Slavica Moslavac Ajd' u kolo ....................................................................................................... 135 Maja Cepetić i Ana Laća Industrijska baština Ivanića

............................................................................. 153

Đuro Vidmarović Iz ostavštine Stipe Radinovića ......................................................................... 160 5

Dalibor Sumpor NATURA 2000 u Sisačko- moslavačkoj županiji ............................................ 179 Martina Đodo i Tea Furda, mentorica Manuela Kujundžić Rimski kompleks Ciglenice u Osekovu .......................................................... 187 Maja Brozović i Barbara Barišić, mentorica Mira Felešinski Garić grad ......................................................................................................... 196 Tanja Lovrić Ivanković Razvojem umjetničkih vještina do svijeta rada Miljenko Brezak Povratak u književnost Božice Brkan

............................................... 204

............................................................. 209

Božica Brkan Božičnice ......................................................................................................... 211 Mladen Mitar Novac i likovnost ............................................................................................. 216 Ivan Nađ Sramni atentat u narodnoj skupštini u Beogradu

............................................ 219

Spomenka Jurić Križni put Sisačke crkve u Domovinskom ratu

.............................................. 224

Damir Markuš Neispričana priča

............................................................................................ 243

Dragutin Pasarić R.I.P. Rip .......................................................................................................... 269 Dunja Pelin Kutina; uvijek moja... i nekada i sada .............................................................. 272 Helena Lujanović Dnevnik jedne Kutinice .................................................................................... 274 Anja Sokol Čudesna šetnja

6

................................................................................................. 275

Slavica Moslavac, Jasmina Uroda Kutlić, Ana Bobovec, Mladen Mitar Muzej Moslavine Kutina

Pola stoljeća Muzeja Moslavine u Kutini Muzej Moslavine Kutina kompleksna je muzejska ustanova koja se bavi prikupljanjem, obradom, prezentacijom i publiciranjem kulturno-povijesnog blaga s područja Moslavine, dijela Hrvatske Posavine i zapadne Slavonije. Moslavina zauzima dio središnje Hrvatske na području Lonjsko-čazmanske zavale. Okružena je rijekama: na sjeveru i sjeverozapadu Česmom, na istoku i sjeveroistoku Ilovom, te na jugu Lonjom i Trebežom. U sastav Sisačko-moslavačke županije ulazi i dio zapadne Slavonije sa središtem u Lipovljanima koji su poznati kao mjesto s najvećim brojem zastupljenih nacionalnih manjina u odnosu na broj stanovnika, njih čak trinaest na tek četiri tisuće i sto jednog stanovnika prema posljednjem popisu. Ključne riječi: Muzej Moslavine, Arheološki odjel, Enografski odjel, Kulturnopovijesni odjel, Galerijski odjel

Muzej se smjestio u središtu Kutine, u bivšem ladanjskom dvorcu grofova Erdödy sagrađenom sredinom 18. stoljeća. Barokna je to pravokutna kurija, s malim trijemom iznad ulaza na istočnom pročelju. Izvorni, barokni izgled zgrade izmijenjen je prilikom historicističke obnove 1895. godine, zabilježene na zabatu, kada je kurija dobila izgled koji je neznatno izmijenjen do Kurija grofova Erdödy, danas Muzej Moslavine Kutina danas. Kao zavičajni muzej osnovan je 15.3.1960. godine s arhivom i povijesnom zbirkom, da bi u kasnijem periodu proširio svoju djelatnost na arheologiju i etnologiju 1963. g., a 1972. g. otvara se galerijski odjel. Danas Muzej ima preko 6000 predmeta. Dio djelatnosti Muzeja koji se odnosi na stručnu obradu, prezentaciju i pripremu za publiciranje prikupljene građe odvija se u dva objekta: zgradi Muzeja (bivša kurija grofova Erdödy) i u zgradi Galerije stare banke. U Muzeju Moslavine postavljeni su stalni postavi: etnografski, arheološki i kulturno-povijesni, a u Galeriji: na katu, stalni je galerijski postav slika i skulptura, dok se u prizemlju prezentiraju povremeni tematski sadržaji: izložbe, promocije i predavanja. 7

Stručna se djelatnost Muzeja i danas odvija u četiri odjela: Arheološki, Etnografski, Galerijski i Kulturno-povijesni. Najstarija svjedočanstva o životu na području današnje Moslavine sežu u pretpovijest. O tome svjedoče fosilni ostaci velikih sisavaca - praslonova i nosoroga nađenih u rudniku bentonitne gline u Gornjoj Jelenskoj. Njihova se starost procjenjuje na oko 18 milijuna godina. Da se kontinuitet života u tim pradavnim razdobljima nastavio, potvrđuju i naslage fosilnih ostataka puževa-paludina, starih oko 15 milijuna godina. Od tada pa do neolitika (kamenog doba) čovječanstvo je prošlo golemo vremensko razdoblje i veliki napredak čije su najizrazitije manifestacije bile: stalna naselja, visoka razina materijalne kulture, duhovno izražavanje, a možda i zajednički jezik unutar pojedinih etničkih skupina. Iz pretpovijesnih razdoblja u kojima još ne postoji pismo postoje značajni arheološki ostaci - predmeti materijalne kulture koji se čuvaju i prezentiraju u Muzeju Moslavine u Kutini. Najbrojniji i najatraktivniji primjerci su primjerci keramičkog posuđa iz razdoblja kasne vučedolske kulture (3. tisućljeće pr. Kr.) s arheološkog lokaliteta Gradina Marić u Mikleuškoj, oko 20 kilometara sjeverozapadno od Kutine, na južnim obroncima Moslavačke gore. U rimsko doba područje današnje Moslavine bilo je dio provincije Panonije. Već krajem 1. stoljeća n.e., odmah nakon pacificiranja ilirskih (panonskih) plemena, građene su ceste uz koje su nastali vojni logori, ruralna i urbana naselja, latifundije (poljoprivredna imanja, veleposjedi) sa središnjim zgradama - villama rusticama. Na potezu od Kutine do Osekova, na udaljenosti od samo 15-ak kilometra pronađeno je 8 mjesta s ostacima iz rimskog razdoblja. Neka od tih mjesta danas su arheološka nalazišta s perspektivom da se pretvore u manje arheološke parkove. Još 1873. godine, naš poznati povjesničar i ilirac Ivan Kukuljević Sakcinski, na temelju zemljovida nastalih po antičkim izvorima, slijedeći trasu rimske ceste, koja je svoje izvorište imala u Sisciji, nailazi na urbano naselje Varianis, te kaže da bi njegove ostatke mogli tražiti u Kutini-Kutinska lipa. Kulturno-povijesni odjel Kulturno-povijesni odjel najstariji je odjel koji djeluje i postoji od 1960. godine, dakle od osnutka Muzeja Moslavine, tadašnjeg Muzeja i arhiva narodne revolucije Moslavine. Prvi kustos bila je Marija Bardić. Veći dio fundusa prikupljen je ubrzo po utemeljenju Muzeja, a Odjel je preuzeo dokumente Komisije za historiju radničkog pokreta. Na temelju rada navedene komisije osnovan je Muzej i arhiv narodne revolucije Moslavine. Sam nastanak muzeja i prve godine rada nerazdvojno su vezani uz Povijesni odjel, tj. odjel NOB-a. Fundus su činili arhivski odjel i zbirka predmeta. Nakon političkih promjena 90-ih godina upravo je zbirka o starijoj povijesti Moslavine postala većim dijelom stalnog postava. U toj zbirci nalaze se najstariji i najPisaća mašina, poč. 20. st. vrijedniji predmeti Kulturno-povijesnog odjela; obrtnič8

ka povelja iz 1843., te obrtnička škrinja, mač paloš i paradna sablja iz razdoblja Kraljevine SHS, dva misala iz 1768. i 1894 godine. Veliki dio zauzimaju secesijski predmeti: namještaj, komoda, stol i stolice kao i secesijsko posuđe (vaza, posudica, žličice, metalna zdjela, čašice) i pribor za jelo te dva prekrasna primjerka stropnih svjetiljki. Značajan je i broj predmeta vezanih uz školstvo, npr. školske pločice, tintarnice, knipse s perom, imenici, udžbenici. U fundusu se nalazi i nekoliko predmeta vezanih uz nekadašnju kutinsku sinagogu pa se tako u današnjem stalnom postavu nalazi jedna Tora i rimonim. Znatan dio fundusa, kao i stalnog postava Kulturno-povijesnog odjela, zauzimaju predmeti i dokumenti iz Domovinskog rata: fototeka, vide- Naslovnica prvog Zbornika Moslaoteka, razni dokumenti, novine i glasila, hemerotevine iz 1968.g. ka (novinski članci i članci s internetskih stranica), knjige i monografije, stručni časopisi i zbornici te oružje i vojna oprema. Svakako treba napomenuti i vrlo vrijednu zbirku revolvera iz 19. stoljeća. Najstariji i jedini takav primjerak u ovoj zbirci primjerak je iz prve polovine 19. st., revolver na bubanj sistem - "lefucheux", dok su ostali na stražnje punjenje s centralnim paljenjem. Njima je pridružena i zbirka raznovrsnih strojnica i pušaka. Zasigurno je najzanimljiviji primjerak strojnica Maschinengewehr 34 koja je sudjelovala u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu!

Detalj stalnog postava Kulturno-povijesnog odjela

9

Arheološki odjel Tri godine po osnutku Muzeja Moslavine u Kutini, započeo je s radom Arheološki odjel (1963.g.) Najprije su izvršena rekognosciranja terena, a potom se pristupilo arheološkim istraživanjima u svrhu prikupljanja pokretnog arheološkog materijala i formiranja arheološke zbirke. Do tada su postojala samo nepotpuna saznanja o nekim mjestima na kojima se odvijao život u bližoj ili daljoj prošlosti. Ivan Kukuljević Sakcinski 1873.g. u svom djelu PaDječje igračke, Mikleuška nonija Rimska spominje dva arheološka nalazišta: Ciglenice u Osekovu i Kutinsku lipu, u kontekstu rimske putne mreže, a 1892. godine izvršeno je prvo arheološko istraživanje Kutinske lipe - tada je Kutina imala povjerenika Arheološkog (tada Narodnog) muzeja u Zagrebu. O ostacima srednjovjekovnog graditeljstva u Moslavini pisao je i naš poznati povjesničar i utemeljitelj konzervatorske službe u Hrvatskoj, Novljanin Gjuro Szabo - u djelu: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji gdje piše o Garić gradu, Moslavina gradu, Kraljevoj Velikoj, Kutini, Plovdin gradu… I arheolozi zagrebačkog Arheološkog muzeja povremeno su obilazili naš teren i otkrili više nalazišta (Ivica Degmedžić, Branka Vikić i Aleksandra Faber). Neposredno prije osnivanja Muzeja u Kutini, 50-tih godina 20. st. početna arheološka istraživanja u Kutini (na Aušovu i Plovdin gradu) izvršio je Ante Glavičić (kasnije direktor Muzeja u Senju). U projekt revitalizacije Garić grada (1968.-1971.), koji je obuhvatio arheološka istraživanja, konzervatorske i restauratorske radove, pored Muzeja Moslavine (Dragica Iveković), bili su uključeni i: Povijesni muzej Hrvatske (Milan Kruhek) i Restauratorski zavod Hrvatske (Ivo Maroević). Godine 1976. rekognosciranjem je otkriven pretpovijesni lokalitet na položaju Osušak u Kaniškoj Ivi. Arheološkim istraživanjem pod vodstvom prof. dr. Stojana Dimitrijevića 1978.g. utvrđeno je da se radi o naselju korenovske kulture na starčevačkom stratumu. Regulacijom Ilove 1979.g. presječeno je naselje korenovske kulture na položaju Berek u Tomašici. Naknadnu obradu nalazišta i materijala izvršio je prof. dr. Aleksandar Durman (83 zemuničke jame i bogata linearno-trakasta keramika). Nekoliko značajnih arheoloških nalazišta na području Moslavine otkrivenio je i tijekom zaštitnih arheoloških istraživanja na trasi plinovoda Kutina - Virovitica, koje je vodio Nenad Hölbl (AMZ). Na istraživanju Gradine Marić u Mikleuškoj 1990. g. bili su angažirani članoDragica Iveković, arheologinja MMK vi arheološke sekcije Muzejskog društva sje10

verozapadne Hrvatske (arheolozi iz Bjelovara, Sesveta i Čazme), a voditeljica istraživanja bila je Marina Šimek iz Varaždina. U novije vrijeme o zaštiti arheološke baštine brine i konzervatorska služba Ministarstva kulture (Amelio Vekić, Zoran Wiewgh, Ivana Miletić Čakširan. Nekoliko lokaliteta upisano je u Registar kulturnih dobara RH (Ciglenice, Kutinska lipa, Gradina Marić…) Prvi stalni arheološki postav u Muzeju Moslavine otvoren je 1970.g., a od tada do danas nekoliko je puta promijenjen, uglavnom zbog prilagodbi izložbenom prostoru. I arheološka topografija Moslavine također je upotpunjena, tako da danas imamo 60-ak poznatih arheoloških nalazišta (što još uvijek nije konačna brojka). Arheološke zbirke MMK broje više od 5 tisuća artefakata (od čega veći dio pripada fondu studijskog materiStalni arheološki postav jala). Najznačajniji primjerci izloženi su u stalnom arheološkom postavu s oko 400 izložaka. Etnografski odjel Prvi znanstveni i istraživački radovi na etnografskoj zbirci Muzeja Moslavine započeli su 1962. godine, a 1963. postavljena je i prva stalna postava u potkrovlju južnog krila muzeja pod stručnim vodstvom etnologinje gđe. Nade Getvaj iz Etnografskog muzeja iz Zagreba. Tijekom proteklih desetljeća, etnografski je odjel često mijenjao stručne djelatnike, etnologe i stručnu građu, dok je Moslavina kao područje istraživanja ostalo isto, čak se djelomično i proširilo na susjedne krajeve: Hrvatsku Posavinu novljanski kraj i zapadnu Slavoniju, te Bilogoru. Stalna etnografska izložba, danas je Istraživanje Moslavine, 1981. 11

Prvi etnografski postav iz 1963.g. MMK

izložena u prizemlju južnog dijela Muzeja, smještena u nekoliko prostorija, razdijeljena na više tematskih cjelina: arhitektura i okućnice, uzgoj i prerada žitarica, Lonjsko polje i moslavačko vinogorje, unutarnje uređenje, narodne nošnje, oglavlja i nakit, duhovna kultura (Božić, Uskrs, Ivanje, Jurjevo). Izložba sadrži preko 300-tinjak originalnih predmeta od tekstila, drveta, gline, metala i slame nastalih tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, zatim brojne izvorne fotografije ili njihove rekonstrukcije, makete i karte cijelog moslavačkog područja. Etnografske zbirke Muzeja Moslavine broji oko 3000 predmeta. Najveći broj, oko 1000 pripada predmetima od lanenog i konopljinog platna, vune i sukna sakupljenih (njih 345) prilikom osnivanja Etnografske zbirke 1963. godine, dok su ostali predmeti tijekom kasnijeg perioda sakupljeni bilo otkupom ili darivanjem.

Novi etnografski postav MMK

Galerijski odjel Muzej Moslavine do 1972. godine prikupio je respektabilan broj vrijednih umjetničkih djela, (oko 116 inventarnih brojeva), te se tako pokazala potreba za formiranjem galerijskog odjela. Godine 1983. administrativna zgrada Stare banke iz razdoblja historicizma, dodijeljena je od Skupštine općine Kutine na trajno korištenje Muzeju Moslavine, za Galeriju. Danas zbirka broji 738 radova u tehnikama: ulja na platnu, akvarela, grafika, crteža, pastela, skulptura itd. Zbirku su značajno obogatili svojim donacijama, Ivan Milat, obitelji Sever, Donassy i Šutej. Djela su po svome izričaju i tematskom pristupu 12

Miroslav Šutej, R-žuti, slika objekt

heterogena. Zbirka predstavlja presjek moderne hrvatske umjetnosti 20. stoljeća sa značajnim enciklopedijskim imenima (J. Bužan, M. Tartaglia, M. Šutej, I. Milat, I. Vojvodić, A. Motika...).

Ivan Milat, kustos galerijskog odjela

Tečaj crtanja, voditelj Alem Biočić

Djelatnici Muzeja Djelatnici Muzeja Moslavine sudjelovali su na brojnim istraživanjima, a ostvarila se suradnja s brojnim muzejima, arhivima, institutima, galerijama i Centrima za kulturu u zemlji i inozemstvu (Italija, Mađarska, Češka i Srbija). Surađivali su i s mještanima mnogobrojnih naselja na širem području Moslavine, Hrvatske Posavine, novljanskog kraja i Banovine. Terenski rad, prikupljanje građe i podataka od sve rjeđih sudionika vremena, kazivača, posao je kome djelatnici Muzeja posvećuju mnogo pažnje. Zahvaljujući takvom predanom dugogodišnjem radu i prikupljanju muzejske građe i podataka sačuvan je veliki dio narodne ostavštine iz vremena 19., do sredine dvadesetog stoljeća. Etnografski odjel Muzeja uspostavio je suradnju s mnogim muzejima unutar zemlje, te ostvario i međunarodne veze. Muzealci ulažu napore u arhiviranje prikupljene muzejske građe ne samo u muzejskim eksponatima i dokumentima, već kroz multimedijski prikaz. Video i audio zapisi događanja vezanih uz arheološki, kulturno povijesni i etnografski odjel. Na taj način rad muzeja približen je širem krugu korisnika i prilagođen današnjem vremenu. Kutinski i europski predstavnici u posjetu Muzeju, 19.6.2007. 13

Tijekom pedesetogodišnjeg razdoblja tiskane su brojne knjige, katalozi, mape, zbornici i priručnici, a promocija se radila i putem plakata, razglednica i suvenira. Održavane su likovne, etnografske, arheološke i povijesne izložbe kako djelatnika Muzeja, tako i suradnjom i razmjenom s drugim ustanovama. Održali smo i niz povijesnih, arheoloških, likovnih i etnografskih radionica. DJELATNICI MUZEJA MOSLAVINE KUTINA OD 1960. DO 2012. GODINE DIREKTORI 1. Slavko Degoricija 2. Marija Bardić v.d. 3. Milan Ilić 4. Mirjana Mesić v.d. 5. Damjan Lapaine 6. Ivan Milat v.d. 7. Rastko Pražić 8. Slavica Moslavac 9. Ana Bobovec v.d. 10. Mladen Mitar 11. Slavica Moslavac

Slavko Degoricija

Milan Ilić

01.01.1963. - 31.12.1970. 14.01.1971. - 01.03.1971. 01.03.1971. - 01.07.1973. 26.09.1973. - 03.02.1975. 03.02.1975. - 01.02.1979. 01.02.1979. - 20.03.1979. 20.03.1979. - 15.02.1991. 15.02.1991. - 14.02.1995. 15.02.1995. - 31.12.1996. 01.01.1997. - 31.12.2000. 01.01.2001. -

Damjan Lapaine

Rastko Pražić

Slavica Moslavac

Mladen Mitar

KUSTOSI 1. Marija Bardić 2. Božidar Gerić 3. Ana Bobovec 4. Srećko Karapetrić 5. Slavica Moslavac 6. Dragica Iveković 7. Višnja Plemić 8. Ana Bobovec 9. Božica Somek-Machala 10. Nada Pisac 14

- povijesničarka - povijesničar - povjesničarka - povijesničar - povijesničarka - arheologinja - arheologinja - arheologinja - etnologinja - etnologinja

20.10.1960. - 30.06.1972. 01.08.1772. - 30.04.1979. 01.10.1979. - 30.04.1990. 26.06.1990. - 02.06.1991. 15.02.1995. - 05.10.2000. 01.06.1963. - 21.09.1970. 15.04.1972. - 14.12.1973. 01.05.1990. 10.07.1968. - 31.01.1971. 15.05.1971. - 30.09.1973.

11. Sloboda Škunca 12. Slavica Moslavac

- etnologinja - etnologinja

13. Nada Pisac - Kondres 14. Ivan Milat 15. Tihomir Krsmanović 16. Mladen Mitar 17. Jasmina Uroda Kutlić

10.09.1975. - 31.05.1978. 15.12.1980. - 14.02.1995. 05.10.2000. - etnologinja 13.09.1993. - 31.10.1999. - akademski slikar 01.03.1976. - 30.06.1984. - akademski kipar 15.11.1985. - 04.09.1991. - povijest i povijest umjetnosti 01.01.2001. - povijesničarka 01.12.2008. -

Djelatnici Muzeja Moslavine Kutina

STRUČNI RADNICI 1. Ankica Leš 2. Miroslav Hržina 3. Nikola Šurbek 4. Dubravko Vidiček

- pomoćni arhivist - fotograf - preparator i čuvar - preparator

01.03.1961. - 30.04.1962. 02.03.1970. - 17.09.1973. 01.01.1962. - 31.05.1962. 01.01.2005. -

Djelatnici Muzeja Moslavine Kutina

15

RADNICI U TAJNIŠTVU I KNJIGOVODSTVU 1. Katica Keser 2. Mirjana Mesić 3. Ankica Livić 4. Zdenka Moguš

- tajnik - tajnik i blagajnik - knjigovođa i računovođa - knjigovođa i računovođa - tajnik i blagajnik - knjigovođa i računovođa - knjigovođa i računovođa

5. Marko Camaj 6. Branko Jakšić

01.10.1960. - 31.03.1962. 07.04.1962. - 30.05.1990. 04.09.1982. - 31.12.2005. 01.02.1984. - 31.01.1985. 01.09.1990. 10.06.1986. - 14.12.1986. 30.03.1987. - 22.10.1987.

RADNICI NA ČIŠĆENJU I ODRŽAVANJU 1. Marija Vajnaht 2. Marija Bastalec 3. Marija Filipović 4. Dubravko Vidiček 5. Franjo Plašć 6. Miljeko Dakić

- čistačica - čistačica - čistačica - domar - pomoćni radnik - pomoćni radnik

08.04.1962. - 15.11.1975. 05.04.1971. - 30.10.1987. 09.11.1987. 03.08.1992. - 31.12.2004. 13.07.2009. - 31.12.2009. 15.04.2010.- 15.10.2010.

Dio izdavačke djelatnosti Muzeja Moslavine Kutina

16

Abstract The Moslavina Museum in Kutina is a complex museum institution that deals with the collection, cataloguing, presentation and publication of the cultural and historical heritage in the broader region of Moslavina and western Slavonia. It was founded as the Museum of the Revolution and as an archive in 1960. The first head of the Museum was Slavko Degoricija. The professional activities of the Museum are carried out in four departments: the History Department, the Archaeological Department, the Ethnographic Department and the Gallery of Paintings and Sculptures. The Museum also has a library that is closed to the public. The part of the Museum activities that includes the professional cataloguing, presentation and preparations for the publication of collected material is carried out in Kutina, in two buildings: in the Museum building (the Erdödy manor house from the 18th century) and the Gallery building (the “old bank” from the end of the 19th and the beginning of the 20th century). The original Baroque appearance of the Museum building was changed during the Historicist restoration in 1895, a restoration that is recorded on the gable. In front of the eastern (entrance) facade of the manor house there was a small Romantic-Historicist park covering an area of 3900 sq. metres. The ground-plan pattern for the park was a circle with flowers placed on the axis of the entrance to the house. The Museum holdings include more than 6000 items, fragments, archival documents and books. Over the past several years the building was treated for damp, so that the oldest and most beautiful example of secular architecture in the Moslavina region will continue to exist not only in a material sense, but also as a cultural institution for promoting permanent spiritual values of the past into the future.

Zaposlenici i radnici na privremenom radu u muzeju

17

Ana Bobovec Muzej Moslavine Kutina

Kutina na temelju arheoloških ostataka iz novijeg doba (s posebnim osvrtom na rezultate arheoloških nadzora)

U proteklom desetljeću posvećeno je nešto više pažnje zaštiti arheološke baštine1, pogotovo nakon što je počeo djelovati Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Sisku. Prilikom realizacije svakog građevinskog zahvata, na prostorima koji su od ranije poznati kao moguće zone arheoloških ostataka, obavezni su arheološki nadzori. Na taj način je kontrolirana izgradnja raskrižja kod Dvije lipe, parkirališta između stare tržnice, Osnovne škole Vladimira Vidrića i Pučkog učilišta, poslovne zgrade Hrvatskih voda i dvije stambeno - poslovne zgrade na prostoru novog gradskog trga (iza Galerije), sanacije temelja crkve Gospe Snježne i ugradnje kanalizacijskog sustava u ulici Kutinska lipa. Ključne riječi: Kutina, arheološki nadzori, Kutinska lipa, kasni srednji vijek, novi vijek

Područje Kutine je, s obzirom na zemljopisne karakteristike, bilo povoljno za naseljavanje još od prapovijesnih vremena, iako za ta razdoblja ne raspolažemo s dovoljno relevantnih podataka. Na području same Kutine imamo lokalitet Čret (ili Čretes) na kome je nađena keramika koja pripada bakrenodobnoj, lasinjskoj kulturi2. Ovaj se lokalitet uklapa u prapovijesnu topografiju okolnog prostora i šireg područja Moslavine, gdje su na više mjesta otkriveni tragovi naseljavanja u kasnom neolitiku i eneolitiku (Voloder, Mikleuška, Osekovo, Šartovac, Kapelica…). Tragovi rimske dominacije (provincije Panonije) na području današnje Moslavine nepobitni su - rijetko sačuvani ostaci rimske provincijalne arhitekture na prostorima kontinentalne Hrvatske općenito - u Okešincu, Hercegovcu, Osekovu, kao i samoj Kutini3. A zatim, ne postoje gotovo nikakvi konkretni dokazi, ni pisani, ni materijalni, o životu na ovim prostorima, sve do razdoblja kasnog srednjega vijeka - 14. ili 15. stoljeća. Kutina se, doduše spominje već 1256.g., ali samo kao toponim - i nije posve jasno je li postojalo naselje i gdje se ono nalazilo, a pogotovo kako je izgledalo. Sama Kutina, kao i okolno područje, dobilo je na važnosti tijekom razdoblja nepo1 U članku 2. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, arheološka nalazišta i arheološke zone određene su kulturnim dobrima od interesa za Republiku Hrvatsku i uživaju njezinu osobitu zaštitu. U tom smislu arheološka nalazišta svjedoče o čovjekovoj prisutnosti u prostoru i daju mu antropološku, povijesnu i umjetničku vrijednost. 2 Lasinjska kultura (oko 3700. - 3200. g. pr. Kr.), prva bakrenodobna kultura na prosturu kontinentalne Hrvatske - na području Moslavine. Pripadaju joj i lokaliteti: u Velikoj Mlinskoj (okućnica Vujković) i Voloderu (Voloderski bregi). Može se prepoznati prema karakterističnom načinu ukrašavanja keramičkih posuda urezivanjem i bodenjem. 3 Ostaci iz rimskog razdoblja (2. - 5. st. n.e.) nađeni su na nekoliko lokaliteta širom Moslavine, pretpostavlja se uz putne pravce vezane uz osvajanja i romanizaciju prostora koja su nastanjavala ilirska (panonska) plemena. Probna arheološka istraživanja vršena su na lokalitetima u Okešincu (Sipćine) 1964.g. i Hercegovcu (Veliki i mali Sip i Krčevine) 1966.g., a sustavna u Osekovu (Ciglenice)1998. - 2006.g. i u Kutini (Kutinska lipa), 2004. - 2010.g.

18

sredne osmanlijske opasnosti, o čemu svjedoče arheološki ostaci dvaju obrambenih objekata čiji se nastanak na temelju probnih arheoloških istraživanja stavlja u 15. ili čak 16. stoljeće -Turski stol i “Aušovo” (ili kaštel Kutina), te utvrda i naselje Plovdin- grad4, za čiji se nastanak pretpostavlja da seže u nešto ranije razdoblje. Za Turski stol znamo točno gdje se nalazi (u suvremeno doba nije devastiran)5, dok za "Aušovo" sada više nije moguće sa sigurnošću reći gdje se nalazilo i je li postojao samo taj jedan obrambeni objekt, čije je ostatke krajem 50-ih godina 20. stoljeća istraživao pok. Ante Glavičić, ili je to bio složeniji sustav fortifikacija. Govoreći o staroj Kutini, Glavičić je manju utvrdu (gradište) smjestio uz potok Kutinicu, oko 450 metara jugoistočno od tadašnje Narodne banke (ili sadašnje Galerije MMK). Iako je sam objekt već bio uništen, a potok Kutinica tijekom vremena često mijenjao tok, on je uspio napraviti tlocrtni prikaz s približnim dimenzijama središnjeg uzvišenja gotovo kvadratične forme (oko 30 x 28 m), bedema s ugaonim kulama i jarka ispunjenog vodom širine oko 20 metara. Utvrda je uglavnom bila građena od hrastovih balvana i dodatno utvrđena zašiljenim kolcima, a samo su temelji bili ojačani kamenjem i opekom. Tijekom vremena, a pogotovo kako je ovaj prostor dobivao na važnosti u gradskom urbanizmu 20. stoljeća, svi su nadzemni ostaci ove utvrde u potpunosti nestali. Pretpostavlja se da bi ostaci podzemnih struktura - temelja, mogli ugledati svjetlo dana tijekom najnovijih urbanističkih zahvata, a to je uređenja novog gradskog trga (iza Galerije) i okolnog prostora. S obzirom na to da je taj prostor već dugo vremena obilježen kao arheološka zona, prilikom svake gradnje obavezan je arheološki nadzor. Godine 2003. prilikom gradnje parkirališta na prostoru između stare tržnice, Osnovne škole Vladimira Vidrića i Pučkog učilišta, na nekoliko su mjesta otkriveni dosta duboko ukopani temelji od opeke koji pripadaju gospodarskim objektima, najvjerojatnije s kraja XIX. stoljeća, a godine 2006., prilikom uređenja križanja na početku Matoševe ulice, otkriveni su ostaci stare gradske kanalizacije, također od opeke. Na samom rubnom dijelu prostora koji ulazi u arheološku zonu, godine 2007. započela je gradnja Zgrade centra obrane od poplave (na samoj obali potoka Kutinice). Izvršen je arheološki nadzor, no pokazalo se da na tom prostoru ne postoje podzemni ostaci iz ranijih (povijesnih ili arheoloških) razdoblja. Godine 2007. započela je realizacija Generalnog urbanističkog plana (GUP), kojim je bilo predviđeno preseljenje stare tržnice i uređenje novog gradskog trga gradnjom 6 novih objekata. Prva stambeno-poslovna zgrada (investitor: “Izgradnja Obrovac d.o.o”) sagrađena je na katastarskoj čestici broj 3668/7 (neposredno iza Galerije). Prilikom iskopa temelja zgrade, na dva mjesta su presječeni temelji starijeg objekta, koji se sastoje od nekoliko slojeva opeke standardnih dimenzija. Gornji sloj tih temelja, smješten je vrlo plitko ispod humusnog sloja, a sežu u dubinu i preko jednog 4 Prvo arheološko istraživanje nakon formiranja Arheološkog odjela u Muzeju Moslavine izvršeno je tijekom rujna 1963.g. upravo na Plovdin gradu, koji se nalazi na južnoj periferiji Kutine (sjeverno od deponije fosfo-gipsa). Ovaj lokalitet možemo naći i u starim srednjovjekovnim kartama, a prema rezultatima istraživanja radilo se o utvrdi i naselju. 5 Turski stol se nalazi na području grada Kutine, istočno od ceste prema Garešnici (kod bazena), u šumi zvanoj Gradina. Vidljivi su ostaci središnjeg uzvišenja okruženog s po dva jarka i bedema. Među nađenim pokretnim arheološkim materijalom ističu se ulomci finije kasnosrednjovjekovne keramike oslikane crvenom bojom.

19

metra. Bili su solidno građeni, a uočena su i preslojavanja pri gradnji. Druga stambeno-poslovna zgrada u nizu sagrađena je na katastarskoj čestici broj 3670/12. Gradnja je započela 2008. godine i prilikom iskopa temelja također je vršen arheološki nadzor. Na dubini oko 1,30 cm (ili nadmorskoj visini 106,69 m) uočeni su rijetki ulomci opeke i komadi kamena, ali i polutruli komadi drvenih trupaca. Neznatnim produbljivanjem sloja iskopa dobiven je čitav niz “otisaka” drvenih trupaca gotovo u pravilnom slijedu. Trupci su bili dosta debeli - promjera 40 - 50 cm. Ovdje bi se moglo raditi o ostacima drvene palisade ranije spomenutog obrambenog objekta “Aušova” (no na temelju samo ovih rezultata, ne mogu se donositi konačni zaključci).

Na prostoru iza Galerije (između stare tržnice, Pučkog učilišta i Osnovne Nalaz ostataka drvenih pilona na katastarskoj čestici br. 3670/12 ("Delminium") upućuje na pret- škole V. Vidrića) u nekoliko su navrata nađeni ukopani temelji od opeke. postavku da se tu nalazila utvrda "Aušovo"

Godine 2007. vršen je i arheološki nadzor prilikom radova na odvodnji krovnih voda i drenaže temelja župne crkve Majke Božje Snježne (zbog poznate činjenice da je sadašnja crkva građena na temeljima stare). Gradnja župne crkve Majke Božje Snježne započela je 1729. godine - kada je kanonski vizitator, između ostalog, zapisao da je župna crkva u Kutini “zamišljena u svim proporcijama moderne arhitekture, makar se gradi na očišćenim ruševinama i temeljima stare crkve”. Gradnja se zbog financijskih razloga odužila - sama je građevina završena 1753., a na unutarnjem uređenju radilo se sve do poOstaci stare gradske kanalizacije od svećenja 1777.g. Crkva je dobila oltare po- opeke otkriveni prilikom uređenja križasvećene sv. Barbari i Majci Božjoj (kasnije sv. nja na početku Matoševe ulice 2006.g Apoloniji), te pobočene posvećene sv. Petru i Trpećem Kristu. Propovjedaonicu je izradio zagrebački kipar Franjo Straub. Zidnom ogradom (cinkturom) oko crkve odijeljeno je groblje od crkvenog prostora, a duž cijelog zida s unutarnje strane postavljene su ispovjedaonice. 20

Župna crkva Majke Božje Snježne u Kutini spada u visoku kategoriju sakralnih kulturnih dobara prvenstveno zbog bogatog unutarnjeg uređenja - oltara, rada zagrebačkog kipara Josipa Weinachta i zidnog slikarstva Josipa Görnera, s temama iz života Blažene Djevice Marije, rimske legende o Gospi Snježnoj i Kristova života, muke i otkupljenja. Više puta je bila preuređivana i obnavljana, a 2007. godine realiziran je projekt odvodnje krovnih voda i sanacije temelja fizičkim iskopom drenažnih kanala s vanjske strane temelja crkve, kao i s obje strane temelja južnog zida cinkture, kako bi se crkva zaštitila od agresivnog djelovanja vlage. Iskop uz temelje crkve pokazao je način gradnje, po izgledu i kvaliteti, uobičajen za razdoblje 18. stoljeća, ali je uočeno i Crtež iz kojeg se vidi da je sadašnja crkva djelomično sagrađena na temeljima starije (Zorislav Horvat).

Temelji crkve izvedeni su od opeke (standardne u vrijeme gradnje), na mjestima u kombinaciji s kamenom.

mjestimično umetanje kamena među opeku6. Prateći iskop uz temelje lađe prema apsidalnom prostoru, otkriveno je preslojavanje gornjeg sloja opeke kamenom, a u razini sakristije, kameni temelj izlazi iz gabarita temelja crkve. Probna arheološka iskopavanja pokazala su da se ovdje radi o rasteru temelja starije crkve na kojima djelomično počiva sadašnja. Temelji su bili dosta masivni, solidno građeni, široki oko 1 metar (dubina ukopa nije utvrđena). Nađeni su i ostaci konstrukcije jednog masivnog kontarfora i podnice od opeke u dva reda (slagano ukoso, usuprot).

6 Moguće je pretpostaviti da kamen u temeljima crkve potječe s lokaliteta iz rimskog razdoblja Kutinska lipa koji se nalazi nekoliko kilometara zapadnije. Narodna predaja vezana uz Kutinsku lipu kaže da je tu postojala crkva koju su porušili Osmanlije, a kamen s tih ruševina je “živim lancem”, iz ruke u ruku, prenesen prilikom gradnje sadašnje crkve.

21

Osim kostiju iz ukopa, pokretni arheološki materijal je malobrojan - tipična kasnosrednjovjekovna keramika.

Među rijetkim primjercima pokretnog arheološkog materijala (osim kostiju iz grobnih ukopa i ulomaka arhitekture), treba spomenuti nekoliko ulomaka tipične kasnosrednjovjekovne keramike (lonaca) i jedan ulomak ukrasne posudice od zelenog stakla. Arheološki nadzor na dijelu zaštićenog areala rimskog lokaliteta Kutinska lipa, prilikom iskopa kanalizacije, nije dao pozitivne rezultate u smislu pronalaska arheoloških ostataka što je i razumljivo, jer je iskop vršen na terenu čija je razina već ranije snižena gradnjom ceste (n.v. ceste je 135,42, a reper na lokalitetu 30-ak metara istočnije 138,81).7

Kutinska lipa - djelomični raster temelja nakon arheoloških istraživanja na katastarskoj čestici br. 1987/9

Temelji nakon konzervatorskih radova 2011.g.

7 Arheološki lokalitet iz rimskog razdoblja Kutinska lipa, prema dosadašnjim rezultatima istraživanja može se smjestiti u razdoblje 3. - 5. st. (najranije 2. st.). Poznato je još s kraja 19. stoljeća, od kada datiraju i prvi arheološki nalazi ( koji su završili u Arheološkom muzeju u Zagrebu). Do početka sustavnih arheoloških istraživanja 2004.g. nalazište je devastirano (zbog urbanizacije prostora), no rezultati su dovoljno respektabilni da se planira izrada manjeg tematskog (arheološkog) parka, koji bi služio u edukativne i turističke svrhe. Ovim projektom obuhvaćene su dvije parcele koje je grad Kutina otkupio od prijašnjih vlasnika, a lokalitet je upisan u Registar kulturnih dobara RH.

22

Abstract Place names in the today Moslavina region have been present in historical documents mainly since 13th century. Among them is Kutina (Kotynna, Kathynna, Kotinna), in the Gračenica administrative area. Originally it was probably a creek or an estate, but later a settlement - a city developed in a wider area of the present-day Kutina. The Kutina area gained in importance during the time of exposure to direct Ottoman threat, as evidenced by archaeological remains of two defensive structures, whose formation is placed in the late 15th or early 16th C. (Turski Stol and Aušovo - or the Kutina castle) and Plovdin-town, which can reasonably be assumed to date back to an earlier period. As the center of Kutina was rising in importance in the city’s urban planning of 20th C, all above-ground remains of buildings from the past centuries almost entirely disappeared. The remains of underground structures can be expected during the latest urban interventions in the city center. The remains of the old city sewer (made of brick) were found as early as in 2003. Furthermore, at the beginning of the realization of the general zoning plan - the construction of a new square behind the Gallery, archaeological supervision was carried out during construction of the parking lot and two residential-commercial buildings. The remains of outbuildings foundations were found, probably from the 19th century, and remnants of a wooden palisade, for which it has yet to be determined whether they belonged to the fortification system from the 16th century.

Kutinska lipa - osnovnoškolci na terenskoj nastavi, 2007.g.

23

Danko Dujmović Filozofski fakultet Rijeka

Tragovi prošlosti u kutinskom krajoliku Autor u članku povezuje podatke iz dvaju povijesnih izvora iz 13. stoljeća i na temelju njih pokušava djelomično rekonstruirati srednjovjekovni kulturni krajolik prostora na kojem se danas nalazi grad Kutina. Iščitavajući dokumente i krajolik, prema opisanim međama, predlaže ubikaciju dvaju posjeda – Gradista i Zapolsycha - u prostor između rijeka Kutinice i Repušnice. Pri tome u pojedinim današnjim gradskim ulicama prepoznaje ceste koje su prije nekoliko stoljeća bile glavne prometne poveznice sa središtem komitata Gračenice. Ključne riječi: Kutina, Moslavina, Kutinska lipa

Zanimljiva je spoznaja da mjesta kojima svakodnevno ravnodušno prolazimo - ulice, zgrade, rijeke i potoci, livade i šume, njihovi nazivi, uopće prostor, koji često i ne primjećujemo - zapravo čine živu povijesnu čitanku. Taj je krajolik oduvijek bio tu i svjedok je vremena otkad ono postoji. A vrijeme je, zajedno sa svima onima koji su živjeli i radili, ili barem samo prolazili ovim istim mjestima prije nas, ostavilo neke tragove; skriveni, nenametljivi i samozatajni, oni već stoljećima traju u krajoliku i govore o prošlosti. Kulturni je krajolik, naime, glavni interes mojeg znanstvenog istraživanja u sklopu projekta Romanika između Save i Drave i europska kultura prof. dr. sc. Vladimira P. Gossa. Prema pojednostavljenoj definiciji, kulturni bi krajolik bio svako ljudsko interveniranje u prirodu, odnosno spoj zatečenog (prirode, krajolika) i kulturnog (djelovanje čovjeka). Bitan je segment u istraživanju povijesti i povijesnih disciplina budući da krajolik ima svoju logiku koja nameće i diktira navike i ponašanje čovjeka. Razumijevanje i čitanje krajolika pomaže u interpretaciji poznatih spomenika i, što je možda još zanimljivije, lokaliziranja izgubljenih spomenika. Pri tome se baziramo na topografiji, toponimiji, konfiguraciji terena itd. Naravno, kad god je moguće, tražimo potvrdu u pisanim izvorima, no prije svega, kao glavni izvor afirmiramo sam krajolik. Na taj način možemo otkriti konkretna mjesta i tragove povijesti koji vrlo često neprepoznatljivo traju do danas. Samim tim osvještavamo i vrijednost prostora u kojem živimo. Na nedavno održanom 3. kongresu hrvatskih povjesničara umjetnosti, na panelu pod nazivom Poruke prostora predstavio sam upravo takvu kombinaciju čitanja povijesnih izvora i krajolika na temelju koje sam predložio ubikaciju srednjovjekovnog trgovišta (foruma) Gračenice na područje mjesta Ciglenica, južno od Mikleuške, podno lokaliteta Zidine. Tekst bi trebao biti objavljen u Zborniku Kongresa1. Ovom prilikom bih izložio još nekoliko elemenata kulturnog krajolika kutinskog kraja. Naime, iščitavajući izvore 13. stoljeća za područje srednjovjekovnog komitata 1

24

3. kongres hrvatskih povjesničara umjetnosti održan je 25.-27.11.2010.

Gračenice, naišao sam na spomen posjeda Gradista2 koji me zaintrigirao svojim imenom. Toponimi poput Gradište, Gradina, Gradac itd. (uz brojne druge) sugeriraju da bi se na tom mjestu mogli nalaziti tragovi ili ostaci neke (najčešće) utvrde ili općenito arhitekture. Prema tome taj toponim iz 13. stoljeća označavao bi mjesto na kojem su se nalazile nekakve ruševine – vrlo vjerojatno u značajnoj količini ili pak na velikoj površini jer se javlja u množini (Gradista). U literaturi, ovaj su toponim spomenuli S. Pavičić i S. Pisk; Pavičić ga smješta u današnje mjesto Ciglenicu južno od Mikleuške, a Pisk ga ubicira prilično općenito negdje istočno od Ciglenice i Mikleuške3.

Elementi kulturnog krajolika iz 13.st. na području Kutine

U opisu ovog posjeda, navodi se da pripada sinovima Draža (per Thomam, Desiderium et Ysumpnit filios Draso) te da međa od početne točke ide prema sjeveru preko polja, brežuljaka i dolina i graniči s Wechelinom, zatim se penje na brdo i dopire do velike ceste (magna via) te njome ide prema istoku do izvora rječice Golgouch, 2 T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. V, 1907., pp. 61-62 (dalje: CD V) 3 S. PAVIČIĆ, Moslavina i okolina u Zbornik Moslavine, br.1, 1968., p. 65; S. PISK, Topografija Garića, Gračenice i Moslavine od 1163. do 1400., magistarski rad, 2007., p. 60

25

a zatim se njezinim tokom granica spušta na jug do velike šume. Susjed s istočne strane posjeda je neki Vlup4. Drugih podataka u ovoj ispravi nema i samo na temelju ovoga teško bismo mogli nešto zaključiti. Međutim, u jednoj drugoj ispravi, u opisu posjeda Zapolsycha pojavljuju se neke podudarnosti5. Ovaj je posjed, naime, pripadao Wecherinu, u međama se spominju magna via u smjeru istoka, rijeka Glogovech, te susjedi Olup i Ders. Iako se pojavljuju drugačije zapisana, ova imena možemo povezati s Wechelin, Draso, Vlup, Golgouch iz opisa posjeda Gradista. Daljnjim iščitavanjem, zaključujemo da je istočna granica ovog posjeda rijeka Kotinna, te da se rijeka Glogovech nalazi zapadno od nje. Zapadna pak granica posjeda Zapolsycha bila je magna via koja je vodila prema sjeveru, a nalazila se zapadno od rijeke Zapolsycha po kojoj je čitav posjed dobio ime. Iz svega možemo zaključiti da su ova dva posjeda imala zajedničke međe i da su se nalazila između rijeke Kutine na istoku te nekih cesta sa zapadne i sjeverne strane. Ako ih, u tom kontekstu, pokušamo ubicirati u prostor, rijeka Kutina je jedini čvrsti podatak od kojeg možemo krenuti u rekonstrukciju srednjovjekovne karte ovoga predijela. Međutim, drugi bi podatak od pomoći mogao biti sam toponim Gradista koji možemo povezati s ruševinama antičkog naselja na području oko današnje ulice Kutinska lipa – danas traju arheološka istraživanja pod vodstvom gospođe Bobovec, a podaci nam govore da su se neki tragovi temelja nazirali još krajem 19. stoljeća pa bismo mogli pretpostaviti da su u 13. stoljeću bili još vidljiviji6. Rijeku Glogouch/ Glogovech koja je činila istočnu među posjeda Gradista, a nalazila se zapadno od rijeke Kutine, prepoznajem u potoku koji danas teče od Vinogradske ulice u Kutini, između ulicâ Sokolovac i Mali brijeg na sjeveru pa uz naselje Brunkovac i ulicu Kutinska lipa u južnom dijelu. U prilog tome ide i činjenica da je na topografskim kartama područje između Brunkovca i Kutinske lipe označeno kao Glogovac, što jest vrlo čest toponim, ali uzevši u obzir čitav kontekst, sasvim lijepo potvrđuje ovu tezu. Nadalje, rijeka Zapolsycha bi trebala biti rijeka Repušnica, a magna via koja čini zapadnu granicu posjeda Zapolsycha i ide prema sjeveru vjerojatno je današnja Vinogradska ulica u Repušnici koja se penje na Mramor brdo i vodi ravno prema već spomenutom lokalitetu Zidine u mjestu Ciglenici. Druga magna via koja čini sjevernu granicu posjeda Zapolsycha i Gradista i ide u smjeru istoka, po svemu je sudeći današnja Vinogradska ulica u Kutini koja se uistinu spušta po sljemenu brijega ravno prema kutinskoj crkvi Snježne Gospe na čijem je mjestu u srednjem vijeku stajala crkva Svih Svetih7. Zasigurno se pravac te ceste prema zapadu nastavljao na danas slijepu ulicu Novo brdo (u produžetku kutinske Vinogradske ulice) preko šume i potoka Repušnice te se spajao s današnjom repušničkom Vinogradskom ulicom (vjerojatno kod imanja obitelji Vdović u Repušnici). To i jest najkraći put od Kutine do Ciglenice, odnosno do pretpostavljene lokacije srednjovjekovnog trgovišta koje se 4 CD V, pp. 61-62 5 CD V, pp. 71-72 6 A. BOBOVEC, Tragom arheoloških nalazišta Moslavine, u Kutina, povijesno - kulturni pregled s identitetom sadašnjice, Kutina, 2002., D. Pasarić (ur.), pp. 73-74; V. KARAČ, Pregled urbanog razvoja i arhitektonske baštine Kutine u Kutina, povijesno - kulturni pregled s identitetom sadašnjice, Kutina, 2002., D. Pasarić (ur.), pp. 398-399 7 V. KARAČ, Pregled urbanog razvoja i arhitektonske baštine Kutine u Kutina, povijesno - kulturni pregled s identitetom sadašnjice, Kutina, 2002., D. Pasarić (ur.), pp. 400-401

26

zvalo Gračenica. Dakle, ovim prilogom predlažem da je današnja Vinogradska ulica u Kutini put kojim je u srednjem vijeku išla glavna komunikacija između središta komitata Gračenice prema jugoistoku komitata i dalje. Također je i repušnička Vinogradska ulica činila značajan prometni pravac prema trgovištu i castrumu Gračenice. Za sada ostaje pitanje gdje je ova zadnja cesta započinjala s južne strane – iako to navedeni pisani izvori ne spominju. Zasigurno se odvajala od neke ceste koja je također išla pravcem zapad-istok podno južnih obronaka Mramor brda; mogli bismo pretpostaviti da je to stara antička cesta koja je povezivala Sisciu i Variannis (uz pretpostavku da lokalitet uz ulicu Kutinska lipa jest taj antički grad). Ovaj prijedlog rekonstrukcije srednjovjekovnog krajolika oko Kutine predstavlja malu kockicu u mozaiku koji tek treba složiti. Jasno, brojna pitanja ostaju otvorena, ali svaka teza je dobar korak prema novim spoznajama ili barem raspravama iz koji se mogu izroditi bolji zaključci. Premda je o prostoru i povijesti srednjovjekovne Moslavine napisano nekoliko vrijednih tekstova u zadnje vrijeme, ova tema nipošto nije iscrpljena – štaviše, tek je načeta. S punim se poštovanjem ovom prilikom osvrćem (između ostalih) na radove povjesničara Marka Bedića, Milana Kruheka, Silvije Pisk te na cjelokupni rad arheologinje Ane Bobovec, više kustosice Muzeja Moslavine u Kutini, tj. svih onih koji su obrađivali moslavačku povijest. Pri tome bih gospođi Bobovec želio zahvaliti na savjetima i podacima koje sam dobio u razgovorima s njom i zajedničkim obilascima terena. Posebno bih istaknuo magistarski rad Silvije Pisk Topografija Garića, Gračenice i Moslavine od 1163. do 1400. iz 2007. godine u kojem su pedantno i pažljivo popisani i istraženi toponimi spomenuti u povijesnim izvorima. Ovaj hvale vrijedan rad bi trebao biti početna literatura za svako daljnje istraživanje srednjovjekovne Moslavine. I sâm sam se svojim radom oslonio na rezultate koje je ponudila kolegica Pisk te sam ovim pokušajem nadopunio njezino istraživanje i ponudio novi prilog poznavanju i prepoznavanju našega kulturnog krajolika. Bibliografija 1. A. BOBOVEC, Tragom arheoloških nalazišta Moslavine, u Kutina, povijesno kulturni pregled s identitetom sadašnjice, D. Pasarić (ur.), Kutina, 2002. 2. V. KARAČ, Pregled urbanog razvoja i arhitektonske baštine Kutine, u Kutina, povijesno - kulturni pregled s identitetom sadašnjice, D. Pasarić (ur.), Kutina, 2002. 3. S. PAVIČIĆ, Moslavina i okolina u Zbornik Moslavine br.1, Kutina, 1968. 4. S. PISK, Topografija Garića, Gračenice i Moslavine od 1163. do 1400., (neobjavljeni magistarski rad), 2007. Izvori T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. V, 1907. 27

Abstract Although several valuable articles have been written recently on the area and history of medieval Moslavina, this topic is by no means exhausted - indeed, it has only been broached. I am using this opportunity to look with full respect (among others) upon the works of historians Marko Bedić, Milan Kruhek, Silvija Pisk, and the overall work of archeologist Ana Bobovec, senior curator at the Moslavina Museum in Kutina who all worked on the history of Sisak. I would especially like to point out Silvija Pisk's master's thesis of 2007 - Topography of Garić, Gračenica and Moslavina from 1163 to 1400 - in which toponyms mentioned in historical sources were meticulously and carefully listed and investigated. This laudable work should be starting literature for any further study of medieval Moslavina. I myself have relied in my paper on the results offered by Ms. Pisk. This is an effort to complement her research and offer a new contribution to knowledge about and recognition of our cultural landscape. In doing so, I must thank Ms. Bobovec for the advice and information that I got from my conversations with her.

Autor članka Danko Dujmović (desno) sa svojim studentima Filozofskog fakulteta iz Rijeke u posjetu Muzeju Moslavine

28

Dr. sc. Silvija Pisk Filozofski fakultet u Zagrebu

Toponim Gračenica u srednjem vijeku Toponim Gračenica bilježi se u ispravama od druge polovice 13. stoljeća. Toponim Gračenica označavao je potoke, posjede, naselja, upravno područje i utvrdu, a dolazio je u petnaestak pisanih oblika (Gresenche, Grassancha, Gresenczha, Guersence, Gersench, Guersenicha, Grezinche, Gersunche, Gurssenche, Guerzench...). Upravo zbog raznolikosti pisanja pojedinih pisara najvjerojatnije je došlo do nesporazuma te se godinama tvrdilo da se svi ovi oblici imena čitaju Garešnica. Zbog toga se određivao i krivi smještaj, naime posjedi i naselja ovog imena smještali su se na područje današnje Garešnice. Osim zbog mnogobrojnih verzija imena i sličnosti s Garešnicom, do zabune dolazi vjerojatno i prenošenjem današnjih mjerila na prošlost, jer je mnogima teško pojmiti da je širi prostor današnjih sela Gračenice bio tako frekventan, ali i značajan u srednjem vijeku. Čak se smatralo da postoje istovremeno upravna područja Garešnica i Gračenica.1 Pogreška se godinama prenosila u historiografiji. Među prvima krivo zaključuje Csánki,2 a njegovo mišljenje preuzima Josip Bösendorfer, Tadija Smičiklas u Diplomatičkom zborniku te Nada Klaić.3 Suprotno su tvrdili Stjepan Pavičić i Marko Bedić.4 Njihovo mišljenje potvrđeno je i ispravak je konačno usvojen u historiografiji što potvrđuje rad Marka Bedića i Milana Kruheka u Monografiji Kutine.5 Ključne riječi: Gračenica, komitet, distrikt

Upravno područje (komitat, distrikt) Gračenica Nakon provale Tatara na području Gračenice bilo je mnogo stradanja pa Bela IV. šalje svog pouzdanika da se ponovo odrede međe posjeda prema starima, o čemu svjedoči niz isprava, koje su dragocjene za upoznavanje prostora upravnog područja Gračenice. Niz isprava vezanih za zamjenu posjeda Bršljanovac za Ključ i uvođenje plemića Latka u posjede također je od velike pomoći za utvrđivanje topografije ovog 1 Borislav Grgin, Županije u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, u: Franko Mirošević (ur.), Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb, Školska knjiga 1996., str. 26. 2 Stjepan Pavičić, Moslavina i okolina, Zbornik Moslavine 1, Kutina, 1968., str. 59. 3 Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae = Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 2-18, Zagreb 1904. – 1990. (dalje CD).; Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost županija: križevačke, virovitičke, požeške, cisdravske baranjske, vukovske i srijemske te kraljevskog i slobodnog grada Osijeka u Srednjem i Novom vijeku, Osijek, 1910.; Nada Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, Školska knjiga, 1976. 4 Marko Bedić navodi cijelu genezu ove zabune u: Marko Bedić, Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije pod Garićem, Lepoglavski zbornik, 1995., str. 107-109. 5 Marko Bedić, Kutina – najveće mjesto srednjovjekovne župe Gračenica, u: Dragutin Pasarić (ur.), Kutina, povijesno-kulturni pregled s identitetom sadašnjice, Kutina, Matica hrvatska, 2002., str. 86-93; Milan Kruhek, Srednjovjekovni utvrđeni gradovi i posjedi u Moslavini, u: Dragutin Pasarić (ur.), Kutina, povijesno-kulturni pregled s identitetom sadašnjice, Kutina, Matica hrvatska, 2002., str. 93-124.

29

područja, jer sadrži mnoštvo imena susjednih područja. Nezaobilazne su svakako brojne isprave lokalnog pavlinskog samostana.6 Proučavanjem spomenutih isprava te literature može se tijekom 13. i 14. stoljeća na području komitata/distrikata Gračenice razlikovati tridesetak posjeda i naselja.7 Komitat Gračenica spominje se već 1257. u ispravi Bele IV. kada on nakon odlaska Tatara šalje magistra Čaka ad comitatum de Gerzenche.8 Sve do 1340. kontinuirano se navodi komitat, a u nekim ispravama nije navedeno nikakva oznaka uz Gračenicu, već stoji samo in Gresencha.9 Isprava s kraja 1340. prvi put obilježava Gračenicu kao distrikt (in districtu de Gressenche).10 Sljedećih desetak godina Gračenica je i dalje obilježavana kao komitat, distrikt ili je bez oznaka.11 Isprave iz 1352. svjedoče o postojanju župana u Gračenici (Stephanus de Patha comes de Gresencha) koji ima sudske ovlasti. Njemu prior pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije prosvjeduje zbog uznemiravanja samostanskog posjeda.12 Nakon toga prevladava pojam distrikt koji je kao i kod Garića ušao i u imenovanje osoba (nobiles de districtu Gresenche).13 Gračeničko upravno područje se sredinom 14. stoljeća uključuje u Križevačku županiju. Isprave iz 1369. svjedoče o postojanju distrikta Gračenice unutar Križevačke županije. Doduše izričito se nigdje ne spominje Križevačka županija u kontekstu s distriktom Gračenica. U prvoj ispravi (29. travnja) ban rješava predmet vezan uz posjede in districtu de eadem Gresencha na skupštini Križevačke županije (in congregacione nostra generali vniuersitas nobilium comitatus Crisyensis).14 Isprava iz 19. studenog 1369. svjedoči da Gračenica ima još uvijek svojeg župana (magister Petrus Achyl comes de Gresencha) koji može izricati presude, ali iz isprave je vidljivo da presudu šalje Čazmanskom kaptolu i križevačkom županu.15 Prema tome, Gračenica 1369. ima još uvijek svog župana, ali je on pod jurisdikcijom križevačkog. U ispravama daljnjih godina nema više spomena gračeničkom županu, a parnice koje se odnose na posjede s gračeničkog područja rješava križevački župan (npr. posjed Kosovec/Kozouch).16 Gračenica se označava kao distrikt (in districtu Gresenche), no usporedno se također ponekad pojavljuje pojam komitat. Postoje tri isprave vezane uz posjed Romačin Dol (Ramachauelge). Sve tri su vladarske, naime kralja Sigismunda, a opet se u svakoj drugačije označava upravno područje kojem posjed pripada. U prvoj (20. svibnja 1391.) se navodi da je "Ramachauelge simul cum pertinenciis in comitatu de Gerzencha situatam",17 28. ožujka iduće godine stoji pak "in 6 Više o samostanu: Silvija Pisk, Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije i njegova uloga u regionalnoj povijesti, doktorski rad, Filozofski fakultet, Zagreb, 2011. 7 Vidi prilog 1.; vidi i Silvija Pisk, Topografija Garića, Gračenice i Moslavine od 1163. do 1400., magistarski rad, Filozofski fakultet Zagreb, 2007., poglavlje Gračenica. 8 CD 5, 61. 9 CD 7, 69. 10 CD 10, 591. 11 CD 11, 58, 64, 140, 142, 191, 196, 505. 12 CD 12, 114-117. 13 CD 13, 24. 14 CD 14, 180. 15 CD 14, 221-222. 16 CD 15, 411-414. 17 CD 17, 356.

30

dicta Ramachawelge habitam in comitatu Crisiensi existentem".18 A 1398. je "possessionis Ramachauelge vocate, in districtu Grezenche situate".19 Ovakvi primjeri samo su dokaz nedosljednosti pisanja i navođenja upravnih područja u ispravama. Prema sačuvanim ispravama i ubikacijama pojedinih posjeda vidljivo je da je upravno područje Gračenice zauzimalo teritorij jugoistočnog dijela Moslavačke gore. Na sjeveru je graničila s Garićem, a dio istočne granice također je dijelila s Garićem (dio oko potoka Desniche), dok je drugi dio tekao Ilovom. Južna granica uglavnom je tekla Lonjom. Doduše, prema izvorima za zemlju Pukurtu, vidljivo je da su južna i istočna granica upravnog područja Gračenice sredinom 13. stoljeća sezale čak do rijeka Pakre i Save. Također postoje naznake da je krajem 14. stoljeća granica išla preko Lonje, blizu Save.20 Zapadnu granicu Gračenica je dijelila s posjedom Moslavina, a ona je najvjerojatnije išla današnjim potocima Kamenjača, Paklenica i Voloderac.21 Cijelo upravno područje Gračenice bilo je međusobno prometno odlično povezano, ali i s područjem Garića te posjedom Moslavina.22 Glavni prometni pravci u srednjem vijeku obično su išli preko Garića. Do Garića se dolazilo iz smjera Čazme te se dalje išlo prema Moslavini, Sisku, Ivaniću i Zagrebu. Također su iz Garića vodile ceste prema Beloj Crkvi i Gračenici, a postojao je i prometni pravac koji je išao prema Garešnici i dalje u Slavoniju. Postojala je i cesta/put od naselja Moslavina prema Čazmi te najvjerojatnije prema Gračenici. Cijelo područje Garića, Gračenice i Moslavine bilo je odlično prometno povezano.23 Sva naselja i utvrde te crkve i samostan povezivali su putovi.24 Zabilježeno je nekoliko cesta koje su vodile prema moslavačkom pavlinskom samostanu, a zasigurno ih je bilo i više. Isprave do kraja 14. stoljeća primjerice svjedoče da je do samostana vodio put iz gračeničkog trga (Gračenice)25 te od crkve Sv. Martina u Bršljanici,26 a već je u prvoj polovici 15. stoljeća potvrđena je povezanost Gračenice i samostana velikom cestom s Romačinim Dolom.27

18 CD 17, 424. 19 CD 18, 299-300. 20 CD 18, 510-513. 21 Vidi prilog 3.; Pisk, Topografija Garića, Gračenice i Moslavine, poglavlje o upravnim područjima; Silvija Pisk, Garić, Gračenica i Moslavina - upravna područja (županije, komitati i distrikti) u srednjem vijeku, Zbornik Moslavine 11-12, 2008./2009. (2009.), str. 40.-44. 22 Vidi više u: Pisk, Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije; Pisk, Topografija Garića, Gračenice i Moslavine 23 Pisk, Topografija Garića, Gračenice i Moslavine; Za cestovne pravce u srednjovjekovnoj Slavoniji, usp. Lovorka Čoralić, Put, putnici, putovanja, Zagreb: AGM 1997.; Hrvoje Gračanin, Povijest savsko-dravsko-dunavskog međurječja u kasnoj antici i ranome srednjem vijeku, doktorski rad, Zagreb, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, 2007.; Hrvoje Petrić, Prilog poznavanju srednjovjekovnih puteva u središnjoj Hrvatskoj, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 26 (1993), str. 17.-26.; Pisk, Kolomanov put u Moslavini – prilog poznavanju komunikacija i spomeničke baštine u Moslavini, Historijski zbornik 58 (2005.), str. 29.-38. 24 Pojavljuju se magna via, antiqua via, via i strata. Sintagme magna via, antiqua via obično označavaju antičke ceste, sada u funkciji srednjovjekovnih prometnica. O nasljeđivanju antičkih prometnih pravaca u srednjovjekovlju usp. Gračanin, Povijest savsko-dravsko-dunavskog međurječja, str. 29.-51. 25 CD 10, 592. 26 CD 10, 117. 27 „...ad magnam viam, que tendit de dicto claustro heremitarum versus prescriptum castrum Garygh...“ Ista isprava kazuje o povezanosti utvrde Garić velikom cestom s naseljima Romačinim Dolom i Podgorjem te utvrde Garić i pavlinskog samostana. HDA, Pavlinski samostan Garić, fasc. 5. nr. 71.; Elemer Mályusz, A szlavóniai és horvátországi középkori pálos kolostorok oklevelei az Országos Levéltárban; Levéltári közlemények, dok. 237, 11 (1933.) 1-2, str. 63.-65.

31

Gračenica kao posjed, naselje/trgovište s crkvom te utvrda Posjed Gračenica zabilježen je 1257. godine pri reambulaciji posjeda koju obavlja na upravnom području Gračenice magistar Čak. Pri nabrajanju posjeda čije će međe biti opisane, naziva se Kyus Gersenche (Mala Gračenica), a kod samog opisa međa samo Guersenche. Nalazila se ispod velikog brijega između potoka prve, srednje i velike Gračenice (parvo, serena i magno Guersenche). Tuda je prolazila i velika cesta (magna via), a nalazio se i neki vinograd. U ovom opisu spominju se isto tako pustinjaci («...et venit ad heremitas...»).28 Iz istog tipa isprave 1257. saznaje se da postoji i posjed sličnog imena Girzincha jobagiona Tiburcija i brata mu Gabrijela.29 Međa počinje kod potoka Grezinche, a posjed je omeđen i cestom koja vodi u planinu Garić te potocima Grezenche i Zumunga, a graniči i sa zemljama obitelji Moslavački (de Monozlov).30 Prema ovom opisu posjed Grizincha nalazio se na sjeveroistočnom dijelu područja Gračenice. Oba posjeda Pavičić naziva Mala Gračenica, što proizlazi iz njegovih bilježaka i izvora koji se odnose na Malu Gračenicu. Isprava Bele IV. iz 1257. magistru Tiburciju za zasluge njega i braće potvrđuje zemlje Gornja Gračenica (Fel-Guersenicha) i Donja Gračenica (Ol-Guersenicha). U opisu međa Gornje Gračenice stoji da međa kreće od potoka Guersenicha, graniči sa zemljom utvrde (cum terra castri – misli se na gračeničku utvrdu) pa dotiče potok Golobug. Među čine također potok Guersenicha i potok Stupna te cesta koja vodi ka gori Garić (in viam, que ducit ad montem Garig). A iz opisa posjeda Donje Gračenice proizlazi da je on u donjem toku potoka Guersenicha i prostire se sve do Lonje i ribnjaka te dotiče i potok Golobug, a područjem prolazi i velika cesta (magna via).31 Latinski nazivi, Superiori i Inferiori Gersunche, pojavljuju se 1316. kad kralj Karlo Robert daruje banu Ivanu Baboniću uz utvrdu Bršljanica (Borsonouch) i naselja Gornja i Donja Gračenica. Označene su s ville («...,castrum Borsonouch cum possessionibus et pertinentiis suis et cum villis Superiori et Inferiori Gersunche,»),32 koje su se najvjerojatnije razvile na posjedima Donja i Gornja Gračenica. Zabilježena je 1329. darovna isprava napisana in Inferiori Gurssenche.33 Godina 1352. i 1369. izdane su isprave in Gresenche.34 Crkva u Gračenici zabilježena je već 1295.35 Tada se, naime, spominje Matija, svećenik crkve Sv. Nikole («Mathias sacerdos ecclesie sancti Nicolay de Guerzench»).36 Godine 1309. spomenut je vinograd crkve Sv. Nikole te cesta koja vodi prema njoj 28 CD 5, 71-72.; Radi se o pustinjacima/pavlinima i eremitoriju iz kojeg se razvio poznati pavlinski samostan Blažene Djevice Marije na Gariću (Moslavačka gora), a spomen pustinjaka 1257. svjedoči da je ovaj samostan ujedno najstariji pavlinski samostan na teritoriju današnje Hrvatske i opovrgava raširene, ali neutemeljene teze da je ovaj samostan osnovao 1295. magistar Tibircije. Pisk, Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije. 29 Treba ih razlikovati od magistra Tiburcija, po Nadi Klaić, osobnog liječnika Bele IV. 30 CD 5, 59-60. 31 CD 5, 53-55. 32 CD 8, 439-440. 33 CD 9, 495. 34 CD 12, 114-115, CD 14, 221-223. 35 Vidi prilog 2. 36 CD 7, 204.

32

(inde in eadem via procedit per eundem berch versus ecclesiam sancti Nicolay) u opisu međa posjeda Peklen.37 Ista je zabilježena u popisu župa 1334.,38 a spominje se i kasnije (npr. 1352. godine).39 Hrvoje Petrić je iznio mišljenje da su je gradili strani trgovci kojima je zaštitnik bio sv. Nikola.40 Već je krajem 13. stoljeća (1295.) zabilježen isto tako gračenički trg/sajmišno mjesto (forum). Spominje se pri opisu međa posjeda Stupna u kontekstu s velikom cestom koja vodi južnije prema trgu (versus forum).41 Godine 1332. navodi se velika cesta koja vodi k gračeničkom trgu (ad forum Gressenche),42 godinu dana kasnije opet je spomenuta cesta koja vodi od Garića prema gračeničkom trgu (versus forum de Gersenche),43 a spomenut je put koji vodi od gračeničkog trga do pavlinskog samostana.44 Dvije isprave iz 1385. i 1386. izdane su in libera villa Gresenche, dakle Gračenica je krajem 14. stoljeća slobodno naselje sa županom (Georgius, filius German, comes de Gresencha).45 Gračenički trg navjerojatnije se razvija u okolici utvrde i u blizini crkve Svetog Nikole. Shodno tome mogli bi se poistovjetiti gračenički trg s crkvom Sv. Nikole i naselje Gornja Gračenica. Da se Gračenica (Gornja) nalazila negdje na području današnjeg sela Mikleuška, moglo bi se zaključivati upravo i po imenu sela Mikleuška, koje nastaje naseljivanjem srpskog stanovništva u ranom novom vijeku, ali zanimljivo je da je Mikleuš zapravo Nikola, a crkva u srednjovjekovnoj Gračenici bila je posvećena sv. Nikoli pa vjerojatno novo naselje dobiva ime prema nekadašnjem patronu. Istog je mišljenja i Pavičić koji čak tvrdi da se gračenički trg s crkvom Sv. Nikole još u srednjovjekovlju (prije osmanlijskih osvajanja) počeo nazivati Mikleuš prema govoru tadašnjeg stanovništva.46 Donja Gračenica se prema postojećim opisima i topnimima nalazila najvjerojatnije na širem području današnje Donje Gračenice.47 U Pavičićevom pregledu posjeda i naselja na području Gračenice navedena je samo Gračenica Donja pa se može pretpostaviti da je Superior (Gornju) poistovjetio s Gračenicom kod utvrde s trgom i crkvom Sv. Nikole. Donju Gračenicu pak smješta oko donjeg toka tog potoka, na sjever do trga, a na jug do Lonje i istočno do današnje Repušnice. Pál Engel je Gornju Gračenicu smjestio u današnju Mikleušku, a Donju na mjesto današnje Gračenice.48 Iako Pavičić i Kruhek navode da se gračenička utvrda (kastrum) ne spominje nakon 13. stoljeća,49 postoji isprava Čazmanskog kaptola iz 1357. koja svjedoči o zamjeni 37 CD 8, 252. 38 Franjo Rački, Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine, Starine 4 (1872.), str. 225. 39 CD 12, 114. 40 Petrić, Prilog poznavanju srednjovjekovnih puteva, str. 23.-24. 41 CD 7, 205. 42 CD 10, 3. 43 CD 10, 117. 44 CD 10, 592. 45 CD 16, 545; CD 17, 4. 46 Pavičić, Moslavina i okolina, str. 72. 47 Vidi prilog 4. 48 Pal Engel, Magyarország a középkor végén, Budapest, 2001. (CD ROM) 49 Pavičić je iznio teoriju da je kastrum Bršljenica izgrađen da bi zamijenio stari kastrum u Gračenici koji je u drugoj polovici 13. stoljeća bio u ruševnom stanju. Navodno je od toga vremena staro gračeničko područje nazivano

33

vinograda. Kaptol mijenja svoj vinograd koji se nalazi u brdima utvrde Gračenica s jobagionom iste utvrde («...quod cum quedam vinea nostre communitatis in montibus castri de Gersencha...in concumbium cuiusdam vinee Mathewo filii Stanech iobagionis castri predicti in nostro territorio inter porciones vinearum iobagionum nostrorum...»).50 Prema ovoj ispravi očito je postojanje utvrde Gračenica sredinom 14. stoljeća. Nikada nije precizno utvrđen točan položaj utvrde Gračenica, no postoji nekoliko mogućnosti. Ispod prapovijesne Gradine Marić nalazili su se ostaci koji su datirani kao srednjovjekovni, ali nažalost su uništeni radom kamenoloma pa se ne može ništa više utvrditi. U arheološkoj literaturi spominje se i lokalitet Tocilj grad (u šumskom predjelu Južna Garjavica južnije od ostataka pavlinskog samostana BDM) kao potencijalno mjesto gračeničke utvrde, jer dimenzijama podsjeća na utvrdu, ali precizniji podaci mogli bi se dobiti tek novim istraživanjima.51 Po nekim mišljenjima Tocilj grad potencijalno je mjesto za Pavičićevu Malu Gračenicu.52 Lokalitet Zidine smješten je na uzvisini na razmeđi sela Mikleuška i Ciglenice. Ovdje je pronađen kameni podzid koji je dio kasnosrednjovjekovne arhitekture. Može se pretpostaviti da je nastao na starijim temeljima, ali pobliže se ne može ništa tvrditi.53 Lokalitet Stelovača (Šanac gradina) nalazi se nešto sjevernije od sela Mikleuška u šumi uz potok Tucilaču. Također su vidljivi ostaci kasnosrednjovjekovnog utvrđenja, ali vrijeme nastanka nije ni otprilike utvrđeno. Doduše, postoji mišljenje da se ovaj objekt uklapa svojim položajem u fortifikacijski sustav šireg područja, koji je služio u obrani od osmanlijskih prodora.54 Je li na kojem od ovih lokaliteta zaista bila srednjovjekovna utvrda Gračenica i ako je, na kojem, malo je vjerojatno da će se saznati, no arheološka istraživanja u svakom bi slučaju produbila saznanja o srednjovjekovnom području Gračenice.

i bršljanovički kotar, a gračenički župan nosi titulu comes de Borschanouch i u Bršljanovcu izdaje svoje službene spise. Smatram da Pavičić nije u pravu i da se ne radi o izjednačavanju, jer Gračenica ima kontinuitet, već je Bršljanovac postavši privatno vlasništvo, izdvojen iz upravnog područja Gračenice te širi posjede (najvjerojatnije su okupljeni i svi posjedi istog imena i garićkog i gračeničkog područja) i dobija svoj distrikt. Pavičić, Moslavina i okolina, str. 61; Kruhek, Srednjovjekovni utvrđeni gradovi i posjedi u Moslavini, str. 115, 116. 50 CD12, 390-391. 51 Ana Bobovec, Arheološka topografija grada Kutine, Zbornik Moslavine 4 (1998.), str. 19; Tragom arheoloških nalazišta Moslavine, u: Kutina, povijesno-kulturni pregled s identitetom sadašnjice, Dragutin Pasarić (ur.), Kutina, Matica hrvatska, 2002., str. 80.; Muzej Moslavine Kutina: arheološka zbirka, izložbeni postav – vodič, Kutina, Muzej Moslavine, 2003., str. 9. 52 Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, Muzejsko društvo sjeverozapadne Hrvatske, sekcija arheologa i preparatora, Bjelovar, 1997., str. 90. 53 Ana Bobovec, Arheološka topografija područja Općina Popovača i Velika Ludina, Zbornik Moslavine 5/6 (2003.), str. 19; Tragom arheoloških nalazišta Moslavine, str. 80.; Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, 90. 54 Bobovec, Arheološka topografija grada Kutine, str. 20; Tragom arheoloških nalazišta Moslavine, str. 81; Dragica Iveković, Rezultati sondažnih arheoloških istraživanja na području Moslavine, Zbornik Moslavine 1 (1968.), str. 373.-374.; Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, 90.

34

Zaključak Toponim Gračenica pojavljuje se u izvorima od sredine 13. stoljeća, a njime su se označavali potoci/rječice, upravno područje (komitat i distrikt), naselja, trgovište i utvrda. Zbog mnogobrojnih načina pisanja ovog toponima vjerojatno se potkrada greška u historiografiji te se toponim zabunom naziva Garešnica. Godinama se u historiografiji prenosilo ovo pogrešno tumačenje te se Gračenica mjenjala za Garešnicu (koja u srednjem vijeku nije postojala), čime je pogrešno utvrđivan i sam smještaj srednjovjekovne Gračenice. Tek je naporima Marka Bedića ispravljena ova pogreška. Osmanlijskim osvajanjima nestaje srednjovjekovnih Gračenica (Donje i Gornje) pa ne možemo precizno znati gdje se točno nalazila. Međutim ovo poznato srednjovjekovno središte nije zaboravljeno, jer su očito preostali stanovnici prenijeli novima staro ime Gračenica, a kao spomen na Nikolu, gračeničkog sveca zaštitnika, ostalo nam je selo Mikleuška. Bolji uvid u život ovog kraja u srednjovjekovlju dobit će se tek sistematičnim proučavanjem postojećih izvora, kao i arheološkim istraživanjima cijelog moslavačkog područja

Toponimi (imena posjeda) na području Gračenice do 1400. Babonyk Bekethync Bršljanovac

1279., 1296., 1352. 1360. 1256., 1257., 1279., 1316., 1327., 1333., 1349., 1353., 1363. 1364. Desnicha 1257., 1363., 1370., 1373. Felteleke 1369. Gayul 1281. Glogovcz 1257., 1373. Grabnamfelde 1361. Gračenica 1257., 1295., 1316., 1329., 1332., 1333., 1352., 1357., 1369. 1385., 1386. Gradista 1257. Hrusouch 1275., 1378. Kezouch 1363., 1369., 1386., 1387., 1391., 1399. Kiskocennicha 1349. Kutina 1256., 1257., 1264., 1273., 1363., 1393. Ladizlaufevdi 1296., 1345. Lechna 1378. Lesnyk 1369. Lesnou 1257. Lipig 1257. Lonarve 1257. 35

Peklena 1262., 1273., 1309., 1385. Podgoria 1329., 1340., 1346., 1349., 1363., 1378. Predyezlo 1378. Puklenc 1391. Pukurtu 1257. Ramachawelge 1391., 1398. Stupna 1257., 1295., 1332., 1343., 1345., 1363. Tehno 1257. Zabathina 1363., 1364., 1368. Zapolsycha 1257. Zenthamas 1363., 1364. Zenth-Margith 1373.

Crkve i utvrde upravnih područja Garića i Gračenice te Moslavine

1. 2. 3. 4. 5. 6. 36

ecclesia beati Jacobi apostoli de Polosnicha ecclesia beate virginis de Garigh ecclesia sancti Andree ecclesia sancti regis Stephani in Cherna reka ecclesia beati Nicolai in Vyoduer ecclesia beati Martini

7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18.

ecclesia beate virginis in possessione heredum Roh ecclesia beate virginis de Goyl ecclesia omnium sanctorum i capella in Kotenna ecclesia beati Martini sub castro Bursanouch ecclesia sancti Nicolai de Gersencha ecclesia beate Margarethe ecclesia sancti Thome apostoli de Monozlou ecclesia omnium sanctorum ili ecclesia sancti Martini capella sub castro Cosuchak crkva na posjedu Paližna ecclesia beati Johannis euangeliste pavlinski samostan Blažene Djevice Marije na Moslavačkoj gori

Komitat Gračenica

37

Posjedi Gračenica

Bibliografija Arhivski fond 1. Pavlinski samostan Garić (fond), HR-HDA-647. Izvori 1. Mályusz, Elemér, A szlavóniai és horvátországi középkori pálos kolostorok oklevelei az Országos Levéltárban, Levéltári közlemények 11 (1933.), 1-2 2. Rački, Franjo, Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine, čs. Starine, br. 4, 1872. 3. Razum, Stjepan, Popis svećenika Zagrebačke biskupije iz 1501. godine, Tkalčić: godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, br. 7, 2003. 4. Smičiklas, Tadija, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae = Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 2-18, Zagreb 1904. – 1990. 38

Literatura 1. Bedić, Marko, Kutina – najveće mjesto srednjovjekovne župe Gračenica, u: Kutina, povijesno-kulturni pregled s identitetom sadašnjice, Dragutin Pasarić (ur.), Kutina, Matica hrvatska, 2002. 2. Bedić, Marko, Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije pod Garićem, Lepoglavski zbornik, 1995. 3. Bobovec, Ana, Arheološka topografija područja grada Kutine, Zbornik Moslavine 4, Kutina, 1998. 4. Bobovec, Ana, Arheološka topografija područja Općina Popovača i Velika Ludina, Zbornik Moslavine 5/6, Kutina, 2003. 5. Bobovec, Ana, Tragom arheoloških nalazišta Moslavine, u: Kutina, povijesnokulturni pregled s identitetom sadašnjice, Dragutin Pasarić (ur.), Kutina, Matica hrvatska 2002. 6. Bösendorfer, Josip, Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost županija: križevačke, virovitičke, požeške, cisdravske baranjske, vukovske i srijemske te kraljevskog i slobodnog grada Osijeka u Srednjem i Novom vijeku, Osijek, 1910. 7. Čoralić, Lovorka, Put, putnici, putovanja, Zagreb, AGM, 1997. 8. Engel, Pál, Magyarország a középkor végén, Budapest, 2001. (CD ROM) 9. Gračanin, Hrvoje, Povijest savsko-dravsko-dunavskog međurječja u kasnoj antici i ranome srednjem vijeku, doktorski rad, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, Zagreb, 2007. 10. Grgin, Borislav, Županije u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, u: Hrvatske županije kroz stoljeća, Franko Mirošević (ur.), Zagreb, Školska knjiga, 1996. 11. Iveković, Dragica, Rezultati sondažnih arheoloških istraživanja na području Moslavine, Zbornik Moslavine 1, Kutina,1968. 12. Klaić, Nada, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, Školska knjiga, 1976. 13. Kruhek, Milan, Srednjovjekovni utvrđeni gradovi i posjedi u Moslavini, u: Kutina, povijesno-kulturni pregled s identitetom sadašnjice, Dragutin Pasarić (ur.), Kutina, Matica hrvatska, 2002. 14. Muzej Moslavine Kutina: arheološka zbirka, izložbeni postav – vodič, Kutina, Muzej Moslavine, 2003. 15. Pavičić, Stjepan, Moslavina i okolina, Zbornik Moslavine 1, 1968. 16. Petrić, Hrvoje, Prilog poznavanju srednjovjekovnih puteva u središnjoj Hrvatskoj, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, br. 26, 1993. 17. Pisk, Silvija, Crkve na području Garića, Gračenice i Moslavine s obzirom na popis župa iz 1334., u: Spomenica Josipa Adamčeka, Drago Roksandić, Damir Agičić (ur.), Filozofski fakultet Sveučilišta, Odsjek za povijest, Zagreb, 2009. 18. Pisk, Silvija, Garić, Gračenica i Moslavina - upravna područja (županije, komitati i distrikti) u srednjem vijeku, Zbornik Moslavine 11-12, Kutina, 2008./2009. (2009.) 19. Pisk, Silvija, Kolomanov put u Moslavini – prilog poznavanju komunikacija i 39

spomeničke baštine u Moslavini, Historijski zbornik 58, 2005. 20. Pisk, Silvija, Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije i njegova uloga u regionalnoj povijesti, doktorski rad, Filozofski fakultet, Zagreb, 2011. 21. Pisk, Silvija, Topografija Garića, Gračenice i Moslavine od 1163. do 1400., magistarski rad, Filozofski fakultet, Zagreb, 2007. 22. Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, Muzejsko društvo sjeverozapadne Hrvatske, sekcija arheologa i preparatora, Bjelovar, 1997.

Abstract The toponym Gračenica was written in fifteen different ways in medieval documents, and the name was given to streams, villages, estates, fortresses and administrative areas. It was only owing to the efforts of Marko Bedić that medieval Gračenica was properly located in historiography, because for years it had mistakenly been called Garešnica. The administrative Gračenica area bordered on the Moslavina and Garić estates. According to available sources, it used to consist of some thirty estates and villages. The church in Gračenica (probably Gornja (Upper) Gračenica) was dedicated to St.. Nicholas, and was located near the market square, and apparently the Gračenica fortress. The location of the fort, church and the marketplace should be sought in the area of the present Mikleuška. Donja (Lower) Gračenica was located near the Lonja which would suggest its position as having been in the wider area of the present day Donja (Lower) Gračenica.

40

Vjekoslav Štrk Centar za kulturu Čazma

ZAGREBAČKI BISKUP STJEPAN II. Slavni čovjek Zagrebačke biskupije (1225. – 1247.)

Povodom 760. godišnjice smrti zagrebačkog biskupa Stjepana II., Gradski muzej Čazma, u sastavu Centra za kulturu, organizirao je prigodnu izložbu o životnom putu i djelu ove znamenite povijesne osobe, zaslužne za Čazmu. Tom prigodom upriličeno je i javno predavanje sveuč. prof. dr. sc. Mirjane Matijević-Sokol s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu o biskupu Stjepanu. Autor je ovog rada izložbu je popratio prigodnim katalogom opremljenim samo s nekoliko ilustracija povijesnih isprava. Ovaj rad, pod gore navedenim naslovom, predstavlja djelomično izmijenjen i proširen tekst kataloga izložbe, sada dopunjen kritičkim aparatom i nešto povećanim brojem faksimila, isprava o djelovanju ovog biskupa. Ključne riječi: biskup Stjepan II., Zagrebačka biskupija, herceg Koloman

Devetstoljetno postojanje Zagrebačke biskupije imalo je značajnu ulogu u razvitku Slavonskog Kraljevstva u sastavu Trojednice, ne samo na duhovnom, nego i na gospodarskom, prosvjetiteljskom i kulturnom polju djelovanja. Brojne generacije biskupa na stolici Zagrebačke biskupije dale su svoj obol njezinom sveopćem napretku, a u teškim razdobljima bili su i na braniku domovine u borbi za opstojnost. U plejadi zagrebačkih biskupa istaknuto mjesto pripada Stjepanu II. koji je čast biskupa obnašao od 1225. do 1247. O mjestu i godini njegovog rođenja nisu poznati nikakvi podaci, a pretpostavlja se da je rođen između 1190. i 1195.1 Zasad je još uvijek nepoznato i njegovo podrijetlo o kojemu postoje oprečna mišljenja; navodno je bio u rodu s ugarskim kraljevima Andrijom II. i njegovim nasljednikom, starijim sinom Belom IV. i mlađim sinom Kolomanom, slavonskim hercegom.2 U nedostatku pouzdanih izvora često se navodi nedokazana pretpostavka povjesničara Ivana Kukuljevića Sakcinskog, da je Stjepan II. potjecao iz ugledne i moćne velikaške loze Babonića.3 Prema Zagrebački biskup Stjepan II. 1 2 3

F. Šanjek, 1994., str. 275., bilj. 2 B. A. Krčelić, 1994., str. 95. F. Šanjek, 1994., str. 275., bilj. 1

41

povjesničaru I. K. Tkalčiću bio je u srodstvu sa starom i uglednom velikaškom obitelji Buzad, ogrankom moćnog roda Haholda koji su posjedovali Donju Lendavu s okolicom. S rodom Buzada, (Buzad de genere Hahold) Stjepan je, navodno, bio povezan rodbinskim vezama preko svojeg rođaka kneza Sola, koji je jednom Buzadu dao za ženu svoju stariju kćer Evu.4 Poveznicu s knezom Solom, I. K. Tkalčić našao je u naznaci istog imena na pečatu, Stjepana kao kasnijeg biskupa, koji je objavio J. Peterrfy, ali ova teza o podrijetlu iz roda Buzada nije uvjerljivo dokazana.5 Posve je sigurno da je biskup Stjepan potjecao iz visokih krugova tadašnjeg društva, jer se smatra da je bio prvi Hrvat koji je uspješno završio studije na Pariškom učilištu6, a ondašnje studiranje bilo je moguće - uglavnom - samo pripadnicima vrlo bogatog sloja društva. Često citirani podatak kako se Stjepan 12 godina školovao na Pariškom učilištu ustvari se, prema Tomi, arhiđakonu splitskom, odnosi na Hugrina, nećaka istoimenog kaločkog metropolita i prvog prepozita Čazmanskog kaptola, a kasnije i splitskog nadbiskupa.7 Točno citiranje ovog Tominog podatka od strane B.A. Krčelića s vremenom su drugi autori, možda u pomanjkanju drugih izvora, primijenili na Stjepana umjesto Hugrina, premda ne mora značiti da se i Stjepan nije školovao u Parizu. Njegov suvremenik Toma, arhiđakon splitski, opisao je biskupa kao vrlo bogatog čovjeka, imućnog u zlatu i srebru i darežljivog8, ali prema zapisu splitskog nadbiskupa Rogerija, istodobno i pohlepnog za dobrima.9 Po završetku studija, kao magistar, prihvatio je, početkom 1224., službu kancelara na dvoru ugarskohrvatskog kralja Andrije II.10 U ljeto 1225. na preporuku ugarskog dvora i pristanak ugarske crkvene hijerarhije, imenovan je zagrebačkim biskupom, odabravši si ime Stjepan II., kao neposredni nasljednik biskupa Stjepana I. (1215.-1225.) i svečano je ustoličen u Zagrebu u nazočnosti hercega Bele, crkvenih velikodostojnika, plemstva i brojnog pučanstva.11 Novom biskupu predstojala je nezahvalna obveza poboljšavanja tadašnjeg, gotovo kaotičnog, stanja biskupije, uzrokovanog prijašnjim nesređenim prihodima te gospodarskim i duhovnim rasulom, uvećanim zbog nedavnog dinastičkog rata između hercega Bele i njegovog oca kralja Andrije II. Pojava Stjepana II. na čelu Zagrebačke biskupije došla je u vrijeme kada su i na europskom Zapadu uvelike bila izražena nastojanja prema sveopćem vjerskom, intelektualnom i kulturnom preporodu. Kao jedan od najučenijih ljudi svog vremena u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu, povezan s intelektualnim krugovima toga europskog Zapada, Stjepan II. započeo je s ostvarenjem preporoda svoje biskupije na vjerskom, gospodarskom, prosvjetiteljskom i kulturnom polju. Godinu dana nakon ustoličenja, kao izabranog biskupa (electus episcopi) hercega Belu, po kraljevoj odredbi, zamijenio je u obnašanju ove časti njegov mlađi brat Koloman12 s kojim će Stjepan 4 5 6 7 8 9 10 11 12

42

I. K.Tkalčić, 1877., str. 127., bilj.3 A. Gulin, 1998., str. 105.-106. F. Šanjek, 1994., str. 275., bilj. 2 O. Perić i drugi, 2003., str. 300.-301. O. Perić i drugi, 2003., str. 256. N. Budak, 2004., str.154. I. K. Tkalčić, 1877., str.127., bilj.2 I. K. Tkalčić, 1877., str. 128., bilj. 3, str. 129., bilj. 1, 2 I. K.Tkalčić, 1877., str. 132.-133., bilj. 1

usko surađivati sve do svoje smrti u Čazmi 1241. gdje je preminuo od posljedica ranjavanja u boju s Tatarima. Uz novčanu potporu Stolnog kaptola zagrebačkog, 1227. zaputio se u posjet Svetoj stolici k papi Grguru IX. u njegovo rodno mjesto Anagni. Papa ga je potvrdio kao zagrebačkog biskupa, a ujedno je potvrdio i povlastice koje je biskup odobrio Stolnom kaptolu zagrebačkom, kao i ranije dobivene povlastice za Zagrebačku biskupiju.13 Prijelomni je potez biskupa svakako bio zahtjev za potvrđivanjem prava na prikupljanje, tada uskraćivane, crkvene desetine, koji je 1229. osobno podnio kralju Andriji II. Uz kraljev pristanak i njegovu posebnu odredbu konačno je bilo riješeno pitanje načina plaćanja crkvene desetine, uz mogućnost otkupa i u gotovu novcu14 premda je to bilo u suprotnosti s odredbama Zlatne bule iz 1222. Ovom je povlasticom biskup osigurao stalne izvore prihoda za ostvarenje svojih planova na sveopćoj obnovi dotad zapuštene biskupije.15 Stjepan II. iskazao se kao vrlo uspješni upravitelj biskupije u kojoj je bio i feudalni gospodar njezinih posjeda te je uspostavio nove odnose na načelima kršćanske pravednosti, potpomažući siromašne slojeve stanovništva.16 U njegovo doba započinje proces osmišljenog uspostavljanja župa čija će prvotna vjerska uloga postupno prerasti u središte odvijanja javnog života.17 Reorganizirao je upravu biskupije, a za uspješno obavljanje poslova uprave osnovao je svoju kancelariju u kojoj su se izdavali brojni dokumenti sa snagom vjerodostojnosti, sastavljani po uzoru na vladarske isprave, pri čemu je koristio svoje bogato znanje i iskustvo stečeno ranije radeći u kraljevskoj kancelariji.18 Predstojnik ove, tada vrlo značajne, ustanove bio je kalnički arhiđakon Petar, a sastavljanje isprava obavljali su pisari i vjerojatno sam biskup. Malobrojne sačuvane Stjepanove isprave pisane goticom pokazuju visoke domete pismenosti, a po vanjskim obilježjima ne zaostaju za vladarskim ispravama tog doba, iako u nekim detaljima, po mnijenju Z. Tanodija, još nemaju sve odlike kraljevskih isprava, što će ispraviti tek njegovi nasljednici. Stjepana II. se s pravom smatra osnivačem slavonske kancelarije i slavonske diplomatike.19 Prije pojave Stjepana II. biskupija je ostala bez nekih svojih posjeda pa je Stjepan nastojao povratiti oteta dobra. S crkvenim institucijama rješavao je različite sporove oko pojedinih zemljišnih posjeda njihovom međusobnom zamjenom, što dokazuje okončani spor s templarskim redom oko posjeda Racessa iz 1230.20 Zahvaljujući svojim kontaktima s europskim krugovima, u biskupiju je uveo prosjačke redove pavlina, franjevaca i dominikanaca radi širenja bogoslužja, unapređenja školstva i prosvjećivanja neukog puka. Posebni značaj stekli su na tlu biskupije, a naročito u Čazmi, dominikanci, ne samo zbog obveznog postojanja škola u njihovim samostanima, već i zbog suzbijanja tada prisutnog heretičkog krivovjerja koje se iz 13 14 15 16 17 18 19 20

I. K.Tkalčić, 1877., str.136. I. K. Tkalčić, 1877., str.137., bilj. 2 N. Budak, 1983., str. 305.; Isti, 2004.,str. 155., bilj. 15-17 F. Šanjek, 1994., str. 276.-277. F. Šanjek, 1994., str. 277. Z. Tanodi, 1944., str. 331. N. Klaić, 1982., str. 492. I.K.Tkalčić, 1877., str. 137. i 138., bilj.1

43

Bosne širilo i na tlo biskupije sve do rijeke Drave.21 Biskup dovodi u Čazmu dominikance za koje se gradi samostan i crkva Sv. Magdalene.22 U tom kontekstu postaje razumljiva pojava dominikanaca u Čazmi zaslugom biskupa Stjepana, jer su po svojem ustroju bili upravo predodređeni da vivae vocis suzbijaju heretičko naučavanje bosanskih krstjana. Pretpostavlja se da su dominikanci došli u Čazmu već 1228. ili 1229.23 za čije je potrebe sagrađen samostan sa skriptorijem i obveznom školom u kojoj su se u slobodnim vještinama (artes liberales) obučavali klerici i svjetovna mladež.24 Uz samostan su dominikanci dobili i crkvu posvećenu sv. Magdaleni, za koju je u Statutima zagrebačke crkve (Kronotaksa biskupa) zapisano da ju je podigao Stjepan II.25 Međutim, u sačuvanim ispravama o djelovanju biskupa nema nikakve potvrde da je ovu crkvu podigao Stjepan, a ne spominje se ni u fundacijskoj ispravi o osnutku Zbornog čazmanskog kaptola. Raspolažući velikim prihodima diljem biskupije, dao je sagraditi brojne crkve, kapele, samostane i druge građevine za potrebe bogoslužja, podignute u gotičkom graditeljskom stilu koji je u biskupiju uveo kao svjetski čovjek upoznat s novim idejama i kulturnim dostignućima europskog Zapada26, stoga se s pravom smatra začetnikom širenja gotičkog stila u sakralnoj arhitekturi kontinentalne Hrvatske. U susjednu ivanićku provinciju, u Kloštar Ivanić, doveo je opatice (monijalke) za obučavanje ženske mladeži, o čijoj su redovničkoj pripadnosti postojala različita mišljenja27, a vjerojatno se radi o benediktinskom, odnosno cistercitskom redu.28 Neki autori smatraju da je i u Čazmi postojao ženski samostan premonstratenškog reda kao filijalni samostan središnjeg sijela u Kloštar Ivaniću, iako o tome nema potvrde u sačuvanim vrelima.29 Poput hercega Kolomana, koji provodi politiku razvitka slavonskih varoši podjelom povlastica, a u gradskom sloju stječe svog saveznika30, tako i biskup Stjepan podiže nova naselja dovodeći u njih naseljenike (hospites) i dijeleći im povlastice, sa svrhom gospodarskog jačanja biskupskih naselja.31 Jedno od najvažnijih postignuća biskupa Stjepana svakako je bilo, prema već ustaljenom mišljenju niza autora, osnivanje novog naselja na tlu današnje Čazme, u kojemu 1232. osniva Zborni kaptol Svetog Duha.32 U fundacijskoj ispravi o osnutku čazmanskog kaptola, biskup je ponosno zapisao: "...Uz to djelotvornom milošću Duha Svetoga sagradismo crkvu u Novoj Čazmi i to u selu koje smo mi dali da se skupi; u njemu smo stvorili i uspostavili prepozituru i kaptol od dvanaest kanonika…"33 U naselje je doveo doseljenike (hospites), podigao svoju rezidenciju, odnosno ljetnikovac, te

21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33

44

S. Krasić, 1996., str. 11., bilj. 9 I. K.Tkalčić, 1877., str.138. i 139., bilj.1; str.141., bilj.3 S. Krasić, 1996., str. 11.-12., bilj.11 F. Šanjek – I. Tomljenović, 1986., str. 51.-54., bilj.12 I. K.Tkalčić, 1874., str. 5.-6. A. Horvat, 1979., str. 150. F. Šanjek, 1994., str. 276. A. Lukinović, 1995., str. 64. A. Cuvaj, 1907., str. 70., bilj. 2 N. Klaić, 1987., str.37. N. Klaić, 1976., str. 290. N. Klaić, 1976., str. 281., bilj. 70 A. Gulin, 1988., str.44.

izgradio potrebne objekte za svoje osoblje i za druge vjerske i upravne poslove.34 Biskupovu tvrdnju o osnutku Nove Čazme treba ipak uzeti s rezervom zbog uvriježenog, ali nedokazanog, mišljenja da herceg Koloman već 1226. u njoj ima svoju rezidenciju, odakle navodno stalno upravlja Hrvatskom sve do svoje smrti. Ostaje upitno kako je biskup u tako kratkom vremenu uspio podići novo naselje u Čazmi, kada se zna da je stalne i znatne prihode za svoje pozamašne graditeljske poduhvate počeo ostvarivati tek od 1229. Posve sigurno za te potrebe nije mogao koristiti obiteljski imetak, a ni herceg Koloman ne bi, govoreći samo u načelu, kao član vladarske dinastije Arpadovića i upravitelj Hrvatske te naslovni kralj Haliča, mogao ili htio boraviti u varoši koju biskup tek počinje izgrađivati. Osim toga, dolaskom u Hrvatsku u ljeto 1226., na položaj hercega slavonskog, umjesto starijeg brata Bele, novi herceg Koloman ne preuzima na Gradecu dvor svojeg brata Bele, već sebi podiže novi palas kao rezidenciju na obližnjem Medvedgradu.35 Ako se prihvati autentičnost fundacijske isprave biskupa Stjepana iz 1232., čiju su diplomatičku analizu obavili Z. Tanodi, J. Buturac i drugi, očito je da je biskup Stjepan pred svojim suvremenicima pri njezinom sastavljanju morao istinito navesti kako je Nova Čazma osnovana. Međutim, postoji i mogućnost da je Stjepan II. pri tome samo djelomično naveo istinu, jer uvijenim riječima kaže: "... u selu koje smo mi dali da se skupi…"36 Ne ulazeći dublje u ovu problematiku koja prelazi okvire ovog rada, može se pozornim čitanjem citiranog navoda zaključiti sljedeće: Stjepan II. je u osnovi samo proširio već otprije postojeće naselje na tlu današnje Čazme, dajući mu fizionomiju urbanizirane slavonske varoši s reprezentativnim zdanjima profane i sakralne namjene. Osim toga, nastanak slavonskih varoši dugotrajan je proces mjerljiv desetljećima, a ne jednom ili najviše sedam godina kako bi se dalo zaključiti iz biskupove isprave. S druge strane, Koloman je svakako imao važnog razloga za gradnju svoje (pomoćne) rezidencije u Novoj Čazmi prije svega zbog tješnje suradnje s biskupom Stjepanom kada on boravi u Čazmi, a ne u Zagrebu.37 Pored toga, Kolomanu su dobrodošli i čazmanski dominikanci radi suzbijanja bosanskog krivovjerja, barem u početnoj etapi prije svojih križarskih pohoda (ukupno 4) protiv bosanskih heretika 1234.-1238. godine. Koloman je nesumnjivo potpomagao dominikance u njihovom djelovanju i zadužio ih možda pri izgradnji samostana i crkve Sv. Magdalene pa se time može objasniti razlog njegovog ukopa u njihovom samostanu. Moguće vrijeme izgradnje njegove pomoćne čazmanske rezidencije moglo bi se, zbog tih razloga, podudariti tek s vremenom nakon pojave dominikanaca u Čazmi. Uz pristanak Stolnog kaptola zagrebačkog u novoj varoši osnovao je prepozituru i Zborni kaptol od dvanaest kanonika i za potrebe kaptola izgradio crkvu Svetoga Duha. Osnovni razlog osnutka Zbornog kaptola nesumnjivo je bilo obavljanje bogoslužja, ali i zbog poučavanja pučanstva tog kraja za koje je sam biskup u svojoj fundacijskoj ispravi naveo da je u vjerskom i kulturnom pogledu zaostalo te da ga treba podučavati.38 34 J. Buturac, 1979., str. 68. 35 N. Klaić, 1987., str. 40.-41. 36 A. Gulin, 1988., str.44. 37 N. Klaić, 1987., str. 41. 38 J. Buturac, 1979., str. 68.

45

Razlog osnutka Čazmanskog kaptola mogla je biti i želja biskupa da uz svoj dvor ima i dostojanstvenike, posebno za svečane prilike, što postaje razumljivo ako se zna da je bio tašta osoba sklona svjetovnom sjaju po načinu življenja.39 Ipak ovaj ljudski faktor nipošto nije mogao biti presudan za osnivanje Zbornog kaptola, jer je njegova vjerska, ali i prosvjetiteljska funkcija zbog postojanja kaptolske škole, doprinosila u suzbijanju mogućeg krivovjerja među neukim pukom, što je bila prije svega dužnost čazmanskih dominikanaca. Da bi Kaptol mogao obavljati svoje obveze, biskup mu je dodijelio 32 poimenično navedena kmeta s njihovim nasljednicima, zemljišne posjede s vinogradima, ribnjakom i mlinom, zatim prihode od desetine i drugih podavanja kao i neke kapele na teritoriju Stare i Nove Čazme.40 Čazmanska varoš (villae), po svojim vjerskim ustanovama, biskupovom zaslugom, postala je pomoćni centar uprave Zagrebačke biskupije i sjedište Arhiđakonata i biskupove Upravne župe,41 ali i vjersko i kulturno žarište moslavačkog područja. Premda je Stjepan prepustio Kaptolu svu sudbenu duhovnu vlast Nove Čazme42, odnosno "pravo nižeg sudstva", ipak za sebe i svoje nasljednike pridržava "pravo mača"43. U njegovo doba Nova Čazma imala je samo status biskupijske varoši (villae) pod neposrednom upravom zagrebačkog biskupa kao feudalnog upravitelja biskupijskih posjeda. Tek na samom kraju XIII. st. Nova Čazma steći će, od njegovih nasljednika, status slobodnog naselja s vlastitom upravom (liberae villae Chasmensis 1299. g. – op.a.), ali i tada na zemljišnom posjedu na kojem vrhovnu vlast ima zagrebački biskup. Osim velike brige iskazane za Stolni kaptol zagrebački kojemu nastoji povratiti otete posjede, kao i za obrazovanje svećenika i način izbora kanonika, Stjepan II. bavio se i drugim poslovima kao jedan od visokih prelata tadašnjeg Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i pristaša ugarskog dvora. Papa Grgur IX., osnivač inkvizicije za istraživanje heretičke zloće, pokrenuo je široku akciju za iskorjenjivanje patarenskog heretičkog naučavanja u Bosni, koje se proširilo i na istočni dio Zagrebačke biskupije. Rimski je papa već od 1232. u više navrata od biskupa Stjepana i slavonskog hercega Kolomana zahtijevao veliko sudjelovanje u iskorjenjivanju ove, za katoličku crkvu, vjerske pošasti.44 Protiv bosanskih krivovjeraca biskup i herceg svakako su se oslanjali i na djelovanje čazmanskih dominikanaca koji su sa svojom subraćom iz drugih samostana Ugarske dominikanske provincije propovijedanjem suzbijali u Bosni heretičko naučavanje. Herceg Koloman, pod posebnom zaštitom rimskog pape i uz potporu biskupa Stjepana, u vremenu od 1234. do 1238., vodio je četiri križarske vojne protiv bosanskih patarena, sve dok Bosnu nije podvrgao Ugarskom Kraljevstvu.45 Djelovanje je biskupa posebno bilo izraženo pri pokušaju ostvarenja političkog plana sjedinjenja Splitske nadbiskupije i Zagrebačke biskupije u jednu metropoliju kojoj bi 39 A. Lukinović, 1995., str. 65. 40 A. Gulin, 1988., str. 45.-46. 41 S. Pavičić,1942. 42 A. Gulin. 1988., str. 46. 43 N. Klaić, 1982., str. 321. 44 F. Šanjek, 2003., str. 15.; CD III, doc. 362, 363 45 N. Budak, 1983., str. 305.

46

na čelu bio upravo zagrebački biskup kao metropolit.46 Nakon sjedinjenja, nova metropolija, sa sjedištem u Zagrebu, trebala je biti izuzeta od crkvene potčinjenosti Kaločkoj metropoliji. Dotada je Zagrebačka biskupija bila podređena Kaločkoj (ugarskoj) nadbiskupiji, a zagrebački biskup bio je sufragan kaločkog metropolita. Poticaj za stvaranje ove crkvene unije došao je vjerojatno od biskupa Stjepana kojega je u tome podržao zbog svojih interesa i herceg Koloman, želeći ostvariti što veću neovisnost svojeg vojvodstva od središnje ugarske vlasti, odnosno podređenosti svom bratu i kralju Beli IV.47 Stoga je Koloman u svibnju 1240. uputio svog poslanika Petra u Rim k papi Grguru IX. s ovim prijedlogom.48 Herceg je u pismu obrazložio da bi se ovom unijom poboljšao materijalni položaj siromašne splitske crkve, jer bi on kao herceg prepustio zagrebačkom biskupu svoje (znatno bogatije) vojvodstvo – Slavoniju. Papa je vrlo suzdržano odgovorio Kolomanu 6. lipnja iste godine da se o tome prijedlogu prije donošenja konačne odluke moraju izjasniti kaločki metropolit, zagrebački biskup i kaptoli ovih crkava.49 Daljnji tijek ostvarenja ove crkvene unije prekinula je nakratko tatarska provala u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo. Tatarska pustošenja zaprijetila su opstanku same države, pa su na poziv kralja Bele IV. njegov brat i herceg Koloman uspjeli sakupiti veliku hrvatsku vojsku koja je iz Čazme povedena u Ugarsku. U presudnoj bici s Tatarima na rijeci Šajo, kod današnjeg grada Miškolca, 11. travnja 1241., ugarsko-hrvatska vojska strahovito je poražena. Kralj Bela uspio se spasiti bijegom i naći utočište u Austriji, a teško ranjenog hercega Kolomana s bojišta izvukli su preživjeli pripadnici templarske viteške čete i otpratili ga u Čazmu. Ovdje je nakon kraćeg vremena preminuo od posljedica ranjavanja i, po navodu splitskog kroničara Tome Arhiđakona, suvremenika ovih događanja, bio je sahranjen u skrovitom mauzoleju samostana braće propovjednika (dominikanaca) u Čazmi.50 Kralj Bela IV. je iz egzila došao u Zagreb u svibnju iste godine gdje je privremeno utočište našlo i mnoštvo ugarskih crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika. Zbog opasnosti od provale Tatara preko Drave, Bela IV. je prije zime 1241. sa svojom svitom i dragocjenostima dvora i crkava krenuo prema moru do Trogira. U kraljevoj pratnji bio je i biskup Stjepan i čazmanski prepozit Hugrin.51 Zbog sigurnosti su dopremljeni stariji spisi Zagrebačke biskupije privremeno bili pohranjeni na otoku Rabu, odakle su se zagubili i kasnije nikad nisu bili vraćeni biskupiji.52 Prelaskom u Split u sjedištu metropolije, Stjepan je ponovno pokušao ostvariti ideju o sjedinjenju splitske i zagrebačke crkve. Splitski nadbiskup Guncel odrekao se svoje časti u korist biskupa Stjepana i uskoro je umro te je, uz naklonost Splićana, Stjepan II. bio izabran za splitskog nadbiskupa 1242. Splitski arhiđakon Toma, suvremenik biskupa i neposredni sudionik ovih zbivanja ostavio je u svojoj Kronici zanimljiv opis biskupa Stjepana: "Bio je, naime, sam biskup vrlo imućan zlatom 46 47 48 49 50 51 52

N. Budak, 2004., str. 156. N. Klaić, 1982., str. 328. I. K.Tkalčić, 1877., str. 146. i 147., bilj.1 L. Margetić, 2000., str. 85.-87. O. Perić, 2003., str. 242.-243., bilj. 10; o tome vidi rad:V. Štrk, 2006. O. Perić i drugi, 2003.,str. 244.-247. L. Dobronić, 1991., Uvod

47

i srebrom, a i drugim bogatstvima bogat. Svjetovnom pompoznošću izdašan i udvoran, pokazivao se svima dobrostiv i prijazan. Želio je, naime, da se sav proslavi zbog usluga i u ljubavi svjetine uzdigne."53 Slijed nepovoljnih zbivanja prekinuo je ostvarenje ove crkvene unije i Stjepan II. nije dobio toliko željenu potvrdnicu svog izbora od Svete Stolice.54 Prestankom tatarske opasnosti (1242.) Stjepan II. vratio se u Zagreb. U međuvremenu su Tatari goneći kralja Belu, početkom iste godine, prešli zaleđenu Dravu i opustošili Zagreb, a združeni odredi Batu-kana i Kajdan-kana potom su spalili Čazmu55 i oskvrnuli mauzolej hercega Kolomana, sveteći mu se time zbog pruženog otpora na rijeci Šajo.56 Stjepan je ponovno pokušao od pape Inocenta IV. ishoditi potvrdu svojeg imenovanja splitskim nadbiskupom u čemu nije uspio zbog otpora ugarskih primasa i procjene ugarskog dvora da bi stvaranje ove crkvene unije moglo dovesti do odcjepljenja Hrvatske iz Ugarske države. S tih razloga papa se nije htio zamjeriti ni kralju Beli, a ni ugarskoj Crkvi, te se Stjepan odrekao časti splitskog nadbiskupa.57 Nastojanjem kralja Bele IV. i vjerojatno samog biskupa na isto mjesto, početkom 1244., izabran je Hugrin, prvi prepozit Zbornog čazmanskog kaptola. Tako je propala ideja o stvaranju ove crkvene unije s hrvatskim primasom u Zagrebu, jedino ostvarivom u doba hercega Kolomana. Njezino oživotvorenje u stvarnosti tada bi zasigurno imalo dalekosežne posljedice za daljnji razvitak Hrvatske u sljedećim stoljećima. U idućim godinama Stjepan je nastojao popraviti štete koje su prouzročili divlji Tatari. Zagrebačka biskupija bila je poharana na prostoru itinerara kojim su se Tatari kretali, a dugogodišnji plodotvorni rad biskupa uvelike je nadrastao gotovo kaotično stanje koje je zatekao na početku svoje službe. Zbog toga se biskup uglavnom pobrinuo za otklanjanje posljedica razaranja, bez pokretanja velikih graditeljskih poduhvata.58 Pretpostavlja se da je zbog teško oštećene Stolne crkve u Zagrebu za potrebe bogoslužja sagradio kapelicu Sv. Stjepana Prvomučenika, od koje su se ostaci očuvali unutar današnjeg nadbiskupskog dvora. U spaljenoj Čazmi poradio je na obnavljanju oštećenih sakralnih i drugih zdanja pa su sve ustanove koje su postojale od ranije, poput Zbornog kaptola i dominikanskog samostana, ponovno započele s djelovanjem. Da bi donekle ublažio posljedice tatarskih pustošenja, doseljenicima (hospites) Vlaške Vesi ispod Gradeca, 1244., dao je povlastice59, a pobrinuo se i za obnovu spaljene Čazme kao svoje pomoćne rezidencije i za ponovno djelovanje Zbornog kaptola i dominikanskog samostana.60 Kanonicima Zbornog kaptola 1245. izdao je povlasticu da mogu po vlastitoj želji oporučno raspolagati svojim imetkom61, a u samostan Sv. Marije u Kloštar Ivaniću 53 O. Perić i drugi, 2003., str. 256. 54 N. Budak, 2004., str. 156.; I. Basić, 2006., str. 36. 55 J. A. Soldo, 1968.-1969., str. 384., bilj. 74; K.Regan-T.Kaniški, 2003., str. 135., Karta 82 56 V. Štrk, 2006., str.103. i dalje 57 I. K.Tkalčić, 1877., str. 149.-150. 58 I. K.Tkalčić, 1877., str. 150. 59 I. K.Tkalčić, 1877., str. 151., bilj.1 60 I. K.Tkalčić,str, 151.,bilj. 2-4 61 CD IV, doc. 251., str. 287.

48

1246. dovodi nove opatice, jer su ga prethodne opatice svojevoljno napustile bez njegovog znanja.62 Znatnu pozornost posvetio je školovanju svećeničkog kadra za koji je priredio jedan teološki spis (Liber quaestionum et sententiarum) kako bi kler, barem u sažetom obliku, mogao proučiti suštinu vjere.63 Stjepan je bio u dobrim odnosima i s tadašnjim papom Inocentom IV. koji mu je u znak poštovanja izdao nekoliko povlastica: biskupu je 22. travnja 1245. zajamčio da ga nitko ne može izopćiti bez izričitog papinog naloga, zatim je 2. svibnja 1246. oslobodio biskupa Stjepana i Kaptol zagrebački od obveze ugošćivanja papinih poslanika bez izričitog papinog naloga i, naposljetku, 13. travnja 1247. Zbornom kaptolu čazmanskom potvrdio je sva imanja dobivena od svog osnivača.64 Nakon svih postignuća na gospodarskom, duhovnom, prosvjetiteljskom i kulturnom preobražaju Zagrebačke biskupije, Stjepan II., prema zapisu u statutu Stolnog kaptola, preminuo je u Čazmi 10. srpnja 1247., gdje je bio i sahranjen na zasad nepoznatom mjestu.65 Pretpostavlja se da mu je posljednje utočište bila crkva Svetog Duha Zbornog čazmanskog kaptola, premda zasad o tome nema potvrde u izvorima.66 Općenito se u historiografiji uvriježilo mišljenje da je umro kao zagrebački biskup, što bi moglo značiti da je ovu čast obnašao sve do svoje smrti - u što se može izreći opravdana sumnja. Prema jednoj ispravi čazmanskog kaptola izdanoj u mjesecu siječnju 1247. izričito se spominje biskup Filip, a ne Stjepan II.67 Posljednje poznate Stjepanove isprave datiraju iz mjeseca rujna prethodne 1246.68, a svega četiri mjeseca kasnije, u siječnju 1247., na stolici Zagrebačke biskupije sjedi novi biskup Filip. Osim ovog prvog poznatog datuma o izboru Filipa nije bio razjašnjen i razlog njegovog imenovanja u vrijeme dok je Stjepan II. još bio među živima. Promišljanje o nekom teškom počinjenom prijestupu od strane Stjepana II., kao mogućem razlogu zbog kojeg bi bio svrgnut s biskupske časti, po svemu sudeći treba odbaciti. Kako to posvjedočuju spomenute isprave, Stjepan II. je do jeseni 1246. još obnašao biskupsku čast, a imenovanje novog biskupa Filipa, svega nekoliko mjeseci kasnije, ostavlja prostor za nagađanja pa i spekulacije o mogućem razlogu smjene na biskupskoj stolici. Jedan od razloga ove promjene mogao je biti u eventualnoj zlouporabi u obavljanju službe, odnosno u djelovanju Stjepanove kancelarije. Već je ranije izrečena sumnja u moguće zlouporabe pri sastavljanju isprava u biskupovoj kancelariji pa bi u tom kontekstu bilo moguće objasniti izrazito malen broj očuvanih Stjepanovih isprava zbog njihovog mogućeg povlačenja iz uporabe.69 Međutim, ako se uzme u obzir da je uživao poštovanje crkvenih krugova i onodobnih rimskih papa, o čemu svjedoči i potvrdnica Inocenta IV. iz prve polovice 1247. za povlastice koje je Stjepan izdao

62 63 64 65 66 67 68 69

CD IV,doc. 271., str. 308. - 309. I. K.Tkalčić, 1877., str. 151. I. K.Tkalćić, 1877., str.151., bilj. 3,4; str.152., bilj. 1,2; N. Budak, 2004., str. 157.,bilj. 29-31 I. K.Tkalčić, 1877., str. 152.-153. F. Šanjek, 1994., str.277., bilj. 10 CD IV, doc. 274, str. 311.-312. CD IV, doc. 268., str. 303.-304. Z. Tanodi, 1944.

49

Stolnom zagrebačkom kaptolu70, postaje razumljivo da razlog smjene vjerojatno ne treba tražiti u njegovom nemarnom ili nečasnom obavljanju službe. Osim toga, stotinu godina kasnije Ivan, arhiđakon gorički, u statutima Zagrebačke crkve navodi za Stjepana II. da je bio "sollemnis homo", odnosno "slavni čovjek", koji je izgradio brojne crkve u biskupiji, kao i crkve Sv. Duha i Sv. Magdalene u Čazmi.71 Stoga se razlog imenovanja Filipa zagrebačkim biskupom, u vrijeme dok je Stjepan II. još bio među živima, može objasniti osobnom spriječenošću Stjepanovom, odnosno, po svemu sudeći, njegovom teškom bolešću koja ga je onemogućila u obnašanju biskupske službe. Po narodnoj tradiciji i analima Zagrebačke crkve, još desetljećima nakon njegove smrti, u pamćenju je ostao kao vrlo učena osoba s osobitim zaslugama za napredak Zagrebačke biskupije i hrvatskog Sjevera pa se s pravom ubraja među najzaslužnije biskupe Zagrebačke biskupije u srednjovjekovnom razdoblju njezinog postojanja.

Zaključak: Zagrebački biskup Stjepan II., (1225.-1247.) pripada među najistaknutije ličnosti javnog života u tadašnjoj Hrvatskoj po dometima svojeg djelovanja na vjerskom i političkom planu. Rođen je vjerojatno između 1190. i 1195., a o njegovom podrijetlu i mjestu školovanju nema pouzdanih podataka. Nakon završenog studija 1224, bio je kancelar na dvoru kralja Andrije II. Godine 1225. kao Stjepan II. imenovan je za zagrebačkog biskupa da bi obnovio stanje biskupije tada zapuštene u vjerskom, gospodarskom i prosvjetiteljskom pogledu. Tijekom 22 godine svoje biskupske službe temeljito je i reorganizirao njezinu upravu, osnovao brojne župe i crkvene ustanove, kao i vlastitu kancelariju po uzoru na kraljevsku. Zajedno sa slavonskim hercegom Kolomanom osnivao je nova gradska naselja, a na poticaj Svete stolice djelovao i na suzbijanju heretičkog naučavanja bosanskih krstjana. S hercegom Kolomanom pokrenuo je i stvaranje crkvene unije zagrebačke i splitske crkve u jednu metropoliju koja bi bila neovisna od ugarske crkvene hijerarhije – zamašan projekt koji se tada nije uspio ostvariti zbog otpora ugarskog dvora i crkvene organizacije. Naročitu pozornost posvetio je obrazovanju svojeg klera i djelovanju Stolnog zagrebačkog kaptola, a među njegova znamenita djela ubraja se osnutak nove Čazme kao biskupske rezidencije i u njoj 1232. Zbornog kaptola (loca credibilia) s 12 kanonika. U biskupiju je doveo prosjačke redove pavline, dominikance i franjevce, a za potrebe bogoslužja dao je izgraditi brojne crkve, kapele i samostane u gotičkom graditeljskom stilu. Doživio je i kratkotrajnu provalu Mongola u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo, nakon koje je sanirao posljedice teških razaranja. Bio je vrlo učena osoba i visoki državni prelat, privrženik ugarskog dvora i miljenik

70 71

50

CD IV, doc. 277, str. 315. I.K.Tkalčić, 1874., str. 5.-6.

tadašnjih rimskih papa, s velikim ugledom u crkvenim krugovima. Umro je u Čazmi 10. srpnja 1247. gdje je vjerojatno i sahranjen. Zbog svojih zasluga za svekoliki preporod Zagrebačke biskupije i hrvatskog Sjevera još stotinu godina kasnije, u analima Zagrebačke crkve, ostao je zabilježen kao slavna osoba (sollemnis homo) s osobitim zaslugama za Zagrebačku biskupiju.

Popis skraćeno citiranih izvora i literature: 1. Josip Barbarić, Diplomatički i ostali pisani izvori za povijest Ivanića i njegova kraja, (1246.-1808.), u 900 godina IVANICHA, Zbornik (ur. B. Rudež), Kloštar Ivanić – Ivanić Grad – Križ, 1994. 2. Ivan Basić, O pokušaju ujedinjenja zagrebačke i splitske crkve u XIII. stoljeću, u PRO TEMPORE, časopis studenata povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, godina 3., br. 3 3. Neven Budak, BABONIĆ, Stjepan, zagrebački biskup, u Hrvatski biografski leksikon sv. I, Zagreb, 1983. 4. Neven Budak, Zagrebački biskup Stjepan II., suvremenik Tome Arhiđakona, u Toma Arhiđakon i njegovo doba, Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 25.-27. rujna 2000. godine (ur. M.Matijević-Sokol i O. Perić), Splitski književni krug,Split, 2004. 5. Josip Buturac, Iz povijesti čazmanskog kaptola, u Čazma u prošlosti i danas 1226.-1976., Zbornik, Čazma, 1979. 6. Antun Cuvaj, Povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije, Knjiga prva, Zagreb, 1907. 7. Lelja Dobronić, Biskupski i Kaptolski Zagreb, Zagreb, 1991. 8. Lelja Dobroinić, Stjepan II., u Zagrebački biskupi i (nad)biskupi, Zagreb, 1995. 9. Ante Gulin, Srednjovjekovni Čazmanski kaptol i njegovi pečati, Zbornik Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU, vol. 15, Zagreb, 1988. 10. Ante Gulin, Hrvatska crkvena srednjovjekovna sfragistika, Zagreb, 1998. 11. Anđela Horvat, O crkvi Svete Marije Magdalene u Čazmi, u Čazma u prošlosti i danas 1226.-1976., Zbornik, Čazma, 1979. 12. Nada Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, 1976. 13. Nada Klaić, Povijest Zagreba. Srednji vijek, Zagreb, 1982. 14. Nada Klaić, Medvedgrad i njegovi gospodari, Zagreb, 1987. 15. Stjepan Krasić, Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni, Đakovo, 1996. 16. Baltazar Adam Krčelić, Povijest Stolne crkve zagrebačke, preveo:Zlatko Šešelj, Zagreb, 1994. 17. Andrija Lukinović, Zagreb – Devetstoljetna biskupija, Zagreb, 1995. 18. Lujo Margetić, Zagreb i Slavonija. Izbor studija., Zagreb – Rijeka, 2000. 19. Stjepan Pavičić, Čazma, u Hrvatska enciklopedija sv., IV, Zagreb, 1942. 20. Olga Perić – Mirjana Matijević-Sokol – Radoslav Katičić, Toma Arhiđakon: Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, sv. I-II, Književni krug, Biblioteka Knjiga medirenaea 30, Split, 2003. 51

21. Krešimir Regan – Tomislav Kaniški, Hrvatski povijesni atlas, Zagreb, 2003. 22. Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus regni, Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. III; vol. IV, Zagreb 23. Josip Ante Soldo, Provala Tatara u Hrvatsku, u Historijski zbornik XXI-XXII, Zagreb, 1968.-1969. 24. Franjo Šanjek – Ivica Tomljenović, Dominikanci i razvoj školstva u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, u Croatica Christiana periodica; časopis Instituta za crkvenu povijest KBF u Zagrebu, god. X., broj 17, Zagreb, 1986. 25. Franjo Šanjek, Biskup Stjepan II. Babonić(1225.-1247.), u 900 godina IVANICHA, Zbornik (ur. Božo Rudež), Kloštar Ivanić – Ivanić Grad – Križ, 1994. 26. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, Zagreb, 2003. 27. Vjekoslav Štrk, O problemu vremena i mjesta ukopa slavonskog hercega Kolomana u Čazmi, u "Rusan", časopis za književnost, kulturu i druga društvena pitanja Vijeća ogranka Matice hrvatske Bjelovarsko-bilogorske županije, Bjelovar, 2006. 28. Zlatko Tanodi, Isprave zagrebačkih biskupa Stjepana I. i Stjepana II., u Kulturno poviestni Zbornik zagrebačke nadbiskupije I, Zagreb, 1944. 29. Ivan Krstitelj Tkalčić, Poviestni spomenici zagrebačke biskupije, sv. II, Zagreb, 1874. 30. Ivan Krstitelj Tkalčić, Preporod biskupije zagrebačke u XIII. vieku, Rad JAZU knj. 41, Zagreb, 1877.

52

Abstract The Zagreb Bishop Stephan II (1225-1247) was one of the most prominent people of the Croatian public life of his time for his achievements in religious and political fields. He may have been born between 1190 and 1195, as there are no reliable data of his origin or where he was educated. After completing his studies in 1224, he was Chancellor at the Court of King Andrew II. In 1225, as Stephen II, he was appointed Bishop of Zagreb to restore the Bishopric, which had been neglected in religious, financial and educational terms. In the course of 22 years of his bishop’s service, he thoroughly reorganized its administration, founded numerous parishes and ecclesiastic institutions, as well as his own office, modeled after the King’s. Joined by the Slavonian duke Coloman, he founded new urban settlements and encouraged by the Holy See, worked on fighting the heretic teaching of Bosnian Christians. With Duke Coloman, he started setting up a union of the Zagreb and Split churches into one metropolitan see which would be independent of the Hungarian church hierarchy – an ambitious project which was not possible to carry out due to resistance of the Hungarian Court and ecclesiastic organizations. Bishop Stephen II paid special attention to education of his clergy and the work of the Zagreb cathedral chapter. One among his great achievements was founding of new Čazma as bishops’ residence and an assembly chapter (loca credibilia) in it with ten canons. He brought mendicant orders, the Paulists, Dominicans and Franciscans, to the Bishopric. He had numerous churches, chapels and monasteries built in the Gothic style. He had lived to witness a short invasion of Mongolians into Hungary-Croatian Kingdom, after which he had the severe consequences of devastation restored. He was a very learned person and high state prelate, devoted to the Hungarian Court and a favourite of the Roman popes at the time, with great reputation in ecclesiastic circles. The Bishop died in Čazma on July 10, 1247 and it is there that he was probably buried. Due to his merits for the overall revival and reform of the Zagreb Bishopric and the Croatian North, Bishop Stephen II was recorded as late as a hundred years later in the annals of Croatian Church as a famous person (sollemnis homo) with particular merits for the Zagreb Bishopric.

53

Dr. Franko Mirošević Zagreb

Buna i nemiri u Moslavini u rujnu 1920. godine Na osnovu istraživanja građe u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i relevantne literature ovaj rad opširno opisuje gospodarske i političke prilike u Moslavini prije bune iz kojih su vidljivi uzroci bune. Zatim slijedi prikaz povoda bune i opis tijeka bune. U svezi s tim opisana su sva središta bune kao i akivnosti seljaka u njoj. Na kraju je prikazano gušenje bune i represije koje onodobna vlast provodila protiv pobunjenih seljaka. Ključne riječi: Moslavina, Vojni Križ, Čazma, Kloštar Ivanić, Kutina, žandari, vojska, represija, buna

Uvod O bunama i nemirima u sjeverozapdnoj Hrvatskoj 1920. napisano je mnogo radova. U njima se piše i o bunama u Moslavini, ali samo uzgred. Jedini prilog koji isključivo piše o buni na jednom dijelu Moslavine je prilog Ivana Očaka Kriška republika tiskan u časopisu Kaj iz 1984. U njemu se opširno i temeljito daje prikaz razvoja bune u općini Vojni Križ, rujna 1920. U tom djelu Očak nije pisao o razvoju bune na ostalim djelovima Moslavine. Prvi koji je ukazao na značenje bune u Moslavini bio je Slavko Degoricija koji je u prilogu Radnički pokret u Hrvatskoj i Slavoniji dao kratak i sažet prikaz repesije koju je poduzimala onodobna vlast protiv seljaka nakon gušenja bune.1 S obzirom na to da je ova buna imala snažan odjek upravo u Moslavini, odakle se proširila na ostale dijelove sjeverozapadne Hrvatske (područje Siska, Dugog Sela, Prigorja i Zagorja), zaslužuje da se obradi u cjelini. O buni hrvatskih seljaka 1920. godine, zanstveno, prvi piše Bogumil Hrabak u studiji Radikalizacija seljaštva u Hrvatskoj i Slavoniji 1919. i 1920.2 Veliki doprinos upoznavanju i popularizaciji bune u Hrvatskoj 1920. dala je Josipa Paver knjigom Zbornik građe za povijest radničkog pokreta i KPJ 1919. - 1920. za područje Dvora, Gline, Ivanić Grada, Kostajnice, Kutine, Novske, Petrinje i Siska.3 Pored navedenog vrijedni podaci o ovoj buni i nemirima 1920. nalaze se u Izvještaju bana Matka Laginje o pobuni seljaka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u rujnu 1920. koje s opširnim komentarom donosi Bosiljka Janjatović, u Časopisu za suvremenu povijest broj 24(1) 1992. Ista autorica u članku Represija spram hrvatskih seljaka 1918. - 1921. donosi također značajne podatke o ovim nemirima i bunama pogotovo s obzirom na represiju vlasti

1 Članak Slavka Degoricije objavljen je u prvom broju Zbornika Moslavine, 1968. godine 2 Ovaj je rad objavljen u Zborniku Instituta Slavonije, 10/ 1973. 3 Knjiga je objavljena u Sisku 1970. U njoj se nalaze izvještaji žandarskih postaja, općinskih poglavrstava, kotrskih oblasti, Predsjedništva zemaljske vlade u Zagrebu, velikog župana Bjelovarsko- križevačke županije i drugih. Ti su dokumenti dragocjen prilog proučavanju bune u cjelini.

54

spram seljaka koji su u buni sudjelovali te njihovih obitelji i rodbine.4 Mira Kolar Dimitrijevića, člankom Seljački nemiri na području Sjeverozapdne Hrvatske u jesen 1920., upotpunila je dosad opširnu literaturu o bunama. Nažalost u središtu njene pozornosti bilo je područje Hrvatske koje se prostire sjeverozapadno od Moslavine, pa je zapravo u njenom prilogu Moslavina obrađena tek sporedno.5 Uz navedene radove, veliku vrijednost za upoznavanje uzroka koji su neposredno utjecali na pojavu bune, ima rad Milana Rojca Prilike u Hrvatskoj. U njemu on kao visoko pozicionirani državni dužnosnik vrlo objektivno ukazuje na sve nedostatke državne vlasti uspostavljene 1.12.1918. koje su dovele Hrvatsku u neravnopravan položaj prema Srbiji i time ogorčile narod.6

Prilike u Moslavini do bune a) Negativan odnos seljaka prema uspostavi nove države U vrijeme sloma Austro-Ugarske i formiranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba u Moslavini je bilo vrlo burno. Izbili su nemiri koji su zahvatili sve dijelove Moslavine i sve slojeve stanovništva. Te je prilike vrlo opširno obradio Dražen Kovačević u članku Nemiri u Moslavini nakon osnivanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba7. U njemu se tvrdi da su nemiri kulminirali pljačkanjem imućnih slojeva kojima su se pokazivali i politički zahtjevi. Uzrok su tim nemirima, po mišljenju autora, ratne posljedice i to: masovne mobilizacije, teški gubici na frontovima, rekvizicije, nestašica hrane, aprovizacije, ratno bogaćenje, dezerterstvo u vojsci, neljudski postupci kotarskih predstojnika, bilježnika i aprovizitera prema stanovništvu i drugo što je uvelike ozlojeđivalo narod. Nemiri su ugušeni brutalnim sredstvima. U njihovom gušenju sudjelovala je vojska i žandarmerija. Početkom 1919. u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevstvo SHS) počinje se obnavljati politički život, formiraju se političke stranke koje u moslavačkim općinskim središtima i ostalim mjestima formiraju svoje organizacije. Njihovi programi bili su Govor Stjepana Radića različiti i dijametralno suprotni. Jedni su isticali centralistička i unitaristička stajališta o uređenju države, 4 Članak je objavljen u Časopisu za suvremenu povijest (ČSP), br. 25(1), Zagreb, 1993. 5 Članak je objvljen u časopisu Kaj br. 1, Zagreb, 1984. 6 Rojcov prilog objavljen je u časopisu Nova Europa, knjiga 2. br. 1 od 21.03. 1921. 7 Rad je objavljen u Zborniku Moslavine, V-VI 2002./ 2003.

55

drugi pak federalistička, a neki pak i stajalište o potpunoj samostalnosti Hrvatske i njenom odvajanju od Kraljevstva SHS. Neki, kao komunisti, traže rušenje kapitalističkog poretka i uspostavu socijalističkog uređenja. U jednoj okružnici Zemaljske vlade u Zagrebu od 29.03.1919. ukazuje se da u zemlji ima mnogo agitatora koji, odjeveni u srpske oficirske uniforme, propagiraju revolucionarne republikanske i boljševičke ideje.8 U općini Posavske Bregi upućen je redarstveni agent da izvidi tko je organizirao sakupljanje potpisa za republiku. Žandare nisu slali s obrazloženjem da su "žandari iz Kloštar Ivanića frankovci pa su s toga nepouzdani."9 U to vrijeme u selu Repušnici u blizini Kutine počinje politički djelovati Stjepan Uroić. Okuplja seljake i organizira skupove na kojima propagira program Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS). Dana 24. ožujka 1919. održana je javna skupština na sajmištu u Kutini. Sazivatelj skupštine bio je Stjepan Uroić. Glavni govornik bio je Josip Predavec tada istaknuti član vodstva HPSS. Izvještavajući velikog župana Bjelovarsko-križevačke županije, Kotarska oblast u Kutini navodi da je "(...) mirnim načinom govorio o onom o čemu se u Domu (glasilo HPSS o.a.) najviše pisalo, međutim i o teoretičkoj razlici vladavine monarhije i republike".10 Ujedno se ističe da se tema o republici" (...) ovdašnjoj seljačkoj publici dopada, što se nije čuditi jer je parola o republici bačena svojedobno iz Zagreba, a povezana je živim prometom lonjskom željeznicom iz Zagreba prema Novskoj. Ovdje, kao bivšem izbornom kotaru Josipa Franka, našla je pripravljen teren i budući da drukčije misleće stranke nisu organizirane može se bez zapreke i dalje širiti."11 Uz navedeno Predavec je u svom govoru napadao pljačku i boljševizam dok je oštrim riječima naglasio da će se agrarna reforma provesti zakonitim načinom, ali da za to treba mnogo vremena. Predavec je u svom govorio apelirao na potrebu poštivanja postojećih zakona dok Ustavotvorna skupština ne donese druge zakone. U svezi s tim traži održavanje sloge s braćom Srbima. Na kraju su se prisutni dizanjem ruke izjasnili za republiku. Kotarska oblast ispričava se velikom županu da skup nije bilo uputno zabraniti s obzirom na mali broj oružnika koji su bili na raspolaganju, a zabrane ionako pogoduju širenju Radićevih ideja koje se time " (...) još više razmahuju"12. Prema vijestima iz žandarmerijske stanice Križ nepoznate osobe posjetile su Štefa Brajnića u Okešincu. Žandari su kod Štefa Brajnića našli pismo Stjepana Uroića. U njemu Uroić moli Brajnića da u općini Križ " (...) stvori čvrstu organizaciju Pučke seljačke stranke".13 Žandari su inače smatrali da je Štef Brajnić član neke tajne organizacije. Kotarska oblast u Kutini dostavila je izvještaj velikom županu u Bjelovar o Uroićevu političkom djelovanju te o izvodima protiv Stjepana (Štefa) Brajnića. Brajnić i Uroić sudjelovat će u buni seljaka u rujnu 1920. Žandari iz Ivanić Grada, 8 Zbornik građe za povijest radničkog pokret i KPJ 1919.- 1920. Dvor, Glina, Ivanić Grad, Kostajnica, Kutina, Novska, Petrinja i Sisak. Priredila Josipa Paver, Sisak 1970. (Dalje Zbornik građe) Okružnica br. 2473, od 29.3. 1919., dok. Br. 7 9 Zbornik građe, dok. 39 od 31. 5. 1919. U dokumentu pod brojem 40 traži se provjera te vijesti i zahtjeva da ukoliko je vijest istinita iste žandare otpuste iz službe jer “oni moraju državi biti pojerljivi” 10 Isto, dok. 5, ožujak 1919. Izvještaj Kotarske oblasti u Kutini velikom županu Bjelovarsko–križevačke županije 11 Isto, 12 Isto, 13 Zbornik građe, dok. 107 od 21. 3.1920.

56

sredinom veljače 1920., javljaju velikom županu u Bjelovar da se u Ivanić Gradu " (...) osjeća predizborna aktivnost komunista i kršćanskih socijala (frankovaca) te nekih građanski stranaka koje djeluju na čisto komunističkoj bazi." Imena stranaka se ne navode, međutim po svemu sudeći bila je to HPSS jer je njena republikanska i anticentralistička djelatnost u fluidnom vremenu žandarima mogla sličiti jedino komunizmu. U istom dokumentu stoji da je u Ivanić Kloštru "najaktivnija Seljačka stranka". Njen odbor je u tom mjestu raspušten jer "nije htio položiti propisanu zakletvu kralju"14. Slično se zbilo u općini Križ gdje njen povjerenik Ivan Rukavina nije htio položiti zakletvu kralju i regentu niti je u uredu htio postaviti slike kralja Petra i regenta Aleksandra. Zbog toga je Rukavina udaljen s položaja povjerenika za općinu Križ.15 U to vrijeme u selu Čigoč djelovala je organizacija HPSS. Na sastanku te organizacije Tomo Heblin iz Preloščice izjavljuje da odbornici u Kratečkom neće položiti zakletvu kralju i da Hrvati žele imati svoju republiku.16 Zbog tog verbalnog delikta Hlebin je uhapšen. U travnju mjesecu 1919. poduzimane su mjere za organizaciju seljačkog štrajka kojim bi oni bojkotirali opskrbu građana živežnim namirnicama. Štrajkom se željelo iznuditi od države da pusti iz zatvora Stjepana Radića. Dana 8. travnja 1919. Zemaljska vlada naređuje svim velikim županima da poduzmu "stroge mjere za hvatanje agitatora za seljački strajk opskrbe građana živežnim namirnicama". Tekst brzojava glasi: "Kako se uslijed hapšenja Radićeva stranka organizuje pokrenuti štrajkaški pokret protiv dobavljanja seljačkih produkata većim mjestima s tendencijom da se vlast prisili na puštanje Radića iz zatvora. Pozivam Vas Stjepan Uroić iz Repušnice da odmah izdate stroge mjere za hapšenje agitatora. Iste treba držati u policijskom zatvoru do provođenja dokaznog materijala po oblasti, a zatim ustupiti sudu sa zamolbom državnom odvjetniku za koluzivni zatvor i strog progon."17 Odmah potom veliki župan Bjelovarsko-križevačke županije dostavlja Predsjedništvu Zemaljske vlade u Zagrebu prijepis izvještaja Kotarske oblasti Kutine kojim se izvještava da su poduzete sve mjere za hvatanje organizatora seljačkog bojkota. Predlaže se da se u selu Gračanici osnuje žandarmerijska postaja koja bi pomogla ostalim postajama u suzbijanju protudržavnih radnji.18 U travnju i svibnju 1920. počelo se ozbiljno od nekih struktura gradskog stanovništva tražiti da se zbog skupoće poljoprivrednih proizvoda uvedu maksimirane cijene na te proizvode. Sazvan je i sastanak u Zagrebu krajem travnja 1920. Osvrćući se na te zahtjeve Stjepan Uroić piše članak u Slobodnom domu pod naslovom Gospodsko 14 Isto, dok. 92 od 18. veljače 1920. 15 Isto, dok. 89 od 3.2.1920. Izvještaj Kotarske oblasti u Čazmi Predsjedništvu Zemaljske vlade u Zagrebu 16 Isto, dok. 114 od 28.3.1920. dopis Komande IV. žandarmerijske brigade Predsjedništvu Zemaljske vlade u Zagrebu. 17 Isto, dok.15, Zagreb, 18. travnja 1919. 18 Isto,

57

i radničko viećanje o suzbijanju skupoće. U njemu oštro napada postojeću vlast, ali i komuniste koji su u tome bili najgorljiviji. Uroić smatra da su poljoprivredni proizvodi skupi zato što u državi ima mnogo onih koji ne rade ili malo rade, a primaju plaću. Uroić bi se složio s maksimiranjem cijena, ali ne samo poljoprivrednih već i industrijskih proizvoda. Inače u svom vrlo opširnom članku nudi rješenja za poboljšanje položaja seljaka i radnika, zalažući se za njihovo slogu.19 Dana 21. ožujka 1920., bjelovarsko Gradsko poglavarstvo maksimiralo je tržne cijene poljoprivrednih proizvoda (tzv. ženske robe – sira, mlijeka, jaja, mesa) što je uzbunilo seljake Bjelovarsko-križevačke županije. Seljaci su ponovno, kao i 1919., odlučili bojkotirati gradske tržnice. U mjestu Trojstvu došlo je do sukoba seljaka i žandara. Žandari su pucali u seljaka koji je izjavio da Hrvati nemaju kralja20. Nakon toga, donesena je odluka o zabrani svih javnih skupština i svih pouzdaničkih sastanaka, a povučena je i odluka o maksimiranju cijena poljoprivrednih proizvoda. HPSS imala je u Moslavini razgranatu mrežu svojih organizacija. U većini sačuvanih dokumenata iz tog vremena postoje podaci da većina seljaštva u kotaru Čazma nije prihvatila novu u vlast i da ju ne smatra svojom, isto kao što ni austrougarsku vlast nisu svojom smatrali. Oni i vlast Kraljevstva SHS smatraju tuđinskom. Prihvatili su politiku HPSS i Stjepana Radića.Veliki župan Bjelovarsko-križevačke županije piše Zemaljskoj vladi u Zagrebu da se "većina seljaštva u kotaru Čazma nikako još ne može zagrijati za današnje prilike i kao primjer za to navodi protetonu skupštinu u Ivanić Gradu".21 U Ivanić Gradu je 18.travnja 1920.održana javna skupština protiv talijanskog posezanja za hrvatskim teritorijem obećanim joj Londonskim ugovorom iz 1915. Na tom skupu prisutni su vikali: "Dolje s ratom, mi u rat ne idemo!" Remenarski obrtnik Izidor Jemelka iz Ivanić Grada najviše se isticao u izricanju parola konstatacijom: "Mi ćemo oružje upotrijebiti, ali proti kome, to mi znademo". Na skupštini donesena je i rezolucija da se oslobodi Rijeka i dalmatinska obala od "talijanskog jarma". Skupština je ujedno osudila talijanski imperijalizam u cjelini22. Petar Križanić iz sela Stružec, općina Popovača, piše stričeviću Paulu Križaniću u SAD da se u Hrvatskoj vodi borba za stvaranje Republike Srba, Hrvata i Slovenaca.Vojna cenzura je zaplijenila pismo zbog "revolucionarnog sadržaja". U vrijeme velikog štrajka željezničara u travnju 1920. u Kraljestvu SHS između sela Okoli i Siska nalazilo se oko 50 osoba za koje je smatrano da su željezničari strajkaši o kojima su se čule glasine po Moslavini da spremaju napad na Ludinu. Kod nadležnih općinskih vlasti nastala je panika jer nije bilo dovoljno oružnika da se od njihovog napada odbrane, budući da postaje u Popovači i Kutini nisu bile brojne da pruže otpor napadačima (svega 30 oružnika). Zato je naređeno da kotarski predstojnik u Kutini naoruža oko 30 pouzdanih ljudi kojima će se organizirati otpor.23 Detaljnijom provjerom utvrđeno je da to nisu bili željezničari štrajkaši već pozivnici za vojnu 19 čs. Slobodni dom, broj 10 od 12. 5. 1920. Članak Gospodsko i radničko vijećanje o suzbijanju skupoće 20 Isto, br. 5 od 7. 4. 1920. članak Prava istina o bjelovarskom krvopriliću, autor J. Čizmeković 21 Isto, dok. 126 od 18. 4. 1920. godine. Izvještaj žandarmerijske stanice u Ivanić Kloštru IV. žandarmerijskoj brigadi u Zagrebu. 22 Isto, 23 Isto, dok.144 od 30.4.1920. Bilješka vladina tajnika Zoričića o telefonskom saopćenju Antuna Peršića iz Ludine.

58

vježbu. U šumu su se odmetnuli da izbjegnu vježbu. O toj skupini Moslavinom se proširio glas da je to "nekakva komunistička grupa koja izaziva nemire". U Zborniku građe nalaze se podaci da su u prvoj polovici 1920. u nekim mjestima održani izbori za općinske vijećnike. Tako se navodi da su 15. travnja 1920. održani izbori za općinsko zastupstvo u Ludini. Od ukupno 929 birača izborima je pristupili 409. U općinski odbor na tim izborima izabrano je 12 odbornika HPSS. Ostala mjesta u Moslavini se ne spominju, no stanje je u njima bilo slično kao i u Ludini, većina je bila uz HPSS što će se potvrditi i na izborima za Konstituantu krajem 1920. Bez pretrjerivanja može se utvrditi da je HPSS (HRSS) imala je u to vrijeme znažan utjecaj na moslavačko selo. Lider te stranke S. Radić tada je svoje sljedbenike uvjeravao da je postojeće stanje u Kraljevstvu SHS privremeno. Zato se on distancira od monarhije i centralističkog uređenja koje beogradska vlada u Hrvatskoj postupno uvodi od 1. prosinca 1918. Nadao se da će se Hrvati i Hrvatska na temelju prava na samoodređenje izboriti za samostalnost u okviru federativne jugoslavenske države. Radić tada propagira stvaranje Republike. Na skupu 3. veljače 1919. on je rekao: "Mi smo četiri petine hrvatskog naroda i kao takvi zahtijevamo hrvatsku republiku i hrvatsku konstituantu... Mi pred cijelim svijetom i njenom kulturom kojoj smo uvijek bili branitelji, tražimo hrvatsku konstituantu, hoćemo federativnu republiku Srba, Hrvata i Slovenaca."24 Ivan Očak u članku Kriška republika tvrdi da su ideje republikanizma i narodne vlasti prodrle duboko u svijest narodnih masa neposredno prije seljačkih nemira i buna u Hrvatskoj. Prihvaćale su ih radne mase još više zbog teškog socijalno ekonomskog stanja koje se 1920., pa i kasnije, samo pogoršavalo25. Radićeva stranka je u Hrvatskoj bila glavni oponent centralističkom beogradskom režimu. Zato je ta stranka stalno bila pod paskom policije i žandara, koji zabranjuju njene skupove, uhićuju i sude njenim vođama. Sam Stjepan Radić je gotovo cijelu 1919. te dio 1920. bio u zatovoru. U Moslavini kao i u ostalim djelovima Hrvatske uvodi se strogi teror. I za manje prekršaje se kažnjavalo zatvorom i batinama. Po kratkom postupku kažnjavani su oni kojim bi riječju vrijeđali kralja ili regenta kao i organe kotarske, općinske i ostale vlasti. Građane su policija i žandari lišavali slobode ako su se izjašnjavali za republiku. Česta kazna za takve prerkršaje bilo je batinanje prkršitelja zakona. Egzekutori su bili žandari. Batinanje prijestupnika u Hrvatsku je uvela srpska vojska koju je Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba pozvalo u Hrvatsku da guši bune i nemire krajem 1918. Batinanje je kao vid kazne u vojsci Kraljevstva SHS ukinuto početkom 1919., ali je kod mnogih vojnih časnika ostalo i do 1920. pa i kasnije. U ožujku 1919. val nemira i buna po drugi put zahvaća Hrvatsku (kotari: Ludberg, Novi Marof, Varaždinske Toplice, Voćin, Slatinski Drenovac, Čakovec, Osijek, Vukovar, Šid, Slunj.) U Garešnici se novi val nemira javlja u lipnju i srpnju 1919. Osim Garešnice do nemira je došlo u Grubišnom Polju, okolici Daruvara, Slavonskoj Požegi i Našicama26. Za ove bune B. Janjatović tvrdi da su im uzroci nerješeno agrarno pitanje i učestalo pozivanje seljaka na vojnu vježbu, čak i onih koji su više 24 Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, knjiga 1., Zagreb 1961., str. 290. 25 Ivan Očak, n. d., str. 54. 26 Bosiljka Janjatović, Represija spram hrvatskih seljaka 1920. - 1921., ČSP, br. 25(1) 1993., str. 33.

59

godina proveli u ratu. Seljake je tištilo vrijeme pozivanja na vježbu, pozivali su ih u vrijeme najvažnijih poljskih radova ne bi li smirili njihovo nezadovoljstvo državnom upravom. Osim pripadnika HPSS beogradski režim progonio je i one koji su bili pod utjecajem komunista i povratnika iz Rusije koji su proveli doba Oktobarske revolucije kao zarobljenici austrougraske vojske. Taj dio Moslavčana imao je vidnu ulogu u bunama tijekom 1918., 1919. i 1920. Među njima bio je i Filip Lakuš i njegova dva brata, pa Antun Klepac i drugi. Tek osnovana Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) u to vrijeme poziva seljake da sami provedu agrarnu reformu koju je vlast obećala, ali nije provela. b) Nerješeno agrarno pitanje i ostali problemi seljaka U banskoj Hrvatskoj kmetski odnosi su ukinuti 1848., ali agrarni odnosi između vlasnika zemlje i seljaka koji su tu zemlji obrađivali, nisu bili rješeni. Veliki broj seljaka sve do 1918. nije imao dovoljno zemlje za osiguranje egzistencije svoje obitelji. Zato je pitanje rješenja agrarnih odnosa u korist siromašnih seljaka uz pravičnu naknadu zemljoposjednika bio jedan od gorućih pitanja sela u vrijeme stvaranja Kraljevstva SHS. Seljak je tražio zemlju, tražio jer da se ona pravično podijeli i da ju dobije onaj koji ju i obrađuje. Narodno vijeće Države SHS izdalo je 26. studenog 1918. Proglas u kojem se traži ukidanje kmetstva i krupnih zemljišnih posjeda. Na tome je i ostalo jer je ta država već 1. prosinca 1918. nestala. I novouspostavljeno Kraljevstvo SHS želi riješiti agrarno pitanje. Njen regent Aleksandar 6. siječnja 1919. donosi Proklamaciju u kojoj se praktički ponavlja sve ono što se navodi u Proglasu Narodnog vijeća (ukidanje kmetstva i krupnih posjeda, zemlja se obećaje onima koji je obrađuju, a bivšim vlasnicima garantira se pravična naknada). Proklamacija apelira da seljaci – kmetovi mirno sačekaju da im država zakonskim putem preda zemlju. Taj je apel trebao smiriti seljake koji su se nalazili u nezavidnom položaju, očekujući da država njihovo pitanje što prije riješi. Ubrzo zatim, 27. veljače 1919. donesene su Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme kojima je regulirana pravna strana provođenja agrarne reforme: proglašava se ukidanje kmetskih i kolonatskih odnosa i zabranjuje stvaranje novih takvih odnosa; kmetovi se proglašavaju vlasnicima zemlje koju su do tada obrađivali, a vlasnicima se daje pravo na naknadu; postavlja se zahtjev da se svi veliki posjedi ekspropriraju (uz naknadu) i to posjedi veći od 100, odnosno 500 jutara, odmah, ovisno o lokalnim prilikama; "zemlja se dodjeljuje onima koji je nemaju ili je imaju, ali nedovoljno; zakupni se ugovori poništavaju ili pak na zahtjev kupca mijenjaju"27. Prethodnim odredbama završava razdoblje spontane akcije seljaka, a nastupa razdoblje službenog administrativnog uvođenja agrarne reforme. Prvi zakonodavni akt agrarne reforme bila je Uredba o zabrani otuđivanja zemljišta velikih posjeda u državi, donesena s ciljem da se spriječi njihovo otuđivanje i izmicanje mjerama reforme. Drugom uredbom, Uredba o izdavanju zemljišta velikih posjeda u četverogodišnji zakup, od 30. prosinca 1920. seljacima, agrarnim interesentima, nije zemlja dana u vlasništvo, nego im je stavljen u izgled samo četverogodišnji zakup. Tako su praktično mjere u svezi s provođenjem agrarne reforme, 27

60

Enciklopedija Jugoslavije, Sv. 1, Zagreb, 1980., str. 32.

ma koliko one utirale put razbijanju veleposjeda i ukidanju feudalnog naslijeđa, ipak značile znantno zaostajanje za proklamiranim načelima. Nažalost, Prethodne odrebe bile su općenite i nepotpune i nekonkretne što je omogućilo određena odstupanja od proklamiranih osnovnih ideja, a sve to bilo je protiv seljaka. Radilo se o kompromisima i parcijalnim rješenjima. Provođenje agrarne reforme u prvoj jugoslavenskoj državi oduljilo se sve do1931. donošenjem Zakona o likvidaciji agrarne reforme. Dakle, pitanje rješenja agrarnih odnosa u korist siromašnih seljaka, a uz pravičnu naknadu zemljoposjednicima, ostalo je otvoreno i dalje sve do raspada Kraljevine Jugoslavije. Pored agrarne reforme seljaka tište u to vrijeme i drugi problemi, bio je to porez na vino uveden 1. siječnja 1918. (na svaki hektolitar proizvedenog vina seljak je državi trebao platiti 14 kruna, bez obzira na to hoće li seljak vino prodati ili sam potrošiti). Ovaj je porez, uspostavom Države Slovenaca, Hrvata i Srba, Narodno vijeće ukinulo po dolasku na vlast, ali ga je Ministarstvo financija nove države ponovno uvelo početkom 1919., s tim da se ima platiti i za proizvodnju 1918. ako nije uplaćeno do odluke Narodnog vijeća. Seoskom su stanovništvu najteži bili porezi zemljarina i kućarina. Te su poreze seljaci uglavnom plaćali. Međutim, oni su se u novoj državi povećali za četiri puta jer je promjena krune u dinar provodila 1:4 u korist dinara, pa su ti porezi sada skočili za četiri puta. Odluka o visini tih poreza donesena je u drugoj polovici 1920., a morali su se platiti za cijelu godinu unatrag, kada je dio seljaka već bio podmirio tu obvezu pa je sada morao doplaćivati razliku. Ta je mjera izazvala veliko nezadovoljstvo, ali državni organi vlasti od nje nisu odustajali.28

Žandari 28

Bosiljka Janjatović, Represija spram hrvatskih seljaka 1918.-1921., ČSP br. 25(1), 1993., str. 28.

61

Seljaštvo je pogađalo i plaćanje raznih drugih pristojbi čija se visina u novcu uvelike povećala. Uz to, često je visina poreza ovisila o procjeni činovnika poreznih ureda ili financijskih organa. Općenito se može ustvrditi da je visina tih pristojbi bila previsoka, budući da su pristojbe uplaćivale unaprijed, a njihova se visina i u tijeku godine često mijenjala. Evo što o tome kaže Milan Rojc: "Ministar financija proteže zakon o pristojbama ("taksama") bivše Kraljevine Srbije. (od 30/3, 1911.) na cijelu teriroriju novoga kraljevstva, samo uz povećane iznose (sa 100% i 800%), a imadu se pristojbe uplaćivati unapred bez obzira na veličinu iznosa. Dok se je kod nas plaćala pristojba po dovršenom poslu, tako da se pristojba nije plaćala ako nije došlo do osude ili do dozvole gruntovnoga upisa, ili se je u biljezima položena vraćala. Novom odredbom traži se naplata unapred, i ona se ni u kojem slučaju ne vraća. Novom odredbom protegnut je dakle na naše krajeve Pristojbeni zakon Kraljevine Srbije, koji je bio udešen prema tamošnjim građanskim zakonima i prilikama, a koje kod nas nitko ne zna, ni financijalne oblasti. Nitko nije znao kako se imadu neke stvari biljegovati." K tomu je još dana 4. svibnja 1920. u Narodnim novinama objavljen od Ministarstva financija pravilnik za "izvršenje odredbe o taksama" u kojem se izričito kaže: "Gruntovna vlast ne smije ništa narediti o predmetima koje njoj stižu prije nego je pristojba u cijelosti plaćena. Ni jedan podnesak ne smije biti primljen ako nije po zakonu snabdjeven propisanom taksom (biljegovano)."29 Slično je bilo i u drugim financijalnim pitanjima kao s taksenim markicama, preostalim od ugarske financijalne uprave, krunskim novčanicama i njihovim "žigosanjem". Sve je to vodilo velikim prijevarama, a u tome su najlakše i najviše varani seljaci. c) Zloupotrebe u provođenju vojne obveze Jedno od dominirajućih seljačkih pitanja koje su tištile seljake u 1919. godini postalo je izvršenje vojne obveze, a s tim u vezi i brojna nasilja nad seljacima pojedinačna i masovna. Među tim pitanjima bila su pitanja novačenja i izvršavanje osnovne vojne obveze, vojne vježbe za rezerviste te opskrba komore. Sva ova pitanja, koja su uvelike tištila seljake, proizlazila su iz činjenice da je područje Hrvataske, u Vrhovnoj komandi vojske Kraljevstva SHS, smatrano zaposjednutim područjem, a ne teritorij koji se pravno nalazi u sastavu Kraljevstva SHS. Tako su vojni sudovi u Hrvatskoj postali nadležni za građanske osobe optužene po odredbama vojno kaznenog srbijanskog zakona, kao i za neka djela iz kaznenog zakonika (ubojstva, krađa državne imovine, razbojstvo, hajdukovanje i druge slične inkriminacije).30 Ukazom od 19. kolovoza 1919. privremeno su protegnuti na sve oblasti Kraljevstva SHS dotadašnji vojni zakoni Kraljevine Srbije, a da u njihov sadržaj u Hrvatskoj nije nigdje ni ikada objavljen.31 Još je bitnije bilo to što su vojni zakoni koji su se u Hrvatskoj primjenjivali do 1919. bili mnogo humaniji i demokrtičniji. Velike su razlike postojale u 29 Milan Rojc, n. d., str. 52./53. 30 Isto, str. 57., Vojni zakoni koji su se tada primjenjivali Kraljevstvu SHS bili su predratni srpski vojni zakoni. Iz njihove je terminilogije vidljivo da su oni hrvatski teritorij smatrali zauzetim teritorijem i neprijateljskim područjem. Na primjer, u naredbi vojnog zapovjedništva stoji: “Na cjelokupnom teritoriju koje je posjela naša vojska i danas je drži” ili jedna odredba srbijanskog zakona o postupku vojnih sudova u krivičnim djelima glasi : “Stanovništvo neprijateljskih oblasti koje je vojska zauzela, predlaže suđenje vojnih sudova.” 31 Isto, str. 58.

62

načinu poziva građanina u vojsku. Strogost i krutost koja se počela primjenjivati pozivom u vojsku i kaznene mjere koje su primjenjivane ogorčili su hrvatske seljake. "Protegnuće navedenog zakona na ove krajeve počelo je stvarati sve veću zabrinutost, i učinilo je da je popustilo oduševljenje kojim je narod primio vojsku i ujedinjenje. Narod je naskoro opazio da je u svim krajevima Hrvatske izložen progonima i batinanju, bez kazne za one koje su to činili. U Zagrebu i po ostalim gradovima Hrvatske učestali su izgredi vojničkih lica, ponižavani su i zlostavljani građani i građanke......"32 Za primjenu vojnih zakona u Hrvatskoj nije donesen zakon već samo uredba. Za kršenje vojnih propisa nije se sudilo u Hrvatskoj već u Srbiji. Sve je to izazivalo veliko nezadovollstvo hrvatske javnosti, još više i zato što odmah sve to nije obznenjeno u Hrvatskoj. Razlika u primjeni propisa za novačenje vojnika u Srbiji i Hrvatskoj stvorila je u Hrvatskoj neperemostive probleme. Ako se vojnoj komisiji ne bi na vrijeme javio novak, žandari i vojnici bi "hapsili" oca i majku novaka i njegove najbliže rođake, zlostavljali ih i batinali i na druge načine mučili sve dok novaka ne bi uhitili.33 Ovakva praksa do stvaranja Kraljevstva SHS u Hrvatskoj nije bila poznata pa je i normalno da je stvorila u stanovništvu veliku nelagodu. S obzirom na vrlo mršave rezultate odaziva novaka na odsluženje vojnog roka i obveznika za vojnu vježbu, u Hrvatskoj su u 1920. jako pooštrene mjere za primjenu zakona o novacima. "Organizirane su potrage žandara i vojske za vojnim bjeguncima, odnosno neposlušnicima. Potrage su često počinjale i završavale nasiljem, batinanjem, ranjavanjem, ubojstvima vojnih obveznika ili njihovih rođaka koji su uzimani kao taoci."34 Ono što je seljake najviše ogorčilo je činjenica što bi nadležna vlast, koja ne bi uhitila počinitelja prekršaja, kažnjavala rodbinu, što potvrđuje da zlodjela prema seljacima nisu bila slučajnost, nego uobičajena mjera održavanja reda i mira, odnosno postizanja pokornosti. Ako pokušamo dati sažetu ocjenu predhodnog teksta, zaključit ćemo da su u njemu prikazani neki od uzroka bune moslavačkih i ostalih seljaka koji su ih pokrenuli u borbu da se njihovi problemi riješe. Njih je u pismu od 24. rujna 1920. ban Matko Laginja sažeo u sljedećem: " (...)u širokim slojevima pučanstva postoji jedno latentno nezadovoljstvo stanovništva poglavito velikom skupoćom sviju potrebština koje su seljaku nužne za svakodnevni život." "Nezadovoljstvo je", kaže ban, "nekim administrativnim mjerama vlasti kao izmjenom u novcu 1:4, oduzimanjem 20% prigodom žigosanja novca, odredbom da svako onaj koji je toliko godina sproveo u ratu imade služiti dva mjeseca, uhapšavanje rođaka kao jamaca za vojne neposlušnike, ukinuće davanja limitne soli Graničarima umjesto slobode sađenja duhana i pečenje rakije, itd."35 Međutim, treba reći da je ban Matko Laginja prešutio jedan važan uzrok pobune, a to je da je uz navedeno bilo i latentno nezadovoljstvo hrvatskih seljaka zbog nerješavanja pitanja agrarne reforme i zbog političkog nezadovoljstva postojećih stanjem u državi i nacionalnim položajem Hrvata i Hrvatske u novostvorenom Kraljevstvu SHS. 32 Isto, str. 61. 33 Bosiljka Janjatović, n.d., str. 35. 34 Isto, 35 Zbornik građe, dokument 286 od 24.9.1920. Pismo bana Matka Laginje ministru unutarnjih poslova o uzrocima bune. O tom pismu opširan članak napisala je Bosiljka Janjatović u ČSP 24 (1) 1992. pod naslovom Izvještaj bana Matka Lagine o pobuni seljaka u sjeverozapdnoj Hrvatskoj u rujnu 1920.

63

Početak i tijek bune do njenog sloma a) Povod bune Povod ove bune bila odluka središnjih vojnih vlasti Kraljevstva SHS o popisu stoke i "žigosanju" konja, prema srbijanskom Zakonu o ustrojstvu vojske, koji je protegnut na cijelo Kraljevstvo. Treba znati da ova mjera u Hrvatskoj do tada nije bila poznata pa je njenom provedbom kad stanovništva, koje je inače bilo nezadovoljno postojećim sustavom vlasti, bila povod buni. Dosta dugo se smatralo da je upravo popis stoke i žigosanje konja bilo ujedno i uzrok bune, što nije točno. Naime, u sjeverozapdnoj Hrvatskoj rogato blago nije se nikada dovodilo na popisivanje, a prilikom kupnje obilježavala se znakom kupca. Zato je narod povjerovao onima koji su nakon te odluke govorili da žigosanje konja znači da ih time država uzima u posjed, kao i to da će se svi konji, pa i sva popisana stoka seljacima oduzeti.36 Pored navedenog, seljake je ogorčila i odredba vojnih vlasti da se radi popunjenja nekih pukova u stanje spreme ima dati komora, pa je određeno da svaka općina ima dati stanoviti broj sprege. Odluka je donesena bez prethodnog objašnjenja seljacima, što je kod njih stvorilo još veće neraspoloženje i bunt. Odredbu o davanju komore seljaci su smatrali početkom oduzimanja konja i stoke. Seljaci nisu znali hoće li dobiti odštetu ako konj i stoka stradaju. Seljak se bojao da će mu se stoka oduzeti bez naknade, a žigosanjem konja da ih ne će moći prodati. Međutim, treba reći da u nekim moslavačkim mjestima, gdje je stupanj organizacije otpora vlasti bio na višem stupnju kod organiziranja pobune, odredba o popisu stoke i žigosanja konja nije imala nikakvu ulogu jer se buna provodila kad je vlast tu odredbu, nakon prvih reakcija, i ukinula. b) Buna u Moslavini započela je u Garešnici Buna u Moslavini počela je 4. rujna 1920. u Garešnici kamo je prenesena iz susjednog Velikog Grđevca37. Navedenog dana skupina seljaka navalila je na žandarmerijsku postaju u Garešnici. Došlo je do pucnjave. Poginula su dva seljaka: Pavao Kolarević i Jakob Krnjak, a ranjeno više seljaka. Dan ranije skupina seljaka u Garešnici pokušala je onemogućiti provođenje popisa stoke i žigosanja konja.38 Treba konstatirati da su se vijesti iz sela u selo prenosile velikom brzinom, praćene zvonjavom crkvenih zvona. Koristili su se i glasnici na konjima. Pobunjeni seljaci okupljali su se u velikim skupinama slabo naoružani (stare puške, lovačke puške, sjekire, vile, i ostalo). Pored toga što su bili slabo naoružani svojom brojnošću uspjevali su razoružati manje skupine žandara u njihovim postajama. Napadali su općinske i sudske zgrade i njihove službenike, spaljivali spise u kojima su pisane njihove obveze prema državi, rezali telefonsko-telegrafske stupove te prekidali veze među državnim organima. U izvještajima nadzornika pošta i telegrafista veze su prekinute između 36 Bosiljka Janjatović, Izvještaj bana Matka Laginje o pobuni seljaka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u rujnu 1920., ČSP 24(1) 1992., str. 267. (U daljnjem tektu Izvještaj bana Laginje) 37 Prema službenim izvještajima seljački nemiri počeli su 23. kolovoza 1920. u Ivanovom Selu kod Grubišnog Polja gdje je počeo popis stoke i žigosanje konja. Buna seljaka počela je 2. rujna 1920. u Velikom Grđevcu (kotar Grubišno Polje) gdje su se okupili seljaci sela Rače, Kovačice, Drljanovca i Orlovca (općina Rača). Oni su seljake Grubišnog Polja odgovorili da predaju vojsci stoku. Grđavac je inače bilo snažno uporište HPSS. 38 Izvještaj bana Laginje, str. 268.-269.

64

mjesta: Sveti Ivan Zelina, Drnje, Čazma, Popovača, Kutina, Novska, Grđevac, Veliki Zdenci, Hercegovac, Garešnica, Grubišno Polje i Vojni Križ.39 U Garešnici, iako je došlo do oružanog sukoba, a bilo je i mrtvih, ustanici nisu uspjeli preuzeti vlast. Odred kapetana Panića ubrzo je stigao u Garešnicu i pobunu ugušio. Seljaci su tako bili svladani. Značenje bune u Garešnici za daljnji razvoj bune je u tome što se preko njenog područja proširila buna na čazmanski, a odatle i na kutinski kotar. Sljedeće kotarsko mjesto u Moslavini u koje se buna proširila bila je Čazma. U Seljačka buna njoj je istog dan kad i u Garešnici (4. rujna) došlo oko 400 naoružanih ljudi. Oni su najprije nastojali razoružati oružničku postaju, ali su od toga iznenada odustali. Vojska je upućena i u Grubišno Polje i Bjelovar. U općini Čazma (Mikleuš, Pobjenik, Vrtlinska, Siščani, Zdenčac, Vučani, Daskatica i Vagovina), te općini Štefanje. U noći između 3. i 4. rujna 1920. sva sela bila su alarmirana na ustanak "po, nekim stranim seljacima agitatorima, trubljenjem te zvonjavom crkvenih zvona da pođu pomoći seljacima Garešnice koji su se pobunili potiv žigosanja i popisa stoke". Jedan dio seljaka krenuo je prema Garešnici, a drugi je ostao u Čazmi u namjeri da razoružaju žandarsku postaju. Tko nije pristao na zahtjev vodstva bune "(...) bio je siljen prijetnjama i batinama. Po selima išle su posebne patrole pobunjenika koje su tjerale muškarce na okup."40 c) Kratak odbljesak bune u općini Čazma Ustanici u Čazmi su se istog dana u noći ponovno skupili i poveli akciju.Vidjevši da im se ne mogu suprostaviti, oružnici su se sakrili. Ustanici su iz zgrade kotarske oblasti raznijeli oružje koje je svojevremeno bilo oduzeto seljacima (oko 50 komada većinom starih pušaka i pištolja). Izvršivši navedeno krenuli su po privatnim kućama oduzimati oružje, no nisu ni u jednoj kući otuđivali njihovo ostalo privatno vlasništvo. Pobunjeni seljaci su iz općinske zgrade u Čazmi potjerali sve činovnike i predali upravu općine blagajniku Nikoli Pavloviću. Seljaci su tada zatražili od kotarskog predstojnika da sazove sjednicu općinskog odbora da taj odbor preuzme obavljanje poslova u općini što je predstojnik i učinio, utvrdivši da se to obavi prvi radni dan u ponedjeljak. Odbor nije uspio preuzeti vlast u općini jer je u međuvremenu došla

39 40

Zbornik građe, dok. 189, Zagreb, rujan 1920. Isto, str. 271.

65

veća skupina vojnika iz Zagreba i skršila pobunu. Uspostavila, kako ban Laginja piše, red i mir u Čazmi i lišila slobode oko 40 pobunjenih seljaka.41 d) Vojni Križ - središte bune u Moslavini Dana 5. rujna 1920. u devet sati navečer pred žandarmerijskom stanicom u Vojnom Križu okupilo se oko 2000 ljudi. Ušli su u žandarmerijsku postaju prisilivši žandare da im predaju oružje, a zatim su "(...) počeli pljačkati".42 Kasno u noći (oko 23 sata) naoružani seljaci zaustavili su vlak na stanici Novoselec – Križ. Neki žandari i vojnici, koji su se nalazili u vlaku, bili su razoružani. Izvještaji tvrde da je bilo oko 3000 pobunjenika, a osim pušaka imali su 3 do 4 mitraljeza.Tražili su osnivanje seljačke republike. Obavještajne službe Kraljevstva SHS smatraju da su pobunjenici u vezi s mađarskim i talijanskim agentima. O događajima 5. rujna 1920. priča komandir žandarmerijske postaje u Križu, Ivan Kirigin. On izjavljuje: "Dana 5. 9. pod večer čuo sam da se po Križu pogovara da će razoružati žandare i da će općinske činovnike rastirati. Uzeo sam stoga isto veče sa sobom pripremnog žandara Jakoba Čaplaka te smo oboružani pošli Križem patrolirati, da vidimo, što se zbiva i da po potrebi poduzmemo shodne mjere. Našli smo na cesti Peru Kirina iz Križa, vojnog obveznika koji nije htio da dođe na vježbu, te smo ga uhitili i odveli u stanicu. Još ga nisam na stanici počeo ispitivati, kad se je vratio iz službe (ophodnje) iz sela Šumečana pripravnik žandar Milan Rajić sav zbunjen i priopćio mi da su njega i pripremnog žandara Milana Bačića u selu Bunjanima razoružali seljaci, kojih je moglo biti oko 50, a koji su bili naoružani puškama i samokrijesima. Među ovima da je upoznao samo Andru Vitoša iz Prnjavorca, koji da je na nas izpalio hitac iz samokresa i ranio ga u zglob lijeve ruke. Za Milana Bačića priopćio mi je, da se je zaklonio i ostao u nekoj kući. Priopćio mi je i to, da su na njega prvi seljaci otvorili vatru iz pušaka i samokresa, a na to da su oni uzvratili vatru iz svojih pušaka, dok nisu potrošili municiju, te da se onda nisu mogli više braniti, da su ih seljaci razoružali i pustili ih da idu dalje. Istog dana, tj. 5. 9. oko 9 sati noći počuli smo da dolaze, rulje naroda sa svih strana prema stanici. Nas je na stanici bilo oko 6. Kad su se približavali stanici, čuo sam nečiju komandu: " U švarm koji ima pušku napred", i na to se čuo uzvik: "Hura!" koji je opetovan po tri puta i na to su već došli do same vojarne i počeli lupati po vratima isto i po prozorima pozivajući nas, da otvorimo vrata te im se predamo i oružje izručimo, da oni više ne trebaju žandara, pa ako nećemo otvoriti da će sa sve četiri strane zapaliti stanicu. Ja sam vidio da se velikoj množini naroda ne mogu oduprijeti pa sam ih na zatvorena vrata pozivao da se raziđu i opominjao na posljedice, koje će ih uslijed njihova postupka stići, no nije na njih djelovalo i na to sam otvorio vrata od stanice i stavio se prema njima sa puškom na sprem i ponovno ih tada pozivao da se raziđu, jer da će nastradati, no nisam upotrebio oružje i oni su počeli unutra ulaziti i među ovim je prvi uperio prema meni vojničku pušku Ivan Novosel iz Širinca, dočim je prvi prigrabio za moju pušku Đuro Kralj iz Vezišća, kojem sam i onda pustio pušku i on je sa sobom odnesao. Među prvim išli su u Filip i Milan 41 Isto, 42 Zbornik građe, dok. 223, Križ, 9. rujna 1920., Prijepis izvještaja Žandarmerijske stanice u Vojnom Križu IV. žandarmerijskoj brigadi u Zagrebu

66

Lakuš iz Širinca i Andro Blažak iz Novoselca te Đuro Pustak iz Johovca, starješina iz sela Širinca Tomo Herceg, Zvonimir Dardu iz Križa, Štef Brajnić iz Okešinca, Štef Rujevčević iz Okešinca, Mato Antončić iz Konšćana, Franjo Ciglenički-Horvat iz Johovca, a ostalih se ne sjećam. Kad su nas razoružali zahtjevali su od mene još neke puške, koje se tobože nalaze na postaji od vremena prevrata no ja sam im odgovrio da tih pušaka više nema."43 Prije razoružanja žandara, 5. rujna 1920. ujutro, pobunjeni su seljaci na mostu, koji dijeli sela Dabci i Šumećani, pokušali razoružati žandare, ali su se na njihovu opomenu razišli. U isto vrijeme kad su seljaci napali žandarmerijsku stanicu, skupina od oko 50 mladića, nedaleko sela Bunjani, uspjela je razoružati patrolu žandara. Nakon što su razoružali žandare u Vojnom Križu seljaci su krenuli prema željezničkoj stanici u Novoselec-Križu gdje su zaustavili vlak iz Zagreba koji je prema Kutini i Novskoj krenuo tek sljedećeg dana. Pobunjeni seljaci su na željezničkoj postaji presjekli sve telefonsko-telegrafske žice i odnijeli brzojavni aparat. U noći između 5. i 6. rujna 1920. pobunjeni seljaci oduzeli su stanovnicima Vojnog Križa svo oružje koje su imali, a ujutro 6. rujna 1920. otjerali su općinsko činovništvo i zatvorili ured te postavili kod općinskog ureda straže. Slike kralja Petra i regenta Aleksandra su na trgu spalili. Za razliku od Garešnice i Čazme, pobunjeni seljaci su bili mnogo bolje organizirani. Imali su čvrsto vodstvo u kojem se ističu: Filip Lakuš, Đuro Kralj, Stjepan Medanec, AndroVidoš, Jakov Stabarković, Mato Božičević i drugi. Pobunjeni seljaci u Vojnom Križu osnovali su "narodnu gardu" i imenovali zapovjednika. Spomenuta "garda" preuzela u svoje ruke upravu mjesta, postavila šefa željezničke postoje u Novoselec-Križu (Mato Božičević) i pripremali se za proglašenje kriške republike. Bunu u Vojnom Križu onodobna je vlast ocijenila kao prevrat i pripremala se da je silom uguši. U Vojnom Križu u to vrijeme djelovao je župnik Josip Tomac, inače istaknuti pristaša Čiste stranke prava sljedbenik Josipa Franka. Župnik Tomac bunu nije podržavao niti je u njoj sudjelovao. U Spomenici je Josip Tomac, prije bune zapisao: "Hrvatsko seljaštvo zadahnuto sve republikanskom misli, to monarhijskim vlastodržcima zadaje glavobolju. Seljak i sada spašava svoju grudu".44 Vođe pobune u Vojnom Križu, bile su uvjerene da će doći do sveopće pobune u Hrvatskoj kojom će se uspostaviti Hrvatska Republika. Očekivali su trenutak kada će svi zajedno napasti na Zagreb i uspostaviti Stjepana Radića za predsjednika Republike. e) Iz Vojnog Križa buna se širi prema općini Popovača Iz Vojnog Križa pobuna se prenijela na područje kutinskog kotara Veliku i Malu Ludinu i Popovaču. Žandarmerijska stanica u Popovači izvješatava komandanta IV. žandarmerijske brigade u Zagrebu 7. rujna 1920. da se 6. rujna u Popovači sakupilo oko 1000 naoružanih ljudi u namjeri da razoružaju žandarmeriju. Oko 12 sati istog dana uspjela je žandarmeija smiriti "buntovnike", ali upravo tada navalila je "druga rulja" naoružana raznim oružjem i granatama i otvorila vatru na "kasarnu" i uništila inventar. "Pobunjenici" su zauzeli općinsku zgradu, poštanski ured i pisarnu žan-

43 44

Ivan Očak, n.d., str. 58.-59. Ivan Očak, Kriška republika, čs. Kaj IV i V., Zagreb, 1984., str. 56.

67

darmerijske "kasarne" te obustavili svaki rad.45 Pobunjenim seljacima u Popovači pružena je pomoć iz Vojnog Križa pa u tako uspjeli svladati žandare i preuzeti vlast. Kapetan Benović javlja u Zagreb da liniju Križ-Popovača-Kutina ugrožavaju pobunjeni seljaci i da iz Križa seljaci kreću prema Popovači i Kutini. Tu vijest kapetan Benović dobio je od jednog civila preobučenog u žandara iz Križa koji se domogao Dugog Sela. Benović je inače namjeravao brzim vlakom uputiti u Kutinu 10 žandara i 15 žandara u Popovaču. Očekivao je vojno pojačanje iz Broda. f) Ivanić Kloštar- snažno uporište bune u čazmanskom kotaru Jedno od žarišta bune u Moslavini bilo je i općinsko mjesto Ivanić Kloštar. U njemu je došlo do bune 7. rujna 1920. Tog su dana prije napada u Ivanić Kloštar nadolazili seljaci iz okolnih sela, naročito iz Šarampova, Čemernice, Lipovca i sela Lonja. Glavni vođa bune bio je Marko Šaran iz Predavca. Velika skupina seljaka napala je oružničku postaju. Kad su se oružnici predali, otpor seljacima počeli su pružati službenici financijalne straže. Financi su se hrabro borili, dvoje je poginulo. Pobunjeni seljaci spalili su općinsku arhivu. Kad im je ponestalo streljiva, i oni su se morali predati seljacima. Seljaci su preuzeli zgradu općine i iz nje izbacili općinskog bilježnika i blagajnika.46 Općinski je bilježnik kolcem udaren po glavi i ranjen, ali je ipak seljacima uspio pobjeći i spasiti se. Osim bilježnika i blagajnika seljaci su iz općinske zgrade izbaciili i ostale činovnike u namjeri da postave svoje. Nakon gušenja bune u izvještaju žandarmerijske postaje u Ivanić Kloštru navodi se sljedeće: "Buna je navodno nastala uslijed žigosanja blaga što su sami agitatori upotrebili zgodu te nahuškali narod naprama gospodi te su kako se iz saslušanja vidi imali nakanu da načine revoluciju, tj. prevrat u zemlji, sruše vladu te da si uspostave republiku odnosno da oslobode Radića iz zatvora koji je bio vođa, imali su nade da će se i vojska kod istih pridružiti."47 Buna je u Ivanić Kloštru tijesno bila povezana s mjestima susjednog kotara Dugo Selo, i to s općinom Bregi i Oborovo. U općini Posavski Bregi smjenjen je općinski načelnik, a za upravitelja postavili su istaknutog pripadnika HPSS Šimuna Lončarića, zvanog "kapetan". Na vlasti nije dugo bio jer je vojska ubrzo ugušila bunu. Prilikom zauzimanja vlasti u općini Oborovo, žandari su ubili jednog seljaka, a komandir žandarmerijske stanice teško je ranjen.48 U općini Posavski Bregi buna je započela 6. rujna 1920. Skupina od preko 2000 seljaka razoružala je žandare i zatvorila zapovjenika postaje.U tom su im pomogli ustanici u Križu.49 Seljaci iz općine Posavski Bregi (kotar Dugo Selo) došli su 6. rujna 1929. u selo Ježevo. Vodio ih je Nikola Srdović iz Zaklepnice, inače član Središnjig odbora HPSS. Dolazak su označili zvonjavom crkvenih zvona "proglasivši da je buknula revolucija".50 Vodstvo seljaka iz Posavskih Brega prijetilo je seljacima Ježeva da se 45 Zbornik građe, dok. 199, str. 191., Popovača 7. rujna 1920. 46 Isto, str. 202,206 i 272, te Izvještaj bana M. Laginje, str. 272. 47 Zbornik građe, dok. 272, Ivanić Kloštar, 17. rujan 1920., Prijepis izvještaja žandarmerijske stanice u Ivanić Kloštru upućenog komandantu IV. žandarmerijske brigade u Zagrebu 48 Izvještaj bana Matka Laginje, str. 125. 49 Zbornik građe, dok. 222, Posavski Bregi, 9. rujan 1920. Izvještaj žandarmerijske postaje u Posavskim Bregima komandantu IV. žandarmerijskog puka u Zagrebu 50 Bogumil Hrabak, n.d., str. 55.

68

priključe buni jer će u protivnom stradati. Seljaci iz Posavskih Brega, njih oko 600, upalo je u Dugo Selo. Tu su razoružali desetak žandarmerijskih oficira. Vlast u Dugom Selu trebao je preuzeti Nikola Srdović. g) Buna na izdahu u Kutini 8. rujna 1920. Dana 7. rujna 1920. pročulo se u kutinskom kotaru da će seljaci iz sela Gračenice i Repušnice navaliti na Kutinu, svrgunti upravno, sudbeno i općinsko činovništvo i preuzeti vlast u svoje ruke. Kad su seljaci stigli 8. rujna 1920. pred Kutinu, dočekali su ih vojska i žandari. O tome u izvještaju Kotarske oblasti Kutina Predsjedništvu Zemaljske vlade između ostalog stoji: "Jučer čitav dan govorilo se da se rulja skuplja u Gračenici (obćina Popovača) te u Repušnici (obćina Kutina) koja bi imala nahrupiti na Kutinu, svrgnuti činovništvo ove oblasti i obćinskog poglavarstvo i kotarskog suda i preuzeti vlast u svoje ruke, ali jučer nije došla već je jutros okom 9 sati došlo njih oko 500 naoružanih što puškama, što sjekirama, a nekoliko samo štapovima koje je susrelo baš onaj čas prispjelo zagrebačko oružništvo iz Novske sa podporučnicima Kovačićem i Tadejevićem u jakosti od 30 žandarma u pripomoći 30 vojnika i ovomjesne oružničke stanice te je navodno prvi hitac pao iz mase, otvorila je vojska vatru te masu rastjerala, te su do sada pronađeni 1 mrtav i jedan teško ranjen te dva lakše ranjena sve iz mase, a uz to je 15 kolovođa uhićeno.“ Povod nemirima bilo je žigosanje, ali je svakako i osnutak Hrvatske Seljačke Republike, jer je mnogo sličnih povika palo. U Popovači su osnovali narodno vijeće, a isto tako u Križu. Bezuvjetna je potreba, da se ovo oružništvo te vojničtvo ostane dulje vremena u Kutini, jer se čuje da se sprema nova navala, dočim bi se onaj odred koji je zamljen preko Predstojničtva kr. Kotarske oblasti u Novskoj i Gradiški određen za Kutinu imao ostaviti u Popovači."51 U jednom drugom izvještaju o ovom događaju Žandarmerijska stanica u Kutini izvještava komandanta IV. žandarmerijske brigade u Zagrebu da je 8. rujna 1920. oko 1000 pobunjenih seljaka navalilo na žandarmerijsku stanicu u Kutini te da su žandari i vojnici ovaj napad uspjeli suzbiti te glavne vođe seljaka, Stjepana Uroića i Ivana Kolundjića te 10 drugih seljaka uhitili. Do bitke između seljaka, žandara i vojske došlo je kod ulaza iz Repšušnice u Kutinu, od žandarmerijske stanice udaljeno do 150 koraka. Pucnjavu su otvorili seljaci prema žandarmerijskoj stanici i oblasnim uredima. Odredima žandara (njih oko 30) zapovjedali su podporučnik Zvonimir Tadejević i Dragutin Kovačić dok je odredom vojske (njih oko 30) podporučnik Živko Mladenović iz 35. pješadijskog puka i komandir žandarmerijske stanice u Kutini Stjepan Pajković s 4 žandara. Oni su pravodobnom pucnjavom zaustavili napadače i natrag ih potisnuli te rastjerali. U tom sukobu Ivan Likoder iz Repušnice teško je ranjen puščanim hicem. U sukobu nitko od žandara i vojske nije ubijen ni ozlijeđen. Uhićeni su prijavom sudu predani s jednom vojničkom i jednom civilnom puškom. Ozlijeđeni su, po liječničkoj odredbi, upućeni na kućni njegu. Službeno je liječničko povjerenstvo očevid poduzelo na licu mjesta, a o svemu je obaviještena kutinska kotarska oblast. Kasno u noći, prije ponoći, u Kutinu je stigla vojna pomoć

51 Isto, dok. 210, Kutina 8. rujna 1920., Izvještaj Kotarske oblasti Kutina Predsjedništvu Zemeljske vlade u Zagrebu

69

i to 2 oficira i 90 vojnika pod vodstvom kapetana I. klase Petra Krnića iz 35. pješadijskog puka iz Križa. S obzirom na jakost vojnih snaga, u Kutini je bilo mirno.52 Poslije borbi pred Kutinom 8. rujna 1920. vojska i žandari krenuli su prema Popovači. Uz jedan manji sukob uspjeli su ovladati selima Repušnicom i Gračenicom i to bez gubitaka. Gubici na strani seljaka nisu se mogli utvrditi zbog noći i nepreglednog šumskog terena. U izvještaju Letećeg žandarmerijskog voda Zvonka Tadejevića IV. žandarmerijskoj brigadi u Zagrebu piše sljedeće: "U čitavom području koje smo zaposjeli vlada momentalno mir, ali se neprestano narod prema nama huška, stoga molim da se kod nadležne komande ishodi da vojnički odred koji je predeljen i nadalje kod mene ostane jer u protivnom slučaju neću moći za sigurnost odgovariti."53 Gušenje bune i represija protiv njenih sudionika a) Gušenje bune Buna Moslavačkih seljaka postupno je gušena. Najprije su odmah u začetku smirena dva kotarska središta, Garešnica i Čazma. Kutina je smirena u jednom danu (8. rujna), a tog istog dana smirena je i Popovača, a malo zatim i Kloštar Ivanić. Ostao je Vojni Križ kao posljednje uporište. U Vojni Križ stigla je kasno u noći, 7. rujna 1920., obavijest kako će 8. rujna ujutro oko 10 sati stići vojska u Vojni Križ s ciljem gušenja pobune. Filip Lakuš je smatrao da se svi koji su u buni sudjelovali raziđu svojim kućama, a oružje neka sakriju. Suprotnog mišljenja je bio Đuro Kralj. On je smatrao da vojsci treba pružiti otpor. Stav Kralja seljaci su prihvatili i odmah počeli kopati rovove gdje će se dočekati vlak s vojskom.Vlak je uistinu stigao u 10 sati. U njemu je bilo 30 žandara pod komandom Zvonimira Tadejevića i Dragutina Kovačića i 30 vojnika pod komandom poručnika Živana Mladenovića iz 35. pješadijskog puka te 4 žandara s narednikom Stjepanom Pajkovićem. Na lokomotivi se nalazio major Krnic koji je prema izjavi u istrazi navodno sišao s vlaka i pošao s trubačem da smiri narod. S druge pak strane seljaci su vojsci i žandarima nudili da se predaju ne bi li se bitka izbjegla. Kad se to nije uspjelo postići došlo je do bitike.54 Ivan Očak u radu Kriška republika donosi i podatak kako je Filip Lakuš vidio tu bitku. Evo što o bici govori Filip Lakuš: "U taj čas kad je vlak stigao s vojskom bilo je u Križu mnogo naroda. Muškarci oboružani s vilama, kosama, kopljima, lopatama s punim torbama, u trošnom odjelu, sakupljeni su na tragu kraj velikog bunara. Drugi koji su došli u crkvu, s obzirom da je bio blagdan Male Gospe, okupili su se pred crkvom. Kad je pukla prva puška, pa druga, pa onda dvadeset, trideset odjednom, a za malo je počeo štektati mitraljez, narod se uskomešao. Nastao je plač i vrisak ženskog svijeta. Jedna viče: "Jao, moj sin je u borbi!", druga viče: "Moj je muž tamo!", treća opet: "Moj muž i sin su tamo, sigurno će biti obojica pobijeni koliko se puca!". A muškarci se pitahu: "Što sada?" Zapovjed je bila tko ima oružje nek ide u borbu, tko je došao u crkvu nek ide u crkvu, a drugi svak svojoj kući i nek paze da se, ako vojska pobedi, raziđu po selima i da ne odavaju seljaci jedan drugog.Veliko zvono 52 53 54

70

Zbornik građe, dok. 211, Kutina 8. rujna 1920. Isto, dok. 235, Popovača 10. rujna 1920. Ivan Očak, n.d., str.63.

zazvoni pristup k misi, žene uđu u crkvu, ali mnoge nisu imale mira u crkvi, iziđoše napolje pustiše se preko parka, nizbrdo prema bojištu vičući: "Što ću ja bez svoga muža sama!"......"55 Dok su se seljaci borili s vojskom i žandarima, imali su izgleda za pobjedu i zarobili su 9 vojnika. Prevagu u borbi žandari i vojska dobili su tek kad im je došla vojna pomoć upućena iz Čazme. Oni su seljake napali s leđa. Seljaci su se tako našli između dvije vatre. Punih šest sati trajala je borba. Seljaci su 8. rujna svladani. Da ih ne bi "uhapsili", većina se skrila u obližnjim šumama. Borbu s vojskom i žandarima seljaci su vodili 8. rujna 1920. do 15 sati. Oko 200 vojnika zaposjelo je Vojni Križ.56 U borbama 8. rujna 1920. poginulo je 24-ero ljudi, od toga 14 seljaka, 3 činovnika, 2 vojnika i 2 financa, dok je ranjenih bilo oko 100.57 Filip Lakuš se nakon poraza povukao u zidine straog Jelengrada, a drugi sudionici bune skrivali su se od žandara raštrkani po selima i po moslavačkim vinogradima i kletima. Putem letaka, biskupskih poslanica i propovjeda s oltara, pozivani su seljaci da se vrate svojim kućama te da se nikom ništa neće dogoditi. U praksi je bilo drugačije. Protiv vođa bune pripremale su se razne represivne mjere, mnogi su već ranije uhićeni, a za one koji su na slobodi, pripremala su se uhićenja i suđenja. Župnik Tomac opisao je prilike u Vojnom Križu nakon gušenja bune. Evo njegovog opisa: "Vojništvo je zaposjelo Križ i sada je nastala vojničko-žandarska strahovlada. Neki podčasnik Dalmatinac ustrelio je goloruke: mladića Josipa Papunića i mladog čovjeka Stepana Sugorića, a štražmeštar popovačke žandarmerijske stanice ustrelio je kao psa Peru Glavaša. Poslije malo dana ustreliše žandari mladića Stjepana Rujevčića iz Okešinca. Sva sreća što su zapovjednici vojničkih četa: Krnic i Bjelokapić bili ljudi humanijeg srca. Mnogi su pobacani u zatvor gdje su iskaljivali svoje životinjsko srce nad uhapšenima krvožedni žandari. Poslije su otpraćeni sudbenom stolu u Zagreb i Bjelovar, gdje će za koji mjesec biti toga potresnog događaja – epilog. Tomu svemu bilo je krivo pomanjkanje takta viših i najviših svjetskih službenika. Da se je narodu rekviriralo i ono što mu je preostalo iz petogodišnjeg rata, i tada bi narod bio materijalno propao. Razračunavanje je doista obustavljeno, no postradaše eto mnogi nekrivi i nedužni."58 Buna moslavačkih seljaka nije dugo trajala, za tri do četiri dana ugušili su je žandarske i vojne snage Kraljevstva SHS. U izvještaju kojim kotarska oblast Kutina izvještava Predsjedništvo Zemaljske vlade u Zagrebu 14. rujna 1920. navodi se da "(...) neke naoružane osobe obilaze pojedina sela i prijete žiteljima paležom i ubojstvim ukoliko im se ne priključe. Ujedno se javlja da vojska i žandarmerija umiruju stanovništvo i progone "buntovnike". U svezi s tim naglašava se da vojska i žandarmerija na ovom području moraju ostati jer stanje još nije smireno. Međutim, u okolnim selima još ima pobunjenih59, u Kutini, Popovači, Čazmi i Križu. Dana 9. rujna stanje je bilo mirno i ne osjeća se djelatnost pobunjenih seljaka, ali je ipak zatražena pomoć jednog odreda vojske zbog postojanja opasnosti da se nemiri prošire na sisački kotar.60 S Kutinom su iz Popovače uspostavljene telegrafsko-telefonske 55 56 57 58 59 60

Isto, str. 63.- 64. Isto, str.65. Jutarnji list, 24.9.1920. Ivan Očak, n.d., str. 66, Spomenica župe sv. Križa, str. 80. Isto,dok. 258 Isto dok 215 i 227 Zagreb, 9. rujan 1920., Bilješka o telefonskim izvještajima primljenim poslije podne 9. rujna

71

veze. Međutim, stanje izvan općinskih i kotarskih središta nije bilo mirno. Dakle, buna je u Moslavini uglavnom ugušena 9. rujna 1920. Nakon Kutine i Popovače u Kloštar Ivaniću je 9. rujna 1920. brahijalni povjerenik za Dugo Selo uspostavio općinsku upravu koja nije funkcionirala od 7. rujna 1920. Kloštar Ivanić tada nije imao telefonsko-telegrafsku veze sa središtem kotara u Čazmi pa je činovnik iz kotara Dugo Selo, zvan brahijalni povjerenik, obnašao funkciju kotarskog predstojnika. Na službu u Kloštar Ivanić vratili su se prethodno protjerani općinski upravitelj Šumedić i bilježnik Čabrajac.61 Brahijalni povjerenik proglasio je naredbu bana o obustavi žigosanja stoke. Ujedno je utvrdio da "(...) domaće žiteljstvo nije sudjelovalo u napadu na općinski ured i ured razdjela financijalne straže. Napad su kaže izvršile "strane individue", a kao kolovođe utvrđene su dvije osobe iz Zagreba.62 Nakon smirivanja stanja u Ivanić Kloštru uspostavljene su telefonske i telegrafske veze s Vojnim Križem, popravljene su signalne sprave na pruzi Dugo Selo – Novska, a 11. rujna uspostavljena je veza s Kutinom, Čazmom i Svetim Ivanom Zelinom. Žandarmerijska postaja u Kloštar Ivaniću od Zemaljske vlade traži raspisivanje potrage za Vinkom Lovrekovićem jer je "prije pobune držao neprijavljene govore u okolini Čazme, Križa i Ivanić Grada. Lovreković je bio istaknuti član HPSS i prije rata narodni zastupnik".63 b) Dostavljanje prijava sudionika bune Državnom odvjetništvu i Sudu Ban Matko Laginja 27. rujna 1920. dostavio je Državnom odvjetništvu u Zagreb prijepis izvještaja Kotarske oblasti u Čazmi o seljačkim nemirima. U izvještaju se navodi da su nemiri izazvani širenjem lažnih glasina o žigosanju i rekviriranju stoke i vozila u kotaru Garešnica, jer su kaže "antidržavni elementi znali da će se seljaštvo najlakše pobuniti ako se prošire glasine da mu država otimlje besplatno imovinu". U navedenom se spisu također navodi da je buna u početku imala gospodarski karakter, a kasnije čisti boljševičko-politički, s ciljem uspostave Hrvatske Seljačke Republike. To se naročito očitovalo u općini Križ, gdje su vođe Đuro Kralj, Ivan Novosel i Filip Lakuš bili propagirali republiku i uspostavili narodna vijeća i gardu. Buna je izazvana agitacijom Radićeve seljačke stranke, a glavni vođa Filip Lakuš iz Širinca član je izvršnog odbora Hrvatske seljačke stranke u Zagrebu. Nije se moglo ustanoviti jesu li u ovu bunu umješane i druge stranke. Građanstvo se nije nigdje pridružilo pobunjenicima. Buna je ugušena te vlada red i mir.64 Odmah nakon gušenja bune započelo je uhićenje onih koji su u buni sudjelovali, prvenstveno vođa bune. Dana 22. rujna 1920. zatvarani su sudionici bune u selima: Potok, Gornja Vlahinička i Ludina.65 Državno odvjetništvo predlaže Sudbenom stolu u Zagrebu da se povede istraga protiv Filipa Lakuša koji je osumnjičen da je 5. rujna 1920. u Širnicu razaslao ljude po selima da podignu bunu i razoružaju žandare, te da je istog dana na 1920. u kancelariji Predsjedništva Zemaljske vlade 61 Isto, dok. 303, Dugo Selo 5. listopada 1920. 62 Isto, 63 Isto, dok. 265 64 Zbornik građe, dok. 291, od 27. rujna 1920. godine 65 Isto, dok. 290., O tome žandarmerijska stanica u Popovači 25. rujna 1920. izvještava Štab IV. žandarmerijske brigade u Zagrebu i dostavlja ga Povjereništvu Zemaljske vlade u Zagrebu

72

čelu "rulje" provalio u žandarmerijsku stanicu u Vojnom Križu, razoružao žandare i izjavio da je nastala pobuna u cjeloj zemlji, te da će pobunjenici krenuti u Zagreb, srušiti vladu i uspostaviti republiku, nadalje da je u Okešincu i Vezišću pozivao ljude na bunu govoreći im da imaju veliku silu iza svojih leđa koja se za njih bori, te da je po obližnjim selima razaslao ljude koji su proglasili prijeki sud i Slobodnu Hrvatsku Republiku. U selu Zaklepici izjavio je okupljenim mještanima kao član revolucionarnog odbora iz Križa da su preuzeli vlast u Vojnom Križu i da moraju nastojati da seljaštvo preuzme vlast u Vojnom Križu i da moraju nastojati da seljaci preuzmu vlast i u Dugom Selu. U Križu je 7. 9. 1920. održana skupština na kojoj je Lakuš govorio prisutnima da trebaju krenuti u Zagreb, gdje će postaviti novu narodnu vladu, te da će im pomoći natporučnik "zelenog kadra" koji ima 400 naoružanih ljudi, 2 mašinske puške i 4 topa. Državno odvjetništvo zahtijeva da se uhapsi Filip Lakuš kao kolovođa i bunitelj naroda i da se sasluša Josip Predavec potpredsjednik HPSS zbog govora koji je održao u Dugom Selu 2. 9. 1920. kojim je propagirao republikansko državno uređenje i tražio od prisutnih da povedu agitaciju kako bi svi došli na izbore i glasali za Seljačku stranku.66 Državno odvjetništvo u Bjelovaru uputilo je Sudu prijavu protiv Stjepana Uroića i drugih seljaka koji su sudjelovali u buni seljaka iz Repušnice i Gračanice 8. rujna 1920. Uz prijavu priložen je prijepis zapisnika sa saslušanja Stjepana Uroića te prijepis letka pod naslovom "Poziv Jelenskoj" u kojem se pozivaju seljaci Jelenske da krenu u Popovaču i razoružaju žandare, razore željeznčku prugu i pokidaju telefonske žice. Državno odvjetništvo u Bjelovaru 29. rujna 1920. dostavlja predsjedništvu Zemaljske vlade kaznenu prijavu protiv Stjepana Uroića i drugih seljaka s područja kutinskog kotara, optuženih zbog sudjelovanja u buni koja je izbila 6. rujna. U kaznenoj prijavi dostavljeni su sljedeći dokumenti: prijepis dviju oružničkih prijava koje se na taj predmet odnose, prijepis "Poziva Jelenskoj", prijepis povjerenika, jedna izvorna trobojnica s natpisom: "Živio dr. Ivo Frank", prijepis zapisnika Stjepana Uroića. Osim Uroića podnesena je kaznena prijava i protiv Ive Kolundžića, Stjepana Kanića, Ivana Doležala, Mije Baboka, Stjepana Hobora, Mate Halapića, Ive Vražića, Đure Dade, Janka Pavlovića i još desetak osoba. Svi su optuženi zbog zločina podizanja bune. Svjedok je bio Ivan Grahovac iz Repušnice. On tvrdi da su nepoznati huškači iz Križa i Popovače već 6. rujna 1920. nagovarali narod da oružnike razoružaju i odstrane kotarske organe s njihovih mjesta. Njih oko 1000 kaže Grahovac, naoružani puškama, samokresima i sjekirama sastalo se pred krčmom Komunjera u Repušnici, gdje im je poznati njihov kolovođa Stjepan Uroić držao govor istknuvši da razoružaju najprije žandare i smjene kotarske organe. Uroić priznaje da je vodio seljake do krčme Komunjera i da je držao govor, ali da je to radio pod pritiskom "nepoznatih buntovnika iz Križa koji su prisutni bili i rulju vodili da se žandarmerijska stanica razoruža i da se s oblasnih organa skinu njihovi službenici."67 Iz isljedničke izjave 66 Isto, dok 352 od 17. studenog 1920., Iz dosad mi dostupnih dokumenata Filip Lakuš nije uhićen niti mu se sudilo. Govori se da se skrivao po drugim imenom po Zagorju. Pouzdano se zna da je na izborima za Ustavotvornu skupštinu kandidiran na listi HPSS u Bjelovarsko-križevačkoj županiji i da je bio izabran. Vjerojatno se i na njega odnosila kraljeva odluka o aboliciji sudionika bune. 67 Isto, dok. 295, Bjelovar, 29. rujna 1920., Državno odvjetništvo Bjelovar predsjedništvu Zemaljske vlade u Zagrebu

73

Stjepana Uroića vidljivo je da je poricao svoju ulogu u organizaciji bune tvrdeći da se među seljacima slučajno našao pred Kutinom krećući se iz pravca iz Gračenice i Repušnice prema Kutini te da ih je nagovarao da odustanu od svojih namjera, upozorivši ih da će im suditi prijeki sud. Tvrdi da je pred Kutinom bilo oko 500 seljaka, a kad je došlo do pucnjave, da se skrio u kukuruz te da su se seljaci razbježali kad je pucnjava prestala. Ujedno je poricao da je pred gostionicom Komunjera u Repušnici seljacima držao govor na čemu su isljednici inzistirali. Na ispitivanju u kutinskoj kotarskoj oblasti tvrdi Uroić da ga je jedan vojnik kundakom udario u prsa od čega se srušio na pod. Uroić je nakon ispitivanja upućen u istražni zatvor. Protiv njega je provedena istraga pod sumnjom da je 6. rujna 1920. u Kutini sakupio "više stotina do sada neustanovljenih ljudi u nakani da spriječi žigosanje stoke i popis vozila kao i to da udalji s uprave općine legalno postavljeno činovništvo te da s istim (...) zgrnućem združeni, a u svrhu da svoj cilj što lakše postignu, navale i vatru otvore ponajprije na oružničku stanicu u Kutini te istu razoruža, oduzmu puške i naboje pa da tako kupeći ljude za svoj pothvat, sjedinjenim sredstvima zbilja silovitih, dovede stvar to toga da se za povratak mira i poretka morala upotrebiti izvanredna sila." Optužnica tereti Stjepana Uroić da je kao bunitelj i kolovođa počinio zločin po paragrafu 73 kaznenog zakona, kažnjiv po paragrafu 75 istog zakona.68 Treba konstatirati da se u više dokumenta koji se nalaze u Zbornku građe, Stjepan Uroić označen kao glavni kolovođa. Tako u izvještaju Letećeg žandarmerijskog voda Zvonka Tadejevića iz Popovače upućenog komandi IV. žandarmerisjkog puka 10. rujna 1920. stoji da je u sukobu sa seljacima 8. rujna 1920. "(....) jedan "buntovnik" ubijen, a 4 su ranjena. Uhvaćen je glavni kolovođa ovog pokreta Stjepan Uroić te 14 glavnih buntovnika. Komandant letećeg žandarmerijski voda tvrdi da je dana 9. rujna osvojio Repšušnicu i Gračenicu i da na osvojenom području vlada mir, ali bi vojska i dalje morala ondje ostati.69 U istom dokumentu (295) pod oznakom Prilog 1a žandarmerijska stanica u Popovači (3. vod, 3. četa) 1. bataljona IV. žandarmerijske brigade 14. rujna 1920. podnosi kaznenu prijavu protiv sljedećih sudionika bune i to protiv Stjepana Benka, Štefe Tunkovića, Ivana Haleuša, Stjepana Horvata, Ivana Nimića, Stjepana Šalkovića, Tome Petrinca, Ivana Marušića, Blaža Jakopovića, Ivana Banića, Mate Lukšića, Mare Pelegrin, Ivana Kundrata, Ivana Tomca, Luke Žnajdara i Florijana Novosela. Navedene osobe su stanovnici sela: Potok, Mikulanica, Ribnjača, Grad Moslavina, Ludina, Selišće, Slatina, Jelenska i Vlahinička Gornja. Dana 4. listopada 1920. uhićeni su Jozo Petras i Mijo Petrić iz Potoka pod optužbom da su 8. rujna 1920. otvorili klet nadzornika šume Milana Weinera iz Kutine te mu odnijeli pušku i municiju.70 Istog dana uhićen je i kovač Josip Jelinek koji je zajedno s Jozom Jandrićem iz Vidrenjaka 6. rujna 1920., u mjestu Okoli, pobunio narod i prisilio ga da ide u Križ. Seljak Miško Božičević iz Konšćana uhićen je jer je 6. 68 Isto, dok. 295 od 29. rujna 1920., Prema navedenim odredbama zakona Uroić je mogo biti osuđen od 10 do 20 godina zatvora. Međutim, zasad nije bilo mogući pronaći dokument na osnovu kojeg bi bilo vidljivo da je Uroić kažnjen. I on kao i F. Lakuš kandidirali su se na izborima za Ustavotvornu skupštinu krajem 1920. 69 Isto, dok. 235, Popovača 10. 9. 1929. 70 Isto, dok. 301 od 4. 10. 1920.

74

listopada 1920. " od seljaka sakupljao novac za troškove putovanja "vođa buntovnika" po raznim gradovim radi agitacije za dizanje revolucije", a Joisp Lijaš iz Širinca također je uhićen jer je "(...) davao novac Filipu Lakušu iz Širnica kao glavnom vođi bune u Križu".71 Komanda IV. armijske oblasti u Zagrebu dana 20. rujna 1920. moli bana Hrvatske i Slavonije da je izvjesti postoji li još opasnost od političkog ustanka koji je zasad prigušen. Predsjednik Zemaljske vlade izvještava Komandu IV. armijske oblasti da se vojska može povući iz Krapine i Zaprešića, ali ne iz Kutine, gdje buna još nije stišana "(...) jer po šumama još ima naoružanih ljudi". Zato je izdano naređenje da se formiraju posebni žandarski odredi koji će vršiti progon i hvatanje "pobunjenika". Radi osiguranja sjedišta kotareva, željezničkih pruga te telefonskih i brzoglasnih uređaja, odlučeno je da vojska u Kutini i Čazmi ostane još mjesec dana. Dolaskom vojske u kotarska mjesta uveden je prividan mir.72 Osim Stjepana Uroića, uhićen je još jedan istaknuti član Središnjeg odbora HPSS, Nikola Sredović iz Zaklepice. I njegov glavni suradnik Šimun Lončarić, bivši općinski podvornik u općini Posavski Bregi, zatim Ivan Novosel iz Prečeca, Stjepan Dolnjak, Stjepan Trgovčić, Miho Prodan, Josip Hlobuka, Mate Karasić, Mate Kozjak, Franjo Dijačec, Ivan Vondjelić, Dragutin Pojunina, Vladimir Mareković, Josip Suknara, Ivan Pokace, Stjepan Vandek, Franjo Rošina, Ivo Rošina, Mate Horvat i Josip Hajduk i još 16 drugih osoba. Izvršene su i premetačine po kućama radi pronalaženja oružja te su pronađene 22 vojničke puške, 42 civilne puške i 21 pištolj.73 Protiv navedenih podnesene su kaznene prijave Državnom odvjetništvu u Zagrebu. Optuženi su da su 6. rujna 1920., s oko 2000 naoružanih seljaka, napali žandarsku stanicu u Topolju, razoružali stražare i zatvorili ih. Lončarić je preuzeo općinsku upravu, a Mareković javno kritizirao rad kotarske oblasti i žandara kao i rekviriranje kola za prijevoz. Rekao je da su se pobunili zbog žigosanja stoke. Prilikom uhićenja i vođenja istrage, policija, a još više žandari, uhićenike su zlostavljali batinama ne bi li od njih dobili izjavu koju su željeli čuti. Prema izvještajima velikog župana Bjelovarsko-križevačke županije, Predsjedništvu Zemaljske vlade u Zagrebu vidljivo je da sudbene vlasti vode istragu protiv sudionika seljačke bune. U svezi s tim se ističe da glavne vođe još nisu pohvatane i da se skrivaju po šumama ili su pobjegli s mjesnog područja. Najviše takvih, kaže se, ima u općinama Križ, Čazma i Kloštar Ivanić. Pored vojnih bjegunaca i pobunjenih seljaka skrivaju se i bivši vojnici koji su se vratili iz zarobljeništva u Rusiji. Za njih se tvrdi da su "posve izgubili pojmove zakona, prava i morala te su zadojeni boljševičkim duhom".74 Iz navedenog dokumenta vidljivo je da sudski organi vode istrage protiv pobunjenih seljaka. Kod Sudbenog stola u Zagrebu nalazi se u pritvoru 99 uhićenika, ali glavne kolovođe još nisu pohvatane. Kod kotarskog suda u Čazmi, kaže se, vodi se postupak protiv 150 okrivljenika. Iz dokumenata je vidljivo da su oni koji se skrivaju po šumama za vlast "(...) zapreka konsolidovnja prilika" te da "(...) dok se ne pohvataju 71 Isto, dok. 312, Zagreb, 20. 10. 1920. 72 Isto, dok. 270 od 20. 09.1920. 73 Isto, dok. 291, Zagreb, 27. 9. 1920., Ban Hrvatske i Slavonije dostavlja Državnom odvjetništvu u Zagrebu prijepis izvještaja Kotarske oblasti u Čazmi o seljačkim nemirima 74 Isto, dok. 297., Bjelovar, rujan 1920.

75

ne možemo utvrditi da je nastalo normalno stanje."75 Za uhićnje seljaka koji su sudjelovali u buni kao i drugih neposlušnika koji su se skrivali po šumama, ako ih ubrzo ne uhite, organi represije predviđali su protiv njih tzv. "četovanje" u kojem bi angažirli veće vojne snage "koji bi trebale temeljito pregledati predjele gdje oni borave". Za njihov boravak na slobodi, kaže se da "ugrožava javni red i sigurnost tim više jer se među njima nalaze ponajviše vojni bjegunci i bivši vojnici, povratnici iz zarobljeništva u Rusiji".76 Sud u Bjelovaru 2. travnja 1921. godine pod predsjedavanjem vijećnika kraljevskog sudbenog stola Mate pl.Vucheticha, te u prisutnosti kraljevskih sudbenih vijećnika, osudio je, u ime Njegova Veličanstva kralja, 22 sudionika bune u Vojnom Križu na tešku tamnicu, odnosno lišenje slobode od jednog mjeseca do 10 mjeseci zbog zločina bune...77 c) Neki primjeri zlostavljanja uhićenih seljaka U dokumentima grupe XXI, kutija 4 u Državnom arhivu u Zagrebu nalazi se obilje dokumenata u kojima seljaci svjedoče o neljudskim postupcima žandara prema uhićenim seljacima. Tvrdi se da su žandari tukli i tuku i dalje, a da su za vrijeme bune pobjegli i sakrili se i bez borbe pobunjenim seljacima predali oružje, a sad se osvećuju "nemoćnim ljudima u zatvorima pak ih nečovječno tuku tako da će mnogi od zlostavljanja ostati cio svoj život nesposobni za rad".78 Maru Mudrovčić su "izprebijali jer joj nisu našli sina Ivana kod kuće, a ovaj se drugi dan sam prijavio".79 U kući Imre Karvača "polupali su žandari 3 prozora i pucali u krov njegove kuće", a Štefa Jandrića žandari su "isprebijali na mrtvo ime te mu kod toga nestalo 140 kruna novaca i kuponi od biljegovanoga novca kada su mu prematali krevet".80 U Cerni su žandari "nastrelili Rezu Jelenčić na njezinoj livadi kada su navodno pucali za bjeguncima"81, a Matu Spička, Ivana Novačića i starješinu sela Štefa Geza isprebijali na mrtvo ime. Nikolu Romenovića iz Čazme isprebijali su žandari u zatvoru "tako da su mu polomili ruku".82 Isto su to uradili i Mišku Jandriću iz Prokljuvana. Đuru Radanovića (Borovnjaka) istukli su žandari "bez svakog razloga tako da nikad više neće ozdraviti". Isti Đuro iskazuje da su ga žandari istukli iz razloga što im više nije htio posuđivati poljsko oruđe jer su mu uvijek potrgano vratili. Predstojništvo kotarske oblasti u Čazmi demantira navedene tvrdnje seljaka i tvrde da je predstojnik kotarske oblasti dao strogi nalog žandarima da ne smiju uhićene batinati. Uhićene je pregledao kotarski liječnik dr. Grgurić. Kod Nikole Rumanovića je utvrdio da mu je polomljena podlaktična kost, a Žužić Antun, Gjuro Radanović i Mijo Jandrić imaju podlijeve krvi u koži i potkožnom tkivu. Liječnik je utvrdio da mogu ostati u zatvoru uz uvjet da se premjeste u posebnu sobu "pošto je zatvor pretrpan, pa je velika vru75 Isto, 76 Isto, 77 Ivan Očak, n.d., str. 67. 78 Hrvatski državni arhiv (HAD) Fond grupa XXI, in. broj 225, Izvještaj kotarske oblasti Čazma, Predsjedništvu Zemaljske vlade u Zagrebu o zlostavljanju pučanstva po vojnicima i oružnicima, br.16559 od 19.11. 1920. 79 Isto, 80 Isto, 81 Isto, 82 Isto,

76

ćina u njemu". Pregledanima je propisao potrebne lijekove.83 Štef Gec je izjavio, u zapisniku kotarskog suda u Čazmi, da ga nitko nije tukao, Gjuro Kralj tvrdi da ga je tukao žandar Kočijašević. Na njemu liječnik nije ustanovio nikakve svježe ozlijede kao i netom zarasloj ozlijedi, kod Martina Babeca liječnik nije ustanovio tragove ozlijeda, dok je Josip Ferenčak izjavio da ga nitko nije tukao. Kod Pavla Vugrinca liječnik također nije ustanovio tragove ozlijeda. Kod Franje Bokora liječnik nije ustanovio tragove bilo svježe ili zarasle ozlijede. Inače tvrdi da ga je 15. rujna tukao žandar Kočijašević. Štefo Jandrić je izjavio da ga nitko nije tukao, a Marko Spićko tvrdi da je tučen, a liječnik je kod njega ustanovio da se na lijevoj ruci poznaju dvije brazgotine po jedan centimetar duge i pola centimetra široke svjetlocrvene boje, brazgotine su svježe zarasle. Ivan Novačić tvrdi da je tučen, ali liječnik kod njega nije ustanovio ozlijeda, bilo svježe, ili netom zarasle. Ni kod Mare Modrovčić, koja tvrdi da ju je Kočijašević tukao, liječnik nije ustanovio nikakvih ozlijeda. Nalazi liječnika ne nalaze se u spisima Miška Jandrića, Nikole Rumenovića i Gjure Radanovića.84 Dane Vlaisavljević dana 21 rujna 1920. dostavlja banu Hrvatske i Slavonije podnesak da je njegov zet sudjelovao u pobuni seljaka i krio se pred žandarima. Kad ga nisu mogli uhvatiti ušli su u njegovu kuću u tri sata noću i izvršili premetačinu čitave kuće tražeći bjegunca i oružje. Četiri su ga žandara žilom, tvrdi Vlaisavljević, tukli. Vlaisavljević je bio u košulji, a žandari su ga tukli po leđima, ramenima i rukama. Traži da ga liječnik pregleda i ustanovi posljedice tog nasilja.Vlaisavljević tvrdi da su mu žandari nanijeli vidljive ozlijede. Liječnik je pregledao DanuVlaisavljevića i ustanovio na desnom ramenu i desnoj lopatici četiri modrice podlivene krvlju. Na lijevoj lopatici nalaze se modrice također podlivene krvlju.85 Opći nalaz liječnika je: "Ozlede su lakhe naravi zadane tupim orudjem - žilom velik broj udaraca, neće moći 14 dana njegov težački posao obavljati. Osim toga ćuti se silno uznemiren on i njegovi ukućani tako da mu žena i zet bježe iz kuće drugamo spavati, a snaha je visoko noseća pa ostaje u strahu kod kuće. Ozbiljnije posljedice za život gori navedene ozlede ostaviti neće. U Vrbovcu 22. 9. 1920. dr. Mate Rukavina."86 Štab IV. žandarmerijske brigade odgovara Predsjedništvu Zemaljske vlade u Zagrebu da će komanda žandare s dosadašnjih mjesta maknuti i da će prema njima strogo kazneno postupiti.87 Miši Pintariću iz Obedišta, žandari iz Popovače nanijeli su batinama teške ozlijede. Pintarić je zatražio zaštitu odvjetnika. Nije se mogao liječnički pregledati jer su ga 22. listopada 1920. "žandari ranom zorom otpratili kao sudionika bune na Kraljevski sudbeni stol u Bjelovar". Po navodu žandara oni ga nisu zlostavljali.88 Odvjetnik dr. Vladko Maček piše podbanu da su 27. rujna 1920. u Gornjoj Vlahinički, kotar Kutina, oružnici (žandari op. aut.) "isprebijali i uhapsili seljaka Stjepana Mihelčića". Mihelčić je kaže se uhićen kao "jedan od vođa buntovnika u nedavnoj pobuni u predan Kraljevskom sudbenom stolu u Bjelovar te da to nema nikakvog 83 Isto, 84 Isto, Izjava dr. Gregurića o pregledanim uhićenicima. Uhićenici su bili iz sela Osrine, Pavličana, Sisčana, Mikleuša, Prokljuvana i Čazme 85 HAD, Fond XXI, dok. 225 86 Isto, 87 Isto, 88 Isto, evidencijski broj 225

77

svaza s činjenicom da je njegov sin vojni neposlušnik". U zapisniku je svjedok Tomo Smudj izjavio da su žandari prilikom uhićenja Mihelčića "dva puta ga kundakom opalili".89 Tomo Silić iz Selišta, općina Popovača, piše u Slobodnom domu što su sve radili žandari u njegovoj kući kad su došli tražiti brata mu Ivana: "Nađoše me u komori. Upitaše me gdje mi je brat Ivo. Ja im kažem da je otišao u Kloštar. Odoše na to u štagalj, uhvatiše brata Petra Svilića, kako je spavao u sienu, dođoše ga tući bez ikakvog razloga, pitajući ga gdje mu je brat Ivo. On kaže neka ga traže, zašto njega tuku. Jedan žandar tuče i gura Petra, drugi bode bajunetom u sieno. Zatim je taj drugi (žandar op.aut.) htio pucati, na to se ja pobojah da će štagalj planuti. Brat Ivo u taj čas vikne i iziđe van, a oni ga tukoše."90 Time zlostavljanju nije bio kraj. Prepirci, do koje je došlo kad su žandari htjeli odvesti u zatvor i Petra Svilića, Tomo se suprostavio, a jedan od žandara skoči da ga udari, opsuje i uperi pušku prema njemu, rekavši da se ne boje nikoga, da oni rade što hoće. Kad je Tomu susjed Gjuro Nježić stao braniti i govoriti žandarima da to ne smiju raditi jer Tomo nije kriv, žandar je uperio pušku prema njemu. U tili čas skočila je Nježićeva žena ispred njega i zaštitila ga. Kad je Tomo došao posjetiti brata Ivu u zatvor u Popovači, našao je brata vezanog volovskim lancem. Tada su žandari uhitili i svezali i Tomu Silića. Tomo Silić je predan sudu u Kutinu pod optužbom da je razbojnik te da je pripadao zelenom kadru. Ivo Silić također je optužen kao vojni bjegunac.91

d) Statistika poginulih u buni seljaka U borbama vođenim u rujnu mjesecu 1920. godine u Moslavini je ukupno poginulo 6 seljaka i to: 2 u buni u Garešnici, 1 u Kutini, 1 u Oborovu, 1 u Novoselcu i 1 u Popovači. Dva vojnika poginula su u Križu i 1 u Novoselcu, dok su u Kloštar Ivaniću poginula 2 financa. Dakle, ukupno 11 poginulih.92 Ukupno poginulih u buni 1920., na području ostale sjevorozapadne Hrvatske, bilo je 13 seljaka (Veliki Grđevac 1, Ivanjska 2, Oborovo 2, Hrastelnica 1, Letovanić 4, Cerje 1, Sv. Ivan Zelina 1, Novoselec (kraj Zagreba) 1), 3 vojnika (2 Vojni Križ i 1 Novoselec kraj Zagreba), 2 oružnika (Općina Sela 1, Dugo Selo 1), 3 činovnika (Sv. Ivan Zelina 1, Belovar Moravče 1, Kašina 1), 2 financa (Kloštar Ivanić 2).93 Nekih čvrstih pouzdanih podataka o broju uhićenih nakon bune u Moslavini zasad nema. Postoje samo zasad neprovjereni podaci. Pouzdano se zna da se u rujnu kod Sudbenog stola nalazilo 99 okrivljenika, a kod Kotarskog suda u Čazmi oko 150.94 U drugim se dokumentima saznaje da je bilo 69 uhićenika, ali se ne navodi gdje se oni nalaze.95 Nakon gušenja bune u Vojnom Križu optužena su 32 pobunjenika. Njih 22 je osuđeno je na kaznu strogog zatvora 89 Isto, Mihelčić je uhićen 27. 9. 1920., Maček piše podbanu 1. 10. 1920, spis broj 16619. U predsjedništvu vlade pismo Mačeka zapremljeno je pod brojem 17895 90 Slobodni dom, br. 28 od 15.09. 1920., članak: Oružničko nasilje u obćini Popovača 91 Isto, Ovo zlostavljanje seljaka zbilo se prije bune, dana 20.08. 1920 92 Zbornik građe, dok. 298, Statistika poginulihn u nemirima od 4.do 24. 9.1920. 93 Isto, 94 Isto, dok. 297, Bjelovar, rujan 1920., Izvještaj velikog župana Bjelovarsko-križevačke županije, Predsjedništvu Zemeljske vlade u Zagrebu 95 Isto

78

od jednog do deset mjeseci, dvojica su osuđena na uvjetne kazne, dok ih je osam oslobođeno optužbe.96 Osuđeni su jer su se pridružili oboružanoj masi od više stotina neustanovljenih ljudi koji su se dogovorno združili i zgrnuli te 5. rujna jurišali na žandarmerijsku stanicu u Križu s povicima: "U švarm koji imade puške napred!" te uz prijetnje, da će, ako im oružnici ne predaju oružje, zapaliti stanicu.97 Za 15 uhićenih seljaka u borbama pred Kutinom zasad nisu utvrđene sudske odluke, kao ni za većinu onih koji su bili u zatvoru Sudbenog stola i Kotarskom sudu u Čazmi. Zaključak Uzroci bune koja je buknula u Moslavini i većem dijelu sjeverozapadne Hrvatske (županije: Zagrebačka, Bjelovarsko-križevačka i Varaždinska) nalaze se u općem nezadovoljstvu seljaštva u Hrvatskoj centralističko-unitarističkim režimom i postojećom monarhijom uspostavljenom odmah nakon osnivanja Kraljevstva SHS. Nezadovoljstvo seljaka raslo je zbog obećane, ali neprovedene agrarne reforme, teškog gospodarskog stanja, prouzrokovanog velikom skupoćom svih proizvoda, i zbog obezvrjeđivanja austro-ugarske valute krune u korist srpskog dinara. Povod buni i kap koja je prelila čašu bilo je uvođenje nasilnih mjera vojnih vlasti s ciljem popunjavanja vojne komore (žigosanje konja, popis stoke i kola). Međutim, treba spomenuti da je u nekim moslavačkim mjestima buna buknula i nakon što su vlasti povukle mjere žigosanja konja i popisa stoke te ih stavile van snage. Očekivalo se da će se nakon toga buna odmah stišati, što se nije dogodilo. U tim mjestima (Vojni Križ, Popovača, Kutina, Kloštar Ivanić) došla je do izražaja težnja za rušenjem postojećeg sustava vlasti i uspostave vlasti seljaka u obliku seljačke republike (preuzimanje vlasti u općinama, formiranje narodnih vijeća i narodne garde, uvođenje prijekih sudova i drugo). Prevrat, kao cilj bune, javno su priznavali i vodeći čelnici tadašnje vlasti koji su isticali da je Radićeva seljačka stranka u narodu pravila dispoziciju za neki prevrat u pravcu Hrvatske Seljačke Republike. Buna nije imala jedinstvenog vodstva, djelovalo se iz pojedinih općina, no, ipak se u svemu tome naziralo postojanje jedinstvene ideje, pa i središta, a to je bila buna seljaka u općini Križ koja je uvelike utjecala na bunu seljaka u Popovači, Ludini, Gračenici, Repušnici i Kutini te Kloštar Ivaniću. U navedenim su mjestima vođe bune istaknuti članovi Središnjeg odbora HPSS Filip Lakuš i Nikola Sredović te Stjepan Uroić, koji se svojim političkim djelovanjem u kutinskom kotaru od 1919. posebno ističe i koji će na izborima za Ustavotvornu skupštinu krajem 1920. biti izabran i za narodnog poslanika na listi HPSS zajedno s Filipom Lakušem. Iako buna nije imala jedinstveno vodstvo, imala je jedinstveni plan. Dala je otpor odluci vojnih vlasti u popisu i žigosanju stoke s jasnim ciljem, a to je rušenje postojećeg centralističko-unitarističkog sustava vlasti čiji su nositelji bila gospoda dok su seljaci smatrali da to oni trebaju biti. Međutim, treba konstatirati da je taj cilj, s obzirom na organiziranost i postojeće snage koje su ga trebale provesti, bio utopistički, 96 Zbornik Moslavine (knjiga prva) Kutina 1968., str. 181., Prilog Slavka Degoricije, Razvoj radničkog pokreta i KP Jugopslavije u Moslavini 97 Isto,

79

po nekima i stihijski i bez dobre organizacije. Jedinstvenost u ciljevima vidljiva je u mjerama koje su seljaci u sukobu s organima vlasti provodili (skupljanje oružja, razoružanje žandara i likvidiranje njihovih postaja, preuzimanje vlasti u općinama, formiranje narodne garde, narodnih vijeća i prijekih sudova, oduzimanje oružja civilima da se što više seljaka naoruža vatrenim oružjem). Buna u Moslavini trajala je od 5. do 8 rujna 1920. Počela je u Garešnici, a završila u Kutini. U Garešnici i Čazmi brzo je ugušena, međutim, i nakon njenog gušenja i uhićenja vođa, dolazilo je do sporadičnih sukoba seljaka s vojskom i žandarima. Bile su to skupine pobunjenih seljaka koje su se skrivale pred odmazdom žandara i vojske, ali je s njima bilo i mnogo vojnih bjegunaca koji se nisu odazivali pozivima vojnih vlasti za služenje vojnog roka. Izvještaji o buni koje su nadležnima slale žandarmerijske postaje i kotarske oblasti pune su podataka o broju sudionika bune. Njih treba uzimati s rezervom jer su očito preuveličane. Oni koji su izvještavali sigurno su u pobunjenike uvrstili i mnoge znatiželjnike koji su se nalazili među pobunjenicima. Za Vojni Križ se navodi broj od 3000 pobunjenika (u nekim dokumentima i 2000), za Kutini 1000 (u nekim dokumentima 500), za Popovaču 2000 (po nekim dokumentima i 1000). U jednom se dokumentu računa da je broj pobunjenih seljaka u čitavoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj bio između 4000–5000, što je možda i realan broj. Mali broj seljaka bio je naoružan vatrenim oružjem što se može zaključiti ukupnim brojem oduzetog vatrenog oružja (što vojnog, što civilnog), ukupno 30 pušaka. Na protivnoj strani (žandara i vojnika) nije bio velik broj ljudi u pojedinim općinskim mjestima. Bile su to skupine manje od voda ili vod. U gušenju jačih središta bune, Kutina i Vojni Križ, sudjelovalo je više vojnika. Kutinu je branilo oko 200 vojnika, a bunu u Vojnom Križu gušilo je oko 200 vojnika i žandara. Žandari i vojska, iako malobrojni, bili su u prednosti zato što su bili mnogo bolje naoružani, svi s vatrenim oružjem i velikim količinama streljiva. Seljaci, s malim brojem vatrenog oružja, sjekirama, vilama i drugim oruđem, uspjevali su u prvim napadima bez poteškoća svladavati žandare i manje odrede vojske. Kad su se veće snage vojske i žandara koncentrirale na pojedina seljačka uporišta, seljaci im se nisu mogli oduprijeti. Jedan od vođa pobune u Vojnom Križu, Filip Lakuš, jedno se vrijeme skrivao u moslavačkim šumama, a kasnije se potajno prebacio u Međimurje i Hrvatsko zagorje gdje je bio vrlo aktivan u propagiranju programa HPSS. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu izabran je za zastupnika na listu HPSS. Njegovo sudjelovanja u buni postavljeno je na dnevni red Ustavotvorne skupštine te je traženo da mu se skine imunitet kako bi mu se moglo suditi. Međutim, budući da zastupnici HPSS nisu predali punomoćja kao narodni poslanici, imunitet mu nije skinut. Već smo konstatirali da je Stjepan Uroić bio uhićen, i da je bio u zatvoru suda u Bjelovaru. Spise o njegovom suđenju u Hrvatskom državnom arhivu zasad nismo pronašli. Uroić je bio dopisnik Slobodnog doma i u njemu do početka bune objavljuje članke. Od kolovoza do kraja prosinca 1920. Slobodni dom mu nije objavio ni jedan članak. Dakle, u tom razdoblju je vjerojatno bio u zatvoru. Međutim, na izborima za Ustavotvornu skupštinu kandidiran je na listi HPSS i bio izabran. Uroić je prisustvovao glavnoj izvanrednoj skupštini HPSS održanoj 8. prosinca 1920. Na njoj je stranka promjenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Na toj je skupštini Uroić održao zapažen govor. Dakle, bio je na 80

slobodi. Pretpostavlja se da ga je kralj abolirao pred izbore, kao i Stjepana Radića, ili mu nije suđeno zbog nedostatka dokaza, ili je nešto treće u pitanju. Sažetak Moslavački seljaci sudjelovali su u buni 1920. zajedno sa seljacima triju hrvatskih županija Zagrebačke, Bjelovarsko-križevačke i Varaždinske. Inače, sva tri moslavačka kotara (Čazma, Garešnica i Kutina) administrativno su u to vrijeme pripadala Bjelovarsko-križevačkoj županiji. Po intenzitetu pobune Moslavina je prednjačila jer su na njenom području vođene najžešće bitke, a u buni je bio pokrenut i najveći broj seljaka. Buna se u Moslavinu proširila iz susjednog Velikog Grđevca 5. rujna 1920. na područje kotara Garešnice, a odatle na područje kotara Čazme i Kutine. Uzroci bune bili su višestruki, a proizlazili su iz nepovoljnog položaja hrvatskih seljaka u novostvorenom Kraljevstvu SHS (centralizam, unitarizam, monarhijski oblik vladavine, teške gospodarske prilike izražene u velikoj skupoći svih poizvoda). Uz navedeno seljaci su bili nezadovoljni nerješenom agrarnom reformom, uvedenim represivnim sustavom vladanja, itd. Povod bune bilo je uvođenje nasilnih mjera vojnih vlasti za popunu vojne komore (popis stoke, popis i žigosanje konja, popis zaprežnih kola i drugo). Međutim, i nakon što su te mjere ukinute, buna se širila s isticanjem novih zahtjeva kojim se traži smjena postojeće vlasti i uspostave vlasti seljaka, a ne gospode, te uspostava Hrvatske Seljačke Republike u duhu učenja Stjepana Radića. Buna je dakle imala izrazito političko-socijalne značajke. U Moslavini su postojala tri jaka žarišta bune i to u općini Vojni Križ, općinama Popovači i Kutini te općini Kloštar Ivanić. Općina Vojni Križ prednjačila je pred svima. Iz nje su upućivani glasnici na susjedna područja šireći bunu. Upućivane su i skupine seljaka da pomognu u širenje bune (primjer Popovača, Ludina i Kutina). U Vojnom Križu 5. rujna izvršen je prevrat. Seljaci su razoružali žandare, zaustavili vlak na postaju u Novoselcu, rastjerali činovništvo općinskog poglavarstva, uspostavili svoje narodno vijeće, narodnu gardu i prijeki sud. Cilj im je bio krenuti na Zagreb i tamo proglasiti republiku. Pored navedenog seljaci su napadali žandarmerijske postaje, željezničke postaje te općinska poglavarstva, skidali i palili kraljeve i regentove slike te imenovali razne funkcionere (zapovjednika željezničke stanice, zapovjednika narodne garde i čelnika prijekog suda). Slične su promjene provedene u Popovači i Kloštar Ivaniću. U Čazmi i Garešnici seljaci nisu imali uspjeha jer je njihov otpor vrlo brzo skršen. U Kutini, kao trećem kotarskom središtu u Moslavini, u početku bune, bilo je mirno. U tom razdoblju obavljaju se pripreme da se u Kutini izvrše promjene kao i u susjednim mjestima. Pobuna u Kutini počela je 8. rujna 1920. Tog je dana velika skupina seljaka, stigla iz Popovače, Gračenice i Repušnice te pokušala napasti žandarmerijsku postaju u Kutini. Vojska i žandari uspjeli su ih zaustaviti ispred žandarmerijske postaje, a seljaci su se razbježali. Tog je dana vojska ugušila bunu u Vojnom Križu, Popovači i Kloštar Ivaniću. U ovoj buni istaklo se nekoliko već ranije istaknutih članova HPSS, a to su: Filip Lakuš (Vojni Križ) Stjepan Uroić (Repušnica) i Nikola Sredović (Posavski Bregi Kloštar Ivanić). Nakon gušenja bune došlo je do nemilosrdne odmazde vlasti prema 81

seljacima u čemu su se isticali žandari koji su tražili odbjegle seljake i vojne bjegunce po moslavačkim šumama i mjestima. Pretraživali su njihove stanove, kleti, staje i ostale prostore, hvatali im rodbinu (očeve, majke, braću, stričeve, itd.) kao taoce, tukli ih kundacima i volovskim žilama, te zlostavljali na razne druge načine. Veliki je broj seljaka uhićen i osuđen na kazne u različitim vremenskim trajanjima.

Abstract The Moslavina peasants participated in the uprising in 1920, together with the peasants of three Croatian counties of Zagreb, Bjelovar-Križevci and Varaždin. All the three Moslavina districts (Čazma, Garešnica and Kutina) belonged administratively to the Bjelovar-Križevci County at the time. The uprising in Moslavina was one of the most intensive ones because the fiercest battles were led there, and the largest number of peasants took part in it. The uprising in Moslavina spread from the neighboring Veliki Grđevac on 5 September 1920 to the Garešnica district, and thence to the districts of Čazma and Kutina. The causes of revolt were multiple, and they reflect the plight of Croatian peasants in the newly created Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (centralism, unitarianism, the monarchical form of government, tough economic conditions due to great expense of products, etc.). In addition, peasants were unhappy with the not implemented agrarian reform, with the repressive government system, etc. The motive for the rebellion was the introduction of violent measures of the military power to fill the military supplies (a list of stock, inventory and stamping of horses, the list of carts, etc.). However, even after these measures had been abolished, the revolt spread with new requests for dismissal of the existing government and establishment of the rule of the peasants and not the lords and the establishment of the Croatian Peasants' Republic in the spirit of learning of Stjepan Radić. The revolt had therefore extremely political and social characteristics. In Moslavina, there were three strong centers of uprising – in the municipalities of Vojni Križ, Popovača, Kutina and Kloštar Ivanić. The municipality of Vojni Križ (Military Cross) was the forefront of all. Messengers were sent from there to adjacent areas to spread the revolt, as well as groups of peasants to support the uprising (e.g. Popovača, Ludina and Kutina) On 5th September an upheaval was carried out in Vojni Križ in which the peasants disarmed the gendarmes, stopped a train at the Novoselec railway station, scared away the officials of the municipal government, and established their national council, National Guard and the court martial. Their aim was to go to Zagreb and declare the republic there. They also attacked gendarmerie stations, railway stations and the municipal governments, pulled down and burned the king and the regent's pictures and appointed various officials (train station commander, National Guard commanders and head of court martial). Similar changes were implemented in Popovača and Kloštar Ivanić. In Čazma and Garešnica peasants had little success - their resistance was soon crushed. 82

In Kutina as the third largest county center in Moslavina, the beginnings of the uprising were calm. Preparations were made to carry out the changes as in the neighboring towns. The rebellion in Kutina began on 8 September 1920. On that day, a large group of peasants came from Popovača, Gračenica and Repušnica and tried to attack the gendarmerie station in Kutina. The army and gendarmes were able to stop them in front of the gendarmerie station, and the peasants were chased away. On that same day the army crushed the rebellion in Vojni Križ, Popovača and Kloštar Ivanić. Several prominent members of the Croatian National Peasants' Party stood out in this rebellion They are: Filip Lakuš (Vojni Križ), Stjepan Uroić (Repušnica) and Nikola Sredović (Posavski Bregi – Kloštar Ivanić) After the rebellion had been crushed, there was a merciless retaliation against the peasants by the government, especially by the gendarmes who were looking for fugitive peasants and military deserters in Moslavina forests and towns. They searched their houses, cottages, barns and other areas, caught the relatives of rebel farmers (fathers, mothers, siblings, uncles, etc.) as hostages, beat them with rifle butts and oxen veins and abused them in various other ways. A large number of peasants was arrested and sentenced to various time punishments.

83

Zlatko Karač, dipl. ing. arh. Zagreb

Bilješke o kutinskoj sinagogi

- Uz nove podatke o autorskoj atribuciji i dataciji

Iako sam prije nekoliko godina u monografiji Kutina – povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice objavio opsežnu studiju o povijesti i arhitekturi nestale kutinske sinagoge1 u kojoj su bili objedinjeni svi, do tada poznati faktografski podaci, arhivska građa i ilustracijski prilozi - u tome su tekstu kao ključne nepoznanice ostala otvorena pitanja autorstva kutinskoga Templa,2 kao i točne godina početka i dovršetka izgradnje hrama, o čemu se do tada ponešto znalo samo posredno i nedovoljno dokumentirano. Ključne riječi: Templ, sinagoga, Židovska općina

U međuvremenu, upozoren sam na postojanje neobrađenoga, vrlo opsežnog dosjea o Izraelitičkoj bogoštovnoj općini Kutina u fondu Bogoštovlja i nastave Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu.3 Kako se pokazalo, u tom povezu dokumenata krije se kompletna korespondencija Bogoštovne općine s Vladom, vezano uz izgradnju sinagoge u Kutini,4 počevši od prvih inicijativa 1909., pa do ishođenja uporabne dozvole za dogotovljeni hram datirane 19. prosinca 1913. Sastavni je dio dokumentacije i troškovnik izgradnje podnešen početkom 1910. u iznosu od 32.446 kr. i 94 fil. kojemu su priloženi, kako se navodi, i nacrti zagrebačke tvrtke "Benedik & Baranyai" (nisu sačuvani). Zanimljivi su komentari nadležnih službenika o očito "premodernoj" arhitekturi sinagoge, koja je u konačnici ipak odobrena pa je sada izvjesno da su projektanti kutinskoga hrama znameniti zagrebački arhitekti Slavko Benedik i Aladar Vladimir Baranyai, korifeji naše secesijske arhitekture. Pri tome, vjerojatno je ključnu ulogu u tome poslu imao upravo Slavko Benedik, moslavački Židov podrijetlom iz obližnjega Križa. Uz spomenutu arhivsku građu koja će zahtijevati temeljitu obradu i elaboraciju, nedavno sam iz onodobnoga, danas raritetnoga židovskog tiska, dobio i potvrdu točnoga datuma dovršetka hrama u prigodnome članku koji opisuje njegovu svečanu posvetu 6. siječnja 1914.5 Ovi novi datacijski i atribucijski podaci s korigiranim tekstom o kutinskoj sinagogi 1 KARAČ, Z., Kutinska sinagoga, u: Kutina: Povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, 461. - 483., Matica hrvatska Kutina, Kutina, 2002. 2 Ukazujući na avangardnost i kvalitetu arhitekture kutinske sinagoge, tada sam upozorio da mogućeg autora treba tražiti među najboljim onodobnim, vjerojatno zagrebačkim arhitektima (pri tome židovskoga podrijetla), pa sam oprezno natuknuo mogućnost da bi to po oblikovnome kodu mogao biti Rudolf Lubynski. 3 Za taj podatak dugujem zahvalnost kolegi dr.sc. Draganu Damjanoviću s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 4 Hrvatski državni arhiv, Zagreb, HDA/BiN ZV, sv. IV, 1-12/1914. (dos. 2 - Kutina, Izraelit. Bogoštovna općina, gradnja hrama), kut. 587/80 5 ***, Tempeleinweihung in Kutina, čs. “Židovska smotra”, VIII, 1 (9. 1. 1914.), str. 11.-13., Zagreb, 1914.

84

već su uneseni u Registar hrvatskih sinagoga što se po jednoobraznome katalogizacijskom modelu izrađuje na Arhitektonskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a kao prikaz registra ovome je tekstu priložena kataloška jedinica kutinske sinagoge u kojoj su sažeto izneseni svi bitni podaci, uz selektivni ispis literature i izvora. S obzirom da je sinagoga u Kutini jedna od samo devet naših židovskih bogomolja nastalih u posljednjem sloju njihove izgradnje početkom 20. stoljeća (ostalih sedamdesetak su iz 19. st. i starije), upravo bih taj vremenski i tipološki kontekst onodobnih sinagoga želio istaknuti u uvodnome tekstu, uz ostale glavne odlike naše sinagogalne arhitekture, s obzirom da one širem čitateljstvu, vjerojatno, i nisu poznate. O povijesnim sinagogama u Hrvatskoj6 Sinagoge kao specifični tip religijske arhitekture u židovstvu,7 na našim se prostorima javljaju vrlo rano - već u doba antike (proseuche u rimskoj Mursi početkom 3. st.), te ponovno u kasnome srednjem vijeku (sdorium zabilježen u Splitu 1397. i domus Judeorum na zagrebačkom Gradecu 1444. vjerojatno su onodobni sinonimi za sinagoge). Avionska fotografija Kolodvorske ulice, 1965., u središnjem Najstarije još danas posto- dijelu je vidljiva sinagoga s ograđenim igralištem u zaleđu jeće sinagoge u Hrvatskoj [HDA, Fotoslužba: neg.65-584/3, poz. 247/1; foto Rendulić, 20. 07. 1965.] osnovane su nakon vala doseljavanja Sefarda (izgnanih krajem 15. stoljeća iz Španjolske i Portugala) u gradskim getima Dubrovnika i Splita, gdje su kao "skrivene" bogomolje tijekom prvih desetljeća 16. stoljeća uređene u prostorima srednjovjekovnih kuća. Ipak, najveći broj sinagoga nastalih u Hrvatskoj datira iz 19. stoljeća kada se s intenzivnom imigracijom Aškenaza u kontinentalne gradove postupno regulira status Židova, uz ostalo i njihovo pravo posjedovanja nekretnina te mogućnost izgradnje vlastitih bogomolja (od 1860.). To se u najvećoj mjeri stilski poklopilo s razdobljem historicizma.8 6 Opća i kontekstualna literatura o sinagogama uz uvodni se dio teksta u bilješkama citira neposredno, dok se specifična literatura o kutinskoj sinagogi donosi u sumarnom popisu na kraju kutinske “kataloške jedinice”, sukladno modelu po kojemu su u okviru istraživačkog projekta pojedinačno obrađene sve hrvatske sinagoge. 7 Općenito o sinagogalnoj arhitekturi v.: KLEIN, R., Sinagogalna arhitektura na tlu Hrvatske u kontekstu Austro-Ugarske Monarhije, u: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj [zbornik], str. 156.-165., Židovska općina Zagreb, Zagreb, 1998. ; RAJNER, M., Sinagogalna arhitektura, u: Židovi na tlu Jugoslavije [zbornik - katalog], str. 39.-47., Muzejski galerijski centar, Zagreb, 1988. 8 Opširnije o našim sinagogama 19. stoljeća v.: KARAČ, Z., Arhitektura sinagoga u Hrvatskoj u doba histori-

85

Tijekom povijesti na tlu Hrvatske je postojalo preko 80 sinagoga,9 od kojih je približno polovica bila posebno i namjenski građena za sinagogalnu funkciju, a ostale su bile uređene u adaptiranim, često unajmljenim prostorima kuća i stanova, te su egzistirale samo u interijeru. I dok su takve adaptirane, "nevidljive" sinagoge najčešće bile smještene u samome gradskom središtu, u trgovačkim ulicama gdje su imućniji Židovi posjedovali trgovine, poslovne prostore, ali i reprezentativne stambene zgrade (u kojima se nerijetko krila i sinagoga) - novije, posebno građene sinagoge, češće nalazimo na istaknutim pozicijama izvan povijesne jezgre te u novim, prometnim ulicama koje su vodile do željeznice (npr. sinagoge u Kolodvorskoj ulici u Kutini, ili Novoj Gradiški).10 Sinagoge su na parceli najčešće impostirane kao slobodnostojeće građevine, povučene od regulacijske linije u dubinu čestice i do desetak metara (rudiment starijih carskih propisa nekada obavezan za bogomolje svih "inovjeraca"), s uređenim vrtom i reprezentativnom ogradom prema ulici.11 O sinagogama 20. stoljeća u Hrvatskoj12 Po stilskoj i oblikovnoj raznolikosti13 posebno su zanimljive bogomolje iz prvih desetljeća 20. stoljeća, kada se gradi posljednjih devet naših sinagoga (zaključno s riječkom ortodoksnom 1932.). U tom vremenski kratkom razdoblju upravo se u arhitekturi sinagoga manifestiralo svo bogatstvo (ali i heterogenost) stilskih mijena, stratificiranih u rasponu od likovnih manifestacija kasnog historicizma (sinagoge u Osijeku – Donjem gradu, 1901.-1903.; Rijeci, 1901.-1903.; Orahovici, 1911.), do secesije (Kutina, 1910.-1914.; Bjelovar, 1912.-1914.), art dèco stilizacije (Vinkovci, 1922.-1923.), kasog akademizma (Nova Gradiška, 1923.-1925.), izrazito orijentalizirajućeg neomudéhar stila (Opatija, 1925.-1927.), do avangardne rane moderne (mala ortodoksna sinagoga u Rijeci, 1930-1932.). cizma, u: Historicizam u Hrvatskoj [zbornik - katalog], I: str. 166.-185., II: str. 523.-533., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2000.; KARAČ, Z., Synagogue Architecture in Croatia in the Age of Historicism, u: Historicsm in Croatia [zbornik - katalog], I: str. 166.-185., II: str. 523.-533., Museum of Arts and Crafts, Zagreb, 2000.; KARAČ, Z., Synagogue Architecture in Croatia in the Age of Historicism, Museum of Arts and Crafts, University of Zagreb Centre for Mediterranean Studies Dubrovnik, Zagreb, 2000.; KARAČ, Z., Arhitektura sinagoga u Hrvatskoj u doba historicizma, KD Miroslav Šalom Freiberger, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2000.; KARAČ, Z., Synagogue Architecture in Croatia in the Age of Historicism. Jewish Contribution to the Croatian Culture, “Voice”, 3, p.p. 23.37., Zagreb, 2000. 9 KARAČ, Z., Vrijeme izgradnje naših sinagoga [Istraživanja / Sinagoge u Hrvatskoj (1)], “Ha-kol”, br. 78, str. 26.-27., Zagreb, 2003. 10 KARAČ, Z., Urbano okružje naših sinagoga. O specifičnostima smještaja sinagoga u hrvatskim povijesnim gradovima [Istraživanja / Sinagoge u Hrvatskoj (2)], “Ha-kol”, br. 79, str. 33.-34., Zagreb, 2003. 11 KARAČ, Z., Parcela, vrt i dvorište sinagoge. O specifičnostima organizacije parcele i uređenju sinagogalnih vrtova u našim gradovima [Istraživanja / Sinagoge u Hrvatskoj (3)], "Ha-kol", br. 80, str. 47., Zagreb, 2003. 12 U tisku su dvije autorove sintezne studije o novijim hrvatskim sinagogama, gdje su obrađeni svi povijesni i arhitektonski aspekti nastanka (i nestanka!) židovskih bogomolja 20. stoljeća, s posebnim naglaskom na tipologiju, pitanja stila i likovnosti, problem autorskih atribucija i dr.; opširnije v.: KARAČ, Z., Sinagogalna arhitektura dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj, u: Hrvatska arhitektura XX. stoljeća [zbornik], Matica hrvatska, Zagreb, 2009. (u tisku); KARAČ, Z., Izabrani primjeri sinagoga 20. stoljeća nastalih na tlu Hrvatske. Memento izgubljenoj baštini, u: Zbornik Ive Maroevića, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2009. 13 KARAČ, Z., Stilske i oblikovne značajke naših sinagoga [Istraživanja / Sinagoge u Hrvatskoj (6)], “Ha-kol”, br. 84, str. 40.-41., Zagreb, 2004.

86

Obavijest o nenaplaćivanju pristojbe honorara

Parice za umrle u 1939. godini

Odgovor na upit Davida Jakobovitsa u vezi izdavanja rodnog lista

Potvrda o prelasku na judaizam Elisabeth (Jelisave) Brebere

87

Tipologija sinagoga14 nastalih tijekom 20. stoljeća, bez bitnih se inovacija oslanjala na četiri starija tradicionalna obrasca: a) "sinagoge-kuće" (Orahovica, Nova Gradiška), b) kupolne sinagoge (Rijeka, Vinkovci), c) Westwerk- sinagoge s parom tornjava na zapadnom pročelju (Bjelovar, Kutina, Osijek) i d) tripartitne "bazilikalne" sinagoge (Opatija, Rijeka – mala ortodoksna scuola). Organizacija unutarnjeg prostora15 kod svih devet naših sinagoga 20. stoljeća odgovara aškenaskom ritusu, pri čemu je većina bogomolja bila neološkoga reformiranog obreda; konzervativne su modifikacije primjetne kod vinkovačke sinagoge, a ortodoksne je pripadnosti samo mala riječka sinagoga. Među projektantima sinagoga16 nalazimo imena europski relevantnih autora, primjerice Lipóta Bauhorna (riječka velika sinagoga) koji je nesumnjivo najznačajniji madžarski sinagogalni arhitekt svoga vremena, potom mladih talentiranih arhitekata poput Otona Goldscheidera, suradnika u birou "Hönigsberg & Deutsch" (Bjelovar), Slavka Benedika i Aladara Vladimira Baranyaia (Kutina), ali i starijih konvencionalnih arhitekata poput Wilima Carla Hofbauera (osječka donjogradska sinagoga). Zanimljivo je da jedan broj sinagoga projektiraju (ne manje uspješno!) lokalni građevinski inženjeri poput Frana Funtaka (hram u Vinkovcima), Samuela Langa (Nova Gradiška), Vittorija Göze Angyala i Pietra Fabbra (riječka ortodoksna, te opatijska sinagoga). Projektima redizajna ili adaptacijama starijih sinagoga naslijeđenih iz 19. stoljeća, tijekom modernih 30-ih godina, istakli su se Slavko Löwy (Koprivnica), Aleksandar Freudenreich i Pavao Deutsch (Zagreb), vjerojatno i Valent Morandini (Varaždin)... I kao što je u tragediji Drugoga svjetskog rata (ali i u poratnim godinama) stradala većina naših starijih sinagoga, tako su i one "nove" iz 20. stoljeća uglavnom nepovratno razorene. Najkraće je postojala sinagoga u Novoj Gradiški – od izgradnje do trenutka rušenja prošlo je tek 16 godina. Od devet sinagoga iz toga posljednjeg sloja izgradnje, danas još postoje samo tri: u Osijeku (gdje služi kao pentekostalna crkva), u Bjelovaru (u funkciji Doma kulture), te u Rijeci (mala ortodoksna bogomolja). Riječka je, dakle, jedina u izvornoj sinagogalnoj funkciji; nedavno je konzervatorski korektno obnovljena i zaštićena je kao kulturno dobro. Sve su druge sinagoge 20. stoljeća, na žalost, nepovratno izgubljena i gotovo posve nepoznata baština, pa je ovaj prilog pisan kao memento nestaloj arhitekturi koja nije dospjela postati spomenikom,17 uz ostale lokalitete - ni u Kutini. Židovska općina u Kutini osnovana je 1806. (de iure tek oko 1870.); prva bogomolja tijekom 19. st. uređena u adaptiranome stambenom prostoru. Državnom Odjelu za bogoštovlje i nastavu Izraelitička bogoštovna općina Kutina uputila je 1909. zahtjev za pomoć pri novogradnji hrama. Početkom 1910. dostav14 KARAČ, Z., Tipovi naših sinagoga. O vrstama sinagoga nastalih u Hrvatskoj i podrijetlu najčešćih sinagogalnih tipova [Istraživanja / Sinagoge u Hrvatskoj (4)], “Ha-kol”, br. 81, str. 42.-44., Zagreb, 2004. 15 KARAČ, Z., Unutrašnji prostor naših sinagoga. Organizacija i oprema [Istraživanja / Sinagoge u Hrvatskoj (5)], “Ha-kol”, br. 83, str. 38.-39., Zagreb, 2004. 16 KARAČ, Z., Arhitekti i graditelji naših sinagoga [Istraživanja / Sinagoge u Hrvatskoj (7)], “Ha-kol”, br. 86, str. 44.-46., Zagreb, 2004. 17 KARAČ, Z., Memento to a lost synagogue heritage by Zlatko Karač, “Croatian Government Bulletin”, br. 29, str. 29., Zagreb, 2000.

88

ljen je troškovnik za izgradnju u iznosu od 32.446 kr. i 94 fil. kojemu su priloženi i nacrti zagrebačke tvrtke "Benedik & Baranyai" (nisu sačuvani). Građevni odsjek Zemaljske vlade o projektu je izdao očitovanje gdje se, uz funkcionalne i sigurnosne primjedbe (npr. zahtjev za vatrootpornim aron-ha-kodeshom zbog zaštite Tora), govori i o stilu gradnje hrama: "...u slogu današnjeg vremena u takozvanom najmodernijem slogu (odvjetak secesije)... pa se može Osnova odobriti". Iako se navodi da su pročelja previše profano zamišljena i ne ostavljaju dojam misticizma, "...Odjel osnovu prihvaća takvom iz razloga umjetničke slobode". Parcela površine 689 m2 (prema staroj numeraciji k. č. 265) kupljena je 9.1.1912. za 1500 kr.; kasnijim pripajanjem susjedne čestice povećana gotovo dvostruko (prema

Kutina, Templ, novi hram, Kolodvorska ul., arh. Slavko Benedik & Aladar Vladimir Baranyai 1910.-1914., sinagoga srušena 1968./69., fotografija iz 1930.g.

novoj numeraciji k. č. 3742). Gradnji se pristupilo 1912. ili 1913.; zahtjev za uporabnu dozvolu datiran je 19. 12. 1913.; posvećenje novog hrama obavljeno je 6.1.1914. Sinagoga se nalazila u tada perifernoj Kolodvorskoj ul. koja je bila tek u nastajanju i vodila je od povijesnog središta do željeznice. Soliterna građevina, povučena od regulacijskog pravca 10 m, s predvrtom i kovanom ogradom prema ulici. Pripada tipu Westwerk - sinagoge s parom "tornjeva" na pročelju (rizalitno istaknutih, no nižih od glavnog volumena sinagoge!) u kojima su bočni ulazi i stubišta za ženske galerije. Pročelja su komponirana stilski suzdržano i gotovo avangardno, u oblicima kasne geometrizirane secesije s već jasnim naznakama protomoderne. Od judaičkih simbola u vetikale prozora na glavnom su pročelju ukomponirane pozlaćene ploče luhota. Na uglovima strehe nalazili su se akroteriji u obliku lovorova vijenca. Unutarnji prostor odgovarao je reformiranom neološkom modelu molitvene dvorane: istočni aron ha-kodesh s propovjednim postoljem za rabina (bima), zapadni ulaz, odvojene ženske galerije (esrat naschim), kor nad ulazom. U krovu je skrivena staklena kupola davala interijeru zenitalno osvjetljenje; na stropu plavo "nebo" oslikano zlat89

nim zvjezdicama. Od inventara sinagoge sačuvan je rukom pisani rotulus Tore s pet knjiga Starog zavjeta i srebrni rimonim, sve iz 19. st. (vjerojatno inventar prenesen iz prve bogomolje). Početkom II. svj. rata sinagoga je desakrirana i predana na korištenje pokretu "Ustaša"; a kasnije postaje njemački vojni magazin. Od 1945. u hramu je skladište žitarica obližnjeg mlina; 18. 8. 1947. Židovska bogoštovna općina zgradu je poklonila Narodnoj fronti; nakon djelomičnog urušavanja 1953./54. popravljena je i preuređena za Društveni dom; potom služi kao sportska dvorana SD "Partizan" i kao vježbaonica za kutinske škole; od 1966. je skladište mineralnih gnojiva. Zbog "dotrajalosti" sinagoga je na kraju srušena i prodana u građevni materijal 1968./69. (!) - posve neshvatljivo u vrijeme kada su konzervatorske metode obnove, a i svijest o potrebi očuvanja baštine, već bile na bitno drugačijoj razini postupanja od one u poslijeratnim godinama (neslužbeni razlog rušenja bilo je "uređenje" grada u čast Titova posjeta Kutini). Na mjestu sinagoge danas stoji robna kuća, a na njeno pročelje je 1996. postavljena spomen-ploča kao uspomena na negdašnju sinagogu. Literatura [izbor]: 1. DOBROVŠAK, LJ., Židovska zajednica u Moslavini i Kutini, "Zbornik Moslavine", VII-VIII, Kutina, 2004./2005. 2. FELDBAUER, B., Zbog čega je srušena kutinska sinagoga?, "Moslavački list", XXXIV (22.2.2001.), Kutina, 2001. 3. FINDAK, V., Prijedlog: urediti "Templ", "Moslavački list", I, 4 (15.2.1967.), Kutina, 1967. 4. GRAČKOVIĆ, I., Sinagoga srušena na preporuku stručnjaka, "Večernji list" (7.3.2001.), Zagreb, 2001. 5. ILIJAŠ, V., Što je s templom"?, "Moslavački list", I (15.9.1967.), Kutina, 1967. 6. KARAČ, Z., Kutinska sinagoga, u: Kutina. Povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, Matica hrvatska Kutina, Kutina, 2002. 7. KOSTELAC, Z., Templ je srušen 1969. godine. Tragom foto-vijesti o sudbini templa (židovske bogomolje) u Kutini, "Moslavački list", XXVII, 1120 (13.1.1994.), Kutina, 1994. 8. PASARIĆ, D. (1999.), Židovi u Moslavini. Zanimljiva priča iz Kutine, "Bilten JOZ", 13, Zagreb; 9. PELIN, T., Kutinski Židov traži ostavku člana poglavarstva zbog rušenja sinagoge, "Jutarnji list", IV (22.2.2002.), Zagreb, 2002. 10. ***, Tempeleinweihung in Kutina, "Židovska smotra", VIII, 1 (9.1.1914.), Zagreb, 1914. 11. V. I., Konačno se ruši "Templ", "Moslavački list", II, 32 (15.4.1968.), Kutina, 1968. 12. VUKOVIĆ, I., Što je s "Templom", "Moslavački list", I (1.10.1967.), Kutina, 1967. 13. V. K., Kutinska sinagoga. Nove knjige, "Ha-kol", br. 77, Zagreb, 2003. 90

Izvori: 1. [HDA] Hrvatski državni arhiv, Zagreb – Fotografska zbirka: br. neg. 65-584/2,3 (zračna snimka sinagoge od 20. 7. 1965.) 2. [HDA] – BiN ZV, sv. IV, 1-12/1914. (dos. 2 – Kutina, Izraelit. Bogoštovna općina, gradnja hrama), kut. 587/80 3. [MMK] Muzej Moslavine Kutina – Povijesni odjel: inv. br. P.O. 11, 12 (obredni predmeti iz sinagoge) 4. [OSK] Općinski sud u Kutini – Zemljišno-knjižni odjel, Gruntovna knjiga...X., str. 394.-439. Glosarij uporabljenih judaičkih pojmova:18 Aron ha-kodesh – "Sveti ormar" za pohranu svitaka Tore (izvorno Zavjetni kovčeg s Mojsijevim pločama), smješten u istočnoj "jeruzalemskoj niši"; položajem i obrednom važnošću ekvivalentan oltaru u katoličkim crkvama. Aškenazi – Židovi srednjoeuropskoga "sjevernog" podrijetla, uglavnom s njemačkoga govornog područja; govore jidiš; u Hrvatskoj nastavaju kontinentalna područja. Bima [sefardski almemor] – povišeno i ograđeno propovjedno postolje za razmatanje i čitanje Tore u aškenaskim sinagogama; u bogomoljama ortodoksnog obreda smještena u sredini molitvenog prostora, u reformiranim neološkim bogomoljama u istočnom dijelu neposredno ispred aron ha-kodesha. Esrat naschim [sefardski matroneo] – ženska galerija u sinagogi; kod ortodoksnih bogomolja od molitvenog prostora odvojena neprozirnom pregradom. Geto – u kasnome srednjem vijeku odvojeni i zatvoreni dio grada naseljen Židovima; kod nas je postojao u sefardskim zajednicama Splita i Dubrovnika, vjerojatno i Rijeke. Luhot – simbolički i dekorativni motiv u obliku para Mojsijevih ploča s deset Božjih zapovjedi ili njihovim numeričkim kraticama; postavlja se uvrh ulaznog pročelja sinagoge, u interijeru iznad > aron ha-kodesha.

18 Općenito o judaičkim pojmovima, povijesti, kulturi i religiji Židova, posebice na našim prostorima, te o Judaici u muzejima v.: DA-DON, K., Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2003.; ***, Jewish Heritage in Zagreb and Croatia, Židovska općina Zagreb, Zagreb, 1993.; KOŠ, J., Alef bet Židovstva, naklada autorice, Zagreb, 1999.; MOAČANIN, F., Judaica [katalog izložbe], Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 1984.; NEDOMAČKI, V., Sinagoga - Judaizam i Judaica, u: Židovi na tlu Jugoslavije [zbornik - katalog], str. 48.-70., Muzejski galerijski centar, Zagreb, 1988.; NEDOMAČKI, V.; GOLDSTEIN, S., Arheološki nalazi, u: Židovi na tlu Jugoslavije [zbornik - katalog], str. 17.-25., Muzejski galerijski centar, Zagreb, 1988.; SCHWARZ, G., Prilozi k povijesti Židova u Hrvatskoj, “Vjesnik Kr. Hrv. Slav. Dalm. zemalj. Arkiva”, br. 10, str. 209.-230., Zagreb, 1908.; ŠVOB, M., Židovi u Hrvatskoj - židovske zajednice, I-II, Izvori, Zagreb, 2004.

91

Proseuche – u antičko vrijeme sinonim za sinagogu. Rabin – židovski svećenik, učitelj Tore i vjerskih zakona koji je završio Ješivu, u prošlosti i vjerski sudac. Rimonim – srebrni ukrasni natikači za drške rotulusa Tore; izvorno u obliku nara koji simbolizira plodnost zemlje Izrael. Sefardi – Židovi "južnoga" mediteranskog podrijetla, izgnanici iz Španjolske i Portugala, u našim krajevima uglavnom doseljenici iz Italije; govore ladino, tj. judeoespanjol; u Hrvatskoj nastavaju pretežito jadranske gradove. Sinagoga – grčki naziv za židovsku bogomolju, "kuću" okupljanja, učenja i molitve (od hebr. Bet ha-kneset / ha-midraš / ha-tefila); prve su nastale još u doba babilonskog sužanjstva u VI. st. pr. n. e. Tempio, templ – "hram", sinonim koji za > sinagogu najčešće koriste nežidovi; u osnovi netočan naziv jer je u židovstvu postojao samo jedan Hram (onaj jeruzalemski), koji je za razliku od sinagoga jedini imao ritual prinošenja žrtve i smatrao se svetim mjestom. Tora – "Nauk", "Zakon", Mojsijevo Petoknjižje, biblijski Stari zavjet; kao obredni predmet u sinagogama uvijek rukom, kaligrafski ispisan svitak koji se čuvao s osobitom pažnjom.

Tora

92

Abstract Among more than 80 synagogues that existed on the Croatian territory throughout the history, only nine were made in the last layer construction, in the first three decades of the 20th C. The most prominent among them for its stylistic avant-garde (late secession and protomoderna) and the architectural quality is the pulled down synagogue (Templ) in Kutina, for which until recently the exact dating of the construction or copyright attribution was not known. The first initiative to build a new temple was launched by the Kutina Israelite worshipping municipality in 1909. And already in 1910, a project to build the synagogue was submitted to the government, with a cost estimate of over 32,000 Kr. The draft (not preserved) was made by the Zagreb-based Benedik & Baranyai Company, one of the most significant architectural offices at the time of Croatian secession. In 1912, land was purchased in Kolodvorska Street, which was just then emerging. By December 1913, the construction was completed and the consecration of the synagogue was performed on 6 January 1914. After the Second World War, it served a variety of improper purposes, as a warehouse, community house and a gym. Because of alleged "deterioration" it was entirely unfoundedly demolished in 1968/69 and sold as building material. It stood in Kolodvorska Street, at the site of today's department store, where a memorial plaque was put up ten years ago.

Rimonim

93

Jasmina Uroda Kutlić Muzej Moslavine Kutina

Bujavica - prvo oslobođeno mjesto u Domovinskom ratu Prošlo je dvadeset godina od početka Domovinskog rata i proglašenja slobodne i suverene Hrvatske. Taj težak početak stvaranja Hrvatske, koja se u nametnutom ratu morala obraniti od srpske agresije, nije zaobišao ni Moslavinu ni njezinu neposrednu okolicu. Koncem rujna i početkom listopada 1991. godine stanje se na zapadnoslavonskom bojištu pogoršava. Upravo tada neprijatelj sve više utvrđuje uporište Bujavicu, te od tamo gotovo svakodnevnim minobacačkim napadima ugrožava okolicu Kutine. Dana 14. listopada 1991. godine Bujavica je oslobođena, te je upravo to bio prvi pedalj oslobođenog teritorija Republike Hrvatske u Domovinskom ratu. Ključne riječi: Domovinski rat, srpska agresija, 56. samostalna bojna, Bujavica

Hrvatska na povijesnoj prekretnici Razdoblje od 1990. do 1995. godine ostat će zapisano kao godine velikih preokreta i događanja u Hrvatskoj. Hrvatska se osamostaljuje i ulazi u obrambeni i oslobodilački Domovinski rat. Krvave godine koje su uslijedile pokrenute su pokušajem zaustavljanja demokratskih promjena u Jugoslaviji od strane srpske politike. U skladu s velikosrpskom politikom iz Beograda, već početkom 1990. u SR Hrvatskoj organizirani su mitinzi, tzv. događanja naroda, Srba iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, koji su zaoštrili srpsko-hrvatske političke odnose. No, ni takva agresivna srbijanska politika nije mogla zaustaviti proces demokratizacije u Sloveniji i Hrvatskoj. U travnju i početkom svibnja 1990., u Hrvatskoj su održani slobodni, višestranački izbori, na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica, predvođena dr. Franjom Tuđmanom. Reakcija na rezultate izbora u Hrvatskoj bila je razoružanje Hrvatske. U Hrvatskoj dolazi do tzv. balvan-revolucije koja je bila odgovor dijela Srba iz Hrvatske na demokratske procese i može se shvatiti kao početak oružane pobune Srba u Hrvatskoj protiv demokratski izabrane vlasti. Krajnji cilj započete pobune bio je pripajanje dijela teritorija Republike Hrvatske jedinstvenoj srpskoj državi, koja bi obuhvatila veći dio bivše Jugoslavije. Tada ograničeni napadi iz zasjede i terorističke akcije polako prerastaju u otvorenu agresiju JNA i srpskih paravojnih formacija na RH, sukladno dogovoru srbijanskog političkog vodstva i vodstva JNA. Do kraja 1991. godine okupirana je gotovo trećina teritorija Hrvatske. U narednom razdoblju, nakon međunarodnog priznanja Hrvatske i primanja u Organizaciju ujedinjenih naroda, Vlada RH je uz pomoć europske i svjetske diplomacije pokušavala mirnim putem reintegrirati okupirane dijelove svoga teritorija. No, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj, oslanjajući se na pomoć Srbije i SR Jugoslavije, odbilo je svaki mirovni 94

prijedlog koji je predviđao povratak okupiranog teritorija u hrvatski državno-pravni poredak, unatoč tome što je i rezolucijama OUN-a bilo jasno naznačeno da je teritorij "privremeno okupiran, a integralan dio Republike Hrvatske". U namjeri da stvore novu srpsku državu i da je pripoje Srbiji, pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nisu bili spremni prihvatiti ni jednu drugu političku opciju. Hrvatska je zbog toga, da bi oslobodila okupirane dijelove svoga teritorija i spriječila daljnje napade pobunjenih Srba, morala poduzeti ograničene vojne akcije.1 Bez obzira na vojne poraze, vodstvo pobunjenih Srba ne prihvaća političko rješenje krize u Hrvatskoj. To je bio razlog za novu oslobodilačku operaciju "Bljesak" u svibnju 1995. kojom je oslobođen okupirani teritorij zapadne Slavonije. Kao odgovor na "Bljesak" raketiran je Zagreb kao i niz drugih gradova, te nastavljena politika kojom bi se preostali okupirani teritorij pripojio srpskoj državi. Nakon događaja koji su uslijedili bilo je jasno da je okupaciju jedino moguće riješiti vojnim putem. Uslijedila je operacija "Oluja" u kolovozu 1995. kojom je oslobođen gotovo cijeli okupirani teritorij. Preostali okupirani teritorij koji je obuhvaćao dio istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema riješen je potpisivanjem Erdutskoga sporazuma u kojem su predstavnici pobunjenih Srba pristali na mirnu reintegraciju okupiranog područja.

Pred Bujavicom

"Nitko prije nas" Ratna zbivanja u zapadnoj Slavoniji svakim danom bila su sve bliža Kutini. Kao jako industrijsko središte Kutina je bila vrlo primamljiv cilj neprijatelju, o čemu svjedoči i nekoliko razornih zračnih napada čak i na samo središte grada. 1 A. Nazor, Kratak prikaz procesa osamostaljenja te okupacije i oslobađanja Republike Hrvatske u Domovinskom ratu (www.centardomovinskograta.hr)

95

Nije prošlo puno vremena i Kutina je krenula s organizacijom obrane. U skladu sa zapovješću iz Ministarstva obrane RH Sekretarijat narodne obrane Kutine započeo je ustrojavati pričuvne postrojbe Zbora narodne garde. Dana 28. lipnja 1991. prvi dragovoljci postrojavaju 56. samostalnu kutinsku bojnu pod zapovjedništvom Zvonimira Gregurića. Sa 180 spremnih dragovoljaca započela je intenzivna izobrazba, no zbog slabog naoružanja (svega nekoliko pušaka) postrojba se privremeno raspustila. Međutim, nedostatak oružja nije ih obeshrabrio. Dragovoljci su i dalje bili aktivni, organizirala su se i ustrojstva samostalnih četa ZNG-a u Garešnici, Novskoj i Ivanić-Gradu koje su kasnije prerasle u samostalne bataljune. S obzirom na blizinu dviju bojišnica, zapadno-slavonsku i sisačku, granicu s Bosnom i Hercegovinom, te mogućim prihvatom prije Zagreba, Kutina je već prvih dana rata postala sjedištem prognanika. Općinski krizni štab postaje sve djelotvorniji i svakodnevno zasjeda i donosi odlučujuće zadatake za funkcioniranje života. Grad dobiva i svog zapovjednika obrane - satnika Đuru Jonaša koji je kao profesionalni časnik napustio JNA.Velik je doprinos i Narodne zaštite iz koje je znatan broj članova završio u postrojbama Hrvatske vojske. Iz Pakraca se evakuirano osoblje tamošnje bolnice smješta u kutinski Dom zdravlja, što predstavlja začetke dobro organizirane ratne bolnice. Veliki je doprinos i INAPetrokemije. Na ulicu izlaze prvi oklopnjaci "Trpimir" i "Tomislav" a impresivan je i podatak da se iz restorana INA-Petrokemije prema bojištu dnevno odvozilo i do 10.000 pripremljenih obroka.2 Dakle, Kutina je bila važna logistička potpora obrani. Svakako je bitno napomenuti i postojanje medijske potpore Radija Moslavine kao i prve, amaterske TV postaje čiji je signal preko satelita sezao i preko oceana. Padom vojarni JNA, početkom rujna 1991. godine, konačno se došlo u posjed većih količina oružja pa se počelo razmišljati o odlučnijim akcijama. 56. bojna postala je bogatija za pet haubica 1550 mm, dva BOV-a s maljutkama te protuzrakoplovnim topovima 20/3 kojima je stvorena i osnovica PZO-a Kutina, koja je sve učestalije bila izložena napadima neprijateljskog zrakoplovstva.3 Sve ugroženija su i sela u istočnom dijelu kutinske kao i susjednih općina (Novske, Pakraca i Garešnice). Razvoj situacije na terenu utjecao je 20. rujna na odluku Zapovjedništva 56. bojne o osnivanju Operativnog štaba, izmještenog zapovjednog mjesta u Janja Lipi pod zapovjedništvom Đure Jonaša. Intenzivnim djelovanjem neprijatelja iz Bujavice na selo Janja Lipa dragovoljce se mobilizira u objekt INA-Petrokemije u mjestu Gojlo. Zapovjednik 56. samostalne bojne Zvonimir Gregurić 23. rujna zapovjedio je kretnje 1. satnije prema selu Janja Lipa. Satniju su poveli prvi zapovjednik Ivo Brečak, njegov zamjenik Zdenko Vugrinović, te zapovjednici vodova Antun Franić i Ivica Miklenić. Zadaća je bila u suradnji s mjesnom, tada već naoružanom postrojbom, onemogućiti eventualni prodor neprijatelja u pravcu Kutine. Koncem rujna i početkom listopada 1991. godine stanje se na zapadnoslavonskom bojištu pogoršava. Na području Okučana pobunjeni Srbi spajaju se s 5. banjalučkim

2 3

96

D. Pasarić, 56. bojna ponos Kutine, Kutina, 2006. S. Halužan, članak: Moslavačka nepobjedivost, čs. Hrvatski vojnik, br. 42., Zagreb, 1993.

korpusom JNA i presijecaju komunikacije Zagreb-Slavonski Brod. Vrijeme je to kada neprijatelj sve više utvrđuje uporište Bujavicu, te od tamo gotovo svakodnevnim minobacačkim napadima ugrožava sela Janja Lipu i Brezine.4 Inače, Bujavica je dominantna kota s koje se nadziralo cijelo područje grada Kutine i šire okolice. Nakon što se prvih dana listopada raspao sustav hrvatske obrane na području Novske, Zapovjedništvo operatine zone Zagreb ustrojilo je Operativnu grupu "Posavina" sa zadaćom sređivanja stanja, zaustavljanja napredovanja Banjalučkog korpusa i povratka izgubljenog teritorija. 8. listopada 1991. godine osnovana je Operativna grupa "Posavina" u čiji organizacijski sastav ulazi i 56. bojna, pod zapovjedništvom generala Rudija Stipčića. O tim događanjima svjedoči nam i kazivanje zapovjednika Zvonimira Gregurića: "... Međutim, istočni dio naše općine, Janja Lipa bila je stalno minobacačkom vatrom maltretirana iz Bujavice. Na sastanku, po dolasku gospodina Jonaša, zaključili smo da Kutinu ne treba braniti u Kutini, nego moramo izaći u Janja Lipu i pružiti im otpor. Tu sam prvi puta došao u sukob, moram reći, s vodećim strukturama Kutine koji su počeli rovove kopati kod Petrokemije i ispod groblja pa sam ja to sve prekinuo. Otišli smo u Janja Lipu, Đuro je formirao štab, operativni, stavio se na njegovo čelo i kad smo mislili da smo stekli uvjete za napad na Bujavicu, zajedno s postrojbama gospodina Merčepa koje su stigle iz Gospića, krenuli smo…U to vrijeme kad je stigla 56. bojna, već je stigao i general Stipčić koji je došao za zapovjednika. Treba reći i to da su za operativnu grupu dolazili tu razni zapovjednici, bili par dana pa pobjegli. No, Stipčićevim se dolaskom ustabilio ovo ratište, povezao je sve konce, izdao zapovjedi nama zapovjednicima da se konsolidira ratište i tu je krenulo…"5 Dakle, donesena je odluka o iznenadnom napadu na Bujavicu i Jasenovac, kako bi se poboljšao operativni položaj, a snagama u obrani spriječio daljnji prodor prema Novskoj. Izdane su zapovijedi 56. samostalnoj bojni da djeluje na Bujavicu. Akcija je dogovorena večer prije, a u njoj su sudjelovali pripadnici 1. satnije 56. samostalne bojne Kutina, dio postrojbe Čazmanske 2. bojne i pripadnici specijalnih postrojbi policije, tzv. "Merčepovci". Prema planu napada združenih snaga, dužnost 56. samostalne bojne Kutina bila je osigurati vodiče za napadno djelovanje te osigurati spremnost za djelovanje u slučaju protuudara neprijatelja. U tom trenutku 56 samostalna bojna Kutina raspolagala je s otprilike 40 branitelja, i to 15 u mjestu Brezine te 35 u mjestu Janja Lipa. Kada su vodiči u jutarnjim satima doveli postrojbe nadomak Bujavice, već je zatražena i pomoć u samoj akciji. Bilo je očito da "Merčepovci", uz malobrojne čazmanske draPutokaz Bujavica

4 5

D. Pasarić - ibid. Transkript audio zapisa tribine: Domovinski rat u fundusu Muzeja Moslavine, HMDCDR 2246.

97

govoljce iz 2. bojne, ne mogu napasti. U tim trenucima vraća se vod 56. samostalne bojne, pod zapovjedništvom gospodina Ivice Desića, s položaja Humke zajedno s dvadesetak branitelja koji su spremni dragovoljno pomoći u napadnom djelovanju. Dok se sve navedeno odigravalo, borbe su krenule, te je zbog manjka ljudstva i tehnike, krenulo povlačenje naših snaga. Ranjen je i prvi dragovoljac, pripadnik 2. čazmanske bojne. Nakon toga uslijedio je dogovor i krenulo je oko 40 dragovoljaca 1. satnije 56. samostalne bojne Kutina, u napadnu akciju s boka neprijatelju. Zapovjednik 1. satnije bio je gospodin Zdenko Vugrinović. Sistematskim napadnim djelovanjima, za par sati borbe, oslobađa se cijelo selo Bujavica i stavlja pod nadzor. Neprijatelj se povukao na rezervne položaje u sela Lovska i Korita. Opis bitke za Bujavicu donosi nam i kazivanje zapovjednika Đure Jonaša: "14.10. u napadu na Bujavicu sudjelovalo je 56. bojna, negdje 30-ak, da ne govorimo sada točno broj ljudi iz Kutine i krenulo je 15-ak , 20-ak Merčepovih ljudi od kojih se 10, 12 odmah povuklo nazad. Ja to govorim istinu, Merčepove postrojbe su donijele veliki preokret jer su unijeli neko samopouzdanje među ljude jer smo mi krenuli nekog i napast s njima, ali to je istina što vam govorim 2 ili 3 čovjeka su bila do kraja s nama. Kad sam ja došao, negdje oko 8 i 15, 20, oni su još bili u Janja Lipi i u Pakračkoj Poljani, pregrupirali se i iza 10 sati krenuli preko brda prema Bujavici. Bujavica je negdje do 3 sata čišćena, a navečer su zaposjeli Bujavicu dečki iz Rijeke koji su bili u sastavu Merčepove postrojbe. Čazma nije čuvala položaj, to nije istina. Znači, Riječani su držali Bujavicu prvu noć, i po noći pobjegli kad su ovi počeli pucati po njima. Ujutro, ranom zorom ja i moj kurir u to vrijeme, Zvonimir Fuček, išli smo obići postrojbu da vidim kako je, što je. Vidjeli smo da ima pašteta po podu i nigdje nikoga. Pokojni Franky Habek, nažalost više nije s nama, spremio je postrojbu, zvao sam ga preko veze, i preuzeo je Bujavicu. Tri dana su trpili vatru, ogromnu vatru i zbog toga smo krenuli u napad na Lovsku…"6 Naravno, i o ovom su se događaju isplele neke neistinite interpretacije. U gore navedenom kazivanju zapovjednika Jonaša primjetno je kako napominje neistinito čuvanje položaja od strane Čazme. Dakle, kao što je već navedeno, zajedno s postrojbama 56. bojne djelovala je i 2. bojna (čazmanska) 105. brigade HV-a iz Bjelovara. Nepobitna je činjenica da su branitelji iz Čazme djelovali na ovom području, no nije istina da su oslobodili Bujavicu. Zapovjednik 105. brigade, Stjepan Ivanić, navodi suprotne informacije u svojoj knjizi: "Selo Bujavicu u međuvremenu oslobodile su, 14. listopada 1991. godine, 2. bojna 105. brigade i tzv. Merčepova specijalna policija. Ljudstvo 2. bojne iz sela Antunovac vozilima je prebačeno u selo Janja Lipa, a odatle je napredovalo pješke do pred samo selo Bujavica i tu je čekalo više od četiri sata dok nije pristigla "Merčepva policija". Borbe su vođene za svaku kuću i do 15,00 sati Bujavica je bila u našim rukama. Tijekom 14. listopada popodne cijela 2. bojna zaposjela je i organizirala obranu Bujavice."7 Međutim, argumenti u korist 56. bojne i njihova zapovjedništva su nepobitni. Osim

6 7

98

Ibid. Stjepan Ivanić, Da se ne zaboravi 105. brigada HV-a u Domovinskom ratu (1991.-1992.), Bjelovar, 2006.

kazivanja zapovjednika Gregurića i Jonaša, o tom događaju nam svjedoči izvještaj zapovjednika Gregurića (fotografija 2) kao i dio iz ratnog dnevnika OG "Posavina" koji nam donosi general Rudi Stipčić u svojoj knjizi: "Na pravcu djelovanja 56. samostalne bojne poslije topničke pripreme otpočeo je napad na četničko uporište u Bujavici. Napad se odvijao uspješno i do 17 sati četničke snage izvukle su se uz teške gubitke (oko 100 mrtvih) u Lovsku. U napadu na Bujavicu osim snaga 56. samostalne bojne sudjelovali su i dragovoljci skupine "Merčep", koji su bili stacionirani u području Pakračka Poljana. U borbama za Bujavicu nije bilo poginulih, a lakše su ranjena 3 gardista."8 Treba još napomenuti da je 2. bojna (čazmanska), od 13. listopada 1991. g. u 5 sati, pretpodčinjena pukovniku Andriću, odnosno Merčepovoj grupi u selu Pakračka Poljana i od tog trenutka nije pod zapovjedništvom zapovjednika 105. brigade, a od 18. listopada 1991. 105. brigada pretpodčinjava se OG "Posavina" i ulazi u njen borbeni sastav.9 Dakle, nepobitan jest doprinos Čazmanske bojne na ovom dijelu ratišta, no zasigurno nije istina da su osvojili Bujavicu.

Nakon oslobođenja Bujavice Akcija oslobođenja Bujavice donijela je i pojačanje u naoružanju. Došlo se do znatne količine oružja i streljiva, a detaljnim pregledom sela pronađena je i dokumentacija. Prema njoj, osim domaćih pobunjenika, selo je branilo još oko 80 do 100 rezervista mobiliziranih u Bosni i Hercegovini iz okolice Prijedora i Banja Luke. 1. satnija 56. kutinske samostalne bojne bila je prva pa se i danas, prigodom obilježavanja ove akcije, pripadnici 56-te s razlogom ponose sloganom: "Nitko prije nas".10 Odgovor na oslobođenje Bujavice uslijedio je ubrzo. Dva dana kasnije otpočela je topnička paljba, a neposredno zatim i opći pješački napad podržan satnijom tenkova na pravcu Paklenica - Stari Grabovac. Neprijatelj je pokušavao probiti bojišnicu i prodrijeti prema Novskoj i dalje prema Banovoj Jarugi. Upornom borbom i učinkovitom paljbom našeg topništva neprijatelj je zaustav-

Bujavica je oslobođena

8 R. Stipčić, Napokon smo krenuli…, Zagreb, 1996. 9 Stjepan Ivanić, ibid. 10 D. Pasarić, ibid.

99

ljen, a njegova napadna moć slomljena. Uslijedila su daljnja napredovanja, pa se na temelju pozitivne ocjene operativnog položaja naših snaga i stanja u postrojbama, u Zapovjedništvu OG "Posavina" pristupilo planiranju napadne operacije pod tajnim nazivom "Orkan '91."11 19. studenog konačno je osvojena i Lovska, iz koje je neprestano napadana Bujavica, i time je znatno poboljšan operativni položaj OG "Posavina". Nažalost, dolazi i do teške borbe za Korita u kojoj su živote izgubila šestorica branitelja. Korita su napadnuta ponovno te, nakon višednevnih borbi, zauzeta. Poduzimaju se daljnji uspješni napadi tako da su postrojbe u sklopu OG "Posavina" oslobodile 21 selo i 160 km² područja RH. Svojom odlučnošću i dobrom organiziranošću, 56. samostalna bojna uvrstila se među najbolje postrojbe koje su vodile napadna djelovanja u zapadnoj Slavoniji. Njezini su pripadnici rame uz rame s 1. gardijskom brigadom, a "Tigrovi" su bili nositelji svih napadnih djelovanja u operaciji "Orkan '91".12 Spomen na Bujavicu Značaj oslobođenja Bujavice UHVDR-a grada Kutine obilježila je natpisom koji prolaznike upozorava na blizinu prvog oslobođenog sela u Domovinskom ratu. U spomen na ovaj veliki dan svake godine organizira se maraton Kutina-Bujavica na kojem sudjeluju trkači iz raznih hrvatskih gradova. Godine 2011., povodom 20.-te obljetnice oslobođenja Bujavice, Muzej Moslavine u suradnji s Udrugom hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, ogranak Kutina, organizirao je fotodokumentarnu izložbu (fotografije gospodina Tonija Hnojčika), a sam dan oslobođenja obilježen je velikom svečanošću u Bujavici i Janja Lipi, uz mnogobrojne dužnosnike i uzvanike.

S otkrivanja obilježja oslobođenja Bujavice uz nazočnost generala Rudija Stipčića 11 12

100

R. Stipčić, ibid. R.Stipčić - Ne zaboraviti, Zbornik Moslavine IX-X, 2006./2007.

Zaključak Domovinski rat nametnut je Hrvatskoj u kolovozu 1990. srpskim oružanim akcijama uz podršku JNA protiv institucija hrvatske države i proglašavanjem, tzv. Srpskih autonomnih oblasti u Hrvatskoj radi njihova izdvajanja iz Hrvatske. Hrvatska, vojno i diplomatski, ipak zaustavlja agresora te u protuakcijama oslobađa dio okupiranih područja. Taj prvi pedalj oslobođenog teritorija bila je upravo Bujavica, selo nedaleko Kutine. To je prekretnica u Domovinskom ratu jer je od tada Hrvatska vojska započela oslobađanje okupiranih teritorija. Nakon toga, u jesen 1991., uslijedile su oslobodilačke akcije Hrvatske vojske; "Otkos 10", "Orkan" i "Papuk" u kojima je oslobođen veći dio zapadne Slavonije. To je bio prvi prostor Hrvatske oslobođen u znatnijoj mjeri, i prije akcije Maslenica, za koju se pogrešno misli da je bila prva oslobodilačka akcija. Vrlo važan dio ovoga rada su kazivanja, izvorna svjedočanstva sudionika oslobađajuće akcije na Bujavicu. Uz izvorne dokumente i fotografije za vrednovanje povijesnih događaja od presudne su važnosti sjećanja sudionika tih događaja. Zapovijedi i izvještaji akcija nikada ne mogu do kraja rasvijetliti neku operaciju ili akciju. Upravo zato su važna svjedočanstva ljudi koji su bili sudionici jer nam oni mogu rasvijetliti nepoznate dijelove tih događanja. U ovom slučaju svakako treba istaknuti i osobito zalaganje Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, ogranak Kutina koji svake godine organizira obilježavanje dana oslobođenja Bujavice, a osobito prošlogodišnje, velike 20-te obljetnice. I ovaj rad prilog je toj trajnoj uspomeni kroz pisanje o događajima Domovinskog rata, s istinitim podacima o borbi hrvatskog naroda za samostalnost. Literatura i izvori: 1. Nazor, Ante, Kratak prikaz procesa osamostaljenja te okupacije i oslobađanja Republike Hrvatske u Domovinskom ratu (www.centardomovinskograta.hr) 2. Pasarić, Dragutin, 56. bojna ponos Kutine, Kutina, 2006. 3. Halužan, S., članak: Moslavačka nepobjedivost, čs. Hrvatski vojnik, br.42., Zagreb, 1993. 4. Transkript audio zapisa tribine, Domovinski rat u fundusu Muzeja Moslavine, HMDCDR 2246. 5. Stjepan Ivanić, Da se ne zaboravi 105. brigada HV-a u Domovinskom ratu (1991.-1992.), Bjelovar, 2006. 6. Stipčić, Rudi, Napokon smo krenuli…, Zagreb, 1996. 7. Stipčić, Rudi, Ne zaboraviti, Zbornik Moslavine IX-X, 2006./2007.

101

Abstract Homeland war was imposed to Croatia in August 1990 by Serbian armed actions supported by the Yugoslav National Army against Croatian state institutions, and proclamation of so called Serbian autonomous region in Croatia, for their separation from Croatia. Croatia managed to stop the aggressor, military and diplomaticly, and with the counter actions has released part of the occupied territories. That first inch of liberated territory was Bujavica, a village near Kutina. This was a milestone because from that time on the Croatian army began the liberation of occupied territories. Then, in the fall of 1991. Croatian army strated liberation of occupated teritories; military actions called Otkos 10, Orkan i Papuk liberated most part of western Slavonia. It was the first Croatian free teritory in a very large extent, even before the action Maslenica, which is mistakenly taken for the first liberation action. A very important part of this work are tellings, the original testimonies of participants in the liberating action of Bujavica. In addition to original documents and photographs to evaluate historical events, original testimonies of participants of these events are vital. Commandments and reports of actions can never illuminate an operation or action to the end. Therefore, testimonies of people are very important because they are able to shed light on unknown parts of these events. In this case, we should emphasize in particular the commitment of the Association of Croatian Homeland War, a branch of Kutina, that are marking the day of liberation Bujavica every year, especially last year, the great 20th anniversary. This work is a contribution to the volatile memory through writing about the events of the Homeland war, with the true information about the Croatian struggle for independence.

S otvorenja fotodokumentarne izložbe „Nitko prije nas-dvadeset godina poslije“

102

Ugel Alvaro Pordenone, Italija

Oporuka Ivana, grofa od Prata

Neobjavljeni dokumenti iz posljednjeg razdoblja njegovog privatnog života (1438. – 1442.) Ovdje su razmotreni samo neki od mnogih dokumenata (u formi regesta) koji se tiču posljednjeg perioda života Ivana od Prata1 (posljednjeg istinitog grofa), od trenutka njegovog "odlaska" s dvora kralja Žigmunda Luksemburškog (†7.12.1437.) sve do njegove smrti u Dobroj kući početkom prosinca 1442. godine. Dokumenti su u potpunosti navedeni u formi u kojoj ih je Mályusz Elemér službeno uveo u regest. Da bi se bolje istaknule tekstualne i kulturne posebnosti toga vremena, tekstovi su prevedeni što je moguće doslovnije, čak i na uštrb fluidnosti talijanske verzije. Ključne riječi: Ivan od Prata, Dobre kuće, oporuka

Kronološki redoslijed: 1387. – Žigmund Luksemburški biva okrunjen za mađarskog kralja ■ 1414. (studeni) – 22. 4. 1418. koncil u Konstanzu ■ 23.9.1419. – pad Dvorca Pratinih 9.12.1437. – u Znojmu (Moravia) umire kralj i car Žigmund 01.1.1438. – Albert II. Habsburški okrunjen je za kralja Mađarske ■ Početak 1438., Ivan, grof od Prata povlači se s mađarskog kraljevskog dvora, u privatnost svoga netom kupljenog dvorca Dobra kuća ■ 01.5.1439. kralj Albert II. daruje Tulbertu 35 feudalnih posjeda u Slavoniji zbog njegovih "zasluga" kao i zbog zasluga oca Nikole, grofa od Prata 27.10.1439. – umire Albert II. Habsburški 1439. – 1440. vlada njegova žena Elizabeta Austrijska 1440. – 1444. Mađarskom vlada poljski kralj ■ 23.6.1441. – (petak) grof Ivan od Prata sastavlja oporuku ■ prosinac 1442. grof Ivan od Prata umire u Dobroj kući ■ 12.12.1442. – (srijeda) objavljivanje oporuke grofa Ivana od Prata 1444. – 1453. János Hunyadi vlada kao kralj Mađarske ■ 01.2.1447. – Bango Magdalena, udovica grofa Ivana od Prata, biva pozvana na sud ■ 1452. – Pavlini umiruju Tulberta po pitanju izvršenja "nadgrobnih govora" zatraženih u oporuci njegovog rođaka grofa Ivana od Prata 1453. – 1457. Ladislav V. vlada kao kralj Mađarske 1458. – 1490. traje vladavina Matije Korvina kao kralja Mađarske 1 Nužan iskaz štovanja povijesnog sjećanja na Ivana, grofa od Prata, posljednjeg velikog europskog protagonista ove plemićke kuće.

103

Povijesni uvod2 Dana 23. rujna 1419. godine, Mlečani su zauzeli i uništili, nakon osam dana zasjede, te zahvaljujući jednoj, za njih vrlo povoljnoj poplavi3, Dvorac iz kojeg su potekli članovi obitelji Prata, u općini Prata u Pordenoneu4. Dakako, u dvorcu se nije nalazio ni jedan od njegovih vlasnika plemića, u suprotnom se povijest regije Friuli mogla drugačije odviti. U tom trenutku, kao i obično, razni pripadnici plemićke kuće Prata nalazili su se "u inozemstvu" uposleni svojim obavezama pri dvoru kralja Žigmunda Luksemburškog, na kojemu su bili prisutni niz stoljeća zbog stoljetne obiteljske tradicije, kao palatini, ambasadori, familiares, kao uzvanici i sudionici u raznim kraljevskim diplomatskim misijama ili pak u gospodarskim aktivnostima koje su odgovarale njihovoj ulozi.

Plan Dobre kuće

U njihovoj odsutnosti, o dvorcu Prata brinuli su se i vodili su ga vjerni podanici, te su na njemu boravili mnogobrojni mađarski vitezovi i radnici, njihovi saveznici i prijatelji, koji su tamo i u okolini obavljali sličnu političko-trgovačku djelatnost, u 2 Koncepti koji su u ovome poglavlju sintetički prikazani, služe samo kako bi omogućili “upoznavanje” s ovdje predstavljenim neobjavljenim dokumentima, te nagoviještavaju naknadno objavljivanje, mnogo artikuliranije, detaljnije i potkrijepljeno mnogim dokumentima o životu i europskoj aktivnosti ove “nevidljive” plemićke kuće. 3 Antonio De Pellegrini, Gli Statuti di Prata, 1908., str. 28 4 Općina Prata u Pordenoneu – Provincija Pordenone – Regija Friuli-Venezia-Giulia. Poljoprivredna općina koja pripada tzv. “zoni namještaja” (Pojam označava geografsku zonu Italije u kojoj je razvijena proizvodnja namještaja; zona Prata-Brugnera je treća takva zona po važnosti u cijeloj Italiji) Nadmorska visina 17,5 m. - Broj stanovnika 8.400 (2009.)

104

sve većoj mjeri, izazivajući tada "zavist" Mlečana. Barem od početka XIII. stoljeća, Prata/Prato utemeljila je uspješan i recipročan odnos gostoprimstava s Mađarima, odnos koji je imao veliki ekonomski i politički utjecaj ne samo na obitelj Prata, već i na cijelu regiju Friuli, koji se učvrstio kroz stalna putovanja na talijanski poluotok i s njega, pri čemu je Prata bila jedna od najvažnijih aktera. Takve su aktivnosti međutim, u mjeri u kojoj su "isključivale mletačke carine", ulazeći tako u direktne ekonomske interese kopnenog dijela Republike, smetale Mletačkoj Republici. Venecija je, povremeno bila "izazivana" na svome teritoriju i u svojim ekonomsko-trgovačkim djelatnostima miješanjem kralja Žigmunda, od druge polovice XIV. stoljeća, te je smišljala kako će izravnati račune sa svojim velikim protivnikom, sve nametljivijim i sve većim gospodarskim konkurentom. Tako je započela, "malim koracima", strategija širenja Mletačke Republike prema kopnu, koja je bila, čini se, jasno određena i pripremljena bez žurbe, čekajući najpogodniji trenutak, što se jasno vidi iz kronološkog slijeda određenih događaja: • • • •

Treviso prelazi definitivno u ruke Mletačke Republike 1388. Verona je podlegla Veneciji 24. lipnja 1405. Porcia se spontano predaje Veneciji 1418. Cividale okupira Venecija 13. srpnja 1419.

Početkom 1419. Prata biva sve okruženija i "stisnutija" na svom teritoriju, osim toga, nakon primirja zaključenog između Venecije i Žigmunda za vrijeme odvijanja koncila u Konstanci (studeni 1414. – 22. travanj 1418.), neprijateljstvo i konflikti za kontrolu prohodnosti trgovačkih putova kroz regiju Friuli nanovo započinju, i to u velikom stilu, na friulanskom teritoriju, ali i šire. Vrativši se iz Konstance 1418. godine, Žigmund se uhvatio u koštac s velikim problemima koje je trebao riješiti u Češkoj, te je Venecija iskoristila priliku. Tim više što je 16. kolovoza 1419. umro njegov polubrat, Vjenceslav IV., kralj Poljske, i Žigmund se, oduvijek ambiciozno želeći postati car, kao njegov otac, našao svom domu, zaokupljen problemima nasljeđivanja i biva prisiljen zanemariti drugorazredne i udaljenije probleme, kao što su bili oni u regiji Friuli. Venecija je dakle, u kolovozu 1419., shvativši da je Žigmund "odsutan" i ranjiv, iznenada napala dvorac Prata, najveći i najvažniji strateški bedem Žigmundovog carstva u Friuliju i Italiji. I Venecija je, vidjevši da je izostala neposredna reakcija, proširila svoja osvajanja na cijeli Friuli: • • • • •

Prata, opkoljena, predaje se i kapitulira 23. rujna 1419. Udine se predaju 7. lipnja 1420. Sacile je definitivno pridružena Veneciji 1420. Belluno i Cadore je 1420. "kupila" Venecija 3. listopada 1420. češke trupe Akvilejskog patrijarha povlače se iz Cadore za venecijansku kompenzaciju od 7000 dukata: čak je i Akvileja svedena na nazivno središte Patrijarhata. 105

Poznato je da kralj Žigmund, iako u nemogućnosti da izvede brzu i opstruktivnu intervenciju, nije dobro podnio venecijansko osvajanje Friulija, te je pokrenuo vojsku, vođenu svojim umbrijsko-toskanskim generalom Pipom Spanom, otvarajući ratnu frontu u Dalmaciji. Zbog, i danas slabo poznatih razloga, rat je ugašen, štoviše, Pipo Spano odstupa i povlači se. Kralj Žigmund se pomirio s definitivnim gubitkom Dalmacije i Friulija, a kao i on, obitelj Prata i Mađari, koji su čekali u toj zoni i nadali se osveti, morali su se pomiriti s gubitkom. Usprkos tome što je obitelj Prata dobro primijetila rastuće poteškoće u odnosima s Venecijom, nije očekivala ovakav planirani i težak napad, pouzdavši se ili u višu carsku zaštitu, ili u svoje dobre osobne odnose s Venecijom u prošlosti. Dakle, za obitelj Prata uništenje dvorca bilo je veliko iznenađenje i težak udarac, ali ne i propast. Primili su to na znanje i ostali u inozemstvu. Bili su dobro pozicionirani na dvoru kralja Žigmunda. Uvijek su obavljali, istodobno sa specifičnim službama za dvor, i druge aktivnosti vezane za povezivanje i logističku podršku uz europske trgovačke putove, naročito one prema talijanskom poluotoku i prema Jadranu. Bili su imućni i imali su i druge posjede "u inozemstvu", duž trgovačkih putova i na glavnim trgovačkim rutama. Bili su u odličnim odnosima s različitim plemićkim obiteljima, i to ne samo mađarskim. Bili su ujedinjena i solidarna obitelj. Zbog takvih su značajki odlučili svi ostati u inozemstvu, odbivši s prijezirom nekoliko venecijanskih poziva da se vrate u Italiju, koji su im bili upućeni u dvadesetim i tridesetim godinama XV. stoljeća. Vilijam, nakon što je u mladosti obavljao značajnu dužnost kraljevskog ambasadora, biti će važan diplomat na mađarskom dvoru, od datuma kada je proglašen dvorskim savjetnikom (31. 10. 1412. (RI. XI 377) pa sve do svoje smrti (Višegrad, siječanj 1425.). Nikola (IV.), nakon svojih poteškoća s Venecijanskom Republikom u prvom desetljeću XV. stoljeća, nije htio više ni čuti za Veneciju te se smjestio prijevremeno u Hrvatsku i Slavoniju, vršeći značajnu diplomatsku i ekonomsku djelatnost između mađarskog dvora i obitelji Ottenburg celjskih grofova. Godine 1424. i on će biti uveden kao "familiaris" na dvor kralja Žigmunda. Ivan, Vilijamov sin, proglašen je "familiaris" 26. 6. 1413. godine (RI. XI 543) na Žigmundovom dvoru, i tamo ostaje aktivnim sudionikom sve do kraljeve smrti, kao "comes de Prata", obavljajući i djelatnosti "tradinga" u Hrvatskoj-Slavoniji, gdje je imao konkretne kontakte (kao uostalom i njegov brat Nikola) s drugim prijateljima i rodbinskim članovima. Tulberta, Nikolinog sina, također grofa od Prata, nalazimo spomenutog kao "vojnika kraljevog dvora" te kao povjerenika za nadgledanje rudnika u Transilvaniji. Grof Ivan od Prata Iz niza događaja i postupaka možemo primijetiti da su obitelj Prata, među njima i Ivan, tijekom dvadesetih i tridesetih godina XV. stoljeća, iako dobro uklopljeni u dvorski život, bili razočarani konformizmom koji je vladao na dvoru cara Žigmunda. Car, okružen i sve više uvjetovan konzervativnim savjetnicima, te izmoren godina106

ma, zadovoljavao se titulom cara Svetog Rimskog Carstva, koju je dobio u Rimu, 31. svibnja 1433., iz ruku pape Eugenija IV. Nakon što je kralj Žigmund umro u Znojmu, u Moraviji, 9. prosinca 1437., bez muških nasljednika, na mađarskom tronu naslijedio ga je Albert II. Habsburški (Albert V. vojvoda Austrijski), koji je već bio njegov bliski suradnik, štoviše zet (oženio se Žigmundovom kćeri, Elizabetom). Sa smrću kralja Žigmunda završio je i njegov trezven i pragmatičan stil vladavine, tipičan za luksemburšku vladajuću kuću. Određeni nasljednik, Albert II. Habsburški, bio je okrunjen 1. siječnja 1438., te je pokazao posve drugačiji mentalitet, strategiju i stil vladavine, iako je dugo služio na carskom dvoru. Albert II. Habsburški je odmah nakon krunidbe otputovao u Transilvaniju spriječiti uobičajene pokušaje odcjepljenja koje su plemenitaši pokušavali nakon svake promjene vlasti. Albert II. Habsburški vladao je tek nešto manje od dvije godine (umro je od tifusa u Neszmélyu 27. listopada 1439., a pokopan je u Székesfehérváru). Nakon njega na mađarskom tronu izmijenili su se Elizabeta Austrijska, poljski kralj Vladislav I. Jagelović, Janko Hunjadi, Ladislav V. i najzad Matija Korvin (1458.-1490.). Dakle, u razdoblju od nekih dvadeset godina svjedočilo se čak četirma izmjenama vladara s velikim borbama i suprotnostima, s nestabilnostima i stalnim brzim političkim promjenama koje nisu favorizirale povratak Tulberta, Ivanovog rođaka na dvor (ili ostalih članova obitelji Prata) ili možda Tulberta nije zanimala drugačija "pozicioniranost" na dvoru. Funkcija "kraljevog vojnika", koju je obavljao, u rudnicima Wildendorfa (Fenes, u općini Zalatna) u Transilvaniji, zadovoljavala ga je. Dakle, u Tulbertovom slučaju imamo potpunu odsutnost grofova od Prata s prestižnog kraljevskog mađarskog dvora i zato što je, ne samo mađarska, već i europska političko-institucionalna slika u međuvremenu bila radikalno preinačena, pa će jedan od Tulbertovih sinova, Nikola, u jednom dokumentu iz 1500. biti naveden kao običan vojnik. S druge strane, grof Ivan od Prata, nakon Žigmundove smrti, nanjušivši naglu i za njega nepovoljnu promjenu režima, i uzevši u obzir svoje godine, povlači se u privatnost u Slavoniju, nedaleko od posjeda preminulog brata Nikole. Bogat je, te zahvaljujući ljubaznosti svog dvorskog kolege, potkralja i bana Hrvatske i Slavonije, Matka Talovca, kupuje dvorac Dobra kuća od samostana pavlina, za 200 zlatnih forinti, te stupa u posjed dvorca u proljeće 1438. Tamo bezbrižno provodi svojih zadnjih pet godina života, utješen prisutnošću žene Magdalene Bango, svojih kćeri Ane i Katarine te mnogobrojnih sluga i podanika, ali i blizinom rođaka Tulberta i Ivana u Kaštelanoviću. Gotovo odmah, polovicom prosinca 1438., Ivan daje pavlinima donaciju iz zahvalnosti, u obliku dva neupotrebljavana mlina na rijeci Kotinici, izazivajući time sudski proces koji su pokrenuli drugi pretendenti na mlinove i koji su izgubili spor na Sudu Čazmanskog kaptola. Ivan je vodio miran život, brinući se za svoj veliki posjed i uživajući u obilnim plodovima te velikodušne zemlje; odgoju goveda, vinogradima, siranama, šumama, poljima itd. 107

Kada je shvatio da mu nestaje fizičke snage te da mu se bliži skora smrt, Ivan je, 23. lipnja 1441., uoči blagdana Svetog Ivana (u subotu 24. lipnja 1441.), pozvao u kuriju Dobre kuće, gdje je živio, notara te druge sudionike i svjedoke kako bi im izdiktirao svoju posljednju volju u oporuci. Prijevod oporuke s latinskog jezika: Regest: (Dobrakuća n. 15)5 U ime Oca... Amen. Godine 1441. Gospodnje, u petak koji prethodi blagdanu blaženoga Ivana 6, ispred vrata L(a)tinam u kuriji (soba za sastanke) Ivana, grofa od Prata i gospodara Ilove7, koja se nalazi na istoimenom posjedu Ilova, ja, gore spomenut grof Ivan, primoran nemoći svoga tijela, ipak zdravog uma u svim aspektima, vjerujući da je za mene došao čas u kojemu se, napuštajući bijedno sklonište tijela, duh vraća onome koju ga je i dao, i želeći stoga preduhitriti zadnji dan, te dan konačnog suda i bijes budućeg Suca milosrdnim djelima i kreposnim radnjama, koliko mi Bog to dopusti, u prisutnosti dolje navedenih svjedoka, pozvanih i okupljenih specijalno za tu priliku, utemeljio sam i napravio ovakvim svoje posljednje djelo o dobrima koje mi je Bog dao, te radim oporuku, no kao prvo, te prije svega ostaloga, izabirem za sebe grob u samostanu Svete Ane od Dobre kuće. Upravo samom samostanu Svete Ane te sukladno tome i Braći isposnicima koja žive na istome mjestu, oporučno ostavljam te prepuštam po zakonskom pravu, u korist spasa svoje duše, moj posjed zvan Brezyancz, smješten u nadležnosti već spomenutog posjeda Ilova, sa svim njegovim probitačnostima i nadležnostima i plodovima i cjelokupnošću prihoda i proizvoda, zvanih Syrownichki 8, te s trajnom upotrebom svih svojih šuma koje se nalaze na gore spomenutom imanju Ilova te koje su u njenoj nadležnosti, s ljudima ili jobagionima9

5 Uz Dobru kuću je u XVIII. stoljeću bila vezana jedna simpatična i naivna legenda … (omissis). Dobra kuća se nalazi 12 km od Daruvara, kraj jednog bitnog hrvatskog termalnog centra rimskog podrijetla, u sjeveroistočnoj zoni od bjelovarske provincije. Danas Dobra kuća pripada općini Đulovac. 6 Blagdan Ivanje je 24. lipnja, a budući da je 24. 6. 1441. bila subota, Ivan je izdiktirao ovu oporuku prethodnog dana, to jest u petak 23. 6. 1441. U srednjevjekovnim dokumentima, kao i u ovome, rijetko se pojavljuje sasvim brojčani datum – mnogo češće datumi upućuju na najvažnija slavlja koja su im prethodila ili im slijede, vodeći računa o običajima mjesta i vremena. 7 Ilowa ili Ilova je ime rijeke i njene široke doline u Slavoniji, između planina Humka i Papuka i različitih mjesta u njenoj blizini. Naslov “Gospodin Ilove” posjeduje jasnu laskavu komponentu za grofa Ivana koji se spremao pokloniti gotovo cijelu svoju ostavštinu pavlinima (i na taj način lokalnoj zajednici). Ali moramo primijetiti da je ovaj naziv prilično točan ukoliko se uzmu u obzir sva njegova brojna imanja raštrkana u okolici čak i na udaljenosti od 30-40 kilometara uzduž i popreko doline rijeke imena Ilova, koja je već tada bila zapriječena kako bi stvorila više ili manje malene bare, bilo za opskrbu životinja vodom ili kako bi se napravila mjesta za ribolov. 8 Syrownichki = starohrvatski termin kojim su se označavale prostorije i produkti sirane. 9 Jobagion = podložnik, kmet vezan uz zemlju. U srednjem vijeku je u čitavoj srednjoj Europi, naročito na njenom istoku postojala ličnost “jobagiona”, to jest čovjeka vezanoga uz posebnu gospodarsku aktivnost u određenom mjestu, ugovorom i životom, s cijelom njegovom obitelji. U rječnicima: jobagion = rob, kmet, što vrijedi naročito nakon XV. stoljeća. U Mađarskoj u XII. stoljeću jobagioni su bile osobe (uglavnom siromašne i u potrazi za bogatstvom) koje su prihvaćale imanje u graničnim zonama s obavezom njihove obrane životom i koji su bili pod kontrolom lokalnog “comesa”. Obavezanost životom je vrijedila samo za pojedinačnog jobagiona, ne i za njegove potomke koji su se mogli osloboditi. Ako ni jedan potomak nije preuzeo mjesto “starog” jobagina nakon njegove smrti, ili ako bi isti pobjegao, imanje se vraćalo kralju ili lokalnoj crkvi.

108

koji se trenutno nalaze u samom gradu Brezyancz10 ili koji će se nalaziti, s teretnim životinjama, svinjama ili krmačama, da ih na dogovoreni i zakonit način zauvijek imaju u posjedu.

Ruševina Dobre kuće

Ono što je ipak određeno jest da, ako netko od moje braće ili mojih krvnih srodnika ili drugih ljudi, budu htjeli otuđiti propisani grad Brezyancz od samostana ili Braće isposnika, tada, a ne drugačije, mogu isti dobiti nazad, nakon što je plate 200 zlatnih forinti. Također istom samostanu i Braći isposnicima oporučno ostavljam i određujem da preko mog izvršitelja, dolje navedenog, dobiju 100 zlatnih forinti, kako bi ista ta Braća uvijek postojano molila za moju dušu, te molila svemogućeg Boga, Milostivog Oca kako bi prema njoj postupio prema svom milosrđu. Ipak plemenitoj gospi Magdaleni, mojoj dragoj supruzi, ostavljam oporučno i prepuštam pravom na zapis (legat) te utvrđujem da joj se da 2000 zlatnih forinti. Također i plemenitoj djevi Ani, kćeri svojoj, oporučno ostavljam 1000 zlatnih forinti. Isto tako i plemenitoj Katarini, kćeri svojoj, ostavljam na isti način 1000 zlatnih forinti s mog posjeda Zenthendrey i onih što su u njegovoj nadležnosti. Tako od istog posjeda ostavljam i utvrđujem da se Mihaelu Italicu11 uruči 180 zlatnih forinti koje 10 Brezyancz = Bršljanica, mjesto sjeverno od Kutine, centar feuda obitelji Prata. 11 Mihael Italico je upravo “familiaris” Ivana od Prata i njegove obitelji. Iz oporuke se vidi da je bio nagrađen sa 180 zlatnih forinti (velik iznos, gotovo cijena Ivanovog dvorca).“Familiaris” je bila osoba od apsolutnog povjerenja jedne plemićke kuće s kojom je dijelila svaku i najmanju tajnu. Naziv “familiaris” upotrebljen za Mihaela Italica ovdje nije objašnjen, ali objašnjenje vidimo u jednom drugom dokumentu, kad je Mihael takvim određen u Pizzighettoneu (Cremona), feudu Filippa Marije Viscontija, 24. kolovoza 1427., donosioc pisanih tekstova, ali i usmenih

109

sam mu dugovao i koje sam dužan i danas. Isto tako i Ladislavu Torsu ostavljam svoj dio imovine koja se nalazi na imanju Antholowcz da se njima služi onoliko vremena koliko mu treba da mu se isplati i da 150 zlatnih forinti. Također Matiji, svome slugi ostavljam 30 zlatnih forinti. Barnabi ostavljam 16 zlatnih forinti. Također, u korist Hansa ostavljam drugu polovicu imanja te 10 zlatnih forinti. Mihaelu, Ivanovom sinu, ostavljam slobodu12, koju je dosada uživao, tako da bude na usluzi mojoj gore spomenutoj supruzi. Mihaelu, učenjaku iz Thapalowcza13, ostavljam i prepuštam malen dio šume zvane Weyh, koju sam nekada manje pravedno uzeo od istoga, no ipak bez moga vinograda. Na ovaj način ovlašćujem svog izvršitelja, kako bi s drugim mojim dobrima izvršio pobožna djela i kako ne bi napustio moju dušu, te kako bi i za svoju mogao od Boga očekivati dostojnu nagradu. Utvrđujem zatim ovim putem za izvršitelja svoje oporuke i mojih zadnjih želja poštovanog Tulberta, također grofa od Prata, svojega predragog brata14, od kojeg dražeg i vjernijeg ne bih znao naći, kojemu predajem sva moja imovinska prava, moleći ga, posredstvom milosti Božje i one Isusa Krista, da i on sam izvrši i sprovede ove moje oporučne odredbe ranije navedene te da ih vjerno ispuni. Ovo su djela i činjenice, prisutna i ugledna gospodo Ivane iz San Giorgia (Svetog Jurja) u ranije spomenutoj Ilovi te drugi Ivane iz Blažene Djevice u Brežnici, te Stefane iz sličnog mjesta Blažene Djevice od Donje Sopploncze (Stupčanice), župnici crkava, također plemeniti Pavle, suče Odbora, plemića iz Weroczea, Petre iz Maykowcza, Benkone iz Lwsancza, Mihaele, učenjače iz Thapalowcza, s pečatima kojima sam zapečatio istu oporuku i naredio da ona bude i obilježena i smolom, u vjeri i svjedočanstvu i trajnoj snazi svega gore navedenog. Napisano u godini, na mjestu i u danu koji su gore navedeni. (Na papiru, s ulomcima 4 pečatnjaka15 smeđe boje i jednim zelenim.) Na poleđini dokumenta, drugačijim rukopisom nalazi se sljedeća bilješka: Ova oporuka pokojnog grofa Ivana od Prata i gospodara Ilove, koja preko nas, učitajnih obavijesti Ivana grofa od Prata čiji je primitak utvrđen (Milanski Arhiv, vikontov fond). 12 Drugi čin koji potvrđuje da plemstvo Ivana od Prata nije sadržano samo u njegovoj tituli, kada on piše : “Tako Mihaelu, Ivanovom sinu, ostavljam zauvijek onu slobodu, koju je i dosada uživao, tako da ostane u službi gospođi mojoj supruzi gore spomenutoj”. Rečenica je sama po sebi značajna! 13 U ovoj je oporuci dva puta citiran “Mihael učenjak iz Thapalowcza” koji se pojavljuje bilo u momentu sastavljanja ili kasnije, u trenutku čitanja oporuke, te kojega je oporučitelj nagradio “malim dijelom šume zvane Weyh”: očit znak poštovanja i priznanja koje je uživao u obitelji Ivana od Prata zato što je izvršio pouzdano zadatke “pisara”, vjerojatno kroz dugo vremena. Thapalowcz, danas Topolovica je mjesto oko 40 km. sjeverno od Dobre kuće, te je bilo mjesto podrijetla ovoga “učenjaka”. “Učenjak” je bio naziv pridodan onome tko je znao čitati i pisati i koji je dakle imao funkciju “administrativnog tajnika” ili pak “pisara” za jednog notara ili jednu dobrostojeću osobu koja ga je uzdržavala, čak i kad ona sama nije bila nepismena. 14 U oporuci je Tulbert nazvan izvršiteljem oporuke i “mojim predragim bratom, dražim …”. No Tulbert nije bio Ivanov brat, već rođak, jer je bio Nikolin sin (pogledati sljedeći značajan dokument br. 2). U ovom slučaju termin “brat” se ne odnosi na stvarni stupanj rodbinske veze, već jezično aludira na neizmjerno prijateljstvo, pouzdanost i povjerenje koje se nalazi između dva rođaka. 15 Mnogi pečati na donjem rubu oporuke jako su uništeni, nečitljivi te ih stoga nije moguće pripisati nekomu. Pečat od “zelene smjese” pripada notaru. Pečat koji je Ivan grof od Prata sigurno udario na dokument nije prepoznatljiv niti ga je moguće odrediti. Čak i grb plemićke kuće Prata ostaje još uvijek nepoznat.

110

telja Martina lektora16 i kanonika 17 i namjesnika18 Crkve Chasmensis, a do nas je dospjela preko pobožnog brata Petra, priora samostana Braće isposnika iz samostana Svete Ane koji se nalazi u Dobroj kući, u srijedu koja je uslijedila nakon praznika blaženog Ambrozija19 biskup i doktor, u godini Gospodnjoj 1442., uz prisutnost poštovanog Tulberta iz Berschanowca, grofa od Prata, pravno navedenog da utvrdi da je oporuka otvorena i potvrđena u našoj prisutnosti, te dajući samoj oporuci i svim onima koji su u njoj navedeni svoj dobrohotni pristanak, predočena je bez oštećenja, manjkavosti ili sumnjivih dijelova, na zahtjev već spomenutog brata Petra, te je otvorena, objavljena i potvrđena te pojačana našim pečatom. Mihael iz Krawarne je bilježnik u ovom slučaju. (Ispod teksta vide se tragovi pečata od zelenog voska na papiru). Izvor Regesta: Mályusz Elemér: LK 7 (1929.) 289-290-291 Opažanja o oporuci: Iz doslovne analize teksta možemo doći do sljedećih zaključaka: 1. Ivan je jako bogat i dobrostojeći. 1438. godine je kupio od pavlina Dobru kuću za 200 zlatnih forinti te je pet godina kasnije, u svojoj oporuci razdijelio uživateljima oporuke koje je naveo (pripadnicima obitelji ili ne) iznos od otprilike 4.486 zlatnih forinti u koji je uključeno i vraćanje dugova. 2. U ovoj oporuci Ivana grofa od Prata, nije naveden njegov dan rođenja ni dan njegove smrti, čak ni njegova dob, koja nam ostaje nepoznata. Može se primijetiti da se u srednjem vijeku u dokumentima gotovo nikad nisu navodili ovi birokratski elementi vezani uz osobe, zato što se tako produžavao tekst, a papir je bio jako skup materijal, no naročito zato što se precizni anagrafski podaci nisu mogli provjeriti. Tako da nisu postojali ni formalni zapisi o rođenjima, vjenčanjima itd., bilo za maloljetnike ili punoljetnike. Ta činjenica stvara ozbiljne probleme današnjim znanstvenicima naročito kad je u pitanju mogućnost da se utvrde zasigurne rodbinske veze. 3. Treba zamijetiti da titula "grof od Prata" kojom se Ivan resi uvijek prati njegovo ime, iako se u tekstu nigdje ne spominju "Prata iz Pordenona", odakle dolaze. Titulu "grof Palatin Lateranense" dodijelio je prvi put u Pragu, 15. kolovoza 1357. car Karlo IV. Luksemburški njegovom pretku "Fentius Albertini von Prato" i njegovim muškim nasljednicima. Neka se zna da je dužnost na kraljevskom dvoru bila odijeljena činjenica, samostalna od grofovske titule. Zaposlenje na dvoru bio je ugovor, za vremenski određene usluge, s obzirom na zahtjeve kralja. Ivan je bio uveden i primljen na dvor kralja Žigmunda kao "familiaris" 26. 6. 1413. Treba primijetiti da se u to vrijeme, naročito na dvorovima kraljeva i careva luksemburške kuće, služba na dvoru, iako s titulom grofa, nije smatrala jedno16 Lektor = učen čovjek, književnik koji čita i komentira. 17 Kanonik = svećenik koji pripada Kaptolu. 18 Namjesnik = predstavnik građanske vlasti nadležan na nekom teritoriju. 19 Proslava Svetog Ambroza je 7. prosinca, a budući da je 7. 12. 1442. bio petak, oporuka Ivana iz Prata, umrloga prije nekoliko dana, bila je otvorena, pročitana i objavljena u srijedu 12. 12. 1442.

111

stavnom počasti, već je implicirala prava i obaveze, no ponajviše rad. U tom je smislu grof bio više neka vrsta "menadžera" od povjerenja nego titula u značenju u kojemu se upotrebljavla u idućim stoljećima. Na Žigmundovu dvoru grofovi su imali različite službe te su naročito administrirali, nadgledali, branili, vodili i obično naplaćivali poreze za kraljev račun na određenom teritoriju. To je podrazumijevalo poštenje i vjernost, više nego sposobnost! Grofovi su bili kraljevi povjerenici i unutar dvora, no povjerenje se od njih očekivalo još više kada ih se poslalo na periferiju. Ako su grofovi Prata, ovi kao i njihovi prethodnici, znali zadržati u neprekinutom slijedu za vrijeme gotovo jednog stoljeća titulu grofova, s kvalificiranom prisutnošću na dvoru, morali su biti i puni vrlina, a ne samo sposobni! 4. Vrijedi primijetiti da često u mnogim srednjovjekovnim dokumentima navedeno koljeno srodstva nije moralo odgovarati istini, ne zbog želje za falsificiranjem, nego zato što je imao indikativnu općenitu vrijednost, malo veću nego ukrasnu, ukoliko se nije ticalo sadržaja spisa. Tako da se notaru, ako se to spominjalo i samo jednom, barem "usput", moglo izjaviti ono što se htjelo jer nije bilo preciznih kontrola u anagrafskom smislu (dob, podrijetlo, reference, itd.). Ovi posljednji koncepti gore navedeni pokazuju tip kulture i stupanj formalnosti koji je vladao u srednjem vijeku, u usporedbi s kasnijim vremenima. Tako je na primjer svjedočenje mnogo vrijedilo, kao što je i činjenica da je "kontinuirani posjed" predstavljao pravo, bila mnogo više od popularne uzrečice! Dovoljno je pomisliti da je pristup pisanome dokumentu bila povlastica ograničena na mali broj učenih osoba u usporedbi s velikom većinom nepismenih ljudi! 5. Grof Ivan od Prata je zaista pokopan u crkvi samostana Sveta Ana koji danas pripada mjestu Donja Vrijeska, dijelu Općine Đulovac (crkva je udaljena oko 11 km od dvorca Dobra kuća). Crkva Sveta Ana, izgrađena u lijepom kasnogotičkom stilu, prilično je velika, a temelji joj potječu iz 1412. godine. Grobnica Ivana od Prata se vrlo vjerojatno i danas nalazi u unutrašnjosti crkve, ispod uzdignutog poda koji su podigli pravoslavci kada su došli u posjed crkve za vrijeme vladavine Marije Terezije Austrijske. Crkva Sveta Ana i danas pripada pravoslavcima iz Pakraca. U ljeto 2010. započeta su prva arheološka iskapanja, na vanjskom sjevernom dijelu, koja otkrivaju temelje starog pavlinskog samostana. Druga dva značajna dokumenta Rođak Tulbert, kao izvršitelj oporuke preminulog grofa Ivana, s odlučnošću koja ga je odlikovala, zasigurno je ispunio volju sastavljača oporuke na najtočniji i najsmjerniji način. Ipak su se s vremenom, kao posljedica razvoja povijesnih, ekonomskih, političkih i ljudskih događaja, mogli pojaviti, i pojavili su se problemi (uistinu minimalni) vezani uz vremensko produljenje izvršenja same oporuke. 112

U jednom su se trenutku pojavila dva dokumenta usko vezana uz Ivanovu oporuku, koji proširuju dio koji se odnosi na obiteljske i rodbinske odnose Prvi je dokument od 1. veljače 1447. i odnosi se na ženu pokojnog grofa Ivana od Prata koja se zvala Magdalena Bango. Prijevod dokumenta s mađarskog jezika: Ladislav, župnik iz Athyne, kanonik i namjesnik čazmanski, župnicima Ivanu iz Kleta, Antoniju iz Payane i Stefanu iz crkve Svete Marije iz Soploncze (Stupčanice). Neka učenjak Mihael iz Thapaloua, Benedikt, predsjednik sudske vlasti oblasti Vereuchanske županije, Dioniz sudac iz Ilove, villicus Dioniz, župnik Cozma, Mihael Lukarić, villicus Grexa, Petar Vyzak, zemljoposjednik Stefano, Pavao Italicus, i Klement, bivši župnik SoplonczaZentmihal budu navedeni kako bi svjedočili o parnici koje se latila Bango20, udovica Ivana od Prata, protiv Nikole, župnika iz Soplonze (Stupčanice), zato što je nanovo došao u posjed dobara koja su navedena u tužbi i koja su bila dana župniku koji se obavezao da će ih čuvati kao oko u glavi i odnijeti ih u slučaju napada – uz iznimku turskih napada - u mjesto Soploncza (Stupčanica) i tamo ih sačuvati, ali na ponovljene zahtjeve udovice nije ih vratio. Sudski poziv dogodio se u srijedu prije Matije /22. veljače/. Ostaci pečatnjaka na dijelu gdje je bilo zapečaćeno pismo. Opažanja o ovom dokumentu: 1. S ovim dokumentom, sudskim pozivom, protiv Bango, udovice Ivana od Prata, pokrenuta je "mašinerija" najmoćnijih ljudi na širokom okolnom teritoriju (od Virovitice do Čazme). 2. Postojalo je pravilo po kojemu bi osoba koja je odlazila od kuće na neko vrijeme, dala svoja dobra na čuvanje osobi od povjerenja (dakle uglavnom religijskim ustanovama) te bi u određenim slučajevima napravila i oporuku. Kad bi se vratila doma, dobila bi natrag dobra koja je dala na čuvanje. 3. Iz ovog se sudskog poziva može zaključiti da su, ili udovica Bango ili župnik koji je čuvao njenu imovinu, pokušali nečasno profitirati od situacije te se stoga ta nesuglasica morala razjasniti na sudu. Tko ima pravo? Kako će se razriješiti proces? Trebat će potražiti u hrvatskim i mađarskim arhivima. 4. Još je bila jedna značajna pojedinost, "klauzula", po kojoj su iz rizika o čuvanju imovine bile izuzete štete nastale eventualnim provalama/invazijama Osmanlija kojima se najbliža "bojišnica" nalazila na 150 km udaljenosti, prema Dunavu, na jugoistoku. 20 Dokument je značajan jer nam otkriva prezime žene pokojnoga grofa Ivana od Prata, koja je u oporuci navedena samo imenom “Magdalena, moja predraga supruga”. Ona se zvala Bango ili Bangotić Magdalena te je dolazila iz obitelji smještene u zoni oko Dobre kuće. U biti, iz mnogih današnjih dokumenata proizlazi da su Bango / Bangotići prisutni u Zrednamellekyju.

113

Drugi dokument datira iz 1452. te poziva na sud Tulberta (kao izvršitelja oporuke) te glavni pavlinski Kaptol iz Budim(pešte) zbog poštivanja obavljanja periodičkih nadgrobnih govora za dušu Ivana grofa od Prata prisutnih u oporučnoj donaciji njegovog imutka, u ranije sastavljenoj oporuci. Prijevod s mađarskog jezika: Regest: (Dobrakucha, br. 17.) Stefan, glavni prior reda pavlina, "te svi oci pripadnici našeg glavnog Kapitola, u godini Gospodnjoj 1452., poznati u San Paolu iznad Budim(pešte) obavještavaju sina pokojnog grofa Nikole od Prata, Tulberta od Bersanowcza, inače od Prata, da u znak zahvalnosti za donaciju istom samostanu mjesta Bresyancz koje se proteže na teritoriju Ilove, darovanom samostanu Svete Ane od Dobrakwtya (Dobre kuće) pavlinskog reda, od strane rođaka pokojnog grofa Ivana od Prata, te za pokoj njegove duše, duše njegovih roditelja, njegovog rođaka Ivana, njegove žene Katarine, njegove starije sestre Elene21, redovnici spomenutog samostana moraju "uzeti u obzir i poštivati" treći dan nakon blagdana Svetog Marka evanđelista, na način da, drugi dan nakon spomenutog blagdana, nakon što završe ručak sakupe svu braću svećenike i klerike te tamo trebaju, i od njih se očekuje, da pročitaju religiozno bdijenje za pokojnike s novim čitanjima i hvalama te molitvom, recitirajući: "Molimo te, o Gospodine, da imaš milosti za duše svih dobročinitelja itd. Ili, Bože, čija milost nema granice, itd.", a sljedeći dan ujutro održati prvu svetu misu za preminule s istom molitvom, žalosnim i poniznim glasom, te na kraju bilo koji od svećeničke braće treba održati misu s istom molitvom, dok braća klerici pjevaju psalme namijenjene misi, a braća laici recitiraju 100 Očenaša te isto toliko Ave Marija. Nakon dana vaše smrti........ s 30 misa cijeli vikarijat Garića treba i želi ovo izvršiti. (Na pergameni, ispletenoj crvenim koncem, na kojemu nedostaje viseći pečat Reda) Regest objavljen od strane Mályusza Eleméra: LK 7 (1929.) 292-293) Opažanja o ovome dokumentu: U 1452. smo godini, deset godina nakon smrti Ivana grofa od Prata koja se dogodila u prosincu 1442. te, osim potkrepljivanja obaveza držanja mise zadušnice ugovorene oporukom, dokument evidentira popis imena preminule Ivanove rodbine do tog trenutka (iako ne na posve jasan način). Dodatna objašnjenja Tulbert, već "vojnik kraljevskog dvora", čak i za vrijeme idućih vladara obavljao je službu kao povjerenik za nadgledanje proizvodnje kraljevskih rudnika (zlata i srebra) sve do svoje smrti. Naime, Tulbert umire 1465. u Wildendorfu (Fenes, općina 21 Formulacija rečenice je prilično uvijena, no posvojne zamjenice nam pokazuju da je zasigurno riječ o Ivanu. Tako bi Katarina trebala biti njegova preminula prva žena (Bango Magdalena, navedena u oporuci je njegova druga, živuća žena), dok je Elena preminula Ivanova starija sestra.

114

Zalatna, Transilvanija) koji je glavni i najvažniji rudarski centar tog vremena. Tulbert je ostavio potomke; štoviše 1500. nailazimo na jednog njegovog sina, imenom Nikola, poput svog djeda, kao vlasnika Brslianica (Bršljanice), na području središnje Slavonije, kojom je već upravljao njegov otac. Ovdje se međutim Nikola, Tulbertov sin, ne razmeće titulama i naveden je kao "privatna osoba". U svojoj srži, dokument potvrđuje donacije pavlinima, koje je u svoje vrijeme učinio njegov otac Tulbert i brat njegova djeda, Ivan (27). Tulbert je imao i stariju sestru, Giacomu, udanu u lokalnu plemenitašku kuću Kastelanića. Ona umire 1464. (godinu dana prije Tulberta) te biva pokopana u samostanu Bela Crkva. I u ovome samostanu, Hrvatski restauratorski zavod obavlja iskapanja. Naposljetku, također u Državnom arhivu u Budimpešti, sačuvano je pismo od 23. travnja 1697. (period nakon povlačenja turske vojske nakon bitke kod Beča 12. rujna 1683.) upućeno Frančeski Prata iz Szendrő (danas Smederevo, Srbija), smješteno oko 30 km. jugoistočno od Beograda) poslano od "njegog jedinog rođaka", iz Coma, koji se žali zbog toga što nije dobio odgovora na svoja prethodna pisma. Njegovo pismo nije nikada došlo do odredišta … ! Zaključak Prisutnost obitelji Prata, Ivana, Nikole ili pak njihovih rođaka ili potomaka u ovom dijelu Slavonije, od Körösa do Czasma (Čazme), od Kutine do Virovitice, prolazeći kroz Brslianicu (Bršljanicu) i Dobru kuću, ne čini se da je ikada bila povodom prepirki, a još manje nasilja ili prekoračenja dužnosti koje su bile tipične za srednji vijek. Dovoljno je primijetiti kako u svojoj oporuci "Janos Prata-i" tretira svoje osoblje i svoje suradnike te također kako su se ponijeli sinovi i potomci Tulberta (na osnovi mnogih poznatih dokumenata) na teritoriju Bersanouch (danas Brslianica-Bršljanica). Obitelj Prata, aktivna u to doba na tom području Velike Mađarske, te ovdje proučavani i spomenuti njeni članovi, održavali su više nego dobre odnose s lokalnim kršćanskim crkvama, što dobro pokazuju donacije, koje na taj način opovrgavaju teoriju po kojoj su “pali u nemilost” zbog toga što su bili smatrani manje ili više hereticima. Drugačija je situacija ako promotrimo političku situaciju zbog koje su zasebno ili kao plemićka kuća pristajali uz Veneciju ili uz mađarsko carstvo kralja Žigmunda. Nedavna arheološka i medicinsko-pravna istraživanja, koja su se odvila u crkvi Svetog Ivana, u Prata u Pordenoneu, postavila su hipotezu po kojoj ih je nasljedna bolest, magrebskoga podrijetla, od koje su bolovali Prata, budući da se lako prenosila, “istrijebila”, te postala razlog njihovom nestajanju. Međutim, obitelj Prata uopće nije istrjebljena, štoviše ovdje objavljeni dokumenti, zajedno s mnogim drugim poznatim dokumentima, mogu pokazati kontinuitet potomstva obitelji Prata koja bi možda mogla doći i do našeg vremena. Naravno ne od Ivana, već od Tulberta ili drugih bočnih ogranaka. 115

Dvije obitelji Prata u Hrvatskoj, 1452.

Osnovna bibliografija: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

116

Antonio De Pellegrini, Gli Statuti di Prata, 1908. Antonio De Pellegrini, I primi da Prata e Porcia, Udine, 1904. Giovanni Pujatti, Prata Medioevale, Sacile, 1928. Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti,Vinkovci, 1994. Đuro Szabo, Dobra kuća, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 9/1909. Mályusz Elemér, Regesta, Državni arhiv Budimpešta, 1929. Wilhelm Altmann, Regesta Imperi XI, Innsbruck / Praga, 1896. Ruža L. Brleković, Spomenar garićkim pavlinima, Zagreb, 2008. Fabio Cavalli – I Cavalieri invisibili – Ass. Cult. Altolivenza XX Secolo, Prata, 2009.

Abstract In this paper we have discussed only some of the many documents pertaining to the last period of life of Ivan Prata tracked from the moment of his "departure" from the court of King Sigismund of Luxembourg until his death in Dobra kuća in early December 1442. The presence of family Prata, Ivan, Nikola, or their relatives or descendants in this part of Slavonia, from Körös to Czasma (Čazma), from Kutina to Virovitica, passing through Brslianicu (Bršljanicu) and a Dobra kuća, does not seem to have ever been bickering on the occasion, much less violence or exceeding the duties that were typical of the Middle Ages. Family Prata, active at the time in this large area of Hungary, and studied here and the mention of its members, held more than a good relationship with local Christian churches, as well show donations. Family Prata is not extinct, furthermore here published documents, together with many other well-known documents, can demonstrate the continuity of family Prata offspring that could possibly come up to our time. Of course, not by Ivan, from Tulberta or other lateral branches.

Crkva samostana Sveta Ana, Donja Vrijeska

117

Ivan Nađ Šćitarjevo

Đuro Stjepan Deželić, zmaj Klokočki II (1838.-1907.) i Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" Dugu i bogatu prošlost Ivanić-Grada prije osamdeset godina opisao je poznati povjesničar dr. Rudolf Horvat, Zmaj Koprivnički I, prigodom 900 obljetnice prvog spomena imena ("Ivanić otok"), da se "mnogo vrijedno zrnce hrvatske povijesti iznese, da bude na korist i diku ne samo "ivanićke županije" već i cijele naše mile hrvatske domovine", da bude na poticaj i pouku sadašnjim i budućim generacijama.

"Rod bo samo koji mrtve štuje, na prošlosti - budućnost si snuje", Zapisao je Gjuro Stjepan Deželić, prvi začasni član Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja", koja između ostalog "postavlja spomen-ploče na historijska mjesta i kuće gdje su se rodili, gdje su radili ili umrli zaslužni ljudi.." Bilo je više kulturnih djelatnika koji su vrijedni trajnog spomena ne samo u ivanićkoj sredini nego zadužiše hrvatsku kulturu. Prije svega pisca prve hrvatske povijesti na hrvatskom jeziku Ivana Šveara i njegovo djelo "Ogledalo Iliriuma", pedagoškog pisca Stjepana Basaričeka, osnivača Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora (1871.), koji svojim vrlo naprednim pedagoškim radom zaduži hrvatsko školstvo, zaslužnog načelnika općine ivanićgradske Đure Kundeka, velikog narodnog dobrotvora, svećenika Josipa Kundeka, misionara u Americi, oduševljenog hrvatskog rodoljuba i starog ilirskog pjesnika, a posebno Gjure Stjepana Deželića, vrlo zaslužnog senatora grada Zagreba, iznimno plodnog kulturnog i karitativnog djelatnika, ali najpoznatijeg kao "oca hrvatskog vatrogastva". Ključne riječi: Đuro Stjepan Deželić, vatrogastvo, družba, "Braća Hrvatskog zmaja"

Družba "Braća Hrvatskoga zmaja" Družbu "Braća Hrvatskoga Zmaja" (ordo fratres draconis croatici), tradicionalno hrvatsko svjetovno bratstvo i kulturnu udrugu, osnovali su Emilij Laszowski Szeliga, Prazmaj Brloški i Ozaljski I i dr. Velimir Deželić st., Prazmaj Klokočki I, sin Gjure Stjepana Deželića. Utemeljena je u Zagrebu 16. studenoga 1905. pod nazivom "Družba braće zmaja ognjenoga" na zasadama Zmajske pradružbe "Reda zmajskih vitezova"(ordo equestris draconis) hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškoga (1368.-1437.) osnovane 12. prosinca 1408. kao svjetovno bratstvo hrvatskoga i ugarskoga plemstva sa svrhom da brani kraljevstvo i kršćanstvo od neprijatelja i nevjernika, da čuva mir, pomaže siromasima, štiti nejake, te da kraljevu potomstvu osigura prijestolje. 118

Zakonskom odredbom Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske od 19. studenoga 1941. Družba je pretvorena u državnu ustanovu i preimenovana u "Viteški red hrvatskoga zmaja". Uprava ili Malo vijeće donijelo je 7. svibnja 1945. Odluku o prestanku "Viteškoga reda hrvatskoga zmaja" te uspostavilo Družbu u izvornom svojstvu i pod starim nazivom. Družba je bila prva kulturna udruga u Hrvatskoj koju su vlasti jugoslavenskoga komunističkog režima zabranile i raspustile 4.ožujka 1946. te konfiscirale njezinu cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu. Družba čiji je postupak obnove započet 23. travnja 1990. obnovljena je u Zagrebu 23. lipnja 1990., te je bila prva od svih zabranjenih hrvatskih udruga Osnivači DBHZ-a Laszowski i Deželić koja je započela svoje djelovanje u (rad kipara Drenskog) osvit stvaranja Republike Hrvatske. Družba je zasnovana na hrvatskom rodoljublju i domoljublju, iskrenom prijateljstvu i bratskoj ljubavi, međusobnom poštovanju i pomaganju u javnom i privatnom životu, što je zajamčeno i zavjereno čašću, čestitošću i poštenjem njezina članstva. Družba okuplja kulturne, društvene, znanstvene i gospodarske djelatnike, bez obzira na podrijetlo, društveni položaj, zanimanje, svjetonazor, vjeroispovijest, političko uvjerenje ili stranačko opredjeljenje, koji se ponose hrvatskom narodom i svojom domovinom Hrvatskom, te su spremni složno i predano raditi na jačanju narodne svijesti i narodnog bitka. Ljubav, vjernost i odanost, te požrtvovnost prema hrvatskoj domovini, narodu hrvatskome i zmajskom bratstvu svakom su članu svete, a primitak u članstvo Družbe i izvršavanje zmajskih obaveza smatra se posebnom čašću. Zaštitnik Družbe je sveti Juraj mučenik, geslo je "Pro aris et focis, Deo propitio! - Za žrtvenike i ognjišta s Božjom milošću!", a pozdrav "Bog nam sreću daj! - Hrvatski nek živi Zmaj". Članovi su redoviti, prinosnici i počasni, a prigodom zazmajenja (davanje prisege po zmajskom obredniku) dobivaju svoje zmajsko ime koje odabiru prema nekom mjestopisnom nazivu, obiteljskom ili plemićkom pridjevu, svecu ili crkvi krštenja i slično. Svrha i djelatnost Družbe je njegovanje i promicanje iskonskoga hrvatskoga značaja, te etičkih i kulturnih vrijednosti pojedinca i naroda, promicanje hrvatskih narodnih običaja, svetinja, izvornih umjetničkih i graditeljskih značaja, čuvanje i obnavljanje hrvatske kulturne i prirodne baštine, ukazivanje na hrvatske doprinose europskoj i 119

svjetskoj umjetnosti, znanosti i kulturi, na povijesne zasluge hrvatskoga naroda u obrani kršćanstva, proučavanje povijesti hrvatskoga naroda, njegovanje i oživljavanje uspomena na slavne i važne događaje iz hrvatske prošlosti, te na znamenite i zaslužne Hrvate. Družba ostvaruje svoju svrhu održavanjem javnih predavanja, organiziranjem kulturnih i prosvjetnih manifestacija, izdavanjem književnih i znanstvenih publikacija, pronalaženjem i otkupljivanjem starina i umjetnina, podizanjem spomen-ploča i spomenika, obnavljanjem spomenika kulture, kao predlagatelj ili nositelj nekog projekta, djeluje kao suradnik, a ne takmac s kulturnim, prosvjetnim, znanstvenim i humanitarnim ustanovama i udrugama. Gjuro Stjepan Deželić Rođen u Ivanić Gradu 25. ožujka 1838., a pučku školu završio je u rodnom mjestu, pa njemu u spomen ta škola od lipnja 1992. nosi ime "Osnovna škola Đure Deželića". Kako ga je njegov učitelj Stjepan Posezi ocijenio kao najboljeg đaka u generaciji, roditelji su odlučili, premda oskudnih materijalnih mogućnosti, poslati ga na školovanje u Zagreb. Gjuro je stigao u Zagreb 1850. smjestio se u djedovu domu, a zatim upisan u grčko sjemenište i gimnaziju na Gornjem Gradu, praćen majčinom željom da nakon gimnazije upiše bogosloviju i postane svećenik. Proboravivši kratko u djedovom domu čekao je smještaj u đačkom sirotištu biskupa Vrhovca. Godine 1856. stupio je u bogoslovno sjemenište ("Crnu školu") ali je iz njega istupio 1862., ne osjećajući se budućim svećenikom. Nakon što se morao zaposliti, privatno je studirao na Pravoslavnoj akademiji (današnjem Pravnom fakultetu), ali studij nije završio, uvučen u vrtlog svakodnevnice Deželićeva rodna kuća koja je završila osobnom afirmacijom, postavši najpoznatijim od svih Deželića u hrvatskoj kulturnoj povijesti. U mladalačkim danima osobito prijateljuje s Ivanom (Ivšom) Krstiteljem Tkalčićem i Blažom Lorkovićem. Dok je Tkalčić postao svećenik, (kasnije znameniti povjesničar), Lorković je kao i Deželić istupio iz sjemeništa. Već u gimnaziji i sjemeništu Gjuro se isticao kao osoba živahna duha, širokih interesa i puna ideja, od literarnih do gospodarskih, koja je sposobna pokretati i realizirati akcije. Još u sirotištu utemeljio je "Društvo mladih rodoljuba nadbiskupskog sirotišta", kojemu je glavni cilj 120

bio otpor nasilnoj germanizaciji koja je u doba Bachova apsolutizma bila provođena i u gimnaziji. Tu već kao sedamnaestogodišnjak uređuje svoj prvi list, rukom pisanu "Zoru", koja je nakon četiri broja zabranjena od školskog ravnateljstva i pretvara se u "Smilje". S devetnaest godina postaje suradnik "Gospodarskog lista", za koji priprema više članaka, a objavljena mu je i prva pjesma "Zima" (1857.) čime počinje svoj opsežni književni i publicistički rad pišući pjesme, romane, životopise, popularne članke, studije i dr. Značajna je i njegova urednička djelatnost: 1861. pokreće kalendar "Dragoljub" koji izdaje do kraja života, pod istim imenom književni časopis (1867. do 1868.), a od 1862. do 1864. urednik je i suradnik "Narodnih novina" i "Danice", "Domobrana" (1864. - 66.), prvi urednik "Vienca" (1869.), te urednik "Općinara" (1883. - 85.). Za mladog književnika zainteresirao se i sam Ljudevit Gaj, kada je izašao kalendar "Dragoljub" i u njemu pjesma "Grobareva noć", pa je Deželić upoznao velikog hrvatskog preporoditelja koji mu se obratio riječima:" Došao sam k vama, da vidim pjesnika "Grobareve noći". U toj pjesmi vi ste pokazali toliko talenta, kao nijedan drugi u vašoj dobi. Htio sam vidjeti muža, koji će bez sumnje postati za naš narod znamenit i zaslužan" (citat "Đ. S. Deželić", od Ive Horvata). Deželić je uvijek bio u uskoj vezi s narodnim životom pa je već za mladih dana zavolio i skupljao narodne pjesme. Ljubav prema tomu sačuvao je i u starosti te je na proslavi 50-godišnjice svoga prosvjetnog i književnog rada rekao: "Mene je pjesma naša odnjihala, odgojila, otškolala i poslije u daljnjem tečaju posvuda i u svakom društvu razdragala". Kao plod njegova rada oko skupljanja narodnih pjesama jest "Pjesmarica" ili "Zbirka rado pjevanih pjesama" (u rukopisima Matice Hrvatske zbirka od 372 narodne pjesme), koja je doživjela šest izdanja i brzo se raširila svuda među Hrvatima, te je snažno pripomogla buđenju narodne svijesti. Zaposlenje je prvo našao u odvjetničkim kancelarijama u Zagrebu, zatim kao bilježnik Zagrebačke županije, od 1869. u službi grada Zagreba, 1870. imenovan gospodarskim senatorom, a od 1875. do smrti je gradski senator (od 1898. i u ulozi zamjenika gradonačelnika). Bio je neumoran kao pokretač i organizator mnoštva akcija u tadašnjem životu i razvoju Zagreba i Hrvatske, pa ga je za te zasluge Gradsko poglavarstvo 1906. proglasilo začasnim građaninom Zagreba. Veliko javno priznanje doživio je Gjuro Deželić 1906. prigodom svečane proslave 50. obljetnice književnog i javnog rada. Iskovana je prigodna spomen-medalja, a zlatni lovor vijenac darovala su svečaru hrvatska vatrogasna društva. Godinu dana ranije osnovana Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" izabrala ga je za svojeg prvog začasnog člana. Glavni čin proslave bila je predaja impresivne krasne spomen-knjige ("adrese"- sada se nalazi u posjedu obitelji Deželić) u kojoj je sabrano 15000 potpisa iz svih hrvatskih krajeva. Ulica u Zagrebu, koja je nekada bila ulaz u centar Zagreba s kolodvora Južne željeznice (danas Zapadnog kolodvora) nazvana je 1908. imenom "Prilaz Gjure Deželića" na prijedlog dr. Isidora Kršnjavoga, a temelji se i na eseju Antuna Gustava Matoša povodom Gjurine smrti. Evo dijela tog eseja: "Već odavna se u tužnom i veselom gradu ništa ne pokrenu bez naročitog njegovog dionikovanja...Pod Rambergom spasio je svoj grad od krvoprolića; na Mirogoj je nosio mrtvog Gaja; bio je perovođa prve naše izložbe 1864.; išao je za lijesom Še121

noe, Preradovića i Mažuranića; oplakao je ruševine strašnog potresa 1880; osnivao je škole, klaonicu; bio je popularan kao toranj sv. Marka... On je idealan građanin, idealan Zagrebčanin, po njemu treba da se nazove najljepši trg ili ulica..." Nažalost nakon Drugog svjetskog rata po nalogu vlasti novog režima "Prilaz Đure Deželića" je dobio novo ime "Prilaz JNA". Gjuro Stjepan Deželić je umro 28. listopada 1907. Njegov sin dr. Velimir Deželić st. u "Uspomenama" piše: "Napisao mi je svojom rukom riječi: Ja sam još kao dijete stvarao osnove divne i velike za domovinu, s kojima sam se želio proslaviti, sjećam se još danas kako sam sjedio prekrštenih nogu na zidanom mostu u Ivanićgradu i gledeći prema Zagrebu snatrio...Danas vidim, da ništa nije izvedeno, što se ne počne, ne maštom, nego rukom izvađati, a ništa nije gotovo, dok se ne svrši". Umro je s perom u ruci pred svojim pisaćim stolom. Posljednje riječi su mu bile "Još ću pisati!" ali ruka je klonula...Do posljednjeg daha on je vršio svoju odluku koju je napisao 1864. preporoditelju Ljudevitu Gaju: "Literaturom, tim svojim miljem i omiljem bavit ću se...do posljednjeg hipa života!". Ne mogu prešutjeti njegovu veliku ljubav prema rodnom mjestu "Ivanićgradu" koji je ljubio svim žarom srca svoga...On se je često borio za ivanićke potrebe...Od časa kad je kao mladić napisao " O nasipu grada Ivanića" i o Ivanćanima povjesničaru Švearu i misijoneru Kundeku, pa sve do posljednjeg članka u Ivanićkim uspomenama, vidi se ta njegova ljubav prema Ivaniću...uspomene, koje je kraju svog srca, pisao moj otac." Kao priznanje zasluga za narod i domovinu, a naročito i radi ljubavi za rodno mjesto 15. studenog 1881. njegov Ivanić-grad ga je izabrao "začasnim građaninom". Najcjelovitiji prikaz njegovog djelovanja dan je na znanstvenom skupu "Život i djelo Gjure Stjepana Deželića" na poticaj Ante Krmpotića, Zmaja od Krmpota, u organizaciji Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja" i poglavarstva grada Ivanić-Grada 1993., a zatim na prijedlog Alojza Jembriha, Zmaja Gregurovečkog na znanstvenom skupu u sjedištu Družbe BHZ u "Viteškoj dvorani" iznad Kamenitih vrata u Zagrebu u studenom 2008. Gjuro Deželić, otac hrvatskog vatrogastva U "Spomenici" izdanoj uz otkriće spomen-ploče G. S. Deželiću u Ivanić-gradu 1931. u članku "Hrvatsko vatrogastvo" Antun Metzger između ostalog piše: "Gjuro je prvu pobudu za vatrogastvo dobio još kao dječak, kad je doživio golemi požar. Oganj je bio uništio mnogo kuća, a pomoć iz više razloga oskudna. Jauk oštećenih i ranjenih nije nikada zaboravio. Odgojen u sjemeništu usisao je u svoju dušu predivnu nauku Isusovu o Ljubavi, koja ga je tako prožela, da je postavši senatorom grada Zagreba svu svoju skrb posvetio ublažavanju bijede ljudske. Bio je dobrotvor siromašne djece, pomoćnik unesrećenh obitelji, hranitelj gladnih, skrbnik zapuštenih, podupiratelj otpuštenih kažnjenika, oduševitelj za sve istinito, lijepo, dobro i plemenito." Kao senator osvjedočio se da požari uništavaju teško stečena materijalna dobra i ugrožavaju ljudske živote, pa odluči i tu pomoći. Počne nabavljati stručna vatro122

gasna djela i savjesno proučavati vatrogastvo. Stečeno znanje iz knjiga, proširio je druženjem i dopisivanjem s obrazovanim stručnjacima izvan domovine. Sa zagrebačkim gradonačelnikom Pavlom Hatzom osnovao je Dobrovoljno vatrogasno društvo u Zagrebu (1870.) i bio prvi tajnik, te Društvo podržavao preko 30 godina. Osobito se zalagao za uvođenje hrvatskoga jezika u sve oblike djelovanja društva, a od 1877. na njegov zahtjev zapisnici odborskih sjednica vode se samo na hrvatskom jeziku. Među osnivačima je limene glazbe u DVD-u Zagreb, a 1898. za nju je Ivan pl. Zajc, Zmaj Podtrsatski skladao na stihove Gjure Deželića "Vatrogasnu himnu". A već 1871. prihvatio je misao varaždinskih vatrogasaca o potrebi osnivanja krovne vatrogasne organizacije. Prema zapisu Mirka Kolarića, Deželić 1873. dogovara s vojvodom sisačkih vatrogasaca Josipom Hackenbergom da pozovu hrvatska i slavonska vatrogasna društva da osnuju vatrogasnu zajednicu. Ta ideja se ostvarila, a izradu i prilagodbu (prijevod sa njemačkog) Pravila i Vježbovnika su povjerena Gjuri, koja su usvojena od učlanjenih DVD-a i odobrena od Kraljevske zemaljske vlade 18.1.1876. Na Skupštini 5. lipnja 1876. u Gradskoj vijećnici u Zagrebu nazočne je pozdravio Gjuro Deželić u dvojakom svojstvu: kao član Gradskog poglavarstva Zagreba i kao nadzapovjednik DVD-a Zagreb, a dio Đuro Stjepan Deželić, autor teksta vatrogasne himne izdvajam:"Nikad gospodo, liepše misli ni težnje od ove, da stupimo u slogu, jer slogom rastu i male stvari, a nesloga sve pokvari, a nam vatrogascem treba složna rada, da se uzmognemo ljudski oduprijeti pogibeljnu neprijatelju imetka i blagostanja našega ne baš bogata naroda". Nakon usvajanja Pravila hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice i ostalih dokumenata, izabran je za prvog predsjednika Zajednice. U zahvalnoj riječi ističe "da će svom snagom nastojati oko napretka Zajednice, a osobito u tom da se ljubav i štovanje prema ovoj inštituciji čim većma uvreži i da se osnuje što više vatrogasnih društava u našoj domovini". "Radilo se bez potpore vlasti i bez razumijevanja šire javnosti, te vatrogasci dođoše do spoznaje, da se treba pouzdati jedino u Boga i u same sebe. Odatle je niknuo po123

zdrav "POMOZ BOG" (istaknut na vatrogasnoj lenti), a ta je spoznaja rodila i veliku ljubav, nesebični rad, ustrajno nastojanje i požrtvovnu borbu cijele jedne generacije" (A. Metzger). Nakon velikog požara u Novoj Vesi u lipnju 1881. odlikovan je Deželić viteškim krstom reda Franje Josipa. Godine 1882. napisao je "Obučevnik za dobrovoljne vatrogasce" sa zapovijedima i vatrogasnim nazivima na hrvatskom jeziku (do tada se koristio njemački jezik). Nastojanjem Gjure Deželića u Zagrebu je 1884. osnovana "Croatia" zadruga za osiguranje protiv požara, koja je pomagala mnogima koji su stradali od požara, ali i dobrovoljnim vatrogasnim društvima (stalnim godišnjim prihodom od 2% od uplaćenih premija.) Na gospodarsko-šumskoj izložbi (1891.) u Zagrebu upriličio je "vatrogasni odjel" i priredio "prvi zemaljski strukovni vatrogasni tečaj" (pohađalo ga u dvanaest dana 113 polaznika iz 43 dobrovoljna vatrogasna društva, koji postadoše gorljivi pobornici vatrogastva i novi marljivi suradnici), a uz izložene sprave i vatrogasna pomagala tajnik Mirko Kolarić je bio stručni učitelj. Njegovom zaslugom uvedena je obuka u učiteljskim školama, održao je žandarmerijski tečaj, kao i tečaj u vojničkim kasarnama. Središnji odbor Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice na sjednici 20. svibnja 1895. za zasluge u razvijanju hrvatskog vatrogastva proglasilo je Gjuru Deželića za "Oca hrvatskog vatrogastva". Osnovao je i "Vatrogasni vjesnik" (1896.) a urednikom imenovao tajnika Mirka Kolarića, stručni list HVZ koji i danas izlazi. Za isti je napisao nebrojeni niz članaka, a koji je na naslovnici u kolovozu 1906., njemu u čast objavio pjesmu Bogumila Tonija, a dio glasi: "Učio si kako treba hrlo / Odazvat se muklom trublje zvuku/ Kako treba otirati suze,/ Gasit plamen, ljudsku spasti muku./// I tim rodu omilje Ti jako/ Kupeć ljude u junačke čete/ Šireć ljubav do bližnjega svoga/ I do grude domovinske svete.///... Na svečanosti 15. kolovoza vatrogasci su pošli na svečanu misu zahvalnicu u stolnu crkvu, a zatim na proslavu pred Umjetnički paviljon. Uz mnoge govornike vatrogasci su mu čestitali po potpredsjedniku Zajednice Ivanu Domitroviću, vatrogasnom vojvodi iz Siska, koji mu ujedno čestita i jubilej tridesetogodišnjeg predsjednikovanja u Zajednici. U znak ljubavi, poštovanja i zahvalnosti "prezaslužnom svečaru" predao je Deželiću zlatni lovor-vijenac, umjetnički izrađen sa 95 zlatnih listova.Vijenac ima sprijeda natpis "Dobrovoljna vatrogasna društva Hrvatske i Slavonije 15. kolovoza 1906.". Straga na svakom listu gravirana su imena vatrogasnih društava, koja daruju vijenac. A zatim rekao:"U koliko je taj vijenac malene vrijednosti, za to Vam hrvatski vatrogasci pružaju drugi daleko veći dar: srce svoje - dušu svoju." Na svečanoj jubilarnoj Skupštini Zajednice jednoglasno proglasiše Deželića začasnim članom ("začastni znak" najviše priznanje u hrvatskom vatrogastvu), a "delegat (skupštinar) Somer predlaže da se nabavi dolična slika njegova, što oduševljeni skupštinari podupru prijedlog, te danas velika umjetnička slika resi sjedničku dvoranu " poslovnicu Vatrogasne zajednice u Zagrebu" (u "Spomenici" članak "Hrvatsko vatrogastvo" Antun Metzger). Kada je umro Gjuro Stjepan Deželić (28.X.1907.) kod odra mu vatrogasci drže počasnu stražu, a na sprovodu isprati tijelo pokojnika cijela vatrogasna četa za124

grebačka (čiji je bio doživotni veliki vojvoda), te veći odjeli vatrogasnih društava čiji je bio začasni član: Zagreba, Varaždina, Karlovca, Siska, Križevaca, Bjelovara, Petrinje, Krapine, Velike Gorice, Požege, Valpova, Brestovca i Celovca, te izaslanstva drugih vatrogasnih društava. Na Mirogoju ponesoše šestorica vatrogasaca lijes sa kola do rake. Nad otvorenim grobom oprostio se u ime vatrogasaca potpredsjednik Domitrović. Na žalobnoj sjednici proglašena je šestomjesećna "korota", a osnovana je "Zaklada Đure Deželića" iz koje će se potpomagati vatrogasci, koji stradaju kod požara. "Njegov duh i danas je uzor vatrogascima, a osobito ističem zdušnoga i požrtvovnog potpresjednika Ivana Domitrovića, koji je nastavio voditi Zajednicu nakon smrti predsjednika Aleksandra Maruzzija...jer je uvijek bio skroman, golemi rad nije mu bio priznat toliko koliko je on to zaslužio".("Spomenica" A. Metzger) Vatrogasci, učenici Deželićevi, ostadoše vjerni naukama njegovima i sačuvaše mu svijetlu uspomenu otkrivanjem spomen-ploča i spomenika. Inicijativa za spomen - ploču Gjuri Stjepanu Deželiću u Ivanić-Gradu (1907.-1914.) Kako je navedeno, ciljevi Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja" između ostalog se ostvaruju podizanjem spomen-ploča i spomenika znamenitim i zaslužnim Hrvatima. Tako u Hrvatskom državnom arhivu, u fondu Družbe BHZ pronalazim više, javnosti nepoznatih, dokumenata o inicijativi za podizanje spomen-ploče Gjuri Deželiću već na početku njenog djelovanja. Tako u svibnju 1907. godine "sabiru prinose" (ovjereni rukopis u prilogu) i pozivaju ostale "inštitucije" da se pridruže. Zbog raznih prioritetnih akcija tek u ožujku 1914. (sačuvan je dopis) naslovljen: "Blagorodnom gospodinu Ivanu Domitroviću, vatrogasnom vojvodi, Sela (kraj Siska) višegodišnjem prijatelju i uz Mirka Kolarića najaktivnijem stručnom suradniku Đure Deželića (u središnjem odboru Zajednice su zajedno od 1891.) Dijelove tog pisma citiram: "Umoljavamo Vas, da nam izvolite javiti da li i kada bi mogli prisustvovati našoj sjednici u svrhu dogovora za podignuće spomen-ploče Gjuri Deželiću, koji je uz ostalo stekao i velikih zasluga po vatrogastvo u našoj hrvatskoj domovini…. Najmilije bi nam bilo kad biste mogli doći u subotu dne 14. o mj u Kamenita vrata… da se potanko o stvari porazgovorimo. Mislite li da bi osim Vas još koji od gg vatrogasnih prvaka…imajte dobrotu javiti nam točnu adresu dotične gospode…" Dopis upravi društva "Braća Hrvatskog Zmaja" A ubrzo slijedi odgovor pisan svojeručno 125

prekrasnim rukopisom Ivana Domitrovića: "Štovanoj upravi društva "Braća hrv. Zmaja". Na cijenjeni dopis… čast mi je odgovoriti: od srca pozdravljam namisao, da se podigne spomen ploča pokojnom Gjuri Deželiću. Nema dvojbe o tome i da će hrvatsko vatrogastvo biti rado suradnikom kod toga. Slobodan sam preporučiti da se izvolite dopisom obratiti na Središnji odbor hrvatsko slavonske zajednice u Zagrebu…: predsjednik gosp Aleksandar Maruzzi iz Zagreba, podpredsjednik je moja malenkost, tajnik Mirko Kolarić-Zagreb…. Nu nije od potrebe da se na pojedince obraćate već je dovoljno da se obratite na Središnji odbor…na sjednicu ne ću doći… ne mogu mimo predsjednika u ime hrvatskog vatrogastva raspravljati…Ako se koji od gospode tog slavnog društva izvoli potruditi do g. Kolarića, tajnika, koji stanuje u vatrogasnom spremištu, uvjeren sam da će mu isti najpripravnije na ruku ići…sa veleštovanjem (potpisani) Ivan Domitrović". I ubrzo, po naputku Središnjeg odbora ("nacrte i troškovnik dostaviti M. Kolariću, koji će na glavnoj Skupštini iznijeti i odobriti..) slijedi pismo Družbe BHZ: " Blagorodnom gospodinu Mirku Kolariću…čast nam je dostaviti nacrte i troškovnik odnoseće na spomenik Gjuri Stjepanju Deželiću, ocu hrvatskog vatrogastva, koji bi se imao postaviti u Ivanić Gradu. Taj spomenik služio bi ne samo na čast prvaku, već bi bio i jedini vidljivi spomenik čitavog hrvatskog vatrogastva…" U prilogu je nacrt uglednog kipara iz Zagreba Vatroslava Drenskog, Zmaja Zagorskog I, s opisom (iz laštenog kamena s brončanim likom) i troškovnikom. Odmah slijedi i obavijest Družbe o dostavljenom nacrtu i troškovniku, naslovljena "vatrogasnom vojvodi Ivanu Domitroviću..obraćamo se na Vaše gospodstvo da jednakim patriotizmom koji tu stvar od prvog časa shvatilo, proslijedi i prijedlog g. Kolarića svojski podupre…spomenik ne samo ocu vatrogastva već spomenik čitavoga hrv. vatrogastva, a podičiti sve one marne prvake vatrogasne, koji su svakom zgodom znali iskazati ljubav spram svega onoga, što ide u korist procvata mile nam hrvatske domovine". A nakon sjednice Središnjeg odbora Hrv.-slav. Vatrogasne zajednice (26. srpnja 1914.) slijedi dopis, zaključak (sačuvan original s memorandumom, ovjeren žigom zajednice i potpisima predsjednika i tajnika) iz kojeg izdvajam: 1. Hrv.-slav. Vatrogasna Zajednica već je odala pietetnu poštu ocu hrvatskoga vatrogastva Gjuri Stj. Deželiću davši izraditi sliku u prirodnoj veličini, koja resi dvoranu gasilane u Zagrebu, a izradio ju je umjetnik Bužan (nap. Joso Bužan, Zmaj Sisački I.). Za ovu je umjetninu platila Zajednica svotu 1.600 K. 2. Uza sve to Zajednica se ne bi protivila, da u okviru svojih čednih sredstava ne pridonese neki novčani prilog, no najprije bi morala biti načistu, da se dotični spomenik Gjuri Deželiću ima podići u njeno ime ili na ime "Braće Hrv. Zmaja":…. Nažalost, poznate povijesne okolnosti u tadašnjoj Monarhiji, novonastale ratne strahote i posljedice odgodili su izradu i postavljanje spomenika (a sada ova objavljena zametnuta arhivska građa podsjeća o toj plemenitoj ali neostvarenoj zamisli).

126

Inicijativa za spomen-ploču g. Stjepanu Deželiću u Zagrebu 1925. godine Na Skupštini Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice održane 4. srpnja 1925. godine u Požegi za predsjednika je izabran Vjekoslav Heinze I, Zmaj Splitski I, gradonačelnik Zagreba, predsjednik Vatrogasnog društva u Zagrebu. Predložena su nova Pravila Zajednice i "da se zajedno sa "Braćom Hrvatskoga Zmaja" poradi na otkrivanju spomen-ploče Gjuri Stjepanu Deželiću u povodu 50. obljetnice Zajednice", ali isto zbog pomanjkanja financijskih sredstava nije ostvareno, pa tako nije izdana "Spomenica o povijesti vatrogastva," nego samo objavljena u svečanom broju Vatrogasnog vjesnika (VV br 7. i 8./1926.). Spomen-ploča Gjuri Deželiću postavljena u Ivanić-Gradu 1931. godine Napokon 1931. godine odlučilo je jedno od najstarijih društava u Ivanić-gradu "Građanska čitaonica" da mu podigne spomen-ploču i tako Gjuri Deželiću oda dužno priznanje njegovu radu i da mu se sačuva spomen u rodnom mjestu. Zbog navedenih zasluga u vatrogastvu pozivaju na suradnju Dobrovoljno vatrogasno društvo, a u Hrvatskom državnom arhivu (Fond 635 Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja") nalazim fascikl sa dvadesetak dopisa - pisama, staru razglednicu i opis svečanosti - izvješće tajnika (protonotara) Družbe… Važno je istaknuti da je osnovani "Odbor za otkriće spomen ploče Đ. S. DEŽELIĆA Ivanić grad" u spomen Deželiću, koji je jedini do tada pisao o svom rodnom mjestu uz otkriće spomen-ploče izdao - SPOMENICU, "kojoj je svrha da dade kulturnohistorijski pregled Ivanić-grada i ulogu u životu i razvitku našeg naroda u prošlosti i probudi interes za naše mjesto"- a prigodom 900. obljetnice prvog spomena imena (tada "Ivanić otok"). Vrijedna knjiga koju su uredili Cvjetko Nosić i Ivo Pavunić, u "reprint" tehnici, sljedećeg je sadržaja: • Naslovnica:" IVANIĆ-GRAD Spomenica izdana uz otkriće spomen-ploče ĐURI STJEPANU DEŽELIĆU", PREDGOVOR str. 2 • Ivo Horvat: "ĐURO STJEPAN DEŽELIĆ" str. 3-8 • Dr. Rudolf Horvat, Zmaj Koprivnički I: "POVIJEST GRADA IVANIĆA" str. 9-85 • Đuro Stjepan Deželić, Zmaj Klokočki II: IVANIĆKE USPOMENE str. 86-90 • Dr. J. Ščetinec: OBRTNICI NEKOĆ I DANAS str. 90-99 • Đuro Stjepan Deželić, Zmaj Klokočki II: IVANIĆKI ČIZMARSKI CEH 1804. str. 100-105 • Dr. Velimir Deželić st., Prazmaj Klokočki I: USPOMENE str.105-111 • Antun Metzger: HRVATSKO VATROGASTVO str. 112-120 • Ivo Pavunić: OPĆINA IVANIĆ-GRAD str. 121-124 • Iz knjige "Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925": ZNAMENITI SINOVI IVANIĆ-GRADA str. 125-129 • Odbor za otkriće spomen-ploče Đ S Deželiću, Ivanić-Grad: POGOVOR str.130132 127

A o pripremama za postavljanje spomen-ploče, raznolikoj suradnji "Odbora " i Družbe BHZ, te svečanosti iz građe Hrvatskog državnog arhiva djelomično izdvajam: • Pismo "Odbora za otkriće spomen-ploče Đuri Stjepanu Deželiću u Ivanić Gradu" (u nastavku skraćeno "Odbor") uglednoj Družbi "Braće Hrvatskog Zmaja" (u nastavku skraćeno Družbi BHZ) najava da će delegacija Odbora 23. svibnja 1931. posjetiti Družbu BHZ radi dogovora u svezi otkrića spomen ploče. Svojeručno potpisani za Odbor: tajnik Cvjetko Nosić i predsjednik Tomislav Barišić • Pismo tajnika Odbora naslovljeno Družbi BHZ - obavijest: "Naša stvar napreduje vrlo dobro, upravo izvrsno. Financijska strana je potpuno osigurana. Danas naručujemo ploču pa Vas molimo za savjet i eventualni naslov. Ploča neće biti na rodnoj kući, nego na magistratu. Inače sama ploča biće reprezentativna, kako i zaslužuje rad Đ Deželića. I rad za spomen knjigu napreduje dobro. G. dr. R. Horvat piše povijest Ivanića, a to je najglavniji članak. Datuma još nismo odredili i u tom pogledu očekujemo vaš savjet, pa da onda uzmognemo štampati pozive za sve…. Ivanić-grad 21.VII 1931. Za Odbor tajnik Cvjetko Nosić" • Odgovor Družbe BHZ naslovljen Odboru: ""Veseli nas da akcija za spomenploču dobro napreduje… držimo da bi otkriće upriličili polovinom septembra… Natpis bi mogao glasiti: U SPOMEN GJURE STJEPANA DEŽELIĆA Senatora grada Zagreba Oca hrvatskoga vatrogastva Književnika rođ. u Ivanić-gradu 25.III.1838. † u Zagrebu 28.X. 1907. postavio grad Ivanić prinosima vjernih štovatelja - 1931 u Zagrebu 25/7. 1931. Veliki Meštar Emilije Laszowski, Prazmaj Brloški i Ozaljski (1905.-1935.) protonotar Leon Kaurić, Zmaj Banovački. * Odgovor Odbora: primili Vaš dopis…veseli nas vaše bodrenje…na svemu Vam zato zahvalni…Zaključili smo proslavu održati 13. rujna …Bratski vas pozdravljamo. Potpis tajnik i predsjednik Odbora. * Dopis Odbora naslovljen Družbi od 3.VIII. 1931.: Danas smo odaslali pozive i plakate…molimo da po svom nahođenju razdijelite po Zagrebu…i pripomoći da proslava ispane što dostojnija… * Izvješće o svečanosti naslovljeno "Časnom Meštarskom Zboru BHZ": Protonotar Družbe BHZ Leon Kaurić, Zmaj Banovački napisao je izvješće (rukopis) 14. rujna 1931. iz kojeg izdvajam nekoliko citata: "Čast mi je i dužnost izvijestiti da je otkriću spomen-ploče prvome začasnom članu naše Družbe blagopokojnom Gjuri Stjepanu Deželiću, Zmaju Klokočkom u Ivanić-gradu 13. rujna 1931. prisustvovalo nešto preko trideset zmajske braće pod mojim vodstvom, s obzirom da je Veliki Meštar zbog obiteljskih prilika bio spriječen. Među ovih tridesetak zmajske braće bilo 128

je 12 članova našeg pjevačkog zbora koji su trebali otpjevati hrvatsku misu, do čega nažalost nije došlo zbog nesuglasica..između tamošnjeg župnika P. Cimermanovića i priređivačkog odbora….Inače je sam program proslave izveden skladno u prisutnosti zastupnika grada Zagreba (Krčelić), senatora, vatrogastva (Heržić), Sveučilišta (Lovrić), Dobrotvora (Širola), Društva Hrvatskih književnika (Širola) i mnogih drugih. Dakako, u velikom broju je bila i obitelj Slavljenika sa dr. Velimirom Deželićem na čelu. Otkriće spomen-ploče obavio sam ja s otprilike ovim govorom:" Družba BHZ koju imadem u ime nažalost spriječenog Vel. Meštra čast zastupati i koja prema svojim pravilima čuva i časti spomen na zaslužne sinove hrvatskoga naroda osobito je počašćena pozivom priređivačkog odbora da pristupi aktu samog otkrivanja spomenploče mužu koji je svojim kulturnim, socijalnim, humanitarnim i karitativnim radom zadužio ne samo naš Zagreb, grad svih Hrvata, nego i vaskoliki hrvatski narod, uključivši i milo mu rodno mjesto ovaj ubavi Ivanić-Grad….. Otkrivam ovu spomen-ploču i predajem je na čuvanje gospodinu načelniku i s poklikom: "Slava Gjuri Stjepanu Deželiću!" Među govornicima (prof. Ivo Horvat, predsjednik Odbora Barešić, predsjednik Zajednice vatrogasaca Marijan Heržić, zastupnik Zagreba Krčelić) govorio je i naš brat Zmaj Svetohelenski Milutin Mayer, iznoseći hrvatstvo velikog pokojnika - i u djelu i na peru." Spomenik "ocu vatrogastva" u Zagrebu 1937. godine

Praunuk Đuro Deželić i Ivan Nađ

Vatrogasna Zajednica Savske Banovine, pri proslavi 60. obljetnice osnutka Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice (zasluge Gjure Deželića) postavila je spomenik "Ocu hrvatskih vatrogasaca" na veličanstvenoj svečanosti 15. kolovoza 1937. godine. Spomenik je izradio Frane Cota (1898.-1951.) hrvatski kipar i arhitekta, učenik Ivana Meštrovića (1893.-1962.), a podnožje od crnog mramora pripremio arhitekt Lovro Bilinić, te postavljen na križanju ulice Prilaz Gjure Deželića i Frankopanske ulice u Zagrebu. Tom činu prethodile su burne godine u hrvatskom vatrogastvu. Svečanost 60. obljetnice je odgođena odlukom Kongresa i donošenja rezolucije -"Glas protiv direktive iz Beograda"129

kada se mukotrpan višegodišnji rad Deželića i suradnika (ustroj vatrogastva, hrvatski jezik i oznake na odorama, (ne "državna trobojka") nego crvena vatrogasna zastava sa likom sv. Florijana s jedne i vatrogasni znak i natpis Društva s druge, samostalnost vatrogastva - sami biraju i budu birani - bez utjecaja politike. Tako je središnja proslava održana tek 15. kolovoza 1937. u Zagrebu u nazočnosti 17000 vatrogasaca iz svih vatrogasnih župa i delegata inozemnih saveza: Engleske, Njemačke, Čehoslovačke i Belgije. Prije svečanosti sv. misu na otvorenom služio je Zagrebački kanonik Janko Barle, Prazmaj Budanjski i počasni član DVD Zagreb. Nakon toga je Stanko Žagar, starješina Hrvatske vatrogasne Zajednice Savske Banovine otkrio spomenik ocu hrvatskoga vatrogastva uz pozdravni govor:"Otkrivam kao starješina hrvatskog vatrogastva ovaj spomenik i predajem ga na čuvanje hrvatskoj Družbi "Braća Hrvatskoga Zmaja" i pozdravljam Velikog Meštra ove dične Družbe, brata Milutina Mayera, u kojem kao u hrvatskom narodnom zastupniku mi vidimo i predstavnika hrvatskog narodnog pokreta, te ga molim da ovaj spomenik preuzme". Veliki Meštar Milutin Mayer, Zmaj Svetohelenski (1936.-1941.) je zahvalio i napomenuo "da će Braća Hrvatskoga Zmaja čuvati spomenik Gjure Stjepana Deželića, velikog sina hrvatske domovine, koji je osnovao i preporodio hrvatsko vatrogastvo. Hrvatski narod nikada ne zaboravlja svoje sinove koji su stajali na braniku njihovih prava i njegove časti, te je uvijek visoko cijenio i podizao spomenike i tako čuvao uspomenu na njih." A Marijan Dolanski, predsjednik Vatrogasne župe Varaždinske pročitao Rezoluciju iz koje izdvajam: "Dozvolite da kao starješina župe Varaždinske (op. vatrogasne), kolijevke hrvatskog vatrogastva, kod otkrića ovog spomenika utemeljitelju hrvatskoga vatrogastva…današnji sastanak proglasim Kongresom hrvatskih društava i predlažem: 1. Objavljujemo prekid hrvatskog vatrogastva s "Jugoslavenskim vatrogasnim savezom"… 2. Hrvatsko vatrogastvo skida sve znakove i oznake sa vatrogasne odore koje su nam nametnuli režimi beogradskih nasilnika. 3. Rad hrvatskog vatrogastva sada i ubuduće ima ići u skladu sa stavom cjelokupnog hrvatskog naroda… Izlaganje Dolanskog je prihvaćeno kao "Rezolucija hrvatskog vatrogastva" i burno pozdravljena od brojnih nazočnih vatrogasaca i građana Zagreba. Nažalost, nakon Drugog svjetskog rata ulica "Prilaz Gjure Deželića" je proglašena "Prilazom Jugoslavenske narodne armije", a onda iznenada jedne noći 1964. spomenik je uklonjen, kao što se ranije dogodilo i s nekim drugim spomenicima (na primjer spomenik bana Jelačića), i postavljen u Vrančićevu ulicu, blizu zgrade Dobrovoljnog vatrogasnog društva Zagreb. Osnovna škola u Ivanić-Gradu dobila ime "Đure Deželića" 1992. godine U lipnju 1992. godine pred osnovnom školom u Ivanić Gradu organizirana je velika svečanost kada je škola dobila ime "ĐURE DEŽELIĆA". Na proslavi pred školom 130

uz nazočnost brojnih učenika, njihovih roditelja, nastavnika i prijatelja bili su pozvani potomci Gjure Stjepana Deželića. Bilo je nekoliko praunučadi, među njima najstariji prof. Velimir III, te Đuro Deželić koji je zamoljen da u ime obitelji održi prigodni govor. Đuro Deželić, Zmaj Klokočki V bio je tada Veliki Meštar Družbe BHZ (1992.-93.) pa su nazočni bili osobito sretni što im se obraća praunuk glasovitog učenika njihove škole s tri njima značajne karakteristike: redoviti sveučilišni profesor; Veliki Meštar Družbe BHZ kojoj je njihov slavljenik bio prvi začasni član; te još s istim imenom - Đuro Deželić. Ponovno postavljen spomenik Đuri Deželiću 1996. godine

Čestitka Deželiću za pedesotogodišnji rad u književnosti od OŠ Ivanić Grada, 1906.

Nakon obnove svog rada u više navrata Družba BHZ je od gradskih vlasti tražila da se spomenik Gjuri Deželiću vrati u mali park na križanje Prilaza Gjure Deželića i Frankopanske, ali bez uspjeha sve do 1996. Za to ima osobite zasluge tadašnji Meštar prosvjete Ante Krmpotić, Zmaj od Krmpota, koji je istraživao njegovo djelovanje i objavio više radova. Tek na poticaj Hrvatske vatrogasne zajednice i Družbe "Braća Hrvatskoga zmaja" u sklopu obilježavanja 120. obljetnice HVZ-a, u petak 20. rujna 1996. godine, ponovno je postavljen (premješten) spomenik. Tom prigodom dr. Franjo Gregurić, predsjednik HVZ je rekao: " Ponovnim postavljanjem spomenika ocu hrvatskog vatrogastva ispravljamo nepravdu nanesenu osnivaču HVZ Gjuri Stjepanu Deželiću i odajemo dužnu pozornost i počast vatrogasnom velikanu, zahvaljujući mu za sve što je učinio za našu domovinu i za našu zajednicu". Potom je nazočne pozdravio dr. Juraj Kolarić, Zmaj Hrašćanski od sv. Jurja u Trnju, Veliki Meštar Družbe BHZ (1993.-2001.), rekavši "da će članovi Družbe časno čuvati dičan spomenik čovjeku koji je bio prvi začasni član Družbe". U osnovnoj školi "Đure Deželića" otkriveno reljefno spomen-poprsje 1998. U IvanićGradu u osnovnoj školi "Đure Deželića" svečano je proslavljen Dan škole i obilježena 160-ta obljetnica Deželićeva rođenja. Tom prigodom je u predvorju škole otkriveno reljefno spomen-poprsje Gjure Stjepana Deželića, rad akademskog kipara Stipe Sikirice. 131

Počasna dužnost družbe BHZ-čuvar spomenika ocu hrvatskog vatrogastva U posebnim okolnostima (obnova i ponovno postavljanje spomenika banu Jelačiću) upoznao sam prof. dr. Antuna Bauera, Prazmaja Vučedolskog III, prvog Velikog Meštra nakon obnove Družbe BHZ (1990.-1992.) "nasljednika" dr. Mladena Deželića, Zmaja Klokočkog IV (Veliki Meštar 1943.-1945.) a zatim dr. Đuru Deželića, Zmaja Klokočkog V (Veliki Meštar 1992.-1993.) praunuka Gjure S. Deželića. Kada mi se ostvario životni san da budem primljen u članstvo "uglednih i zaslužnih Hrvata", a kako sam u svom životopisu naglasio ljubav i višegodišnje članstvo u dobrovoljnom vatrogastvu, uz brojna priznanja i odlikovanja za požrtvovni rad, predložio sam Časnom bratu da se i Družba pridruži tradicionalnom odavanju počasti "ocu vatrogastva" na Dan vatrogasaca (4. svibnja) sa ostalim delegacijama (HVZ, VZ grada Joso Bužan, Đuro Stjepan Deželić, pastel Zagreba; VZ županije zagrebačke, DVD Zagreb, DVD Ivanić Grad, JVP Zagreb i dr.), što je prihvaćeno. Imao sam čast da u delegaciji Družbe uz časnog brata Đuru Deželića sudjelujem i ja, uz to u vatrogasnoj odori sa Zmajskom lentom. Taj povijesni događaj" da vatrogasac - Zmaj odaje počast ocu vatrogasaca-počasnom Zmaju u nazočnosti Zmaja Đure Deželića, njegovog praunuka, kao vatrogascu biti će mi najdraža doživotna uspomena. Da napišem prilog o toj svečanosti za "Vatrogasni vjesnik" istraživao sam u raznim izvorima o povijesnom događaju otkrivanja spomenika, te saznao gore navedeno, da je Družba od HVZ-a dobila "na čuvanje" spomenik ocu vatrogastva. Ubrzo sam dobio čast da mi Družba, na prijedlog Đure Deželića, povjeri "počasnu obvezu" dužnosnika "Čuvar spomenika ocu vatrogastva", a to mi je kao vatrogascu i Zmaju najveće priznanje. Spomenik ponovno izmješten 2009. godine Početkom srpnja 2009. godine ponovno je " nestao spomenik" iz malog parka na uglu Prilaza Đure Deželića. Počela je potraga i uspijevam saznati da je spomenik izmješten zbog građevinskih radova na zgradi Glazbene akademije i to u Ljevaonicu umjetnina Ujević (?!) dok se ne obnovi i ne pronađe adekvatna lokacija. Uz suglasnost Družbe BHZ obraćam se nadležnim ustanovama i uredima (Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Gradski zavod za zaštitu spomenika, 132

Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, Gradski ured za prostorno uređenje i Ljevaonicu umjetnina Ujević u Zagrebu) i dobivam informacije: skulptura je demontirana stručno i deponirana u ovlaštenu radionu (Ljevaonicu umjetnina). S obzirom da je predviđeno vrijeme za izvođenja radova više (?) godina (još u tijeku), a tradicionalno se pred spomenikom odaje počast na blagdan sv. Florijana tražili smo suglasnost privremenog premještanja, a uz prethodnu obnovu uočenih oštećenja (uz manja mehanička oštećenja na površini je vidljiva pojava "agresivne patine"). Spomenik privremeno postavljen u prostor JVP Zagreb 2010. godine Na poticaj Družbe BHZ - čuvara spomenika dobivena je suglasnost Hrvatske vatrogasne zajednice i Javne vatrogasne postrojbe JVP Zagreb, o privremenom dostojanstvenom smještaju spomenika u prostoru JVP u Savskoj cesti broj 1, a i kao doprinos obilježavanju 100-te obljetnice profesionalnog vatrogastva u Zagrebu i Hrvatskoj (osnovano 1. listopada 1910.). Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet prihvatio je Zamolbu i financirao restauratorsko - konzervatorske radove, koji su obavljeni u Ljevaonici umjetnina Ujević, Zagreb i tako obnovljeni spomenik, uz zalaganje pripadnika JVP Zagreb (izrada privremenog postamenta - mramorni nije prenesen) krasi prostor vatrogasaca Zagreba. Tako je "otac hrvatskih vatrogasaca" među svojom braćom vatrogascima, te čeka završetak radova i povratak na izvornu lokaciju, na čemu jednoglasno inzistiraju svi vatrogasci, ne samo zbog povratka na ugao "svoje ulice" nego na mjesto povijesnih događaja prilikom otkrivanja spomenika 1937. godine. Gjuru Deželića, kao prvog začasnog člana Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja", kako je u propovijedi vatrogascima na proslavi sv. Florijana naglasio vojni biskup Juraj Jezerinac, Zmaj od Jezerina, se prepoznaje, jer je vatrogastvo postavio na dva važna temelja, a to su bogoljublje i domoljublje, na ljubav prema Bogu i prema bližnjemu, (a i geslo Družbe je "Za žrtvenike i ognjišta - s Božjom milošću"). Odatle potiču njegove poznate krilatice, kao vatrogasni pozdravi ili krase vatrogasne zastave: "Pomoz Bog!", "Boga slavi - bližnjega izbavi", te "Naprijed za rod i dom" (uklesano na postamentu spomenika) - što je bio jedan od razloga uklanjanja spomenika u bivšem sistemu ili riječi koje je napisao za Vatrogasnu himnu: " Vatru gasi, brata spasi, to je našeg Društva zov…" Ponovno postavljanje spomenika na izvornu lokaciju ima cilj oživjeti vrijednosti za koje je živio i za koje se zalagao, te sjećanje na važne događaje iz hrvatske (vatrogasne) povijesti. Izvori: • Hrvatski državni arhiv u Zagrebu HR-DAZG-823 obitelji Deželić 1. kutija "Gjuro Stjepan Deželić" 1856./1906., 404 kom. • Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, Arhiv Družbe BHZ 635, kutija 57 " Gjuro Stjepan Deželić" spomen-ploča u Ivaniću 1914. godine, 14 kom. • Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, Arhiv Družbe BHZ 635, kutija 57 "Gjuro Stjepan Deželić" spomen-ploča u Ivaniću 1931. godine, 20 kom. 133

Literatura: 1. Odbor za otkriće spomen-ploče Đuri Stjepanu Deželiću: "Ivanić-Grad spomenica izdana uz otkriće spomen-ploče Đuri Stjepanu Deželiću" izdana 1931., 132 stranice 2. Viktor Mohr, Zmaj Svetoandijski:"Ljetopis Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja" za godinu 1937-1938." 3. Ivan Lopac: "Đuro Deželić-otac hrvatskog vatrogastva" u Zbornik radova, Narodno sveučilište Ivanić-grad,.Naklada Lukom Zagreb, 2000., str 26-29. 4. Juraj Kolarić:"Deset godina obnovljene Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja" (1990.-2001.). 5. Đuro Deželić, Dora Sečić, Milovan Petković: "Dr. Velimir Deželić stariji (1864.1941.)" izdanje Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" Zagreb, 2002. g., 379 str. 6. Miroslav Kirinčić, Antun Novak: Monografija "130 godina Hrvatske vatrogasne zajednice". 7. Velimir Deželić, sin: "Kakvi smo bili? Zapisi mojoj unučadi": Život zagrebačke obitelji od 1827. do 1953. Knjiga I. i II, izdanje Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" Zagreb, 2011. 8. Opća enciklopedija, Zagreb 1977. 9. Hrvatski biografski leksikon, Zagreb 1977. 10. "Zmajske vijesti" glasilo Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja" - Izvješće od travnja 2008. do lipnja 2009. strana 102 "Gjuro Stjepan Deželić i Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja"- znanstveni skup povodom 170-te obljetnice rođenja, i stranice 118-119 o obilježavanju spomena "ocu hrvatskih vatrogasaca"- polaganje vijenaca kod spomenika Gjuri S. Deželiću 11. "Zmajske vijesti" glasilo Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja"- Izvješće od srpnja 2009. do srpnja 2010., strana 52-53. 12. Iz arhiva Muzeja Moslavine, Kutina ("Spomenica") 13. Iz obiteljske zbirke dr. Đure Deželića, Zmaja Klokočkog V. 14. Iz povijesne zbirke Osnovne škole "Đure Deželića" u Ivanić-gradu.

Osnivači DBHZ B. Širola, V. Deželić, E. Laszowski rad J. Bužana

134

Slavica Moslavac Muzaj Moslavine Kutina

Ajd' u kolo Ples je jedan od izraza simboličke komunikacije koji je duboko utkan u svijest žitelja. Svi koji vole, plešu često, kad godi im se za to pruži prilika, bez obzira na starosnu dob. Nekada su kola plesana u posebno priređenim hižama, na uobičajenom plesalištu, u hladovini gustih krošnji pred crkvom ili na drugom utvrđenom mjestu (kod zajedničkog bunara, na križanju ili na mostu), dakako, najviše se plesalo na svadbama. Plesalo se prilikom dovođenja mlade - da se vidi je li šepava; pleše se neposredno poslije vjenčanja po izlasku iz crkve, mladenci prvi plešu tijekom večere, odnosno zabave poslije vjenčanja, za njima se u ples uključuju kumovi, roditelji, zatim i svi ostali sudionici svadbe. U određenom trenutku tijekom zabave dolaze i maškare, te na taj način u plesu sudjeluju i oni članovi zajednice koji nisu službeno pozvani na proslavu vjenčanja. Dakle, ples je neizbježan. Plesači si prema starosnoj dobi i odabiru primjerena kola. Osobe starije životne dobi plešu polaganija, pjevana kola. Osim njih značajno mjesto imaju izvođači mlađe i srednje životne dobi, izvođači koji brzinom i težinom izvođenja pojedinih plesnih elemenata, npr. u kolima: Kozatuša, Dudaške kare, Dučeca, Crnog kosa, Đipke, izazivaju divljenje i oduševljenje publike. Vrijedno je zabilježiti njegovanje i izvođenje pletenih, pjevanih kola kao npr. Okre', okreni se moje kolo malo; Krivo kolo; Kolo moje; Izvir vodo izvirala; Na Ilovoj ladnoj vodi; Moj nevene šestopere; Oj, djevojko; Moslavka sam govor me odaje; Igram kolo, kolo mi se vije; Oj, Ivane livadare; Ljubičica s proljeća se javlja; Oj, darajda; Na toj vodi, tihoj Lonji; S onu stranu Save vode; Ljubičica s proljeća se javlja; Tri sam dana milo lane; Išlo momče u livadu; Lepe naše livadice; Tko j' za kolo; Prelice se spominale; Ide dragi kraj kola; Oj, milo moje; Kolovođo, kolovođo daj kolo povedi...1 Danas je na čelu tih kola kolovođa, muškarac koji kolo vije u obliku zmije ili slova S, s torbom također muškarcem na kraju kola koji ima jednako značajnu ulogu kao čelni, jer njegova sposobnost i vještina dolaze do izražaja u izvođenju raznih improvizacija. Ključne riječi: glazbeni instrumenti, ples, Moslavina, Hrvatska Posavina

Najznačajniji, a ujedno i najrasprostranjeniji ples, ne samo u Moslavini, nego u čitavom panonskom arealu jest drmeš. Drmeš je po svojoj popularnosti, mnogobrojnim varijantama i vitalnosti, jedan od najznačajnijih plesova u Hrvatskoj, osobito u njenom sjeverozapadnom području. Rasprostranjen je od Prekmurja na zapadu2, Drave na sjeveru, do južno od Karlovca, pa sve do Like i Istre, a na istočnoj strani do Psunja i Papuka3. Ples drmeš stariji je od naziva koji nosi. Naziv drmeš javlja se u pisanim 1 Urezani crtež na urni iz Ripača što prikazuje povorku od pet žena koje se drže za ruke, predstavlja najstariji prikaz jednog plesa i to pogrebnog na ilirskom tlu. (Glasnik zemaljskog muzeja;1949.-1950., str. 69). 2 Ramovš;1980. 3 Sremac; 1983.; str. 57

135

izvorima tek tridesetih godina ovog stoljeća, a stariji opisi naziva i podaci rasprostranjenosti Hrvatskog tanca, upućuju da bi se moglo raditi o istom plesu, odnosno da se drmeš razvio iz Hrvatskog tanca.4 Drmeš se sastoji od dva dijela: 1. drmeš5 (po čemu je dobio naziv), izvodi se gotovo u mjestu, uz izrazito titranje, drmanje tijela, i 2. vrtnje, u drugom dijelu, kada se intenzivno vrti u smjeru hoda kazaljke na satu, a može i obrnuto. Formacije u kojima se pleše drmeš mogu biti različite, od plesanja u velikim6 ili manjim kolima, četvorkama, odnosno parovima, s hvatom prednjeg ili leđnog "križa", za ispružene desne ruke (ako su u paru) ili za desno rame. Ima više varijanata drmeša, a izvodi se uz instrumentalnu, a ponekad i instrumentalno-vokalnu pratnju duda, violina, tambura samica ili tamburaškog sastava, rijetko samo vokalnu, što ovisi o lokalnoj glazbenoj tradiciji. Ni jedno druženje nije moglo Ples drmeš završiti bez drmeša. Zabilježeno ih je oko dvadesetak zvanih moslavački, ali poznati i pod drugim imenima kao; Pjevani (igram, pjevam); Starinski moslavački; Drmeš iz sela; Za milom, za dragom; Dudaški; Paruževački; Vladin; Tri jabuke, tri dunje; Derežanski; Kloštranski; Sitni; Kolovraški; Župski; Obični... Drmeš je uvijek kulminacija zabave i virtuoznosti plesača. Spretnost plesača i njihovo raspoloženje očituju se u izrazito brzom okretanju parova, četvorki ili manjih kola, povremenom improviziranju muškaraca i neizbježnom pocikivanju - jujuškanju žena i djevojaka. U Moslavini su plesana i biračka kola, tj. zatvorena, miješana kola s pojedincem ili parom u sredini. Ta kola su izrazito ljubavnog karaktera, plesana s ciljem da mladi iskoriste mogućnost javnog iskazivanja tko mu se sviđa i tko mu je drag. 4 Narodna umjetnost 28, godišnjak Instituta za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 1991., str. 146. 5 Ime već govori kako je jedna od osnovnih karakteristika toga plesa drmanje, što ne znači da ono u pravilu mora postojati. Naime, Ivan Ivančan (1971.30), spominje banijski drmeš kao primjer utjecaja alpske plesne zone. "Tamo je to drmeš još samo po imenu, jer drmanja više i nema, a od velikog kola nastalo je mnogo malih koja se neobično brzo vrte". 6 Zabilježeno na predratnim i poratnim smotrama, podaci u časopisima Narodna umjetnost 7, 1969./70. i br. 8, 1971. godine.

136

Kola se pojavljuju pod nazivima: Mlada snaša, Bimberanje, Crni Jan, Ljubi kolo, Ivo nam je u kolu, Igram kolo, Igrajmo se vanjkušnice, Mlada seka kolo vodi itd. Od kola koja su plesana u raznim prilikama, a zastupljena su u cijelom području Moslavine jesu: Repa; Sito; Taraban; Opa, Joca noga; Suhi most; Rašpa; Polke i dr. Danas se u KUD-ovima plešu mnoga kola koja nemaju svoje izvorište u ovom kraju, već su na razne načine došla iz drugih krajeva, narod ih je prihvatio i proglasio svojim starim, narodnim kolima kao npr.: Ja sam sirota, Milica, Moj doktore, Paragvajz; Paragrajz; Crni kos; Crni Jan; 40-krajcari; Šemička, polke (stolec, šimi, vatrogasna, obična, starinska, Horvatinović, Voloderska, Ždevićeva, Piština, France, Miškova, Kumova, C-dur polka); Nijemo kolo; Coprnice; Ružmarin; Kukunješće, Seljančica i mnoga druga. Glazbena pratnja Pletena kola izvodila su se samo uz pjesmu, bez glazbene pratnje, u vrijeme odmora mužikaša. Pjesmu su započinjale žene počimalje, a zatim su te iste riječi ostali otpjevavali. Tekstovi su se neprekidno mijenjali, na licu mjesta stvarali, a zavisili su od raznih zgoda koje su se neposredno zbile. U kolu se iskazivalo sve ono što u svakodnevnom životu nije bilo dozvoljeno. Tu su se odavale ljubavi, Volovski rogovi iznosila nevjerstva, razne pakosti i sitna podmetanja. Arheološki spomenici pružaju nam malo podataka o instrumentima što su ih upotrebljavali stari Iliri. Za jedan instrument - siringu (syrinx) - sa sigurnošću se može tvrditi da je općepoznat na cijelom ondašnjem ilirskom teritoriju koji je obuhvaćao i današnju Hrvatsku. To je višecjevni instrument (sastavljen od 4, 5 ili više različitih dužina cijevi), tipično pastirski i vjerojatno ilirski jer su ga oni poznavali i prije nego su došli u dodir s helenskom i rimskom kulturom. Drugi ilirski puhački instrument predstavlja zakrivljenu sviralu, nešto deblju prema donjem kraju, predstavljenu kao zasebnu varijantu klasične tibije, vjerojatno tip ilirske frule.7 Orkestri s različitim instrumentima, koji djeluju usklađeno poznati su tek na višem stupMoslavačke dude 7 Prikaz višecjevnog instrumenta pojavljuje se već na brončanoj situli iz Vača (V. st. p. n. e.), Stipčević; Zagreb,1947

137

nju kulture. Hornbostel je zajedno sa Sashom izvršio podjelu glazbenih instrumenata. Oni razlikuju instrumente koji sami proizvode zvuk idiofoni, npr. čegrtaljke, drvene i metalne ploče, rogovi, zvona itd., instrumenti od kože membranofoni, npr. bubnjevi, instrumente sa strunama kordofoni, instrumente na zrak aerofoni, koji se opet dijele na slobodne, zujače i druge puhače instrumente8. Pregled glazbenih instrumenata u Moslavini: Idiofoni - oni koji sami od sebe daju zvuk ako ih se potrese ili udari: • žlice (drvene) • zvonca i klepke Kordofoni - oni koji imaju na sebi žicu po kojoj se trza, udara ili vuče gudalo. • tambura samica, dangubica, šargija • cimbale • violina • orkestar tamburice - prvi orkestar sastavio Osječanin Pajo Kolarić • orkestar violine (guci, gunci, mužikaši) • orkestri kombinirani od violina i tambura uz dodatak žvegalice (flaute), cimbala, puhačkih instrumenata, a u novije vrijeme i harmonike Aerofoni - oni kojima nastaje zvuk titranjem zraka. Postoje dva tipa takvih svirala: a) labijalne svirale - zrak titra bez pomoći piska. • frula • dvojnice • okarina b) svirale s udarnim jezičcem (klarinetski tip) • gajde • dude Kod nas i to ne u tako davnoj prošlosti ples su pratili soliPastir svira dvojnice stički instrumenti i to: gajde, dude (do sedamdeset godina), dvojnice, tambura samica, te tamburaški orkestri u sastavu: dvije violine, bugarija, brač i bajs - berda. U Moslavini je bila zanimljiva i česta kombinacija svirke na dva instrumenta i to violine i gajdi. Pastirske i dječje svirale Od najjednostavnijih glazbenih instrumenata kako, dječjih tako i pastirskih, treba spomenuti: bič, češalj, travu, žirovu kapicu, svježa biljna stabla od raži, maslačka i sl. Ovim instrumentima pretežno su se služila djeca, pokušavajući proizvesti nekakav ton, zvižduk, zuj. Stariji pastiri nastojali su izraditi i savršenije instrumente, 8

Ivančan, 1971., str. 104-105

138

razne fućkalice, sviralice, jednocjevne i dvocijevne frule, kojim su mogli izraziti i poneku glazbenu misao. Tako su te muzičke igračke kružile ovim krajem, postepeno se usavršavale, te postale sastavnim dijelom seoskog društvenog i kulturnog života. Značajno je da je naš narod upotrebljavao vrlo malo udaraljki. Kao da njihov opori i reski, kratkodahni i suhi zvuk nije zadovoljavao našeg čovjeka. I možda će ostati zauvijek tajnom, kakvi su to bili bubnjevi, kakve svirale, što se toliko puta spominju u pučkoj pjesmi u vrijeme stoljetnog ratovanja s Turcima. "Jedino zvona i klepke na ovratniku sitne i krupne stoke svojim melankoličnim i monotonim zvukom kao da upotpunjuju ugođaj blage večeri, u koju se stada vraćaju kući, a pastir ih ispraća prebirući na svojim sviralama."9 Djeca su prigodom čuvanja blaga rado izrađivala piske ili sviralice od vlati raži, maslačka, luka, tikvina lista, vrbove kore. Malene su to sviralice na koje se moglo piskati, trubiti ili "piščati". U igri "dječji svatovi" koristili su guslice od kukuruzovine kojima su oponašali svatovsku svirku na violinama. Od dječjih "glazbenih instrumenata" spomenut ćemo i čegrtaljke ili škrebetaljke - narodnu drvenu udaraljku na kojoj se tanke, elastične daščice vrte oko nazubljene osovine i udaraju o njezine istaknute zupce, što proizvodi čegrtav štropot. Imaju višestruku namjenu. Od obredne ulogu za Uskrs-zamjena za zvona, rastjerivala je zle duhove u pokladnim običajima, plašila je nametnike u vinogradima, branila je pastire od vukova. U Moslavini se najviše susreće kao dječja igračka, poznata pod nazivima: čegrtaljka, škripac, kleparnica, klepetuša, škrebetaljka i sl. Od ostalih predmeta koji stvaraju buku možemo spomenuti starinsku "peglu", lonce i poklopce, te velik broj svirača u rogove. Tradicijsko narodno glazbalo - jedinke, dvojnice Jednocjevne okomite kljunaste blok - flaute s rupicama za sviranje i valjkastom cijevi poznate su u Hrvatskom zagorju pod nazivom žveglice, u Slavoniji ih zovu šaltve, a u Moslavini jedinke.10 Dvojnice su također svirane u Moslavini, a one su dvocijevno aerofono glazbalo, koje ima obje cijevi izrađene od jednog komada drveta, najčešće javorine. Svaka cijev ima rupice: desna za prebiranje, lijeva za pratnju. Zajednički kraj je zasječen da bi se glazbalo lakše stavilo u usta. Iznad piska ima dvije četvrtaste rupice. Dvojnice se izvana ukrašavaju. Boje se žutilom, raznobojnim tintama, šaraju užarenim željezom, rezbare i slično. Izrazito su pastirsko glazbalo rašireno po stočarskim krajevima. Služe za pratnju pjesme i plesa na seoskim sijelima, zborovima, svadbama i drugim svečanostima. Dvojnice se izrađuju poput svirale jedinke ili frule, samo što svi postupci izrade teku dva puta pa treba paziti da sviraljke budu istih dimenzija, kao i na odnos rupica za prebiranje. 9 Širola; Zagreb,1934. 10 Jedinka s koničnom cijevi i palčanom rupicom svira se samo u Istri i poznata je kao šurla. Dvocijevne okomite kljunaste blok-flaute pastirske su dvojnice, duplice, svirale, volarice, blizni u Istri ili dvogrle svirale u Hercegovini. Prema različitom broju rupica za sviranje mogu se prepoznati i njihove tonske osobine. Poznate su i višecijevne flaute: trojke i četvorke. Globularne flaute od gline u koje se ulijeva voda jesu žloburači, a one s rupicama za sviranje, okarine. (Galin, 2003., str. 11)

139

Osnovne etape pri izradi dvojnica su slijedeće: • svježe drvo suši se najmanje četrnaest dana (lijeska, bazga, javor, šljiva...) • trupac drveta grubo se teše sjekirom dok ne dobije približan oblik glazbala, • drvo se zatim buši pomoću tri do četiri svrdla, počevši s onim najmanjeg promjera, ili se proširuje već postojeća šupljina, • nožem ili sličnim alatom izreže se rupa zglasnica (glasnica, usne ili oblučak), • istim alatom obrađuje se kanal za puhanje, • posebno se izrađuje ćelak, tj. čep koji se nakon toga utisne u gornji dio cijevi, • stražnja strana gornjeg dijela cijevi, na kojem se nalazi kanal za puhanje, zareže se ukoso jer će pri svirci na to mjesto svirač prisloniti usne, • usijanim željeznim šiljkom buše se vrti- rupice, glazbalo se fino brusi s vanjske strane, glača i ukrašava (oslikava, pali, rezbari...)11.

Dvojnice

Zbog malenog tonskog opsega i jednostavne sviračke tehnike, pri scenskom predstavljanju dvojnice se mogu koristiti solo, ali i u kombinaciji sa samicom, tamburaškim sastavom te folklornim pjevačkim zborom. Pastiri su rado izrađivali i svirali u volovski rog. To je pastirski (svinjarski i govedarski) puhački instrument u koji se trubilo, tulilo ili puhalo, a služio je za dozivanje ili oglašavanje. Da bi se njime moglo služiti, trebalo ih je najprije dobro iskuhati, da se odstrani preostalo meso, dlaka i unutarnji slojevi rogovine. Potom im se šira strana zaokružila pilom i izgladila nožem, a vršci su se otupili. Svakom se rogu tada na vršku svrdlom načinila rupa, uz koju je svirač priljubio usnice i izvodio ton snažnim puhanjem. Nestankom velikih obiteljskih zadruga, nestalo je i velikih stada, pa tako i pastira, a i njihovog tulenja na rog. U kajkavskom području rog je zamijenila drvena truba. Rijetki nalazi svjedoče nam da se u Moslavini svirala i okarina: puhački muzički instrument, jajolikog oblika, izrađen od terakote, porculana ili metala. Kod nas je pronađena u Osekovu i Ludinici. Sredinom dvadesetog stoljeća, mogle su se kupiti na sajmovima ili su ih trgovci nabavljali iz Hrvatskog zagorja i Austrije. Sviraj dudo Gajde, dude12 su aerofono pučko glazbalo, sastoji se od kožne mješine u koju su utaknuti dulac, prebiraljka i trubanj. Kroz dulac svirač puše, prebiraljkom izvodi melo11 Sokolović,1994., str. 219-226 12 U Moslavini na temu svirke na dudama postoji stih koji kaže: "Sviraj dudo bogarati tvoga, nemoj žalit buđelara (novčanika) moga."

140

diju, a trubalj proizvodi samo jedan ton koji neprekidno zvuči. Gajde su prvenstveno pastirski instrument, ali i kao glazbena pratnja plesu. "Gajdaši su znali vrlo vješto i čisto ugoditi svoje sviraljke, pa su vragoljasto natjerali čitavo kolo, da časkom pleše otmjeno i umjereno, a onda udaraju hitrije i prpošno. S puno miline i duhovitosti gajdaš ili počimalja znali su se narugati svim manama svojih suseljana."13 Gajde potječu iz Azije, a preteča su im glazbala s mješinom koja su upotrebljavali Rimljani. Rimski su ih vojnici raširili po cijelom Rimskom Carstvu.14

Dudašica Lana Moslavac iz Kutine

Gajdašica Marina Nešticki iz Kutine

Glavni dijelovi gajda su: mješina, prebiraljka, dulac i trubanj. Mješina je od učinjene kozje kože, jer je ona najčvršća i najgušća. Dlake kože okrenu se na unutarnju stranu. Na mješini su tri otvora: vratni i dva para prednjih nogu. U mješinu ulazi zrak kroz dulac, a izlazi kroz prebiraljku i trubanj. Da bi se istisnuo zrak iz mješine, gajdaš je drži pod pazuhom i nadlakticom ruke tlači o svoja prsa. Prebiraljka je dvocijevna svirala od šljivovine (u novije vrijeme metalna cijev) utaknuta u našak, valjkasti stupić uvučen u mješinu. U svaku cijev prebiraljke utaknut je s gornje strane po jedan pisak od bazgovine ili trstike s udarnim jezičcem. Cijevi dvocijevne prebiraljke dobivaju posebne nazive: desne ovojnice ili rožnjak, lijeve dvojnice ili kličnjak. Lijeve dvojnice imaju pet rupica za prebiranje, a desne dvojnice 13 Širola;1934., str. 107 14 Poznate su jednocijevne prebiraljke (Makedonija), s dvocijevnom prebiraljkom (Slavonija, Baranja, i drugi krajevi), i s trocijevnom prebiraljkom (dude-zapadna Slavonija, okolica Bjelovara i Križevaca).

141

jednu rupu i to na mjestu gdje bi na lijevoj prebiraljci bila šesta. Na kličnjaku gajdaš svira niz od šest tonova, a na rožnjaku temeljni ton tonskog niza i donju kvartu. Dulac je drvena cijev od šljivovine kroz koju gajdaš ustima tjera zrak u mješinu. Trubanj je dugačka svirala utaknuta u tok. Sastavljena je od tri valjkaste cijevi, ukrašene i na mjestu uticanja kositrom obaljane cijevi od šljivovine. Trubanj daje brenčavi otegnuti ton, koji jednolično zvuči za cijelo vrijeme svirke. S unutarnje strane utaknut je trubanj oveći pisak od bazgovine.15 Gajdaše su u prvoj polovici 20. stoljeća potisnuli tamburaški sastavi koji najviše sviraju po svadbama, gdje su nekada gajdaši uz staroga svata i kuma bile glavne osobe. Osim gajda, najdotjeranije pučko glazbalo bile su dude s trocijevnom prebiralicom i trubnjem. Područje je njihovo dosta ograničeno: osim bjelovarsko-križevačkog kraja, Podravine nalazimo ih i u Moslavini. Najpoznatiji dudaš Riječ duda izvodi Berneker od turske riječi düdük koja označava pastirsku frulu, zviždaljku, ali riječ dude poznata je i u krajevima našeg folklora, u koje turcizmi nisu ulazili. Belostenec (1594.-1675.) zna za dude, pa i za dudaša: "...koj z mehom napuhnjenem puše i v saki piščar, koji piščali vu meh zabodene ima". "Dude su navek bile dude!" kažu Bilogorci, Podravci i Prigorci za ovo glazbalo. Dude su bile najpopularnije glazbalo u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Jedan od najpoznatijih dudaša bilogorskopodravsko-moslavačkog kraja bio je Marko Križan (1881.-1968.) rođen u Klokočevcu. Čovjek izuzetnih glazbenih sposobnosti, saDudaš Stevo Kabljanac iz V. Vukovja vršenog sluha, nazdravičar i odličan poznavalac narodnih običaja. Bio je pravi graditelj tradicionalnih puhaćih glazbala na kojima je i svirao. Najpoznatiji je kao dudaš, ali jednako je vješto svirao i druge frule. Impresivno je izvodio male paralelne terce na dvojnicama postižući na njima improvizacije neobično mekog i nježnog ugođaja. Dude i dudaši razveseljavali su staro i mlado, bogate i siromašne. Na proštenjima, sajmovima, obiteljskim okupljanjima, u polju i pašnjacima čule su se dude. Dudaši su bili cijenjeni ljudi, a u svatovima dudaš je bio vrlo tražena osoba. Krajem prošlog stoljeća (od 1880.) dudaši su počeli upotrebljavati laktaču, sufru, mijeh umjesto puvalke. Mogli su bez prestanka i pjevati. Zato su se za dudaša u svatovima odabirali ljudi snažna i zvonka glasa. Dudaš je u svatovima morao biti 15

Ferić, 1994., str. 7-8

142

dovitljiv i šaljiv, nekad je bio najvažnija osoba u selu - sudac za narodne običaje, nošnje i glazbu. U spornim slučajevima kad se iz važnog razloga moralo odstupiti od nekog običaja, njegov je sud bio mjerodavan. U svatovima je npr. od davnina bila dužnost dudaša da mladence uvodi u njihovu komoricu - ložnicu, a ujutro da svima prisutnima pruži dokaz da je mladi par izvršio ono što se od njega i očekivalo. Tom prigodom Marko Križan je pjevao popijevku u čast mladencima16. Dude ili gajde zamijenili su tamburaški sastavi ili tambure samice. Moslavačke dude na smotri u Bjelovaru 1965. g. U Bjelovaru je 24. lipnja 1965. održana smotra bjelovarskog kotara na kojoj je nastupio i KUD Svjetlost iz Ivanske. O nestanku dudaša na toj smotri, govori nam i članak nepotpisanog komentara, objavljenog u lokalnom tisku, koji se odnosi na nastup spomenutog KUD-a:...Vrlo dobar folklorni nastup uz očuvanje starih elemenata povezanih sa životom ljudi u Moslavini... Svirača u dude trebalo bi podmladiti, kako nam ne bi dude u folkloru iščezle, jer sadašnji svirač izgleda da je jedini u tom kraju... Te su me riječi ponukale da istražim što se u međuvremenu dogodilo s dudama, dudašima i njihovom svirkom. Tako sam u Ivanskoj pronašla glazbalo Mije Zdjelarca, posljednjeg dudaša sjeverne Moslavine i Bilogore, koje je nakon njegove smrti kupio KUD Svjetlost. Od Antonije Dokuš, voditeljice društva, doznala sam za prvobitnu namjeru da se obnovi dudaška svirka te ponovo uvrsti u repertoar njihova KUD-a. I danas su glavni dijelovi Zdjelarčevih duda dobro očuvani (diplice i trubanj). Uz izradu odgovarajućih piskova i popravak mijeha, na glazbalu bi se moglo svirati kao i nekad. Međutim, dudaša više nema. Svi oni, nekad poznati, umrli su, a novoj generaciji svirača nisu prenijeli svoje umijeće tradicijskog načina svirke, znanje o održavanju glazbala i sl. Tako je glazbalo koje je već pojavom tamburaša počelo gubiti svoju publiku ostalo i bez svirača jer mladi ljudi danas, osim što nemaju uzore i nisu nikad ni čuli zvuk duda, nemaju ni interesa za učenje svirke na ovom tradicijskom glazbalu17, ali zato za učenje na trzalačkim instrumentima, gotovo u svakom selu, postoji veliki interes.18 Osim Mije Zdjelarca iz Ivanske, poneki Moslavčani i rodbina još se i danas sjećaju dudaša Ilije Kabljanca iz Velikog Vukovja, rođ. 1890. On se sve do svoje smrti 1974. godine bavio glazbom i svirao dude po "ćijanama", svadbama, "krsnim slavama", te ostalim seoskim skupovima. Njegove dude nisu sačuvane, jer su one bile pojam mukotrpno zarađenog novca, tako da ih je njegova supruga poslije njegove smrti sama uništila. 16 "Na slavu se sleglo sve selo, oko svirca sve je veselo. Čili momci ustaju, u kolo se vataju. I moja je dika kraj kola, prepuče mi srce na pola. Skokni curo lagana, pokraj svoga dragana. Skokni, cupni, svete rumeni, evo nama blizu jeseni. Ljep će danak svanuti, nam će sunce granuti. U majke ću tebe prositi, mome ću te dvoru nositi. Moja će te majka ljubiti, poljubcem će tebe buditi, a ti skokni lagana, pokraj svoga dragana." 17 Posredstvom gđe. Antonije Dokuš, upravo ove dude završile su u Muzeju Moslavine u Kutini. Prema stručnoj ekspertizi gosp. Stjepana Večkovića iz Zagreba i svirača na tradicijskim instrumentima, nije uputno ih popravljanti, jer bi se previše izgubila njihova arhaičnost i originalnost, tako da će do daljnjega služiti isključivo za izlaganje na izložbama i predavanjima. 18 Najzačajniji voditelji tamburaških sastava ili zborova bili su: Stevan Gradić, Josip Ferenčaković, Mato Vincetić, Zvonko Potočki, Tona Žapkar, Branko Pastula..i mnogi drugi., Bjelovarski list, 10/1956.,br. 15, str. 2

143

Svirači dudaši bili su preštimavani, hvaljeni, slavljeni i plaćeni. Bećari, veseljaci, govornici, nazdravičari...pjevači starih pjesama, čuvari starih običaja i nadasve značajni ljudi. Dudama su pratili mladence u crkvu na vjenčanje, iz crkve, u svatove, u krevet i iz kreveta. Često su bili suci i presudnici. Svirci sirotinje i careva. Danas dude svira jedina dudašica iz Kutine, Lana Moslavac, aktivna članica KUD-a "Husain" iz Husaina, a studij za puhačke instrumente pohađala je u "Ladu", kod gosp. Stjepana Večkovića. Sviračice na gajdama su: djevojka iz Kutine, Marina Nešticki i djevojka iz Novske, Melita Nikolić. U sjevernomoslavačkom kraju najpoznatiji je dudaš - gajdaš Vjekoslav Martinić iz Garešnice, koji je pohađao Školu folklora u organizaciji Matice iseljenika iz Zagreba i seminar Panonske zone u Vinkovcima u organizaciji Gatalinke, na kojem je u posljednje vrijeme i predavač. Aktivni je član KUD-a "Zdenac" iz Garešnice. U posljednje vrijeme gajde i dude svira i njegov sin Filip. Tragajući za izvorima o puhačkim glazbalima Moslavine, nekoliko vrijednih informacija o dudama dobila sam od gđe. Antonije Dokuš iz Ivanske, koja mi je ustupila foto-dokumentarnu građu i gore opisane dude koje se, prema stručnoj ekspertizi gospodina Stjepana Večkovića, nisu mogle bez većih intervencija popraviti, tako da su zadržale, bez popravke, svoj autohtoni zvuk i izgled. O tamburama Tamburica19 je kordofono glazbalo koje pripada porodici lutnje. U Hrvata i drugih susjednih naroda tradicijska je stečevina, kamo su je po svojoj prilici donijeli Osmanlije za vrijeme svojih osvajanja u 14. i 15. st.20

Tamburaši iz Osekova, 1949.

Svirci iz Ilove, 1928.

Tambura je kruškolika trupa, dugačka vrata 45-115 cm. Gradi se od tri komada: kopanjice (trupa), vrata i glave. Trup je izduben u javorovu, klenovu, šljivovu, kruškovu, topolovu, jablanovu, lipovu drvu, katkad i u jasenovini, orahovini ili vrbovini. U novije se vrijeme tambure ne dubu, nego izrađuju od tankih savijenih daščica. Trup je pokriven tankom daskom od meka drva, koja se zove glasnjača. Gornji je 19 Ime je glazbala deminutiv od riječi tambura koja je naziv za arhaično perzijsko glazbalo. 20 Najjednostavniji primjer hrvatske tamburice jesu solističke tamburice s dvije, tri ili četiri žice. Tamburice s dvije žice, obje ugođene unisono, nalazimo na Kordunu i Banovini (ali se migracijama donijela i u Moslavinu), zvana dvožica, dangubica....(Ćaleta, 2001., str. 429).

144

dio glasnjače od tvrdog drva, kako se trzalicom ne bi oštetio. Na glasnjači su zvučni otvori, rupice, koje narod zove izlaz glasa (odušak), a ima ih katkad 8 - 24, na novijima je tamburama obično samo jedna veća rupa u sredini. Vrat tambure je redovito dug. Duž njegove gornje strane pričvršćena je hvataljka, na njoj su poprijeko pribijene prečnice, krsnice ili perdeta, katkad kocke ili kote. Glava je na kraju vrata u šiljastu ili pužoliku obliku. U glavu su utaknute čivije ili ključ. Umjesto drvenih čivija u novije se vrijeme u glavu pričvršćuje stroj za navijanje žica. Između glave i vrata je konjić s urezanom udubinom za svaku žicu. Žice idu od čivija preko konjića duž vrata i trupa, na kojem je kobilica s urezima za žice kao i na konjiću, a zapinju se na kraju trupa odozdo za zapinjače (petlje, kopče ili dugmad). U tamburu se svira trzalicom koja je načinjena od višnjevine ili od orlova, gavranova, paunova ili guščjeg pera, a u novije vrijeme od celuloida, roga ili od plastičnog materijala. Njome se udara u žice (za kratke tonove) ili trže (za dulje tonove). Tambura samica Za muziciranje na tamburi narodni je izraz: udarati u tamburu, tamburati, rjeđe kucati u tamburu. No, sve se više uvriježio izraz: svirati u tamburu. Postoje brojne varijante naziva za pojedine veličine tambura21 (saz, šargija, prim22, primašica, samica23, dangubica, bisernica itd.). Tambura samica najviše se svira u Slavoniji, Baranji, Srijemu, Lici i Moslavini. To je prije svega pastirski instrument koji su svirači svirali u vrijeme čuvanja stoke, mada se svirala i na drugim svečanostima. Svirač sam svira, prati ples ili prati svoje pjevanje. Tambura samica ima četiri žice, dvije po dvije su ugođene u paru, u intervalu kvarte. Na prve dvije se svira melodija i prateći glas, a druge dvije sviraju, tj. upotpunjuje akord, tako da se može svirati troglasne, pa čak i četveroglasne akorde, koristeći palac o prva dva prsta odnosno tri i četiri prsta lijeve ruke. Tamburu samicu danas u Kutini sviraju samo Mata Vincetić i Lana Moslavac, mada do DruĐoko Kordić, graditelj tambura gog svjetskog rata nije bilo moslavačkog sela bez samičara, osobito u sjeveroistočnom dijelu ove regije. Vrijednost je tambure samice boja i arhaičan zvuk, a one se u pravilu različito štimaju, i to ponajviše prema sviračevom glasu, da bi mogao pratiti svoje pjevanje. 21 Neki nazivi su tursko-arapskog porijekla: baglama, bolduk čanguri, ćitelija, sedefli-tambura, karaduzen (karaduz). 22 Drugi su nazivi preuzeti iz glazbene terminologije latinskoga porijekla: prim (primašica), sekundašica, kontra (kontrašica), basprim, bas. 23 Treće je nazive naš puk stvorio, kao npr. samica, dangubica, bisernica, cika, cikuša, čandrkovica, šara, brač (od slavenske riječi bračka, brečati), berde, bugarija (od biječi bugarati što znači tužno pjevati i bugarštica, koja znači vrstu narodne pjesme). Milan Stahuljak je za tenorsku tamburu, na osnovi riječi čelo, uveo na narodni način stvorenu novokovanicu čelović. Svirač tambure zove se tamburaš, a graditelj tambura je tamburar. (Leksikon jugoslavenske muzike; Zagreb, 1984.)

145

Tambura samica se slaže odnosno komunicira s gajdama. Preteča tamburice bila je tambura samica koju su u naše krajeve donijeli Osmanlije. Svirač na solističkoj tamburici (samičar) prati pjesmu ili izvodi starinska jednostavnija kola. Pjesme i kola izvode se tako da svirač istodobno i vodi i prati melodiju, koristeći se prvim dvjema žicama za izvođenje melodije, a drugim dvjema za pratnju. Sredinom 19. stoljeća osnovan je prvi tamburaški zbor u Hrvatskoj i od tada se razvija novo glazbeno stvaralaštvo za tamburu kao i udruživanje u sastave koji se nazivaju tamburaški sastavi, a poslije i tamburaški orkestri. Osnivanjem prvog tamburaškog zbora24 pod rukovodstvom Osječanina Paje Kolarića, tamburaški sastavi preuzeli su vodstvo i samica je izgubila svoju vodeću ulogu.25 Danas vrlo rijetko nalazimo tambure Farkaševa sustava ugađanja žica, bračeve, umjetnički ukrašene permuterom, majstorske primjerke tambura graditelja s kraja 19. i početka 20. stoljeća, poput Gilga ili Stjepušina iz Siska ili američkog Hrvata, Johna Benchicha iz Clevelanda (Ohaio, USA). Suvremeni tamburaški sastavi srijemskog ili Jankovićevog sustava ugađanja (štima) sastoje se od prima ili bisernice, najmanje tamburice s najvišim tonovima, koja svira melodiju, zatim brača koji svira istu melodiju ili njenu varijaciju, ali za oktavu niže, bugarije ili beglajta što, poput gitare, svira akordičku pratnju te bajsa ili berde koja svira najdublje, bas-tonove. Na prvoj Općoj jugoslavenskoj konferenciji tamburaških stručnjaka 1958. u Novom Sadu stvoren je temelj za jedinstvo svih tamburaških sustava. Prihvaćena je jedinstvena standardna tamburaška partitura i jedinstveni narodni nazivi tambura. Standardna partitura ima ovaj sastav: prva i druga bisernica, prvi i drugi brač, čelović, čelo, bugarija i berda. Već u primitivne tamburaške sastave povremeno su se uvodili i drugi instrumenti npr. violina (gusle, egede) koja je nezaobilazno glazbalo tradicijskih gudačkih sastava u Moslavini, Hrvatskoj Posavini i Bilogori zvani guci, mužikaši, svirci, tamburaši. Obično su svirali u sastavu dvije violine i trostruni ili dvostruni bas tipa violončela, brač, bugarija ili beglajt.

Mladi kutinski tamburaši, 70-tih godina 24 Tamburaški orkestar sastavljen je od tamburaša koji muziciraju na tamburama različitih veličina. Zajedničko tamburanje može biti u tercetu, kvartetu, kvintetu i sekstetu tambura, ali i u većim sastavima. Manji ansambl zove se i tamburaški zbor, a veći orkestar. Manjim sastavima ravna primaš, a većim dirigent. 25 Prije Paje Kolarića i razvoja tambure i tamburaške glazbe, samica je bila čest pratilac lirske narodne pjesme i plesa. Tambura Paje Kolarića, najstarija je sačuvana tambura. Ona svojim malim tijelom, dugim vratom i drvenim čivijama najviše nalikuje na današnju samicu. (Pribanić, Ogulin, 2003.)

146

Naši violinisti Najveseliji, najpopularniji violinisti šireg kutinskog i popovačkog kraja bili su Šafran Pišta iz Husaina i Šandor Golomboš iz Osekova, a od ostalih bili su vrlo popularni Stjepan Skočić i Metod Slunjski iz Volodera, Antun Žapkar, Ivo Grubiša, Ivan Šeić iz Kutine, Ilija Vunović i Marko Rakiđija iz Mikleuške, Trbojević iz Kutinice, Stevo Komlenac, Mile Puljarić i Miloš Gostović iz Selišta, Joso Rendulić i Josip Pavlić iz Kletišta, Darko Šomođi i Andrija Žigolić iz Kutinske Slatine, Zvonko Kosalec i Tomislav Smernović iz Potoka, Dragan Božić i Viktor Preglej iz Ilove, Đuri de Vila iz Ciglenice, Mato Šulek iz Gornje Gračenice, Drago Blažun iz Husaina, Ivan Violinista Drago Blažun iz Husaina Matijaš i Pero Ortolan iz Volodera, Ante Mišković, Vlado Bedić, Drago Jankovečki, Antun Blazinić, Petar Blazinić i Antun Miljan iz Repušnice, Miško Jagačić, Mijo Luški i Đuka Jurčec iz Donje Gračenice i Drago Stekovović iz Stružca. Društveni položaj svirača Društveni položaj svirača i plesača u prošlim vremenima mnogo je ovisio i o spolu. Dakako, kazivači ne spominju ženske oblike imenica tamburašica, guslačica, dudašica, jer u Moslavini ne sviraju i "...žene ne igraju u ništa, naši ljudi drže da je to sramota za ženu da ona igra. Kad bi koja žena zaigrala u gusle, dvojnice ili sviralu, tu bi se od nje smijalo i mlado i staro, ne bi smela na svetlo iziđ. Žene niti ne fućkaju".26 U gradu Kutini bilo je nešto drugačije. U sastavu "Hrvatskog sokola" iz 1929. g. od pet članova sastava bile su tri žene, a mnogo više u prvom mješovitom pjevačkom zboru, osnovanom 1890. godine. Do 1906. predsjednik mu je bio R. Mühlstein, a u 1907. predsjednik je odvjetnik dr. Josip Kreč, a zborom je dirigirao učitelj iz Ilove Dragutin Grübl. Godine 1904. osnovano je i tamburaško i pjevačko društvo27. Prvi glazbenici sa šireg kutinskog područja djelovali su u sastavu Dobrovoljnog vatrogasnog društva Kutina osnovanog 1891. g. Godine 1924. tu limenu glazbu preuzima Josip Trupec. Popularna "Trupec banda", unatoč čestih unutarnjih sukoba i nesporazuma, svirala je, osim na domicilnim vatrogasnim, i na brojnim gradskim priredbama, zabavama i ostalim druženjima. Ova "živa" glazba zadržala se do kasnih pedesetih godina, kada se osnivaju razni jazz28, a šezdesetih godina i vokalno26 27 28

Sokolović, 1993., str. 53 Kolar; 2002:277 Zanimljivost tih sastava je u tome što su se nazivali jazz, a svirali su zabavnu glazbu. Zamiru sredinom šez-

147

instrumentalni sastavi. Razlika između jazz i VIS-ova bila je u tome što su "jazzzisti" svirali na klasičnim instrumentima bez pojačala i to: kontrabas, bubnjevi, saksofon ili neki drugi puhački instrument, ali i harmonika. A VIS-ovi su svirali pretežno gitare (solo, ritam i bas), orgulje29, bubnjeve, ali uz uporabu pojačala.

Tamburaši iz Repušnice s voditeljem Dušanom Tropčićem, 1952.

Kutina je imala pedesetih godina izuzetno kvalitetan pjevačko-tamburaški orkestar, kojeg je vodio dr. Dragutin Raljušić, naime on se prema kvaliteti dijelio na A, B i C kategoriju (dakako, C je bio za početnike). Zbor A kategorije bio je godine 1952. pozvan na radio Zagreb i predstavio "u živo" svoja glazbena postignuća. Koliko je Kutina bila glazbeno osviještena vidi se i po djelovanju simfonijskog orkestara pod vodstvom dr. Rajka Fenca, koji je organizirao niz koncerata klasične glazbe, te sudjelovao u nekoliko kazališnih predstava dramske sekcije RKUD-a "Ivo Perković" iz Kutine. Odlaskom gospodina Raljušića 1953. zborovi dolaze u krizu, iako ih još neko vrijeme vode pedagozi Branko Stipčević i Zvonko Šušnjar. Značajan društveni i glazbeni život odvijao se i u brojnim seoskim sredinama i to: Husainu, Zbjegovači, Gojlu, Gračenici, Osekovu, Voloderu, Obedišću, Vezišću, Okešinecu, Ludinici, Garešnici, a u Repušnici, godine 1953./54. tamburašku sekciju OŠ Repušnica30 vodio je mjesni učitelj Dušan Tropčić.31 desetih godina kada ih zamijenjuju VIS-ovi (vokalno-instrumentalni sastavi). Evo samo nekih: Crni biseri, Orfeji, Rubini, Domino EHO-5, a oni se gase osamdesetih godina 29 Prve orgulje u Kutini svirao je 1965. g. gosp. Ivica Andrilović. 30 U 30-godišnjici rada Poljoprivredne zadruge Repušnica, između ostalog donosi da je.... "Iste godine 1931. zadružna omladina osnovala kulturno-prosvjetni ogranak s 50 muških i ženskih članova. Ta je omladina organizirala knjižnicu s početnih 55 knjiga, te je s vremenom ova knjižnica narasla na preko 300 knjiga. Ista je omladina stvorila glumačku skupinu, pjevački i tamburaški zbor i uvela stalnu štednju, ali je sve to neposredno pred rat bilo likvidirano". T.M. 31 U izvještaju o organizaciono kulturnom prosvjetnom radu u Repušnici, iz 1958. g. napisanom od gospodina Maretić Mije, kaže se: "...u prvom redu ističe se glazbena i dramska sekcija na čelu sa svojim rukovodiocima drugom Tropčić Dušanom i drugaricom Tenčić Ljiljanom iako prezaposleni dali su od sebe toliko da je naše društvo nastupilo kako na predsmotrama tako i na samoj smotri u Kutini".

148

Od organiziranih glazbenih skupina za kutinski kraj trebamo također spomenuti: Zbor umirovljenika Kutina, pjevačku skupinu "Dunje", kasnije "Kutinske dunje" te klapu "Škrlet" KUD-a "Moslavina" Kutina, vokalnu skupinu "Cantilena", pjevačku skupinu "Rubido", članice Hrvatske žene Kutina, KUD "Ivančice", KUD "Seljačka sloga", kao i pjevačku skupinu "Baština" KUD-a "Husain" iz Husaina koji su 2000. godine snimili i nosač zvuka pod nazivom "Vijenac žita, vijenac zlata".

Prva generacija folkloraša i tamburaša RKUD-a Ivo Perković iz Kutine s voditeljima Stjepanom Rukavinom i Milivojem Županićem, 1968.

U siječnju, ratne godine 1993., Hrvatski je radio u Husainu tonski zabilježio četrdesetak vrijednih moslavačkih pjesama i plesova koji kao temeljna tradicijska i folklorna zrnca znatno obogaćuju ukupnu nacionalnu glazbenu baštinu i fonoteku Hrvatskog radija. To je članovima KUD-a "Husain" omogućilo ostvarenje prvog moslavačkog glazbenog prvijenca i izdavanje nosača zvuka, CD-a i kasete zavičajne glazbe naziva "Vijenac žita, vijenac zlata". Vasilj Sikorski, urednik Redakcije narodne glazbe Hrvatskog radija na promociji je rekao: "Husain, slikovito i lijepo naselje nedaleko Kutine, oaza je moslavačkih folklornih starina i tradicija koju su vrli članovi mjesnoga KUD-a "Husain" uspješno odnjegovali i sačuvali od zaborava. Ovaj nosač zvuka folklorne glazbe Moslavine istinski raduje i oplemenjuje". Siniša Leopold, dirigent TO HRT-a, uz sve čestitke, dodao je kako je nosač zvuka dio bogate glazbene riznice kojom se s pravom mogu dičiti članovi KUD-a "Husain" koji su svoje pjesme i plesove otpjevali i odsvirali s ljubavlju, zanosom i ponosom, onako kako su to činili njihovi preci kako će to činiti njihovi mlađi naraštaji. Zbog toga će ova glazba trajno krasiti njihovo mjesto, zavičaj i domovinu, a tonski nosači, CD i kaseta, bit će njihove glazbene monografije minuloga i sadašnjega vremena te zalog za budućnost. Profesor Ivica Ivanković, producent te stručni savjetnik, također je na predstavljanju dodao: "Nosačima zvuka moslavačke narodne glazbe, simboličnog naziva "Vijenac žita, vijenac zlata", ostvarena je možda jedna od najvažnijih vrijednosti folklornog

149

Nosači zvuka s glazbenom baštinom moslavačko-posavskog kraja iz Husaina, Posavskih Brega, Kutinskog sela, Samarice i Husaina - Kutine

amaterizma u Hrvatskoj".32 Ne radi se dakle, tek o pukom romantičarskom oživljavanju folklorne prošlosti. Pitanje je to pozitivne orijentacije spram vlastitoj folklornoj baštini što je, čini se, osobito važno danas kad je potrebno upozoriti, ne bez razloga, na vrijednosti koje naša raznolika i bogat glazbena prošlost krije u sebi. Često se danas čuje pitanje: Ima li folklorni amaterizam uopće smisla i budućnosti? Čini se da ima, ako se naslijeđeno kulturno blago prošlosti voli i vjerodostojno predstavlja. Literatura: 1. Ceribašić, dr. sc. Naila, Hrvatsko, seljačko, starinsko i domaće: Povijest i etnografija javne prakse narodne glazbe u Hrvatskoj, Zagreb, 2003. 2. Ćaleta, mr. sc. Joško, Tradicijska glazbala u Hrvatska tradicijska kultura, Zagreb, 2001. 3. Ferić, Mihael, Pučka glazbala Slavonije i Baranje i njihovo scensko predstavljanje, Đakovački vezovi, prigodna revija, Đakovo, 1994. 4. Galin, mr. sc. Krešimir, Titraji života-hrvatska narodna glazbala, Zagreb, 2003. 5. Gavazzi, dr. sc. Milovan, Baština hrvatskoga sela, Zagreb, 1991. 6. Glasnik zemaljskog muzeja, Japodske muze, Sarajevo, 1949./1950. br. 4-5 7. Ivančan, dr. sc. Ivan, Folklor i scena, Zagreb, 1971. 8. Ivanković, Ivica, Moslavački glazbeni spomenar Hrvatskoga radija, u Zborniku Moslavine V./VI., 2002./2003., Kutina, 2003. 9. Kolar, Mira, Kutina i Moslavina na poč. XX. stoljeća (do 1918.), u monografiji Kutina - povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, Kutina, 2002. 10. Kuhač, Fr. Š., Narodne popievke južno-slovjenske, III. knjiga, Zagreb, 1880. 11. Kuhač, Fr. Š., Narodne popievke južno-slovjenske, IV. knjiga, III. i IV. svezak, Zagreb, 1881. 12. Lange, dr. sc. Roderyk, Razvoj antropološkog proučavanja igre, Narodno stvaralaštvo folklor, god. XXI, sv. 82-84, Požarevac, 1982. 13. Leksikon jugoslavenske muzike 1-2, Zagreb, 1984. 14. Leopold, Siniša, Tambura u Hrvata, Zagreb, 1995. 15. Lovrenčević, Zvonko, Aerofoni instrumenti u Bilogori, Narodna umjetnost, knjiga IX, Zagreb, 1972. 32 Nosač zvuka sadržava 28 napjeva i kola, te knjižicu o vrijednim izvođačima pisanu trojezično (na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku), a za potrebe HRT-a snimljeno je oko 40-tak glazbenih brojeva, koji su pohranjeni u fonoteci Hrvatskog radija. (čs. KAJ, 2002., str. 141).

150

16. Matunci, Juraj, Najpoznatiji dudaš, Pučki kalendar Bilogorsko-bjelovarske županije za 2007. g., Bjelovar, 2006. 17. Moslavac, Slavica, Zabave i pučke proslave, Zbornik Moslavine III, 1993.1994., Kutina, 1994. 18. Moslavac, Slavica, Narodne pjesme i plesovi u Moslavini, Kutina, 1992. 19. Moslavac, Slavica, Plesovi južne Moslavine, Bilogore i Hrvatske Posavine, u 11. seminar folklora Panonske zone, Vinkovci, 2006. 20. Moslavac, Slavica, 20. smotra folklora Moslavine, Kutina, 2000. 21. Moslavac, Slavica, Nosač zvuka Vijenac žita, vijenac zlata KUD-a "Husain", Kaj, časopis za književnost umjetnost i kulturu, br. 5-6, godina XXXV, Zagreb, 2002. 22. Radaković, Siniša, Mala enciklopedija Hrvatske pop i rock glazbe, I. izdanje, Rijeka, 1994. 23. Sokolović, Alida, Prilog proučavanju tradicijskih narodnih glazbala; dvojnice, Bjelovarski zbornik 4/5, 1994. Bjelovar 24. Stipčević, Aleksandar, Iliri, povijest, život, kultura, Zagreb, 1974. 25. Širola, dr. sc. Božidar, Smotre hrvatske seljačke kulture s osobitim obzirom na njihovo značenje za napredak hrvatske muzikologije, Zbornik za život i običaje hrvatskog naroda, Zagreb, 1940. 26. Širola, dr. sc. Božidar, Problemi našega muzičkog folklora, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, Zagreb, 1930. 27. Šramek, Antun-Toni, Naše selo, naši ljudi, Bjelovar, 1994. 28. Večković, Stjepan; www.gajde.com/dude 29. Zebec, dr. sc. Tvrtko, Drmeš kao osnova kulture identifikacije, Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, god. XXIV, br. 56, Zagreb, 1991.

Violinista Stjepan Šafran Pišta s kćerkom na nastupu, Husain, 1958.g.

151

Abstract Folk life in Moslavina is simply inconceivable without music. Music is one of the most important ways of expressing thoughts and feelings. It is possible to assume that our prehistoric ancestors used music for communication, even before they learned to speak and write. Music instruments existed as early as prehistoric times. In the beginning, people used conches and hollow bones as they found them. Later they began making instruments from wood and clay. They found out that a sound was produced by plucking a tight string, so they made the first music bow. At first, music was used to accompany dances and religious rituals. The ones who first learned to enjoy music alone were the peoples of ancient civilizations in Mesopotamia, Egypt, India, China and Greece. It is difficult to estimate the time when people started to write music is. The instruments did not remain the same as originally made. Some of them were changed and improved; others were abandoned without attempts of improvement, replaced by some newly-invented ones. The traditional way of life in Moslavina and Croatian Posavina (Sava RiverValley) started to change systematically between the two wars and particularly so after World War Two. The changes came as a result of the migration of rural population into cities on one hand, and the rapid rural development on the other, with the rural population adopting numerous novelties coming from the city. They considered everything coming from the city exceptionally valuable, progressive and exemplary, while underrating their own folk culture. Becoming aware of the irreversible loss of folk values, the Seljačka Sloga (Peasant Concord) cultural and educational organizations were restored on November 10, 1935, after a six-year-break, to promote educational, economic, and with strengthening of HSS also its political role. It was at that very time that the peasantry became the main subject in public life and cultural creativeness. During the five-year-period these organizations achieved great success - they managed to gather thousands of peasants and found an exceptionally large number of branches. Collecting and publishing materials on the music heritage of Moslavina and Croatian Posavina is not sheer romantic revival of the folklore past. It is a point of positive attitude towards the own folklore heritage. This seems to be especially important today, when it is necessary to bring to public attention (and with a good reason, too) the values that our rich and diverse music past has to show.

Marija Krmek rođ. Drvarić u Seljačkoj slogi, 1953.

152

Folkloraši iz Marin Broda, 1956.

Maja Cepetić i Ana Laća Ivanić Grad

Industrijska baština Ivanića

Primjer Hubenyjevog mlina - stanje i perspektive Autorice su se dotakle aktualne problematike industrijske baštine Ivanić Grada kroz danas zapuštenu zgradu Hubenyjevog mlina koja je smještena u današnjem užem centru grada. Vrijedan industrijski biser, građen u stilu moderne, na ovom je području općenito značajan objekt kulturne baštine. U tekstu se govori o značenju i nastanku građevine, o njenom trenutno zapuštenom i devastiranom stanju te o dvije moguće prenamjene kojima bi se arhitektura mlina, te preostali dijelovi mlinskog mehanizma, uspjeli sačuvati za buduće generacije. Ključne riječi: Ivanić Grad, industrijska baština, Hubenyjev mlin, moderna, prenamjena, revitalizacija.

Građevina mlina smještena je u današnjem užem centru Ivanić Grada, na parceli između Savske ceste i Pilanskog puta. Građevina je izgrađena tridesetih godina prošlog stoljeća i u tom smislu arhitektonski predstavlja biser industrijske arhitekture ovog područja. Unutrašnjost odlikuje gotovo potpuno sačuvani fiksni mlinski mehanizam. Današnje, nimalo zavidno stanje ove građevine, ponukalo nas je da pokušamo, s obzirom na naše struke, dati osvrt na prošlost mlina, njegov značaj, te predložiti dvije mogućnosti njegove obnove i revitalizacije. Referirajući se na prošlost, na način rada mlina i na njegove osobitosti u vremenu kada je nastao, proveli smo razgovor s gospođom Vesnom Hubeny Pohl čiji su i djed i otac bili mlinari, te je mlin u vrijeme nastanka i rada bio u vlasnišvu te obitelji tako da je i danas među ivanićkim "starosjediocima" poznat pod nazivom "Hubenyjev mlin".1 Kroz razgovor dobili smo dobar uvid u nastanak i izvorno stanje građevine, ali i uvid u rad samog mlina i njegov značaj u vremenu nastanka. Stanje - nekad i sad Prvi mlin, koji je prethodio ovom, nalazio se na mjestu desno od današnjeg. Josip Hubeny izgradio je prvobitni mlin na zemljištu iza stambene kuće kupljene još krajem 19. stoljeća što odgovara vremenu kada je Ivanić bio jedan od važnijih obrtničkih centara u regiji. Vladimir Hubeny, njegov sin, investira u gradnju novog mlina koji i danas možemo vidjeti, što je bio svojevrsni nastavak obiteljskog obrta. Naime, šire područje grada, do dolaska naftne industrije, oduvijek su, u širem smislu, karakterizirale većinom poljoprivredne grane, između ostalog uzgoj žitarica i kukuruza, tako da je pogon za njihovu preradu bio nužna potreba, koja je, s obzirom na prerađivane količine, bila isplativa. Mlin je prvenstveno služio stanovništvu šireg 1 Zahvaljujemo gospođi Vesni Pohl-Hubeny na svim informacijama koje nam je pružila o prošlosti mlina te što nam je na taj način omogućila bolje sagledavanje važnosti mlina za ovo područje.

153

gradskog područja, iako mlinove nalazimo i u okolnim mjestima (Kloštar Ivanić, Ivanićko Graberje, Šumećani, Križ, itd.). Uz mlin na imanju Hubenyjevih nalazila se i pilana koja je za grad imala veći značaj, prvenstveno zbog većeg broja radnih mjesta za građane. Nalazila se na mjestu gdje su danas skladišta, bila je postavljena uz građevinu mlina, a dvorište je bilo isprepleteno tračnicama malih vagoneta koji su služili za transport prerađenih dobara. Pilana je također građena u prvoj polovici 20. stoljeća, no više puta je dograđivana i prenamjenjivana tako da nema izrazito kulturno-povijesne vrijednosti. Pilana, kao i mlin, bili su u funkciji do sedamdesetih godina prošlog stoljeća.2

Zgrada mlina

Zgrada mlina izduženog je pravokutnog tlocrta čiji su zidovi građeni opekom, koja je s vanjske, kao i s unutarnje strane, prekrivena žbukom. Čitava gradnja natkrivena je dvostrešnim limenim krovom koji leži na čvrstoj konstrukciji drvenih greda. Glavna fasada vertikalno je rasčlanjena jednoličnim ritmom sa sedam, a bočna s po dvije prozorske osi. Prozori su velikih dimenzija čiji je okvir, sukladno vremenu izgradnje i namjeni zgrade, željezni, s unutarnjom manjom pravokutnom podijelom u koju je dolazilo staklo. Zgrada je horizontalno podijeljena na tri etaže, prizemlje i dva kata. Gledajući vertikalno, zgradu možemo podijeliti na veći, središnji prostor, te na dva uža bočna dijela. S obzirom na takvu vertikalnu podjelu, u prizemlju se nalaze tri nesimetrično postavljena ulaza, koja se izmjenjuju s po četiri prozorska otvora. Ostakljene drvene vratnice su izvorne, ali su prilično oštećene i u izrazito lošem stanju. Lijevi je dio prizemnog dijela glavnog pročelja uvučen te je, s obzirom na to, katni dio te strane građevine oslonjen na tri betonske konzole. Nakon dva horizontalna niza prozorskih osi, glavno pročelje na vrhu zaključeno je jednostavno profiliranim vijencem. U unutrašnjosti komunikacija etaža ostvarena je putem strmog drvenog stubišta, a na 2 Ivanić Grad - građevine kulturno povijesnih vrijednosti na području povijesne jezgre, katalog, ur. Zofia Mavar, Zagreb, Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Odsjek za kulturno-povijesne cjeline, 2008., str. 89.

154

svakom od dva kata moguće je iz središnjeg dijela pristupiti u lijeve i desne bočne prostore tako da prostor karakterizira svojevrsna trodijelnost. Osim betonskih podova u dijelu prizemlja, podovi, tj. stropovi su izrađeni od drvenih greda na koje su onda zabijane čvrste drvene daske. Kako je na imanju obitelji Hubeny uz mlin funkcionirala i vrlo uspješna, već spomenuta, pilana gospođa Hubeny Pohl s kojom smo vodili razgovor, naglasila je kako je njen otac u zgradu mlina ugrađivao samo drvo najbolje kvalitete. Zahvaljujući tome i kvalitetnoj gradnji, danas su podovi, tj. stropovi od gređa i dasaka, unatoč teškoj situaciji, u jako dobrom stanju. Lijevi i središnji dio unutrašnjosti prizemlja građeDio pogona za krupno usitnjavanje vine karkteriziraju drveni platoi ispod kojih su bili smještani dijelovi mlinskog pogona. Uz arhitekturu, jedna od najboljih odlika ove građevine je relativno dobro sačuvan izgled pogona za preradu koji se proteže kroz prizemlje lijevog bočnog dijela - dio za krupno ustinjavanje te kroz prvi kat centralnog dijela - stroj za prosijavanje, koji je gotovo u cijelosti od drveta. Lijevi dio prostora građevine služio je za ustinjavanje robe, koja bi se potom premiještala u središnji dio gdje se prosijavala čime je bilo moguće dobiti različite granulacije, tj. tipove brašna. I danas se u središnjem dijelu nalazi stroj za prosijavanje koji svojim gabaritima zauzima gotovo polovicu središnje prostorije prvoga kata. S drugog kata pšenica se sipala u već spomenuti stroj za prosijavanje smješten u središnjoj etaži. Tamo se dobiveno brašno punilo u vreće koje su se drvenim "toboganom", smještenim u srednjoj etaži lijevog bočnog dijela, spuštale u prizemlje. Prostor prizemlja i prvog kata lijevog bočnog dijela krase i fiksni drveni sanduci postavljeni duž vanjskog bočnog zida, koji su služili za Stroj za prosijavanje 155

privremeno skladištenje prerađene robe. Prema riječima gospođe Hubeny Pohl, desni dio zgrade mlina bio je prazan te je služio kao skladišni prostor i za prerađeni i za još neprerađeni materijal. Mehanizam Hubenyjevog mlina od prvih dana pokretala je električna energija. Prva u Ivaniću električna centrala korištena je za rad mlina, ali je strujom opskribljivala i dio uže okolice. Tako je na kući obitelji Hubeny, prije ulaska u samo imanje stajao natpis "Prvi hrvatski umjetni motorni mlin, pilana i električna centrala. - HUBENY". Ovdje Prvi hrvatski umjetni motorni mlin, pilana i električna treba napomenuti da se prvi centrala. - HUBENY hrvatski umjetni motorni mlin odnosi na mlin Josipa Hubenyja koji je prethodio ovom mlinu. Električni pogon koji je pokretao i prvi, i ovaj kasniji Hubenyjev mlin, nalazio se u zasebnom prostoru izvan zgrade mlina (na mjestu današnjih skladišta). To je bila tzv. mashine haus koja je koristila struju za svoje pokretanje, a onda posljedično i za pokretanje mlina. Danas je ona potpuno devastirana, bez krova, a veći dio tog prostora pretvoren je u skladište. Električna centrala koja je sve pokretala bila je smještena neposredo uz maschine haus. To je bila električna centrala koja je električnom energijom opskrbljivala područje tadašnjeg grada od 1913./14. godine pa sve do dolaska električne energije iz Zagrebačke električne centale (ZEC) 1937. godine. Zanimljivo je da i poznati biciklist nekadašnje Jugoslavije, Stjepan Grgac, čije ime nosi i memorijalna utrka koja se svake godine u kolovozu održava na području nekadašnje općine Ivanić, 1927. godine bio zaposlen u gradskoj električnoj centrali. Zlatno doba Hubenyjevog mlina trajalo je otprilike dva desetljeća jer je nakon završetka Drugog svjetskog rata provedena nacionalizacija čime je mlin dospio u državno vlasništvo. Mlin je nakon toga bio u funkciji do sedamdesetih godina, kada se pokretni dijelovi mlinskog mehanizma i strojevi odvoze u mlin u nedalekom Križu, čime je sudbina ove industrijske arhitekture u svojoj primarnoj funkciji završila. Bivši prostori mlina tada postaju skladišni i uredski prostori poduzeća koji se zadržavaju tamo do ranih osamdesetih. Nakon toga otuđivanje inventara, devastacija, devalorizacija, a samim tim i propadanje arhitekture, ali i ostataka pogona, uzima maha. Otvoren i slobodan pristup unutrašnjosti naočigled omogućava nesmetano odvoženje vrijednih dijelova mlinskog mehanizma. Neki od dijelova mlinskog mehanizma danas se nalaze u obližnjoj šupi, izloženi štetnim atmosferilijima, posljedično i propadanju ukoliko se što prije nešto ne poduzme. Sitni inventar koji je bio u unutrašnjosti mlina gotovo je potpuno i netragom nestao. 156

Objekt je danas u privatno-pravnom vlasništvu, potpuno devastiran i bez ikakve namjene, a nema ni pozitivnih naznaka o budućnosti ovog uistinu vrijednog objekta industrijske baštine za uže i šire područje Ivanić Grada. Prozori i vrata su razbijeni, zidovi zbog vlage u jednom dijelu vidno oštećeni, a prostori puni raznolikog sitnog i krupnog otpada. Nažalost, uz ove sve spomenute probleme, građevinu mlina opterećuju i neriješeni financijski problemi. Mogućnosti i perspektive Kako saznajemo od gospođe Hubeny Pohl, zgrada mlina građena je u nekoliko etapa. Prvo je izgrađen današnji središnji dio, koji je ujedno i najveći, a kasnije su zbog potrebe za proširenjem pogona dodana još i dva bočna manja dijela. Takva podjela na tri dijela može se iščitati i danas, ali završnom obradom pročelja zgrada se stapa u jednu cjelinu, cjelinu koja nastaje u doba moderne i koja sadrži sve karakteristike tog međunarodno prihvaćenog arhitektonskog stila - materijali i funkcionalni zahtjevi određuju krajnji rezultat, forma slijedi funkciju, naglašene su horizontalne i vertikalne linije, eliminirani su nepotrebni detalji i ukrasi na samom pročelju. Zgrada se odlikuje krajnje jednostavnim pravokutnim tlocrtima etaža, pročišćenim presjekom Središnji dio mlina u izgradnji i neopterećenošću konstruktivnim elementima. Kao takva pruža mnogo mogućnosti i slobode pri formiranju novih prostornih situacija prilagođenih drugoj namjeni. Kod predložene prenamjene i revitalizacije zgrade ne eliminira se ništa postojeće, već se upotrebom novih materijala i tehnologija teži očuvanju cjelovitosti zgrade i korištenju svih prednosti postojećeg stanja. Analizom postojećeg stanja zgrade, njenih tlocrta i presjeka, logički dolazimo do parametara prema kojima se odnosimo u samoj prenamjeni prostora, a to su: • korištenje sva tri zasebna ulaza u zgradu, • korištenje svih postojećih elemenata mlinskog mehanizma zatečenih u prostoru, • poteba za uvođenjem nove stubišne vertikale, • korištenje velike visine svih prostorija (3,5 - 4 m), • korištenje slobodnog tlocrta u relativno velikim prostorijama. Neriješeni vlasnički odnosi potakli su nas na dvije mogućnosti prenamjene i revitalizacije zgrade mlina. Smatramo da bi idealna situacija bila kada bi mlin bio u vlasništvu grada Ivanić Grada, tj. građana, jer postoji očita potreba za kulturnim, ali i turističkim sadržajima. Zbog toga što grad još uvijek nema muzej postojala bi mogućnost prenamjene zgrade mlina u svojevrsni muzejski prostor koji bi predstav157

ljao mlin kao kulturnu baštinu. Uz jedan takav prostor našao bi se i kulturni centar s pratećim uslužnim djelatnostima. Prema tome, dio prizemlja i prvi kat, gdje se nalazi većina nepokretnih dijelova mlinskog mehanizma, koristili bi se kao muzejski prostor. Od tri postojeća ulaza u zgradu muzejski prostor imao bi ulaz na lijevom bočnom dijelu. Zaseban ulaz i interno stubište kojim bi se povezalo prizemlje s prvim katom lijevog bočnog i centralnog dijela osigurali bi autonomiju muzejskog prostora, a time osigurali i neometano korištenje ostatka zgrade. Muzejski dio zgrade bi bio opremljen trenutno zatečenim restauriranim mlinskim mehanizmima, preostalim sačuvanim strojevima, namještajem, dokumentima i fotografijama vezanim uz proizvodni proces i povijest mlina. Interakcija i edukacija posjetitelja odvijala bi se preko info-panela s detaljnim opisom predmeta, industrijskog procesa i povijesnog slijeda. Isti info-paneli koristili bi se i u slučaju neke druge javne ili mješovite namjene zgrade mlina. Dio prizemlja u koji se pristupa kroz središnji ulaz postao bi ugostiteljski prostor kojim bi se dodatno obogatio rad muzeja i koji bi popratio sva kulturna događanja u objektu, ali koji bi donosio i financijsku dobit koja je potrebna da bi se zgrada održavala. Potkrovlje bi mogle koristile neprofitne udruge građana koje nemaju adekvatnog prostora za održavanje kreativnih i edukativnih radionica, predavanja i skupova. Kako je potkrovlje u potpunosti slobodnog tlocrta, može se koristiti kao veća predavaonica ili se pak može podijeliti na manje dijelove pomoću pokretnih panela za intimniji rad. Također smatramo da bi trebalo iskoristiti visinu potkrovlja ispod dvostrešnog kosog krova te predlažemo dodavanje galerije koja bi se opet mogla dijeliti na manje dijelove i koristiti kao intimniji prostor za rad. Današnji skladišni prostor, u koji se također pristupa kroz zaseban ulaz, idealno bi poslužio za smještaj nove stubišne vertikale s dizalom, koja bi na jednostavan način povezala sve etaže i poluetaže zgrade i istovremeno omogućila njihovu autonomiju. U drugom slučaju, kada bi vlasnik zgrade bila privatna ili pravna osoba, što i jest trenutna situacija, prenamjena bi težila ekonomskoj isplativosti, što smatramo da bi se postiglo pretvaranjem zgrade mlina u poslovnu ili poslovno-stambenu zgradu. Kod te prenamjene zadržala bi se zamisao uvođenja nove stubišne vertikale s dizalom, u današnjem skladišnom prostoru, koja bi ponovo sačuvala autonomiju svake etaže te omogućila strogo poslovnu ili stambeno-poslovnu namjenu prostora. Prostori bi kroz prvi i drugi kat bili povezani hodnikom smještenim u stražnjem dijelu centalnog prostora zgrade. Tako bi na primjer u prizemlju mogli biti poslovni prostori s naglaskom na uslužne djelatnosti, na prvom katu uredske prostorije, a u potkrovlju stambeni prostor ili bi se pak cijela zgrada koristila kao uredska, tj. upravna zgrada nekog poduzeća. Smatramo da je moguće ostvariti nesmetan rad uz očuvanje i zaštitu postojećeg mlinskog mehanizma - na primjer, ogradnja staklenim stijenama i obilježavanje dijelova info-panelima kojim bi se ujedno i obogatio poslovni interijer. Perspektive su mnogostruke, a mogućnosti za iskorištavanje, ovog zaista impoznatnog prostora industrijske arhitekture na užem gradskom području, su brojne. Trend prenamjene i korištenja industrijskih prostora u druge svrhe od onih izvornih, diljem inozemstva traje već više od dva desetljeća. Arhitektura mlina i preostali interijer svjedok su prostora i društva onog vremena, ali i njihovih znanja i mogućnosti. Zgrada Hubenyjevog mlina jedna je od uistinu rijetkih povijesnih industrijskih građevina 158

na širem području grada Ivanić Grada, a svojim položajem i izgledom svrstava se i među značajne objekte povijesnog naslijeđa u gradskom središtu. U svojoj strukturi, oblikovanju i razlozima postanka ovaj objekt čuva niz podataka koji nam pokazuju kulturne, gospodarske, političke i ostale prilike dotične sredine tijekom određenog vremena. I u tom smislu njegov opstanak je vrlo bitan za zajednicu i njene buduće naraštaje što je prepoznalo i Ministarstvo kulture koje je ovu građevinu evidentiralo kao kulturno-povijesnu vrijednost.3 Popis literature: Ivanić Grad - građevine kulturno povijesnih vrijednosti na području povijesne jezgre, katalog, ur. Zofia Mavar, Zagreb, Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Odsjek za kulturno-povijesne cjeline, 2008., str. 89. Abstract Hubeny’s mill is situated in the present-day town center of Ivanić-Grad. The building was built in the first half of the 20th century, in the style of Modernism. Remarkable architectural expression makes it the crown jewel of industrial architecture in this area. Inside the mill, a well-preserved mill mechanism can still be found. The walls are built of brick and covered with plaster on both sides, inside and outside. The main facade, and both laterals are notable for big windows which are, in accordance with the time of construction and purpose of the building, made of iron and divided into smaller rectangle panes filled with glass. Horizontally, the mill consists of ground floor, central floor and high attic. From the vertical point of view, the building consists of larger central part and smaller, more specifically, narrower parts. There are thus three ways to enter the building. The floors are connected with a wooden staircase. Ceilings and floors are also made of wood with the exception of the concrete part of the ground floor. One of the best parts of the building is the well-preserved mill mechanism which is placed in the central part and the left side of the building. The authors were given information about the mill’s history by Mrs. Hubeny, since it was in possession of the Hubeny family until its closing. Unfortunately, during the process of nationalization following World War II, the mill became a state property. Nowadays, the mill is a privately-owned property with unclear legal status. This caused the devastation of the building leaving it with broken doors and windows and no visible purpose in the future. Regarding the present situation, the text suggests two possible ways of establishing a new purpose. In the ideal situation the mill should be in the possession of the town and in the other, more realistic situation, a legal or a private person would be given the ownership.

3 Ivanić Grad - građevine kulturno povijesnih vrijednosti na području povijesne jezgre, katalog, ur. Zofia Mavar, Zagreb, Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Odsjek za kulturno-povijesne cjeline, 2008., str. 89.

159

Đuro Vidmarović Zagreb

Iz ostavštine Stipe Radinovića Stjepan Radinović, kojega su njegovi vršnjaci zvali Stipa, a mlađi od njega stric Stipa, bio je naoko običan žitelj Kraljeve Velike. Skrbio je o svome obiteljskom imanju i brojnoj obitelji, proživio ratne strahote Drugoga svjetskoga i ništa manje krvavoga Domovinskog rata, sjećao se Stjepana Radića i Vlatka Mačeka, Ante Pavelića i Josipa Broza, doživio Franju Tuđmana i slobodnu Hrvatsku. Bio je nacionalno svjestan Hrvat, odgojen u "seljačkome nauku" Stjepana Radića. No, na svijet je gledao iz svoga ugla. Ono što ga čini zanimljivim, pa i rijetkim čovjekom, jest zaljubljenost u povijest rodnoga sela. Stipa Radinović je rođen u Kraljevoj Velikoj 31. srpnja 1910, u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i cara i kralja Franje Josipa I. Habsburg-Lotarinškog. Umro je 14. lipnja 2000., dakle, nešto više od mjesec dana prije 90. rođendana. Sa Stipom Radinovićem vezivalo me višegodišnje razgovaranje i razmjenjivanje pročitanih detalja iz povijesti zajedničkog nam zavičaja. Naime, Kraljeva Velika susjedno je selo mojim rodnim Piljenicama. Ovi razgovori imali su za mene veliko značenje. Počeli su nakon što sam završio studij povijesti i žarko želio posvetiti se historiografskome radu. Životna mi putanja imala je, međutim, drukčiji smjer. Ključne riječi: Stipa Radinović, Kraljeva Velika, povijesna vrela.

Pokojni profesor Jaroslav Šidak, nedostižni urednik "Historijskog zbornika" i predavač hrvatske povijesti 19. stoljeća, učio je one koji su se namjeravali baviti znanošću, kako znanstveno-istraživalački rad treba započeti istraživanjem povijesti vlastite obitelji, mjesta ili kraja. Poslušao sam ga. Pažnju sam usmjerio na Kraljevu Veliku, znajući što je o njoj pisao Vjekoslav Klaić. Kako se u mome selu znalo za Stipu Radinovića i njegovo zanimanje za stari velički grad, odlučio sam ga potražiti. Stric Stipa je bio smiren i mudar čovjek. Kao dijete je čuo za nekadašnji stari grad Kraljevu Veliku, znao gdje se nalazio i čije se oranice nalaze danas na tome mjestu, znao je da ljudi prilikom oranja iskopavaju cigle, topovsku đulad, a neki su iskopali i ćup sa zlatnicima. No, nitko od njegovih seljana nije to shvaćao tako ozbiljno da bi ga to potaknulo na istraživanje prošlosti. Jedini koji je osjetio potrebu za istraživanjem povijesti rodnoga sela bio je naš stric Stipa. Na žalost, nije krenuo u "visoke škole". Ostao je na obiteljskome imanju, ali ta mu činjenica nije sputavala radoznalost i želju za čitanjem povijesnih knjiga. Prirodna bistrina i nadarenost tome su pogodovale. Shvaćao je ograničenja koja mu nameće nedostatak obrazovanja za bavljenje poviješću kao strukom. Zbog toga je odlučio čitati knjige o hrvatskoj povijesti, zatim časopise i novine do kojih je dolazio, i iz njih prepisivati sve što se ticalo Kraljeve Velike. Rezultat njegovog čitanja i prepisivanja su četiri bilježnice veličine a/4 pune ekscerpata i zabilješki.1 U četvrtoj od svojih bilježnica Stipa je 11. lipnja 1973. zapisao: 1 Jedna od navedenih "bilježnica" nalazi se u mojoj pismohrani. Gdje su ostale nije mi poznato. Za života Stipe Radinovića imao sam prilike vidjeti i čitati što je napisao u svim bilježnicama. Predlažem da svi mi koji posjedujemo

160

"Čitajući knjige iz školske knjižnice u Kraljevoj Velikoj god. 1935. naišao sam na knjigu "Školska spomenica"2 koju je napisao za školu učitelj Josip Šipuš god. 1892. tadašnji učitelj u Kraljevoj Velikoj. U spomenutoj Spomenici, učitelj Šipuš opisao je povijest razvaljenoga grada Kraljeva Velika. Podatke o povijesti, kako je i sam naglasio, sakupio je iz više povijesnih knjiga. Ova kratka povijest iz Školske spomenice i mene je zainteresirala, pa sam važnije podatke za sebe u bilježnicu prepisao. Kasnije se pokazalo da sam prijepis učinio u dobar čas, jer je za vrijeme drugoga svjetskog rata od 1941-1945 Školska spomenica znatno oštećena iskidanjem nekoliko vrlo važnih ispisanih listova.3 Godine 1957. napisao sam drugu bilježnicu koju sam upotpunio iz slične bilježnice Turan Matije.4 Godine 1961. napisao sam treću bilježnicu koju sam upotpunio vrlo opširnim podatcima iz knjige "Povijest Lipovljanske župe" prvi dio, koju je rukom pisao Vinko Proštenik, profesor državne I. muške realne gimnazije u Zagrebu 1939. Spomenuta knjiga nalazi se u knjižnici župnog ureda u Lipovljanima.5 God. 1973. napisao sam četvrtu i mislim posljednju bilježnicu, u kojoj sam želio da opišem sve dosadašnje podatke, po redoslijedu zbivanja, bilo u godinama ili u stoljećima, u što je moguće kraćem obliku. Ovu četvrtu bilježnicu obogatio sam podatcima iz knjige "Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji" od Stjepana Pavičića, pod naslovom VIII. Područje oko Daruvara, Pakraca i Novske strana 196-232, kao sa nekoliko podataka iz romana "Plameni inkvizitori" od Marije Jurić Zagorke. Napominjem da je ovo posljednja bilježnica koju pišem, kako sam već i gore napisao, i to zato što mislim da i nema više ništa, što ne bi povjesničari zapisali, a čije sam zapise već ovdje zapisao."6 Nakon 1973. počela je moja suradnja sa Stipom Radinovićem. Upoznao sam ga s gradišćanskim Hrvatima iz mađarskih naselja Umok i Vedešin, koji su potomci preseljenika s nekadašnjih posjeda Tome Nadaždija, Međurić i Kraljeva Velika. Stipine "bilježnice" iste pohranimo u DAH, kako ne bi propale. Naime, te su "bilježnice" zbog osobnih zapisa Stipe Radinovića, postale primarna povijesna građa za proučavanje lokalne povijesti. (Đ. V.) 2 Školske spomenice nisu bile knjige u smislu posebno otisnutih bibliografskih jedinica, već unosi podataka koje su učitelji imali obvezu unositi na kraju svake školske godine. U tim unosima morali su se nalaziti točne obavijesti o svim događajima vezanima uz školu i mjestu u kojemu se škola nalazi. Na žalost, zbog opasnosti koje bi ovi zapisi mogli imati po život pojedinih ljudi, učitelji su 1941. i 1945. odstranjivali pojedine stranice i time sakatili primarno povijesno vrelo. Pokojni dugogodišnji učitelj u Ilovi Vladimir Šturlić, povjerio mi je kako je 1945. nakon dolaska partizana na vlast izbacio iz Spomenice sva godišta vezana uz NDH i napisao novi tekst prilagođen politici novih vlasti. Ovime je nastao falsifikat, koji se teško mogao otkriti, jer je isti rukopis pisao tekstove prije 1941. i one nakon 1945. godine. Obaviješten sam od Stjepana Žepanca iz Ilove da je Spomenica njihove škole i ovako invalidna, u međuvremenu nestala. (Đ. V.) 3 Vidi bilj. 2. Ovakvim kidanjem listova iz Spomenice učinjena je velika šteta važnome povijesnome dokumentu. Radinović ne spominje koja su godišta iz Spomenici odstranjena. (Đ. V.) 4 Nisam imao prilike vidjeti ovu bilježnicu, niti znadem je li sačuvana. (Đ. V.) 5 Navedeni rukopis prof. Proštenika jedno je vrijeme bio nedostupan. Nije se znalo gdje se nalazi. Tek prije nekoliko godina posjednik autografa dozvolio je fotokopiranje. Riječ je vrlo dobro napisanome historiografskom radu, dragocjenom za lokalnu povijesnicu. Trebalo bi ga objaviti kao kritično izdanje, budući se autor koristio literaturom koja je postojala u njegovo vrijeme. Od 1939. do danas napisano je mnogo novih knjiga i objavljeno mnogo studija o prošlosti Slavonije u kojima se govori, doduše sporedno, o Kraljevoj Velikoj. (Đ. V.) 6 Stipa Radinović poživio je još 27 godina. Nije mi poznato je li kroz to vrijeme novim zapisima ispunio novu bilježnicu.(Đ.V.)

161

Negdje oko 1983. Kraljevu Veliku i Lipovljane posjetio je Pavao Horvat, svećenik i pjesnik rođen u Vedešinu, a tada župnik u Koljnofu. Upoznao je i Stipu Radinovića. Uslijedio je njegov put na sjever Mađarske. Premda već u godinama, stric Stipa je u pratnji svoje kćerke Katarine posjetio Koljnof, Vedešin i Umok. Bio je to posjet pun povijesne dramatike.

Osobni dokumenti Stipe Radinovića

Stric Stipa je bio nesebičan i rado mi je povjerio svoje zapise. Kako je s puno ljubavi prepisivao tuđe zapise o rodnome mjestu, želio sam iskoristiti njegov entuzijazam za nešto konkretnije, nešto čemu će on osobno biti autor. Za početak predložio sam mu stavljanje na papir vlastitog opisa povijesti Kraljeve Velike, a zatim i osobna sjećanja na narodne običaje koji su postojali u njegovoj mladosti, jer ih još nitko nije opisao. Što će se više u sjećanjima približiti djetinjstvu, to će zapisima rasti vrijednost. Na moju radost, Stipa je prihvatio prijedlog. Prenosim sadržaj njegovoga rukopisa na ovu temu. Taj je rukopis zbog vremenske distance postao povijesno vrelo. Stipa, na žalost, nije želio pisati govorom svoga sela, već se radije "uzdigao" na razinu tada službenoga hrvatsko-srpskog jezika. No, ipak je upotrijebio dosta domaćih pojmova, a konstrukcija rečenica otkriva da mu jezik kojim piše nije osobito blizak. U izvorni tekst unosio sam pravopisne i gramatičke ispravke kada sam smatrao da je to doista neophodno.

162

Selo Kraljeva Velika, položaj, stanovništvo, običaji, obrt i t.d. prije 100 godina, oko 1880. g. Tekst koji donosim napisan je rukom na 11, 5 listovima bilježnice za matematiku veličine a4. Naslov teksta glasi: "Selo Kraljeva Velika, položaj, stanovništvo, običaji, obrt i t.d. prije 100 godina, oko 1880. g.". "Selo Kraljeva velika osnovano je poslije izgona Turaka. Pošto je stara tvrđava Velika postala razvalina i prepuštena zubu vremena, stanovnici koji su imali svoje kuće oko razvaline počeli su praviti nove kuće na mjestu i položaju gdje se i danas selo nalazi. Ovo naseljavanje počelo je negdje oko i poslije 1698. godine7. Kraljeva velika prostire se između 45 ¼ stupnja sjeverne zemljopisne širine i 34 ½ stupnja istočne zemljopisne dužine, u Posavini.8 Od rijeke Save udaljena je oko 10 km. Selo se sastoji od jedne glavne ulice i od dvije male. Prva je posred sela i vodi u Lipovljane na istočnoj strani sela, i na zapad u selo Piljenice, Lonju i na vanjske posjede. Druge male dvije ulice zovu se, jedna Jakopincov sokak, gdje ima nekoliko kuća i vodi na vanjske posjede. (Danas ista ulica postaje na neki način popularna jer vodi u šumu gdje se nalaze moderne zgrade Šumskog fakulteta iz Zagreba9, i mnogi s visokog položaja ovamo dolaze autima na izlete.) Druga je još manja ulica tzv. Radinovićev sokak u kojoj ima par kuća i vodi na vanjske livade. Kuće su poredane u dva reda i protežu se uz točan pravac puta, uz mali zavoj kod škole prema sjeveroistoku, a na zapadnoj strani malo prema sjevero-zapadu. Inače se može reći da se vidi kroz cijelo selo. Selu Kraljeva Velika na istočnoj strani nalazi se selo Lipovljani, jugoistočno selo St. Subocka, južno prema Savi Krapje i Puska, a na zapadnoj strani selo Piljenice (nekada Mercidorf). Okolica Kraljeve Velike naročito jugo-zapadna, ispod sela, jest dosta močvarna i često je poplavljena savskom vodom, kroz rijeku Trebež i potok Željan, takozvanom doljnjom vodom, i gornjom vodom od rijeka Ilove i Pakre. Prema Lipovljanima nije nikad poplavljena. Putovi su bili loši, naročito kada je bilo kišovito moglo bi se reći neprohodni, osobito u jesen i zimi. Stanovnici sela bavili su se isključivo poljoprivredom. Na oranicama je uspijevalo razno žito, kao: pšenica, kukuruz, raž, ječam, zob, proso i sijerak. Narod je naviše sijao pšenicu i kukuruz. Od povrća: krumpir, kupus, luk, bijeli i crveni i poriluk, repe, mrkvu, peršin, celer, misirače, krastavce, turkinje, salatu, paradajz, paprike, ljubenice i dinje. Sve ovo sijalo se i sadilo samo za domaće potrebe. Voćarstva nije bilo osobito jer je selo u nizini, pa magla i mrazevi mnogo oštećuju voće. Većina žitelja Kraljeve Velike imali su vinograde na svojim daljnjim posjedima, na primjer iznad Lipovljana, na tzv. Torovima, a imali su lijepe vinograde i na Ilov7 Kraljeva Velika je nakon istjerivanja Turaka uključena u vojnu oblast "Vojna Krajina" koja nije bila pod jurisdikcijom Hrvatskoga Sabora i Bana, već Vrhovne vojne komande Habsburške monarhije. Stoga sam mišljenja da su preseljavanje, odnosno ustrojavanje sela na novoj lokaciji potaknule i kontrolirale vojne vlasti. 8 Teško je decidirano odrediti pokrajinsku pripadnost Kraljeve Velike. Mišljenja sam da ne spada u Posavinu već u Slavoniju, konkretnije u Zapadnu Slavoniju. Pod Posavinom podrazumijevamo naselja uz rijeku Savu od njezina ušća negdje do Oborova. 9 Autor je mislio na Šumarski fakultet iz Zagreba.

163

skom brdu, koji se i danas dobro drže, ali ne kao vlasništvo Kr. Vel. već vlasništvo moslavačkih žitelja, kojima su Veličani iste prodali. Tako je isto i s Torovima. Sve je isprodano. Naziv Torovi dolazi otuda što su žitelji Kr. Vel. tamo imali svoje posjede gdje su držali svoje blago, tj. konje, krave, ovce, koze i svinje, i po tome ovaj predjel dobio je naziv Torovi. Danas (1974.) se tamo nalazi dosta veliko selo kroz koje prolazi moderna cesta pod istim imenom Torovi. Selo Kr. Vel. posjedovalo je puno livada koje su rodile dobrim sijenom, naročito one na višijem terenu, dok na nižijem rastao je šaš i zukva (sitak). Selo Kr. Vel. okružuje, kako sada tako i prije 100 godina, veliki kompleks šuma, prije djelomično općinska, ili kako se govorilo Imovinska šuma, i djelomično državna, dok je sada sve državna šuma. Šume su bile krasne (a i danas su). U šumi raste razno drvo: hrast, jasen, brijest, grab, joha, vrba, klen, lipa i bukva.10 U šumi ima razne divljači: jelen, srna, divlja svinja, lisica, kuna, tvorac, jazavac, divlji mačak, vidra, vjeverica, lasica, jež, a ponekad je bilo i vukova. Od ptica skoro su sve zastupljene. Domaće životinje skoro su sve zastupljene: krave, bikovi i volovi koje su seljaci najviše držali za rad i obradu zemlje, konja je bilo manje, ali zato su bili većinom dobri i služili za brzi prijevoz, a manje za obradu zemlje. Svinja se držalo dosta, a moglo se i više, bilo je gdje. Bilo je i ovaca i koza. Domaća pernata živad: kokoš, guska, patka, pure i golubovi. Pčelarstvom su se bavili skoro svi, ali na stari način. Lov i ribolov bio je kao razonoda. Obrt je bio zastupan prema potrebi. Najglavniji je bio kovač, kolar i opančar, a dosta je bilo i samouka, tj. ljudi koji su sami pravili kola, šivali ručno odjeću i obuću itd. Ljudi su većinom bili visoka stasa, ili srednje krupni. Boja: bijeli ili crnomanjasti, očiju crnih ili plavih. Po narječju su bili, a i sada su, štokavci. Po zanimanju poljodjelci. Vjera Rimokatolička. Narodna nošnja Muška narodna nošnja Ljudi su nosili gunjac, surke od derovca, kaput od sukna ili kupovne tkanine, prsluk ili lajbek, ili zobunac od sukna, lestina ili svile sa stojećim ili preobraćenim kolijerom. Hlače ili pantalone od domaćeg platna, kupovne tkanine razne boje, a i od sukna, košulje od domaćeg platna, kupovne tkanine raznih boja, a i sukna, košulje od domaćeg platna, okratke, na prsima vezene pamukom ili koncem, gače odugačke i oširoke sa rojtama (resama) s navezenom prugom. U radne dane nosili su opanke kajišare, a kada je bio svetak, nosili su čizme, štiflete i cipele kao vojničke. Šešire su nosili suknene ili slamene s omanjim perom, a kada je bio neki svetak ili blagdan bili su zakićeni raznim cvijećem, kupovnim ili domaćim. Po zimi nosili su šubare, kožuhe velike i male, pršnjak, otraga s unakrsnim sponama, oko vrata su nosili svilene ili vunene marame. U ljetu su nosili kupovne mašle o vratu, neki su nosili i nož za prsluk privezan, neki su nosili i sat sa lančićem od niklja. Bilo je dosta ljudi koji su nosili u uhu (bilo lijevom ili desnom) zlatnu ili srebrenu naušnicu ili kopčicu, a neki 10

164

Zaboravljeno je navesti i topolu.

i prsten na ruci i maramicu u džepu ili za prsluk zataknutu. Svaki je muškarac nosio obavezno brkove i to većinom njegovane i zasukane. Ženska narodna nošnja Ženska narodna nošnja: košulja od domaćeg lanenog platna u četiri, pet do šest pola, navezena ili našnita na ozdol, ili navezena, ili kako su onda govorili pribirana s pamukom ili obšivena špicama. Oplečak sprijeda i straga nešto narozan, po srijedi donekle razdijeljen ili prebiran, odnosno navezen, rukavi na ramenima obično vezeni odnosno prebirani. Nosile su pojas od crvenog sukna vezen ili končane pojase, zatim pojas uzak i s kitama. Zastor odugačak, širok i narozan, prikopčan na tkaninu o pojasu. Udate žene nosile su kosu ili lasi učešljane u kunđ sa navezenim poculicama na glavi. Kosa na glavi po srijedi razdijeljena. Kunđ su nosile otraga nisko, skoro na vratu. Kitile su kunđeve sa raznim cvijećem. Nosile su i pokrivene glave s domaćim maramama, zvane peće koje su bile lijepo izrađene. Nosile su vunene, a i svilene marame. Rubac su nosile obično na ruci kada bi išle u crkvu. Obuvale su se u opanke Žene u svečanim narodnim nošnjama kajišare, cipele štiflete od fine kože, a i od lastina, čizme s lakiranim sarama. Reklice rozane otraga, zvane rozanke koje su sa lakovitim remenom pritezale. Onda prostije reklice od sukna ili druge tkanine, reklice sa resama, prsluke lastinske, suknene i svilene, oko vrata više redova struka na koje su bili privezani ondašnji srebreni novci zvani škude, ili zlatni dukati. U zimi nosile su bunjuše i kožunce, a glavu su povezivale vunenim maramama. U oba uha obavezno naušnice. Kitile su se raznim umjetnim ili vrtnim ružicama. Djevojke su nosile obavezno kosu spletenu u pletenice zvane perčine, na desnoj strani glave cvjetnu kiticu ili vjenčić od kupovnog cvijeća. Neki narodni običaji Kada mladi oženjeni par ide, na primjer, u crkvu ili slično, muž ide naprijed, dok žena ide iza njega, rijetko idu uzporedo. Običaj kod rođenja i krštenja Žene trudnice još dok su noseće traže kumove …kada se dijete rodi. Kada se dijete rodi tada bi došli ugovoreni kum i kuma u kuću novorođenčeta dijete spreme u zibku koja je za to već bila pripremita. Dijete bi pokrili s pečom koja je za krštenje posebno lijepo izrađena, s tom razlikom što muško dijete u zibki opašu s prevezaljkom, tj. 165

svilenom pantlikom, a žensko sa ženskim pasom. Tako spremito dijete onda nose ili voze u crkvu na krštenje. Poslije krštenja donesu dijete kući gdje je u čast krštenja već priređena obilna gozba, a poslije ide svaki svojoj kući. Poslije krštenja kuma bi dolazila svojoj u babinak ležećoj kumi, češće i donašala bi bolje hrane, a poslije dvije nedjelje nosi kuma svojoj kumi tako zvanu pogaču koja se sastojala od raznih boljih jela, lijepog bijelog kruha i po koju bocu vina i rakije. Običaji kod kosidbe livada Prvi kosac zove se kosbaša11, drugi iza njega dolinbaša, a dalje nekada bi bilo i do deset i više kosaca. Kod kosaca morao bi biti dječarac za podvorbu tj. prinašao bi vodu za piće, vatru za lule i piće koje bi najčešće bila rakija. U večer, kada kosci dođu na večeru, kosbaša sjeda na čelo stola, a ostali lijevo i desno oko njega. Poslije večere koja bi obično bila obilna, uz rakiju i vino donesla bi najmlađa snaha u kuću toliko kita cvijeća koliko bi bilo kosaca, te ih njima podijelila. Kosbaša bi dobio najljepšu ružu. Pošto bi se kosci okitili dobivenim cvijećem, te večeru zalili vinom ili rakijom, razišli bi se svojim kućama. Zabave Njih nije bilo mnogo. Jedino kada bi bio veliki blagdan, ili svetkovina, na primjer Božić, Nova godina, na Dan sv. Antuna, sv. Valentina, i t. d. mlađi narod bi se sakupio u gostioni gdje bi gajdaš svirao gajde, a mlađi bi se veselili i plesali. Na Božić i Uskrs igralo bi se kolo kod crkve i cintora. Obrt Obrtnika je bilo toliko koliko su mjesne prilike zahtijevale. Dva kolara, Novak Mato i Paloš Dragutin. Kovači: Rančić Stanko, Marinčić Adam, Joso Geraj, Franjo Banić i Matija Potrkać. Postolari, ili kako narod kaže, šusteri: Eškurica ? i Radan Ivo. Naročito je bio znamenit kućni obrt, tkalački, koji se koristi za domaće potrebe. Moglo bi se reći da nije bilo žene koja ne bi znala prirediti lan ili konoplju za izradu domaćega platna koje se izrađivalo na tkalačkom stanu, gdje se ujedno platno uljepšavalo preborom ili vezom. U isto vrijeme, skoro svaki seljak dobivao je glasilo "Seoski gospodar" i mnogi je bio član gospodarske podružnice, što je bio lijep znak kulture, zato što je seljak prihvatao sve više naučne knjige. Podneblje Kraljeva Velika spada u pojas ljetnih kiša. Pojedine godišnje dobe nisu jednake: sad je zima suha, sad kiše po zimi, sad opet sniježi, isto tako imamo jedne godine vruće ljeto, druge pak godine vlažna ili studena itd. Ovo selo spada u istočna alpinski pod nebom predjel. Ovaj predjel graniči sasvim sa pojasom ekvinocijalnih kiša, stoga ima ovdje i u proljeće i jesen obilnih kiša, a po zimi pojavljuju se katkada topli vjetrovi. Prava zima je dosta kratkotrajna, proljeće je iza toga nestalno, te se često 11

166

U Piljenicama, premda susjedno selo, ovaj se pojam nije koristio. Upućuje na vrijeme turske vladavine.

vraćaju na kratko vrijeme hladni dani, tako da imade kasno mraza i hladne magle i u mjesecu svibnju. Ljetne vrućine počinju naglo, već u lipnju. Ljeto je suho. Jesen je obično duga, lijepa i topla. Zima je prilično studena, ali snijega nema mnogo. Osnivanje škole 1830. godine Uslijed dvorno (?) vojnog propisa od 19. rujna 1829. god. imale su se osnovati u svim selima pučke učione, koje ima(ju) polaziti djeca obojega spola. Na temelju toga otvorena je škola i u ovom selu, tj. u Kraljevoj Velikoj, 1830. god., ali ne u za to sagrađenoj zgradi, već u privatnoj kući Novaka kbr. 46. U ovoj se kući obučavalo privremeno, dok se nije sagradila nova školska zgrada. Ta je škola sagrađena usred sela na seoskom zemljištu, koje je kasnije od sela odkupio Martin Kurjaković, kako zemljište, tako i školu, za 150 forinti. Ova školska zgrada podignuta je troškom općine. Napravita je od drvenog materijala, ali dobro podzidana. Škola je bila okrenuta putu tj. k južnoj strani. Sastojala se od učiteljskog stana i školske sobe. (Kako je rečeno, škola je bila drvena zgrada, ali je bila dobro uređena, prema duhu onoga vremena.) Ova škola zvala se "seoska narodna škola". Neki je zvaše i "Hrvatskom školom", valjda zato što je kod bivše satnije postojala njemačka škola. Uređivanje škole bilo je tako: sastojala se iz dva razreda, te su učenici u prvi razred polazili jednu godinu, a u drugi razred dvije, dakle svega tri godine polazili, i još jednu godinu opetovnu školu polazili. U istoj je školi učeno: čitanje, pisanje, računanje iz glave i pismeno, i vjeronauk. Kad su učenici osnovno u ovoj školi svršili dva razreda s dobrim uspjehom, i ako su bili iz imućnijih kuća, mogli su nastaviti školovanje u tzv. trivijalnoj školi, ili drugim riječima, u Njemačkoj školi u Lipovljanima, gdje su učenici obavezno morali ići četiri godine. Oni učenici, koji nisu njemačku školu polazili, morali su tri godine u svojoj školi obavezno opetovnu obuku polaziti. Dočim oni učenici koji polaziše njemačku školu imali su samo jednu godinu uz polazak njemačke škole i opetovnu školu u svojem selu polaziti. U ovom je (nečitko) narodnoj školi bio je školski namještaj: školske klupe i disciplinarni propis za narodne škole. Od učila osim knjiga ništa više. Ovom su se školom sbile slijedeće promjene: Do godine 1858. bila je ista razdijeljena u dva razreda i to: u prvi razred doljnji odjel, drugi razred gornji odjel, od god. 1858. do god. 1860. u prvi razred prvi odjel, drugi razred drugi odjel, od god. 1864. bila je škola razdijeljena samo u dva razreda i to prvi i drugi razred. Od god. 1864. do 1871. škola je imala tri razreda i to po nalogu krajiško-školskoga ravnateljstva. Tom promjenom, imenik učenika do god. 1868. vođen je na njemačkom jeziku, a poslije god. 1871. na hrvatskom jeziku. Nadalje do god. 1858. učeni su slijedeći predmeti: vjeronauk, čitanje, krasopis, računstvo napamet i pismeno, a od god. 1858.-1861. učeno je uz već naznačene predmete glaskovanje i slovkanje kao prva priprema za čitanje, od god. 1861.-1868. učen je hrvatski jezik kao poseban predmet, zatim usmeni i pismeni izraz mislih, čitanje, slovnica, pravopis usmeni i pismeni, izraz mislih, zemljopis, povijest, prirodopis i prirodoslovlje, njemački jezik, računstvo, krasopis, gospodarstvo i risanje. Nekoji su od ovih učenih predmeta obučavani kao posebni, a nekoji kao stvarna obuka na temelju čitanke. 167

Ove su se promjene zbile dok je obstojala stara škola. Kada je god. 1872. Krajina razvojačena i pripojena materi zemlji Hrvatskoj, ostao je časnički stan koji se je u ovom selu nalazio prazan, te na molbu općinskog poglavarstva u Lipovljanima pokloni država ovu zgradu za školske svrhe. Tako se je obuka u staroj školi prestala predavati, a nastavila u bivšoj vojnoj zgradi, tada preuređenoj za školu. Staru ili bivšu školu kupio je Martin Kurjaković, tada seoski starješina, kako je već spomenuto, i uredio prema svojoj potrebi za kuću za stanovanje. Učitelji Od 1830. god. do 1888. 24. listopada, kada je učiteljsku dužnost preuzeo učitelj Josip Šipuš (rođen u Lonji) bili su na toj dužnosti ovi učitelji: Kapt. Benčić Mato, Šulić Luka, Blažević Stipe, Klobučar, Rančić Ivo, Jurić Adam, Kos Stjepan, Junašević Josip te Šipuš Josip. Što se tiče učitelja vidimo da su njihova imena nepotpuna a nije naznačena ni godina službovanja, ali smo svejedno zahvalni Šipušu. On je ove podatke upisao u Školsku spomenicu koju je on napisao i u njoj opisao ukratko povijest o starom gradu Velikoj i današnjem selu Kraljeva Velikoj. Današnja školska zgrada Godine 1963., naš iseljenik u SAD Stjepan Igjotić, potomak zadruge kbr. 21 poslao je za školu u Kr. Vel. (200) dvijesto dolara. Za ovaj novac, uz sporazum seoskih i školskih odbornika kupio se je televizor, stabilizator antene, kao pomagalo suvremene naobrazbe učenika a i žitelja ovoga sela, u zato određene dane. Važno je naglasiti, da je spomenuti televizor prvi u selu. Godine 1964. tada već stara škola, a bivša vojna zgrada porušena je, a mjesto iste sagrađena je nova moderna škola sa prostranom učionom, učiteljskim stanom i ostalim prostorijama potrebnim za školu i za stan obskbljena električnim i vodovodnim uređajima. U školu ideju prvi, drugi, treći i četvrti razred, dok peti, šesti, sedmi i osmi razred učenici obavezno pohađaju u Lipovljanima. Prvi učitelji u novoj školi bili su (a još su i danas nakon 10 god., 1974.) mladi supruzi Ranko i Marija Šagovac. Zavrijedili su pohvale. Troškovnik škole bez radne snage: Građevinski rad 10.061.098 Obrtnički rad 4.433.806 Troškovi komisije 521.060 Naknadni radovi 3.270.190 Ukupno 18.286.154 starih dinara

Šport Dječje igre: Najčešće dječje igre bile su skrivači, žmirke, pčelci, prstenka i još neke. 168

Kotakanje Sportskih igara u današnjem smislu nije bilo, ali mladi ljudi nisu mirovali, uvijek su našli nekakvu igru za razonodu. Ovdje ću opisati jednu koja je bila za onda najpopularnija. Zvala se kotakanje. Za ovu igru bio je potreban kotak i kotačka. Kotak bi se odrezao od drveta debljine 10-12 cm., tj. odrezao bi se točkić debljine 2-3 cm., a kotačka, ili kako su je još zvali pala, bi se odsjekla od krošnjatog drveta. Igrača je moglo biti manje i više, broj nije bio određen, 4-10, koji su se razdijelili u dvije skupine. Teren za igru birao se je po mogućnosti što ravnije, povučena je crta međe do koje su igrači imali pravo za kotakom trčati i istu odbijati. Igra započinje kada jedan igrač kod kojega je kotak isti potoči prema drugoj skupini koji kotak dočekuju i kotačkama gledaju da ga udarcem što je moguće dalje odbace protivnicima, koji ga isto tako udarcem kotačke vraćaju suprotnoj skupini koji ga opet odbijauju natrag, sve dotle dok kotak ne uhvaćen stane. Jedan od skupine na čijoj je strani kotak stao uzima kotak potoči ga protivnicima i igra se nastavlja sve dok se igrači ne zamore. Tada se igra prekida. Igralo se obično na Urijama kraj puta koji vodi u šumu i za Lonju. Nekada bi se zaigralo i kroz selo. Tada bi bilo polupanih prozora. Pastirske igre Čurlićenje U ljetno doba kada su govedari ili pastiri svoju stoku gonili na ispašu u Osmanovo polje, tada se to išlo na cijeli dan kada bi se goveda napasala, onda bi išla na vodu i na plandovanje, a to je bilo kada-gdje, najviše to je bilo kod tzv. Tokalovog jarka, Grabovače, a ponekad i na rijeku Trebež, nedaleko od kuće obitelji Prevendar. Za vrijeme plandovanja, tj. dok je blago poslije kako bi se napilo vode polijegalo, govedari ili pastiri bi se igrali bilo na koji način. Najmilija mi je pastirska igra bila tzv. čurlićanje. Ovu igru igrao je neodređeni broj dječaka. Za ovu igru trebalo je imati jednu daščicu duljine oko 60-70 cm. koja bi se postavila tako da je kraj daske prema dječacima bio zemlji a drugi nešto višije, oko 5-10 cm. višije, s tim što bi se pod dasku nešto podmetnulo i na taj uzvišeniji kraj postavljao bi se tzv. čur, koji bi se izradio od štapa a bio bi oblika kao klin. Dolnji kraj ravan da može stajati na daski a gornji nešto zašiljen, debljine bi bio oko 10 cm Svaki dječak ima štap ravan, duljine oko 60-70 cm. Dječaci bi se poredali iza daske na oko 10 m u ravan red u razmaku 1,5-2 m. Svaki bi sebi tj. pred sobom iskopao malu jamicu u koju bi zabio štap doljnji dio, a gornji bi držao u ruci. Jedan od dječaka ne bi imao rupicu i stajao bi ne daleko od opisane daščice kao čuvar onog klina zvanog čur, a reklo bi se da on šudlji, ili da je on šudljaš. Igra započinje kada prvi od dječaka zamahne sa štapom i baci ga vodoravno na dasku u namjeri da štapom pogodi čur i da ga što je moguće dalje od daske odbije. Onaj čas kada se baci štap na čur, i ako ga pogodi, taj dječak trči po svoj štap a šudljaš po čur i šudljaš mora postaviti čur na dasku i onda brže gleda da zauzme mjesto onoga dječaka i da zabode svoj štap prije njega u rupicu. Ako to uspije onda onaj dječak koji je bacio štap postaje šudljaš. Tada je drugi dječak na redu i t.d. Ali ako prvi dječak ne pogodi čura, a možda ga ne 169

pogodi ni drugi, pa ni treći, četvrti, ili možda tek peti, za to vrijeme prethodni stoje kod svoje rupice i čekaju dok bilo koji ne odbije štapom čur, onda svi trče ovi dječaci koji su bacali štapove po svoj štap, a šudljaš po čur, pa onda svi trče k rupicama da si zauzmu mjesto. Dječak čiji je štap najdalje, ili bilo iz kog razloga zadnji dotrči k rupicama i iste si ne zauzme, postaje šudljaš, a igra se ponovo nastavlja i štap baca koji je na redu. Za vrijeme ove igre dogodi se da netko od igrača dobije štap po nogi, pa onda ima plača, a dolazi i do obračunavanja. Ali to se brzo zaboravlja i igra se nastavlja, jer je dan dugačak, a dječaci ne mogu biti na miru. Jahanje Uz blago neki su dječaci imali u polju i svoje konje. Isti su većinom bili sapeti u željezne tzv. bukagije koje su bile većinom na ključ. Te konje trebalo je u podne napojiti. Tada bi svi dječaci sudjelovali u jahanju. Konji bi se obično jahali na vodu, kraj Tokalnovog jarka na rijeku Pakru, ili na Trebež. Konji su, razumije se, bili svi jahači, čak i ždrebad od jedne i pol god. starosti. Tada bi se takmičili koji je konj najbrži. Kako je ovo jahanje bilo obično kroz šumu, dogodilo bi se da bi poneki jahač bio sa granom skinut sa konja, a bilo je i ozljeda. Konjarstvo Prije 100 godina ljudi su držali dosta konja koje su izdržavali najviše ispašom. Suhom hranom ranili su ih samo za vrijeme jače zime, dok je zemlja bila pokrivena snijegom. Konje se vodilo na pašu čim bi snijeg otišao, tj. u rano proljeće, a u kasnu jesen i duge noći, naročito kišne, dovodili su konje u štalu. Konji su bili na paši danju i noću, osim kada bi kod kuće na radu bili, ali konje je trebalo čuvati, naročito noću u jesen, jer tada je bilo puno vukova koji su, naročito noću, napadali konje, a najviše su stradavala ždrebad. Tada su konjari, čim bi se noć spustila, ždrebad vezivali oko vatre, gdje su i oni spavali i redom stražarili. Stariji konji čim bi osjetili da vukovi dolaze, skupili bi se u krug, ali tako da su glave imali u sredini, dok zadnji dio tijela, tj. zadnje noge bile su im okrenute van zauzetog kruga, u pripremi za obranu. U vremenu između prvoga i drugoga svjetskog rata konjarstvo se nije mnogo izmijenilo, ali je čuvanje istih postalo drugačije. Dok su prije konje najviše čuvali od vukova, sada je istih skoro nestalo, ali su umjesto njih došli konjokradice, radi kojih se i čuvanje promijenilo. Konje se sapinjalo u bukagije koje se moglo razapeti samo pomoću ključa. Konjari su se obično skupljali oko vatre, a uvijek ih je bilo više, dotle bi uvijek jedan obilazio oko konja kako ne bi konjokradica koje odveo. Konjokradice su ponajviše bili cigani zvani živičari, a dogodilo se da su neki otišli i preko Save. Krađa konja bila je česta pojava, kojoj su glavni krivci bili domaće izdajice. Konjarstvo je bilo u neku ruku i veoma zanimljivo sastajalište osobito mlađih ljudi. Oko vatre se prepričavaju razna zbivanja, međusobna zadirkivanja, razne šale i događaji, a najviše se govorilo o ljubavnim doživljajima, kojima je najviše doprinelo konjarstvo i volarstvo. Događalo se da bi neki od konjara pod nekim izgovorom, kako mora obaviti neki važan posao ići kući, a u stvari otišao bi u selo da obiđe neku ženu čiji je muž, ne sluteći ništa, bio kod konja, i sl. Poslije Drugog svjetskog rata konjarstvo je izumrlo. Ljudi su sve više sijali djetelinu 170

i konje hranili u štali, bilo svježe pokošenom, ili suhom djetelinom, a postepeno su konje počeli isprodavati i traktore kupovati. Sa konjima se išlo najviše u jesen. Poslije dnevnog rada konje se vodilo na noćnu pašu, a u jutro rano konji bi se siti doveli kući i nastavljalo se radom gdje je jučer prestao. Konji su se vodili na pašu u Osmanovo polje u ljeti i raniju jesen, dok u kasniju jesen, na noćnu pašu išli su muškarci od 12-60 godina, a i stariji. Kako je već rečeno, konjari su obično spavali oko jedne vatre, bilo pod nekim velikim drvetom, ili u velikoj kolibi, koja je napravita od rašljastog kolja, a pokrivena šašem. Konjarstvo bi postajalo zanimljivo kada kukuruza doraste da ima pečenika. Onda se obavezno svaku večer kraj vatre peklo pečenike, bilo da ih je konjar donio od kuće, ili negdje uz put otkinuo, a najviše se išlo po njih. U tom slučaju stradavala bi kukuruza koja je bila konjarima najbliže. Ista bi bila mnogo prorijeđena. Najviše su svakako stradale ranije i kasnije posijane. Po pečenike išli su obično odvažniji dječaci, bilo dobrovoljno ili pod pritiskom starijih konjara. Opisat ću jedan šaljivi slučaj koji se dugo spominjao. Za slanje po pečenike isticao se ponajviše stariji konjar Jura Šišulj. Jednu večer napao je dječake da dvojica moraju ići po pečenike, a kako je konjara bilo puno, njih oko 15, trebalo je puno pečenika i donijeti. Dječaci nisu bili voljni ići jer su se bojali da ih ne bi vlasnici kukuruza dočekali i istukli, a bilo je i takovih slučajeva. Međutim, Jura je bio uporan. Baš mu se, kako je rekao, jelo pečenika. Rekao je: "idite na moju Gredicu. Tamo vas nitko neće dočekati". Na te riječi dvojica dječaka (obješenjaka) pristadoše ići. Jura je mislio, nećeju oni otići na moju Gredicu, jer je ista, idući iz Osmanovog polja od svih Gredica najdalje. Međutim, dječaci Nikola Jurčević i Mijo Radinović, oni su baš tamo odlučili ići po pečenike. Odnekuda su se stvorile dvije vreće i njih dvojica uzjahaše svaki jedno konjče i u galopu se našli na Jurinoj gredici, gdje su pjevajući natrpali pune vreće pečenika, digli ih na konje i pjevajući ajd na polje. Kada su stigli k vatri pustili konje neka pasu, a vreće s kukuruzom istresli pred Juru, uz riječi: "Evo, stric Jura, ovo su pečenici iz vaše gredice, izaberite si koje i koliko hoćete, ostale neka si peče ko koliko hoće". Stari Jura zagleda se u kukuruz, nešto sumnjivo, i veli: "Izgleda da su zaista iz moje gredice, jer ja sam tamo posijao bijelu kukuruzu, a sada vidim da su i ovi bijeli". Uz smijeh dječaci su rekli da su zaista njegovi, a daljina im nije smetala jer su na konjima jašili, na konjima su i vreće donijeli. Od tada Jura nije više gonio po pečenike, ali zato su dječaci znali češće obići Jurinu kukuruzu, jer su znali gdje se nalazi. Obrada lana i konoplje Dok su ljudi kako je gore opisano, išli s konjima i volovima, žene su kod kuće uz svakidašnje poslove izrađivale od lana i konoplje odjeću za sebe i za ostalu obitelj. Izrada odjeće od lana i konoplje bio je dugotrajan i mukotrpan posao za žene tako rekoć kroz cijelu godinu. Konoplja se sijala u proljeće, a lan u proljeće (proljetni), a zimac u jesen. Kada su lan ili konoplja bili zreli za izradu a to je bilo u ljetu, čupao se iz zemlje i slagao u 24 ručice koliko ih je trebalo za jednu močenicu, a to je bilo kao snop u koji se metalo ni više ni manje nego 24 rukoveti zvane ručice. Močenice bi se vezale obično likom, odguljenim od vrbova pruća. Te močenice, odnosno taj lan, kada se počupa dovaža se kući, gdje se na rilju odvoji sjeme od stabljike, po171

veže u moćenicu i odvozi u vodu gdje se pod pritiskom moći oko 9 dana, onda se vadi iz vode, prostire na ledinu da se osuši. Onda se pomoću tako zvane stupe tuče da se odguli kao liko od stabljike koja je u vodi natrula, a na suncu pregorjela. Tako stučen lan tare se na trlici kako bi postalo lakno sitnije i mekše. Zatim se na grebenu ogrebena da postane čišće, tanje i finije lakno. Tako ogrebenano lakno lana savija se u tzv. povesmo, koje se za predenje omata oko preslice i prede u niti, bilo ručno ili na kolovrat. Ručno znači što se preslica zatakne pod lijevu ruku za pojas, obgrli lijevom rukom preslica i pomalo čupa vlakna iz povesma sa preslice, a desnom se drži vreteno koje je tako lijepo tokarski izrađeno kao šiba duljine oko 30 cm. Doljnji je kraj nešto deblji da ima bolji zamašaj. Početni kraj niti slinom se nalijepi na vreteno, među prstima se vrti dok se nit ne ufrče da se može ista na vreteno vješto u zraku namatati. Predenje na kolovrat je lakše s tim što se kolovrat gazi nogama, ponajviše desnom, koji putem ovećeg točka promjera oko 45 cm. okreće vreteno koji na taj način nit frče a ujedno i namata na vreteno. Kolovrat i vreteno izrađuju se na tokarskoj klupi. Sa vretena bilo ručnih ili sa kolovrata, tako zvana pređa, tj. nit, namata se na rašak koji je dugačak oko 140 cm. Namata se unakrstnim namatanjem, tako da je kada se sa raška skine predeno dvostruko dulje nego rašak. Tako ispreden lan ili konoplja više puta se iskuhava i pere dok se ne ubijeli, jer prije ispiranja lan je sivo-tamne boje. Kada se pređa lijepo ubijeli namata se okoručno na klupka ili sukačem na mosurove. Kada se pređa smota bilo na klupka ili mosurove onda dolazi na red snovača na koju se u obliku vijka namata opisana pređa na određenu duljinu platna. Duljina se uzima mjerenjem raška, a širina brojanjem u pasma. Osnovana pređa na snovači sada se na stanu za tkanje namata na vratila poželjne širine, preko tragalice koja lijepo razređuje niti na vratilu, propelja kroz ničanicu i brdo, koje se učvrsti u bila. Ničanice (ima ih dvije) se privežu za podložnike koje pritiskom nogama izmjenice lijevom pa desnom razdvajaju niti redom, jednu gore jednu dolje, ali sve to odjednom tako da nastane zev kroz koji se protisne čunak, u koji je učvršćena cijev, na koju je namotana pređa, izvana poutka i tada se bilima suzbija nit do niti. Na taj način nastaje platno. Kako je već gore rečeno, ovo je dugotrajan i mukotrpan posao uz koji su se doživljavale mnoge šale i zbivanja. Običaj prilikom čehanja perja Perje se čehalo u jesen, kada su noći dugačke. Domaćica pozove idući redom od kuće do kuće ona domaćinstva sa kojima je u dobrom odnosu. Prednost su svakako imala domaćinstva gdje je bilo cura. One su obično i pozivale. Čehalo se kod iste kuće više večeri, prema tome koliko je bilo perja. Čehalo se do deset (22) sati, a tada bi se stolovi iznesli van, kako bi bilo više mjesta za igranku. Napomena: dok su žene i djevojke (reklo se cure) čehale perje, momci (reklo bi se dečki) su okolo sjedili i zadirkivali oko cura, a i žene nisu imale mira. Drugi su negdje u ćošku sjedili pa se kartali. A kada je prošlo deset sati, zasvirala bi usna harmonika ili solo tamburica i nastala bi igranka do u sitne sate. Ovakve igranke bile su slobodne i na njima su se učili igrati još nevješti u igri. Ali i još nešto, ovakve igranke mnogo su mladih srca zbližile i povezale za cijeli život. Iza ovih mladih koji su u igri uživali, starije žene 172

su sjedjele i jedne hvalile, a druge ogovarale, već prema tome kako se o komu radilo. Ovo opisano događalo se u godinama oko 1925., dakle prije 50 godina. Mladih je uvijek bilo dosta na okupu, jer tada se malo išlo u daljnje školovanje i kao takvi bili su stalno kod kuće. Cure su se kod kuće učile voditi domaćinstvu i pripremale ruho za udaju, a dečki isto tako radili na domaćinstvu i dremali jer su po noći bećarili, ili na neki način bančili. Jedni su kroz selo pjevali, drugi su tražili priliku za ljubavne odnošaje, a treći su obilazili birtije. Rad na zemlji Obrada zemljišta za kukuruzu bila je obično vrlo teška. Za sjetvu kukuruze oralo se ledine, tj. zemlje koje su bile dvi, tri, pa i više godina masovni pašnjaci. Naime, ljudi bi se zimi dogovorili koji predjel zemljišta iduće godine bude kao seoski pašnjak, i tada na tom hataru nije se ništa naredne godine sijalo, a ako bi ipak netko nešto posijao, to bi bilo upropašćeno i nitko za štetu ne bi odgovarao. Prema opisanome jedne godine bile bi na primjer Gradine i Grabove grede seoski pašnjak, druge godine Gredice i Apovci i Kučišta, onda Zelenike, Krčevi i Crne jaruge itd. Iza jedne godine, a nekad i dvije, hatar koji je bio pašnjak odredio bi se za sjetvu kukuruza, bez predhodnog oranja. Oralo bi se sa dva ili tri para volova, već prema tome koliko ih je domaćinstvo imalo, ali nikad na jednom paru. Nekoje domaćinstvo priprezalo bi pred dva para volova i jedan par konja. Ovakav slučaj bio je u narodu smješan i reklo bi se, upregao je konje pred volove da bude konjima lakše (a ne volovima). Kada se oralo uz svaki par volova bio je jedan gonič koji je istima upravljao i iste gonio, dok orač koji je plugom upravljao morao je biti naročito čvrst momak, kao i vješt u oranju, jer teški plug koji je bio izrađen od grubog drveta koji je imao od željeza samo oveći lemež na vrhu grubog drvenog pluga. Takovo oranje bilo je zaista teško i orač je od pluga bio bacan sada lijevo, sada desno preko grubo odrezanih brazda od žilave i ugažene ledine. Oralo se je u slogove na koje bi iza oranja kopači sa motikama najprije nakapali brazde kako bi se sa brnačama lakše usitnilo. Brnače, ili kako se sada kaže brane, bile su isto drvene i oveće, u koje su bili zabijani željezni zaoštreni klinovi koji su pikali i trgali nakopane grube brazde dok iste ne bi usitnili. Kukuruza se sijala kako su onda rekli omaške tj. sijač bi šakom zahvatio kukuruzu iz bisaga i zamahom bacio istu preko cijelog sloga ali tako da nije gusto a i rijetko, onda se brnačama zabrnalo i tada je sjetva gotova. Kopalo se ručno, tri do četiri kopača na jedan slog. Svaki je znao koju širinu mora kopati. Ogrnjalo se isto ručno. Kada se danas, možda nakon 100 godina vidi kako su nekada kukuruz obrađivali lako dolazimo do zaključka zašto su bile gladne godine. Pšenica se u prosjeku malo sijala a ukoliko se i sijala, sijalo se po kukurozovini, više puta nepožetoj, ali zato prije sjetve sa marvom ispašenoj i izgaženoj. Pšenica je bila obična, slabog uroda, ali zato je bila puna korova. Žetva se vršila ručno sa srpom, kojom prilikom se odvajala od korova, slagala u križnice da se osuši, zatim se dovozila kući gdje se vršila pomoću konja, tj. pšenica se prostre u krug na očišćenoj zemlji po kojoj su onda konji gazili tako dugo dok se ne bi smrvila slama i lati. Zatim bi se 173

takva izgažena i smrvita pšenica lopatama bacala prema vjetru da isti odnese pljevu i slamu a da ostane donekle čisto zrno. Mljelo se na obične mlinove vodenice kao i kukuruz. Onda se reklo na flok. Kao pšenica, tako se sijala i raž i ječam. Raž se obično mlatila ili šikala, kako se ne bi slama smrvila, jer se slama upotrebljavala za pokrivanje stanja. Kola su bila drvena tj. osovine su bile drvene i grubo izrađene. Ovakva drvena kola, zapravo još dvoja kao zadnja, zadržala su se do godine oko 1910. a i kasnije. Najzadnji u selu takva kola imao je Senfner Antun zvani Tone, sve do negdje oko 1920. godine. Takva kola čula su se izdaleka, jer su obično jako cviljela. Trebalo ih je često mazati, a mazalo se obično slaninom ili salom, pa kada bi kola zacviljela reklo bi se vlasniku kola da su mu cucki (psi) pojeli salo. Općinske ili imovinske šume Selo Kraljeva Velika bilo je jedno od sela koja su pripadala pod Vojnu krajinu. Žitelji ovoga sela kao krajišnici imali su kao takvi velikih obaveza, ali kao takvi i zasluge u prošlim vremenima. Imali su i pogodnosti. Oko ovoga sela postoje veliki kompleksi šuma od kojih je jedna Državna, a druga Općinska, ili Imovinska šuma. U Državnoj šumi mogli su seljaci kupiti drva bilo za ogrjev, bilo kao građu za gradnju gospodarskih zgrada, dok u Općinskoj šumi kao krajišnici ili njihovi potomci dobivali su drva potrebna za ogrjev ili građu besplatno. I još nešto, uz drva žitelji su mogli nabaviti sol po niskim cijenama, do koje onda bilo dosta teško doći. Ali vratimo se k drvima. Domaćinstva su svake jeseni dobivala besplatno za ogrjev prema veličini domaćinstva od 8-16 prostornih metara drva i građevna drva za gradnju gospodarskih zgrada. Za vrijeme Vojne krajine, dok je u selu postojala manja vojna jedinica, svake godine obilazila je selo Komisija sastavljena od predstavnika ovoga sela i predstavnika vojne jedinice, sa zadatkom da provjere kojemu domaćinstvu je potrebna drvena građa za izgradnju neke od zgrade potrebne za domaćinstvo. Tada bi ista Komisija popisala kome i što treba od građe, popis bi dali lugaru Općinske šume koji je imao izdati dotičnom popisanu građu na kojoj se nije štedjelo. Događalo se da neka domaćinstva tj. gospodar kuće nije htio ići u šumu po opisanu građu, niti praviti na primjer štalu ili kuću koja je bila u stanju propadanja, iz nemarnosti ili lijenosti, tada je taj gospodar kuće bio pozvan na odgovornost pred opisanu Komisiju koja ga je kažnjavala, a nekad bi istoga za kaznu pred seoskom kućom zvanom straža, povalili na klupu i po zadnjem dijelu tijela odrapili po 10-20 udaraca sa štapom. Ovaj postupak bi se ponovio ako gospodar ne bi opisanu zgradu napravio. Nadalje, nekada su šume služile za ispašu stoke, konja i svinja. Ako se išlo na pašu u Državnu šumu, morali su po glavi stoke platiti Šumariji određenu cijenu, dok ako se išlo na pašu u Općinsku ili Imovinsku šumu, pašarina je bila besplatna. Opisane povlastice imali su Hrvati starosjedioci tj. potomci krajišnika, dok doseljenici opisane povlastice nisu imali. Ove povlastice tokom godina između prvog i drugog svjetskog rata su postepeno nestajale, dok su se drva za ogrjev dobivala sve do drugog svj. rata, ali uz minimalnu naplatu. Odmah čim je drugi svjetski rat nastao sve imovinske šume postale su državne, a tako je ostalo i poslije rata. 174

Lukno - uzrok vjerskog raskola u selu Ova riječ često se ali zlovoljno izgovarala sve do prije 50 godina. Naime, svećenici kao upravitelji župa, zahtijevali su, a to su imali i pravo, da naplaćuju od svake odrasle osobe, u raznim živežnim namirnicama, svoje službovanje u crkvi. Takvo naplaćivanje nazivalo se "lukno". Osim ovog naplaćivanja, svaka odrasla osoba morala je ići u crkvu na ispovijed, a da se župnik uvjeri da li je zaista svaka osoba došla na ispovijed, moralo se ili u Župni ured gdje bi župnik za svako domaćinstvo i u domaćinstvu za svaku odraslu osobu, izdavao cedulju na kojoj je pisalo ime i prezime i starost. Opisanu cedulju, osoba koja bi se ispovijedala, tom prilikom bi cedulju predali župniku, a on bi po rednom broju cedulje i po imenima i prezimenu provjeravao tko je a ko nije bio na ispovijedi. Ova ceremonija uglavnom bila je zato što se svaka cedulja morala naplaćivati jednim ili sa više komada kokošjih jaja. U ovom naplaćivanju posebno je bio točan ili bolje reći drzak župnik Tadić Franjo-Žaver koji je bio župnik u Lipovljanima od godine 1905.-1928. Osim gore opisanih naplaćivanja župnik Tadić posebno je bio (da se tako kaže) strah i trepet za mladence koji su došli upisati odzive. Posebno je ovaj upis bio pokora za muškarce. Oni su morali ići župniku raditi nekoliko dana neke poslove, ili donašati župniku mito tj. meso, naročito šunke, rakije i vina itd. Kako je već rečeno župnik Tadić je bio u svemu opisanome naročito nepodmirljiv, njemu nije nikada bilo dosta. Ovi zahtjevi župnika Tadića prevršili su podnošljivost župljana tako da je došlo do odvajanja od (kako se onda reklo) Rimokatoličke crkve ili vjere. U to vrijeme u župi je bio kapelan Vilim Huzjak. Isti je bio sa župljanima prijazan i nezamjerljiv pa je imao puno prijatelja i pristaša. U međuvremenu kapelan Huzjak izašao je iz Rimokatoličke crkve i primio Starokatoličku vjeru u kojoj se sv. Misa vršila na hrvatskom jeziku a ne na latinskom kao u rimokatoličkoj vjeri. Kao takav Huzjak je bio odličan govornik pa je uzbunio mnoge župljane te su isti napustili župnika Tadića i njegovu vjeru i pošli za Huzjakom. Ovo se dogodilo ili početak toga bila je god. 1925. Kako u ostalim selima negdje više negdje manje i u našem selu Kr. Vel. Huzjak je imao dosta pristaša koji su za njim krenuli. Ali crkva je bila samo jedna i to rimokatolička a žiteljima je trebalo održavati sv. Misu po staro-novoj vjeri pa je za taj slučaj upotrebita narodna škola, jer nije se moglo isti dan i u isto vrijeme u jednoj crkvi služiti dvije Mise. Ovaj slučaj uzbunio je duhove ovoga sela pa je došlo i do zadirkivanja i manjih razmirica. Opisan je jedan slučaj koji se dogodio 17. siječnja tj. na dan sv. Antuna 1926. god. Na taj dan mnogi zagovornici sv. Antuna dolaze ovamo u crkvu i donose darove na oltar sv. Antuna. Radi toga što će crkva imati više posjetioca nego škola, vjernici iz škole odlučili su smetati crkvi i zato je kovač M. A. (možda nije zgodno izgovoriti puno ime i prezime) skinuo iz crkvenog zvona vager (škola nije imala zvona) preko kojega se užetom njihalo zvono kada je trebalo da zvoni. Mislili su s tim u neku ruku ismijati vjernike one u crkvi. Ali za ovaj čin malo je tko znao jer tada mladići Josip Kovačević, Feliks Fumić i Stipa Radinović uspeli su se u zvonik crkve i gledali dolje pred crkvu odakle im je određeni crkveni odbornik davao znak kada trebaju zvoniti, a onda bi oni njihali zvono tamo amo kao da ga užem povlače i sve tako dok Misa nije bila završena. Još nešto, starokatolici su sagradili za svoje vjernike zvonik na 175

Čipor Đure podkućnici, tj. tamo gdje se danas nalazi kuća koja je poslije II. svjetskog rata sagrađena. Ovaj zvonik bio je više puta predmetom smijeha. Prvu Misu u školi 17. I. 1926. služio je svećenik Zjalić koji je kao i Huzjak bio najprije kapelan rim. katol. vjere a zatim starokatolički svećenik. Opisano vjersko trenje trajalo je oko 3 godine, tj. do 1928. god. kada je Tadić umro, a na njegovo mjesto došao svećenik ili župnik Sanić Stjepan koji je ukinuo lukno i ispovjedne cedulje i izrabljivanje mladenaca. Kada je Sanić preuzeo župu i ukinuo Tadićevu vladavinu, vjersko se trenje stišalo i postepeno se ljudi vraćali k svojoj bivšoj katoličkoj vjeri. Zvonik je porušen a zvona veličine 5 litara, te pribor kod služenja Mise pohranito je kod Šteović Mije na tavanu na neograničenu trajnost i vlasništvo. Dragi Đuro u svome pismu meni, zamolio si me da ako mogu provjerim 1. Da li se kod Subockog grada nalazi maleni potok "Svetina" 2. Da li se kod Novske nalaze brda Sisvete i Bjelavina i 3. Da li se na okuci što je tvori Subocka rijeka kad od istok-zapad smjera skreće na sjever-jug nalazi lokacija Široko brdo. Kako sam dobar sa šefom katastra u Novski inženjerom Stjepanom Najsild ova sam pitanja njemu s molbom postavio, a on mi je sa zadovoljstvom odgovorio. 1. Kod Subockog grada postoji potok "Svetinja", a ne Svetina; 2. U Novski, nedaleko sajmišta, ispod, odnosno pokraj razvaline Orešić grada, nalaze se brda Sisvete i Bjeljavina, a ne Bjelavina i 3. Na okuci Subocke na istok-zapad, prema sjever-jug postoji lokacija Široko brdo, u narodu se još naziva Staro brdo. Opisano Staro brdo, to je nekada bilo zemljišna zajednica. Isto zemljište inženjer Najsild je rasparcelirao na privatno vlasništvo. Dragi Đuro, iz tvoje, kako ti veliš male statistike, što si za mene učinio, koliko se Kr. Vel. kroz povijest javlja, po godinama, u tvojim bilješkama, naglasio si da se od god. 100.-1200. o Kr. Velikoj ništa ne zna. Međutim (ako sam dobro razumio) kod mene u mojoj bilježnici imaju dva podatka koja bi, ako su vrijedni spomena, upotpunila ovu statističku brojku. 1. U petom stoljeću, tj. godine 582.-602. zavladao je Velikom car Mauricije. 2. Doslovno. U isto vrijeme krstario je Avarski Kagan preko Siska i Sirmiuma danas Mitrovice, i došao do tvrđave Kr. Velike. Iz čega se vidi, da je još sa koncem šestog vijeka znamenita bila. Pitaš me što je s kamenjem na groblju? Na ovo pitanje ne znam što bi odgovorio. Znam samo da se na groblju, prilikom kopanja grobova nailazi na komade cigle, kamenje i otpatke od žbuke, koji dokazuju da je nekada na ovom mjestu postojala neka veća građevina. Međutim i povijest i predaja veli da je na današnjem groblju nekada bio samostan. Pitaš me da li Kr. Vel. ima svojih narodnih priča, anegdota, gatanja, vračanja, dogodovština, i t.d. Što se tiče narodnih priča, ima ih nekoliko. Iste su opisane u mojoj 176

Prva stranica rukopisa Stipe Radinovića

177

bilježnici, ne znam da li si prepisao, a to su na primjer 1. Knjiga"Ružica" od I. Devčića, 2. Željan. Narodna priča po predaji, i još neke. Običaje sam neke opisao. Želiš da snimim stare kuće, kolovrate, stanove, stupe i drugo. Kuću sam dao snimiti i crkvu. Ostale predmete isto ću dati snimiti, ali naglašavam da je tkalačkih predmeta već jako malo, naročito stanova i stupa, ovo su veći predmeti pa su većim dijelom popaljeni. I ja sam 2 stana, 1 stupu, 1 trlicu i još neke kao nepotrebno popalio. Ipak, još imam 3 kolovrata, jednog sam od njih ja pravio za Katicu dok je bila mala. Želiš da opišem znamenite ljude ovog sela. Ne znam u kojem smislu bi ovo znamenito trebalo biti. Naglašavam, da u mojoj bilježnici imaju neki opisani. Opisani su i pronađeni predmeti oko razvalina st. grada. Ne znam da li si iste prepisao. Ovdje ti napominjem da sam voljan da ti dam moju bilježnicu na neodređeno vrijeme, ili dok ne prepišeš podatke koji su tamo zapisani, a koji su u ovom slučaju potrebni. Ne znam da li imaš opisanu Župu u Kr. Velikoj i upravitelje iste? Da li te zanima izgradnja ribnjaka? Slučajno o tom imam zapisnik". Kraj teksta ps Do sada nisam imao prilike vratiti se zavičajnoj povijesti, a time ni zahvaliti stricu Stipi Radinoviću za svu ljubav i sav trud koje je uložio u istraživanje prošlosti Kraljeve Velike. Činim to ovim malim prilogom. Summary Kraljeva Velika was especially important at the begining of XVI. century, when this part of Croatia became the last defence line from Ottomans. It was a significant fortress in fortification system Slavonija' s border area. Ottomans have conquered it in 1544., and native population evaded or was moved to Hungarian properties of the Nadasdy family, who owned Kraljeva Velika. Stjepan Radinović (1910. - 2000.) was a chronicler of the village where he was born and lived all his life. Since 1935. when he transcribed school commemorative volume, in his notebooks he wrote down anything interesting about Kraljeva Velika. He transcribed whole passages of text from authors like: Vjekoslav Klaić, Tadija Smičiklas, Stjepan Pavić...He wrote about the parish of Kraljeva Velika, the development of school system, customs and peasant costumes, he noted all surnames from the beginning of settling, after liberation from Ottomans.

178

Dalibor Sumpor Kutina

NATURA 2000 u Sisačko - moslavačkoj županiji Iako u znatnom dijelu izmijenjena ljudskom djelatnošću, europska priroda uključuje vrlo veliku raznolikost staništa. Prirodne prostrane šume, livade i pašnjaci, močvare i neregulirane rijeke, morska, podzemna i ostala staništa naseljena brojnim vrstama predstavljaju još uvijek bogato prirodno nasljeđe Europe. No, tijekom posljednjih desetljeća ljudski je utjecaj postao toliko snažan da se pretvorio u ozbiljnu prijetnju opstanku najvećeg dijela europske prirodne baštine. Raznolikost prirodnih i poluprirodnih staništa u naglom je opadanju, a brojne biljne i životinjske populacije koje ovise o tim staništima smanjuju se i po brojnosti i po području svog rasprostranjenja. Spoznavši tu prijetnju, zaštita prirode u Europi usmjerena je na stvaranje sustava preostalih vrijednih područja za ugrožene vrste i staništa koja su međusobno funkcionalno povezana. Takav sustav naziva se ekološka mreža. Ona se temelji na mreži očuvanih područja, što joj daje funkcionalnost koja omogućuje maksimalno očuvanje ugroženih vrsta i staništa na relativno malo preostalog prirodnog prostora. Na temelju elemenata preuzetih iz Bernske konvencije (1970., ideja sveeuropske mreže zaštićenih područja), razvijen je koncept ekološke mreže područja očuvanja diljem Europe, koja nadilaze državne granice i koja su učinkovito zaštićena zajedničkim, provedivim propisima. Ta mreža nazvana je NATURA 2000 kao simbol novog tisućljeća i novog pristupa u rješavanju mnogih tekućih problema, i to ne samo na području zaštite prirode. Njezin je cilj očuvati ili ponovno uspostaviti povoljno stanje više od tisuću ugroženih i rijetkih vrsta te oko 230 stanišnih tipova. Dosad je u ovu ekološku mrežu uključeno oko 30. 000 područja na gotovo 20% teritorija EU. Kako je Hrvatska po biološkoj raznolikosti jedna od najbogatijih zemalja u Europi, njen je doprinos mreži NATURA 2000 i očuvanju biološke raznolikosti u cijeloj Europskoj uniji ključan. Ključne riječi: ekološka mreža, NATURA 2000, zaštićeno područje

Nacionalna ekološka mreža Ekološka mreža predstavlja sustav funkcionalno povezanih područja važnih za očuvanje stanišnih tipova i ugroženih divljih svojti navedenih u dokumentima koji čine osnovu zaštite prirode Europske Unije: Direktive o zaštiti staništa, divlje faune i flore i Direktive o zaštiti ptica (Council Directive 92/43/EEC; Council Directive 79/409/EEC). Nacionalna ekološka mreža propisana je Zakonom o zaštiti prirode (NN br. 70/05), a obuhvaća područja od nacionalne i međunarodne važnosti. U procesu pristupanja Europskoj Uniji, područja od međunarodne važnosti predlažu se za uvrštavanje u EU ekološku mrežu NATURA 2000. Ona obuhvaća mrežu zaštićenih područja zemalja članica EU. Svaka zemlja članica Europske Unije doprinosi stvaranju mreže NATURA 2000 određivanjem Posebnih područja zaštite (Special Areas of Conservation - SAC) u skladu s Direktivom o staništima i Posebno zaštićenih područja (Special Protected Areas - SPA) u skladu s Direktivom o pticama. Teme179

ljem Zakona o zaštiti prirode, Državni zavod za zaštitu prirode izradio je prijedlog ekološke mreže NATURA 2000 za Republiku Hrvatsku, uključujući i odgovarajuću GIS bazu podataka. Državni zavod je također, završio znatan dio posla u obradi postojećih objavljenih i neobjavljenih podataka o rasprostranjenosti NATURA vrsta i stanišnih tipova u Hrvatskoj, a čiju konačnu revidiranu verziju prosljeđuje na odobrenje Vladi RH i koja se mora predati Europskoj komisiji u Bruxellesu do dana pristupa EU. Područja ekološke mreže u Hrvatskoj, sukladno ekološkoj mreži EU NATURA 2000, podijeljena su na međunarodno važna područja za ptice, te područja važna za ostale divlje svojte i stanišne tipove. Svako područje sadrži ciljeve očuvanja, odnosno popis vrsta i stanišnih tipova zbog kojih je uvršteno u ekološku mrežu i na koje treba sagledati utjecaj zahvata, odnosno plana prilikom ocjene prihvatljivosti zahvata za prirodu. Dodatno, svako područje ekološke mreže sadrži i smjernice za mjere zaštite koje se primjenjuju na sve fizičke i pravne osobe koje na područjima ekološke mreže koriste prirodna dobra i obavljaju radnje i zahvate. Ekološka mreža Republike Hrvatske obuhvaća 47% kopnenog i 39% morskog teritorija Republike Hrvatske te dva koridora: koridor za morske kornjače te koridor Palagruža - Lastovo - Pelješac koji je važan za selidbu ptica. Radi se oko 1000 potencijalnih NATURA 2000 područja koja bi pomogla u spašavanju otprilike 250 vrsta i 70 stanišnih tipova. U ovom članku opisana su međunarodno važna područja uz rijeku Savu koja u sklopu Sisačko-moslavačke županije predstavljaju najveći kompleks močvarnih staništa u Hrvatskoj, a uključena su u prijedlog Nacionalne ekološke mreže te u šira područja međunarodno važna za ptice (SPA- NATURA 2000). Potencijalna NATURA područja u Sisačko-moslavačkoj županiji Značajni krajobraz Odransko polje obuhvaća cjeline poplavnih šuma hrasta lužnjaka, vlažnih livada i pašnjaka kao rezultat stoljetnog održivog korištenja. Očuvanost krajobraza i velika bioraznolikost staništa posebno su naglašene u očuvanju rijetkih i ugroženih biljnih i životinjskih vrsta. Istraživanja su pokazala prisutnost velikog broja rijetkih vrsta koje ovise Lonjsko polje o čovjeku - održivom korištenju prirodnih potencijala. Vlažni pašnjaci, trščaci i livade košanice su staništa ptice koja se naziva kosac, a u gustim šumama hrasta lužnjaka gnijezdi se ugrožena vrsta orla štekavca i crne rode, te je Odransko polje stoga međunarodno važno područje za ptice. Uz rijeku Odru pogodna su staništa vidre i dabra koji se tu uspješno nastanio nakon projekta reintrodukcije vrste. Odransko polje ima značajnu ulogu kao riblje 180

mrjestilište, a u rijeci Odri zabilježene su 22 riblje vrste od kojih su velika većina autohtonih i ulaze u određene kategorije ugroženosti, a posebno treba istaknuti crnooku deveriku. Od faune je zabilježen veliki broj vodozemaca, čak 15 vrsta ili 70% vrsta vodozemaca koji žive u Hrvatskoj što čini Odransko polje jedno od najbogatijih lokaliteta za vodozemce, zatim 11 vrsta gmazova, mnoštvo danjih i noćnih leptira, a od sisavaca ovo je značajno područje razmnožavanja migratornih vrsta šišmiša- ranog večernjaka i malog šumskog šišmiša. Na očuvanim staništima Odranskog polja zabilježen je značajan broj vaskularnih biljaka od kojih su mnoge navedene u Crvenoj knjizi vaskularne flore Hrvatske i zaštićene su temeljem Zakona o zaštiti prirode. Neke od njih su: globalno ugrožena paprat četverolisna raznorotka, zvjezdasti šaš, kockavica i brojne vrste kaćuna. Na području livada, na barama i pašnjacima Odranskog polja moguće je vidjeti brojne bijele rode koje svoju hranu nalaze na bogatim, očuvanim staništima, a gnijezde se na krovovima kuća u naseljima koja zaokružuju zaštićenu cjelinu. Odransko polje kao kulturni krajobraz, još uvijek sadrži očuvane vlažne travnjake na relativno velikoj površini, što je rijetkost i u europskim razmjerima, a lokalno stanovništvo se bavi ekstenzivnim stočarstvom u okviru kojega se čuva zavičajna udomaćena pasmina turopoljske svinje i hrvatskog posavca s 40% ukupnog broja grla u Republici Hrvatskoj. Čitavo područje ugrađeno je u prijedlog Nacionalne ekološke mreže kao međunarodno važno područje za ptice. Šuma Žutica udaljena 40 km od Zagreba, smještena je uz Park prirode Lonjsko polje. Žutica je druga najveća nizinska šuma u Hrvatskoj, poslije Spačve. Specifična je po tome što je već 40 godina i naftno polje s preko 200 bušotina, a u šumi je opstao bogat biljni i životinjski svijet karakterističan za močvarne šume sjeverne Hrvatske. Livade unutar šume su pašnjak posavskog konja, koje seljaci iz okolnih sela gotovo cijele godine drže slobodne na otvorenom prostoru. Još 1996. godine na inicijativu Bavarske vlade i Šumarskog fakulteta u Zagrebu, u šumu Žutica pušteno je 47 jedinki dabrova. Prije više od jednog stoljeća na području Posavine obitavala je autohtona populacija dabrova, no zbog promjene stanišnih uvjeta oni su nestali. Lokalitet šume Žutica dokazao se kao dobar odabir za povratak dabra jer se u nepunih sedam godina njihov broj utrostručio. Šuma Žutica značajna je i kao stanište ribe crnke, vrste ugrožene na nacionalnoj, ali i europskoj razini. Ovo je područje reprezentativnih sastojina različitih tipova nizinskih poplavnih šuma: vrbe i topole, jasena i johe s razmaknutim šašem, crne johe s tršuljom, poljskog jasena s kasnim drijemovcem, hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom, hrasta lužnjaka i običnog graba, kao i vlažnih mezofilnih livada karakterističnih za područja Srednje Europe. Područje nije zaštićeno. Uvršteno je u prijedlog Nacionalne ekološke mreže. Park prirode Lonjsko polje obuhvaća retencijsko područje rijeke Save i Lonje. To je jedno od najočuvanijih poplavnih područja u Europi s redovito plavljenim livadama i pašnjacima, te kompleksima poplavnih šuma hrasta lužnjaka. Mozaik je to prirodnih i antropogenih staništa, zajedno s očuvanom tradicijom i autohtonim pasminama (turopoljska svinja, posavski konj). Stoka se ovdje još uvijek uzgaja na tradicionalni način, držanjem na otvorenom tijekom većeg dijela godine, izuzev u 181

vrijeme poplave. Za visokih vodostaja Save voda se upušta u retencije Lonjskog i Mokrog polja. Iako nije riječ o potpuno prirodnim režimima poplavljanja, na taj se način osigurava očuvanje oko 50 000 ha raznolikih vlažnih staništa, od velikog broja bara, poplavnih livada i pašnjaka do jednoga od najvećih sastojina poplavnih šuma hrasta lužnjaka u Europi. Ovdje je i jedno od najvećih mrjestilišta riba dunavskog slijeva. Zahvaljujući prostranim i raznolikim staništima, ovdje obitavaju i gnijezde se značajne populacije ptica močvarica. Posebno je vrijedna mješovita kolonija žličarke i nekoliko vrsta čaplji u starome savskom rukavcu Krapje đol. Poplavne šume gnjezdilišta su štekavca, orla kliktaša i crne rode. Europski ugrožena patka njorka na ovim prostorima nalazi povoljne uvjete. Bogata populacija kosca, jedne od najugroženijih europskih gnjezdarica, koji je usko vezan uz vlažne livade, ukazuje na očuvanost takvih staništa na prostoru Lonjskog i Mokrog polja. Sveukupno je zabilježeno oko 250 vrsta ptica, od kojih 170 gnjezdarica. Prostrani poplavni pašnjaci omogućuju nastavak tradicionalnog stočarstva kakvo je u najvećem dijelu Hrvatske već izumrlo. Roda u selima Lonjskog polja postiže najveću brojnost i gustoću gnijezda u Hrvatskoj. Park prirode Lonjsko polje najveće je zaštićeno močvarno područje u Hrvatskoj, a 1993. godine uvršteno je i na Ramsarski popis. Jedno je od najznačajnijih područja za zaštitu na europskoj razini. Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN) svrstala je ovaj park među sedam najboljih primjera modela zaštite prirode na seoskim područjima Europe, a nalazi se i na pristupnoj listi UNESCO kao mješovito dobro, što je prvi primjer takve nominacije u Hrvatskoj. Unutar granica samog Parka nalaze se i dva ornitološka rezervata, Krapje đol, prvi hrvatski ornitološki rezervat proglašen još 1963., s gnijezdećim kolonijama žličarki i sivih čaplji, te Rakita, važno zimovalište pataka. Nizinsko područje uz rijeku Sunju i njeni pritoci, obuhvaćaju prostrane vlažne i mezofilne travnjake, poplavne šume hrasta lužnjaka, šume johe, kako uz rijeku, tako i uz stare rukavce. Čitavo područje ugrađeno je u prijedlog Nacionalne ekološke mreže kao područje važno za vrste i staništa. Također, dio je šireg područja Donje Posavine koja predstavlja potencijalno SPA područje (područje važno za ptice) u mreži NATURA 2000. Sunjsko polje graniči s Parkom prirode Lonjsko polje koje je ujedno i Ramsarsko područje. Područje ima vrlo visoku krajobraznu vrijednost uslijed dinamičke raznolikosti prostranih pašnjaka sa stadima goveda i krdima konja, šumskih područja i sela s tradicionalnom i očuvanom arhitekturom. Vlažni travnjaci u Sunjskom polju važna su područja za gniježđenje svjetski ugrožene vrste kosca jednako kao i eje livadarke. U isto vrijeme oni predstavljaju prostrane pašnjake s Sunjsko polje 182

govedima, svinjama i autohtonom pasminom posavskog konja. Goveda i konji sprječavaju zaraštavanje travnjaka i čuvaju vrijedno stanište. Šume ovog područja koje su dio širih poplavnih močvarnih staništa uz rijeku Savu važna su područja za gniježđenje štekavca, orla kliktaša, crne rode, crvenoglavog djetlića i bjelovrate muharice. Zbog ornitoloških vrijednosti, čitavo je područje ukljuRibnjaci, Lipovljani čeno u prijedlog Nacionalne ekološke mreže. Područje obuhvaća i mali lokalitet zaštićen u šezdesetim godinama prošlog stoljeća kao posebni ornitološki rezervat Dražiblato, upisan kao važno područje za razmnožavanje patki i za hranjenje čaplji i žličarki, kolonije koja se gnijezdi u PP Lonjsko polje. Dražiblato je smješteno u meandru na desnoj strani rijeke Save. Područje nije lako pristupačno i ornitolozi ga nisu posjećivali godinama. Tu se nalazi stari rukavac i šume jasena, vrba i topole. Zaštita područja Sunjskog polja u kategoriji značajnog krajobraza trenutno je u proceduri. Šaranski su ribnjaci umjetna močvarna staništa izuzetne krajobrazne i ornitološke vrijednosti. Čak je 9 šaranskih ribnjaka u Hrvatskoj uvršteno u popis ornitološki važnih područja u Europi i potencijalnih Ramsarskih područja, a ribnjak Lipovljani jedan je od njih. Područje sadrži kompleks šaranskih ribnjaka s dobro razvijenom emerznom i plutajućom vegetacijom, okruženom hrastovim šumama, mezofilnim livadama i mozaičnim poljoprivrednim krajobrazom. U blizini se nalazi akumulacijsko jezero Pakra, značajno područje za gniježđenje i zimovanje ptica močvarica. Ribnjaci su važna mjesta za gniježđenje ptica močvarica (bjelobrada čigra, kokošica, štijoka, crnogruli gnjurac - jedno od nekoliko gnijezdilišta u Hrvatskoj), kao i važno hranilište za ptice koje se gnijezde u obližnjem Parku prirode Lonjsko polje (čaplja žličarka, štekavac - ishrana do 10 jedinki, patka njorka itd.). Ovo je također važno područje za mitarenje mužjaka patke njorke, jer se krajem ljeta mužjaci iz cijelog parka prirode skupljaju na ribnjacima Lipovljani za vrijeme mitarenja. Značajno je područje i za vidru. Ribnjacima upravljaju Hrvatske šume koje nemaju interesa u proizvodnji riba. Na području ribnjaka na kojima se uzgaja divlja patka ustanovljeno je uzgajalište divljači. Predloženo je da se područje zaštiti kao ornitološki Orao štekavac 183

rezervat, a uključeno je u prijedlog Nacionalne ekološke mreže te u šire područje međunarodno važno za ptice (SPA - NATURA 2000) "Donja Posavina". Glavne opasnosti ornitološkoj vrijednosti područja predstavljaju mogući gubitak šaranskih ribnjaka uslijed napuštanja proizvodnje riba (što vodi brzom obrastanju ribnjaka), intenziviranje poljoprivrede i prekomjeran ili nedopušten lov. Ribnjak graniči s Parkom prirode Lonjsko polje koji je uključen u Ramsarski popis močvara od međunarodne važnosti. U budućnosti je nužno povezivati promotivne aktivnosti i zaštitu ribnjaka s postojećim parkom prirode koji je postigao velike uspjehe u aktivnoj zaštiti močvarnih staništa. Zašto je nama važna NATURA 2000? Prirodna područja osiguravaju životna dobra, služe ljudima, te u velikom mjeri pridonose ljudskoj dobrobiti. Jedan od najvećih izazova jest pronalazak ravnoteže između održavanja biološke raznolikosti i prirodnih područja s jedne strane, te osiguravanja prostora za ljudske djelatnosti s druge, kako bi se zajamčio opstanak budućih generacija. Ekološke mreže iznimno su važne mjere jer je zbog ubrzane urbanizacije, razvoja cestovne infrastrukture, promjene u načinu korištenja zemljišta, onečišćenja te ostalih čimbenika, degradacija prirodnih područja izuzetno snažna. Planiranje budućnosti na održiv način naša je zajednička odgovornost. Izvori: • • •

IUCN Programme for South - Eastern Europe, USA, 2010. Biološka raznolikost Hrvatske, Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb, 2009. Ekološka mreža Hrvatske, Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb, 2007.

Patka njorka

184

Područja ekološke mreže u Sisačko-moslavačkoj županiji

Naziv Sava Dražiblato Odransko polje Sunjsko polje Ribnjaci Lipovljani Zrinska gora Čorkovača Petrinjčica Šamarica Izvori u Topuskom Dolina Une Vučjak Odra Kupa Cret Blatuša Lekenik- Pešćenica Žutica Rukavac Budaševo Gradac Ludina Sunjska Greda Graduša Krapje đol Lonjsko polje Opeka Turopolje Donja Posavina Polovlje s ribnjacima Končanica, Garešnica i Poljana

Ciljevi očuvanja Divlje svojte + + + + + +

+ + + + +

Staništa + + + + + + + + + + + + + + + + + +

+ + +

+ + +

+ + +

Abstract Although to a large extent altered by human activity, European nature has a very large variety of habitats. Natural spacious forests, meadows and pastures, wetlands and unregulated rivers, sea, ground and other habitats inhabited by numerous species, are still rich natural heritage of Europe. However, in recent decades, human impact has become so powerful that it turned into a serious threat to the survival of most of Europe's natural heritage. The diversity of natural and semi-natural habitats is in rapid decline, and numerous plant and animal populations that depend on these habitats are reduced in number and area of its distribution. Aware of the threat, nature protection in Europe is focused on the creation of the system of the remaining va185

luable areas for endangered species and habitats that are functionally related to each other. Such a system is called an ecological network. It is based on a network of preserved areas, which gives it the functionality that allows maximum preservation of endangered species and habitats in relatively few remaining natural areas. Based on elements taken from the Berne Convention (1970, the idea of pan-European network of protected areas), the concept of ecological network of conservation areas across Europe was developed that transcend national boundaries and which are effectively protected by common, enforceable regulations. This network is called the Natura 2000 as a symbol of the new millennium and a new approach to solve many current problems, not only in the ďŹ eld of nature protection. Its aim is to preserve or restore favorable conditions for more than a thousand endangered and rare species and some 230 habitat types. So far about 30 000 areas in nearly 20% of EU territory have been included in this ecological network. As Croatia is by its biological diversity one of the richest countries in Europe, it has a vital contribution to the network of NATURA 2000 and the biodiversity conservation across the European Union.

Crna roda

186

Martina Đodo i Tea Furda Mentorica Manuela Kujundžić

Rimski kompleks Ciglenice u Osekovu Geografske osobine Moslavine, njezin brežuljkasti dio i drugi, uvijek plavljeni nizinski dio, diktirale su u dalekoj prošlosti mjesta na kojima će stanovnici osnivati svoja naselja. Upravo na području gdje obronci Moslavačke gore prelaze u ravnicu Lonjskog polja, leži selo Osekovo, koje je zbog svojeg položaja kontinuirano naseljavano još od prapovijesti. Ovim radom željele bismo upoznati širu javnost s jednim arheološkim nalazištem iz razdoblja kada su našim krajem vladali Rimljani. Rimski kompleks Ciglenice u Osekovu jedan je od svjedoka toga vremena. Cilj ovoga istraživačkoga rada je promoviranje i zaštita nalazišta te upoznavanje što većeg broja ljudi s njegovim postojanjem jer smo mi, premda živimo blizu lokaliteta, za Ciglenice saznale tek u petom razredu. Želimo da to nalazište ne propada, nego da u nama budi uspomene na neka davna vremena, želimo, barem djelomično, dočarati život starih osvajača Rimljana u našoj Moslavini i u ljudima probuditi želju za upoznavanjem rimske kulture jer se upravo ta kultura urezala duboko u kulturu hrvatskoga naroda. Nalazište Ciglenice bi moglo biti jedno od značajnijih na području središnje Hrvatske i zato naši ciljevi i jesu promoviranje, zaštita i upoznavanje s nalazištem. Vjerujemo da vrhunci istraživanja ovoga, ali i drugih arheoloških nalazišta Moslavine tek slijede, te da će se nakon toga sa sigurnošću moći puno više reći o samim lokalitetima i ljudima koji su tu živjeli jer mnogo toga već sada ukazuje da je Moslavina kontinuirano naseljena još od pradavnih vremena. Literaturu smo prikupljale iz školske i gradske knjižnice, no ponajviše iz Muzeja Moslavine u Kutini. U istraživanju nam je najviše pomogla arheologinja gđa. Ana Bobovec koja istražuje lokalitet Ciglenice te joj ovim putem zahvaljujemo što nam je izišla u susret i pružila pomoć pri sakupljanju literature. Upravo nam je njena knjiga Rimski lokalitet Ciglenice u Osekovu najviše koristila pri pisanju ovoga rada. Spomenimo i da smo posjetile samo nalazište, kao i Muzej Moslavine, gdje smo pregledale mnoge zanimljive nalaze. U nastavku eseja upoznat ćemo Vas s dosadašnjim istraživanjima na lokalitetu i pozabaviti se pitanjem je li Osekovo možda rimsko naselje Varianis. Ključne riječi: Ciglenice, arheološka nalazišta, Osekovo, Ciglenice, Rimljani, Varianis

Rimljani u Moslavini O području današnje Moslavine gotovo i nema podataka u rimskim izvorima i zato naš zavičaj možemo promatrati jedino u sklopu razvojnih procesa Carstva, koji su u prvim stoljećima nove ere zahvatili i područje Panonije. U našem slučaju, Osekovo se može promatrati uzevši u obzir blizinu Siscije.1 1 Ana Bobovec, Roman complex Ciglenice in Osekovo; Illyrica antiqua, ob honorem, Duje Rendić-Miočević: radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije, Zagreb, 6.-8. XI. 2003., Odsjek za arheologiju

187

Moslavina je u doba prije rimske dominacije bila nastanjena ilirskim plemenima o kojima su izvori vrlo oskudni, no najvjerojatnije se radilo o panonskom plemenu Varciani.2 Rimsku vlast nad ovim našim područjem uspostavio je konačno Oktavijan 35. god. pr. Krista pokoravanjem Segestike. Od 10. god. pr. Krista novoizgrađeni vojni logor Siscija bio je u sklopu novostvorene provincije Panonije.

Antička nalazišta od Kutine do Osekova

Tiberije, kasniji nasljednik Oktavijana Augusta, još je učvrstio Sisciju kao važno vojno uporište. Sve je to bilo potrebno zbog gušenja panonsko - delmatskog ustanka između 6. i 9. god. naše ere. Poslije gušenja ustanka nastupa proces pacifikacije i romanizacije stanovništva. Siscija prerasta u urbanu cjelinu i postaje značajno središte trgovine, obrta i prometa. Od 100. god., u vrijeme cara Trajana, pri podjeli Panonije na Gornju (Superior) i Donju (Inferior), Siscija je, kao i Moslavina, ušla u sastav Gornje Panonije.3 Car Dioklecijan ponovno je prostorno i upravno reorganizirao Panoniju podijelivši je na Panoniju Primu, Panoniju Sekundu, Valeriju i Saviju, kojoj je glavnim gradom postala Siscija. U Sisciji je, osim središta trgovine, obrta i prometa, bila i kovnica novca. U Panoniji je već u vrijeme Augusta i Tiberija započela izgradnja cesta zbog brzog pomicanja vojske i njezine opskrbe.4 Jedan od vrlo važnih cestovnih pravaca, koji je prolazio današnjom Moslavinom, bio je pravac Siscia (Sisak) - Varianis (?) - Aquiss Balissis (Daruvarske toplice) - Incero (Požega) - Certissia (Piškoravci kod Đakova) Filozofskog fakulteta; Arheološki muzej, Zagreb, 2005., str.111 2 Ana Bobovec, Kutinska lipa, Kutina - arheološko nalazište iz rimskog razdoblja (II.-IV.st.n.e.), Zbornik Moslavine IX-X (2006./2007.), Muzej Moslavine Kutina, Kutina, 2007., str. 152. 3 Zdenko Burkowsky, Sisak u prapovijesti, antici i starohrvatskom dobu; Katalog izložbe, Gradski muzej Sisak, Sisak, 1999., str. 29.-30. 4 Mirela Slukan-Altić, Povijesni atlas gradova, sv. 2: Sisak, Državni arhiv Sisak, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2004., str. 17

188

- Mursa (Osijek). Nažalost, do sada niti jedan segment trase ove ceste nije pronađen, ali su zato, izuzev putne stanice Varianis, sva mjesta na ovoj dionici potvrđena arheološkim istraživanjima.5 Pitanjem gdje bi trebalo tražiti Varianis prvi se bavio Ivan Kukuljević Sakcinski još 1873. godine. U svom djelu Panonija rimska navodi kako: "…Varianis drže za Osjekovo ili Kutinu, ali tu neima rimskih starina…"6 Prema njegovim saznanjima, u to vrijeme postojali su arheološki ostatci iz rimskog razdoblja u Kraljevoj Velikoj, no ti nalazi danas nisu poznati, dok je u Kutini i Osekovu arheološkim istraživanjima potvrđena rimska prisutnost.7 Kukuljević je u istom djelu spomenuo brdo Mons Claudius kojeg neki stavljaju u Moslavinu.8 Postoji i teorija, a tako bilježi i Ptolemejeva karta, da je Moslavačka gora dobila ime po rimskom caru Klaudiju koji je tu dao zasaditi vinovu lozu.9 Na temelju dosadašnjih arheoloških istraživanja (od 1963. do danas) može se reći da je područje Moslavine u razdoblju rimske vladavine bilo dosta gusto naseljeno. Na potezu od Kutine do Osekova, na oko 15 kilometara, do sada je utvrđeno više nalazišta iz rimskog razdoblja. Pored Ciglenica, tu su i: Kutinska lipa u Kutini, Repušnička lipa, Gorićek i Glogovac u Repušnici, okućnica Turković u Donjoj Gračenici, Rimska peć u Voloderu i okućnica Antolić u Osekovu. U Moslavini postoje još neka zanimljiva nalazišta poput Okešinca u općini Križ i Hercegovcu, a spominju se i nalazi iz Brinjana, Strušca, Popovače...10 Za većinu navedenih lokaliteta može se s dosta sigurnosti tvrditi da su to ostaci villa rustica (seoskih vila) ili nekih drugih manjih objekata nastalih krajem 1. stoljeća ili kasnije, najvjerojatnije uz rimsku cestu koja je vodila iz Siscije prema Varianisu i dalje na istok.11 Počeci i tijek istraživanja Arheološko nalazište Ciglenice nalazi se u selu Osekovu u općini Popovača. Smješteno je na području zvanom Domodarice, s južne, desne strane autoceste Zagreb - Lipovac. U sjećanju starijih mještana taj je prostor definiran kao stara ciglana, pa odatle i toponim "Ciglenice", a u narodnoj tradiciji ostala je priča o crkvi srušenoj od Osmanlija i prenošenju građevinskog materijala "živim lancem" iz ruke u ruku prilikom gradnje župne crkve Svete Ane u Osekovu u 18. stoljeću.12 Kasnije je i utvrđeno da je u zidovima crkve ugrađeno nekoliko kamenih ulomaka uzetih s nalazišta.13 O nalazištu se nije znalo ništa do 70-ih godina 20. stoljeća. Godine 1973. uvid na 5 Bobovec, Kutinska lipa, str. 152. 6 Ivan Kukuljević Sakcinski, Panonija rimska, Rad JAZU, knjiga 23, Zagreb, 1873., str. 126. 7 Bobovec, Kutinska lipa, str. 152. 8 Kukuljević Sakcinski, Panonija rimska, str. 90. 9 Dragutin Pasarić, Popovača usred Moslavine, Spiritus movens, Kutina, 2005., str. 16.-17. 10 Ana Bobovec, Rimski kompleks Ciglenice u Osekovu; Otkrivene tajne zlatnog doba Moslavine, Muzej Moslavine Kutina, Kutina, 2008., str. 7. 11 Ana Bobovec, Tragom arheoloških nalazišta Moslavine; Najstarija svjedočanstva o postojanju života i ljudske djelatnosti na području Moslavine, u Kutina - povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, Dragutin Pasarić (ur.), Matica hrvatska, Kutina, 2002., str. 73. 12 Ana Bobovec, Najstarija svjedočanstva o životu u Osekovu, u Župa sv. Ane Osekovo, Dražen Kovačević (ur.), Župni ured Osekovo, Osekovo, 1999., str. 25. 13 Ana Bobovec, Rimsko arheološko nalazište Ciglenice u Osekovu, Vijesti muzealaca i konzervatora 4, Zagreb, 2001., str. 106.

189

lokalitetu izvršila je gđa. Višnja Plemić, tada arheologinja u Muzeju Moslavine u Kutini.14 Pronađeni su površinski nalazi cigle, žbuke i keramike i određeno je kako potječu iz rimskog doba, ali dalje u vezi lokaliteta nije poduzeto ništa.15 Zemljište je godinama bilo u vlasništvu mještana Osekova i tada su se još mogli vidjeti ostaci nadzemne arhitekture. No, kako je to smetalo pri obradi zemlje, objekti su postupno rušeni, a materijal odvožen s polja. Proces devastacije nalazišta dovršen je komasacijom, 60-ih godina prošlog stoljeća, kada je od niza manjih privatnih parcela stvorena velika obradiva površina u društvenom vlasništvu. Tada je čitavo to područje osposobljeno za obradu uklanjanjem većih komada kamena i cigle do dubine oranja od oko pola metra.16

Tijek istraživanja, 1999.

Početkom devedesetih godina 20. stoljeća uočen je značajan arheološki potencijal nalazišta.17 Na teren se izišlo 1994. i 1995. godine, na poticaj gospođe Barice Dekanić. Ona je, naime, prva zaključila da "tu nečega ima". Gđa. Dekanić je, zajedno sa svojim unukom, tada učenikom osnovne škole, pokupila više komadića cigle, mramora i keramike i to odnijela u kutinski Muzej Moslavine te tako probudila interes za nalazište.18 Utvrđeno je da je ovdje riječ o ostacima iz rimskog razdoblja (2.-4.st.) i da lokalitet zahvaća prilično veliku površinu, koja je kasnije određena na 31000 m².19 Početna arheološka istraživanja izvedena su 1996. godine. U iskopavanju je sudjelovala povijesna grupa Osnovne škole Popovača te gimnazijalci iz Kutine. Tada su 14 Bobovec, Kutinska lipa, str. 153.-154. 15 Bobovec, Tragom arheoloških nalazišta, str. 75. 16 Bobovec, Najstarija svjedočanstva, str. 26. 17 Bobovec, Rimski kompleks, str. 12. 18 Isto, 13. - 15. 19 Ana Bobovec, Rimski kompleks Ciglenice u Osekovu, Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva godina XXXX - broj 1, Zagreb, 2008., str. 69.

190

sasvim slučajno otkriveni temelji jednog stambenog objekta.20 Tijekom sljedeće četiri godine (1997., 1998., 1999., 2000.) otkopani su temelji kompletnog objekta koji je imao ukupno jedanaest prostorija, od kojih su dva apsidalna prostora. Najvjerojatnije je postojao i otvoreni trijem okrenut prema jugoistoku. Pretpostavka je da je objekt bio građen u dvije faze jer je kvaliteta izvedbe temelja različita. Ako gledamo objekt prije nadogradnje, imao je gotovo kvadratni oblik i bio je podijeljen na šest prostorija i dva apsidalna prostora. U drugoj fazi objekt je izmijenjen nadogradnjom tri prostorije različitih veličina.21 Kvadratura objekta može se procijeniti na oko 160 m².22 Razmještaj baza stupova spomenutog trijema ide u prilog tezi o gradnji ovog objekta u više faza. Naime, baze stupova toga trijema uočene su unutar i izvan iste prostorije.23 Nakon što su radovi na prvom objektu privedeni kraju, 2001. godine otvoren je drugi istražni blok. Tijekom dosadašnjih istraživanja, otkriveni su elementi arhitekture drugog objekta. Prostor na kojem su nađeni temelji drugog objekta uništen je više nego temelji prvoga. Na jednom mjestu sačuvan je dio temelja dug oko dva metra. Uz to je sačuvan i jedan apsidalni prostor te dio čvrste konstrukcije od opeke, također dug oko dva metra. Iz takvog stanja temelja ne može se sa sigurnošću ništa reći o veličini ili krajnjim granicama ovog objekta, ali neki sačuvani elementi arhitekture navode na pretpostavku da se radi o vrlo velikoj kući s unutrašnjim dvorištem - atrijem.24 Nakon što je istražena većina temelja stambenog objekta u prvom istražnom bloku, nametnula se potreba njihove konzervacije s ciljem da ostanu "in situ" kako bi se mogli prezentirati u turističke i edukativne svrhe. Radovi na učvršćenju temelja izvedeni su tijekom 2006. i 2007. godine.25 Godine 2008. nalazište je upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, temelji su spremni za prezentaciju, no nalazište čeka daljnja istraživanja, a brojni materijal, pohranjen u Muzeju Moslavine, obradu.26 Rezultati i najvažniji nalazi O raznolikosti i bogatstvu svakodnevnog života, kao i o aktivnostima žitelja ovoga područja, govori mnogobrojni pokretni i nepokretni arheološki materijal. U sklopu prvog objekta pronađen je kanalizacijski odvod dužine 19,80 metara. Dobro je sačuvan, osim opeka kojima je bio prekriven, a koje su najvjerojatnije popucale zbog pritiska i obrađivanja zemlje.27 Dužina, ali i samo postojanje kanalizacijskog odvoda, govori o razvijenosti i boljem društvenom položaju stanovnika ovoga kompleksa. 20 21 22 23 24 25 26 27

Bobovec, Rimski kompleks, str. 13.-15. Bobovec, Rimsko arheološko nalazište, str. 103. Bobovec, Rimski kompleks; Obavijesti HAD-a, str. 69. Isto, str. 72. Bobovec, Rimski kompleks, str. 29. - 32. Bobovec, Rimski kompleks; Obavijesti HAD-a, str. 76.-77. Bobovec, Rimski kompleks, str. 49. Bobovec, Rimski kompleks, str. 24.

191

Zlatna naušnica u fragmentu posude

Fragmenti stupa

Zlatni prsten s akvamarinima

Podno opločje u obliku šesterokuta i dvostruke sjekire

Osim kanalizacije, pronađeno je još nekoliko zanimljivih i važnih nalaza, od kojih vrijedi spomenuti hipokaust - centralno grijanje starih Rimljana. Pronađen je u sklopu drugog objekta, na površini od oko 66 m². Na njegovo postojanje upućuju nalazi velikog broja ulomaka tubulusa - šupljih opeka kojima su oblagani zidovi kako bi kroz njih strujao topli zrak. U neposrednoj blizini prostora s ostacima hipokausta nađeno je dosta tesera mozaika - kockica od bijelog i tamnog kamena.28 Prema tome možemo pretpostaviti da je taj objekt imao i kućne terme s mozaičnom podnicom.29 Nađene raznobojne kockice mozaika, komadići fresaka i obojenih zidova te dijelovi reljefno izvedene štukature ukazuju da su prostorije unutar objekta bile raskošno uređene.30 Podne opeke nađene su u dva oblika - šesterokutne i u obliku dvostruke sjekire. Na nekima se vide i ostaci vezivne žbuke.31 Komadi krovnih opeka rasutih po nalazištu potvrđuju uobičajen način prekrivanja krova.32 Pokretni materijal također je brojan. Vrlo je važno spomenuti nađeni novac koji je česta pojava na nalazištima iz rimskog razdoblja. Tako je i u Ciglenicama nađeno više primjeraka, uglavnom iz kovnice u Sisciji. Na aversima kovanica imamo liko28 Isto, str. 33. 29 Ana Bobovec, Osekovo - Ciglenice, u Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta, Aleksandar Durman (ur.), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006., str. 195. 30 Kornelija Minichreiter, Osekovo - Ciglenice; Prva sustavna arheološka istraživanja antičkog lokaliteta u Moslavini, Zbornik Moslavine V-VI, Muzej Moslavine Kutina, Kutina, 2003., str. 248. 31 Bobovec, Rimski kompleks, str. 26. 32 Minichreiter, Osekovo, str. 248.

192

ve mnogih značajnih rimskih vladara, kao i njihovih rođaka: Matidije, nećakinje cara Trajana (kraj 1. - početak 2.st.), Faustine II., žene cara Marka Aurelija (sredina 2.st.), cara Marka Aurelija ili Komoda (druga polovica 2.st.), cara Karakale (kraj 2. - početak 3.st.), cara Valerijana (sredina 3.st.) te cara Maksima (3.st.).33 Atraktivni su i nalazi od stakla u čiji se pronalazak ispočetka sumnjalo zbog velike uništenosti lokaliteta. Pronađene su manje boce i posude koje su vjerojatno služile za kozmetiku i medicinu, kao i ulomci ravnog, najvjerojatnije prozorskog stakla.34 Daleko najbrojniji ostaci među pokretnim materijalom jesu ostatci keramike. Razlikujemo nekoliko vrsta posuđa različitih oblika i kvalitete. Pažljivom analizom razdvojena je keramika kućne izrade od one uvezene. Pronađeni su i ostatci najfinije keramike - terra sigilate.35 Među pronađenim metalnim predmetima najviše je ključeva i čavala, nekoliko zanimljivih primjeraka alata - dlijeta, šila, šestar, te dio žičane vojne tunike. Primjerci nakita su rijetki, ali raznoliki i zanimljivi. Najljepšim možemo smatrati zlatni prsten s akvamarinima, a lijepi su i srebrni dječji prsten, gema za prsten od staklene paste, zlatna naušnica, perle, privjesci, koštane ukosnice kojima su Rimljanke učvršćivale frizure. Tu treba spomenuti i fibule - kopče za odjeću kojih je pronađeno svega nekoliko. Osim toga, tijekom istraživanja iskopani su još neki predmeti koji oslikavaju svakodnevni život stanovnika ovoga mjesta. Možemo izdvojiti koštanu iglu za šivanje, keramički ulomak svjetiljke, olovne tesere koje su služile kao robne markice te koštani žeton za igru36 dame ili, kako su je Rimljani zvali, duodecim scripta.37 Dosadašnja istraživanja dala su i brojne nalaze koji se još uvijek obrađuju pa se ne može sa sigurnošću odrediti radi li se ovdje o seoskoj vili ili o naselju, a pogotovo je li to naselje Varianis.38 Zadatak daljnjih istraživanja je između ostalog i utvrđivanje postojanja kontinuiteta u naseljavanju ovog prostora, tj. je li rimski kompleks sagrađen na ostacima nekog prapovijesnog ili ilirskog naselja i je li na ovom mjestu nastavljen život u srednjem vijeku, ako je utemeljena legenda o postojanju crkve.39 Zaključak Evo, približili smo se kraju ovoga našeg istraživačkog rada. Puno smo toga naučile, stekle korisna iskustva i uočile brojne probleme s kojima se susreću povjesničari pri istraživanju i objašnjavanju prošlosti. Nismo tražile zakopana blaga ili bogatstva drevnih gradova, već smo strpljivim radom sakupljale, komadić po komadić, ostatke prošlosti i slagale sliku o prošlim vremenima. Željele bismo tu sliku približiti drugima, jer bi, kada i ako se dovrši, mogla biti vrlo zanimljiva i poučna. 33 Bobovec, Roman complex, str. 114. 34 Bobovec, Rimski kompleks, str. 41. 35 Bobovec, Roman complex, str. 114. 36 Bobovec, Rimski kompleks, str. 42, 43, 44, 47. 37 Povijest,5. knjiga, Kasno Rimsko Carstvo i rani srednji vijek, Ivo Goldstein (ur.), Europapress holding, Biblioteka Jutarnjeg lista, 2007., str. 278. 38 Bobovec, Rimski kompleks ; Obavijesti HAD-a, str. 78. 39 Bobovec, Rimsko arheološko, str. 106.

193

S onim djelićem slike kojim smo se mi posebno bavile, Ciglenicama, moglo bi se napraviti puno toga. Uz malo truda, to bi se nalazište moglo pretvoriti u turistički park koji bi, uz Andautoniju (Ščitarjevo) kod Zagreba i kompleks Varaždinskih toplica, bio treći arheološki park na otvorenom u kontinentalnoj Hrvatskoj. Tu postoji pregršt mogućnosti. Mogla bi se napraviti rekonstrukcija tih rimskih objekata i tako prikazati svakodnevica tadašnjeg života. Posebna vrijednost toga parka bila bi neposredna blizina Parka prirode Lonjsko polje, što bi se moglo povezati u prvorazrednu turističku atrakciju. Osim toga, taj bi park mogao služiti u edukativne svrhe učenicima osnovnih i srednjih škola - Ciglenice kao terenska nastava iz povijesti, a Lonjsko polje kao zanimljivost iz prirode, tj. biologije. Osekovo bi, isto tako, kao jako staro selo, moglo svoja mnoga bogatstva uključiti u eko-etno program i tako privući posjetitelje. Ukratko, Osekovo bi moglo biti budućnost turizma u Moslavini. U razgovoru s načelnikom Općine Popovača, gospodinom Josipom Miškovićem, saznale smo da je Općina spremna pružiti financijsku potporu toj ideji. U prvom je planu izgradnja vrlo važne prilazne ceste, bez koje se do nalazišta može doći samo poljskim putem u povoljnim vremenskim uvjetima. Značajni rezultati arheoloških istraživanja i uspješna konzervacija otkrivenih dijelova rimskih objekata svakako zaslužuju veću pozornost. Nadamo se da će se jednog dana svi planovi i naša očekivanja ispuniti iako je to jedan zahtijevan projekt. Ovim radom željele bismo potaknuti na ostvarenje tih planova, a jednog bismo dana htjele i sudjelovati u tim projektima, kao i u otkrivanju je li Osekovo to zagonetno rimsko naselje Varianis…

Literatura: • • •

• •

194

Bobovec, Ana, Najstarija svjedočanstva o životu u Osekovu, u Župa sv. Ane Osekovo, Dražen Kovačević (ur.), Župni ured Osekovo, Osekovo, 1999. Bobovec, Ana, Rimsko arheološko nalazište Ciglenice u Osekovu, Vijesti muzealaca i konzervatora 4, Zagreb, 2001. Bobovec, Ana, Tragom arheoloških nalazišta Moslavine; Najstarija svjedočanstva o postojanju života i ljudske djelatnosti na području Moslavine, u Kutina - povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, Dragutin Pasarić (ur.), Matica hrvatska, Kutina, 2002. Bobovec, Ana, Roman complex Ciglenice in Osekovo; Illyrica antiqua, ob honorem Duje Rendić-Miočević: radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije, Zagreb, 6.-8.XI.2003., Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta; Arheološki muzej, Zagreb, 2005. Bobovec, Ana, Osekovo - Ciglenice, u Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta, Aleksandar Durman (ur.), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006. Bobovec, Ana, Kutinska lipa, Kutina - arheološko nalazište iz rimskog razdoblja (II.- IV.st.n.e.), Zbornik Moslavine IX-X (2006./2007.), Muzej Moslavine Kutina, Kutina, 2007.

• • • • •

• • •

Bobovec, Ana, Rimski kompleks Ciglenice u Osekovu; Otkrivene tajne zlatnog doba Moslavine, Muzej Moslavine Kutina, Kutina, 2008. Bobovec, Ana, Rimski kompleks Ciglenice u Osekovu, čs. Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, godina XXXX - broj 1, Zagreb, 2008. Burkowsky, Zdenko, Sisak u prapovijesti, antici i starohrvatskom dobu; Katalog izložbe, Gradski muzej Sisak, Sisak, 1999. Kukuljević Sakcinski, Ivan, Panonija rimska, Rad JAZU, knjiga 23, Zagreb, 1873. Minichreiter, Kornelija, Osekovo - Ciglenice; Prva sustavna arheološka istraživanja antičkog lokaliteta u Moslavini, Zbornik Moslavine V-VI, Muzej Moslavine Kutina, Kutina, 2003. Pasarić, Dragutin, Popovača usred Moslavine, Spiritus movens, Kutina, 2005. Povijest, 5. knjiga, Kasno Rimsko Carstvo i rani srednji vijek, Ivo Goldstein (ur.), Europapress holding, Biblioteka Jutarnjeg lista, 2007. Slukan Altić, Mirela, Povijesni atlas gradova, sv. 2: Sisak, Državni arhiv Sisak, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2004.

Tesere mozaika (u stalnom postavu MMK)

195

Maja Brozović i Barbara Barišić Mentorica Mira Felešinski

Garić grad Da nam zavičajna baština ne padne u zaborav, mi smo je pokušali oživjeti i oteti zaboravu. "Uopće nema dva grada na svijetu koji bi bili jednaki, jer se uvijek gradilo prema zahtjevima terena i prilikama graditelja, prema materijalu, pa ipak se posvuda zapaža ista ideja gradnje."1 Željeli bismo vas upoznati s utvrdama i starim gradovima bogate povijesti naše Moslavine. Ona seže daleko u prošlost, u prethistoriju, od vučedolske preko srednjovjekovne kulture, pa sve do najnovijih dana neizostavnoga Domovinskoga rata. Mi smo generacija koja je stasala mimo ovih povijesnih događaja i zato smo svoj rad započeli u Muzeju Moslavine u Kutini, upotrebljavajući sve potrebne materijalne i povijesne izvore kao i živu riječ arheologinje Ane Bobovec. Također smo dio povijesnih događaja, vezanih uz lijepe utvrde na Moslavačkoj gori, saznali iz legendi i zapisa u tekstovima Dražena Kovačevića koji je istraživao i prikupljao podatke o prošlosti i povijesti Moslavine.2 Posebno nas je privukla utvrda Garić grad smještena na Moslavačkoj gori. Posvetili smo se određenim pitanjima: - zbog čega je došlo do propasti Garić grada? - zašto je izgubio na svojoj važnosti? - što se danas događa s njim? A najvažnije pitanje bilo bi: kako je nastao, kako je izgledao i čemu je služio? Ključne riječi: Garić grad, utvrda, Ružica Garićgradska

Gdje se smjestila Moslavačka gora i kako je dobila ime? Moslavačka gora nalazi se u središnjoj Hrvatskoj na granici Bjelovarsko-bilogorske i Sisačko-moslavačke županije. Spada u staro, ulegnuto, gromadno gorje paleološkoga nastanka, bogato rudama (granit, nalazišta nafte i plina). Najviši vrh je Humka koja se nalazi na 489 metara nadmorske visine. Površina Moslavačke gore je 1350 km2. Obrasla je gustim šumama bukve, hrasta kitnjaka, graba, kestena, crne johe i breze, a u nižim predjelima kultiviranim voćnjacima i vinogradima. Vinova loza je stara kultura u Moslavini. Prvi put su ju zasadili Rimljani u doba cara Klaudija pa postoji legenda, kako je Moslavačka gora dobila ime po njemu. Postoji još jedno staro ime za Moslavačku goru, tzv. Zaprta gora. Taj naziv nalazi se u brevijaru popa Martinca, ali možda je izveden i iz latinske riječi claudo, claudare što znači zatirati ili zapirati.3 Moslavačka gora je najvjerojatnije dobila ime po najstarijem utvrđenom naselju Moslavini koje su u tom gorovitom području nastanili doseljeni Hrvati. Nosila je ime i Garjevica koje je izvedeno iz pojma gar koji se odnosi na paljenje šumskih površina. Na tom zaštićenom mjestu podignuta je prva utvrda Garić grad. 1 2 3

Gjuro Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Golden marketing, Zagreb, 2006., str. 130. Gornja Jelenska, Dražen Kovačević (ur.), Ceres, Mjesni odbor Gornje Jelenske, Zagreb, 2002. Kutina : povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, Matica hrvatska Kutina, Kutina, 2002., str. 94.

196

Povijest Garić grada Garić grad se smatra jednim od najstarijih srednjovjekovnih gradova u Hrvatskoj. U početku je bio upravno središte širega područja istočno od Čazme. U burnim vremenima štitio je stanovnike ovoga kraja od najezde različitih osvajača. Zato je sagrađen na izvanrednom mjestu, strateški važnom, između putova, čvrsto građen i utvrđen, a pokazivao je i moć plemstva i svećenstva koje se nalazilo na njegovim posjedima. Garić grad je najveća, najbolje sačuvana i najpoznatija moslavačka srednjovjekovna utvrda. U srednjem vijeku toponim Garić označava nekoliko pojmova: mjesto, posjed, utvrdu, vodu i planinu, a zapisan je u različitim oblicima (Garig, Garigh, Garyg, Garygh). U većini izvora jasno je navedeno koji pojam označava, ali u najstarijim izvorima potrebno je naslućivati i odgonetavati na koji se pojam toponim Garić zapravo odnosi.

Smještaj Garić-grada

Prvi spomen imena Garić potječe iz isprave kralja Stjepana II., sina kralja Bele II. iz 1163. godine. Potvrđujući šumu Dubrava zagrebačkom biskupu Bernardu u međama se spominje i toponim Garić koji se odnosi ili na planinu Garić (staro ime za Moslavačku goru) ili upravno područje Garić. Sljedeći spomen je tek šezdesetak godina kasnije, 1231. u darovnici kralja Andrije II. Ovaj put se izričito spominje gora Garić koja je opet u kontekstu s cestom koja prolazi kroz središte današnje Moslavačke 197

gore. Garić se spominje i godinu dana kasnije u ispravi kojom zagrebački biskup Stjepan dariva Čazmanski kaptol. U opisu međa Čazmanskoga kaptola ponovo je prisutna velika cesta koja vodi u Garić iz smjera Čazme. Budući da cesta obično vodi do nekog naselja ili utvrde, ova isprava svjedoči o postojanju utvrde i podgrađa. Utvrda Garić spominje se izričito u izvorima 1256. godine. U toj ispravi govori se da se na gori Garić nalazi utvrđeni grad (castrum) - Garić koji ima svoje plemenite ljude, plemiće, gradske službenike koji posjeduju zemlju, a ona spada pod upravu Garić grada. Također se u toj ispravi spominje svećenički vinograd što govori o prisutnosti Crkve na tim prostorima. Garić grad je često mijenjao vlasnike među kojima se spominju ban Petar Pakrački, Barbara Celjska, zagrebački biskup Timotej koji je ujedno posjedovao Garić grad sve do turskih osvajanja. Svi ovi vlasnici kratko su boravili u Garić gradu te im je on više služio kao izletište, a vladarima kao obrambena utvrda. Prema sačuvanim podacima i povijesno-topografskom prikazu Moslavine, Garić je obuhvaćao zemljište ograničeno na jugoistoku rijekom Stupančicom, današnja Ilova; na istoku se granica protezala duž linije Klokočevac –Trnava – Ladislav te Veliki Zdenci. Na sjeveru je bila rijeka Čazma, današnja Česma, a na zapadu potok Sredska do ušća potočića Krivaje. Dalje se međa protezala do današnjega sela Jamarice gdje je bila tromeđa Čazme, Moslavine i Garića. Zbog toga je u literaturi prevladavalo mišljenje da je izgrađena, kao i neke druge utvrde po Moslavačkoj gori (Jelen grad), nakon tatarskih provala u sklopu procesa utvrđivanja kraljevstva Bele IV. Garić je tijekom svoje povijesti promijenio mnoge vlasnike. Uglavnom je bio u vlasništvu zagrebačkih biskupa, a jedno je vrijeme bila vlasnica i Barbara Celjska (1412. - 1415.). Stradao je u osmanlijskoj najezdi 1545. godine kao posljednja utvrda moslavačkoga područja. Osmanlije nisu imali poteškoća s njegovim osvajanjem jer su stanovnici pobjegli od straha i prije samoga dolaska osvajača. Osmanlijama je bio samo usputno osvajanje, a nakon razaranja nikada više nije bio obnavljan. Danas je sačuvana glavna kula i branič-kula, bedemi, opkop, a vidljivo je i gdje je bio ulaz i most. Naziru se, isto tako, zidovi i temelji nekih zgrada unutar zidina. Uz Garić grad vezano je i nekoliko predaja od kojih je najpoznatija priča o Ružici Garićkoj.4 Kako je izgledao Garić-grad? Oblog izdubljenog ovala, vanjske obrambene zidine prate crtu manje gorske zaravni, zaštićene i duboko pokopane vanjskim obrambenim nasipom. Taj izolirani, zatvoreni prostor branjen je jakim i visokim četverokutnim kulama te središnjom, glavnom branič-kulom, ugaonom kulom na sjeverozapadu te ulaznom kulom kroz koju se preko dubokoga jarka ulazilo u grad s južne strane gdje je bio i pokretni most koji je pristajao uz okvir vrata. Glavni ulaz bio je masivno građen. Bio je to čvrsto građen grad, dobro utvrđen, građen postupno te prošiven obrambenim zidovima i kulama. Uz srednjovjekovne utvrde vezana je i hrvatska povijest. To su spomenici graditeljstva, sjedišta cjelokupnoga posjeda i ondašnjih zbivanja. Unutar grada živjele 4

Legenda o Ružici Garićkoj

198

su vlastelinske obitelji, njihovi najbliži i posluga. Seljaci, obrtnici, trgovci i ostali bili su nastanjeni pred gradom u predgrađu. Tijekom vremena ta su predgrađa rasla i postajala naselja. Upravo tim naseljima gospodarile su poznate srednjovjekovne vlastelinske obitelji. Garićgradske znamenitosti U Hrvatsku su 1242. godine provalili Tatari i u jednoj godini uništili stoljetnu kulturnu baštinu. Zemlja je opustjela, stanovništvo se razbježalo u šume i gore. To gorko iskustvo potaklo je kralja Belu IV. (1235. - 1270.) da se posebno posveti obrani zemlje gradnjom utvrda te je u 13. stoljeću diljem Hrvatske podignuto mnogo utvrda, pa tako i one na Moslavačkoj gori od kojih su poznatije: Garić-grad, Jelen-grad, Košuta-grad, Moslavina-grad, Bršljanovac, Oštri zid...Te utvrde bile su žarišta tadašnjih zbivanja i nositelji cjelokupnoga života. Zna se da je Garić grad podignut do 1256. godine, Moslavina-grad do 1294. i to isključivo radi obrambenih razloga. O postanku Jelen-grada i Košuta-grada ima manje podataka, ali je očito da su imena dobili po životinjama koje su prebivale u Moslavačkoj gori. Garić-grad se smatra jednim od najstarijih srednjovjekovnih gradova u Hrvatskoj. Ne zna se tko ga je počeo graditi, ali se može zaključiti da u svojoj cjelini (iako i ruševinama kakvima ga vidimo danas) nije mogao nastati odjednom, već je građen postupno. Vjerojatno je najprije postavljen temeljni kamen, zatim su se gradile kule, a poGarićgradska kula tom se grad proširivao i dograđivao novim građevinama, obrambenim zidovima i kulama. Zidovi su debeli i do dva metra. Čini se da graditelji nisu željeli udoban, već čvrst grad spreman za obranu. Sam položaj grada, kao i njegove četverokutne kule i inventar pronađen u njima, govore da je ovaj grad nastao još u razdoblju romaničkoga razdoblja, negdje u 12. stoljeću. Njegovo dograđivanje, tj. potpuno građevinsko oblikovanje vjerojatno se dogodilo nakon tatarske provale u 13. stoljeću. Početkom 15. stoljeća bio je stambeno opremljen, a o tome govore ostatci keramičke peći koja se nalazila u prostoriji branič-kule građene u gotičkome stilu. Pri kraju 15. stoljeća nastaju i danas vidljivi ostatci utvrđivanja grada, ako se promatra vanjski obrambeni sustav. Prema nekim sačuvanim ispravama tijekom 13. i 15. stoljeća garićko vlastelinstvo imalo je istoimeni trg koji se nije razvio kao trgovište Moslavine i Gračenice jer je bio u neposrednoj blizini utvrđenoga grada. Garić-grad se nalazio na omanjem prostoru šumske krčevine pa se nisu mogla razviti veća naselja zato se mjesto staro199

garićkoga trga treba tražiti sjevernije u uskoj dolini potoka Garića u Podgariću gdje je bilo više obradive zemlje, a do naselja se može doći putevima s drugih strana. Ova razmišljanja potkrepljuju povijesni podaci iz 1266. godine. U ispravi Čazmanskoga kaptola potvrđuje se prodaja zemlje, a navodi se da se ta zemlja nalazi kraj Trga Garić. Isti podaci nalaze se u ispravi iz 1285. godine, pa čak i cijelo stoljeće kasnije 1337. kada je rečeno da se trgovište Garić nalazi u dolini. Uz stari grad koji se smjestio na ovalno izduženoj zaravni nije bilo dovoljno prostora za život i razvoj većega naselja. Ovi podaci navode nas da se trgovište Garić ne nalazi uz gradske zidine, već u proširenoj dolini potoka Garić vjerojatno gdje se danas nalazi zaseok Podgarić ili u dolini prema današnjem selu Gornjoj Garešnici. Stjepan Pavičić pretpostavlja da je na tom području bila župna crkva Blažene Djevice Marije. Međutim, to ostaje upitno. Zanimljivo je da je ta crkva spomenuta u popisu župa iz 1334. godine, a 1501. godine u sličnom popisu uopće se više ne spominje. Vrlo je teško točno odrediti mjesto i položaj staroga garićkoga trga kao i crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji, ali zato su o pavlinskom samostanu podaci drugačiji. Neki povjesničari i kroničari spominju 1295. godinu, kada plemić, magistar Tiburcije daruje pavlinima posjed Stupno koji se veže uz osnutak pavlinskoga samostana Blažene Djevice Marije. U njegovoj blizini nalazili su se i drugi objekti, pa čak i samostansko groblje. Sve se to spoznalo 1993. godine utvrđivanjem ispravnosti podataka cijeloga područja Garića. Otkriće Garić-grada U literaturi se obično navodi da je Garić, kao davno zaboravljenu staru ruševinu, otkrio tek 1907. godine istraživač povijesnih starina Gjuro Szabo tijekom svojih šetnji Moslavačkom gorom. Iz ovoga teksta može se pomisliti, da za Garić, budući da je na uzvisini usred šume, nitko nije stoljećima znao, pa je Gjuro Szabo slučajno nabasao na njega. Međutim, Garićgradski pećnjaci on ga je otkrio i promovirao samo u znanstvenoj literaturi. Postoji i putopis po Moslavini Dragutina Hirca iz 1902. godine iz kojega se vidi da je Garić bio popularno izletište: "Omoti, masni papiri, novine, rašlje, ražnji, ugljevlje, od kamena složena ognjišta, pepeo, porazbacane kosti od peradi i odojka, svjedočili nam da ovdje pred gradom znade biti i veselo. Zalaze ovamo gospoda iz Kutine i obližnjih mjesta, zalaze, dapače, ovamo iz Čazme i Bjelovara da se ugodno zabave.5 5

Dragutin Hirc, Moslavina – iz putnih uspomena, u Gornja Jelenska, str. 278.

200

Da posjetitelji Garića nisu rijetki, svjedoči nam i nekoliko stotina imena kojima su ispisane zidine grada. "Eto napokon gradine. Velika je. Plato na kom se nadigla ispunjen je gustom šumom. Sa svih strana proviruje iz tih zelenih gromada stijenje. Gradina se pružila od jugozapada ka sjeveroistoku. Potpun oval, 85 koračaja dugačak, 25 širok. Vanjski zidovi padaju 10 metara ka podnožju gradine. Sve je opasano dugim zidom, gradskim platnom koji je znatno tanji od glavnoga zida (taj je širok dva metra). I jedan i drugi zid mjestimice su već razrušeni, okolni zid, dakako, kud i kamo više. Većim dijelom i jedan i drugi sazdan je od lomljena kamena…"6 Taj zaboravljeni grad započinje svoj arheološki oporavak 1964. godine u Muzeju Moslavine u Kutini. Arheološko iskopavanje njegovih zidova i kula otkrivaju pojedine dijelove grada, a 1972. godine izrađena je suvremena koncepcija njegove djelomične obnove uključujući neke njegove dijelove u suvremeni život. Garićgradski trg, naselje i trgovište nikad nisu postigli značaj i važnost koji su imali trgovišta Moslavina i Gračenica, a jedan od razloga je taj što se to naselje nije moglo razviti u neposrednoj blizini utvrđenoga grada. Sudbina Garić-grada tijekom 15. stoljeća nije više tako bogata. Godine 1442. Garić je iz nepoznatih razloga dospio u posjed Barbare Celjske, ali ne zadugo. Osmanlije 1538. godine osvajaju Dubicu, 1543. Pakrac, 1544. Staru Gradišku, Cernik... Preko Une i Save vršili su upade prema Posavini, Moslavini i Turopolju. Moslavina je u stalnoj opasnosti, postupno se uništavaju zemlja i ljudi. Česta razaranja, palež i pljačke brišu čitava naselja. Nešto se duže održavaju utvrđeni stari gradovi. Godine 1540. sedam zastava osmanlijskih konjanika navalilo je na biskupski grad Garić. Ubrzo Osmanlije osvojiše susjedne utvrde, a 1545. došao je na red i sam Garić. Moćna osmanlijska vojska zatekla je tek nekolicinu branitelja koji ga nisu mogli obraniti i Osmanlije su ga lako zauzeli. Kako su ga zauzeli, tako su ga i zaboravili. Godina 1544., zapisao je Đuro Sabo, godina je pada Garić grada u osmanlijske ruke nehajstvom branitelja koji su većinom uzmakli u Ivanić,7 a povjesničar Vjekoslav Klaić o tome piše: "Ulama-beg je u ljeto 1545. godine udario na grad Moslavinu i zauzeo ju jer su se ljudi Petra Erdödyja prije razbjegli, nego je paša došao." Tada su pali i drugi gradovi po moslavačkim brdima: Garić, Jelen grad, Košut grad, Plovdin…8 Duboko u šumskom prostoru daleko od glavnih puteva, Garić grad nije bio zanimljiv osvajačima. Nisu ga održavali niti su u njemu boravili. Ostavljen šumskoj pustoši, zaboravljen, bez interesa za njegovu daljnju sudbinu, Garić je ostao zaboravljena ruševina, čak i poslije oslobođenja od Osmanlija 1684. godine. Zagrebačka crkva tražila je Garić grad nakon istjerivanja Osmanlija kao svoj stari posjed, ali ga više nije obnavljala. Uz Garić nije vezana samo povijest Moslavine i Hrvatske već i neke predaje kao što je legenda o Ružici Garićkoj. To je priča o sukobu dvije obitelji i dvije utvrde: Garić-grada i Jelen-grada u kojoj je glavni lik Ružica iz Garić-grada koja oko sebe širi pozitivnu energiju, a kao ishod takve energije, bit će pobjeda dobra nad zlom. 6 7 8

Kutina : povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, Matica hrvatska Kutina, Kutina, 2002., str. 106. Marko Bedić, Iz povijesti Jelen-grada, u Gornja Jelenska, 58. Isto,

201

Zaključak Što je ostalo od nekadašnjega diva? Danas su to samo zidine, ruševne, sive, mjesto s mnoštvom šumskih ptica, a u Muzeju Moslavine u Kutini ostaci mnoštva pećnjaka: pločastih, u obliku lonca; pećnjaci s prednjom dekorativnom pločom, s trokutastom čelnom pločom te mnoštvom motiva riba, životinja, zmajeva, medvjeda, ptica i dr. Tu je i maketa Garić-grada. Stradao je u osmanlijskoj najezdi kao usputno osvajanje, ali nikada nije obnavljan. Danas je sačuvana glavna i branič-kula, bedemi, opkopi, a vidljivo je i gdje su bili ulaz i most. Naziru se, isto tako, zidovi i temelji nekih zgrada unutar zidina. Garić je ujedno jedini srednjovjekovni grad na kojem su izvođena sustavna arheološka istraživanja i konzervatorski radovi. Nažalost, istraživanja su prekinuta već 1971. godine. Sve je zamrlo, iako su već postojali planovi za rekonstrukciju Garića i uključivanje u turističku ponudu moslavačkoga kraja. Garić je i danas omiljeno izletište, a za njegovo održavanje trenutačno se brinu Muzej Moslavine i Povijesna udruga Moslavina. Ova razmišljanja ostala su samo pusta želja, a ruševine Garić-grada stidljivo vire kroz zelene zavjese moslavačkih šuma koje vjetar njiše zaklanjajući kulu i putove prema Gariću. Garić-grad je srednjovjekovna utvrda prepuštena zubu vremena. Svi su je zaboravili, ali ne i mi. Zato smo vas proveli kroz dio ove prekrasne baštine. Literatura: 1. Marko Bedić, Iz povijesti Jelen grada, u Gornja Jelenska, Dražen Kovačević (ur.), Ceres : Mjesni odbor Gornje Jelenske, Zagreb, 2002. 2. Dragutin Hirc, Moslavina – iz putnih uspomena, u Gornja Jelenska, Dražen Kovačević (ur.), Ceres : Mjesni odbor Gornje Jelenske, Zagreb, 2002. 3. Kutina: povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, Matica hrvatska Kutina, Kutina, 2002. 4. Gjuro Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Golden marketing, Tehnička knjiga, Zagreb, 2006. 5. Zbornik Moslavine, knjiga prva, Slavko Degoricija (ur.), Muzej Moslavine Kutina, Kutina, 1968. 6. Zbornik Moslavine III : 1993. – 1994., Slavica Moslavac (ur.), Muzej Moslavine Kutina, Kutina, 1994.

Legenda o Ružici Garićkoj Nekoć davno na zelenoj gori moslavačkoj, bijahu dva tvrda grada: Garić grad i Jelen grad. Gospodar Garića bijaše udovac. Imao je kćer, milu i lijepu Ružicu. Gospodar Jelen grada, Svevlad, bio je težak čovjek i na glasu kao zao gospodar. Zaratili oni i jedne noći za mladoga mjeseca provali Svevlad Jelengradski u Garić kroz podzemne tunele, opljačka sve i odvuče garićkoga gospodara u roblje. Ružica pobježe kroz noć u podnožje gore gdje je prihvati ugljenar, kmet njena oca, koji ga 202

je po dobru pamtio. Živjela ona tako s ugljenarom i ženom mu kao njihova kći. Tako im počela i u poslu pomagati te nositi divljač i plodove šumske gospodarima Jelengrada. U tim posjetima svidje se Ružica gospodarici Jelengrada koja bolja duša od muža bijaše te ju zadrži kao sluškinjicu. Služila je ona dugo i vjerno svojoj gospodarici i zaslužila milost da oca u tamnici Jelen grada posjećivati smijaše. Nosila mu hrane i okrjepe svakojake kad je uzmogla te stalno sanjaše o tome da oslobodi oca teškoga ropstva. Jednoga dana radila je Ružica svoje poslove po dvorištu Jelen grada kad dadilji sina gospodareva posjeta dođe. Bijaše to besramna djevojčura koja se zapričala s lugarom i nije pazila na mališana koji se u igri pope i padne u bunar. Nasta strava i komešanje. Samo Ružica skupi hrabrosti i spusti se u bunar te spasi momčića. Kada se gospodar Jelen grada vratio iz rata te čuo što se dogodilo, pozove k sebi Ružicu i reče joj: "Vječiti sam ti dužnik što mi sina jedina spasi, reci što išteš i bit će tvoje!" "Samo mi oca pustite, gospodaru, i nikad više za nas čuti nećete!" bio je Ružičin odgovor. Ne bijaše zlom gospodaru drago, ali riječ održati moraše te pusti Ružicu i oca joj koji sretno ostatak svojih dana zajedno proživješe u miru sa Svevladom.

Računalna simulacija Garić grada

203

Tanja Lovrić Ivanković Kutina

Razvojem umjetničkih vještina do svijeta rada Sisačko-moslavačka županija je druga županija po stopi nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj s preko 19000 nezaposlenih osoba krajem 2010. godine od čega 334 osoba s invaliditetom. Nezaposlenost osoba s invaliditetom smatra se glavnom zaprekom za njihovu socijalnu uključenost, a njihova znanja i vještine najčešće su ostala na razini koju su imali po završetku redovnog školovanja. U cilju unapređenja razine znanja i vještina osoba s invaliditetom te razvoju socijalnog poduzetništva, Hrvatski zavod za zapošljavanje Područna služba Kutina u suradnji s partnerima proveo je projekt "Razvojem umjetničkih vještina do svijeta rada" koji je financiran iz sredstava Europske unije. Projekt je odobren u okviru Instrumenta pretpristupne pomoći IPA programa "Poticanje intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada" u ukupnoj vrijednosti 102.543,64 eura. Partneri u projektu bili su Pučko otvoreno učilište Kutina, Udruga OSI Kutina, Grad Kutina i Muzej Moslavine Kutina. Projekt je trajao 12 mjeseci u periodu od prosinca 2010. do prosinca 2011. godine. Ključne riječi: invaliditet, zapošljavanje, suveniri, keramičarstvo

Projektom su postignuti slijedeći rezultati: 1. Unaprijeđena su znanja i vještine osoba s invaliditetom sukladno potrebama tržišta i njihovim specifičnim mogućnostima 2. Obrazovna institucija - Pučko otvoreno učilište Kutina osposobljeno je za provođenje obrazovnih aktivnosti s osobama s invaliditetom 3. Osmišljen je model zapošljavanja osoba s invaliditetom u okviru socijalnog poduzetništva 4. Informirana je šira javnost o rezultatima projekta Unaprjeđenje razine postojećih znanja i vještina osoba s invaliditetom postiglo se provođenjem obrazovnog programa za keramičara - samostalnog izrađivača ukrasnih predmeta od gline. To je novi program koji je Pučko otvoreno učilište uvelo kroz projekt. U tu svrhu učionica za keramiku je potpuno opremljena strojevima, alatima i materijalima potrebnim za izradu predmeta od gline. Također, dvije nezaposlene osobe prošle su obuku za predavače keramike kao i obuku za rad s osobama s invaliditetom. Prostor Pučkog otvorenog učilišta adaptiran je prilagodbom pristupa učionici i prilagodbom sanitarnog čvora za osobe s invaliditetom. Time su se osigurali uvjeti za kontinuirano provođenje i ostalih obrazovnih aktivnosti s 204

osobama s invaliditetom što je od velikog značaja jer u Sisačko-moslavačkoj županiji nema mnogo institucija za provođenje dodatnog obrazovanja za osobe s invaliditetom. Nakon završetka projekta, novi obrazovni program za keramičara ponuđen je i ostalim potencijalnim korisnicima (građani, vrtići, škole, udruge umirovljenika i dr.). Za osobe s invaliditetom, Pučko otvoreno učilište u Kutini će ubuduće osigurati povoljniji financijski pristup obrazovnim programima. Jedna od aktivnosti projekta bilo je osposobljavanje 10 dugotrajno nezaposlenih osoba za njegovateljice. Nakon osposobljavanja, dvije polaznice bile su uključene kao asistentice u tečaju za keramičare u svrhu pomoći osobama s invaliditetom u uspješnom svladavanju tečaja. Tečaj za keramičara prošlo je 20 nezaposlenih osoba s invaliditetom s područja Kutine, Novske, Lipovljana, Popovače i Velike Ludine. Svladavanjem tog programa polaznici su osposobljeni za samostalnu proizvodnju keramičkih predmeta od gline. Nakon tečaja organizirana je radna praksa u okviru koje su izrađivani novi suveniri Moslavine. Tom aktivnošću polaznici su dobili dodatna znanja u proizvodnji keramike jer su morali izrađivati predmete po točno određenim zahtjevima. Od polaznika tečaja doznali smo da im je pohađanje tečaja bilo zanimljivo, poučno, zabavno i nimalo teško. Stečena su nova prijateljstva, a nekima je čak bilo i žao što je tečaj završio. Osobe s invaliditetom teško se zapošljavaju jer se pored samog invaliditeta često suočavaju i sa stereotipima o njihovim sposobnostima te su vrlo često i neaktivni zbog duge nezaposlenosti i neinformiranosti. Kako bi se utjecalo na aktivniji pristup pronalaženju posla, Hrvatski zavod za zapošljavanje Područna služba Kutina provela je radionice o samostalnom traženju posla posebno namijenjenim osobama s invaliditetom.

Tečaj za keramičare

205

Provedbom tečaja za keramičara osobe s invaliditetom su dobile na konkurentnosti jer im se pružila izobrazba na osnovi potreba lokalne zajednice za turističkim suvenirima. U gospodarstvu mnogih zemalja turizam je prepoznat kao značajna gospodarska djelatnost i pokretač zapošljavanja. Obzirom na veliki turistički potencijal Sisačko-moslavačke županije, lokalna zajednica još uvijek nije dovoljno iskoristila te mogućnosti za razvoj nove proizvodnje, a samim time i poticanje novog zapošljavanja, posebno osoba s invaliditetom. U Sisačko-moslavačkoj županiji sve više su izraženi zahtjevi za originalnim proizvodima - tradicijski ručno rađenim predmetima što je podloga razvoju vještina potrebnih za proizvodnju takvih predmeta. Provedbom aktivnosti izrade novo osmišljenih suvenira od keramike te zapošljavanjem polaznika tečaja u Udruzi OSI Kutina uvelike se doprinijelo razvoju socijalnog poduzetništva na području Sisačko-moslavačke županije. Takav oblik socijalnog poduzetništva može biti model za buduće aktivnosti s osobama s invaliditetom. Osmišljavanjem i izradom novih suvenira vezanih uz povijesnu, kulturnu i tradicijsku baštinu Grada Kutine i regije Moslavina doprinijelo se turističkoj ponudi. Suvenire je osmislio Muzej Moslavine u suradnji s nositeljem i partnerima projekta pazeći i na uporabnu vrijednost te zanimljivost predmeta. Nove suvenire izrađivale su osobe s invaliditetom kroz radnu praksu primjenom tehnika naučenih na tečaju i kao takvi, svi suveniri su unikatni predmeti. Odabrani, a potom i izrađivani suveniri su: 1. Dunja - kao simbol grada Kutine; izrađivana po postojećem drvenom predlošku. Kutina nosi ime voća - dunje koje u mnogim jezicima ima naziv koji se vrlo slično ili isto izgovara kao i Kutina. Dunja je simbol sreće, plodnosti, života i ljubavi. U Moslavini je postojao običaj da se prilikom rođenja djeteta sadila voćka koja bi rasla i stasala zajedno s djetetom. Dunja je također imala svoju gastronomsku i aromativnu ulogu (dunja na ormaru). 2. Škrinja - kao povijesni motiv baštine Moslavine; izrađivana po postojećem uzorku umanjene drvene škrinje. U škrinjama se nekada čuvalo blago obitelji i značajni dokumenti, a seoska mlada se nije mogla udati ako nije u miraz donijela punu škrinju ruha. U moslavačkom kraju češći je tip škrinje sa sedlastim poklopcem, neukrašen, načinjen od grubo tesanih hrastovih dasaka. 3. Različite vrste suvenira sa magnetom: • "zidnjaci" - na magnetu će se nalaziti tekst sa nekadašnjih "zidnjaka" i mali ukras. Zidnjaci su zidne ili kuhinjske krpe koje predstavljaju dragocjen izvor saznanja o svakodnevnom životu i običajima jednog vremena. Obično su stavljani iznad štednjaka, umi206

vaonika ili stola gdje su prvotno imali praktičnu uporabu. Ubrzo su im dodane duhovite, te poučne poruke koje su promicale opću kulturu svakodnevnog življenja. • pećnjak - pećnjak iz arheološke zbirke. Ukrasni pećnjak datira iz kasnog srednjeg vijeka s nalazišta Garić-grad. Ukrasni motivi na pločama su četvrtaste forme i spadaju među najzanimljivije na prostorima srednje Europe. Simboliku ukrasnog motiva riba vežemo uz kršćanstvo, ali i neprekidni tijek trajanja. 4. Zdjela i lončić - izabrane zbog jednostavnosti izrade i upotrebne vrijednosti. Zdjela datira iz pretpovijesti, a pronađena je na arheološkom nalazištu Gradina Marić u Mikleuškoj (Kutina). Lončić također datira iz pretpovijesti i pripada Korenovskoj kulturi (kompleksu linearno-trakaste keramike), koja je na našim prostorima egzistirala u 5. tisućljeću prije Krista. 5. Posuda za butelje - izabrana zbog jednostavnosti izrade i upotrebne vrijednosti; s motivom grožđa i natpisom "Moslavina". Moslavina je vinorodni kraj i posuda za butelje trebala bi vrlo brzo pronaći svoju upotrebu. Radi promocije novih suvenira u javnosti, izrađena je brošura suvenira. Novi suveniri izloženi su javnosti na izložbi koja je bila postavljena u Galeriji Muzeja Moslavine u listopadu 2011. godine. Pored suvenira prikazani su i keramički predmeti koje je izradilo 20 osoba s invaliditetom tijekom tečaja za keramičara. Na panoima punim radnih slika s tečaja i detaljnim prikazom svakog suvenira dobila se kompletna slika umjetnosti izrade keramičkih predmeta. Posjetiteljima je pružen ugođaj raznolikosti predmeta i boja gdje su do izražaja došla novostečena znanja i vještine u radu s keramikom kao i umjetnička kreativnost polaznika tečaja. Goran Mirković bio je jedan od polaznika tečaja - "Zadovoljan sam, samo da je bilo još više vremena. Kratko je vrijeme, brzo je prošlo. Zadovoljan sam znanjem, znam dosta. Nastavit ću to raditi. Zaposlen sam u Udruzi osoba s invaliditetom u Kutini i raditi ću na tom radnom mjestu za keramiku i suvenire." Ostali polaznici također su bili prisutni na svečanom otvaranju izložbe gdje su posjetiteljima kroz neformalne razgovore pružili sve informacije vezane uz njihov rad. Predstavnici partnera su u svojim izlaganjima izrazili zadovoljstvo sudjelovanjem u projektu i ukazali na dosadašnji uspjeh kao rezultat timskog rada. Istaknuta je korist koji će grad i zajednica imati prvenstveno zapošljavanjem osoba koji će stvarati nova dobra. Posebna gošća svečanog otvaranja izložbe bila je Ankica Paun Jarallah, ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koja je pohvalila korištenje sredstava iz Europske unije i ulaganje tih sredstava u obrazovanje, zapošljavanje i socijalno uključivanje osoba s invaliditetom. 207

Proizvodnja suvenira, a i njihova prodaja nastojati će se ostvariti kroz djelovanje Udruge "OSI" - osoba s invaliditetom Kutina koja je u tu svrhu zaposlila tri keramičara. Prostor za novu radionicu osigurao je Grad Kutina, a opremljena je sredstvima iz projekta. Jedna osoba zaposlena je u Dječjem vrtiću u Kutini gdje svoja znanja oblikovanja gline prenosi djeci. Radi kontinuirane dostupnosti informacija o projektu i svim popratnim aktivnostima izrađena je web stranica projekta (www.kutina.hr/projekt_osi). Izrađen je i projektni film o provedenim aktivnostima što će doprinijeti informiranju šire javnosti o projektu te će pokušati senzibilizirati društvo za probleme osoba s invaliditetom. Film je prikazan na završnom predstavljanju projekta te na lokalnoj televiziji. Provedbom ovog projekta nastojao se povećati senzibilitet javnosti za specifične potrebe i probleme osoba s invaliditetom. Projektom su se učvrstila postojeća lokalna partnerstva za rad s osobama s invaliditetom i formirala nova. Stekla su se dragocjena iskustva i razvijeni su kapaciteti uključenih institucija za izradu i provedbu projekata čime su povećane mogućnosti za korištenje sredstava iz Europske unije.

Osobe s invaliditetom Grada Kutine koje su sudjelovale u projektu

208

Miljenko Brezak Zagreb

Povratak u književnost Božice Brkan Ključne riječi: Božica Brkan, književnost

Čim je mogla, na svoj rođendan 10. veljače 2010., Božica Brkan odlazi u mirovinu, prijevremenu. Nakon više od trideset godina profesionalnoga novinarstva, uspješnog pisanja i uređivanja - za uređivanje Vrta u Večernjem listu dobila je nagradu Marija Jurić Zagorka HND za najbolje uređen prilog u hrvatskim novinama u 2000. godini. - dobrovoljno napušta zdanje na križanju Savske ceste i Slavonske avenije u Zagrebu, koje je u vrijeme njezinih početaka i studentske prakse kao Vjesnik bilo i najveća izdavačka kuća na Balkanu, a njezini su novinarski uzori, iako drugovi, bili gospoda. Tu je, mnogima iznenađujuću odluku donosila gotovo tri godine. S nakanom da si, imajući napokon dovoljno vremena bez tijesnih rokova, orBožica Brkan mare oslobodi dokumentacije, papira (zapisa, izrezaka…), koju je neprestano vukla za sobom, pa i kad su, nakon njezinih privatnih, posljednjih godina osobito učestala seljenja i reorganizacije u njezinom Večernjaku, obrnuto proporcionalno s nakladom. I da na računalu umjesto save, kako bi sutra mogla nastaviti tekst, napokon stisne konačni delete. Zašto? Jer se zasitila što bi i kako bi, po njezinome mišljenju ispod profesionalnih standarda, morala još raditi do pune penzije? Ili radi dijagnoza sve uglavnom profesionalnih boleština? Ili je zaključila da, kako često citira, nema više vremena i mora posvršavati makar neke od brojnih započetih stvari. Iza nje su objavljene knjige: izbor novinskih Enciklopedija špeceraja (1990.), zbirka kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.), roman Lift ili politička melodrama (1993.), zavičajna čitanka Oblizeki - Moslavina za stolom (2006.). Poezija i proza višekratno su joj nagrađivane i objavljivane u različitim časopisima i zbornicima. Među ostalim, i u antologiji kajkavske poezije 20. stoljeća dr. Jože Skoka Rieči sa zviranjka (1999.), u Antologiji hrvatske kratke priče (2001.) prof. dr. Miroslava Šicela te u antologiji Kajkavska lirika Moslavine (2009.) dr. sc. Dražena Kovačevića. Uz ostalo je B. Brkan autorica, koautorica i urednica četrdesetak visokonakladnih kuharica (Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, Slastice u Hrvata, serijal Mala škola kuhanja itd.) i drugih knjiga, publikacija i časopisa te internetskih portala (www.oblizeki.com, www.ziviselo.com) koji promiču kulturu svakidašnjega života. Autorica je i visokonakladnih ljubića. Surađivala je i na enciklopedijama, leksikonima i brojnim drugim stručnim i znanstvenim knjigama... Već tada na Hrvatskim 209

studijima studente Komunikologije, buduće novinare svih "fela" i "piarovce" poučava stilistici u medijskoj komunikaciji. Bilo je samo pitanje vremena hoće li prije ugledati svjetlo dana nova visokonakladna kuharica ili knjiga o vrtu, hoće li to biti baš knjiga ili ipak časopis, tiskano ili internetsko izdanje, multimedija... No, njezin je glavni, strasni odabir mladalačka ljubav - lijepa literatura. Stjecajem okolnosti. Kažu u njezinom Okešincu: Teško žabu naterati v vodu! Piše, piše. Ali i - objavljuje. Jedno vodi drugome, a dobar tekst dobrim recenzijama i - novome dobrome tekstu. Bar dok joj, kako opisuje njezina prijateljica i suradnica Ivanka Biluš, muza sjedi u krilu. Godine 2011. objavila je odmah dvije zbirke (štokavskih) pjesama Bilanca 2.0 Božica Brkan potpisuje knjigu Oblizeki i To Toni Molitva za tihu sućut (izdavač Acumen, Zagreb). Na objavljivanje čekaju u V.B.Z.-u roman Rez / Leica roman u 36 slika (u užem izboru V.B.Z.-ova natječaja za neobjavljeni roman 2010. i natječaja Matice hrvatske Ogranak Osijek za neobjavljenu prozu 2011.), a u Acumenu kajkavska zbirka pjesama Pevcov korak/Kajkavski osebušek za EU. Nagrađena je nagradom Mate Raos Matice hrvatske ogranak Vrgorac za najbolju kratku priču Umrežena, priča Timbilding uvrštena joj je u 20 + 1 najljepša priča za ljeto 2011. (Brod knjižara, Brod kulture). Na 3. književnim susretima duhovne književnosti u Križevcima nagrađena joj je kajkavska monodrama Strela boža vute pukla. Često prevaljuje i više stotina kilometara da bi prisustvovala kakvome pjesničkome susretu, primjerice Croatia rediviva u Selcima na Braču, ili da bi na književnoj večeri publici pročitala makar jednu pjesmu ili priču. Njezini kolege pisci i prijatelji koji su, poput Đure Vidmarovića, pokojnoga Vladimira Poljanca ili Božice Jelušić najviše i utjecali da se vrati književnosti, mogu biti zadovoljni. A da upravo sada odškrinete vrata njezine radne sobe, osim zidove tapecirane knjigama (nekoliko je uspravnih polica njezinih!), vidjeli biste pretrpani stol i prostor oko njega, naslage knjiga i materijala uredno složenoga u stošce i - ne dotiči da ne padne! U gužvi njoj nužnih sitnica, među kojima je nezaobilazna šalica capuccina ili čaja, da miš jedva stane uz laptop, ona - piše. Tekst, rekla bi ona. I štokavski i kajkavski. Noseći se s vlastitim deadlineom.

210

Božica Brkan Zagreb

Božičnice Ključne riječi: Božić, božičnice, običaji

Božičnica prva: Imejnakijne Božičnice1. Moje imejnakijne. Jabuka za na bor, božičnica - repica, kolačica, kolačara, pogačara, štajerski pogačar. Moja kniga kej sem ju spisavala z fine kolači i lepe pripovesti. I telica kej je je baba govorila božičnica moja kej ju je prveskijna otelila baš na Bog Božič. (20101205) Božičnica 02: Zelena šenica

Jabuke božićnice

Negdar je v zime zelena bila tekar božična šenica. Lepo bi ju ošišali i na stol deli. Z sveču. A posle križeca bi ju z blagoslovom dali blagu pojesti. A tekar puno puno kesneše bi v hižu donesli i busen zelene trave gda bi se guskice i racice polegle i štrapacerale po hiži. (20101212) Božičnica 03: Jezušeki v slame jel Božič pri mojem Brkanom Mi smo imeli moderneše prave kuglice. Kupuvane. Svetleče. I viline lasi i ono kej z čokoladnoga papera kej srmu kej se lesiče. Lampic kej namigavaju još ne bilo. A gda bi borek lepo nakitili, mama bi sejenak navek rekla: odi ti, Božo, k babe Brkanove, odi slobono če očeš. Božićna pšenica Mene je sejenak pri Brkanom v stare iži bil lepši i Badnak i Božič. Ne se tu imelo kej puno ni kititi neg kej odnegda dve grane borove spred iži, malo borovice za ižu i malo bušpana z cvetnika. Friško napravlene rože z krep papera, kojekakve, posle i povoščene. I sega na stol. Baš kej na Božič. A onda bi fižu donesli par plahtičov slame kej da štrajiju bebami, šaravami, pisavami... Tak žute, zobene. Kej zlatne. I strina bi rekla: odite moji mali jezušeki, odite v slamicu z Jezušekom spat.

1 Božićnica je starinska sorta kasne jabuke koja je najukusnija kasno zimi, u blagdansko vrijeme Kristova rođenja i Nove godine. Autorica je Božičnicama nazvala i male kajkavske proze, kratke blagdanske pripovijetke, pjesme u prozi, literarizirana sjećanja na obiteljske i uopće proslave Božića pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koje su već uglavnom nestalim običajima i jezikom (kekavski) raritet poput istoimenih jabuka.

211

I mi bi se onda hitali po slame, po zemlenom nabitom podu kej bi strina celo leto najprvo dobro poškropila z vodu a onda pometala da se ne prašilo. De bi prinas doma na drveni pod i tkani šari tepih tak slame skučili, ko bi to gda prejdu božični dani očistil? I tak mi v slame ležimo i šepičemo da vidimo kak je to mali Jezušek isto spal. Samo kej nam nesu šteli ni maloga teleka dopelati. Milka denes pripoveda kak su pri nji dece v slamu hitali jorehe i lešnake, a ja ne pripovedam - nemre mi veruvati - kak je i na stolu pod stolnakom bilo tulko slame da si si tener za jesti jedva mogel deti. (20101215) Božičnica 04: Bogek se odzgorom smejal Mama je delala na Našičke, DIP Novoselec, OOUR Pilana. V prve smene. Od četiri vjutre bome. A ja sem bila v škole. I tatu je to leto zapalo biti doma i križeca sam čekati. Na ficku je spal. A kej bu drugo. Vane sneg, gliboki. Se dosti nazime saki dan. A mačka najnem. Stara. Crna z belem nosom. I kak su z križecom došli zvoneč i pevajuč - lepo su popevali, kej bi to - prede neg tata mačka se zbudila i splašena štela nekam na jobluk. I kud kam, i bor je, i šenicu, i raspelce, i sveču na stolu zrušila, dok ne našla kud bi van. Čez vrata je suknula kak su zakoračili nuter. Sreča boža da se niš gorše ne dogodilo, rekel je velečasni z svetu vodu škropeč se po hiže. I maček siromak je boži stvor. A tata bi bogme klel grdo i pregrdo da ne taman pri hiže križec bil. A Bogek mali odzgorom se je sigurno na se to i na se nas smejal. Kej one naš mali kumiček. (20101215 - 20110315) Božičnica 05: Položek Kak je to bilo lepo, ko bi to se denes tak i zgovoril? Ja bi pri Brkanem ostala spati, a tata bi vjutre došel po me i mam bil kej položek. Kej ono jajce v gnezdu kej je vodile kokoši nest. Daj vam Bog zdravlja k tomu veselja, na tom mladom letu sega obilja. Se nam rodilo i žitek i trsje i vočnaki i vrti. I se nam se množilo, otelilo i oprasilo, i v štale i v kocu i v kokošincu i v racinaku. I v hiže bogme. Bogme ni penez ne nigdar zviš. Kak se ono veli, daj nam Bog zdravja, a Majka Boža penez!? Nu bumo prosili. A ko zna kej bi bilo od drugoga Božiča. (20110118 - 20110315) Božičnica 06: Nemu rođendan mene je imendan Iščem lepe pesme božične. Saki svoj Božič pove. Irena poetesa moja z Duge Rese. Profesor kej mi je bil sekretar partije na faksu, OO SK. I A.G.M. Krleža, ni tu nemre beznega. Moja imejnakinja koja i božične pesme piše krasopisima. Z ruku i z duhom. Kulki Božiči. Kulke misli. Ne zna čovek je l bi dal na vole radosti je l bi si za saki slučaj i malo najprosteše žalosti ostavil. (20101204 - 20110118 -20110315) 212

Božičnica 07: Šibe I gda nesmo imeli tak kej denes, da imaš ki bi ti daval i Deda Mraza i Deda Božičnaka i Isuseka, nam su tak dece senak davali. Malo Ded Mraz z Našičke, malo Ded Mraz z sela, z mesne zajenice. Malo sused ove, malo one. Malo kuma krsna, malo šišana, malo fermana. Če bombon. Svilni. 505 sa crtom. Šećerni, cukorni. Z bora. Jadriju. Če narandžu, rogača, ma če jabuku. Šibu za Nikolijne od Krampusa i pod rit za Roduševo, kej bi se setili nevine dečice betleemske. Kej bi znali da nesu se sami bomboni. Če i na Wikipedije o tomu prečitali. (20101205 -20110315) Božičnica 08: Milek domištrant, veronavuk i race Mene bi malu na veronavuk pošilali z Milekom Rupčičovem. Od Mame Rupčičove. Da bi pazil na me: če se zajeno moremo šaliti, moremo zajeno bogme i v cirkvu iti. On je več bil domištrant, a mene su tekar za prvu pričest spravlali. Andžele sem risala kej race. On bi lepo na cintoru ostal nogomet igrati, a ja bi posle veronavuka morala šuteti. Na Božič nes morala šuteč lagati i tak sem bila sretna: si su išli k meše, a sneg je bil gliboki, gliboki. Bogek je baš lepo igrališča pobelel, pak je Milek moral domištrerati. (20101214 - 20110315)

Božićni ugođaj (detalj s izložbe Slavice Moslavac "Priča o kruhu", GMM, 2011.)

213

Božičnica predzajna: K letu Tata je moj mrl zmed Božiča i Novoga leta. Na Ivajne, po Božiču i po Štefajnu mam navek su dohadžali čestitari pevat mu - on ne bome nigdar popeval - i okrepiti se. Zlata nemam, blaga nemam, nemam ništa da ti dam, samo ovu pesmu malu za tvoj mili imendan... A negvo je Ivajne v letu zaprav, on je letni Ivec. Gda god božični dani ideju, mene je nekak onak, popravo tesno v duše. Makar za Ivajne nekojim Ivcom i dale popevleju, ja navek z kriškoga Velikoga grobja gledim prek Česme i spominam se z tatu kej ima se novo ovo leto i je l se vidimo k letu. Na negvem je l na mojem svetu. (20101212) Božičnica zajna: Si na vrpe Kak su pri Brkanom na Badnjak v hižu nosili slamu, Moj donese veliku našu božičnu škatulu z podruma. Vujne su naše moderne velike svetleče kuglice. Nebrojene. Skorom sako leto prikupimo de koju. Jene i trepčeju, a druge se paliju gasneju, paliju gasneju, paliju... I puno je male licitarov z Bistrice. Sako leto isto dokupimo. Srčeka crlena. I drvene i crlene i zlatne kojnekov kej sem Iveku svojemu, gda je mali još bil, nosila z Nemačke, Austrije, Francuske i kojekakve druge državi. Imam i z Polske nekej kej ne znam ni kej je, od slame. Halina mi je to negda poslala. V čestitke dla Božego narodzenia. Bogzna je l još i živa. Z Jokešinca imam zelene i roze i crlene sitneše kuglic. Gde gde su stučene a gda gda, niko jih ni ne pipne, se samo v prašek rasipaju. I z Potoka od Babe Potočke je de koja, mi se vidi. I z Širinca od negve celo čudo: nemreju se obesiti, al nam ji je šteta hititi. Neg još postojiju. Tak smo za Božič pak si na vrpe. Ne znamo ni čija je špica za na vrh. Morti i ovo leto dokupimo koju, če bu se snehe štelo kititi. Če se zmislimo nekakvu felu kakvu još v škatule naše nemamo. (20101213 - 20100314) * Ciklus Božičnice nastao je od 5. do 15. prosinca 2010. godine za prigodno blagdansko čitanje u Kloštru Ivaniću. Fra Tomislav Božiček, mladi gvardijan tamošnjega samostana Red male braće i predsjednik ogranka Matica hrvatske, i Đuro Vidmarović zamolili su me da za priredbu Kluba prijatelja Kloštra, uz izložbu jaslica, na kojoj su govorili Đuro o povijesti jaslica (nisam pojma imala da se zna točno da su prve napravljene 1223. godine!) a Dragutin Pasarić o izložbi jaslica u Kutini te KUD Obreška, odaberem i božićne moslavačke kajkavske pjesme. Ne da nisam mogla odabrati najljepšu, nego ih uopće nije bilo. Božić moslavački kajkavski pjesnici spominju tek uzgred. Preko Facebooka, preko Ujedinjnih kajkavskih emirata, zamolila sam najljepše kajkavske uopće te sam na kraju od više pročitala dvije - Božična molitva Jezušu Božice Jelušić i Kalnovečki razgovori Ivana Goloba, te svoje dvije. Kao Božičnicu prvu: Jezušeki v slame jel Božič pri mojem Brkanom i kao Božičnicu zajnu: Si na vrpe. Zamislila sam ih kao svojevrsne prviče i zajniče, vezane uz drugo veselje, svadbu. Prisjećanja su me odvela u djetinjstvo, u lijepe i tužne misli i bilo mi je žao što nisam imala priliku pročitati ih više. To prije što su u Klošter, moslavačku 214

Atenu kako je opisuje D. Pasarić, na moju veliku radost i ganuće kak se to negdar božičuvalo v Okešincu došli čuti čak i neki moji Okešinčani. Ljudi su me jako lijepo primili. Puna dvorana, čak i koruš, balkon. To bi oni tak rekli kad i znali, reče mi M. posle Kloštra. Mnogi su tražili da im pjesme pošaljem e-mailom da bi njima nekome svome mogli - čestitati. Jesam. manje poznate riječi: prveskijna - životinja koja je prvi puta bređa (krava, kobila, krmača...) štrapacerati - dokono, lijeno šetati se bez posla i bez cilja šepitati - šaptati, šaputati položek - jaje koje se kokošima ostavlja u gnijezdu da nesu; čovjek, nerijetko dogovoren, koji prvi kao čestitar ulazi u kuću na Božić izvodeći običajnu čestitku racinak - nastamba za patke jadrija - oblatna, posebno omotana, istoimenog naziva Roduš - Herodot Roduševo - Pokolj nevine dječice tekar - tek, samo domištrant - ministrant domištrerati, miništrerati - ministrirati dla Božego narodzenia, polj. - za Božić

Promotor Božicinih izdanja Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Dragutin Pasarić, Kutina, 2011.

215

Mladen Mitar Muzej Moslavine Kutina

Novac i likovnost

"Čovjek stvara novac, a ne novac čovjeka." (Rumunjska) Ključne riječi: novac, novčanice, likovnost

Pod pojmom "novac" podrazumijevamo robu za koju se može kupiti svaka druga roba - pa i novac. Koliko je staro čovječanstvo, toliko je star i novac. Danas se u kontekstu prvog sredstva plaćanja najčešće spominju stoka, krzno, školjke, žito i slično, o čemu svjedoči i stari latinski naziv za novac – pecunia, koji potječe od riječi "pecus" što znači govedo. Osnovna uloga novca je posredovanje u razmjeni dobara. Povijest novca redovito prati civilizacijski razvitak. Ikonografija i likovnost stalno prate uspone i padove određenog monetarnog sustava. Inflacija često utječe na slikovnost i raskoš grafičkih rješenja, a isto tako i na kvalitetu tehničke izvedbe. Stara engleska poslovica kaže „Novac je plod koji je uvijek zreo“ ali događa se da u inflaciji taj plod dozrijeva i opada, tada mu se nižu beskrajne nule. Semiološki gledano, novac nema samo utilitarnu funkciju (kao adekvat vrijednosti u razmjeni dobara), on je zapravo putovnica sa likovnim identitetom koja stalno govori o politici, znanosti, kulturi, umjetnosti …

Novčanica iz Češke

Zapravo sadržaj na novcu postao je ogledalo nekog naroda. Često likovni motivi ne govore samo o trenutačnom stanju u državi, već govore o prošlosti kao i o projekcijama za budućnost. Posebno su razvidne razne ideologije sa svojim simbolima u zadnjih sto godina. Novac je bitno označen simbolikom, a njegova rješenja na aversu i reversu ugodno iznenađuju. Likovnim rješenjima na papirnatom i metalnom novcu, pridajemo značenja koja nadilaze puku fizičku pojavnost. Od kada je novac dobio utilitarnu funkciju, poprimio je univerzalno značenje u trgovini odnosno komunikaciji. Zanimljivo je primijetiti kako neki stilovi u umjetnosti (historicizam i secesija) 216

utječu na likovnost novca. Izuzetno grafički i dizajnerski začinjene u duhu historicizma su ruske novčanice oko 1910. godine iz kraljevske Rusije. Najljepši primjerci češkog novca između dva svjetska rata pokazuju najvišu razinu likovnosti, to su prave minijature grafike (primijenjene grafike).

Novčanica s Maldiva

U arapskom svijetu novca, arabeska i njihovo pitoreskno pismo (kaligrafija) doprinose skladnom i prepoznatljivom oblikovanju novčanica gdje postižu dobro suglasje figurativnog i ornamentalnog. Ljepota likovnosti motivira kolekcionare i razvija sakupljačku strast. Ovu izložbu ne zanimaju numizmatički rariteti niti vrijednosti novca na tržištu kolekcionarstva, već prvenstveno ikonografsko-likovni sadržaji kao univerzalni jezik za upoznavanje različitih kultura prošlosti i sadašnjosti.

Novčanica iz Rusije

Ima zemalja koje se hvale svojom prošlošću pa u grafičkom govoru na papirnatom novcu rade supstituciju – prevode ostale likovne tehnike u primijenjenu minijaturu grafiku (novac). Materijalno bogatstvo nije baš uvijek bitno utjecalo na likovnost novca (na primjer Euro). Europska globalizacija reducira one likovne teme koje se odnose na nacionalne posebnosti, dok se na afričkim novčanicama lijepo prepoznaje duh antikolonijalizma i optimizam opismenjavanja, te novi uspon graditeljstva, upravo ono što je imanentno državama u nastajanju. Svojom likovnošću i ikonografijom revers prednjači nad aversom. Autori većeg dijela jugoslavenskih novčanica 217

međuratnog razdoblja bili su vrhunski umjetnici: Crnčić, Đurić, Andrejević-Kun, Mujadžić, Pomorišac, Jovanović, Đokić i Stojičević. Socijalistički sustavi nakon Drugog svjetskog rata, na novčanicama širom svijeta, otisnut će zanos nove ideologije. Na specijalnim strojevima za tisak, tiska se s graviranih čeličnih ploča. Posebno se koristi jedna vrsta linijskog bakrotiska. Da bi se spriječila izrada lažnih novčanica crtež se na tiskarskoj ploči izrađuje vrlo komplicirano. Za graviranje tiskarskih ploča nije lako naći umjetnike.

Novčanica iz Surinama

Autori i kovanog i papirnatog novca često su značajni likovni umjetnici. Treba istaknuti i osobitu vrijednost umjetničkih prikaza rađanja hrvatskog novca na grafikama slikara Miroslava Šuteja, Kuzme Kovačića i Milla Borasa. Navedeni umjetnici u skladu su s tehničkim mogućnostima vremena; svojim stilskim i umjetničkim jezikom, odgovarajući na određene ikonografske zahtjeve svoga vremena, ostvarili su značajna djela novčane službene grafike, a time i numizmatike. Često je diskutabilno da li je neko ostvarenje umjetničko ili obrtničko, no i pored toga kako god mi gledali na ta njihova ostvarenja, ona su važan dokument njihove djelatnosti i stručnosti na ovom vrlo specifičnom polju grafičkog izražavanja. Evo nekoliko duhovitih misli o novcu: • "O vrijednosti novca pitaj siromaha." (Gruzija) • "Novci su poput gostiju: dođu i prođu." (Madagaskar) • "Kada je u pitanju novac, onda je svatko iste vjere." (Voltaire)

Novčanica iz Australije

218

Novčanica iz Belgije

Ivan Nađ Ščitarjevo

Sramni atentat u narodnoj skupštini u Beogradu U pogrebnim kočijama iz župe Ščitarjevo na posljednje počivalište prevezen je Stjepan Radić. Ključne riječi: Stjepan Radić, pogrebna kočija.

Zločin na sjednici Skupštine 20. lipnja 1928., kada je Puniša Račić pucao na Stjepana Radića i poslanike Hrvatske seljačke stranke, izazvao je zgražanje cijelog civiliziranog svijeta. Tada je Račić izvukao pištolj i počeo pucati, najprije u I. Pernara, zatim u Đ. Basaričeka, a onda I. Granđu (metak se zaustavio u lisnici i džepnom satu). Granđa je pokušao zaštiti predsjednika HSS i pritom je pogođen u ruku. Atentator uspijeva pogoditi Stjepana Radića u trbuh, a zatim Pavla Radića u grudi pokraj srca. Ranama su odmah podlegli Pavle Radić i Đuro Basariček, a tijela ubijenih zastupnika prevezena su 22. lipnja vlakom u Zagreb i sahranjena sljedeći dan. Stjepan Radić je nakon atentata i operacije osamnaest dana proveo u beogradskoj bolnici i u Zagreb se vratio 8. srpnja. Oporavljao se u obiteljskoj kući u Hercegovačkoj ulici, ali od posljedica ranjavanja umire 8. kolovoza 1928. U nedjelju 12. kolovoza Pogrebna kočija u prekrasnoj pogrebnoj kočiji - četveropregom, u pratnji članova Hrvatskog sokola i seljaka u narodnoj nošnji, posmrtni ostaci Stjepana Radića prevezeni su do Mirogoja. Pogrebna je povorka krenula od Hrvatskog seljačkog doma (danas Moderna galerija) u 12 sati i kretala se Zrinjevcem preko Jelačićeva trga, te Jurišićevom ulicom prema Mirogoju. Bio je to, do tada, najveći sprovod u Zagrebu i Hrvatskoj. U povorci je bilo oko 60 tisuća ljudi, a više od 100 tisuća građana stvorilo je po ulicama špalir, a zatim se pridružilo tužnoj povorci. Pogrebna kočija stigla je na Mirogoj oko 17 sati. Nekoliko dana kasnije Radićev se sprovod pretvorio u masovne demonstracije koje su bile pokazatelj političkog, ali i duhovnog ujedinjenja Hrvata. Upravo zato pogrebna kočija, koja je pred pogledima tisuća ljudi prevezla lijes s posmrtnim ostacima velikog hrvatskog političara i književnika do njegovog vječnog počivališta u Mirogojskim arkadama, za Hrvatsku ima iznimno značenje. Gdje je ona danas? 219

Kočija za pogrebe slavnih i bogatih građana Mnogi su od nas prisustvovali tužnim pogrebnim ceremonijama na zagrebačkom mirogojskom krematoriju, a rijetki su pored male dvorane primijetili neku “čudnu kočiju”, ne znajući zašto je tamo, ali nažalost pored nje nema natpisa koji bi zadovoljio ičiju znatiželju. A ta kočija ima zanimljivu povijest, što se vidi iz priloga rađenog prema dokumentaciji koju mi je ekskluzivno ustupio Hrvatski povijesni muzej, zahvaljujući kustosici povijesne zbirke Andreji Smetko.

Pogrebna povorka

Kočiju je izradio 1895. godine zagrebački obrtnik Antun Wagnesz s majstorima raznih struka, prema nacrtima tvrtke Jozsefa Balasza iz Budimpešte. Izrađena je po narudžbi “Prvog građanskog kaptolskog društva za sjajne pogrebe” koje je 1835. osnovalo pet Kaptolskih cehova (postolarski, krojački, gumbarski, stolarski i veliki ceh, a kasnije su se pridružila još dva ceha - čizmarski i opančarski). Kaptolsko pogrebno društvo postojalo je pod tim imenom sve do 1948. kada je njegov imetak i djelatnost preuzelo Gradsko pogrebno poduzeće. Više od godine dana trajala je izrada vrhunskog proizvoda zagrebačkih obrtnika i jednog od najljepših svjedočanstava sprovodnih običaja u građanskom društvu početkom prošlog stoljeća. Crno obojena kočija od hrastovine, koja je 30-ak godina kasnije dostojanstveno prevezla Radićev lijes kroz Zagreb, izrađena je u neorenesansnom stilu. Bočne strane razdijeljene su s četiri kanelirana jonska stupa, s tri ostakljene površine cizelirane s cvjetnim motivima, koji nose zaobljenu krovnu konstrukciju markiranu velikom žarom na vrhu. Na krovištu se nalaze brojni pozlaćeni ukrasi - lunete s motivima školjki s anđeoskim glavicama, rogovi obilja, križevi, vi220

jenci, rozete raznih veličina. Danas više nema dva sjedeća anđela koja su pridržavala žaru na vrhu, a i preostala su samo tri nosača za fenjere. S Kaptola u Ščitarjevo Godine 1946., tada mladi župnik u Šćitarjevu, a kasnije u Turopolju, poznati dekan mons. Ladislav Loina, otkupio je kočiju od Kaptolskog pogrebnog društva (za ondašnjih 90 tisuća dinara) i tako ju je zapravo spasio, jer ju je KPD svrstalo među “rashodovane predmete”. Godinama je ova kočija služila za sprovode župljana Šćitarjeva (sve do 1990. godine), dok je bilo konja u zapregama i dok nije došlo vrijeme “suvremenih konja” - traktora. Zatim su drvene kotače zamijenili “gumenjacima”, a anđele s krovišta skinuli zbog lakšeg “garažiranja”. Kada sam doselio u Šćitarjevo, iznenadio sam se što u siromašnoj župi za sprovode koriste prekrasnu kočiju. Malo sam istraživao i u razgovoru sa, sada pokojnim, mons. Loinom saznao “povijesno značenje” te kočije. Pod dojmom “Hrvatskog proljeća” (sedamdesetih godina 20. st.) pokušavam sa župnikom vlč. Antunom Hermanom uvjeriti župljane i njegovog nasljednika vlč. Ivana Šoštarića da predaju na čuvanje “spomeničku baštinu”, ali bez uspjeha. Bilo je žalosnih prizora. Kočija, korištena u svim vremenskim uvjetima, ostajala je mokra od kiše i snijega, blatnjava od vožnje na seoskim makadamskim putovima (pokojnici su prevoženi od kuće do groblja jer tada nije bilo mrtvačnice) često čekajući “šminkanje” za novoorganizirani sprovod. Dolaskom, iz Trnja (zagrebačkog naselja) u “koprive” (zapuštenu šćitarjevsku župu), mladog svećenika vlč. Dragutina Kujaveca (sada u župi sv. Petra i Pavla u Velikoj Gorici) stvorili su se uvjeti za spašavanje kočije. Taj u svemu najaktivniji šćitarjevski župnik, brinuo se o očuvanju povjerene imovine, kulturne baštine (sačuvao crkvu od propadanja - obnovio krovište, uredio unutrašnjost i pročelje, a većim dijelom i župni dvor i novosagrađenu vjeronaučnu dvoranu (sada danu na korištenje Udruzi “Andautonija”), a zbog premještaja u drugu župu nije stigao obnoviti ruševnu kapelu u Črnkovcu, koja je tek nedavno uređena zaslugom mještana Črnkovca. Tome su pogodovale i sljedeće okolnosti: nakon rušenja župnog gospodarskog objekta za potrebe arheoloških istraživanja i kasnijeg otvaranja Arheološkog parka “Andautonija” na tom prostoru, pogrebna je kočija bila smještena u dograđenom prostoru uz župni dvor, koji se također morao rušiti te je nastao problem smještaja kočije. Nakon toga kočiju su većinom smještali u privatne štagljeve. Kočije su se sve manje koristile jer ih zamjenjuju pogrebni automobili, a pokrenuta je i inicijativa za gradnju mrtvačnice na groblju. Nedugo potom upoznao sam restauratora-konzervatora Dragana Dokića (suradnik u obnovi i postavljanju spomenika banu Jelačiću koji je surađivao s mojim bratom dr. Antom Nađom, tada konzervatorom bečke nadbiskupije i prof. dr. Antunom Bauerom, tadašnjim Velikim meštrom Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja”). Dr Bauer je predlažio Povijesnom muzeju Hrvatske da zatraži pogrebnu kočiju za izložbu o životu i djelu Stjepana Radića. Župnik vlč. Kujavec je prihvatio inicijativu i ustupio kočiju, a kao naknadu zatražio 221

obnovu dotrajalih crkvenih orgulja (izgrađene 1904. godine). Postignut je dogovor pa je tadašnji Fond za kulturu Skupštine grada Zagreba financirao obnovu, a tvrtka “Heferer” uspješno je završila restauratorsko-konzervatorske radove u studenom 1991. godine (nažalost orgulje do sada nisu stručno održavane, tek se sada planira servis uz financijsku pomoć Grada Velike Gorice). Iz Ščitarjeva u muzej Pogrebna kočija na “gumenim kotačima” uz vuču traktora odvezena je u restauratorsku radionicu PMH i temeljito obnovljena (gumeni kotači su zamijenjeni s na sreću sačuvanim originalnim drvenim kotačima) za predstojeću izložbu povodom 120. obljetnice rođenja Stjepana Radića u Meštrovićevom paviljonu, Džamiji. Poslije gotovo sto godina ponovno je zabljesnula u svoj svojoj ljepoti. Autorica izložbe kustosica Hrvatskog povijesnog muzeja Ela Jurdana je vrlo studiozno prikupila i obradila podatke o ličnosti i djelu Stjepana Radića, a među eksponatima pripremila istaknuto mjesto za kočiju. Svima se zahvalila, pa i župi sv. Martina i biskupu u Šćitarjevu riječima: “U vrijeme dok je pripremana izložba mnogi su nas zadužili susretljivošću i razumijevanjem. Samo spomen Radićevog imena u razgovorima i susretima sa seljacima, znanstvenicima, umjetnicima i političarima uvjerio nas je da je Stjepan Radić i danas među nama…”.

Pogrebna kočija kao muzejski eksponat

Nažalost, zbog nastupajućih ratnih okolnosti, izložba je kratko trajala (od 11. lipnja do kraja mjeseca, a trebala do studenog, 1991. godine). Izloženi eksponati morali su biti spremljeni na sigurno ili vraćeni vlasnicima. Kočija je zbog svoje veličine ostala “na čuvanju” (okovana pločama iverice i pokrivena najlonom) daleko od očiju javnosti, u čuvaonici) sve do lipnja 2002. godine. 222

Iz muzeja na Mirogoj - krematorij Kada je zgrada Meštrovićevog paviljona vraćena Društvu hrvatskih likovnih umjetnika, kočiju je trebalo izmjestiti. Kako Hrvatskom povijesnom muzeju nedostaje prostora za smještaj, zaštitu i prezentaciju postojeće muzejske građe, svjesna značenja što za kulturnu i povijesnu javnost imaju ova pogrebna kola, ravnateljica Ankica Pandžić pokušala im je naći primjerenu lokaciju. Obraćala se brojnim institucijama, no Tehnički muzej i Gliptoteka su pretrpani, pa tek zahvaljujući razumijevanju direktora Gradskih groblja, bivaju smještena u lijevom dijelu zgrade krematorija - pored Male dvorane, gdje se i danas nalaze. S Mirogoja - u Veliku Goricu Prihvaćena je inicijativa u Družbi “Braće Hrvatskoga Zmaja” za obilježavanje 140. obljetnice rođenja Stjepana Radića, pa je uz predavanja i druge manifestacije predložena i izložba u Velikoj Gorici. Poznate su aktivnosti braće Radića u Turopolju i organiziran rad Hrvatske Seljačke Stranke te uskoro slijede značajne obljetnice mnogih ogranaka. Predlaže se da uz raspoložive eksponate, te uz stručnu pomoć u pripremi izložbe Hrvatskog povijesnog muzeja, pomognu i Turopoljci, pojedinci, kolekcionari i razne kulturne udruge i ustanove, tako što će svoje obiteljske uspomene i arhivsku građu (pisane dokumente, knjige i novine, zastave i značke, fotografije i druge predmete) vezanu za život i djelo Stjepana Radića ustupiti (uz povrat) za predstojeću izložbu. Ako se ostvare uvjeti možda i pogrebna kočija, taj biser zagrebačkog obrtništva i neprocjenjiv podsjetnik na jednu od najznačajnijih ličnosti njihove novije povijesti, bude među izložbenim predmetima.

S Mirogoja u Veliku Goricu

223

Spomenka Jurić Sisak

Križni put Sisačke crkve u Domovinskom ratu Bulom pape Benedikta XVI. od 5. prosinca 2009. godine ponovno je uspostavljena Sisačka biskupija, a 6.veljače 2010. godine, održana je svečana proslava te uspostave. Od tada, tijekom 2010. i 2011. godine pokrenut je čitav niz projekata, ne samo na pastoralnoj, već i na karitativnoj, katehetskoj, edukativnoj i na kulturnoj razini, na čitavom području Biskupije. Ključne riječi: Sisačka biskupija, crkve, obnova, Domovinski rat.

Sisački biskup mons. Vlado Košić, je tijekom jeseni 2011. godine započeo novi projekt obilježavanja crkvi – građevina koje su stradale u Domovinskom ratu. Na obnovljene i ponovno posvećene crkve, postavljani su natpisi u kamenu, koji svjedoče o proživljenom stradanju Crkve i hrvatskog naroda. Tekst na pločama je jednoobrazan, započinje s titularom – kome je ta određena crkva posvećena, označeno je mjesto gdje se nalazi, kada je zapravo bila sagrađena, zatim kada je i kako srušena u Domovinskom ratu, te kada je nakon rata ponovno sagrađena i posvećena. Dvadeset godina poslije, crkve – građevine dobile su spomen na stradanje, može se reći: dobile su spomen svoga križnog puta. Područje koje pripada ponovno uspostavljenoj Sisačkoj biskupiji, u Domovinskom ratu bilo je većim dijelom okupirano. Od 63 župe, koliko danas ima Sisačka biskupija, 21 župa bila je na okupiranom području, a još 17 župa nalazilo se na prvoj crti bojišnice. (Važno je napomenuti kako je na početku Domovinskog rata ovo područje pripadalo Zagrebačkoj nadbiskupiji, zato će se kasnije spominjanje broja stradalih župnih crkvi razlikovati od broja današnjih župa). Na okupiranom području, sve župne crkve su uništavane; crkve su granatirane, minirane, zapaljene, djelomično ili potpuno srušene, a nekima od njih pokušao se ukloniti svaki trag postojanja. Crkve su stradale u vrlo kratkom vremenu, u samo pet mjeseci, od kraja mjeseca lipnja pa do listopada 1991. godine. Može se ustvrditi kako je razaranje crkvi bilo provođeno sustavno i temeljito, a namjera uništavanja crkvi i svega što one znače bila je neupitna. Ove tvrdnje, osim pronađenog i dokumentiranog stvarnog stanja nakon rata, potvrđuju i brojni originalni dokumenti s opisima i naređenjima o uništavanju. Ove tvrdnje potvrđuju i postavljene plave zastave na crkvama, koje su sukladno međunarodnim konvencijama trebale zaštititi ovu specifičnu baštinu od razaranja. Na okupiranom području uništeno je petnaest župnih crkvi i jedna samostanska, koja danas služi kao župna crkva, a na prvoj crti bojišnice teško je stradalo još sedam crkvi. Na području Biskupije je u Domovinskom ratu stradalo ukupno 146 sakralnih građevina, 23 župne crkve, 84 kapele, 19 župnih domova, 4 samostana i još 16 groblja i poklonaca. Stradale župne crkve većinom su bile sagrađene početkom 18. stoljeća. Pripadale su 224

baroknom stilskom uređenju i imale su baroknu opremu: oltare, slike, skulpture, liturgijski pribor i ruho, propovjedaonice, klupe i sve su imale orgulje. Gotova sva ova pokretna baština je također uništena, postoji samo djelomična fotodokumentacija. Ovaj projekt obilježavanja križnog puta crkvi pratila je i prezentacija dijela fotografija. Izložba fotografija pod nazivom "Križni put Sisačke crkve", pokazuje upravo stradanje crkvi. Fotografije prikazuju svaku župnu crkvu, kako je izgledala, kako joj je bila uređena unutrašnjost, zatim kako su izgledale ruševine ili mjesto gdje je bila crkva nakon završetka rata, te kako ta određena crkva izgleda danas i kako je uređena. Dokumentarna fotografija, kroz svoj osnovni likovni izraz sažimanja i pojačavanja dojma prikazanog i ovaj put ostavlja nas s pitanjima i nevjericom. Izložba je prvo bila postavljena u Sisku, u Pastoralnom centru Katedralne župe Uzvišenja Svetog Križa, a zatim je putovala u svako mjesto gdje se i postavljao spomen natpis na crkvu. Izložba je bila postavljena u Petrinji, Hrastovici, Čuntiću, Glini, Viduševcu, Hrvatskoj Kostajnici, Lasinji i Topuskom. Izložene fotografije dijelom su dobivene od Ministarstva kulture: Uprave za kulturni razvitak i Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatoskog odjela u Zagrebu i Konzervatorskog odjela u Sisku; dijelom potječu iz župnih arhiva, a čuvaju se u Uredu za kulturu Sisačke biskupije. Izložbu su postavili Spomenka Jurić i Stjepan Vego. Prilog: popis stradalih župnih crkvi: •

• • • • • • • •

• •

Župna crkva Svetog Ivana Nepomuka u Glini u potpunosti je srušena 26. lipnja, a nakon oslobođenja na mjestu gdje je stoljećima stajala crkva, bila je livada, bez ikakvog traga građevine. Župna crkva Svetog Franje Ksaverskog u Viduševcu granatirana je i minirana 16. srpnja, nakon rata stajali su samo krnji ostaci ziđa. Župna crkva Svetog Ilije u Maji je 10. srpnja granatiranjem djelomično oštećena, a zatim je 18. kolovoza u potpunosti srušena. Župna crkva Svetog Antuna Padovanskog u Čuntiću granatirana je, minirana i potpuno srušena 26. srpnja. Župna crkva Svetih Filipa i Jakova u Gvozdanskom je minirana i zapaljena 3. kolovoza. Župna crkva Svete Katarine u Divuši je granatirana i minirana 3. kolovoza. Župna crkva Svetog Bartola u Hrastovici potpuno je srušena 25. kolovoza, a na mjestu gdje je stajala crkva napravljena je cesta. Župna crkva Ranjenog Isusa u Maloj Solini srušena je početkom rujna. Župna crkva Presvetog Trojstva u Hrvatskoj Dubici minirana je i zapaljena 11. rujna, a zatim joj je uklonjen svaki trag i na mjestu gdje je stajala napravljeno je parkiralište. Župna crkva Svetog Nikole u Hrvatskoj Kostajnici srušena je sredinom rujna, ostali su djelomično sačuvani ostaci zida apside. Župna crkva Pohoda Blažene Djevice Marije u Topuskom minirana je i srušena 24. rujna. 225

• • •

Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gorama potpuno je srušena početkom listopada. Župna crkva Svetog Antuna Padovanskog u Bučici teško je oštećena miniranjem 4. listopada. Župna crkva Svetog Antuna Padovanskog i Blažene Djevice Marije Kraljice mira u Lasinji potpuno je srušena 17. listopada, ostala je samo mala hrpa građevinskog materijala. Župna crkva Svetog Lovre u Petrinji granatirana je i minirana u rujnu 1991., a zatim je 18. ožujka 1992. potpuno srušena i uklonjen joj je svaki trag postojanja.

Uz ovih 15 župnih crkvi može se dodati i crkva Svetog Antuna Padovanskog uz franjevački samostan u Hrvatskoj Kostajnici (koja danas služi kao župna crkva) koja je granatirana, minirana i srušena početkom rujna 1991. godine. Ovom popisu potrebno je dodati i župne crkve koje su se nalazile uz samu crtu bojišnice, koje su teško stradale od sustavnog granatiranja tijekom cijelog rata: • Župna crkva Svete Marije Magdalene u Sunji, • Župna crkva Svete Katarine u Komarevu • Župna crkva Svetog Jurja u Maloj Gorici, • Župna crkva Pohoda Blažene Djevice Marije u Starom Farkašiću, • Župna crkva Svete Marte u Šišincu, • Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pokupskom, • Župna crkva Svete Marije Magdalene u Donjoj Kupčini;

226

227

228

229

230

231

232

233

234

235

236

237

238

239

240

241

242

Damir Markuš Kutina

Neispričana priča

Kako je HOS branio Vukovar Nakon mnogo godina koje su prošle od početka Domovinskog rata, nikada i nitko nije napisao knjigu o postrojbama HOS-a koje su dale veliki doprinos te ključne 1991. godine u obrani Vukovara. Što se ne napiše, ne zabilježi, ne stavi na papir, nije se dogodilo. Na stotine dragovoljaca HOS-a dalo je život u najtežim trenucima stvaranja slobode. Kao svjedok vremena, zajedno s preživjelim bojovnicima HOS-a Bogdanovaca i Vukovara, opisat ću to vrijeme. Također, u knjizi će, osim mojih sjećanja, biti i sjećanja nekoliko preživjelih bojovnika HOS-a. Vrijeme života i smrti, vrijeme najhrabrijih sinova i kćeri, stvaranja samostalne Hrvatske države. 25 Hosovaca, od nas 58, je poginulo, ubijeno, u borbama za Vukovar i Bogdanovce (vrata Vukovara), troje je umrlo nakon Domovinskog rata od ratnih posljedica. Poginuli su: Zdravko Bezuk, Ivan Krajinović - Ićo, Dragan Peša - Šiljo, Ivan Brdar, Željko Herceg - Đero, Tihomir Tomašić - Tihica, Rudolf Vuković - Senzen, Željko Delić - Švico, Ohran Merić, Dragan Granić, Jeann Michel Nicollier - Francuz, Mladen Amstrong -Grof, Robert Šilić - Robi, Duško Smek - Bosanac, Jadranko Anić - Šnicla, Tomislav Lesić - Dok, Pavao Spudić - Dado, Vid Ivanić, Žarko Manjkas - Crvenkapa, Zdravko Špalj - Papundek, Anđelko Sakač, Ante Šarić, Zoran Antunović, Nikola Bogojević, Dubravko Rusek. Tihomir Iveta - Piđo, Željko Špiljar - Žac, Velimir Kvesić - Velja umrli su nakon Domovinskog rata od posljedica rata. Ključne riječi: branitelji, Vukovar, HOS

Odrastao sam u skromnoj obitelji. Moji su doselili iz Zagorja, a ja sam rođen u Kutini, u Moslavini. Roditelji radnici, a ja i brat smo, osim u školi, vrijeme uglavnom provodili u nogometu i s društvom. Djetinjstvo mi je bilo prekrasno, puno pravih prijatelja, igre, veselja, dogodovština koje se pamte. Kako sam odrastao, krenule su i utakmice nedjeljom, sa zagrebačkim Dinamom. S utakmicama je krenula i borba za Hrvatsku neovisnost i odcjepljenje od tadašnje, omražene nam tvorevine, Jugoslavije. Nekima je bila dobra, ali jednostranački način vladavine nije mi se sviđao, naročito komunistički. Postojali su politički zatvori za javno izgovorenu hrvatsku riječ ili pjesmu. Goli otok bio je pun hrvatski nastrojenih ljudi, onih koji su željeli samo to da hrvatski čovjek i građanin bude svoj na svome. Gotovo da se nije smjelo reći da si Hrvat osim, naravno, ako nisi bio u komunističkoj partiji. Onda si bio O.K., sve dok si slušao nedodirljive, poput Tita. Prvi su parlamentarni izbori prošli, a HDZ je uvjerljivo osvojio prvo mjesto. Uvijek sam govorio kako to nije bila stranka, već pokret, pokret za slobodnu, neovisnu Hrvatsku. Također, referendumom je pokazano kako 94 % građana Hrvatske želi samostalnu državu. Od prvih dana bio sam u “pokretu”, lijepio plakate zajedno s istomišljenicima, onima koji su imali “hrabrosti” javno to raditi. Naime, ondašnja omražena milicija još uvijek je bila aktivna, pa smo računali i na to, da bi nas mogli i otvoreno uhićivati i odvoditi pod raznim optužbama 243

u stanicu. Nikad ih nisam volio, još kao navijač Dinama iz Zagreba i kao sudionik utakmice, nikad odigrane, Dinamo - Zvezda. Dana 13. 5. 1990. spoznao sam od kakvog je “materijala” ta milicija, ali bilo nas je puno koji ih se nismo bojali i mi smo na svoj način, na tribinama, odaslali poruke o želji za neovisnom Hrvatskom. Sjećam se kako je otvoreno, nas nekoliko tisuća, na sjeveru pjevalo: “Ustani bane...”, “Zovi, samo zovi...” i slične pjesme, jasno poručivši što mislimo mi, ali i narod. Onaj tko ima vlast, neka promatra tribine i sluša ih, jer tu su poruke “malih”, ali odlučnih ljudi, iz naroda. Znam dosta hrabrih ljudi, navijača Dinama, kao i navijača Hajduka, Rijeke, Osijeka. Mnogi su, na žalost, u Domovinskom ratu dali život za Hrvatsku. Bili su među prvima. Kada su bile utakmice između hrvatskih i jugoslavenskih klubova, često su bile i tučnjave, neredi između navijačkih skupina, ali i ondašnje milicije, koja je pomagala srpskim navijačima. Iz Kutine nas je bilo dvadesetak koji smo zajedno išli nedjeljom na domaće tekme vlakom u jutarnjim satima. U vlaku je bilo navijača Dinama iz Vinkovaca, Osijeka, Slavonskog Broda, Novske itd. Specijalna policija Radio sam na Petrokemiji kad sam doznao kako se traže ljudi koji bi išli u jedinice za posebne namjene policije. Iako je još uvijek bila milicija, mnogi su govorili policija. Nakon malo informiranja o tom pozivu, shvatio sam da će to biti hrvatska postrojba, u sastavu policije, koja će biti, kao u filmovima, specijalna jedinica. Mi, a vjerujem i mnogi drugi, voljeli smo Prljavo kazalište, legendarnu “Ružu Hrvatsku”, ali u pjesmi “Heroj ulice”, znate, nekako smo se nalazili u njoj, ono “bar jedan dan”. U miliciji su uglavnom prevladavali ljudi srpske nacionalnosti i Jugoslaveni, a najmanje Hrvati. Ovo je bila šansa da budem “specijalac”, hrvatski heroj ulice. I tako sam 12. 3. 1991. godine ušao u jedinicu za posebne namjene, u policijsku upravu Kutina. Prvi dio sna mi se ostvario. Nakon što sam uspješno prošao sistematski pregled u Zagrebu, kao i moj kum preko roditelja, Zdenko i odličan prijatelj Filip, shvatio sam da je to to. Bio sam sretan kao malo dijete, što se ne bi moglo reći za moje roditelje, jer je strah još uvijek vladao. Ali ekipa koja je nastala u toj jedinici za posebne namjene, zauvijek će ostati u mom srcu i sjećanju. To su sve bili mali, obični ljudi, djeca radnika i seljaka, ali im je srce bilo puno Hrvatske i imali smo svi isti san, slobodnu Hrvatsku. Kroz obuku smo se i bolje upoznavali, a dan kada je poginuo prvi hrvatski redarstvenik, specijalac Josip Jović, bila je uvertira u ono kroz što ćemo i mi prolaziti, a to je smrt i borba za život. Drugu noć smo dobili maskirne odore, a do tada smo bili u nekim sivima, u kojima smo izgledali kao kuhari. Obukavši maskirnu odoru, koja mi je bila velika jer me ne krasi visina, mislim da sam “narastao” za pola metra, tako sam se osjećao. Anti Šejiću, na žalost pokojnom, odora je pristajala kao da je rođen za nju. Izbjegavao sam biti blizu njega jer me njegova visina i izgled “pravog” specijalca “ugrožavala”. Međutim, oružje, pištolj zbrojevka, prikazivala je “opasnog” specijalca. Snimke Plitvica, krvavog Uskrsa, dan kada je poginuo prvi specijalac u stvaranju slobodne nam Hrvatske, Josip Jović, bio je dan kada se u svima nama vidjela želja da idemo na Plitvice, da idemo pomoći kolegama u istjerivanju bradatih, naoružanih 244

spodoba. Ništa od toga nije bilo, ostali smo tek u “pripremi”. “Dan D”, da tako kažem, jer taj dan je zaista to bio, bio je dan kada se dogodilo Borovo Selo, 2. 5. 1991. Tada je ubijeno i masakrirano 12 naših hrvatskih specijalaca koji su išli po dvojicu naših otetih policajaca u tom selu, velikom većinom nastanjenih srpskim pučanstvom. Sjećam se kako sam plakao gledajući slike u tadašnjem “STu” Marinka Božića. Slike masakriranih ljudi, bez očiju, ušiju... Bijes u svima nama, ogorčenje, želja za osvetom bila je neopisiva, osjećala se u zraku. Mislim da sam taj dan postao zreliji, stariji nekoliko godina, shvativši kako će se krvavo kolo smrti odigrati u Hrvatskoj. Ništa više nije bilo isto. Naša obuka, koja se u međuvremenu odvijala, bila je puno ozbiljnija, ali “psihička obuka” bila je u našoj svijesti. Pomisao kako možeš biti zaklan, ubijen, otet, navodila nas je na dvostruku opreznost. Svjesni smo, i te kako, bili tog mogućeg scenarija. I mislim da nam je to davalo snagu, fizičku i psihičku, jer sam znao budem li nespreman, opušten, gotov sam. U to vrijeme su već postojale grupe po selima i naseljima pod nazivom “Narodna zaštita”, skupine ljudi koji su s vrlo skromnim naoružanjem, ako to uopće možemo nazvati naoružanjem, noću “čuvali” svoje mjesto. Zdenko, Filip i ja bili smo bili dobro naoružani i obučeni, tako da je usporedba s tim ekipama bila smiješna, ali i oni su odigrali također značajnu ulogu pokazavši potencijalnim neprijateljskim snagama da su spremni boriti se za svoj dom, čak i golim rukama, te na taj način dobiti na vremenu u slučaju napada, dok specijalci ne pristignu na poprište u pomoć. U mom naselju nisu svi tako mislili, nisu svi bili na stražama, neki od straha, a neki jednostavno nisu htjeli. Njih je bio mali broj, ali bilo je i toga, tako da svaka čast onima koji su noćima bdjeli nad svima drugima, bdjeli su i nad Hrvatskom, hvala im.

Znak pripadnosti Specijalne policije RH i Znak pripadnosti Specijalne jedinice policije Kutina - RIS

Godine 1991. sa svih su strana Hrvatske, iz svih postrojbi, jedinica za posebne namjene policije, dolazili u Obučni centar Rakitje pored Zagreba. Bila je to temeljita 245

obuka sa svim vrstama pješadijskog naoružanja, s načinom protuoklopne borbe i bliskom borbom prsa u prsa. Bilo je tu i ljudi koji su obučavani za rad s protuavionskim raketama koji su bili vrlo, vrlo uspješni i učinkoviti. Za to vrijeme kutinski su specijalci već imali okršaje u Hrvatskoj Kostajnici, a nas trinaest smo u Rakitju, koliko smo mogli, na svakakve načine dolazili do informacija o njima. Dan 27.7.1991. je dan koji je promijenio sve nas iz Kutine, dan je to kada je prvi naš Kutinjanin, specijalac Josip Iverac (1968. godište) poginuo. Do onda smo čitali i o pogibijama naših kolega diljem Hrvatske, jer već su srpski pobunjenici djelovali kroz zasjede i blokade cesta, ali nikad do onda nije stradao naš, kutinski, ne samo kolega, već i prijatelj, sugrađanin, poznanik. Nevjerica i šok, nekoliko puta provjeravana vijest da nije pogreška. Na žalost, bila je istina. Josip Iverac poginuo je zaista junački. Nakon nekoliko dana, čuli smo od specijalaca koji su bili uz njega do smrti, da se prilikom minobacačke neprijateljske vatre bacio na kolegu iz Ivanića, te time “pokupio” gelere koji bi usmrtili Dražena iz Ivanića. Postao sam pripadnik HOS-a Jednog vikenda, kada sam na par dana dobio dopust, došao sam do svojih kumova koji se prezivaju Bezuk, vidjeti kako su. Zdenko je ostao u Specijalnoj policiji Kutina, i već je imao nekoliko terena, a najteže je bilo u Hrvatskoj Kostajnici. Zdravko, Zdenkov brat, sjedio je na panju u dvorištu u maskirnoj odori čisteći pušku. Do tog trenutka nisam znao da je i Zdravko, stariji od Zdenka, bio u nekoj postrojbi. Zdravko je također bio od početka u “pokretu” i najaktivniji iz našeg naselja. Odlično je poznavao mehaniku i super svirao gitaru. Dvorište je uvijek bilo u cvijeću, za što se brinula kuma Francika, Zdenkova i Zdravkova mama. Meni je uvijek bila dojmljiva pažnja koja se posvećivala izgledu dvorišta, svakako jednom od najljepših u naselju i okolici. Zdravko je i tu imao dosta učešća, recimo, tegle od cvijeća bile su obojene u crven - bijeli - plavi, naravno bez petokrake. Kuća obitelji Bezuk, nedaleko od moje, uvijek je bila puna djece i igre. Dobar dio mog odrastanja proveo sam s njima, i kod njih. Zdenko, Zdravko i dvije sestre. Kum Bezuk, Milan je bio veseljak, dobar u sviranju instrumenata i odličan majstor u kolinju. Bio je “tradicionalni mesar” kod nas svake godine. Ta je obitelj živjela skromno, ali složno. Prišavši bliže uz pozdrav, odmah sam ga pitao što to radi, na što mi je odgovorio uz smiješak, da valjda znam kako izgleda puška. Na rukavu mu je bila oznaka HOS-a (Hrvatske obrambene snage-sačinjene od članova Hrvatske stranke prava), za mene tada strani pojam. To je bio osmi mjesec 1991. godine, a Zdravko je bio s ostalima dragovoljcima HOS-a na obuci u Sloveniji, uz granicu, te tamo stekao znanje ratnih vještina, koliko je to bilo moguće. Sve mi je to ispričao, kao i da su to članovi Hrvatske stranke prava, u koju sam se i ja mjesec dana kasnije učlanio. Razgovarajući s njim o pripadnicima HOS-a, hijerarhiji, shvatio sam da su tu dragovoljci iz cijele Hrvatske, pa i inozemstva, te da su to uigrane skupine spremne na sve, na obranu Hrvatske. Odlučio sam “skinuti se” iz Zbora narodne garde (tada sam bio u Pionircu, tako se zvala tada Hrvatska vojska) i prijeći u HOS da tako budem s kumom Zdravkom. U međuvremenu su Hosovci bili prisutni u borbi za oslobađanje vojarne na Borongaju, Zagreb. 246

Da bih prišao HOS-u, morao sam proći “provjeru” kod Velimira Kvesića. Tada sam ga prvi put upoznao. Znao sam da je jedan od osnivača pokreta (HDZ-a) i vrlo agilan, a čim se osnovao HSP, prešao je u tu stranku. Razlozi su jednostavni. U HDZ su već počeli ulaziti komunisti, članovi omražene partije, za što Velja nije bio. Bio je u pravu, jer bilo je onih iskrenih, ali bilo je i onih nedobronamjernih po Hrvatsku. U njegovoj sam kući zajedno s kumom sjedio i čekao Kvesića i njegov “blagoslov” za primanje u HOS. Kum i Željko Soldo garantirali su za mene, a Velja me pitao što me vuče u HOS. Rekao sam da se želim boriti protiv neprijatelja Hrvatske, želim neovisnu slobodnu Hrvatsku. To je bilo dovoljno.

Velimir Kvesić (dolje desno) u društvu suboraca

Vukovar U Zagrebu, na velesajmu, skupile su se poprilične snage HOS-a, što je govorilo da idemo na frontu. Kakva je to ekipa bila! Hercegovci, Bosanci, Zagorci, Slavonci, Zagrepčani, Posavci, Dalmatinci... Sjećam se kako je bilo govora da se traže dragovoljci za Osijek, Vinkovce, Vukovar, Jasenovac. Kako je Vukovar već imao vrlo teško stanje, i objektivno je bio u najtežem položaju, mi iz Kutine odlučili smo krenuti put Vukovara. Tako je i drugim skupinama bio privlačan, kao branik Domovine, jer su Vukovar i rijeka Dunav hrvatski dio teritorija, ulaz s istočne, neprijateljske Jugoslavije u Hrvatsku. Također, često su se na radiju i televiziji čule vijesti o napadima pobunjenih Srba i malo pomalo i JNA-e, vijesti o ubijanju Hrvata, uglavnom civila, protjerivanja i slično. Odluka je pala. 58 dragovoljaca HOS-a odlučilo je krenuti na put prema Vukovaru, u pomoć gradu koji je već bio gotovo skroz opkoljen, osim koridora kroz Bogdanovce, a put do Vukovara vodio je kroz kukuruzište. Krenuli smo noću, a u kamiončiću sam pobliže upoznao ostale. Petar, malo punašan, nosio je naočale, a u rukama pušku, koje se trebao i on bojati, a ne samo neprijatelj. Ni on nije imao adekvatno naoružanje. Pravi Hrvat, odlučan, beskompromisan u pogledu 247

na situaciju Hrvatske. Djelovao je nezgrapno i kao da nije za to, međutim kasnije, u borbama, i te kako se pokazao i iskazao. Osim što je bio Hosovac, još nešto ga je vuklo put Vukovara. Naime, imao je tamo strica i strinu kojima je želio pomoći. Željko, nije mi bio nepoznat, također vrlo aktivan u počecima stvaranja pokreta za slobodu Hrvatske, živio je u meni susjednom naselju. Tih i nenametljiv, obučavao se na protuoklopnim sredstvima i bio je jedan od najboljih za uništavanje oklopništva. Također je bio jasan i odlučan borac za Hrvatsku čitavo vrijeme, čak i prije Domovinskog rata. Bio je i odličan govornik. Kad sam ga prvi put čuo kako nadahnuto govori o Hrvatskoj, rekao sam si: “Opa, ovaj je rođeni političar.” Ivan - Ićo, tipičan Hercegovac, rodom iz Tomislav Grada. Visok, crne duge kose, pogleda i riječi koje su jasno govorile: “Ne diraj Hrvatsku!” Kasnije, kroz razgovore s njim, zaključio sam kako je nevjerojatno upoznat s hrvatskom povijesti, pa i o onome što je bilo zabranjeno. Bio je iskreni vjernik. U određenim teškim trenucima znao sam svašta opsovati, a on bi me upozoravao kako je to ružno, da nije Bog kriv i slično. Velimir, oštar, nema što nije znao o povijesti Hrvata, bio je vođa male grupe Hosovaca iz Kutine, bio je izniman čovjek, a kasnije i političar. Dolazeći u Vukovar, 27. 9. 1991. godine nitko od nas nije ni slutio kakve će razmjere imati rat koji nam je nametnut. Bila je to jesen, krvava, koja će biti upisana u temelje stvaranja Hrvatske nam slobodne države. Došli smo dijelom naoružani, dijelom ne, bolje reći dio je imao oružja, dio ne. Primjerice, ja sam imao samo bajunetu, dok moj Kutinjanin Petar imao “špaginu” upitne kakvoće i bojeve spremnosti. Naš je konvoj vozila, došavši u Bogdanovce, bio “počašćen” granatama s neprijateljske strane, tako da smo poiskakvši iz vozila, našli zaklon među, i u kućama Bogdanovaca. Nakon smirivanja, donesena je odluka da prespavamo te da ujutro krenemo u Vukovar. U Bogdanovcima, drugi dan ujutro, bio je polazak prema Vukovaru, no Petar i ja smo zaspali. Da ne povjeruješ! Digli se mi ujutro, kad nema vozila s kojima smo došli. Pitamo domaće ljude gdje su Hosovci, a oni pokazuju prema Vukovaru. Majko mila, nije ni krenulo, a mi već zeznuli stvar, u početku! Srećom, nešto kasnije, naišla su dva vozila koja su išla prema Vukovaru tako da smo se s njima dovezli u grad Vukovar. Sjećam se kako smo zastali na putu kroz kukuruz jer smo naišli na nekoliko olupina automobila. Vidjelo da su svježe olupine, a nigdje nikoga.Vozač je lagano vozio pored njih i bez problema smo izašli iz kukuruznih polja, iako je popriličan strah bio prisutan. U zraku se osjećalo kao da će svakog trenutka zapucati. Srećom nije. Imali smo sreće jer nije bilo zasjede, za razliku od nekih koji su prije nas išli prema Vukovaru. Ličani, Slavonci, Dalmatinci, Zagorci, Istrani, Hercegovci, Bosanci (sada Bošnjaci), dijaspora, građani hrvatske i srpske nacionalnosti, svi su oni bili u Hosu. Hos je značio Hrvatski ponos. Općenito, dragovoljačke postrojbe u Domovinskom su ratu bile dragocjene i bitne za ključnu 1991. godinu, jer da ih nije bilo tada, kao i specijalne i pričuvne policije, koji su bili prvi, pitanje bi bilo kako bi se, i od čega, stvorila Hrvatska vojska. Dali smo vremena da se Hrvatska vojska “stvori”, opremi i obuči. U to vrijeme bila je aktualna hrvatska sloga zbog obrane samoga sebe i svojega, ali i stvaranja države te skidanja jugoslavenskih komunističkih okova. “Obični” ljudi, radnici, seljaci, intelektualci, studenti, pretvarali su se u specijalce, policajce, dragovoljce, vojnike HRVATSKE. 248

Sajmište, krvavo, krvavo Sajmište... Došavši u Preradovićevu ulicu, naše prvo odredište, shvatio sam, dijelom, na što je Jastreb mislio govoreći o borbama u Vukovaru. Borbe su na Sajmištu bile ulične, pola ulice držimo mi, pola oni. Taj dio predgrađa bio je pust s vidljivim tragovima granatiranja i borbe. Ruševine i miris paljevine. Čim smo stigli, stigla je i dobrodošlica u obliku poznate srpsko-četničke tradicije. Granate su zasipale Preradovićevu ulicu.

Preradovićeva ulica, baza postrojbe HOS-a na Sajmištu

Očito su imali informaciju da smo stigli. Vozila su nam gotova sva bila uništena, pa i dio akutno potrebnog naoružanja u njima. Svi smo preživjeli taj doček i drugi dan smo se raspoređivali po punktovima. Imali smo čast upoznati Kačića (Bojlera), legendu tog dijela Sajmišta, koji je na žalost, ubrzo poginuo. Rasporedili smo se tako da kod svakog raskrižja, sa svake strane, bude oko 7-10 ljudi “šareno” naoružanih. Pod tim mislim da je u svakoj grupi bio čovjek ili dva, kako gdje, zadužen za uništavanje oklopništva. Znači, ili “osa”, ili ručni bacač. “Šarac M53”, ili “PKT”, također 249

nešto od toga, a ostatak je bio naoružan pješačkim naoružanjem. U početku nismo imali svi oružje. Među njima sam bio i ja. Srećom, treći smo dan svi bili naoružani. Došao sam do rumunjskog kalašnjikova. U početku sreća i ljubav bez kraja, a ubrzo već, majko mila! Kako su dani prolazili, tako su borbe bile sve žešće i učestalije, pa je shodno tome, moj “Rumunj” “radio” neumorno. Međutim, cijev se pregrijavala što, naravno, nije bilo dobro. S vremenom sam došao do pravog kalašnjikova, od “prijatelja” s druge strane, i tada sam bio “normalno” naoružan. Hlače sam imao od pričuvne policije, sive, a na nogama čizme, vojne padobranke. Košulja vojna, šarena ispod nje vojna zelena vesta, a na glavi crna marama (od djevojke). Na marami crna vunena kapa, crna dugačka bajuneta, par bombi, pet punih okvira za kalašnjikov i nešto malo rezervnog streljiva. Sve u svemu, nalikovao sam pokretnom cirkusu, a ne ozbiljnom vojniku. Uglavnom je neprijateljska artiljerija djelovala prva, a onda bi krenuo tenkovsko - pješadijski napad. Nekako je napad najčešće počeo oko osam ujutro, valjda nakon doručka. Granate su padale kao kiša, a onda bi se čulo paljenje tenkova i oklopnih vozila, što je bio znak da se pripremimo za obranu. Tenk, transporter, pa neprijateljska pješadija koja bi ih pratila. Gotovo svakodnevno isti scenarij. Ekipa s naše strane naoružana ručnim bacačima, osama, RPG-ovima, rješavala je oklopnjake i vozila, a mi pratnju i osoblje vozila koji bi preživjeli. Znali smo pustiti oklopnjak malo dublje k nama, tako da pješadija misli kako je slobodno, a kad bi naši “oprali” tenkove i transportere, mi bismo rješavali pješadiju koja je pratila oklopnjak. U početku nije bilo sve tako uigrano jer je trebalo vremena da se “uštimamo”. Pomalo je bilo i nesnalaženja, neorganiziranosti i nepoznavanja terena, a kako su borbe odmicale, svatko je točno “znao” što treba učiniti. U početku smo pucali iz svega misleći da će “buka” napraviti svoje. Kasnije smo vidjeli da bez taktike nema ništa. Čekaj, biraj metu i pucaj tek kada si siguran. U tom kolu ludila i smrti bilo je i smiješnih događaja, da se tako kaže. Nas desetak je trebalo pretrčati jedno raskrižje po kojem su pri prelascima četnici pucali, i tako, svi jedan po jedan uspjeli prijeći na drugu stranu, te smo još samo čekali Šniclu (nadimak Hosovca) da i on pretrči. Međutim, njega nema, pa nema. On je inače podeblji, ali strašan zafrkant. Kad, eto njega i to na biciklu. Uhvatio čovjek zalet i prešao na našu stranu, a mi smo “popadali” od smijeha. Vjerojatno i četnici, jer nisu ni metak ispalili, dok su nas ostale počastili municijom. Ti prvi dani su bili psihički najteži. Tko je to prebrodio, te nenormalne uvjete, svaki dan izravan kontakt sa smrću, imao je puno više šanse za preživljavanje od ostalih, iako je bitan faktor za preživljavanje bila i sreća, sudbina. Mi smo koliko-toliko bili spremni za bitke, ali vidio sam dosta civila koji su morali uzeti pušku jer nas je bilo sve manje, a oni su bili u podrumu. Morali su se i oni priključiti i tu je bilo svega. Od mokrenja u gaće, govorenja da ima bolove u srcu itd. Ne zamjeram, zaista je bio pakao i teško im je bilo jer su imali obitelji ondje. Mi smo ipak došli manje opterećeni. Naše obitelji su bile na sigurnom. Vukovarcima koji su ostali braniti svoj dom i domovinu, svaka čast. Oni, velika većina koji su pobjegli, vjerujem da osjećaju grižnju savjesti. Jutro, artiljerija je po ustaljenom običaju odradila svoje za dobro jutro. Čuli smo kako tenkovi pale motore i spremaju napad. Kod raskrižja smo sjeli uz jednu kuću, nas sedam. Prvi je bio Šnicla i osmatrao ulicu koju su oni držali očekujući odande 250

napad. Pored njega Željko zadužen ručnim bacačem i obučen da skida oklopna vozila, a nas petorica ostalih, zaduženi za pješadiju. Tako mi sjedimo, kad na cestu padne minobacačka granata nekih stotinjak metara od nas. Gledam i mislim, čovječe, koji promašaj, kad evo sljedeće na pedesetak metara! E, sad se već gledamo, ali nitko ništa ne govori. Petnaest sekundi kasnije, padne granata desetak metara od nas, te nas zapljusne prašina i sitno od asfalta. Pogledam desno, Željko ok, ali vidim glavu od Šnicle kako krvari. Lijevo od mene svi “čitavi”, samo Šnicla ranjen. Željko vadi prvi zavoj te ga krene previjati i zaustavljati krv. To je ono prvo i najvažnije u takvim trenucima. Od nas sedam koji smo sjedili jedan do drugoga uza zid kuće, cesta od nas dva, tri metra, a granata pala vrlo blizu nas i “samo” jedan ranjen? Imali smo veliku sreću, osim Šnicle, koji je nakon previjanja glave, ostao i nastavio borbu. Šnicla je bio omiljen među nama, debeljuškast, veseljak i u najtežim trenucima. Sjećam se kako se nakon nekoliko sati izbivanja pojavio s hrpom tromblona, bombi i ostalih potrepština. Otkud, nisam znao niti pitao, jer bilo je najvažnije imati što više streljiva i ostalih borbenih sredstava.

Željko Soldo (čuči prvi s lijeva), prije odlaska u Vukovar

Jedan od najgorih dana bio je kad je Željko Soldo ranjen. Počeo je napad velikih razmjera, kotrljala se velika sila po svim nama bližim ulicama. Buka tenkova, minobacači rade, uvertira za pješadiju. Nakon što je uništio tenk ručnim bacačem, Željko se vratio da s još jednim punjenjem počasti i pješadiju, međutim, nekoliko metaka ga je zahvatilo. Trbuh, noga, ruka, stražnjica. Gotovo da nema gdje nije bio ranjen. Ićo se zaletio na cestu po njega i uspio ga izvući na sigurno. Dok je borba trajala, Ićo ga je previo zavojem i javljeno je vozilu da dođe po njega, da ga odveze u bolnicu. Tek kad je netko iz moje grupe stradao, iz mog mjesta, sugrađanin, prijatelj, shvatio sam da je vrag odnio šalu. Naime, čovjeka pogodi kad netko pogine ili bude ranjen, ali nekako ne misliš toliko o tome jer ne poznaješ čovjeka. No, kada netko blizak strada, 251

onda se često o tome misli. Željko je krvario iz trbuha, i to je bilo ono najstrašnije. Bojali smo se da mu nema spasa. Ipak ima Boga, metak ga je zahvatio, ne direktno u trbuh, već više sa strane, tako da nije bilo opasno za život. Pokazalo se da je teža rana u potkoljenici. Metak ga je pogodio direktno u kost. Trpio je užasne bolove. Znao sam pomagati ranjenicima i nositi poginule, ali najstrašnije je kad nosiš nekog koga poznaješ, nekog s kim si se do jučer zafrkavao, dijelio sve što se imalo, a sada sve to u sekundi nestaje. Sa Željkom i danas, kada se nađemo, pričamo o vukovarskim danima i onima koji više nisu s nama. Spomene i Coca-Colu. Naime, kako je ležao teško ranjen u bolnici koja je svakodnevno bila bombardirana i gađana iz koječega, nije bilo ni blizu normalnih uvjeta za rad osoblja, a kamoli potrebnih lijekova i namirnica. U jednom od uništenih transportera nakon akcije, pronašao sam original neotvorenu kokakolu. Spremio sam je u borbeni ranac na leđima i predvečer, kada borbi nije bilo, osim snajpera i koje minobacačke granate, otišao sam u bolnicu i Željku “uručio neprijateljski trofej”. Netko bi donio pištolj, ili tako nešto, a ja sam mu dao Coca-Colu. Mislio sam da će, onako teško ranjen, ustati iz kreveta i vratiti se u borbu. Toliko je pojava Coca-Cole djelovala na njega. Znate, nisu radile trgovine i šoping centri. Bila je to prilično rijetko viđena tekućina, još k tome i original. Moj Željko nije ozdravio, ali sam ga prilično razveselio. Eto kako i Coca-Cola može bar na trenutak oporaviti teško ranjenog bojovnika (zvuči kao reklamiranje). Željko je s jedinim konvojem ranjenika iz Vukovarske bolnice otišao put slobode, sredinom listopada. Mi smo ostali u još jačem neprijateljskom obruču. Imao sam mali radio prijemnik, i kad je bilo vremena i baterija, slušali smo vijesti. Tako smo imali priliku čuti naše prijatelje ranjenike kada su stigli na slobodni teritorij. Tako slušamo mi, kad eto nama poznati i dragi glas, koji govori: “HRVATSKI BOJOVNICI USPJEŠNO ODOLIJEVAJU SRBO-ČETNIČKOM AGRESORU, NANOSEĆI IM TEŠKE GUBITKE, VRAĆAJUĆI IZGUBLJENE POLOŽAJE, TE NAPREDUJU.” Bilo nam je drago čuti ga da je živ prošao kroz četničke položaje, i da ima snage govoriti, ali što ga laže, brateeee. Znao je da nije tako sjajna situacija, kao što je znao i to da ga neprijatelj sluša. Snajper Kako je vrijeme odmicalo, došao sam do vojnog snajpera i nekako sam poželio isprobati ide li mi i to. Kako je Igor već imao snajper, postali smo tim i često skupa odlazili, te čekali neprijatelja da krene kako bismo ih “rijedili” u naletu. U početku je trebalo ipak prilagodbe. Opaka je to stvar, u što su se uvjerili i oni s druge strane. Jednom smo bili u zgradi na zadnjem katu. Stan napola uništen, stakla uopće nema, na prozorima vise rolete u neredu. Nekako mi je u takvim uvjetima bilo najbolje. Nije trebalo dugo čekati, jer kako su ulične bliske borbe bile česte, malo-malo pa bi naišla ekipa ili pojedinac idealan za pogodak. Adrenalin je radio stalno. Pješadija kreće, borba traje, a ti biraš koga ćeš. Sjećam se prvog pogotka nakon rušenja neprijatelja. Promatrao sam kroz optiku tijelo. Čudan je to osjećaj. Osjećaš se moćno i nedostižno. Teško te otkriti ako si se pripremio i kamuflirao. Minimalan rizik, ti gađaš, biraš. Kako su dani išli, Igor i ja smo bili sve “zahtjevniji”, “gladniji” i često smo nakon 252

“skidanja” protivnika, mijenjali položaj i opet ispočetka. Išlo nam je. Kad je meta bila dalje, naravno, teže ju je i pogoditi, naročito u pokretu. Potrebno je nekoliko sekundi da meta miruje kako bi pogodak bio kako treba. Uvijek smo zajedno išli, iz više razloga, ako tko bude ranjen od protivničkog snajpera da mu drugi pomogne, ali isto tako, s obzirom na to da su oni najčešće išli “u čoporu”, bilo je efikasno pucati skoro u isto vrijeme. Dvojica padnu, a ostali se smrznu. Najpribraniji bježe u stranu, a neki ravno prema nama i prema sljedećem našem djelovanju. Bilo je situacija da smo u jednom naletu “skinuli” četvoricu i grupa se raspada, te ne idu dalje. U tom trenutku silazimo i možemo se odmarati jer će im trebati neko duže vrijeme da dođu k sebi. Mislim da su u ratovima snajperi, općenito, velika psihološka prednost. Nije nikome svejedno čuti pored sebe specifičan fijuk snajperskog metka, pogotovo kada pored tebe padne vojnik pogođen snajperom. Znaš da te ima na vidiku, da te vreba, a sad je na tebi da odlučiš hoćeš li ići dalje, bez obzira na to što ne znaš otkud je došao metak ili ćeš čekati duže vrijeme u zaklonu i vratiti se nazad, na sigurno. Kako je u ratu jedini cilj onesposobiti neprijatelja, naučili smo s vremenom da je najbolje odmah teže raniti protivnika. Onesposobljen je, njegovi imaju posla s njim, a za početak mu trebaju prići. Vrlo je teško gledati svoga kako jauče, a ne možeš mu pomoći. Okrutan je to bio rat, no bili smo prisiljeni na mnoge stvari i nije mi žao. Dovoljno je bilo sjetiti se naših specijalaca u Borovom Selu ili civila poklanih bez razloga. Ta mržnja koju su oni imali prema nama, bila je poticaj da i mi nemamo milosti prema vojnicima, a naročito prema četnicima. Svaki koji je krenuo u napad na nas, želio me je ubiti kao i ljude oko mene. Dužan sam u obrani primijeniti sva moguća sredstva kako bih obranio sebe, i onog pored sebe, obitelj narod, vjeru. Uvjeren sam da svi mi koji smo se branili, branili smo se i zbog čistog opstanka, a takav je čovjek sposoban i spreman na sve. Ne kaže se uzalud da rat nosi najgore i najbolje u čovjeku. Bilo je tu i dilema koje sam imao sa samim sobom: “Ipak sam ubio čovjeka, kakvog-takvog, ali čovjeka”. Međutim, brzo stigne odgovor i stotine opravdanja zašto sam to trebao i morao napraviti.

Damir Markuš, Rus, Paša i Igor (s lijeva na desno)

253

Ptica u Vukovaru tih mjeseci nije bilo, zbog stalnih borbi, granatiranja, zla koje se osjećalo i u zraku, a ne samo na zemlji. Jednostavno, nije ih bilo i nisam ih primjećivao. Kao dječak volio sam šetati šumom i slu��ati ptice, gledati srne u trku i disati punim plućima. Nisam ni slutio kakvo je to bogatstvo. U jednoj kući u Preradovićevoj bio je papagaj u krletci. Dok se moglo, vlasnik je dolazio svaki dan nahraniti i zbrinuti ptičicu, i usput vidjeti kako mu je kuća. U pretresu, nakon jednog odbijenog napada s Brdarom (legenda), da ne bi bilo zaostalih izgubljenih ili ranjenih četnika, naišao sam na tu ptičicu. Vratio sam se nakon “češljanja” ne vjerujući u taj prizor. To je bila jedina ptica koju sam vidio, a možda je bila jedina i u cijelom Vukovaru. Sjeo sam na fotelju i gledao u nju kao da sam vidio Boga. Ne znam zašto, ali nisam je pustio iz kaveza. Mislio sam da je tako sigurnija. Bar sam se na trenutak vratio u djetinjstvo. Cvrkut ptica i mir, mir koji je toliko bio potreban, ali ga dugo nije bilo, godinama, predugo. Taj trenutak mira i spokojstva u prašnjavoj fotelji s krasnim i rijetkim prizorom, nije trajao dugo, ali je bio dovoljan da se vratim u bezbrižnost prošlosti i podsjetim se koliko je vrijedna i neprocjenjivo važna sloboda, šetnja šumom, cvrkut ptica, trk srna. Zapamtite to, Hrvati. Za to slobodno disanje punim plućima mnogo je krvi proliveno, mnogo. Dana 21.10. bio sam prvi put ranjen. Na punktu je taj dan bio miran. Tonči se brijao u kući, a Žac i Zagorac čistili su rastavljeno oružje na stolu u dvorištu. Ja sam bio kod ograde i povremeno gledao prema neprijatelju kakvo je stanje. Okrenuo sam se bočno prema našoj pozadini i ostao zatečen. Na sred ulice hoda, u tenkovskoj odori, kombinezonu, neprijateljski vojnik. Gledam i ne vjerujem! Otkud on sad tu, nama s leđa! Gledam i vidim da u rukama nema ništa i pomislim kako bi ga bilo lijepo zarobiti. Viknem prema njemu da mi priđe te pogledam nakon toga lijevo prema neprijateljskoj liniji. U tom trenutku, kada sam vraćao pogled, vidim njegovu desnu ruku u zraku i rafal koji ispucava prema meni iz “škorpiona”. Pogodio me i padam na tlo. Osjećam strahovitu bol u desnoj peti, a udarac u prsa nisam ni “skužio”. Kako sam bio glup. Tek kada sam dovezen u bolnicu, vidio sam metak na okviru od automatske puške koji bi me bez sumnje usmrtio. S obzirom na to da su moji čistili oružje, a Tonči se bezbrižno brijao, nisu u prvi mah ni shvatili što se događa. Tonči se snašao i s vrata bacio bombu prema četniku, tako da je bježao od nas. Ležim i gledam Tončija, s pjenom za brijanje na licu, kako baca bombu koja me vjerojatno spasila. Od mene je neprijatelj bio tek 6 -7 metara, a ja sam ležao bespomoćan. Imao sam nevjerojatnu sreću. Rafal, koji je kaubojski ispucao prema meni, me prorešetao, a spasila su me dva okvira od kalašnjikova. Prvi me metak pogodio u petu, srećom ne u kost, jedan u okvir od puške, koji bi me pogodio u tijelo da je promašio okvir, drugi u okvir u prsima koji sam nosio s još jednim okvirom radi što bržeg mijenjanja u borbi. Kad se sve to zbroji, uz moju nesmotrenost, odlično sam i prošao. Tonči veliki fajter, nosio me ranjenog do auta i u bolnicu. Svi su mi kasnije prigovorili što ga nisam “počistio”, međutim, na prvi pogled nisam vidio da s desne strane, u onom većem džepu na butini, ima “škorpion”. To više nisam ponavljao. Na istom tom punktu dobio sam geler u glavu, opet na “zanimljiv” način. Počeo je napad tromblonima, zoljama i ostalim pješadijskim naoružanjem pa je nas nekoliko stalo uz kuću čekajući pješake da se ispucaju s tromblonima. Jedan tromblon pogodi u krov kuće uz koju 254

smo čekali i komad crijepa me pogodi u glavu. Legija me gleda i “pukne” se smijati ne vjerujući što mi se dogodilo. Kakvo ranjavanje! Poludim i sjednem na fotelju u sred dvorišta između dvije kuće gdje smo čekali. Grof mi govori da se maknem, da sam izložen. Odgovaram mu malo krvave glave da je bolje da sam tu, nego da me crijep ubije. Nakon toga, tromblon je pogodio krov druge kuće s moje desne strane i jedna krhotina tromblona me pogodi, naravno, opet u glavu. U nekoliko sam minuta bio pogođen što od crijepa, što od gelera. E onda sam tek puk’o! Vičem psujući im majku četničku. Nada (i ona i Legija poginuli su na Lušcu) mi prilazi i previja glavu da zaustavi krvarenje koje, srećom, nije bilo jako. Ovi uza zid su pucali, ali od smijeha. Taj punkt je bio koban za Grofa, Mladena, našeg Hosovca iz Velike Gorice. Njegova me smrt teško pogodila, jer bio je poseban. Kao dječak razmišljao sam kako bi bilo super biti sam u gradu, banci, trgovini gdje bi sve bilo tvoje. Nešto slično doživio sam u Vukovaru. Robna kuća pored Hotela Dunav, nigdje nikoga, ali sve razbijeno i uništeno. Ostala je čitava jedna lutka, jedna od onih lutaka prirodne ljudske visine. Samo je treba obući, i na daljinu izgleda kao čovjek. Prvi su do nje došli Abel i Senzen. Imamo i jednu sliku njih “troje” ispred robne kuće. Zašto to napominjem? Zato što je ta lutka jedno vrijeme glumila nas. Našli smo periku, stavili joj vojnu kapu i evo “ustaše”, kako su nam tepali “komšije”. Nosili bismo je sa sobom po ulici do mjesta gdje bismo djelovali snajperima. Možete zamisliti face branitelja koji bi naišao i vidio prizor: dva snajperista i lutka. K’o naslov za film. Jednom prilikom dođemo mi lijepo na potrebnu visinu, polako prilazimo prozoru, lagano dižemo lutku, da joj glava bude na vidiku mogućeg snajperista i... čekamo. Moram reći da je u početku ideja bila fenomenalna. Nikad nas nije “prevarila” lutka. Ostala je čitava, kao i mi, ali s vremenom nositi je po ulici, nije bilo moguće. Svakome objašnjavati taktiku nije imalo smisla, osim toga izgledali smo kao perveznjaci. Lutka je ostala u jednom stanu, a mi smo nastavili ipak u dvojcu. Tri je previše, dva taman. Bilo je i zafrkancije na naš račun. Nekako je u tome bio ustrajan Duško-Bosanac s pitanjima poput: “A gdje vam je koka? Ostavila vas?” Bila je to dobra ideja, ali primjedbe drugih ugrožavale su našu “veličinu”. Zdravko Bezuk Najteže mi je ipak bilo kad mi je kum Zdravko bio teško ranjen 9. 11. Teške borbe su se vodile po cijelom Sajmištu, te smo se po dojavi da je najteže kod Tekstilne škole, nas šestorica uputila k njima da im pomognemo. Nas trojica u autu, a odostraga sam na sjedalu imao molotovljeve koktele. Dvojica ispred mene su ljudi koje sam prvi put vidio. Kad je ta dojava došla zatekao sam se u bolnici jer sam bio na obradi, bio sam ranjen. Sa mnom je bio i Igor, Zagrepčanin, prijatelj kakvog se treba tražiti. Često smo znali sa snajperima odlaziti i vraćati se “čitavi”. Išlo nam je. Zamolio sam dvojicu naših da nas prevezu do položaja, na što su pristali. Igor je prije mene otišao s još jednim našim, Kitarom, a ja malo kasnije s dvojicom u fićeku. Već blizu punkta, na raskrižju, primjetili smo Igora i Kitaru, te stali da izađem i da im se priključim. Tek što smo stali, primjetili smo Zdravka kako nam prilazi i maše. U tom momentu padne granata točno između nas. Najteže je stradao Zdravko. Lijeva mu je noga jako krvarila, a nas trojica u autu nismo jako stradali, jer nismo stigli izaći. 255

Bili smo tek malo ranjeni. Njih dvojica naprijed po leđima i nogama, a ja odostraga, s “koktelima” (napalm koji mi je spremio Mađar Horvat), u glavu. Igor neozlijeđen, a naš Kitara s njim, također ranjen. Od nas šest, tri teško i dva lakše ranjena, te jedan neozlijeđen, od jedne granate, užas. Nekako sam se iskobeljao van, a Igor je već pomagao ranjenima izvan auta. Uvukli smo se u garažu na, koliko-toliko, sigurno mjesto. Tu i tamo je još koja granata pala. Bili smo blizu jedni drugima, pa su čuli auto, i granatirali to područje. Tako smo stradali. Odnekud se pojavio autom Pipac (sam Bog ga poslao) te su ranjenici, najteži, prevezeni u bolnicu. Nažalost, Zdravko je drugi dan od posljedica teškog ranjavanja umro u bolnici. Šok, nevjerica, bol. Kasnije smo saznali kako je punkt kojem smo išli u pomoć, pao, a mi to nismo znali. Zdravko nam je prilazio da nas upozori da ne idemo tamo, i tako nas spasio, jer bismo im pali u ruke. Prije tog kobnog 9. 11. već sam bio ranjavan, dva puta, i imao jedno okrznuće. Kako nismo bili na istom položaju, kum Zdravko i ja, on je, kad god bi čuo da sam ranjen, došao do mene i rekao da pazim na sebe, jer se bojao odlaska kući ako poginem. Na kraju sam ja morao kući bez njega. Često se toga sjetim. Bio je stariji od mene i osjećao se odgovornim za mene. Kao klinac (bili smo susjedi) često sam dolazio k njemu i njegovoj braći, od kojih su dvojica također bila u Domovinskom ratu. Taj isti dan je još nekoliko Hosovaca ranjeno na položaju kod Pionirske ulice. Užas. To je bilo najteže iskustvo u mom životu. Rudolf Vuković - Senzen iz Sesveta, fajter, je nakon ranjavanja morao ostati u bolnici. Odande se nikada nije izvukao. Kasnije je identificiran na Ovčari. Po pojavi je izgledao opasno, a neprijatelj ga je s druge strane i te kako upoznao. Nosio je pumpericu i bio je vrlo snalažljiv u bliskoj borbi. Bilo je vrlo sigurno biti uz njega jer je uvijek znao naći najbolje rješenje u zadanoj situaciji. On je nekako u tim irealnim vremenima bio miran, staložen, kao da uopće nije rat, kao da je na odmoru. U jednoj je akciji reagirao tako brzo da mi ni danas nije jasno kako je to bilo moguće. Odbili smo napad i krenuli za njima da “počistimo” što je ostalo ili se “izgubilo”. U tim je “čišćenjima” najneizvjesnije, tu se svašta HOS-ovci ispred Vukovarske bolnice. U sredini Tomislav znalo događati. Tako je jedLesić, prva identificirana žrtva na Ovčari 256

nom prilikom ranjeni četnik zaostao, ili se nije snašao, uglavnom, ostao je u prostoriji u kući. Prošao sam hodnik na brzinu pogledavši lijevo - desno, ne ugledavši ga u toj prostoriji, kad sam začuo poznati zvuk pumperice. “Smrznuo” sam se ne znajući što se događa u prvi mah. Rudolf nije prošao kao ja i skužio je da nekog ima. Napunio ga sačmom i viče mi da idemo dalje. Meni je trebalo ipak nešto vremena da se pokrenem. Vjerojatno mi je spasio život. Tek kad je akcija završila, shvatio sam kako sam bio blizu smrti. Kako su se takve i slične scene ponavljale u bliskim borbama, što su više dani prolazili, sve sam se više čudio kako sam živ ostao, kao i ostali koji su preživjeli. I to je u redu, ali kad se prestaneš čuditi, nije dobro. Rudolf je ranjen ostao u bolnici i nije bio u stanju nastaviti borbu. Na žalost, izgubili smo odličnog fajtera, sve nas je manje... Sjećam se hrabrih zrakoplovaca u poljoprivrednim avionima koji su nam noću bacali hranu, lijekove i municiju za borbu protiv oklopnjaka, koja nam je akutno falila zadnjih tjedan dana. Na tome se šparalo, a da smo imali sredstava kao protivnici, ajme rusvaja! Čuo sam da su, nažalost, i ti naši hrabri piloti stradali pri jednoj takvoj operaciji. Zašto se o tim ljudima više ne govori? Kao da ih nije bilo, a davali su nam, osim neophodne hrane i oružja, i moralnu podršku, tako da nismo bili sami. Kad sam prvi put čuo kako će nam naši avioni, pa čak i padobranci, doći u pomoć, valjao sam se od smijeha, čudeći se otkud nama to? Međutim, ti hrabri ljudi, u onim malim, starim, sporim poljoprivrednim zrakoplovima….To je hrabrost. Navečer smo se prisjećali naših poginulih, žalovali, ali drugi dan, svaki naš poginuli ili ranjeni koji je ostao u bolnici zbog težine rana, kao da je bio prisutan među nama. Davali su nam dodatnu snagu i činilo se kao da se i oni bore s nama protiv divljačke agresije, protiv onih koji su ginuli puno više nego mi. Neka kažu neprijatelji, okvirno, koliko je četničkih glava ostalo na Sajmištu i uopće na napadu na Vukovar? Neće, jer su brojke velike, a mi preživjeli to znamo. Neće, jer s onolikom vojnom silom i tehnikom nisu mogli protiv malobrojnih branitelja. Mi smo im nanijeli strahovite gubitke u ljudstvu i tehnici pa ne znaju kako bi to opravdali svom narodu ili vođi. Skrivaju podatke, ali u sebi svi znaju da su dobili bitku, ali izgubili rat, a mi, bojovnici Vukovara, bili smo jak čimbenik u konačnoj pobjedi i ostvarenju sna konačno slobodne, nezavisne Hrvatske. U Vukovaru smo nailazili na kojekakve vojne i paravojne formacije. Takozvana JNA, Niški specijalci, Beli orlovi, Odred „Dušan silni“, nekakva jedinica „Leva supoderica“, koja je najviše sudjelovala u pokolju zarobljenika na Ovčari, sastavljena je uglavnom od teritorijalaca iz Vukovara i okolice. Bila je i nekakva oklopna mehanizirana brigada, nekakva specijalna, koju smo pretpostavljam oko 80 % uništili i onesposobili. Toliko o “specijalcima”. Bilo je napada s druge strane Dunava kao i sa samog Dunava, i to tako da dođe nešto slično tankeru, s podosta artiljerije, i puca nasumično po gradu ne birajući metu. Zrakoplovi su bili normalna pojava, svakojakih tipova, a manje su se upotrebljavali helikopteri. Pionirska ulica. Igor i ja smo u jednoj katnici i čekamo napad. Kao po običaju, borbe kreću nakon artiljerije, pa paljenje tenkova, pa naši “pacijenti”, “draga” pješadija. Ekipa za oklopništvo ih zaustavlja, mi riješavamo pješadiju. Primjer: idu “braća”, njih desetak “junaka”, a na glavi imaju šljem, a neki kokarde i šajkače. Nismo se 257

dogovarali, ali davali smo prednost kokardama i šajkačama. Njih smo s užitkom “skidali”. Nakon junačkog zaleta, i kad dvojica budu manje u “stampedu”, neki jednostavno stanu, dok jedni idu na stranu. Bilo je i toga da neki idu direktno prema nama. Zaista “pametno”! Kod nas je bila važna mirnoća i dobra procjena, a kod njih, samo da budu par sekundi, ili mirni, ili u istom pravcu da ih možemo “blagosloviti”. Bilo je tu svega, ali uvijek sam sa sobom imao kalašnjikov s preklopnim kundakom da pomogne ako predugo ostanem na jednom mjestu. Prvi put sam lakše ranjen nakon podužeg djelovanja iz jedne kuće jer su nas već poluokružili. Igor je prvi pretrčao cestu i došao na sigurno. Meci su frcali po cesti, no ni jedan ga nije pogodio. Došao je i na mene red. Krenem, a krenu i oni s pucnjavom, i osjetim, kao ubod pčele u nogu. Ičo je tromblonom napravio rusvaj, točno je među njih pogodio. Ja sam u međuvremenu dotrčao do naših. Srećom, bilo je samo okrznuće. Malo zavoja, stisak Igorove ruke i pogled prema Iči koji viče: “Ajmo, ima ih još!”. I krećemo dočekivati spodobe u ljudskom obliku. Napad koji je počeo bio je iznimno jak. Tako jak da smo znali da će dugo potrajati. Ustaljeni običaj, artiljerija, tenkovi bruje, minobacači i spremna neprijateljska pješadija. Nije svejedno kada avioni u brišućem letu mitraljiraju i bacaju bombe raznih veličina i moći. Iako nama nisu mogli ništa, jer smo blizu četnicima, pa ne mogu adekvatno djelovati po nama, onaj zvuk jednostavno “smrzne” tijelo na kraće vrijeme. Uskoro čujemo kako divljaju po srcu grada, najviše po bolnici, odvratne spodobe u JNA uniformama. Time su nas valjda htjeli primorati na bježanje ili predaju, međutim, ništa se od toga nije dogodilo. Strepio sam za ranjene suborce u bolnici, jer svakim danom je bila sve punija i time neadekvatnija za ranjenike. Kaos i smrt na svakom koraku. Bilo je tu ljudi starije dobi, djece, maloljetnika i žena. Svi kao jedan, do kraja. Kombiniranim napadima pokušavali su slomiti naš otpor, ali poraze i gubitke koje smo im nanijeli nakon svakog pokušaja, znali smo, moraju ostaviti traga na moralu (ako su ga uopće imali) neprijateljskog vojnika. Jer krene njih pedesetak, primjerice, mi ih “skinemo” pet - šest, a ranimo još petnaestak. E, pa sad ti kreni opet u napad, kasnije, ili drugi dan. Vidio sam kako petorica u grupi, blizu jedan drugome, idu cestom. Dvojicu pogodimo, a ova trojica svaki potrče na drugu stranu potpuno dezorijentirani. Robert Šilić je bio ekspert za eksploziv. Zaista je ima sve u malom prstu, kako se kaže. On je bio i zapovjednik HOS-a, a kasnije se priključio u pomoć našoj grupi Hosovaca koji su, uglavnom, protuoklopnim sredstvima zaustavljali tenkove i oklopništvo, te pješadiju s domaćim braniteljima u Bogdanovcima. Jednom mi je prilikom objašnjavao djelovanje protutenkovske mine. Držao ju je i objašnjavao kao da govori o djevojci. Takvu pažnju i upijanje znanje nisam doživio ni s kim, osim s njim. Konjic, mjesto o kojem je s ljubavlju pričao, mjesto odrastanja i mjesto koje je često spominjao, da ga ne bi mi ostali slučajno zaboravili, je mjesto koje je dalo heroja o kojem mi preživjeli možemo svjedočiti. Ponosan sam što sam bio s herojima Vukovara. S nadljudski motiviranim, slabo naoružanim hrvatskim bojovnikom, ali srcem kao planinom, s običnim čovjekom koji je bio prisiljen braniti se, boriti se samo za opstanak. Prisjećam se često dana 258

ponosa i slave, ali najviše me 18.11. svake godine, kada obilježavamo dan sjećanja i spomen na sve poginule i nestale, tako preplave osjećaji bola da mislim da neću preživjeti slijedeći 18.11. To je dan kada tisuće ljudi u Vukovaru sa svijećama u rukama, s molitvom obilaze stratišta naših suboraca. Kada im se odaje počast i dužan pijetet. To je dan kada obilazim ulice gdje su se vodile borbe, gdje sam bio s onima kojih više nema, s onima koje Hrvatska ne smije zaboraviti. Nemoguće je opisati tu 1991. godinu, nemoguće. Jednostavno nešto irealno, neopisivo jezivo. Ljudski život nije vrijedio ništa, svaki dan mnoštvo mrtvih i ranjenih, svaki dan se moliš Bogu i pitaš: „Događa li se to stvarno, da nismo možda u paklu? Hrana? Zaboravi. Zaboravi higijenske uvjete, zaboravi pravovremenu medicinsku pomoć.” Shvatiš kako si sam, sam u kaosu ludila, bijesa, mržnje, boli … Prorade instinkti preživljavanja, prorade nagoni za ubijanje, jer to je jedini način da preživiš, počinje borba za opstanak. Nema veze na koji način ubiješ, važno je ubiti, što više, što brže, a ostati živ. Mašine, strojevi, ne! Obični ljudski nagoni koji ti prorade kada shvatiš što se događa i kada vidiš kako ljudi završe zaklani, mučeni. Znaš da te to čeka ako ne budeš spreman, oprezan, i ako ne budeš imao puno sreće. Bog? Imali smo krunice oko vrata svi do jednog. Pukla mi je kad smo nosili Brdara, teško ranjenog i ubrzo i umrlog bojovnika HOS-a. Nisam uvijek bio “dobar” s Bogom, da tako kažem. Znao sam se pitati postoji li, jer ako postoji, kako to da dopušta ovo zlo koje se događa, ovu patnju i stradanja ljudi? Brdar, Livnjak, bio je izuzetno hrabar i sposoban. Sasvim sigurno jedan od najsposobnijih bojovnika koje sam imao prilike upoznati. Često je znao otići u “posjet komšijama” te se nakon “uručenih poklona” vraćao nazad. Znao nam je reći nam kako se ide prošetati k njima, da je nervozan, da je previše mirno i da ide jednostavno jer mu je dosadno. Prvi put kad sam to čuo, mislio sam da izmišlja, međutim, on je to i napravio. Nakon nekog vremena kada bi otišao, čula se pucnjava i detonacija bombi. Vraća se on, a ja i ostali, koji su to imali prilike doživjeti, ostali smo paf. Znao sam se pitati je li to ludost ili hrabrost? Sigurno je hrabrost, jer da je bio “lud”, ne bi ni dva dana preživio. Ratovao je oprezno i lukavo, znao je da te najmanje očekuju u dubokoj noći oni koji su nadmoćniji u svemu, osim u kvaliteti bojovnika, što su puno kasnije i sami shvatili. Obožavao je svoj “škorpion”, kratko, ali blisko ubojito oružje, koje je on odlično koristio. Od prvog dana bio je odvažan, odlučan i kao da je točno znao što i kako treba raditi dok je meni trebala “adaptacija”. Bio sam s njim kada si je sam šivao ranu na lijevoj nozi, ono, k’o dobar dan, sasvim normalno. Da sam bio na njegovom mjestu, ja mislim da bi se moja dernjava čula poprilično. Na žalost, u jednom od njegovih “posjeta”, dočekala ga je postavljena mina od koje je bio teško ranjen. Oprezno smo mu otišli u pomoć i našli ga krvavog. Slabo se vidjelo u noći, a dok smo ga nosili, osjetio sam krv po rukama. Nakon stotinjak metara došli smo do auta koji će ga prevesti do bolnice Na žalost, umro je od rana još dok smo ga nosili. Kad smo sjeli, misleći u tišini na Brdara, htio sam dotaći krunicu, međutim, nije je bilo. Digao sam se i otkopčao jaknu i košulju i ipak je našao. Zadržala se jer mi je remen bio dobro stegnut pa nije mogla ispasti. Znak? Ne znam. Popravio sam je i ponovo stavio oko vrata. Kad vidim krunicu, sjetim se Brdara, sjetim se te noći kada se ugasio mladi hrabri život. Te noći smo izgubili još jednog suborca, ali smo svi mi, svi mi preostali, svakim danom, 259

svakom borbom, bili jači, žešći, spremniji, odlučniji. Čovjek se pita puno toga, a odgovora nema. Danas, na ovoj vremenskoj distanci, čudim se kako sam ostao normalan nakon tog kruga pakla, nakon svega proživljenoga i živim kao da ništa nije bilo. Je li baš tako? Nije. To su bili nenormalni uvjeti, ekstremni: ubij da ne bi bio ubijen. Je li to normalno? Nije. Je li bilo drugog načina? Nije. Dragovoljno smo se borili za svoj opstanak, opstanak Hrvata, jer to je bilo planirano etničko čišćenje od strane pobunjenih Srba, naših susjeda, “uvoznih” četnika i JNA, a ne piknik. Nitko nije mogao znati što nas sve čeka, nitko se nije mogao psihički spremiti za onakvo ludilo. Kako smo izdržali mi sretnici koji smo preživjeli, ne znam. Često se to pitam. Kako smo izašli 17.11.1991. iz pakla Vukovara kroz kukuruze, i došli živi do Vinkovaca, ne znam. Kako dalje živim, ne znam. Ali sam ponosan, neopisivo ponosan jer sam bio tamo. Bio sam svjedok velikog junaštva, povijesnog vremena važnog za Hrvate i Hrvatsku i to mi nitko ne može oduzeti. Improvizacija Mislim da je to ključno bilo za odličnu obranu grada Vukovara. Neprijatelj je velikom većinom išao ustaljenom šablonom JNA, nekoliko puta tako, i skužili smo da će to stalno ponavljati, tako da nam se bilo lakše i pripremiti za obranu. Isto tako, smišljale su se razne zamke i podmetanja bombi i kojekakve eksplozivne improvizirajuće naprave. Bilo je kasnije neprijateljskih jedinica koje nisu išle na nas kao JNA. To nam je zadavalo problem jer nas je bilo malo. Morali smo se povlačiti i “stisnuti” kako bismo se obranili. Bili smo obučeni šaroliko, recimo, ja sam imao policijske hlače, košulju ZNG-a, s oznakom HOS-a, naravno, čizme padobranke i, kako je zahladnjivalo, crnu kožnu jaknu te crni rubac na glavi. Nosio sam i kasnije plavu kapu (boja mojih vena - Dinamo) jer sam bio ranjen u glavu pa sam bacio krvavu maramu. Bog S vremenom sam ga se sjetio i po nekoliko puta na dan. Jednostavno tražila se dodatna snaga u vjeri i dobro nas je “služila”. Kad je bilo najteže, molio sam Boga da mi da snage da izdržim, da ne pokleknem. Strah, bilo dan, bilo noć, uvijek je bio prisutan. Važno ga je znati kontrolirati koliko je moguće u danom trenutku. Najviše sam se bojao noža. Bojao sam se da mi u trenucima odmora, dok spavam, ne priđe četnik i ne zakolje me. Dok se spavalo, onaj tko te budi, nije došao tebi blizu da te prodrma rukom, ni slučajno. Lupi te svojom čizmom po tvojoj, na distanci, jer spavalo se pod stresom te se često za nož hvatalo dok se budilo, ili za neko drugo oružje. Strah je bio i moćan saveznik, bili smo dobri u tome. Siguran sam kako o Hosovcima na svim ratištima neprijatelj govori sa strahopoštovanjem. Nismo odstupali, jedino kada je bila neodrživa situacija, primjerice, kada je 9.11. bilo ranjeno nas sedam - osam iz postrojbe HOS-a u jednom danu. Puno. Svi od granata, od jedne mi je kum Zdravko teško ranjen, a nas smo četvorica ranjeni od iste. Pala je točno među nas, strašno, dok je na drugom mjestu tenkovska granata pogodila kuću u kojoj su bili pripadnici HOS-a. Nekoliko ranjenih i onesposobljenih, krvav dan za HOS. Inače, najviše smo stradavali od krhotina granata svih mogućih kalibara. Sve što je postojalo padalo je 260

na Vukovar, na nas, dok su s njihove strane velikom većinom ginuli i bili ranjavani od pješadijskog naoružanja, ručnih bombi, ponešto tromblona, te raznih protuoklopnih sredstava, od ose, RPG-a, ručnog bacača itd. U bliskim borbama pokazali smo se daleko uspješniji i to dokazuje sraz podataka poginulih i ranjenih. Zaustavi, odbij i počisti Tako je nekako bio redoslijed i opis zadataka branitelja Sajmišta. I tako svaki dan, ponekad i po nekoliko puta u danu. Nakon uspješne odbrane, slijedilo je njihovo osvetničko, bjesomučno granatiranje po svim dijelovima grada, po običaju iz svega i svačega. Međutim, nisu mogli sakriti poraz, nisu mogli sakriti sve svoje mrtve, uništene tenkove i oklopna vozila koja su ostala na svjetlu dana, a činjenica je jedna, mi smo imali gubitaka i onesposobljenih, ali njih je “leglo” daleko, daleko više. To mi nije nikakva utjeha jer svaki naš Hosovac, branitelj vrijedio je više nego ijedan pripadnik naprijateljske četničke bande koja je kao razularena horda kretala u osvajačke pohode. Paša je bio ljudina, velik, ali spretan. Iz bitke u bitku, iz dana u dan, mislio sam da će ga kad-tad pogoditi. Zašto? Ja, metar šezdeset osam i tri puta ranjen i jednom okrznut, a on, onakva grdosija, ništa. Ni gelerić. Dobio je nešto malo, ali s obzirom na visinu, zanemarivo. Sam Bog ga je čuvao. Kakav je samo fajter bio. Došao je iz Austrije, tamo je radio kao gastrajbarter, ali čim je zaiskrilo, došao je. Nikad neću zaboraviti kad sam ga pitao: “Ako preživimo rat, hoćeš li mi biti kum?” Nasmijao se i rekao: “Hoću, kume”. Kako je bio obećao, tako je i bilo. Godine 1995., nakon Oluje, u smiraj rata došlo je vrijeme da se i ja smirim. Ženim se i zovem Pašu: “Paša, sjećaš se dogovora?” “Ha, ha, kume, kako da ne”, odgovara moj Paša. I nadimak mu govori da je poseban čovjek. A kako je samo bio smiren i siguran. Jednom je prilikom izrešetao četnika kroz prozor. Sjećam se da je to bilo kada je završila borba. Malo smiraj i onda pričamo kako je bilo, rezime. Bio je u kući i čekao četnike. I, naišao je jedan. Od njega manje od pola metra, s druge strane prozora. Pogledali su se i Paša ga izrešetao. Kaže kako su bili tako blizu da mu je mogao i šamar opaliti. “Umirao” sam od smijeha. Bila bi to dobra fora. Prvo šamar, a onda rafal. Ha, ha, kako bi se “čedo” uvrijedio! Na šamar, mislim. Bilo je dosta humora u tim nestvarnim događajima. Mislim da nas je on dobrim dijelom i spaPaša u akciji šavao, na neki način. Morao si se i opustiti 261

nakon nenormalnih stvari. Tamo je sve bilo, samo ne normalno. Zanimljiva je i jedna crtica iz razrušenog Vukovara, nestvarna u onoj situaciji, a opet tako “normalna”. Naime, s jedne od zgrada, gdje smo Igor i ja dočekivali i presretali četnike u napadima na naše položaje, silazeći vidjeli smo nešto nestvarno i nemoguće. Dvojica dječaka na parkingu te zgrade igraju nogomet, točnije, tehniciraju loptom. Igor i ja smo stali, ne govoreći ništa, samo gledajući u taj tamo nestvaran prizor. Ne znam koliko smo dugo bez riječi stajali, ali sjećam se kako je Igor bez riječi počeo skidati sa sebe opremu i oružje. Shvativši njegov naum i ja sam počeo skidati opremu i naoružanje. Dječaci su stali i gledali u nas. Igor će: “Može lopta?” I tako je krenulo. Pokazivali smo jedni drugima, tehnicirajući loptom, kako smo i mi vrlo spretni. Osim što sam vatreni navijač Dinamo Zagreba, u svom matičnom klubu NK Dinamo Kutina naučio sam prve nogometne korake i otada obožavam nogomet. Igor, također veliki navijač Dinamo Zagreba, volio je igrati nogomet po Zagrebu. Začudo, sve to vrijeme ništa se nije dogodilo. Ni pucanj u daljini, niti smo mi pitali djecu otkud vi tu vani bez roditelja, a ne u skloništu. Ni oni nas nisu pitali, naprimjer, kakva je to puška ili tko smo mi. Studeni, grad je ruševina, smrt vreba na svakom koraku a mi.... To vrijeme rezervirano za nas četvoricu bili su trenuci kada nismo bili u Vukovaru, već negdje drugdje, negdje daleko. Igor u Zagrebu, ja u Kutini, a dječaci na nogometnom igralištu punog vršnjaka, bez rata, bez bombi, bez smrti. Proboj Ni nakon više od 16 godina nije mi jasno kako smo uspjeli izaći iz pakla opkoljenog, gorućeg grada Vukovara. Došla je naredba da se HOS “pakira” i da ide u proboj. Osjećalo se već danima da je kraj blizu. Prokleti osjećaj, strašna uvertira u ono zlo koje se događalo nakon ulaska srbo-četničke horde luđaka željnih krvi. Igor i ja smo na kratko razgovarali i jednostavno zaključili da je sad ili - ili, nema druge. Ili ostajemo do kraja ili idemo u proboj, pa što bude. Paša je također bio za proboj, jer je bila opcija i da ostanemo, srušimo mostove i branimo se povlačeći se do bolnice. To bi značilo sigurnu smrt branitelja, a mislio sam kako bi tek onda stradali svi u bolnici, ne bi bilo milosti. Milosti nije bilo ni ovako, iako smo im “prepustili” bolnicu. Smatrali smo da je ipak važnije ostati živ, svjedočiti i govoriti o junacima Vukovara, o zlu koje je vladalo, i dobru koje se borilo s druge strane. Dobro ipak nije pobijedilo, pobijedilo je zlo, trenutno, ali pokazalo se kakav je učinak postigla malobrojna i slabo naoružana obrana, a da ne govorim o inatu, dišpetu, ponosu i dodatnoj snazi svakog hrvatskog branitelja za sve normalne građane Hrvatske. Bila je i opcija, što se tiče proboja, da se prepliva na drugu stranu, da se pričeka nekoliko dana, pa nazad prema Vinkovcima. Nije loša ideja, iako malo očekivana. Međutim, kad sam to čuo, smrznuo sam se. Zašto? Jednostavno, nisam znao plivati. Moj argument protiv te ideje bio je: “Ako je struja jaka, kako ćemo oružje prenijeti, gdje će nas struja donijeti, ne može se pucati iz vode ako naiđu patrolni neprijateljski čamci”, itd, itd. Sipao sam protuargumente samo tako, samo zato što nisam znao plivati, a priznanje nije dolazilo u obzir. Na zemlji se ipak možeš braniti i boriti, pa kako bude, ali u vodi ipak ne. Krenuli smo u poslijepodnevnim satima 17.11. Vodio nas je Jakov, dragovoljac, prekaljeni ratnik i poznavatelj terena. Olajnica gori, (zgrade kod 262

autobusnog kolodvora), a mi smo se pripremali za proboj. U borbeni ranac stavio sam nešto stvari pokojnog kuma Zdravka, Krešimira (čaša iz koje sam ispaljivao ručne bombe), rukavice, rezervnu kapu, municiju, ručne bombe, iako sam dosta toga imao već na sebi, ali nikad dovoljno. U ranac sam stavio i meni posebno remenje koje mi je dao pokojni Zdravko. Remenje je bilo super zbog mnogih mogućnosti držanja okvira, bombi, baterija, motorola itd. Zdravko je to sam napravio od remenja JNA-a opreme. Još je bilo i nešto malo stvari koje su pripadale Igoru, mom vjernom prijatelju. U podrumu, prije negoli smo krenuli, domaći branitelj Mato, koji je imao pedesetak godina, reče mi: “Kutina, sretno!” Ostao sam bez teksta. Naime, nitko nije znao za proboj, osim nas koji nismo iz Vukovara, jer je bilo jasno da je kraj, da pomoći nema, i da za nas neće biti milosti ako se predamo. A i tako se ne bismo nikad predali. Mato je bio simpatičan čovjek, tih, jednostavan, civil s puškom u ruci, koji je branio obitelj, grad, Hrvatsku. To mi je bio težak trenutak. Pružio mi je ruku i ponovio: “Sretno!” I njemu sam poželio sreću i da ga Bog čuva. Nakon tog malog šoka, nisam gledao koji ranac uzimam i uzeo sam nečiji, s bezveznim stvarima, čak ni municije nije bilo u njemu, neka roba i slično. To sam shvatio tek u Vinkovcima, koma. Ostale su mi drage stvari u Vukovaru, nije bilo suđeno da ih iznesem. Srećom, uz sebe sam stalno imao crveni nožić koji je bio dar pokojnog Zdravka. Taj nožić i danas nosim. Sretan sam što mi je ipak nešto ostalo od njega u spomen. Okupila se poprilična ekipa za proboj, nas 37. Dio vojne policije, nešto civila i mi, Igor, Zvone, Žac, Petar, Velja, Paša, Thompson i ja. To je ostalo “na nogama” od HOS-a, sposobno za put u nepoznato. Od oružja sam ponio tri puške. Voljeni snajper, kalašnjikov i rusku dvocijevku, krasno izrezbarenu, za pucanje iz blizine. Treba imati na umu da sam vukao ogroman teret u odnosu na svoje fizičke sposobnosti. Imao sam 61 kg, bio srednje visine, ranjen u glavu i nogu, a nosio sam dvije puške, ranac na leđima, jednu puška u rukama, crni bajunet, krunicu oko vrata i par dobro pričvršćenih bombi na remenju, jednu samo za sebe, u slučaju “kraja”. Na okupljanju mi je već jedan branitelj rekao da imam previše toga. Mislio je na puške, da bi mi mogle smetati i lupati. Tu je bio u pravu, međutim, nisam htio ostaviti nijednu pušku. Na dijelovima proboja Velja mi je nosio dvocijevku, pomagao mi. Noć je pala i krenuli smo. Igor i ja smo bili negdje u sredine i gledali da budemo na oku jedan drugome, da u slučaju gužve, kao i obično djelujemo zajedno, pa da i poginemo ako je suđeno. Noć. Odjekuje pucnjava na sve četiri strane. Negdje jače, negdje manje. Mislim: “Bože, kako ćemo izaći iz opkoljenog grada?” Treba probiti nekoliko “prstena” neprijateljskih vojnika, zaobići oklopništvo i mine, proklete mine. Svuda ih je bilo. Kolona je krenula jedan po jedan. Okrenuo sam se da vidim još jednom Vukovar. Stegnulo mi se srce. Ostao je Ićo u bolnici, Zdravko mrtav, mnogi suborci poginuli, a u bolnici ranjeni, nesposobni za proboj. Strašno. Sjećam se kako je Žan, ranjen u bolnici, na engleskom govorio da se ruše mostovi, da je to jedino što ostaje, i da se brani bolnica. Nismo ga poslušali jer bismo svi izginuli. Ovako možda netko ostane živ, možda. Nadali smo se da će i oni u bolnici ostati živi, da će ih poštedjeti, da ih neće ubiti, jer, ostavili smo bolnicu i prepustili im grad. Bit će sretni što su ga “zauzeli” i to će im biti dovoljno. Na žalost, nije bilo tako. Žan nije preživio, nije preživi ni Ićo, kao ni mnogi drugi. 263

U koloni jedan po jedan, kad smo prešli jedan betonski most, koji je bio načičkan raznim minama, ušli smo u šumarak. Preplavio me dobar osjećaj da ćemo uspjeti. Nikako, pa ni danas mi nije jasno kako smo prošli, a da nitko nije zapucao na nas. Da se to dogodilo nastala bi ludnica i tko zna bi li itko preživio. Bili smo na tom mostu odlična meta i ne mogu vjerovati da nije nikog bilo tamo, osim mina. Nekako me drži osjećaj da je i bilo tamo četnika, ali kad su nas uočili, nisu se odlučili na borbu jer su dobro znali da smo bili prokleto spremni na sve za opstanak. Računali su možda da bi nas i pobili sve, ali da bi njih “leglo” u toj bitci i previše. Moguće, ali to nikad neću znati. Prešli smo i na jednom dijelu Vuku i to s nekim malim gumenim čamcem tako da smo ostali suhi. Noć je bila oblačna, idealna za šuljanje, za proboj, za život. Nikada neću zaboraviti jedan detalj koji me se, ne znam zašto, dojmio. U kukuruzištu, dok smo se kretali u koloni, vjetar je lagano puhao i njihao kukuruz stvarajući poseban zvuk. I taj povjetarac nas je, vjerojatno, spasio. Šuštanje kukuruznih polja, kroz koja smo velikom većinom išli, “prikrivala” su naše korake. Do Vinkovaca, zračnim putem ima 18 km. Mi smo puno više prešli jer smo morali obilaziti sva naseljena sela: Bogdanovce, Marince, Ceriće itd. Sjećam se velikih lomača koje su četnici palili kod sela, što nam je pomagalo da ih zaobiđemo. Jakov je na par mjesta znao da su ondje minska polja. Nikad ga nisam pitao kako je znao, ali spasio nas je. Na žalost, bilo je i grupa koje su išle iza nas i koje nisu bile te sreće. Bilo je poginulih i stradalih, jer su ih četnici napadali oklopništvom i pješadijom. U jednom sam šumarku htio ostati jer sam bio toliko umoran da sam samo htio spavati i odmarati se, nisam mogao više, ni fizički ni psihički. Nisam samo ja bio u takvom stanju. Svi su bili umorni, manje gladni, više žedni i željni sna. Boljela me rana na nozi, obuća me stezala. Morao sam je skinuti i malo izmasirati noge. U vrijeme kratkog predaha, Igor i ja smo malo zaspali u kukuruzištu. Rambo je shvatio da nas nema i vratio se po nas i “natjerao” da hodamo. Rambo, naš anđeo čuvar. Kod Henrikovaca, nadomak Nuštra, došlo je do pucnjave. Sami smo otkrili položaj. Stali smo kako bismo promotrili je li Nuštar još naš, ili nije, jer nismo točno znali. Kako smo stali, Thompson, naš Hosovac koji je imao pumpericu s metkom u cijevi, na leđima, spustio se naglo od umora da sjedne i slučajno opalio. I svi koji su stajali brzo su čučnuli, ili legli, ne znajući što se događa. Thompsonova pumperica udarila je o tlo i opalila te pogodila jednog našeg vojnog policajca u stražnjicu. Krv mu je krenula nezaustavljivo. Imali smo zavoje kod sebe, ali pogođen je iz blizine i jako je krvario. Paša, Igor, Rambo, Zvone i, mislim, Jakov (moguće je da sam koga izostavio) uzeli su ranjenika i krenuli put Nuštra. Nisu željeli čekati, krvario je jako. Mi smo ostali gledajući ih kako idu prema Nuštru, i tada je krenula pucnjava iz pravca Henrikovaca iz transportera. Nitko od nas nije pucao. Bili smo daleko, a transporter je ciljao naše koji nose ranjenika provlačeći se nekakvim kanalom. Nitko nije pogođen, na svu sreću. Nuštar je bio u našim rukama i dečki su bili brzo na našem slobodnom teritoriju, a ranjenik zbrinut. Mi smo ostali krenuli u drugom smjeru, prateći dalekovode. Došli smo do asfaltirane ceste gdje je pala odluka da stanemo i vidimo što dalje. Ekipa je razglabala što i kako dalje, pa nisam ni primijetio kako Velje nema. Primjetim da ga nema, gledam gdje je, kad, eto njega na nekom polju. Nož u rukama i reže nešto, i 264

mljacka. To mljackanje me natjeralo da mu priđem i vidim što jede. Jede repu. I bio je sretan, našao je klopu. Kažem Velji da i meni da malo da i ja mljackam. Odbrusio mi je: “Budalo, gledaj koliko polje, puno repe, uberi si.” Stvarno, polje veliko dokle ti pogled puca. Ajme, zakuske! Kakav je to bio ručak, najslađi u životu, najslađi. Dok smo mi šamarali repu, odluka je pala. Jedan će naš ići cestom sa štapom i bijelom krpom na njoj, dok ga ne zamijete naši. Procijenili smo da je na toj strani naselje kod Vinkovaca i da tu nema četničkog uporišta. Tako je i bilo. Straža je nakon kratkog upoznavanja sa situacijom našeg “pregovarača” dala znak da skupa s njim priđemo. Ponovo sam hodao cik - cak među minama. Kako sam kroz mine izašao iz pakla, tako sam ušao u raj došavši u neku kuću, gdje je bila baza za naše stražare, hrvatsku vojsku i policiju, ponuđeni smo čvarcima i pivom. Svima nam je “jezik bio do poda” od gladi. Jeo sam čvarke, opet nikad slađe. “Oj, ti slatka slobodo!” odzvanjalao mi je u glavi. Za nekih sat vremena, mislim i manje, došla je ekipa vojne policije među nas. Tako, malo po malo, pričamo mi s njima, a ja sanjam krevet. U jednom momentu upita me policajac bi li mu htio dati ručne bombe, pod izgovorom da nam sada ne trebaju jer smo sada na slobodi, a njima će na liniji možda zatrebati. Dam mu tri bombe misleći da u rancu imam još (tada još nisam znao da imam krivi ranac). Upita me isti taj bi li i puške dao. E tu sam rekao: “Ni slučajno.” Kaže on: “Dobro, hvala na bombama.” Čujem kako su i ostali bili dočekani s istim pitanjima. Prvo bombe pa puške. Ma nemoj! Tek kasnije smo skužili da su nas htjeli na fini način “razoružati”. Odvezli su nas sve u Hotel Terme u centar Vinkovaca uz rijeku Bosut i tu smo našli ekipu koja je išla prema Nuštru. Kakva radost! Podijelili smo se po sobama, oprali, dobili nekakve vojne odore i to obukli. Ispod mlaza vode pri tuširanju svašta je teklo: prljavština, krv, pa vjerojatno i kojekakvi gmizavci. Najveća gužva bila je kod telefona u hotelu. Velja je zvao Kutinu da javi da smo se izvukli i da dolazimo sutra doma. S druge strane, poslije pozdrava, slijedio je šok. Rečeno mu je da mu je brat poginuo u borbi. Spustio je slušalicu i bez riječi otišao u sobu. Pakao koji je prošao kao da nije bio dovoljan, već je sada i brata morao izgubiti. Vratio sam se u sobu razmišljajući o sutrašnjem danu, o konačnom dolasku kući. Dome, slatki dome. Spustili smo se u restoran na večeru, pravu ljudsku večeru. Kakva raskoš i preporod za želudac! Ponovo čovjek, ponovo rođen, živ. Noć, spavanje. Nakon dugo, dugo vremena legao sam u miru Božjem, ne razmišljajući o mogućem napadu granatama ili pješadijom. Naravno, nisam dugo mogao zaspati, iako sam bio umoran. Ujutro smo skovali plan. Došavši do autobusa (ne znam kako), krenuli smo put Zagreba. Nas oko 35. U Zagrebu smo se parkirali na samom Trgu bana Jelačića, pored Manduševca. Bilo je predvečerje. Bili smo uz autobus, naoružani, a tu i tamo bi nas netko od prolaznika pitao odakle smo. Došao je Paraga s pratnjom i pozdravio sve nazočne. Upozorio nas je da su svuda oko nas policajci i specijalci, ne bez razloga. Pozvao je nas Hosovce da s njim idemo u Starčevićev dom, bazu HSP-a i HOS-a. Kasnije se raspredala priča da smo krenuli prema Hrvatskom saboru i da bi moglo biti svašta. Naime, postojala je “optužnica” grada Vukovara onima koji im nisu pomogli, a mogli su. U njoj je također pisalo da će netko ostati živ koji će doći osvetiti se. Neki su se prepoznali u toj optužnici i zato su pomislili da smo mi ti osvetnici. U bazi smo, razgovarajući s Paragom, uglavnom je s njim razgovarao Kvesić, po265

novno uspostavili kontakt s Kutinom odakle smo dobili upozorenje da ne idemo kući jer nas čekaju policajci i specijalci radi hapšenja! Pao mi je mrak na oči. Nakon svega što smo prošli, nakon što smo izašli živi iz mnogih bitaka, trebli bismo imati bitku i s našima. Pa tko je tu lud? Kvesić i veza iz Kutine dogovorili su da čekamo u Zagrebu pratnju koja će doći naoružana i u civilu kako bi nas otpratila kući. Čekajući Hosovce iz Kutine došla je i Dokova žena (Tomislav Lesić) pitajući nas, za muža. U tom trenutku u bazi nas je bilo troje Kvesić, Gelo i ja. Rekli smo joj da je Dok bio ranjen i ostao u bolnici ponavljajući kako je tamo “najsigurnije” (u kakvoj smo zabludi bili). Na žalost, Dok je postao prva identificirana žrtva iz masovne grobnice na Ovčari. Nismo dalje pričali, nije se imalo više što reći. Moja Kutina Hosovci iz Kutine stigli su pred nas i nakon kraćeg radosnog susreta, krenuli smo podijeljeni u nekoliko automobila s naoružanom pratnjom. Malo mi je to sada smiješno, jer baš nam i nije trebala naoružana pratnja. Znali bismo se mi obraniti i boriti, to je sigurno, ali svaka čast ljudima jer su riskirali živote zbog naše sigurnosti. Mi smo bili spremni na sve samo da konačno dođemo kući na zasluženi odmor u miru. Oni nisu trebali biti s nama, ali ipak jesu, i zato im hvala. To je HOS. Nema puno priče i razmišljanja već djelovanje, odmah, bez filozofiranja. U autu mi je čitavo vrijeme u rukama bila otkočena automatska puška spremna na djelovanje, pa ako treba i po našima, samo da preživim i dođem kući. Kako i preko “koga”, manje važno. Sit sam borbi, smrti. Želim malo mira, doma. Prolazili smo pored policijskih punktova, ali nas nije nitko zaustavljao. Bože, hvala ti. U Popovači smo imali dogovoren susret, onda to nisam znao, s načelnikom policije Kutine u jednom lokalu. Kvesićev prijatelj, i kako nam kaže, pouzdan čovjek. Razgovarao je s njim, a ja sam svejedno držao automatsku, i bio spreman na sve. Naravno, nije ni načelnik bio sam. Valjda je uvjeravao Kvesića da neće biti problema, što se tiče policije, nešto u tom stilu, jer zaista nismo imali problema. Došli smo u Kutinu, oko 2 ujutro, poljubio sam zemlju, a bilo je i suza. Moja Kutina. Što sam sve prošao da bih došao doma, u moju Kutinu. Inače, u Vukovaru su me mnogi zvali Kutina, iako nisam bio samo ja iz Kutine. I na motoroli, dok sam je pred proboj imao, šifra je bila Kutina. Sad sam ponosan, jer su me poistovjećivali s mojim gradom, najljepšim na svijetu, mojom Kutinom. Prijatelj iz “pratnje” vozio me kući. Prvo sam navratio do djevojke Ksenije. Nisam mogao izdržati, morao sam je vidjeti, iako je bilo toliko sati. Sjećam se otvaranja vrata i lica njezine mlađe sestre koja je skoro pala u nesvijest. Valjda sam izgledao kao duh. Nisam se dugo zadržavao jer sam žurio kući vidjeti svoje. Svi su bili na broju, to mi je bilo važno. A sada, kada sam se uvjerio da su svi dobro, neka bude što mora biti. Slijedio je za mene najteži trenutak. Trebao sam reći roditeljima Bezuk Zdravka da je Zdravko od posljedica ranjavanja umro u bolnici. Kod obitelji Bezuk uvijek je bilo veselo. Cika, smijeh, radost. Skromna hrvatska poštena obitelj. Zdravko je super svirao gitaru, bio je odličan. Jedno vrijeme je djelovao i “bend” sastavljen od obitelji 266

Bezuk, skoro svi su nešto svirali i pjevali. Tamo sam jeo najslađe pečene odojke za Božić, najbolje pečene šarane na rašljama. Ondje sam proveo najljepše dane djetinjstva s najboljim prijateljima. Zdravkov brat Zdenko i ja smo od početka bili zajedno, od osnutka HDZ-a, do ulaska u specijalnu policiju 12.3.1991. Zdenko je također već bio na dosta ratišta. Srećom, nije bio ranjavan i preživio je rat u kojem je bio pet godina, od početka do kraja. Nisam mogao ići k njima u sitne sate, čekao sam pola osam. Tek što sam izašao na cestu na biciklu je naišla njegova sestra Maca. Prvo sretna što me vidi, a onda šok. Rekavši joj za Zdravka, uz plač, otišla je prema roditeljima koji su bili nekoliko kuća dalje od moje. Još bliže meni je stanovao njegov brat Zdenko Bezuk, tako da sam išao i njemu reći. Kad me vidio, bukvalno je skočio na mene od sreće, a meni su krenule nezaustavljivo suze. Sve mu je bilo jasno. Do Zdravkovih roditelja taj dan nisam mogao otići. Bio sam jednostavno shrvan, nesposoban. Trenutke bola neću opisivati jer je to nemoguće. Tog jutra mi je srce ponovo krvarilo. Ja sam “Kutina”, tako su me zvali moji prijatelji, ratnici, Hosovci i ostali branitelji. Preživio sam pakao, doživio rađanje slobodne i neovisne Hrvatske, mnogi nisu. Umrijet ću sretan i na svome, zahvaljujući njima, herojima Vukovara, Hrvatske: Zdravko Bezuk, Ivan Krajinović - Ićo, Dragan Peša - Šiljo, Ivan Brdar, Željko Herceg - Đero, Tihomir Tomašić - Tihica, Rudolf Vuković - Senzen, Željko Delić - Švico, Ohran Merić, Dragan Granić, Jeann Michel Nicollier - Francuz, Mladen Amstrong - Grof, Robert Šilić - Robi, Duško Smek - Bosanac, Jadranko Anić Antić - Šnicla, Tomislav Lesić - Dok, Pavao Spudić - Dado, Vid Ivanić, Žarko Manjkas - Crvenkapa, Zdravko Špalj - Papundek, Anđelko Sakač, Ante Šarić, Zoran Antunović, Nikola Bogojević, Dubravko Rusek. Tihomir Iveta - Piđo, Željko Špiljar - Žac, Velimir Kvesić - Velja - umrli su nakon Domovinskog rata.

TO SU HEROJI VUKOVARA, HRVATSKE, DOMOVINSKOG RATA O KOJIMA SAM SVJEDOČIO, A SVE MOJE PRIČE MOGU POTVRDITI I OSTALI PREŽIVJELI, MALOBROJNI HOSOVCI. JA SAM PONOSAN NA NJIH. BUDITE I VI... DA SE NIKADA NE ZABORAVI... OVA SVJEDOČANSTVA POSVEĆUJEM SVIM POGINULIM I NESTALIM DRAGOVOLJCIMA HOS-A U BITCI ZA VUKOVAR, A NAROČITO ZDRAVKU BEZUKU, IVANU KRAJINOVIĆU - IĆI I VELIMIRU KVESIĆU - VELJI.

267

Abstract After many years since the beginning of the war, nobody has ever written a book about the HOS units which have made a great contribution to this key year of 1991. Events that are not recorded, or put on paper, seem as if they did not happen at all. Hundreds of HOS volunteers laid down their lives in the toughest moments of the creation of freedom. As a witness of the time, together with the surviving soldiers of the HOS Bogdanovci and Vukovar, I am going to describe that period. Also, apart from my recollections and memories, the book will include the memories of a few surviving soldiers of HOS. It was the time of life and death, the time of the bravest sons and daughters, to create an independent Croatian state. Out of the total of 58 fighters, 25 were killed in the battles for Vukovar and Bogdanovci, and three died after the war from its consequences.

Damir Markuš i Velimir Kvesić

268

Dragutin Pasarić Kutina

R.I.P. Rip 17. siječnja 2011. u 14.30 na groblju u Kutini sahranjen je doajen kutinske fotografije i videostvaralaštva Ivan Pavlović - Rip. Uz rodbinu i prijatelje, gradske dužnosnike, okupili su se i brojni mještani Kutine na ispraćaju video kroničara koji je svojom kamerom zadužio mnoge od nas. In memoriam je pročitao Dragutin Pasarić, dok su na vječno počivalište Ripa ispratili župnici: kutinski Dragutin Papić i sisački Branko Koretić, koji je kao nekadašnji ilovski župnik i Ripov prijatelj u crkvi sv. Marije Snježne služio i svetu misu. Prenosimo in memoriam Dragutina Pasarića, publicista i kolege Ivana Pavlovića - Ripa. Ključne riječi: Ivan Pavlović, RIP, in memoriam...

“Dragi naš Rip, Okupljeni na kutinskom brdu mira i tišine, pod tornjem sv. Marije Snježne tek stotinjak metara od trijema, a o kojemu si rado govorio da je tvoj, jer si u njemu odrastao, i škole koju si pohađao, dodirujemo panoramu zajedničke nam i drage Kutine. Uz vijest da je napuštaš, tuga se nadvila nad svakim njezinim kutkom. Danas puninom suosjećajne duše i bistrinom zahvalne Ivan Pavlović - RIP suze, tvoj te rodni grad ispraća kao nadasve odanog sina. Da, to je tvoja Kutina. To je tvoj grad, koji ti je lik prisličio glavnom junaku Rip Kirbiju u poznatom strip-serijalu nekada vrlo popularnog Vjesnika u srijedu. No razlika je velika, i to u tvoju korist. Strip junak ima svoju maštom stvorenu priču s autorima teksta i crteža, a ti naš kutinski Rip, imaš, nudiš i ostavljaš svoju, našu - sasvim konkretnu životnu kutinsku priču. U nedostatku pune roditeljske ljubavi, bez majke koja je preminula u tvom porodu, za život stasaš osobitom brigom tetke i sestara. Stekavši zvanje električara, radeći u smjenama zaposlenik si tvrtke “Metan”. Slobodno vrijeme ispunjavaš ljubavlju prema fotografiji i dalekim svjetskim putovanjima, a za koja animiraš i svoje sugrađane. No trajno i inspirativno potvrđuješ da je najljepše i najvrednije biti tu doma, i da svaki grad, pa tako i naša Kutina - bez neobično običnih ljudi i nije grad. Ne samo kamerom, već prisnošću aktivnog građanima i bliskošću prijatelja, sudionikom si mnogobrojnih pa i obiteljskih trenutaka - od krstitki, vjenčanja do najznačajnijih društvenih zbivanja, sve do životnih oluja, na koncu i vlastite nedavnim gubitkom krova nad glavom. Primijećen već 1959. kao utemeljitelj Foto kluba “Metan”, neizbrisiv si u zavičajnoj galeriji poznatih likova. Samozatajan, a opet neizbježno primjetan iz mračne komore fotolaboratorija na svjetlo dana donosiš ne samo sliku 269

već i dušu rodnoga grada, stvarajući neizbrisiv album sjećanja. Mnoge ilustrirane stranice kutinske i moslavačke publicistike potpisane su tvojim imenom. U njima poput naslovnice memoarske knjige “Svojom stazom” Josipa Badalića misaono zagledanog “ispod strehe moslavačke kleti” u daljinu i dubinu moslavačkog pejzaža, teško je ne osjetiti tvoju stvaralačku emociju. Foto zapisi posebno uz izgradnju postrojenja mineralnih gnojiva iz Petrokemije, gdje si proveo sav svoj radni vijek, ilustrirani su gospodarski vremeplov. U tvorničkim, lokalnim i dnevnim listovima ostavio si trag svim oblicima kutinskog javnog života. Presiromašne bi bile spoznaje o kulturnom, turističkom, sportskom i vatrogasnom životu Kutine, bez tebi neodvojive kamere i strpljivog snimateljskog rada. Taj osjećaj ne proizlazi iz formalne naobrazbe, on se rađa i stječe u suglasju sa životom u tebi i Ivan Pavlović - RIP i Josip Gobac onim oko tebe. A tko sve nije bio s tobom i uz tebe - od djece vrtićke dobi, kutinskih osnovnoškolaca koje si učio prvim snimateljskim potezima do uvaženih imena hrvatske kulturne scene i televizijskog izričaja. Nenametljiv, jednostavan i strpljiv - dokazana si ljubav grada u svim, pa i njegovim posebno sudbonosnim trenutcima, osobito za Domovinskog rata. Godine 1991. producent si i autor prve tada amaterske, a za život grada toliko velike vlastite kutinske TV slike. Objavom snimljenih sjednica, razgovora, konferencija za novinare, dao si i ostavio vrlo značajnu “živu sliku” kutinskih demokratskih promjena. Tvoj vlastiti projekt KTV-a, a koji se samo može pripisati zanesenjacima, građani su zbog toga što su imali ono, a što je drugima bio tek san - iz zahvalnosti zvali “Ripovom televizijom”. A, kako i ne bi! U najranjivijije vrijeme komunikacijom slike i riječi ponudio si im svoje dvije najveće ljubavi - onu prema domovini i kameri. Osjetili su to. Kao utemeljitelja i pokretača lokalne televizije predložili su te za i 1998. dodijelili ti Godišnju nagradu Grada Kutine. Pitanje je - hoće li kroničari hrvatske ratne slike ikada zabilježiti da je kutinski Rip, onaj iz skromnog doma, tamo u ulici koja je spoj na međunarodnu autocestu i kao ratni snimatelj Hrvatske televizije međunarodnoj javnosti poručivao - što se to nadvilo nad njegovom Kutinom i slikovito rečeno na puškomet udaljenoj zapadnoslavonskoj bojišnici. Malo je znano, a za to na sreću postoji pisani trag da su američki piloti leteći nad Europom satelitski čak hvatali sliku “Ripove televizije”. Dragi prijatelju, okom svoje kamere, bogatom arhivom snimaka, danas kada se lansiraju milenijske fotografije, ne samo nas, već i brojne kutinske naraštaje koji dolaze, milenijski si zadužio. Snagu i ljubav prema stvaralaštvu u promicanju vrijednosti drage ti Kutine osjećali smo i nedavno, uoči nadolazećih božićnih dana. Ne na molbu, a najmanje zahtjev, već tek usputno 270

pitanje - imaš li od prije dvije godine pohranjene detalje s izložbe božićnih jaslica uz spomen na našega fra Ivana Bonifacija Pavletića, ne samo da si potvrdno odgovorio. Ustao si iz kreveta i među brojnim naslovima svoje videoarhive pronašao ih, presnimio i radosno kao čestitku darivao. Za bolničkih dana najbližim i uvijek odanim prijateljima spominjao si, kako ćemo o daljnjim planovima porazgovarati uz “prijateljsku kavu”. Ona ostaje i ti dio tog neraskidivog prijateljstva. Uz spominjanje tvog imena bit će nam ta kava okupljanja poticajna da temeljem tvojih zapisa kamerom, ne zatvorimo kutinsku priču. A, jednostavno ona se uz tvoj dragocjeni svjetlopisni prinos ne može i ne smije zatvoriti. Uostalom, nisu ti zahvalni samo oni koji te poznaju desetljećima. Uz prijateljske izraze sućuti koje smo primili uz tvoj životni odlazak iz Arka u Italiji došao je i tekst slijedećeg sadržaja: Dragi Ivane, U trenutku kad ti prijatelji, koji okružuju tvoje posmrtne ostatke, odaju zadnji izraz zahvalnosti za tvoj nesebični rad, i ja se u mislima pridružujem u osobno i ime Družbe Sinova Bezgrješne, čije si početke nazočnosti u Hrvatskoj, posebice u Kutini, ovjekovječio svojim predanim snimateljskim zalaganjem. Svima kojima si bio drag izražavam u ime moje zajednice iskrenu sućut i na tvoje konačno počivalište pratim te molitvom. Pater Mariano Passerini. Dragi u iskrenoj tuzi okupljeni, prijatelji i poštovatelji djela Ivana Pavlovića - neka je našem dragom, simpatičnom i iznimno vrijednom Ripu blaga njegovom kamerom ovjekovječena Moslavina. Za sve, a prije svega darovano prijateljstvo, tu najveću imovinu - neka mu je hvala i vječna slava.”

RIP u društvu književnika Dragutina Tadijanovića i djelatnika kutinskog muzeja

271

Dunja Pelin Kutina, OŠ Mate Lovraka

Kutina; uvijek moja... i nekada i sada (Moja kutinska priča)

“Častim se slavno općinstvo upozoriti da sam svoju GOSTIONU preselio u novouređenu kuću u Kolodvorskoj ulici...”, upečatljivim slovima pisalo je na svijetložutom papiru. “...Za mnogobrojni posjet moli Mavro Löwinger, gostioničar.” Taj, i još nekoliko oglasa za drva, tiskare, knjižare i krojače čitala sam u sebi s posljednje stranice “Moslavačkog glasnika” preko drvenog stola. Trenutak nakon toga hrapavi su prsti Sofijinog oca odložili novine i dograbili njegov trošan kaput, nagovještavajući Sofijinoj majci da je vrijeme ispratiti muža na posao. Ja sam, čekajući moju prijateljicu Sofiju da se odjene, zamišljeno bockala vilicom komad gibanice od sira kojom me njezina majka poslužila. Sofija se spremala povesti me u obilazak Kutine prije točno 100 godina. “Evo me, Dunja! Spremna sam!”, Sofija je uletjela u kuhinju cvrkućući. Nosila je čizme, koje su za današnji pojam, izgledale vrlo neudobno i muškobanjasto, te kaput od grubog materijala ispod kojeg se jedva naziralo nešto poput suknje ili haljine. Kosa joj je bila skupljena u čvrstu punđu od pletenice, koju danas rijetko viđam, i to samo na starijim gospođama. Unatoč zastarjelosti i skromnosti, izgledala je lijepo. Sofijina majka nas je ispratila do prilaza njihove kuće u Kolodvorskoj ulici. Osvrnula sam se. Srce Kutine kucalo je posve drugačijim ritmom nego danas. Kolodvorska ulica bila je tada centralna - što nije bilo posebno teško s obzirom na to da je Kutina tada imala svega jedan trg i osam ulica. Bila je tu, između ostalih, Crkvena, čiji se naziv održao sve do danas, Poštanska i Gradiška ulica, koje danas nose naziv Ulice A.G. Matoša, V. Nazora, te Trg sv. Franje Ksaverskog; današnji Trg kralja Tomislava. Do nedavno je Kutina bila prolazno, omanje trgovište u kojem se noćivalo, mijenjalo konje i nastavljalo putovati, obično na istok. No, željeznice su donijele pravi preporod ovom kraju. Stanovništva je bilo upola manje nego danas. “Hajde, pokazat ću ti Kolodvorsku.”, Sofija me veselo povukla za rukav. Zakoračila sam na tvrdo blato neasfaltirane ulice, koja je tada bila tek u procesu nastajanja. Prvo me odvela do Vile Sofije, prizemnice “ladanjskog” ugođaja. “Po njoj sam dobila ime”, ponosno je pokazala lijepu bijelu građevinu, koja, iako danas puno manje bijela, i dalje stoji na istom mjestu. Potom smo prošle pored jedne gostionice i nekoliko krčmi, te došle do mjesta gdje danas stoji Robna kuća Lonia. Doduše, prije jednog stoljeća, na tom mjestu stajali su temelji za sinagogu-Templ, koja se tada tek počela graditi. Trebam li joj reći da će za nešto manje od 60 godina biti srušena? ...Da će za svega 4 godine započeti rat u cijelome svijetu,..da će joj otac možda stradati u njemu?... 272

Slična pitanja okupirala su moje misli, ali odlučila sam poštedjeti Sofiju nagovještaja burne budućnosti. Prošle smo pored još jednog gradilišta, na kojem je nastajao mlin “Hafner”, mjesto na kojem danas upravo niču nove stambeno-poslovne zgrade. “Sofija, znaš li što bih voljela?”, umilnim glasom sam je upitala. “Što?”, odgovori ona. “Da mi pokažeš tvoju školu!” Odgovor je bio sasvim bespotreban; Sofija je veselo krenula u smjeru Crkvene ulice. Uskoro je na obzoru nikla lijepa, jednokatna zgrada nove osnovne škole. Danas je ta zgrada pretvorena u u OŠ Mate Lovraka, u kojoj i sama pohađam osmi razred. 1910. i 2010., Sofija i ja pohađamo istu školu. Nakon toga Sofija me odvela do današnjeg Trga kralja Tomislava, koji je tada bio neprepoznatljiv. Umjesto asfaltiranog trga s kipom Vile kutinske, ugledala sam Ksaverski park, koji je u zoni izgorjelog dvorskog parka iznova sagrađen. Tamo su rasli divlji kestenovi, hrastovi, crni orasi i jablani uz lampione i drvene ogradice. Potom smo prošle pored palače obitelji Ausch, najdomljivije zgrade iz vremena kasnog historicizma u Kutini. Danas je ta zgrada pretvorena u Galeriju. “I, kako ti se sviđa Kutina?”, upitala me Sofija. Još sam jednom bacila pogled na moj rodni grad u samom, skromnom nastajanju. Namiješila sam se i odgovorila: “Ljepša je nego što će ikada biti”.

Osnovna škola Mate Lovraka, Kutina

273

Helena Lujanović Kutina, OŠ Vladimira Vidrića

Dnevnik jedne Kutinice Ne znam koliko je radosti i tuge prošlo mojim koritom. Samo znam da sam zaboravljena, zaboravljena od vremena i ljudi. Sjećam se davnih i lijepih dana kada sam bila neustrašiva i neobuzdana. Izlijevala sam se iz korita i tako zadobila poštovanje. Ljudi su se družili sa mnom. Djeca su se igrala u mojim plićacima, a njihove majke su prale rublje u mojoj, nekada bistroj vodi. Bila sam sretna. Nisam ni znala što me čeka u starijim danima. Pamtim kako su ribice sretno plivale u mojoj utrobi. Svako jutro, kada bih otvorila svoje oči, sunce bi mi pozlatilo obraze. Vjetar bi se kupao u mojoj vodi, rode bi me pozdravljale, a ljudi...ljudi su se dičili mnome. Kako bih tekla Kutinom, tako bih upoznala novi, neotkriveni svijet koji je živio zajedno sa mnom. Tekla bih šumarcima i ptičice bi mi pjevale pjesmice. Utažila bih žeđ svom živom svijetu. Bila sam brza i okretna, a moje vode njihale su umorne sjene vrba igrajući se njihovim kosama. Više nije tako. Sada sam u umjetnom koritu. Ljudi su me ogradili kao da me se boje. Odredili su mi put kao malom djetetu, a ja sam zapravo, starija od njih. Nisam se izlila već dugo, dugo vremena. Danas me posjete samo kada treba izvaditi loptu iz moje smeđe vode ili kada treba ošišati zelenu kosu moga korita. Žabe su jedine s kojima slavim rođendan svoga grada po kojem su mi i dali ime. Više se ni krošnje vrba ne zrcale u mojim očima. Sada me okružuju visoke zgrade, bliješteća svjetla semafora i prolaznici koji me ni ne primjećuju. Ljudi prolaze preko moga mosta ne osvrćući se za vremenom koje su izgubili, a ja...ja živim za njega. Tečem već stoljećima i prevalila sam dug put. Grad se razvija, a s njime i ja. Starija sam i drugačija. Moja je voda sada smeđa i prljava, ali još uvijek pokoju ribicu sakrijem od dugih kljunova roda koje me neumorno posjećuju iz godine u godinu. Prijatelje koje sam srela ne mogu zaboraviti. Priče koje sam čula na svojim mostovima pričat ću onima koji ih žele čuti. A rođendane svoga grada koje sam provela na istome mjestu, ne bih mijenjala nizašto. Znam da sam samo pod ovim nebom sigurna.

Osnovna škola Vladimira Vidrića, Kutina

274

Anja Sokol Kutina, OŠ Mate Lovraka

Čudesna šetnja Šetala sam Kutinom i uživala u povjetarcu koji mi je dodirivao kosu. Nije se vidjelo ni oblačka i sunce je pržilo. Odjednom sam spazila nepoznatu ulicu i ušla u nju. Bila je drugačija od ostalih. Ugledala sam čovjeka koji je imao ladicu na sebi kao torbu s mnoštvom malih pretinaca, a u njima su bile razne stvarčice: broševi, ogrlice, špangice za kosu, češljići, džepni nožići... Jako mi se svidjela jedna ogrlica s privjeskom grada Kutine na kojemu je pisalo: “Kutina, stari grad, u mom srcu, ostat će sad.” Sad mi je sve bilo jasno. “Pa ja sam u prošlosti!” pomislila sam. Kupila sam ogrlicu za uspomenu i krenula dalje. Susrela sam slastičara koji je gurao velika, bijela kolica na dva kotača sa srebrnim poklopcem. Pitao me želim li kupiti sladoled i ja sam radosno pristala. Uzela sam sladoled od jagode, a on mi je poklonio veliku, šarenu lizalicu. Ispod mosta žene su lupale rubljem po drvenom koritu i tako ga ispirale. Voda je bila ugodno topla i čista, a meni je bilo vruće. Sjetila sam se bake koja mi je pričala da se, dok je bila mala, kupala u Kutinici pa sam se odlučila i ja okupati. No, struja je bila jaka i odnijela me daleko. Odjednom sam se probudila. Shvatila sam da je to bio samo san, ali ogrlica koju sam kupila bila je oko mog vrata. Ona će me podsjećati na ovo neobično putovanje starom Kutinom.

Osnovna škola Mate Lovraka, Kutina

275

KRONOLOGIJA 2011./ 2012. • • • • • • • • • • • • • • •

1472. umro Ivan Česmički(Janus Panonius), latinski pjesnik-humansita, pečujski biskup, slavonski ban, diplomat 1492. umro Stjepan Čupor Moslavački 1552. Osmanlije osvajaju Čazmu 1591.,12.8. Toma Bakač Erdödy napada utvrdu Moslavinu, protjeruje Osmanlije i razara utvrdu. 1592. u Mikulanici (Popovača) rođen Ivanuš Pergošić, prevoditelj 1782. izgrađena župna kurija u Kutini 1802. rodio se Aleksandar Sandor Erdödy, mađarski plemenitaš, autor akvarela s najstarijim motivima moslavačkih narodnih nošnji. 1891. u Palešniku rođen književnik Slavko Kolar; uspješno sudjelovanje Kutine i Moslavine na Gospodarskoj izložbi u Zagrebu 1881. u Vidernjaku rođen književnik Mijo Stuparić 1882. rođen prim.dr. Ivan Barbot, osnivač Neuropsihijatrijske bolnice u Popovači 1892. prva objava arheološkog lokaliteta Kutinska lipa u Vjesniku Arheološkog muzeja u Zagrebu 1901. dr. Josip Hoholač zasadio današnji park kestenova u centru Kutine 1901. umro Đuro Kundek 1921. u Kutini se otvara Viša građanska škola 1922. rođen akademski slikar Ivan Milat

Zahvalnica Muzeju Moslavine od Županije Sisačko-moslavačke

276

• • • • • •

• • • • • • •

1922. u Popovači rođena Olga Maruševski, poznata povjesničarska umjetnosti 1931. rođen župnik Josip Buturac, povjesničar Kutine i okolice; otkriveno plinsko polje na Gojlu 1931. rođen Ante Glavičić, istraživač kasnosrednjovjekovne Kutine 1941. umrla operna diva Milka Trnina 1942., 10.10. formiran Moslavački partizanski odred 1942. g. u Repušnici rođena Nada Pomper Gulija, od 1970. radi i živi u Münchenu. Svoje radove je objavljivala u "Hrvatskom slovu", "Narodu", "Pleteru", glasilu hrvatskih iseljenika u Münchenu, Literatur in Bayern. Gospođa Nada je kuma zastave "Hrvatske žene". 1962. trgovačko poduzeće "Opskrba" otvara prvu kutinsku samoposlugu; registrirano Narodno sveučilište Kutina; osnovano "Moslava��ko vinogorje" 1972. osnovan galerijski odjel slika i skulptura Muzeja Moslavine Kutina; umro Stjepan Gak, misionar iz Volodera 1981. rođen klasični gitarist Robert Belinić iz Popovače 1982. Zorka Sever posljednji put samostalno izlagala u Kutini i Zagrebu. 1991.,28.6. osnovana 56. samostalna bojna Kutina; 14.10. oslobođeno prvo mjesto u Domovinskom ratu - Bujavica 2002. u Popovači osnovana Povijesna udruga Moslavina

Povelja iz 1843.g.

277

JUBILARNI KALENDAR 2011./2012. • • • • • •

• • • • • • • • • •

325. obljetnica rušenja Osmanlijske vlasti u Moslavini (1687.) 315. obljetnica obnove župe u Osekovu uz župnu crkvu Sv. Josipa (1697.) 255. obljetnica potresa u Kutini (1757.) 245. obljetnica završetka gradnje crkve i unutarnjeg uređenja Sv. Marije Snježne u Kutini (1767.) 235. obljetnica posvećenja crkve i oltara Sv. Marije Snježne u Kutini (1777.) 175. obljetnica dodijeljivanja Kutini prava statusa trgovišta i prava na godišnje sajmove. Prava je kutini dodijelio austrijski cad Ferdinand IV; obljetnica pobune kmetova na kutinskom vlastelinstvu (1837.) 165. obljetnica izbora Ljudevita Vukotinovića za narodnog zastupnika kotara moslavačkog (1847.); obljetnica rođenja dr. Gustava Barona, rektora zagrebačkog sveučilišta i sjemeništa i generalnog vikara zagrebačke biskupije (1847.) 155. obljetnica rođenja preporodnog pjesnika Josipa Kundeka (1857.) 145. obljetnica pogibije moslavačkog hajduka Joce Udmanića (1867.) 125. obljetnica rođenja moslavačkog folklorista i pisca Stjepana Šajnovića (1887.) 115. obljetnica prolaska prvog vlaka kroz Kutinu; rođenja poznatog botaničara Ive Horvtata (1897.); obljetnica smrti fra Bonifacija Pavletića 105. obljetnica smrti Đure Stjepana Deželića (1907.); izlaska prvog "Moslavačkog glasnika" 85. obljetnica smrti pjesnika Đure Sudete (1927.) 75. obljetnica rođenja slikara Antona Cetine 55. obljetnica otkrivanja naftnog polja u Strušcu; smrti Mije Stuparića (1957.) 45. obljetnica prvih "Voloderskih jeseni" (1967.) 45. obljetnica od izlaska iz tiska prvog Zbornika Moslavine (1967.)

Muzej Moslavine je osnovan 1960.g.

278

Tiskanje Zbornika Moslavine XIII financijski su pomogli: Grad Kutina

Županija Sisačko-moslavačka

Općina Popovača

Općina Velika Ludina

Općina Križ

Grad Garešnica

Krnjić d.o.o.

279

Nakladnik Muzej Moslavine Kutina Trg kralja Tomislava 13, 44320 Kutina, tel./fax. 044/683-548 e-mail: muzej-moslavine-kutina@sk.t-com.hr, www.muzej-moslavine.hr

Za nakladnika Slavica Moslavac

Urednica i oblikovanje Slavica Moslavac

Lektura Natalija Tramošjanin-Kolenc i autori tekstova

Prijevodi Olga Friščić, Jasmina Uroda Kutlić, Vida Pust Škrgulja

Fotografije Arhiva Muzeja Moslavine, Dubravko Vidiček, Alojz Miler, autori tekstova

Korektura Ana Bobovec, Mladen Mitar, Dubravko Vidiček, Jasmina Uroda Kutlić, Tihomir Krmek

Računalna obrada Željko Stublija

Tisak Tiskara "Gratis", K. Zvonimira 1, Batina, Kutina

Naklada 1000

Tiskano Kutina, 2012.

280

ZBORNIK MOSLAVINE XIII

ISBN

2012.

ZBORNIK

2012.

M O S L AV I N E

XIII


Zbornik Moslavine XIII