Građanski elementi u tradicijskom odjevanju

Page 1

Slavica Moslavac

Građanski elementi u tradicijskom odijevanju

Muzej Moslavine Kutina



Građanski elementi u tradicijskom odijevanju

Kultura odijevanja omogućava nam osim estetskog zadovoljstva, obilje građe za tumačenje kulturnog i ekonomskog stanja pojedinog razdoblja ili društva. Moslavačko, posavsko, bilogorsko i slavonsko, blagdansko i radno ruho, često je dopunjavano vunenim, suknenim ili od drugog tvorničkog materijala odjevnim predmetima različitih oblika i ukrasa. U seljačku modu dolazi u 18., a osobito u 19. stoljeću. Ti haljeci nošeni su kao gornji dijelovi uz ne krojenu platnenu odjeću zbog zaštite od hladnoće ili kao dekorativni dodatak. To su prije svega prsluci bez rukava, kraći lajbeci, duži zobuni, najčešće u zelenoj, plavoj ili crvenoj boji, te bijeli ili smeđi – prsaki ili crni kožunci, kraći ili duži kaputi s rukavima, zvani rekleci, (a)cabajka ili mandalinka, šuba, benka, čurka, binjuš, matlika, surka, surina i janklin, do dugih kabanica, kalpaka, halja ili alina s rukavima ili bez, samo za ogrtanje. Zatim bunde u crnoj, smeđoj, crvenoj i zelenoj boji bogato «našarane» gajtanima. Narod je te odjevne predmete uvijek kupovao od vještih krojača, krznara i suknara u manjim gradskim sredinama ili na sajmovima kuda su svoju robu dovozili specijalizirani obrtnici.

Lajbek iz Volodera, sprijeda bogato ukrašen gajtanima

Reklec - kaputić od tanjeg materijala (najčešće načinjen od jorgan - svile)

Bluza bogato ukrašena čipkom


Najstariji izvori Najstariji slikovni prikaz moslavačke narodne nošnje s građanskim elementima nalazimo u medaljonu svetišta Župne crkve Majke Božje Snježne u Kutini iz 1769. g. Slika sadržava dvije skupine ljudi. Moslavački bosonogi puk predvodi župnik , a nasuprot njega je skupina od dva muškarca i žene koji predstavljaju bogatiji sloj kutinčana što se ogleda u njihovoj obući i odjeći. Od građanskih elemenata uočavaju se kraći haljeci bez rukava u pastelnim bojama i to ružičasta i svijetlo plava, a na nogama nose cipele i visoke čizme. Prvi likovni stvaralac koji je precizno i savjesno oslikao moslavačke, ali i zagorske i madžarske seljake bio je madžarski plemenitaš Sandor Erdödy, koji je još 1837. godine boraveći na svom imanju Moslavina u Popovači, naslikao žene i muškarce u kraćim i dužim haljecima, sa ili bez rukava, u tamno i svijetlo smeđim tonovima ukrašenim na spojevima ili na prednjem dijelu geometrijskim motivima, najčešće u crnoj, bijeloj ili plavoj boji. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, muškarci su zimi nosili na nogama kožne čizme, zatim smeđe plišane, sametne ili od bijelog pusta (h)lače, pantalone, a povrh njih kraće ili duže kaputiće, podstavljene ovčjim krznom. Kaput je mogao imati i široki okovratnik, ukrašen raznobojnim kožnim ukrasima, dok se sprijeda zatvarao kopčom. Kod bogatijih muškaraca, neizostavni dekorativni, ali i funkcionalni dodatak bio je sat na lančiću. Glavu su pokrivali šeširima, cilindrima, slamnatim škrljacima, kapama – šklakama ili šubarama od janjećeg krzna. Žene su početkom 19. stoljeća na neukrašene bijele nošnje ili tek rijetko ukrašene točkastim ili Medaljon iz svetišta crkva Sv. Marije Snježne u Kutini, iz 1769. g. prugastim crvenim ukrasom, dodavale crvene, smeđe ili tamno plave kratke haljetke, bez rukava - lajbeke ili duže do koljena, crvene haljetke – zobune, gusto opšivene gajtanima, slažući ih sasvim ravno uz ivice ili omčasto na prednjem dijelu. U drugoj polovici 19. stoljeća, žene su zimi, prema Stjepanu Deželiću, pored glavne gornje odjeće oblačile i građanski krojene kapute: kožuhe, mentene, kamižole, surine, surke, a samo imućnije nosile su i bunde od zelenog sukna. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća osobit pečat na razvoj moslavačke i posavske narodne nošnje ostavili su doseljenici: Česi, Slovaci, Mađari, Talijani, koji se trajno naseljavaju u ove krajeve. Oko 1885. godine dolaze iz Italije, trgovci «trhonoše» i donose na leđima ormariće pune vune, svile, svilenih rubaca i raznih drugih novotarija. Sa sajmova iz Češke i Slovačke stizale su svilene trake, vrpce i gumbi. Mađari su najveće promjene unijeli dolaskom tzv. biroša (mađarski govedar) i kočijaša čije su žene nosile gornji dio odijela s uskim rukavima. Vidjevši to, moslavke su odbacile opleće, čiji je rukav bio cijela širina platna, 75-80 cm, dugačak isto toliko. Takav je oplećak bio za posao vrlo neprikladan, tako da su za rad u kući i polju uvele opleće uskih rukava – zvan košuljac, ili švabica. Švabica je dobila naziv zbog toga jer je sve činovništvo Župnik Antun Pozojević (1762-1802) za 40 godina župnikovanja najzaslužniji je za uređenje kutinske crkve. Danas se tu nalazi Neuropsihijatrijska bolnica «Dr. Ivan Barbot» u Popovači. Prema zapisu Stjepana Šajnovića iz Osekova, čiji rukopis je obradila i za tisak priredila dr. sc. Manda Svirac, te objavila u knjizi: Lepa ti je Moslavina - Moslavačka narodna nošnja i pečki vez na crkvenom ruhu. Rukopisna građa čuva se u Muzeju Moslavine Kutina.


kao i vlastela govorilo njemačkim jezikom, a seljaci su ih zvali švabe. Otuda tom odjevnom predmetu ime švabica. Švabicu zamjenjuju svilene bluze i kratki kaputići tzv. rekleci, (a)cabajke, mandalinke s rancima (leđnim umecima), od crne svile, baršuna ili lastina. To je građanskoga kroja ženski gornji haljetak, dugih rukava, sezao je do kukova, u pojasu je bio sapet, a na leđima lepezasto se širio jer se nosio povrh rubače i zaslona. Lepezastih umetaka-ranaca moglo je biti od 10-15, a zavisilo je od bogatstva osobe. Duž ivica tekla je ukrašena široka vrpca od sitnih kralužov, a krznari su prema građanskom kroju šivali za žene od obojene kože duge haljine, tzv. mentene. (A)cabajke, mandalinke, šube ili benke su bile načinjene od crnog, smeđeg ili bordo štofa, podstavljene najčešće prugastim platnom, odebljane vunom ili perjem. Sprijeda su imale dvije žnore kojima se sapinjalo, da gumbi prilikom kopčanja ne bi popucali. Na kaputima su bili obvezatni žepi (džepovi) u kojima su pored torbice na žmič, tj. poteznu vrpcu, nošenu oko vrata žene čuvale «tajne» stvari (novac, sliku ili rupčić). (A)cabajke su značajne za jugozapadnu Moslavinu i hrvatsku Cabajka, crtež,I. Milat Posavinu, dok su u sjeveroistočnoj Moslavini nošeni također kratki kaputići, zvani kalmak, kepenjek i kabanica, a u novljanskom kraju benka, ćurak, ćurka....dok je za cijelo hrvatsko područje bilo značajno nošenje crnih, bordo ili smeđih vunenih marama bez ili sa resama ili frandžama (štrufeclima), bojanih prirodnim ili kupovnim bojama. Kabanice su imale duge rukave i okovratnik – ogorel na kojem su bili žuti ukrasi, a odostraga prorez, šlic. Sprijeda se zakopčavao žutim gumbićima. Žene su uz odjevne elemente građanskoga kroja, nosile i primjerenu obuću (visoke i niske cipele, U zimskom periodu žene su glavu pokrivale plišanim maramama, Ivanić Grad sandale, čizme, kaljače...), kao i razne vrste torbica i kišobrana. Od putujućih trgovaca nabavljali su razne sitne potrepštine: svileni konac i marame, gumbiće, šik, brokatne vrpce-pantlike, podkraluže, te raznovrsne perlice potrebne za oblikovanje prsnog i vratnog nakita, kao i razne dodatke za oblikovanje pokrivala glave (parte, krune, halbice, vijence...). Za dotjerivanje lica kupovale su pomade, a kosu su uvijale brenšlinima ili brenajzlinima, učvršćivale harnadlima i drugim ukrasnim ukosnicama, te pohranjivale u kutijama sa špiglinom. Građanski suncobran


Sandor Erdödy

Muška nošnja Najstariji likovni prikazi koji nam predstavljaju nošnju moslavačkog puka su akvareli Sandora Erdödyja iz 19. stoljeća. On je boraveći na obiteljskom imanju Moslavina u Popovači, obilazio obližnja mjesta: Popovaču, Kutinicu, Okole, Osekovo, Voloder, Potok i Gornju Jelensku i slikao seljake u narodnom ruhu. Ukupna ostavština Erdödyja sastoji se od 31 akvarela, pronađena u ukrašenoj kožnoj mapi 1856. godine u Vepu (županija Vas u Madžarskoj), u nekadašnjem dvorcu grofova Erdödy. Danas se građa čuva u Savaria Muzeum Szombathely u Madžarskoj, dok je slike opisao Sandor Dömötör. Varijanta nošnje koju nam je Erdödy naslikao karakteristična je za jugozapadno područje Moslavine tj. kraj koji se prostire od podnožja Moslavačke gore do rijeke Lonje i Česme i predstavlja pretežno radnu, neukrašenu ili tek rijetko ukrašenu dječju i mladenačku žensku i mušku nošnju moslavačkog seljaka. Muška nošnja predstavljena je na četiri akvarela. Osim mjesta te vrijeme njihova nastanaka, autor je zapisao i njihova imena. Doduše samo na jednom je zapisano »Muškarac iz Potoka», slijedi Todor Todorčević iz Kutinice, Miško Pavlik iz Popovače, te Marko Čakovec iz Osekova . U najstarijoj poznatoj muškoj nošnji pored osnovnih dijelova, bijelih širokih platnenih gaća dugih do gležnja ili nešto kraćih do polovice listova, te košulje zvane i rubača nošene povrh gača, nailazimo na brojne proizvode od vune i sukna kao što su: prsluci Todor Todorović iz Kutinice, 1837.

Muškarac iz Potoka, 1837.

Marko Čakovec iz Osekova, 1837.

Miško Pavlik iz Popovače, 1837.

U razdoblju od 25. svibnja do 9. srpnja 1837. godine nastao je trideset i jedan akvarel. Šesnaest se odnosi na Moslavinu, sedam na zagorsko i osam na madžarsko područje Akvarele je opisao Sandor Dömötör, a preveo Bela Römer, te objavio u Etnološkom pregledu 4, pod nazivom Narodne nošnje iz Hrvatske po slikovnoj dokumentaciji iz 1837. g., Beograd, 1962. str. 127-134. Dr. sc. Tihana Petrović (Odsjek za etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu), ukazala je 1994. g. autorici teksta na ovaj vrijedan izvor. Uslije dila je korespodencija s kolegama iz Savaria Muzeum Szombathely. Nakon dva mjeseca u Muzej Moslavine Kutina sti gao je odgovor sa katalogom i opisom akvarela kojeg je s mađarskog prevela gđa. Marija Olić U posljednje vrijeme svjedoci smo oživljavanja narodne baštine, osobito kada se radi o tradicijskom rukotvorstvu. To se dogodilo i s cilindrom, podgutnicom i surkom objavljenom upravo u Etnografskoj mapi «Akvareli Sandora Erdödyja», autorice Slavice Moslavac. Vjernu rekonstrukciju su napravile dizajnerice iz Kutine i Zagreba, (pod vodstvom Ivone Jerković), a Matica hrvatska iz Popovače, rekonstruiranu i otkupljenu građu koristi na brojnim kulturnim priredbama


bez rukava, kratki kaputi s rukavima – jaklini, duži kaputi – surke, surine, te duge bunde – đoje od valjanog sukna, tzv. darovca u svijetloj i mrkoj boji . Mlađi muškarac iz Osekova naslikan je u stojećem stavu, zaogrnut pustenim smeđim kaputom, ukrašenim zelenim, bež i crvenim gajtanskim obrubom oko vrata, džepova i na rukavima. Oko vrata je povezao crnu maramu u obliku mašne – ruže. Ovaj vratni ukras udomaćio se u Turopolju i smatra se pretečom današnje kravate. Ispod surke, a preko košulje obukao je crni lajbek sa gusto nanizanim svijetlim gumbićima kopčanih gotovo do vrata. Muškarac je glavu uvijek pokrivao raznim šeširima zvanim cilindar ili šrlak, škrljak, klobuk ovijen svilenim vrpcama - pantlikama, zimi šubarama od janjećeg ili drugog krzna, a pri radu se koristio slamnatim šeširima i kapama. Na akvarelu iz Osekova predstavljen je u sastavu narodne muške nošnje i veliki građanski cilindar, dok je na akvarelu iz Kutinice predstavljen mrki šešir širokog oboda, a muškarac iz Potoka šešir sličnog izgleda kao i iz Kutinice okačio je na štap. Ponos svakog muškarca bili su mustači – brkovi, koje su svakodnevno njegovali tako da su ih uvijali, a prije spavanja stavljali u brkbind, tj. neke vrste navlačka. Kosu su šišali na kratko, a samo oko uha ostavljali su dužu kosu tzv. Rekonstrukcije cilindra Rekonstrukcije nošnje - surke prema akvarelu Sandora i cilindra, prema akvarelu S. baroke, zulufe ili pokumporte. Erdödyja

Erdödyja

Ženska nošnja Žene i djeca su u moslavačkim selima nosila uglavnom bijelu platnenu odjeću bez većih razlika u kroju i motivu. Tek se u ženskim oglavljima uočavaju zanimljive promjene i mjesne specifičnosti katoličkog i pravoslavnog življa, tzv. Vlaha . Žene su nosile bijelu gornju košulju, opleće zatvorena vrata, dugih rukava ukrašenih vezom u boji (plavi vez, crvena mašna). Donji dio odjeće tzv. rubača – suknja i zaslon - pregača, bio je ukrašen širim ili užim naborima, tek rijetko izvezenim ili izatkanim točkastim ili prugastim ukrasom, najčešće u crvenoj boji. Žene su povrh oplećka nosile haljetke građanskoga kroja koji su bili bez rukava u tamno plavoj (Okoli), smeđoj (Popovača i Kutinica), crnoj (Osekovo) i crvenoj boji (Gornja Jelenska i Osekovo), tzv. prsluke, lajbece, zobune i kožunce (Popovača). Kod starica su bili neukrašeni u smeđoj i crnoj boji, dok su mladenački bili gusto opšiveni gajtanima složenim sasvim ravno uz ivice ili vitičasto Može se nagađati da je čoja, čoha-prosto sukno, a potječe od turske riječi «abaa» što znači roba ili od riječi «abaja», što znači sukneni ćilim za pokrivanje sedla. (Hefele;2000:29) Slavist Josip Badalić spominje da je u najstarijoj moslavačkoj manufakturi na rječici Jelenki, uz čiji tok je početkom 18. stoljeća nastalo i novo naselje Gornja Jelenska, bilo proizvoda od vune, sukna i sl. Može se pretpostaviti, da su ovce početkom 18. stoljeća sa sobom donijeli doseljenici iz Pounja i Polonja (Badalić;1979:228). Upravo zbog toga u sastavu muške, a često i ženske nošnje ima dosta tradicijskih suknenih i vunenih elemenata. Hrvatski starosjedioci pred naletom turske vojske u 16. stoljeću izmiču u sjevernije, sigurnije krajeve, odlazeći sve tamo do mađarskog i austrijskog Gradišća. Tada se ovamo doseljavaju, između ostalih i Srbi iz jugozapadnih krajeva Like i Gorskog Kotara, a oko 1700-te, general Kapara, iz užičkog kraja naseljava uz Savu oko 7000 Vlaha. Njihovi po tomci žive i danas u tim naseljima (Kutinske Čaire, Mikleuška, Kutinica...)


na prednjem dijelu poput ilirskih surki (Gornja Jelenska, Voloder). Ženska moslavačka nošnja predstavljena je na 12 akvarela. Na njima se razlikuje dječja odjeća, zatim udanih žena, mladenke i djevojke pred udaju. Dokaz tome su i pokrivala glave: visoka kruna iskićena pupoljcima, cvijećem, perjem i vrpcama (Okoli i Kutinica), poculicama – kapicama (Voloder, Moslavina), pečama – maramama (Osekovo, Gornja Jelenska, Moslavina, Kutinica i Popovača). Jaga Pavlik iz Popovače, 1837.

Žena iz Osekova, 1837.

Magda Menjak iz Volodera, 1837.

Kata Pleše iz Gornje Jelenske, 1837.

Kao i kod muške nošnje, autor je osim mjesta i vremena nastanka napisao i imena modela, pa tako nam Bara Mihalić iz Okola i Vemija Hajdinac iz Kutinice predstavljaju mladenke čije glavno obilježje je visoki ukras na glavi – svadbena kruna, načinjena od šarenog cvijeća, ružinih pupoljaka, lišća, vrpci i perja. Vemija ima krunu izrađenu i učvršćenu na crvenom vijencu, a ukras čine ružičaste, tamno plave i crvene ruže, te smeđe trave ili perje. Bara ima krunu koja se sastoji od dva dijela: ukrućenog čeonog traka – parte, nošenog ponad čela, nakićenog raznim sitnim perlicama i đunđevima, na koji se stavlja drugi dio oglavlja – kruna, koju s gornje i sa obje strane zatvaraju raznobojni cvjetni pupoljci. Krunu iznad uha upotpunjuje stilizirana, polukružno postavljena ruža od crvenih vrpci, te brojnih crvenih pantlika što se slobodno spuštaju niz leđa. Parta se nosila samostalno, kao vanjsko obilježje i znak djevojke da je spremna za udaju. Svadbena kruna za razliku od parte i djevojačkih vijenaca predstavljala je dostojanstvo, moć i vlast udate žene. Oglavlja mladih žena su i dio njihova nakita. Bara Mihallić iz Okola, 1837.

Vemija Hajdinac iz Kutinice, 1837.


Dominantna boja na mladenkinoj kruni, nakitu i vezu je crvena. Ona je kroz stoljeća označavala mladost, veselje, zdravlje. Ona je boja života, poleta, boja ljubavi. Crvena boja ima i apotropejsko značenje da štiti od uroka10. Pored dominantne crvene boje u našem tkalačko-vezenom stvaralaštvu svoje značenje i ulogu imaju i druge boje, osobito crna, bijela, plava i zelena. No, ravnoteža u količini crvenog prema bijelom najveća je likovno-estetska vrijednost moslavačko-posavskih tekstilija i vezova. Za likovne prikaze Sandora Erdödyja postavlja se pitanje, da li je on pristupio ovoj temi kao istraživač hrvatskog etnografskog blaga ili slikar. Vjerojatno je istina negdje u sredini. Kroz akvarelski Sandorov izraz isprepliću se i nadopunjuju istraživački porivi i kreativni rezultati tvoreći cjelinu koja odražava širinu kulture, ali i nadarenost za uočavanje i bilježenje tradicije. Vrijeme je to buđenja i nacionalne svijesti kada su u modi slike ove vrste, pa su i Erdödyja privlačile osobitosti nošnji seljaka koji su radili na njegovim posjedima. Kao uzor mogla su mu poslužiti izdanja i ideje Heinbuchera, Bikessyja, Jasckea i Csaplovicsa, objavljena 1816. i 1822. godine, a koja prikazuju tadašnje mađarske i hrvatske narodne nošnje. On nema pretenzija sustavnog i sveobuhvatnog predstavljanja svih poznatih i postojećih varijanata, kao ni sustavnog obilaženja moslavačkog područja, već prikazuje dio rukotvorske baštine moslavačkog kraja. Tragajući za nošnjama i prenoseći ih akvarelom na listove svoga bloka, Sandor je obavio funkciju čuvara i predstavljača narodnog blaga.

Obnovljena kruna iz Okola

10 Crvena boja je najdublje povezana s principom života; crveno je boja libida, srca i duše; crveno je ljubavni žar; crveno pojačava životnu snagu i daje mu moć; crveno je simbol smrti i razaranja


Đuro Stjepan Deželić

Sljedeći podatak o odijevanju u moslavačkom kraju donosi nam Đuro Stjepan Deželić, a odnosi se na ivanić gradsko područje sredinom 19. stoljeća. Davne 1860. godine Deželić je sa žaljenjem napisao: «... da je nošnja ovog kraja (ivanić gradskog), već tada bila skroz varoška, osobito u ženskom spolu11, a to je stoga što je Ivanić Grad oduvijek bilo mirno obrtničko mjesto s brojnim sitnim trgovcima. Vodeći sloj njegovih žitelja sastojao se od vrijednih, primarno obrtničkih obitelji, odličnih obućara ili opančara, jer je moralo biti paradnih opančića - kipetnjaka za gizdave Moslavke, vrsnih krojača i limara itd.» Zbog toga se u ovom kraju veoma rano uočavaju ne samo građanski elementi u sastavu tradicijskog odijevanja, već se ovaj način odijevanja krajem 19. i početkom 20. stoljeća potpuno gubi iz svakodnevnog života ivanićana.

Ženska nošnja Za žensku nošnju ivanić gradskog područja Deželić u istom izvoru kaže «da ju je bilo milina gledati i izbliza i izdaleka». Glavu udate žene krasila je kapica – poculica, koja je na kunđiru imala mašne od privezaljaka i maramu – peču, zvanu tilanglerza. Žene mlađe od četrdeset godina stavljale su za svako uho kiticu smilja ili kakvo drugo cvijeće. Oko vrata đerdan, crveni đunđ ili bijeli biser - perl kojeg je činilo 5 –10 nizova, što je zavisilo o imovinskom stanju nositelja, te široki mašl. Djevojke i žene su za ljetne blagdane o pojas zaticale umjetni bosiljak, a u ruci je svaka nosila svileni rubac. U rijetkim prigodama oblačio se i prsluk, a u zapešću na ošvicah, ovdje zvane i fordi, imali su ili šlingeraju ili špice, a vezali su ih vrpčicom na što su dolazili narukavci, tj. mašli od privezaljaka. Na spodnje suknje ili podsuknje, podrubačke, nošena je bijela natkivana ili prebirana rubača. Imućnije su nosile i kupovne bijele čipke na granjere – granjerače, te pregaču zvanu zaslon. O pojasu su se nosili svileni crveni ili zeleni pas, a na nogama crvene, rjeđe bijele čarape, kesige s franđama od crvene, žute ili crne kože. Čizme crvene ili od žuta kordovana s visokim potpeticma, tzv. štiklec bila je obuća samo bogatih ivanićanki. Žena u svilenoj bluzi iz invanićgradskog kraja

11 Nošnja je...sve gizdavija i nesnosnija, a naprotiv po selih u našoj okolici oblače se ljepše i ukusnije, nego igdje u Hrvatskoj. Napisao je Deželić u svom djelu: «Odgovor na njeka pitanja družtva na Povijestnicu i starine – jugoslavenske», Ivanić Grad, 24. rujna 1860. godine

10


Zimi su žene oblačile razne haljetke građanskoga kroja i to: • •

Kožuhe, tj. krzno obučeno crnim suknom, kićeno i našivavano raznobojnom kožom ili čojom. Njega su nosile sve žene bez obzira na imovinsko stanje i dob. Od modrog sukna mentene, tj. duge kapute koji su sezali do ispod koljena, a najčešće su ih podstavljali krznom. Od surke su se razlikovali samo u dužini. Njih su nosile samo starije žene. Žena u bundi, Hrastelnica

Zobun iz Resnika, crtež Zdenke Sertić

Zobun iz okolice Siska, crtež Zdenke Sertić

• • •

Vatiranu odjeću – kamižolu, «što krije tielo do pasa i prilježe k tielu, imade mišicah jako široke, a kod šake jako uzke rukave». (Deželić; 1860, 230). Kraći kaput – surinu, tj. pravu surku, načinjenu od bijelog sukna – darovca. Samo imućnije nosile su i bundu od zelenog sukna12.

Žene ogrnute vunenim maramama, K. Ivanić

Starije žene iz Kajgane, ogrnute maramama

Ankica Kenfelja iz D. Gračenice zaklonjena vunenom maramom

Novljanke su često na ramena stavljale plišane, vunene ili svilene marame

12 U izvoru nema podrobnijih podataka

11


Muška nošnja Osnovna muška odjeća nije bila podložna promjenama, kao ženska. Jednostavnijeg je kroja i ljeti se sastojala od širokih bijelih gaća s resama i ravne košulje sa širokim rukavima vezane vrpcom na zaglavku. Košulja ili rubača mogla je biti sprijeda ukrašena naborcima ili gatricama kao i našitim štrafom, štraftom ili faldom. Rukavi su se sapinjali u zapešću končanim ili porculanskim gumbima, a ukras je činila preklopna manđetica. Rubača je imala i preklopljeni okovratnik, pramež ili ogorel, koji se kopčao končanim, staklenim ili brušenim gumbićima. Kroj ljetne i zimske košulje bio je isti kao i radne i blagdanske. Razlike su mogle biti samo u vrsti i debljini materijala kao i bogatstvu veza na štrafu. Zimi su nosili uske sive ili crne hlače-pantalone, načinjene od sukna, «pak surinu dugu do koljena od darovca, dakako našaranu ili zeleni jankl13, crvenim suknom navezen. Preimućniji su nosili i zelene bunde14. Stariji ljudi su oblačili i kapute dugih rukava, dužine do koljena, podstavljene ovčjim krznom. Kaput je bio ukrašen našivenim kožnim ukrasima, imao je široki ovratnik i sprijeda se zakopčavao srebrnom kopčom. Mladići su se ponosili svilenim prslukom, a glavu su pokrivali šeširom, koji je mogao biti ukrašen cvijećem ili perjem. Pored gajtana, od ukrasa muške odjeće treba još istaknuti na prsaku-prsluku, poput srebra, olovne, debele gumbe zvane puceta, blagdanske rupce koji su visjeli iz svakog džepa, crvene i crne kape «opšivane pervazom, čiji vrh je bio ukrašen žuto-zelenim gumbarskim cofom». U Ivanić Gradu, sredinom 19. stoljeća, svaki muškarac je bio opasan kožnim opasačem, remenjakom, dok su početkom 20. stoljeća muškarci iz drugih dijelova Moslavine nosili laćnjake samo pri radu. Obvezatno je preko lijevog ramena prebacivana kožna, a za blagdane crvena, vunena torba u kojoj su se mogle naći razne potrepštine kao: kresivo, guba, ognjilo, kremen, lulina igla, nožić-keba, žlica i vilica, duhan kese i duhan, a izvana je bila okačena bogato izrezbarena drvena solenka s poklopcem. Muškarac je glavu uvijek pokrivao raznim pokrivalima glave: šeširima, zvanim cilinder, škrljak, škrilak, posavec, klobuk, te ovijao tamnim pantlekima; vrpce – trobojnice počele su se nositi poslije prvog svjetskog rata. Krajem 19. i u 20. stoljeću narodna nošnja i ostali tekstilni predmeti izrađivani su na tradicionalan način, tj. na horizontalnom tkalačkom stanu, zvanom tara ili razboj. To je isključivo bio ženski posao. Izuzetak je činio Stjepan Šajnović iz Osekova koji je bio vrstan vezilac i tkalac. Pokretač i voditelj radionice «Narodno tkivo i vezivo». Muškarac u surki izrađenoj od čoje

Muškarac u išaranoj surki

13 «Zelena boja viđeva se jedino oko Ivanića»...(Hefele;2000:35) 14 U etnografskoj zbirci Muzeja Moslavine Kutina nalazi se devet ljetnih muških odijela i jedno zimsko, pod inventarnim brojem 449, a potječe iz Osekova

12


Stjepan Šajnović

Nakon brojnih godina propadanja narodnog rukotvorstva, godine 1936. Etnografski muzej u Zagrebu, priredio je u okviru jesenske izložbe Zagrebačkog zbora prvu izložbu primijenjenog pučkog obrta u Zagrebu. To je vrijeme kada umjetnost na selu, pred naletom gradske kulture, već desetljećima uzmiče, nestaje i izdiše. Rat i ekonomska kriza su uništili sela kao i ono što se još nekako i održavalo: odijelo i oprema. S jedne strane jagma za modernim i nastojanje da se selo izravna s gradom, skupoća sirovina i materijala, sitno raspodijeljena seoska imanja uslijed neracionalnih dioba-pa, slijedom toga i pomanjkanje radne snage koje su postale potrebnijim u domaćinstvu i poljoprivredi, djelovalo je da se selo počelo sve jače otuđivati od baštinjene tradicije, napuštati svoja starinska odijela i oblačiti loše, nedotjerane, kompromisne surogate iz jeftine moderne konfekcije gradova. Salomon Berger15 prihvatio se napornog rada u nastojanju da spasi narodnu umjetnost, ako već ne može spasiti samu narodnu nošnju. On je seosku proizvodnju osnovao na dva načela: stare uzroke i ornamente izrađene tradicijskim tehnikama prilagodio novim zahtjevima primjene u zadovoljavanju potreba gradskih domaćinstava, te je uspio da «na čas»uvede naše seljačke narodne motive u parišku i bečku modu. A obnovitelj moslavačke narodne nošnje, prijatelj i suradnik gospodina Bergera bio je Stjepan Šajnović16. On je uz pomoć učitelja, župnika Izveženi prsni ukras od Mace Jelančić i drugih vrlih pojedinaca iz Osekova, osnovao Voloderac u zadrugu tj. Radionicu «Narodnog tkiva i veziva» u kojoj je zaposlio 40-tak žena iz polugrađanskoj odjeći Osekova, Okola i Vidrenjaka. Radove iz radionice predstavio je na brojnim izložbama u zemlji i svijetu, a studentima etnologije priređivao je praktične vježbe iz tkanja i vezenja. Svoje proizvode prodavao je brojnim muzejima, pa tako i Muzeju Moslavine Kutina, a u Crikvenici je imao u ljetnoj sezoni Etno ukras na građanskoj bluzi, Posavski Bregi i svoj prodajni štand. Šajnovićevi odjevni predmeti su svjedočanstvo sadašnjim i budućim generacijama o visokom estetskom i umjetničkom stvaralaštvu moslavačkih starina i najvećem zaljubljeniku u njih Stjepanu Šajnoviću. Iako nisu uspjeli vratiti u potpunosti narodno odijelo, osnovali su sabirnice uz koje su se pojavili i istinski ljubitelji narodne umjetnosti. 15 Osnivač Etnografskog muzeja, 1919. godine u Zagrebu 16 Stjepan Šajnović (Osekovo, 1887-1979), cijeli je svoj život posvetio očuvanju i obnovi moslavačkih narodnih nošnji. Kao vanjski suradnik Etnografskog muzeja u Zagrebu, te prijatelj osnivača Etnografskog muzeja Salomona Bergera i suradnik Etnološkog zavoda Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ukazao je na razlike između posavskih i moslavačkih nošnji, te ih predstavio na izložbama ne samo u Zagrebu, već i u drugim europskim metropolama, kao i u SAD-u

13


Doduše, bilo je i drugih sa negativnim viđenjima i razaračkim tendencijama, koje su uspjele da veoma vrijedne i rijetke primjerke unište rezanjem, prekrajanjem i izbrišu s prijestolja na koji su u svome izvornome stanju imale bezuvjetno pravo. Šajnović je uspio sakupiti veliki broj starih uzoraka, koje je precrtavao17, dograđivao, uokvirivao u kutije, čulige (kvadrate), šibice, geometrizirao cvjetne motive i mijenjao boje. Tako ispisane muštre donosio je ženama za tkanje i vezenje. Taj način, gotovo stil ukrašavanja, ubrzo su prihvatile žene iz Moslavine, Posavine i šireg područja Banovine, a zadržao se u tim krajevima gotovo do danas. Šajnovićevo ruho bilo je zapaženo već na Prvoj jesenskoj izložbi primijenjene pučke umjetnosti Zagrebačkog Zbora u Zagrebu 1936. godine (Franić;1936:211). Između ostalog Ivo Franić je napisao: »Šajnovićeva nastojanja zaslužuju posebnu pažnju. Vanredna aktivnost, zdrava intuicija, prirođen smisao za rasnovrsnost, to su temeljne oznake ove seoske radionice, sa seljačkim radnicima i u seljačkom shvaćanju». Stjepan i Anka Šajnović su izložili pored brojnih predmeta kućne opreme, tabletića i platna (redine, lanenog, pomučnog, križanine), jednu pidžamu po kroju Ženske stručne učiteljske škole iz Zagreba s tipičnom ornamentikom u «pučkoj tehnici». Bila su izložena i crkvena odijela: rokete, kazule, albe, velum, stola, bursa, pala i jedan bogato izvezen crkveni barjak (Franić; 1936:214). Na drugoj izložbi Hrvatskih narodnih rukotvorina koju je priredila Središnjica katoličke akcije u Zagrebu od 29. lipnja do 4. srpnja 1938. godine u Umjetničkom paviljonu kraj Svetoga Jeronima, ponovo je izlagao Stjepan Šajnović obilje građe izrađene u svojoj radionici. Nakana i ove izložbe bila je da oživi u narodnim rukotvorinama sve što se u narodu već izgubilo i zapustilo, što je propalo i zanemarilo se, te da se unaprijedi tako da se opet može izložiti na tržištu. Svrha je bila izlagača da oduševi i selo i grad za narodne rukotvorine, da s jedne strane pruže seljaku i u ovoj grani njegovih proizvoda mogućnost zarade i da se u seljačkoj nošnji istisne industrijska bezvrijedna roba, koja Posavka u građanskoj blluzi nije ni trajna, ni jeftina. Za razliku od Sandora Erdödyja koji nam predstavlja «radnu» nošnju s početka¸ 19. stoljeća, Šajnović nam predstavlja nošnju nastalu krajem 19. i početkom 20. stoljeća tj. negdje od 1880. do 1920. kada ona doživljava svoj pravi procvat. Tada su žene pri izradi već upotrebljavale tvorničke materijale kao: baršun, svilu, svilene vrpce, a prema bogatstvu veza i kolorita nošnja se uspoređivala s «rascvetanim cvetovima» (Štrokač;1982:8). Djevoke u bluzama - Ribarić Matov Ivanka (d), Husain

Djevojke s tradicijskom firzurom, Kutinska Slatina

17 Najčešće je to radila učiteljica iz Popovače, Zorka Sever

14

Dolenčićka u svilenoj bluzi, Voloder

Žena u bluzi, Stružec


Dolaskom tvorničkog materijala – šlara, zvanog indijski muslin, tankog i prozirnog poput markizeta, pojavljuje se i pečki vez, kojeg nalazimo najprije na pečama, ali ubrzo prelazi i na druge dijelove nošnje. Više razloga ima zašto je tako ubrzo prihvaćen, a to je da se veze po pismu-crtežu, niti se ne trebaju brojiti kao kod tkanja, uzorak je jasan, motiv zaokružen, nije nepregledan poput uzorka nastalog tkanjem npr. u zev, a gusto je boden i čvrst. Jedino su starije žene zadržale vezene i prebirane bijele peče, te tkane zaslone tkz. križance ili zaslone prebirane bijelim, debelim pamukom, a u zev i prebirane raznobojne peče, zadržale su starije žene koje su imale odraslu unučad.

Mlada žena u bluziMartinska Ves, 1947.

Žena iz Martinske Vesi, 1949.

Žene iz Ivanić gradskog kraja u građanskim haljecima

Vrijeme je to značajnih promjena i u načinu izradbe bijelih odijela. Bjelinu nisu nosile samo starije osobe, već se ona oblačila i za određene blagdane kao Tijelovo, Prva pričest i dr. Kako su spretni trgovci nabavljali ne samo obilje vune i svile za vez, nego i končeca, pređice i pamuka u svim debljinama, kao i razne tkanine, čisto domaće platno, pređa po pređi, doista dosta teško, ostalo je samo za starice i za žalost. Vrijeme je to i zamijene oplečka švabicom, a oko 1910. godine u modu stižu tkz. rekleci sa rancima od crne svile ili baršuna. To je građanskoga kroja ženski gornji haljetak dugih rukava, sezao je do kukova, u pojasu je bio sapet, a na leđima lepezasto se širio jer se nosio povrh rubače i zaslona. Pronalaskom svijetle tkanine lastin, u sastav zimske ženske nošnje ulaze i (a)cabajke dugih rukava, u pojasu stisnute, a sa stražnje strane krojene u rancima – lepezasto proširenje. Snažan utjecaj na razvoj moslavačke nošnje ostvarile su Čehinje i Slovakinje. Osobito se osjećalo na odjelu s granirima iz dugalije ili pargara. To je bijela ili žuta šafrana18 domaća tkanina koju su tkale od tankog končeca, a koristile za izradu rubača i zaslona. Od križanine izrađivali su rubače koje su u pojasu bile ubrane na gumu, zvane kikla ili rok(j)a. Ova rubača nošena je bez zaslona. Uslijed navedenih izmjena oko 1905. g. Moslavke su već jednim dijelom (od pojasa) bile seljanke, a gornjim dijelom građanke, u bluzi ili kaputiću, te svilenom rupcu (Štrokač;1982:rkp.) Radnu domaću pregaču, pripreg, zamjenjuje kupovna, od šarenog kretona, šivana s poramenicama, koji su pokrivali ne samo prednji dio već i leđa. Ispod ove pregače vidjeli su se rukavi kupovnih bluza, je su i švabica koja je imala vezene rukave i prsa također odbacili. Tako se «od Moslavke» vidjela samo straga potpregnuta crvenim pismom prebirana rubača ili rubačka, a za starije bijelo 18 Žuta boja kupovana je u trgovinama, a bila je načinjena od šafrana. Tako su tkaninu bojenu u žuto nazivali šafrana

15


vutlana. I nju uskoro zamjenjuje kupovna šifonasta podsuknja, opšivana jedino čipkom19. Odbacile su i crvene kraluže – koralje i počele nositi samo zlatne dukate – cekine. Osim velikih sekanaca, uz bijelu nošnju starice su se kitile sitnim perlama, zvane struka. Šikanec u Kloštar Ivaniću, perlin u Okešincu, zatim raznim nizovima staklenih bijelih ili crvenih perli. Da bi još više obogatile svoj vratno-prsni ukras, bogate Moslavke su izumile «čipku» i struku, koju su ispleli posebno nadareni «vještaci», uvodeći najsitnija zrnca raznobojnih koralja i perlica na nekoliko niti strune uokolo, a kroz sredinu se uvodila svilena traka20. Djevojke su na pletenicama, kikama, ispod koraljnog ukrasa nosile kitnjak, a snahe ispod kunđa ili konđa tkz. rožu, tj. poput ruže složenu svilenu vrpcu. Na glavi su djevojke pred udaju nosile partu, a na vjenčanju vijenac (venec devojački). Do prvog svjetskog rata moslavačka je mladenka bila na vjenčanju u bogatoj crvenoj nošnji, s crvenim vijencem na glavi, okićena ružmarinom kao i mladenac21.

Djevojka s mladenkinim vijencem, Potok

Djevojka-udavača s bogato ukrašenom partom

Iako je gruba realnost današnjice pregazila Šajnovićevu donkihotovsku borbu da se u puku očuva narodna nošnja, njegovim zalaganjem u našim muzejima, prvenstveno u Etnografskom muzeju u Zagrebu i u Muzeju Moslavine u Kutini, nalazi se znalački izbor moslavačkih odjevnih rukotvorina. Ti odjevni predmeti, uz one sačuvane u privatnim zbirkama, najjače su svjedočanstvo sadašnjim i budućim generacijama o visokom estetskom i umjetničkom stvaralaštvu moslavačkog naroda i o najvećem zaljubljeniku u njih, Stjepanu Šajnoviću. 19 Ivan Furdin iz Ludinice, pišući u «Seljačkom domu», 1941. pod naslovom «Sejala sem lenek pred Joževski denek...», o tome kako je to bilo kad je on bio dječarac tj. oko 1910. i što su mislili o novoj modi u odijevanju: «Još prije rata nema tome trideset godina-rijetko se vidjelo Moslavca, da bi obuo cipele ili obukao švabske hlače. Na njega bi prstom pokazivali. I na onoga, koji je htio krasti, ili koji je ubio čovjeka - iako su takvi bili rijetki, svi su prstom pokazivali i s njima djecu plašili. Svaki bi ga izbjegavao, njega i čak njegovo pokoljenje. Iz takve kuće teško bi se djevojka udala ili momak oženio...» 20 Izradu «čipke» i struke, na temelju muzejskih primjeraka obnovili su polaznici Ljetne škole vezenja i tkanja na Braču, 2004. g.,a poslije seminara, veoma uspješno u Kutini su nastavile izrađivati baka Radojka i Katica Tomac iz KUD«Ivaničice», te prof. Ivica Gregurec iz KUD-a «Ivanić» iz Ivanić Gradu 21 Posljednji primjerak vijenca pronađen je 1985. godine u Potoku, a potječe iz 1910. godine. Muzeju Moslavine ga je poklonio gosp. Josip Beleta, a uveden je pod inventarnim brojem Et 933

16


Obuća Još u davno prapovijesno doba čovjek je težio da zaštiti nogu od studeni i nepogodna tla. To je činio komadom kože, koju je vezivao likom ili kožnim remenjem. Jednu od tih zaštita pratimo u kasnijim povijesnim etapama. Ta obuća se naziva opanak ili (j)opanjak. Najstariji tip opanka su remenjaši, remenaši ili kajišari. Sprijeda su imali kapicu, po čemu su nazvani i kapičari, a odostraga povišeni đon tzv. vrnđanje, provlačenje petnog dijela đona prema gore i oplitanje remenjem, tako da na peti nije bilo zapetka. Prednji dio se ukrašavao raznim jezičcima – fucmanima ili resama – šruncelama. Drugu varijantu čine (s)kipetnjaci, ćotoši, žnirani ili žnijerani, kapčaši ili saraši. Šajnovićeva radionca između dva svjetska rata izrađivala je niske i visoke cipele od prebiranog tkanja22. Treću vrstu čine opanci tipa cipele, zvani pleteni, prišiti, lakirani ili svetečni. Oblikovani su prema nozi prednjeg dijela i đona, sa povišenom drvenom ili kožnatom peticom. Ovu obuću nosile su samo žene. Saraši su bili poput visokih cipela, sprijeda sapinjani kožnim trakom – šivočom. U trgovinama su nabavljali niske i visoke cipele, čizme i gumene cipele do gležnja zvane – kesige. Za blagdane i svadbe, od kraja 19. stoljeća, bez obzira na narodni kostim, na nogama se nisu obuvali opanci, već obuća građanskog tipa.

Visoke tkane cipele iz Potoka

Blagdanska tradicijska obuća posavaca

Niske, tkane cipele iz Potoka

Vezene sandale, Voloder

Ženske visoke cipele

Kaljače, Kutina

Svetečni opanci, Voloder

22 Primjerci se čuvaju u etnografskoj zbirci Muzeja Moslavine pod Et brojem od 310-316

17


Zorka Sever

Moslavačku narodnu nošnju, prije osnutka Muzeja Moslavine, 1960. godine izučavala je i Zorka Sever23, koja je sakupila na terenu i oslikala stotinjak uzoraka moslavačkog tkanog i vezenog ukrasa. U ostavštini koja se sastoji od umjetničkih djela, uporabnih i dekorativnih predmeta, te etno zbirke, Zorka je ukazala na vrijednost narodnog blaga, njegovu prolaznost i nepovratnost u svakodnevnom životu. Neposredno prije osnivanja Etnografskog muzeja 1919. godine u Zagrebu, još kao mlada učiteljica u Potoku (1915.), shvatila je značaj sakupljanja narodnog veziva. Što nije mogla kupiti, narisala je vodenim bojama, olovkom, pastelom, tušem...Gdje god je imala prigodu, poticala je mlade žene na izradu nošnji po starim motivima. Ukazivala im na korištenje prirodnih boja od: luka, trave pesevine, lukovice šafrana, kore hrasta lužnjaka...24 Poticala je na tkanje konopljom, lanom i vezenje na finoj svilenkastoj redini, a bilježila imena tkalja i vezilja, način rada, mjesto i vrijeme izvedbe, način oblačenja za pojedine prigode npr. djevojaštvo, vjenčanje ili korota. Raznovrsnom zbirkom narodnih nošnji, vezova i uzorcima tkanja s moslavačkim i posavskim motivima nastalih tijekom godina, sudjelovala je na izložbama u zemlji i inozemstvu. U ostvarenju svojih ideja surađivala je i sa Stjepanom Šajnovićem, sakupljajući narodno blago, radeći-spisavajući nacrte za vezove tkz. mustre ili muštre za narodne nošnje i ostale tekstilije. Osobitu pažnju posvetila je vezovima, njihovoj primjeni, promjenama te mjestu izvedbe. Prema Zorkinom istraživanju vezovi koji se najčešće pojavljuju su: pečki, opatečki, rasplet ili tvez, šupljika, za pol zabadaja ili polukrižići, vez brojem, vez na dva lica, vuzlički ili križići, ovijenac, lozanje ili lančanac, kosovski, šuplji i plosni vez. Žene su pored bojenih lanenih niti za «našvavanje» upotrebljavale: pismo-pamučnu nit u crvenoj, crnoj i modroj boji; vunu ili vunicu – domaću predenu vunenu nit; mavez – tvornički konac, «šlingvol»; muline – šesterostruka nit pamuka: svila – čista svilena nit (starinska talava) i kupovna umjetna svila. Navez su bojili domaćim biljnim bojama: u iskuhanoj vodi od lukovine crvenog luka, šafrana, od brezove i šljivine kore te pesevine. Ukras je činila i deblja ili tanja nit nebijeljenog lanenog vlakna.

23 Zorka Sever rođena pl Getz, 1894. g. u Popovači, a umrla 1973. u Zagrebu. Bavila se slikarstvom i sakupljanjem nar odnog blaga. Bila je skulptor u glini, a od papirmaršea pravila je malu plastiku tj. razne životinje i ukrase za božićna drvca. Pisala je pjesma i ilustrirala dječje slikovnice. Bila je animator i kostimograf brojnih popovačkih priredbi 24 Prva umjetna boja izrađena je 1856. godine. Britanski znanstvenik William Perkin otkrio je kako se dobiva svijetlo ljubičasta boja. Prije toga boje su se proizvodile od biljaka i kukaca, a postojalo ih je svega 12. Nakon Perkinovog otkrića pojavila se čitava paleta umjetnih boja

18


O Zorkinoj etnografskoj ostavštini25 možemo zaključiti da je svojim preciznim bilježenjem motiva i sakupljanjem originalnih moslavačkih i posavskih uzornika pristupila kao izuzetna slikarica i istraživačica hrvatskog etnografskog blaga, a njeni radovi, osim umjetničkog, sadrže još i muzeološku, etnografsku i dokumentarnu vrijednost. Zorkini istraživački porivi, kao i kreativni slikarski rezultati tvore cjelinu koja odražava širinu kulture, ali i nadarenost za uočavanje i bilježenje tradicije. (Moslavac; 2005:11-12). Ona je mnoge trenutke svoje voljene Popovače ovjekovječila slikajući, pišući, čuvajući narodnu nošnju i etno predmete, poticala je druge na stvaralaštvo i ljubav prema materijalnoj i duhovnoj kulturi držeći se izreke:»...da narod koji ne zna poštivati duhovne vrednote svoga kraja, svoje domovine mora nestati u bezdan zaborava, a to si mi kao mali narod ne smijemo dopustiti». (Bilić;2005:296).

Djevojka u bluzi ukrašenoj vezom, Repušnica

Mlada djevojka u svečanom lajbecu, Potok

Voloderka s bogatim vratnoprsnim nakitom

Husainke u zobunima

Čipka – ukrasni dodatak

Bluza od čipke

Čipka kao samostalni i šupljikavi ručni rad izrađen od lanenih, pamučnih i svilenih niti značajna je za cijelo moslavačko – posavsko područje. Izrađivala se tehnikama kao što su: čipka na iglu – šivana čipka, čipka na batiće, heklana ili kačkana, necana (mrežasta), gažvana (tkana), šupljana (dupljana), štikana, a u posljednje vrijeme najviše se rabi strojno izrađena čipka. Izrada čipke kao zahtjevne vještine i osobne nadarenosti, pripadala je u domenu ženina rada. Od karakterističnih ornaPrilikom primopredaje bluza u menata javljaju se geometrijski motivi, te «vijuge» i «zavoPosavskim Baregima, 2005.

25 U prigodnoj publikaciji Slavice Moslavac pod nazivom «Etnografska ostavština Zorke Sever», objavljeni su uzornici iz tri etno albuma (dva se čuvaju u Muzeju Moslavine, a jedan u obnovljenom trijeme u Popovači), kojima se omogućava stručnim djelatnicima i svim znatiželjnicima obilje građe za izučavanje tradicijskog rukotvorstva Moslavine tijekom 19. i 20. stoljeća

19


jnice», cvjetni (stilizirani), motiv srca i križa. Čipka je najviše došla do izražaja u ukrašavanju tradicijskog ženskog i muškog svečanog ruha, švabica, košulja i bluza; ženskog oglavlja: kapica – poculica, peculjca, paculjca, špica, halbica i rubaca – peča. Bogatim i raznovrsnim čipkama ukrašavao se i uporabni tekstil u svrhu obruba ili aplicirane dekoracije na kopertama, ručnicima, plahtama – plahetima, plaetima, te ubrusma. Kao ukrasni dodatak na narodnoj nošnji javlja se krajem 19. i početkom 20. stoljeća i uvijek je izražavao, dakako pored bogatog vratnog nakita i imovinski status nositelja. Čipka se prišivala se na ivice rubača (suknja) i zaslona, zastora (pregača). Mogla se okomito umetnuti u uzdužne nabore na rubačama, zvane anzec26. Rubače «na anzec» ili «s anzecima», često su nosile starije osobe uz oplećak (košulju) ili švabicu (košulja uskih rukava) i pregaču u zagasitim bojama, a nosio se i zaslon križanec, te zaslon vezen, tj. našivavan «na veliko». Rubača s anzecima, osobito se nosila uz zimske futirane kaputiće, Čipkani vratni ukras na svečanoj cabajke ili reklece, te kupovne, plišane rupce. Moslavke su osobito Detalj prednjeg ukrasa na svečanoj bluzi bluzi pazile da «kotači» - motiv čipke, na anzecima budu u skladu s čipkom na zaslonu, odnosno poculici, a motivi veza su bili različiti. Tek narodne nošnje iz Šajnovićeve radionice izjednačuju motiv oplećka, rubače i zaslona sa poculicom i pečom i prišivaju istu vrstu čipke na sve dijelove nošnje. Stara moslavačka kleplana ili klepkana čipka bila je dosta gruba, izrađivala se domaćim lanenim koncem i bila je vrlo jednostavne strukture. Tu grubu, dosta usku čipku – špicu, izrađivale su same žene i prišivale je na radne, svakodnevne bijele ili žute poculice. Izrada ove vrste čipke bila je vrlo spora i zato ju je istisnula jeftinija tvornička čipka. Nešto duže zadržala se kukičanaheklana, hekljana, ekljana čipka, prišivala se na podsuknje- rubačke, podsukljenke, kurte ili košuljce, ali s vremenom i nju istiskuje tvornička čipka. Na blagdanske poculice, bogate vezom i koloritom, stavljale su se gizdave, široke čipke rađene u raznim tehnikama, ponajviše štikane na markizetu. Najstarija naslikana moslavačka ženska narodna nošnja iz 1837. g. što potvrđuje akvarel Sandora Erdödyja, kao i prve do sada otkupljene marame (pohranjene u fundusu Muzeja Moslavine Kutina), bile su bez čipki, krajeva ukrašenih resama, zvane frandže ili štranceli. Rubove muških gaća također su krasile frandže, ali ovdje zvane rojte. Za prebirane peče, Moslavke su već sredinom 19. stoljeća, od trgovaca iz inozemstva, nabavljale tanke rese širine 3-4 cm, naročito u crvenoj i višnjevastoj boji. Njima su opšivavali obje strane peče, bez obzira radi li se o vezenim ili prebiranim pečama. Nastankom šlarnih peča, bogato izvezenih bojama, neke su umjesto crvenih frandži, bile obrubljene Žene sa bogato ukrašenim debljom, svilenkastom, tkz. žanilijskom vrpcom u crvenoj ili čak nekoj drugoj boji. Premda se već u to vrijeme pokrivalima glave-poculica i peča (oko 1890.) pojavila kupovna čipka na narodnoj nošnji, a svilena nit se počela rabiti za ukrašavanje poculica, 26 Umetalo se obično od tri do pet pruga, širine od 4-8 cm, koje su znatno proširivali ionako dosta široke rubače, koje su se sastojale od 4-6 pola platna. Rubače s anzecima često su bile bez utkivanog ili izveženog lanca-ukrasa na donjem dijelu rubače, kao i bez oivičenih špica. Ako je i imala ukras tada je bio izveden bijelim koncem u tehnikama tkanja ili veza na vutlek ili izrezanec

20


malo gdje se u Moslavini, vidjela peča ukrašena čipkom. U istom razdoblju pojavljuje se domaća, tanka, kukičana čipka. Nju su na poculicama, ukrašenih prebiranim tehnikama, nosile mlade žene samo za svakodnevne poslove. Upravo te poculice su stavljane na kunč, kao radne kapice. Poznato je da se čipka na batiće27 radila i radi u Međimurju i Hrvatskom Zagorju. U Moslavini, ipak, čini se da čipka na batiće nije bila osobito primjenjivana. Na nekoliko primjera tekstila otkupljenih za etnografsku zbirku Muzeja Moslavine, a izrađenih krajem 19. i početkom 20. stoljeća, ipak nalazimo čipku na batiće. Povezanost moslavaca i zagoraca došla je do izražaja upravo u to vrijeme kada su izvršene i najjače seobe stanovništva uvjetovane ekonomskim razlozima. Rodbinska povezanost dviju regija uvjetovala je i trgovačku povezanost sve do 50-tih godina. U periodu između dva rata u moslavački kraj zagorska i međimurska čipka dolazi putem trgovine prodavane na sajmovima u Popovači (Marčec-Petr;1007:54) ili kupovana od putujućih trgovaca zvanih rođe, pretrešci ili žena špicerica. Prema kazivanju Milke Marton iz Potoka, neke moslavačke Zagorke, a poslije i ostale Moslavke, odlazile su nabavljati čipku na batiće u Golubinec, Dubrovec, Ivanec i Ludbreg. Čipku su kupovale na metre, a dijelile su ih na: lumbregače (naziv dobiven od krivog izgovora mjesta Ludbreg), forintače (čipka kupljena za jednu forintu) i laktače (duge jedan lakat). Čipke su bile namijenjene isključivo za ukrašavanje bijelog posteljnog rublja: jastučnica, plahti, koperti, zatim manjih tabletića, stoljnjaka i nadstoljnjaka, a nešto manje za izradu odjevnih predmeta. Osim međimurske i zagorske čipke, s trgovcima u Moslavinu dolazila je i idrijska čipka. Etnologinja Marija Makarovič navodi kako su idrijsku čipku ...»kupovali već na prijelazu u 20. stoljeće hrvatski seljaci iz Posavine, Slavonije, Zagorja i Gorskog Kotara za obrubljivanje ženske odjeće i pokrivala» (Bavdaž;1995:118). Izradom idrijske čipke u Kutini se još i danas bavi Nada rođ. Frankulin, Erdelji. Vještinu je usSvečana bluza iz Posavkih Brega - straga Svečana bluza iz Posavskih Brega vojila od svoje tete Ivanke Kaudela iz Idrije. Čipkom na batiće načinila je brojene tabletiće, nadstoljnjake, bolero, slike: lik Majke Božje, ovratnike i dr.

Bluza sa rukavima od čipke, Posavski Bregi

Bluza iz Posavskih Brega

Šarena bluza iz Posavskih Brega

27 Čipka na batiće stavljala se na poculice, a Muzej Moslavine posjeduje 67 poculica, od kojih je 8 oivičeno čipkom na batiće. One su otkupljene u razdoblju od 1962. do 1969. godine u mjestima: Osekovo, Potok, Vidrenjak i Obedišće

21


Na tradicijskom, sjevero moslavačkom, svečanom ruhu: skutima (suknja), vertunu-fertunu (pregači), pečama (rupcima), ivicama vratnog izreza i rukavima nastavka (bluze), primjenjivao se bijeli ukras – šlinga. Naziva se još izrezanac ili richelie. Izrađuje se pamučnim koncem na finom pamučnom platnu. Započinje se iscrtavanjem motiva na podlozi, zatim se prosječe po horizontali i vertikali, te opšije bodom prošivanja. Rupica se potom gusto obradi kratkim bodom, jedan uz drugi, a u isto vrijeme se sa naličja zavrnu prosječeni dijelovi. Kada je rupica gotova, ostatak zavrnutog materijala se odječe škaricama. Pravilan, rupičast bijeli ukras je stariji, a danas osobito na uporabnom tekstilu, kao što su: nadstoljnjaci, stoljnjaci, tabletići, jastučnice i ostala posteljina, izrađuju se različitih veličina nepravilni oblici. Ova tehnika dobila je naziv po svom pokretaču, francuskom državniku Richeleu u 17. stoljeću28. Tkanina za šupljikavi richelie, treba biti čvrsta da bi mogla podnijeti težinu veza i pretrpjeti glačanje pod višom temperaturom, koje mu uvijek iznova vraća svježinu kakvu je imao kad je i bio izrađen. Tkanina treba biti pamučna ili lanena, ali vrlo gusta i neprozirna, konac usukan i uočljiv, kao što je perlgarn i navez.

Djevojke iz Kutine odjevene pograđanski

Oglavlja i nakit Djevojke i žene kitile su glavu, vrat, prsa i ruke i sav ukras nazivali su nakitom. On je osim ukrasnog detalja obilježavao dob žene, položaj u zajednici, a smatrao se i da štiti od zlih sila. U svečanim zgodama oko vrata nosile su se ogrlice od nizova koralja - kraluža, đunđ(a), struka, bisera, zlatnih dukata (petaka i sedmaka), petokruna, srebrnih škuda, baršun vrpci i dr. U lipovljansko-subockom kraju, uz svečane poculice, kao ukras dodavale su se i brnduše. Obično ih je bilo šest, tj. po tri sa svake strane iza uha. Izrađivale su se od probušenih lješnjaka – kroz koje i oko njih se namotavao šik, svilić ili vuna. Vratni ukras od belih sekanaca Ukrasnim iglama su se pričvršćivale sa svake strane na poculicu. U sjevernoj Moslavini vratno prsni nizovi dukata su mogli biti nanizani ili na baršun vrpci ili učvršćeni na kartonskoj podlozi te uvijeni u glat samt tzv. «listovi». Na taj način moglo je biti složeno i do 25-30 dukata na prsima. Žene sredŠešir- status građanke nje imućnog stanja u području Krapja nosile su ogrlicu zvanu groši ili kajcari koja je bila složena od tri niza srebrnog novca. U sredinu se stavljao veći dukat ili medaljon u pozlaćenom okviru. U poilovskom kraju su dukate, petake, groše, opšivavali žutim koncem i učvršćivali na crnom baršunu tik uz vrat. Mlade djevojke i žene kitile su se Vratno prstni ukras bogatih Vratni ukras, crne perle novljanskog i poilovskog cvijećem iza uha, ukosnicama i ukrasnim češljevima. Na ušima su nosile minđuše moslavki -srebrne škude kraja

28 On je poticao «ludovanje za čipkom», koje je zahvatilo sve plemićke i imućne ljude onoga vremena

22


od lima i zlata, oko vrata nisku od staklenih i koštanih zrna, tzv. struka, široki lančić s križićem ili medaljonom od nehrđajućeg metala, dugački lančić od zlata, nošen samo na bluzu, ne oplećak, te razne vrste broševa, na prsima pribadaču, a na ruci prsten od mjedi, srebra ili zlata. Muškarci su nosili prsten – burmu tek kad su se oženili i veliki cimer – ukrasnu kiticu na reveru, samo na vjenčanju.

Poculjica-kapica, metalni podložak-konč i šmrclini ili brnduše

Brnduše iz Gaja

Struka

Građanske perle

Košarica za nakit i nakit (kraluži i sekanci)

Prigodom odlaska u crkvu djevojke i žene nosile su u rukama molitvenik, rupčić, krunicu i ponekad cvijet. Na vratno-prsni nakit stavljale su se, te na razne načine slagale svilene vrpce-vrpčice, podkraluži, prevezaljki, pantleki, mašne i rože. U hrvatskoj Posavini i ivanić gradskoj Moslavini su u svečanim prigodama nošeni dodatni detalji kao različite brokatne vrpce, složene u obliku ruže ili leptira – mašlin, pleničnjak, kvarožnjak. Mašlin je tri metra dug pojas ili pas, vezivao se sprijeda u leptir mašnu; pleničnjak je prednja prsna vrpca, a kvarožnjak je leđni mašlinek koji se učvršćivao na vratni nakit – perlin ili na lajbec. Množina nakita kao i boja određivali su imovinski status i dob nositelja. Kićenje je značajnije za žene i to nešto prije udaje, dok se muškarci, vrlo malo, tek u rijetkim svečanim prigodama kite cvijećem, perjem, klasjem ili pantlikama. Žene i djevojka su usta crvenile namočenim, crvenim papirom, a lice kupovnim pripravcima, prašcima – pomadama29. Mladenka na dan vjenčanja je najraskošnije odjevena, odjeća je najbogatije ukrašena, a svadbena kruna, vijenac ili parta do29 Ljudi kozmetiku koriste tisućama godina da uljepšaju svoj izgled i održe čistoću i zdravlje. Kozmetika je naročito bila omiljena u drevnom Egiptu. Lijepe posude i bočice sadržavale su mirisna ulja i parfeme. Lice se bojilo jarkim bojama, a kapci, trepavice i obrve kohlom bojom u crno. Kohl se danas koristi u kozmetici. Pripadnici nekih primitivnih plemena i danas lice i tijelo boje jarkim bojama i šarama što ponekad omogućava društveni položaj. Za to se koriste obojeni pi gment iz tla i bilja. Kozmetika se i dalje upotrebljava za poboljšanje izgleda te za njegu kože i kose. Danas je kozmetika vrlo jeftina, proizvodi se od sintetičkih tvari, biljnih i kihova ulja

23


datno ukrašena najčešće crvenim cvijećem, koje ima značajnu apotropejsku ulogu odbijanja zlih, nepoćudnih sila kojima je mladenka naročito izložena. I mladoženjin šešir kao i prsa košulje ili drugog haljetka, ukrašeni su svadbenom kiticom, bušpanom ili cimerom, koji ima istu zaštitnu ulogu.

Poseljačeni građanski nakit-broševi,Posavski Bregi

Kutija od pomade

24

Srebrni i bakreni preten, Posavski Bregi

Kutija od pomade


Pomade, parfemi, iz časopisa ‘‘Obitelj’’, 1936. g.

25


Oglavlje i ukras muškarca Muška pokrivala glave su jednostavnija i malobrojnija. Doduše, muškarac je glavu uvijek pokrivao raznim šeširima, zvanim cilinder ili škrljak, šrlak, klobuk, ovijen svilenim pantlikama, zimi šubarom od janjećeg ili drugog krzna. U dane blagdana ili na svadbama za šešire su zaticali cvijet ili cvjetnu kiticu, bušpan ili cimer, ovijali ukrasne trake, zaticali pero fazanovo, labudovo ili sokolovo. U Posavskim Bregima, u posljednje vrijeme (poslije prvog svjetskog rata), škrlak kao pokrivalo glave se izgubio, a muškarci su gologlavi, oko vrata povezuju na čvor crvenu maramu zvanu kikleni rubec, kojeg je mladoženja dobivao na dar od mlade. U sjevernoj Moslavini, stariji kazivači sjećaju se slamnatih, pastirskih škrljaka, koje su sami izrađivali, kao i posebne vrste frizure, pletenje kose u kite «cop». Muškarac je smio biti gologlav, odnosno bez pokrivala glave samo: pri objedu, prigodom pozŠešir-škrljak dravljanja, u crkvi, prigodom ulaska u kuću i na sahranama. Svakodnevno su se češljali koštanim ili metalnim češljevima, a radi sjaja i lakšeg češljanja, kosu su premazivali orahovim uljem, svinjskom mašću-mastjom, a ispirali u kišnici ili vodi iskuhanog divljeg kestena30. Svaki je muškarac posjedovao i osobnu toaletnu kutiju sa ogledalom- špiglinom koja je sadržavala: britvu, kefu za sapun i sapun, te koštani ili metalni češalj.

Mladi par iz Posavskih Brega

Šubara-pokrivalo glave moslavačkog seljaka

30 Parfemi su se koristili i kad higijena nije bila na zavidnom nivou. Riječ parfem dolazi iz latinskog jezika i to: per fumom, što znači iz dima, jer su prvi proizvođači parfema spaljivali aromatska drva i smolu. Njihovi parfemi su korišteni u ob redima. Parfemi se dobivaju od miomirisa cvijeća, lišća, stabljika, korijena ili čak drva pretvorenih u tekućinu. Miomirisi se sastoje od sitnih kapljica eteričnih ulja

26


Sat na lančiću-uporatni i dekorativni dodatak muškoj odeći

Toaletna kutija s ogledalom, Kutina

Đepni sat, Posavski Bregi

Pribor za njegu lica muškarca

27


Torbice-građanski dodatak u pučkom odijevanju Pastiri-čerdari uz svakodnevnu, radnu odjeću, nosili su čobanske, pastirske torbe načinjene od debljeg konopljinog platna, kože te grubljeg ili finog vunenog tkanja, često jednakog načina izradbe i uzorka kao ćilimi i pokrivači. Uz bočne stranice nastavljaju se jedna ili dvije uzice, s pomoću kojih se torba nosi preko ramena. Zasebnu skupinu čine isključivo muške torbe izrađene od kože, često s dodatkom krzna ili tekstila, među kojima možemo izdvojiti lovačke torbe s ukrasom od lovačkih trofeja, te svečane torbe ivanićgradskog kraja, koje osim kožnog remena imaju i veliki prevjes od crvenih vunenih kitica. U sastav ženskog, blagdanskog ruha osim haljetaka i obuće građanskog kroja, tridesetih godina 20. stoljeća dolaze i kožne torbice, koje su imale osim uporabne i dekorativnu ulogu, a predstavljale su imovinski status nositelja. To su kožne torbice sa i bez ručke, često veličine novčanika, a s vremenom modni dizajneri mijenjaju im oblik i koriste druge materijale: hasuru, platno, sukno, perlice...

Građanske torbice u sastav tradicijskog odijevanja dolaze 30-tih godina 20. stoljeća

28


Građanske torbice ukraťene perlicama, Kutina, sredina 20-tog stoljeća

29


Torbice, 30-tih godina, Obitelj, 1938.g

30


Škrinje Veliki značaj seljačkom, ali i građanskom pokućstvu daju škrinje. One su najstariji predmet koji je korišten prigodom unutrašnje opreme doma i polazni je oblik za sve kasnije tipove pokućstva namijenjenog za spremanje stvari. U njima se nekada čuvalo blago obitelji, čuvala se odjeća i nakit, značajni dokumenti, a seoska mlada se tijekom 18, 19. i 20. stoljeća nije mogla udati ako nije u miraz donijela punu škrinju ruha. Dakako, u škrinjama se čuvala i cehovska povelja, pečat i privilegije. I grad Kutina ima svoju škrinju koja datira iz 1845. godine31, kada je 15. svibnja, u kući ceha Meštra Luke Vragovića utemeljen prvi obrtnički ceh od 129 obrtnika, među kojima se spominju i remenari, čizmari, brijači, škrinjari, ključerničari, klobučari...obrti koji su odigrali značajnu ulogu u razvoju «šnajderaja»32 u gradu Kutina33. U nizinskom području Hrvatske, pa tako i Moslavini zastupljene su dvije vrste škrinja: sa ravnim poklopcem te niskih, ravnih ili četvrtastih nogu, odnosno stiliziranim u obliku ležećih lavljih šapa, te bogato ukrašenih na poklopcu i prednjoj stranici. U moslavačkom kraju češći je tip škrinje sa sedlastim poklopcem, neukrašen, načinjen od grubo tesanih, hrastovih dasaka. Tek tu i tamo naziru se geometrijski rezbareni i oslikani motivi na prednjoj stranici i poklopcu, oslikani žarkim bojama na tamnoj podlozi. To su najčešće cvjetni motivi, cvijet ili vaze s cvijećem, lišće kao i različiti geometrijski motivi: cik-cak linije, valovnice, kružnice i rozete34. Ormar iz Ivanske Škrinje od tesanih dasaka izrađivali su seoski majstori škrinjari uglavnom po narudžbi za svoje znance i rodbinu. Način slaganja dasaka na uglovima, govori nam o staroj tradiciji, čuvanoj stoljećima, bez uporabe željeznih čavala, korištenjem samo drvenih klinovamoždenjaka. Danas su izgubile dojučerašnju ulogu i u seoskom domaćinstvu se koristi samo za pohranu brašna i drugih žitarica, a rijetko ih susrećemo i kao dragi predmet iz prošlosti koji se ljubomorno čuva u vikendicama ili kletima u kojoj je pohranjeno tradicijsko ruho. Početkom 20. stoljeća škrinje zamjenjuju novi tipovi pokućstva. To su komode sa tri ili četiri ladice, na što se često stavljala vitrina koja ima gornji dodatak s manjim staklenim vratima zvana Komoda iz 1923. g., Posavski Bregi komoda, kredenc ili gredenc. Prema mišljenju pojedinih povjesničara umjetnosti smatra se da je ko31 Obrtnička škrinja, pečat, knjiga zapisnika i Povelja danas se čuvaju u Muzeju Moslavine Kutina 32 Dok su dječaci mogli u razne zanate ili naći posao sluge i u udaljenim selima, jedini zanat za djevojčice bio je krojački. Kao sluškinje na selu ih nisu trebali, pa im je ostalo tek otići «u službu» u veće centre ili Zagreb, i to ako su tamo imale već pouzdane poznanike ili rodbinu, koja je o njima vodila računa. (Leček;2004:215) 33 U knjizi «Protokol» iz 1845. sa prvog sastanka zapisano je da je u Kutini između ostalih zanimanja bilo: 8 krojača, 10 opančara, 5 čizmara-postolara, 1 klobučar, 1 remenar i 1 škornjar 34 Ukrašavanje škrinja, kao i njihova izradba prolazili su razne etape razvoja, a ukras se mijenjao prema «modi» u pojedi nom kraju i vremenu. (Antoš;1998:33)

31


moda nastala krajem 16. stoljeća i da je zamijenila antiknu škrinju u spavaćoj sobi. Po uzoru na građanski namještaj i na nedostatak prostora za spremanje i prenošenje stvari samo u škrinjama početkom 20. stoljeća pored škrinje došla je u upotrebu i komoda koja je često nazivana i ladice, ladičar, ladlin, lodlin. (Antoš:1998:34). U seoskim domaćinstvima gredenc dolazi u upotrebu dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Gornji i donji dio bio je izrađen iz furnira. Na gornjem dijelu nalazila su se staklena vrata i nazivao se staklenjak, a donji dio bio je ladičar načinjen od tri odnosno Na gornjem dijelu nalazila su se staklena vrata i nazivao se staklenjak, a donji dio bio je ladičar načinjen od tri odnosno četiri ladice. Postoje i jednostavniji oblici grublje izradbe i zatvorenim gornjim dijelom, bez stakla. Takav kredenac bio je korišten kao kuhinjski namještaj s namjenom spremanja posuđa i hrane, a bio je u upotrebi od sredine 20. stoljeća sve do današnjih dana. Tijekom vremena funkciju škrinja preuzeli su jedno ili dvokrilni, najčešće hrastovi «bajcani» ormari. U inventar seoskih domova, po uzoru na građansko pokućstvo ormar u panonski dio Hrvatske dolazi dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća

Poseljačeni građanski ormar iz 1937.g, Husain

Kredenc s ladlinom, Husain

Škrinja za ruho ukrašena cvijetnim motivima

32


Zašto čuvamo narodnu nošnju Pod nazivom narodna nošnja razumijevamo starinsko žensko i muško ruho pojedinih naših seoskih krajeva, koje potječu iz ranijih povijesnih razdoblja35, a koje je do polovice prošlog stoljeća živjelo u općoj upotrebi naših seljaka. Narodna nošnja se u povijesnim etapama stvarala, razvijala i mijenjala, a ono što se nama čini njenim konačim izrazom, to je tek onaj stupanj razvoja, u kojem je pojedini tip ruha dopro do nas. Tijekom vremena na nošnju su se dograđivali razni građanski elementi i postajali dio poseljačenog narodnog kostima. Mnogo je izopačenog u prošlim vremenima bilo podvrgnuto mjerilu ukusa i umjetničkog stvaranja, ali se svejedno, na ispravan odnos, stopilo u cjelinu ili je bilo odbačeno. Ili je konačno seljački način odijevanja ustuknuo pred građanskom nošnjom, te se izgubio u ujednačavanju između grada i sela, kao što se to konačno poslije drugog svjetskog rata i dogodilo. Dakle, narodnu nošnju smatramo kulturnom tekovinom prošlosti. Ali da bi je sačuvali za budućnost, moramo je smatrati jednim od izraza umjetničkog oblikovanja našega sela, te dokazom volje i nastojanja puka za naprednijim i boljim životom. Oblikujući narodnu nošnju, seoski puk je u svoj rad ulagao mnogo truda i umjetničkog nastojanja. Zbog toga nošnju smatramo dokumentom ranijeg razvoja našeg sela, povijesnim dokazom o visokim proizvodnim kvalitetama i umjetničkim nazorima što ih je naše selo unosilo u život pokoljenja, usprkos teških gospodarskih i društvenih prilika kojima su bili izloženi. Narodna nošnja ne treba, niti može biti odjeća današnjeg, već starinsko ruho naših seljaka, treba postati umjetnički izraz, ne samo našeg sela i njegove kulturne baštine, nego u najširem smislu narodna nošnja treba postati opći umjetnički i kulturni izraz, kao jedna od značajnih tekovina stečenih kulturnim razvojem.

Kutije za slike i dokumente, Kutina

35 Milovan Gavazzi je u raspravi pod nazivom «Kulturna analiza etnografije Hrvata», objavljene u Narodnim starinama, VII knjiga, god. 1928. na str. 115 – 144, prvi puta jasno predočio složenost ispreplitanja raznovrsnih komponenata u etnografs koj slici Hrvatske. Premda neki elementi sadržani u našem etnografskom blagu omogućuju da ustanovimo kad su otprilike iskonski nastali i gdje, te kad su najranije mogli ući u kulturnu baštinu naših seljaka, samo je vrlo rijetko za datirane komade moguće pouzdano saznati vrijeme njihova nastanka. Stoga, ma koliko bismo mogli poželjeti da u cjelokupnom pregledu povijesti umjetnosti u Hrvatskoj pratimo i sve grane seoskih likovnih umijeća, takav je posao ne samo otežan nego upravo i nužno ograničen na ustanovljavanje onog vremena, kad su u ne seljačkoj ili u predslavenskoj umjetnosti nastali neki oblici, koji su naknadno u vrijeme, koje je teže pobliže odrediti, utjecali na oblikovanje seljačkih tvorevina ili onih namijenjenih seljacima. (Bach;1977:86)

33


Žene i djevojke u bluzama i cabajkama, Stružec

Žene u cabajkama iz Kloštar Ivanića

34

Žene u cabajkma-Husain (rekonstrukcija)

Žene u lajbeku, cabajki i bundi, Hrastelnica


Izrada parte, Kutina

I muškarci se bave obnovom tradicijske baštine, Ivanić Grad

Rekonstrukcija zobuna, Okešinec

35


KUTINČANKE U NARODNIM NOŠNJAMA

Iz privatnog albuma obitelji Moslavac Iz privatnog albuma obitelji Poredoš

Iz privatnog albuma obitelji Rupčić

Ogranak Seljačke sloge u Kutinskom selu 1947.

36

Kutinčanke u narodnim nošnjama, 1952.g.


Perković Mara i Butina Kaja iz Čaira, 1920.

Kutičanke u bluzama - švabicama, 1945.

37


Djevojke u građanskim bluzama, Kutina, sredina 20. stoljeća

38


Tradicijsko u suvremenom Neosporno je da su utjecaji građanske odjeće u tradicijskom odijevanju učinili svoje, postepeno je sve više istiskujući, i naposljetku, pojava dostupnije industrijski proizvedene odjeće u potpunosti je iz svakodnevne upotrebe zamijenila tradicionalnu nošnju (oko 60-tih godina prošlog stoljeća), te se ona na selu nosi još samo u posebnim prilikama. Naravno, odmah po smiraju, pojavila se težnja za tradicijskim motivima i modni dizajneri su nastojali upotrebom, kompletnih nošnji, njihovih pojedinih dijelova ili motiva, osuvremeniti ovaj nadasve vrijedan narodni izričaj. Koliko vrijedno i raznoliko etnološko blago imamo, govori i podatak da su naše nošnje jedne od najljepših na svijetu što je potvrdio i UNESCO. Kao vrijedan izvor inspiracije, mogućnosti za korištenjem u suvremenom modnom izričaju su zaista neograničene, a kada bi promatrali upotrebu tradicionalnih elemenata u modernom dizajnu, proces je nešto teži i dugotrajniji, i javlja se periodično, pod utjecajem modnih smjernica, koje su srećom sve više i češće sklonije tradicijskim vrijednostima i upotrebi etno-motiva. Način na koji se koristi tradicijska nošnja u suvremenom odijevanju, da li u cjelini, reinterpretacijom ili upotrebom samo pojedinih motiva, još uvijek doživljava podvojena mišljena stručnjaka, međutim ni smjernice koje bi eventualno omogućile stvaraocu pravilnu upotrebu Dizajnerica Sanja pri radu, Sisak istih, još uvijek ne postoje. Vrlo važno je naglasiti da narodne rukotvorine svakako moramo zaštititi od uništavanja i destrukcije, jer danas postoje metode restauracije koje daju daleko vredniji predmet, od modnog predmeta čija će vrijednost trajati jednu sezonu. Modni stručnjaci koji često kritiziraju upotrebu tradicionalnog, pitaju se ‘’…kada narodna nošnja primijenjena s namjerom da postane moda jest moda, a kada je upropaštena’’, i smatraju da mora postojati ‘’etno-svijest kada se raskapa staro i sklapa na nov način’’36 , što je neosporno no ovdje svakako treba spomenuti i korištenje trajno oštećenih predmeta iz starih škrinja kojima na neki način produljujemo vijek trajanja. Izraz i primjena tradicije svakako ne bi trebali prerasti u kič, što se na žalost često javlja. U odnosu prema stvaraocima koji u svojem radu koriste etno-motive, modni stručnjaci ne trebaju biti previše strogi i kritični, već svoja znanja i iskustva prenositi na adekvatan način, boljom međusobnom komunikacijom, razmjenom iskustava, jer sama želja da se osuvremeni stečevina i pretvori u kvalitetan proizvod mora proći svoj razvoj, u kojem će se naposljetku prave vrijednosti prepoznati i biti općeprihvaćene i priznate. To će spriječiti i njihovu zlouporabu, što se ne događa često, ali na žalost nanosi trajnu štetu tradicionalnom identitetu. Ne tako davno jedan je svjetski poznati modni kreator, predstavljajući svoju kolekciju, koja je potpuno izrađena od dijelova starih narodnih nošnji našeg kraja, s dobro nam poznatim posavskim ružama, kao temeljnu inspiraciju naveo tradiciju latinoameričkih zemalja, preciznije Anda!? Nitko od modnih stručnjaka nije reagirao niti ustao u ime naše tradicijske baštine! U nas je među prvima, počeo koristiti tradicijske motive panonskog područja 70-tih godina prošlog stoljeća Rikard Gumzej, aplikacijama posavskih ruža i zlatoveza, na odjeću modernu u tadašnje vrijeme i popularizirajući je ne samo unutar naše zemlje već je svoje modele prvi puta pronio i izvan granica domovine. Danas postoji u stručnim krugovima dilema, da li ih je koristio na pravi način, no budući da se još živo sjećamo njegovih pojedinih kreacija, nema sumnje da je njegov rad bio iznimno zapažen. Svojim ophodima sela i žena koje su izrađivale nošnje potaknuo je svijest da se tradicionalnim vještinama može osigurati i egzistencija na selu, a s radošću moram spomenuti da je i moja baka bila jedna od njih. 36 Ana Lendvaj, modna kritičarka na okruglom stolu manifestacije ‘‘Proizvodi hrvatskog sela’’

39


Kako se tradicijski obrti danas u potpunosti ne bi zatrli, mnoge državne institucije ga potiču i djelomično financiraju njihov rad i osnivanje, no smatram da najveći utjecaj u svakoj sredini imaju kulturno-umjetnička društva koja čuvanju nematerijalne i materijalne kulturne baštine onemogućavaju njen nestanak, vrlo često predstavljajući okupljališta u svome mjestu, i rade na revitalizaciji izrade narodnih nošnji koje koriste pri vlastitim produkcijama. Ovdje o animaciji mladih, i razvijanju stava prema tradiciji ne treba posebno naglašavati jer se to samo po sebi podrazumijeva. Stav prema tradiciji je u konačnici je ono što nas razlikuje od ostalih naroda, i u eri opće globalizacije predstavlja različitost, ono po čemu postajemo prepoznatljivi i osebujni. Negiranje seoskog, narodnog i domaćeg postalo je prošlost mada ćemo još uvije pronaći i negativne stavove, tradicija je vrijednost koje se ne treba sramiti, već je samim tim njegovati. Primjer za to je to izuzetne novinarke (i supruge uglednog političara), gđa. Branke Šeparović, koja se na javnim mjestima prije nekoliko godina počela pojavljivati u narodnoj nošnji, te s ponosom pokazivati njenu ljepotu i kao što je sama izjavila ‘’…nošnje su moj prosvjed protiv hamburgera i sintetike’’ (op.a. za čiji je raspad potrebno i nekoliko tisuća godina). Svojim istupima izazvala je različite polemike koje su čak dovele i do analiza njenog vlastitog stasa!? Ne treba ponovo naglašavati da je narodna nošnja namijenjena svima, da su je naši stari nosili još u zipki, i da ih je pratila tijekom cijelog postojanja, pa i na putu u vječnost… Pojavom masovne industrijske proizvodnje i jeftinih sezonskih proizvoda, vrijednost tradicijskih predmeta postaje sve veća, jer je gotovo od proizvodnje samog vlakna pa do veza, izrađena ručno i time osebujna i neponovljiva. U najnovije vrijeme sve više se cijeni i ekološka strana, jer su po svemu takvi odjevni predmeti proizvedeni zdravo, prirodni i jedino što naše tijelo prihvaća u potpunosti. Vrlo skupo i ekskluzivno muško vuneno odijelo s dalmatinskog područja, izradio je trogirski kreator Boris Burić Gena, inspirirajući se tradicionalnim građanskim odijelom iz 19. st. , pri čemu koristi na tradicionalan način izrađene lamare, srebrnu filigransku dugmad, te motive pletera i glagoljice. U jednom našem susretu, razdragan mojom ljubavi prema tradiciji, rekao je da ‘’…ako se okrenemo za 360º oko svoje osi, na svakom ćemo naći barem jednu inspiraciju, i to nam je dovoljno za cijeli život!’’ Rekla bi, i više, i danas još čvrsto držim da je to točno. U cijelom razmatranju iz životnih primjera, možemo polučiti na koji način tradicija utječe na stav prema odijevanju i njenu praktičnu primjenu u suvremenom. Kako to činiti, svakako ulazi u područje likovne teorije, koju će svaki autor ili kreator primijeniti prema vlastitim sposobnostima i talentu. I na posljetku kao što većina vrijednosti dolazi ‘’iz kuće’’ , tako smatram da je neophodno, u koliko želimo očuvati, njegovati i dalje razvijati tradicijsku kulturu, obrazovati i educirati mlade naraštaje, i usaditi im neosporno poštovanje prema svim autohtonim vrijednostima, kako bi sačuvali nasljeđe za vječnost. 40


Modeli po ideji ‘‘Posavska ruža’’, dizajnerice Sanje Tomašinec Korica, Sisak

41


Etno revija Katice Tomac u Novakoj 2006. godine, na temu ‘‘Vjenčanja - tradicijsko u suvremenom’’

42


Modeli sisÄ?anke Elene Conjer, na 40-tim vinkovaÄ?kim jesenima, 2005. godine

43


Rezultati istraživanja Tijekom desetogodišnjeg razdoblja, a osobito 2005. i 2006. godine izvršeno je terensko istraživanje u Moslavini, hrvatskoj Posavini i zapadnoj Slavoniji pod nazivom: utjecaj pojedinih građanskih elementa na tradicijski način odijevanja. Upitnik koji se sastojao od 20-tak pitanja, bio je upućen svim kutinskim osnovnim i njihovim područnim školama, zatim OŠ u Popovači, Ludini, Ivanić Gradu i Lipovljani, kao i vrlim kazivačima i čuvarima baštine u kulturno umjetničkim društvima. Upitnik je ispunilo 86 ispitanika, a najveći broj odgovorenih upitnika vratio se iz ivanić gradskog i kutinskog kraja. U anketi su još sudjelovali učenici i nastavnici, te članovi pojedinih KUD-ova iz: Banove Jaruge, Velikog Vukovja, Zbjegovače, Međurića, Repušnice, Šartovca, Volodera, Gornjeg Krivaja, Ivanić Grada, Kloštar Ivanića, Vezišća, Obedišća, Starog Štefanja, Predavca, Bešlinca, Ludine, Posavskih Brega, Komareva, Martinske Vesi, Hrastelnice, Opatinca, Dolanca, Dubrovčaka Levog, Potoka, Husaina, Ilove, Garešnice, Kajgane, Tomašice, Rogože, Velike Trnovitice, Osekova, Popovače, Klokočevca, Novske, Brestače, Starog Grabovca, Stare Subocke, Jasenovca, Krapja, Kraljeve Velike i Kutine. Istraživanjem na terenu putem Upitnika, dobili smo obilje vrijednih podataka vezanih za vrijeme i mjesto njihova nastanka, uporabe, korištenja i nestanka. Ispitanici su uglavnom bile osobe starije životne dobi, koje su u određenom životnom periodu bili i sudionici takve vrste odijevanja. Ali bilo je i drugih odgovora ispitanika koji nisu detaljno odgovorili za postavljena pitanja i nisu često znali nikakve odgovore. Mnogi se od njih i ne sjećaju poseljačenih građanskih haljetaka, niti ih imaju u posjedu. A ima i onih koji su ovim upitnikom shvatili što posjeduju te iskazali potrebu za obnovom i izlaganjem svojih oštećenih predmeta. Možemo zaključiti da su rijetki koji s osobitom pažnjom ostavili za buduća pokoljenja baštinjeno poseljačeno građansko ruho.

44


Evo nekoliko primjera naziva, ukrasa, upotrebe...građanskih ženskih i muških htaljetaka

Nazivi dijelova odjeće, obuće i nakita

ženski, ljetni, kratki kaputić

bluze

ženski, zimski kratki kaputić

husain

JASENOVAC

KRALJEVA VELIKA

KRAPJE

reklec, rozanka koju «lakovanim remenjem pritegnu»

reklec

bluza, švabica

bluza ili košulja od dugalije

mandalinka, (a)cabajka

ogrtale su se velikim vunenim maramama

lajbek od brokata u bijeloj ili pastelnoj boji (oker, plava, ružičasta)

ženski ljetni haljetak bez rukava

zobun, zogun

muško odijelo

hlače od darovca

zimi su oblačili duge ogrtače-gunjce

muški kaputi i ogrtači

surka, kaput ili reklec

kalpak

muški haljetak bez rukava

lajbek, zobunec

lajbek od crne svile ili sukna, kožun

metlin, kožunac

binjuš; matlika i kožurac; reklec od sukna, reklice sa resama

prsluk od lastina, sukna i svile

bluza od svile ili krepdešina ukrašena pozamenterijskim vrpcama, nošena povrh zastora-pregače benka-kratki kaputić od crnog tankog sukna; čurće ili čurak sukneni haljetak od 4 ranca i reklec sa 6 ranaca benka-kratki kaputić od crnog tankog sukna; čurće ili čurak sukneni haljetak od 4 ranca i reklec sa 6 ranaca

hlače ili pantalone od sukna ili drugog tvorničkog materijala – raznih boja

u zimskom perioducajgane hlače, «vražja koža» i rebrasti samet

gunjac ili surka od darovca, kaput od sukna ili druge tvorničke tkanine

kratki kaput od samta, a u hladnijem periodu od debljeg štofa i podstavljen

prsluk ili lajbec od kože, lajbek a zobunac od sukna, lastina ili svile sa stojećim ili «preobraćenim» kolijerom 45


Nazivi dijelova odjeće, obuće i nakita

ženska obuća

niske i visoke cipele, kaljače

muška obuća

cipele, čizme

nakit muškarca

ženski nakit

žensko kićenje cvijećem

putujući trgovci

46

husain

džepni sat na lančiću

JASENOVAC

KRAPJE

niske i visoke tvorničke cipele sa šnalicom

za svetke štiflete od fine «našivani opanci» kože i lastina, čizme sa ili «šikom opšivani», najčešće crvene boje lakiranim sarama

visoke i niske cipele, čizme

radni: opanci kaišari, svečani: čizme, štiflete, cipele

džepni sat na lančiću od za niske kape zaticali su niklja; u uhu kopčicu, minđušu ili naušnicu, vrtno cvijeće prsten na ruci, maramicu u džepu ili zataknutu za prslukom

crveni koralji, beli sekanci, zlatni dukati-cekini, srebrne škude, mjedeni lančić sa i bez medaljona, zlatno, srebrno i mjedeno prstenje

jedan ili dva niza originalnih ili staklenih bisera, crne struke ili crvene staklene perle, crne baršun vrpce, sa ili bez ukrasa

iznad uha

kite se raznim umjetnim i sezonskim vrtnim cvijećem, osobito ružicama i smiljem stavljajući ga na desnu stranu glave; vijencima od kupovnog cvijeća

rođe

KRALJEVA VELIKA

cipele, čizme

cvijeće i perje zaticali su za šešire

oko vrata nose struke od više nizova na kojima zlatni dukati; nizovi od je privezana škuda, srebrnog novca –groša forintača, cvancika ili ili krajcara dukati; u ušima naušnice

gunjac ili surka od darovca, kaput od sukna ili druge tvorničke tkanine

pazaretlini

kratki kaput od samta, a u hladnijem periodu od debljeg štofa i podstavljen rođe- nose robu u plitkom sanduku ispred sebe; najpoznatiji je bio Joža Kranjc. Putujući trgovci- pazaretlini su robu nosili u drvenim ormarima na leđima.


Žene i djevojka u rekonstruiranim haljecima, Repušnica

Voloderke u svečanim bluzama 47


Voloderke u sveÄ?anim bluzama

48


Starija žena u bluzi-reklecu, zagasitih boja, Repušnica

Starija žena u svečanoj bluzi, Ivanić Grad

49


Žena iz Ivanske

50


Žene u poseljačenoj građanskoj odjeći iz Gornjeg Miklouša

51


Bluza iz Gaja

Žena u švabici iz Stare Subocke

52


Voloderka u bluzi - švabici

53


Nošnje Jasenovca i Košutarice izrađene od tvorničkog materijala

Kutinjanke u svilenim blagdanskim bluzama

54


Djevojka u svilenoj bluzi, Potok

55


Odjeća kloťtranskog kraja, 1940.

56


Nazivi dijelova odjeće, obuće i nakita

Posavski bregi

ženski, ljetni, kratki kaputić

šuba, rajclin, rajc

bluze

bluza, švabica

ženski, zimski kratki kaputić i drugi ogrtači

ženski ljetni haljetak bez rukava

muško odijelo

muški kratki kaput

(a)cabajka, reklec; bunda samo kod imućnijih

novska

ivanić grad

povrh lajbeka nošene katušl od modroga svilene marame s ružama sukna, sličan surki i velikim frandžama bluza ili košulja od dugalije

kratki plišani kaputbenka i velike vunene marame

bluze, švabice

kožuh-krzno obučeno crnim suknom, a našarano crvenim, bijelim žutim i modrim suknom; starije žene nose plave surke zvane menten-s gumbarskim dijelom, a podstavljene krznom; kratki kaputić-vatirana odjeća – kamižola; surina od bijelog darovca; samo imućniji nosili su bunde od zelena sukna

cabajka od lastina; u pojasu stisnute, a odotraga u rancima. Tih ranaca je moglo biti od 12-15, već prema bogatstvu osobe, a po rukavima po dva cm širokom vrpcom od sitnih «kralužov»; dugi do koljena kaput zvan «menten» od obojene kože

lajbečak od glota ili samta

prsluk

odijelo krojeno po «građanski» sastojalo se od uskih (h)lača i kratkog kaputa – rekleca, ili dužeg kaputa zvanog lodlin

u hladnijeg periodu ogrtali su se dugim ogrtačem od valjane vune-gunjcem ili biljcem

zimi nose hlače ili pantalone od sivog, crnog i dr. sukna, kaput -surinu od darovca dugu do koljena

kožur, kožun od ovčjeg krzna

reklec

bluze

lajbek

reklec

OSEKOVO

«našarana» surina ili zeleni jankl izvezen crvenim suknom; imućnije nose i zelene bunde

lajbec; zobun od crvenog i zelenog sukna, išaran crnim, žutim ili zelenim gajtanima hlače ili pantalone, a zimi su nosili duge halje ukrašene crvenim suknom

surka

57


Nazivi dijelova odjeće, obuće i nakita

muški haljetak bez rukava

ženska obuća

muška obuća

nakit muškarca

58

Posavski bregi

novska

ivanić grad prsluk zvan prsak od crvena sukna ili smeđeg kazimera, a od «crna sukna pramežem (kraglom) vijatim»

lajbek

prsluk

opanci karikaši, nacifrane polucipele, visoke i niske građanske cipele

kesige od crvene, žute ili opančići poput cipela, krojeni po nozi, s đonom crne kože; čizme od crvene ili i potplatama žute kože ili od žuta kordovana na šiklec tj. na visoku petu

visoke i niske cipele

kikleni rubec oko vrata

niske i visoke cipele i vojničke čizme

mladoženja je zaticao cvijet, ružmarin ili zimzelen za šešir, a cvjetna kitica – puketić od voštanog cvijeća krasio je njegov rever

OSEKOVO

lajbek

visoke i niske cipele; crvene i žute čizme; visoke i niske «tkane» cipele (opančar između dva rata bio je Hržina)

čizme kordovanske, tako da mu je crne čizme prva strana gaća zataknuta u sare, a stražnja mu visi po sarama za blagdana iz svakog džepa visi mu maramica; a o ramenu crvena torba;


Nazivi dijelova odjeće, obuće i nakita

Posavski bregi

novska

ivanić grad

brokatne vrpce: mašlin, pleničnjak, kvarožnjak; oko vrata niske bijelih perli-perlini, tj. bjelih «sjeckanih kamenova», zvani sekanci ili riječni biseri; oko vratni ukras – kraglin od kačkane, šlingane ili štikane čipke; rijetko crvene kraluže, široki lančić s križićem ili medaljonom od nehrđajućeg metala, dugački lančić od zlata, broševi; prsten od zlata, srebra ili mjedi; rijetko narukvice ci, zlatni dukati-cekini, srebrne škude, mjedeni lančić sa i bez medaljona, zlatno, srebrno i mjedeno prstenje

niske od bijelih strukaoriginalne ili staklene bisere; u ušima minđuše, poput malih jagodica, okrugle, crne ili crvene naušnice; ukosnice s ukrasnim cvjetićem stavljale su samo djevojke iza svakog brenovanog vala. originalnih ili staklenih bisera, crne struke ili crvene staklene perle, crne baršun vrpce, sa ili bez ukrasa

na vratu: đerdan, crveni đunđ ili bijeli biser (perl) po 5-10 nizova svakodnevno, a za blagdane do 20 strukau ušima naušnice

kićenje cvijećem

mlada je na vjenčanju okićena kiticom, a odotraga su bile upletene tri mašne: dvije ružičaste i jedna bijela

i djevojke i udate žene kitile su se cvijećem, lizom i asparagom, i to zaticanjem iza kovrka ili učvršćivanjem na maramu-šamiju. vijencima od kupovnog cvijeća

žene ispod 40 godine kite se za uhom, pod bijelom pečom, svakodnevno smiljem i kupovnim kiticama; mlade djevojke za pojas stavljaju bosiljak

putujući trgovci

kramari

ženski nakit

pazaretlini

OSEKOVO crveni kraluži; beli sekanci; zlatni dukati-cekini; srebrne škude; poput čipke ili valjka načinjena «struka» od sitnih raznobojnih perlica

za jednim ili oba uha

rođe: prodavali su slovačke pantlike koje su zvali kitnjak; trhonoše 59


MladenaÄ?ki zobun, straga

60


Djevojke u mladenaÄ?kim zobunima

61


Zobun iz Potoka, bogato išaran gajtanima

62


Zobun iz Osekova, bogato išaran gajtanima

63


Ženski lajbec iz Okola

Lajbec od čoje, Potok

64


Lajbek iz Volodera, straga

Lajbec za starije 탑ene, Osekovo

65


Lajbec od baršuna, Osekovo

Lajbek iz Rogože, straga

66


Lajbek iz Donje GraÄ?enice

Ukrajinski lajbek

67


Lajbec za Tijelovo

68


Mladenački zobun, pastel, Želimir Šiško

69


Svadba u novljanskom kraju

70


Članovi KUD-a Ivančice u sjeveromoslavačkoj nošnji

71


Nazivi dijelova odjeće, obuće i nakita

ŠARTOVAC

ženski, ljetni, kratki kaputić

mandalinka

bluze

opleće

ženski, zimski kratki kaput

ženski ljetni haljetak bez rukava

lajbek

muško odijelo

72

muški kaputi i ogrtači

kaput i pantaloni

muški haljetak bez rukava

lajbek

GAREŠNICA

ČAZMA

TOMAŠICA, KAJGANA

kao novija moda na ramena stavljali – touobičajilo se nošenje carkinju, «baroknu», kupovne delenske šarene svilenu maramu marame sa šarama «križane» preko prsiju bluza

bluza

nastavak, bluza

tušl ili kalmak; žuti kožun oivičen crnim krznom tkz. kožunci pršnjaci

ogrtale se vunenom kratki kožunčić i kožunac maramom– dolamom ili suknašomdugi do pršnjak koljena kaput zvan «menten» od obojene kože

lajbeci načinjeni od crnog, bijelog i plavog darovca-noviji ukrašeni raznobojnim gajtanima na spojevima, rubovima i oko džepova

prslučić od sukna ili brokata

lajbec ili zobunac, prsluk

u zimskom periodu od čove ili sukna, te širokog samta (h)lače u smeđim tonovima

pastiri su od darovca nosili hlače uskih no(h)lače i kaput gavica, aplicirane crnom trakom

ogrtači s rukavima; zimi halje; vojničke kabanice-kepenjki u plavoj i crnoj boji

zobunce zamjenjuju crni lejbeci od kupovnog široki ogrtač od sukna, krojeni «po darovca – kepenjke, građanski»; u zimsko doba nose žute kožune, jake, aljne obrubljene crnim krznom; velike kabanice od darovca - alne

lajbec

zobunac od darovca

lajbek ili zobunac; kožun ili kožuh


Nazivi dijelova odjeće, obuće i nakita

Posavski bregi

novska

ivanić grad

ženska obuća

cipele, čizme

niske cipele, zepe žnerani ili žnirani opanci, ćotoši i putranci

muška obuća

kožne čizme

čizme vojničke, niske i visoke građanske cipele

nakit muškarca

sat na lančiću, nožić, zimzelen za šeširom

ženski nakit

struke, dukati, broševi, lančići

kićenje cvijećem

cvijet u molitveniku

putujući trgovci

kramari

čizme samo nedjeljom

OSEKOVO niske i visoke cipele čizme

prsten-burma na vjenčanju, ukrasna kitica na reveru zvana cimer; o kićenje cvijećem, blagdanskim prigodama i žene su češljale perjem i pantlikama oko muškarce i plele im kosu svadbama zaticali su za klobuka u kite «cop» klobuk: ružmarin, umjetni cvijet, cvjetnu kiticu, fazanovo, paunovo i sokolovo pero crne, baršun vrpce oko vrata sa medaljonom, cekinom ili škudom; crne (za starije) ili pastelnih boja (za mlađe) struke; dukate: petak i sedmak; špice forintače, lunbregače; koraljiđunđ(a); naušnice ili minđuše od lima i zlata; na prsima pribadaču; na ruci od mjedi, zlata ili srebra prsten vijenac od ružmarina, cvijeća i upletenih pantljika koji su visjeli niz leđa; cvijeće iza uha o blagdanima; ukosnice, ukrasni češljevi

u svečanim zgodama oko vrata nosile su ogrlicu od nizova koralja - đunđ

crna struka; baršun vrpca oko vrata; patljinvrpca na košulji; rigljinzlatni ukras na obrubu poculice

cvijet u šrajtoflinu (novčaniku) prigodom odlaska u crkvu

trgovce na sajmovima od kojih su kupovali nakit nazivali su tocari 73


Djevojke u građanskim kaputićima

74


Bogato ukrašeni kaputići iz Stružca

75


Cabajka iz Puske

76

Cabajka iz Puske, straga


Plišeni zimski kaputić

Plišeni zimski kaputić, straga ukrašen gumbima

77


Zimski kaputić od pliša

78


Reklec-straga

79


Voloderke u cabajkama s poÄ?. 20. st

80


Iz zbirke Kreťimira Fotovića u Dugom Selu

Cabajka dugoselskog kraja

81


Kratki kaputić-benka, Stara Subocka

82


Kratki kaputić-benka, Stara Subocka

83


Voloderci poÄ?ekom 20. st.

84


Civil elements in the traditional clothing The traditional festive and working clothes of Moslavina, Posavina, Bilogora and Slavonia are often supplemented with woolen, stuffed or other manufactured material clothes of different shapes and ornaments.It is used for the peasants costumes in the 18th and specially in the 19th century.Those jackects are often worn as upper parts to the non cut linen clothes, either for protection from cold or as decorative supplements.Above all sleeveless waistcoats, short lajbeci, longer zobui, in most cases green, blue or red colour, and white or brown – prsaki or black kožunci, short or long coats with sleeves , called reklec, (a)cabajka or mandalinka, šuba, benka, čurka, binjuš, matlika, surka, surina and janklin, up to long heavy coats, kalpaka, halja or alina with or without sleeves, only for wrapping onself in.Fur-lined greatcaots in black, brown, red and green colour, richly «scribbled» with cords.Folk always bought those clothes from skilled tailors, furriers and clothiers in small town milieus and on markets where specialized tradesmen brought their merchandises.Generally, apart from aesthetic pleasure the clothing culture provides plenty material for interpretation of the cultural and economic state of a certain period or society. The oldest sources One can find the oldest pictorial appearance of a national costume of Moslavina with civil elements in the medalion of the shrine of the church of St.Mary of the Snow in Kutina, dated 1769. The painting contains two groups of people. Barefooted common folk of Moslavina lead by the parish priest, and opposite a group of two men and a women representing the upper class of Kutina distinguished by their footwear and clothes.The civil elements can be seen in the short sleeveless jackets in pastel colours of pink and light blue, and shoes and high boots on theit feet. The first artist which painted with precision and consciousness the peasants of Moslavina, Zagorje and Hungary was the hungarian aristocrat Sandor Erdödy.Staying on a family estate Moslavina in Popovača in 1837., he paited women and men in short or longer jackets, with or without sleeves, dark or light brown shades, decorated on the sutures or front parts with geometrical patterns, in most cases in black, white or blue colour. At the end of the 19th and the beginning of the 20th century, in winter, men wore leather boots on their feet, brown plush, velvet or made of white felt, pust, pants (h)lače, pantalone, and short or long coats, furred with sheep fur over them.The coat could have had a wide collar, decorated with parti-coloured leather ornaments, fastened with a buckle at the front. Wealthy men had an obliged ,decorative but also a functional additive, a pocket chain-watch. The head was covered with hats, high hats, straw škrljak, caps – šklaka or fur-caps, šubara made of lamb fur. At the beginning of the 19th century, women added to their costumes( undecorated white or rarely decorated with dotted or striped red ornaments) red, brown or dark blue short jackets, sleeveless lajbek or longer knee-high, red jackets – zobun, densely borded with cords, being put straight along the edging or noosed at the front. 85


In the second part of the 19 th century, according to Stjepan Deželić, in winter, besides the main upper clothes, women wore the following civil cut coats: • • • • •

KOŽUH, fur in black cloth, decorated and sewed with parti-coloured leather or paint. MENTENA, a long furred coat .Made mainly out of blue cloth. KAMIŽOLA, cotton wool clothes, worn body tight. SURINA, SURKA, short coats, made of white cloth – darovac.All women wore it. Only wealthy women wore BUNDA,fur-lined greatcoats made of green cloth.

At the end of the 19th and the beggining of the 20th century a particular mark to the development of the Moslavina and Posavina national costume was left by the settlers: Czechs, Slovaks, Hungarians and Italians, which permanently immigrated to our parts. Around 1885. bringing on their backs cases full of wool, silk, silk kerchiefs and other different novelties, from Italy arrive tradesmen ,«trhonoše». Silk ribbons , bands and buttons came from markets from Bohemia and Slovakia.The Hungarians introduced the biggest change with the arrival of so called biroš (hungarian herdsman) and kočijaš, whose women wore upper parts of the costume with narrow sleeves. Seen that, the women from Moslavina threw away opleće, the sleeves of which were the whole width of the linen, 75-80 cm, and long as well.That kind of opleće is unsuitable for manual labour , so for manual labour in the house and field, they introduced opleće with narrow sleeves- košuljac, and the one decorated with embroidery and lace called, švabica. It was named švabica because all of the clerkdom and estate-owners spoke the German language, and the peasants called them švabe.That is how this clothing artical got the name švabica. Švabica is replaced by silk blouses and short coats so called reklec, (a)cabajka, mandalinka, ranac made out of black silk, velvet or lastex. It is a ladies civil cut upper jacket, with long sleeves, hips long, tightened in the waist, fan-shaped spread at the back because worn over he lover part of the costume, rubača and zaslon. There were more than10-15 fan-shaped inserted pieces- ranac, depending on the wealth of the person. Along the hem went a decorative wide ribbon with sitni kralužov, and furriers made for women civil cut long gowns out of coloured leather , so called mentene. (A)cabajka, mandalinka, šuba or benka were made out of black, brown or dark red cloth, lined mainly with striped cloth, thickened with wool or feathers.They had two cords žnore for tightening at the front, so the buttons would not crack during buttoning. The coats could not be without žepi, pockets, where ladies, besides their handbags na žmić, with pull cords, worn around the neck kept their «secret» belongings (money, a photoe or handkerchief). 86


(A)cabajka is significant for south-western Moslavina and croatian Posavina , while in north-eastern Moslavina short coats called KALMAK, KEPENJEK, and KABANICA were also worn, and all of this region is known for wearing black, dark red or brown woolen kerchiefs with or without fringes, franđe (štrufecli) dyed with natural or purchased colours. Kabanice had long sleeves and a collar- ogorel with yellow decorations, cut through slit at the back, šlic.It was buttoned in the front with yellow buttons. Along with the civil cut clothing elements, women wore suitable shoes( high or low shoes, sandals, boots, galoshes...) various hand bags and umbrellas.Pedlars supplied them with various small necessities : slik thread and kerchiefs, buttons, šik, brocade ribbonspantlike, podkraluži, and various beads needed for shaping chest and neck ornaments, as well as different additives for shaping head covers(parta, kruna, halbica, vijenac...). For making oneself pretty they provided cream, and curled their hair with brenšlin or brenajzlin, firming it with harnadlima and other decorative hair-pins, which they kept in boxes with mirrors, špiglin.

87


Elementos citadinos en la vestimenta típica La vestimenta, tanto como de uso diario como la festiva eran completadas con prendas de vestir de diferentes formas confeccionadas en lana, paño o algún otro material industrial. Estas prendas por lo general eran para ser utilizadas en la parte superior del cuerpo, sobre la vestimenta de lino que eran confeccionadas sin cortes, tanto para protegerse del frío, o como elemento decorativo. En primer lugar tenemos los chalecos sin mangas, cortos; lajbeci, lajbeki. Largos; Zobuni, generalmente en verde o rojo, además prsaki- de color café o Kužunci de color negro, chaqueta corta o larga con mangas, llamados rekleci, (a) cabajke o mandalinke, surine y janklini hasta largas kabanica, halja o alina con o sin mangas, que podían ser usadas encima de los hombros solamente. Con ellos un bunde en color negro, rojo o verde decorado ricamente con cordoncillos. Las personas siempre les compraban estas prendas a diestros sastres, peleteros y maestros fabricantes de paño en los alrededores o ferias en las cuales artesanos especializados traían sus productos. Inclusive en las acuarelas de Sandor Erdödya de 1837, están pintadas chaquetas de hombres tanto cortas como largas en tonos de marrón claro y oscuro decorados en bordes y uniones o en la sección del frente con figuras geométricas generalmente en negro, blanco o en azul. A parte de los pantalones desflecados Gaća na rojte y camisa a la Štraf, a fines del siglo XIX y principios del siglo XX, en invierno los hombres usaban como calzado botas de cuero y pantalones (h) lače o pantalone de terciopelo, cotelé, o en paño blanco, chaquetas largas o cortas forradas con piel de oveja. La chaqueta era adornada con aplicaciones de cuero, contaba con un cuello ancho y con un broche. Entre los hombres más pudientes un detalle que no podía faltar era un decorativo y a la vez práctico reloj de bolsillo. El orgullo para cada hombre eran sus patillas llamadas pokumporte, además de una barba con bigotes a los cuales todos los días antes de dormir se ponían un brkbind, accesorio el cual cubría los bigotes y permitía que no perdieran su forma. En la cabeza utilizaban sombreros, de cilindro, de paja, gorros -šklaka o šubar de piel de cordero. A principios del siglo XIX las mujeres usaban chalecos cortos lajbek en rojo, marrón, o azul marino o chaquetas largas hasta la altura de la rodilla ricamente adornadas con cordoncillos cosidos al borde o en forma de nudos, llamadas zobun sobre el traje blanco sin decorar o a veces decorado con líneas o puntos hilos de color rojo. En la segunda mitad del siglo XIX según las descripciones de Stjepan Deželić las mujeres durante el invierno a parte de usar las prendas principales para la parte superior del cuerpo usaban las siguientes chaquetas de corte citadino • • • • • 88

KOŽUHE, piel forrada en paño negro, decorado con cueros de diferentes colores que eran cosidos a la chaqueta MANTENE, chaqueta larga hasta debajo de la rodilla, con forro de piel, por lo general en paño azul. KAMIŽOLA, ropa forrada usada ajustada al cuerpo SURINA, SURKA, chaqueta corta, confeccionada en paño blanco llamado darovca. Era utilizado por todas las mujeres. BUNDE (abrigos de paño verde) era usado solamente por las más pudientes.


A fines del siglo XIX y a principios de siglo XX los checos, eslovacos, húngaros, italianos que emigraron a esta región dejaron sus huellas en traje típico de Moslavina Al rededor de 1885 llegan de Italia mercantes trhonoše que traían a sus espaldas baúles llenos de lana, seda, pañuelos de seda y muchas otras novedades. Desde ferias en república Checa y Eslovaquia, llegaron las cintas de seda y botones. El mayor cambio fue hecho por los húngaros con la venida de los biroša (ranchero húngaro) y kočijaša cuyas mujeres usaban en la parte superior prendas angostas de manga, viendo esto las mujeres de Moslavina dejaron de lado la opleća que eran confeccionadas con todo el ancho de la tela (75-80 cms) y lo mismo de largo, esta blusa no era muy practica para el trabajo, es por eso que para las labores de casa y trabajo en el campo introdujeron la blusa de mangas angostas llamada kušuljac, y las decoradas con bolillo y bordadas las llamaban švabica. Los aldeanos llamaban švabe a los terratenientes y sus trabajadores que hablaban alemán, de ahí el nombre de la prenda švabica. Aparte de la švabica eran usadas blusas de seda y las chaquetas cortas como las rekleci, (a) cabajke, mandalinke confeccionadas generalmente en seda negra o terciopelo. El corte citadino de la chaqueta femenina (haljetak) de manga larga, hasta la cintura era ajustado, y en la espalda se abría en forma de abanico y llegaba a las caderas, era usado por encima de la falda. Los insertos en forma de abanico podían variar de 12 a 15 según el poder adquisitivo de la persona, a lo largo del borde se encontraba una cinta ancha decorada con mostacillas, y los peleteros según los cortes citadinos confeccionaban para las mujeres mantene chaquetas largas en cueros de colores. (A)cabajke estaban confeccionadas en paño en colores negro, marrón o burdeo, generalmente forrados con telas listadas y rellenas con lana o plumas. Adelante contaba con dos presillas de cordón que se sujetaban y permitían que el botón no cediera, en las cabajka eran obligatorios žepi (bolsillos) los cuales junto con el bolsito a la žmič que era colgado al cuello y en el cual las mujeres guardaban cosas „secretas“ (dinero, fotos o un pañuelito). Cabajke era característica de suroeste de Moslavina, mientras en el noreste eran usados chaquetas cortas llamadas KALMAK i KABANICA, además de de grandes puntillas de lana con flecos (štrufeclima). Las Kabanica tenían mangas largas y cuello ancho -ogorel en los cuales habían decoraciones amarillas (šlic) al igual que en la parte de atrás en las costuras, adelante contaba con botones amarillos. Las mujeres usaban junto con los cortes citadinos diferentes tipos de bolsos, paraguas y otros adornos como cintas de brocato en forma de rosas o mariposas (pantleki), cintas también usadas bajo los collares y también en mangas. Pablo Sepulveda-Rosso 89


Gli elementi civili nell’abbigliamento tradizionale L’abito tradizionale della Moslavina, Posavina, Bilogora e Slavonia con l’uso festivo e lavorativo spesso è stato completato con i pezzi di lana, di panno o qualche altro tipo di materiale d’abbigliamento di diversi tipi e forme. Si inserisce nell’abbigliamento rustico nel secolo 18 e in modo particolare nel sec. 19. Questi pezzi di vestiario si usavano come parti superiore con abito che non veniva tagliato e servivano come protezione dal freddo o solo come dettaglio. Prima di tutto si usavano i panciotti senza maniche, i lajbek corti, i zobun lunghi, in colore verde, blu o rosso; poi i prsak bianchi o bruni oppure i kožunac neri, i giubbotti lunghi o corti con maniche chiamati reklec; (a)cabajka o mandalinka, šuba, benka, čurka, binjuš, matlika, surka, surina e janklin fino al mantello lungo, kalpak, veste (halja) o alina con maniche oppure senza che si usavano solo per il coprirsi. Poi i mantelli di pelliccia di colore nero, bruno, rosso o verde abbondante decorati (“našarane”) con i gajtan. Il popolo sempre comprava questi abbigliamenti dai sarti, dai pellicciai e dai lanaioli nelle province o nei mercati dove questa roba era portata dagli artigiani. In somma, cultura dell’abbigliamento ci offre oltre una soddisfazione estetica, molta materia per spiegare lo stato economico e culturale del particolare periodo o società. Le fonti più antiche La immagine più antica che mostra il costume nazionale della Moslavina con gli elementi civili si trova nella medaglia del santuario della chiesa parrocchiale di Madonna della Neve a Kutina del 1769. Immagine rappresenta due gruppi di gente. Da una parte sono i fedeli scalzi della Moslavina guidati da parroco e dall’altra due uomini e due donne che rappresentano la parte ricca di Kutina che si vede dal loro vestito. Dagli elementi civili ci sono i pezzi di vestiario più corti senza maniche nei colori pastelli, di colore rosa e blu chiaro poi come calzatura le scarpe e stivaloni. Il primo artista che aveva dipinto in modo dettagliato i contadini della Moslavina, Zagorje ed Ungheria era il nobile ungherese Sandor Erdödy, che già nel 1837 quando abitava nel suo campo Moslavina in Popovača, ha rappresentato gli uomini e le donne nei corti e lunghi pezzi di vestiario, con o senza maniche, nelle sfumature brune, decorati di fronte o sulle giunture con i motivi geometrici di colore nero, bianco o blu. Alla fine del sec. 19 e all’inizio del sec. 20, gli uomini in inverno portavano le stivale di pelle, poi (h)lače, pantalone brune di felpa, di lana o di feltro bianco e sopra di esse i cappotti lunghi o corti con l’imbottitura della pelliccia di pecora. Il cappotto poteva avere il collo grande, decorato con i diversi ornamenti di pelle, mentre di fronte si chiudeva con un gancio. Dagli uomini più ricchi un dettaglio che non mancava era l’orologio da tasca sulla catena. Le teste coprivano con i capelli, cilindri, škrljak di paglia, šklaka o šubara della pelliccia di agnello. Le donne, all’inizio del sec. 19, sul costume bianco non decorato o poco ornato con i puntini oppure ornamenti rossi rigati, aggiungevano i pezzi di vestiario corti di colore rosso, bruno o blu scuro, i lajbek senza maniche o più lunghi delle ginocchia, vestiarie rosse – zobun, abbondante cucite con i gajtan, che sistemavano stretto sull’orlo di tessuto o in laccio di fronte. 90


Secondo Stjepan Deželić, nella seconda parte del sec. 19 le donne in inverno insieme all’abito superiore indossavano i seguenti cappotti civili tagliati: • • • • •

KOŽUH, la pelliccia vestita da panno nero, ornato e cucito con la pelle multicolore o con la tinta. MENTENA, giubbotto lungo imbottito con la pelliccia. Più spesso fatto di panno azzuro. KAMIŽOL, vestiti di cotone, portati stretti con il corpo. SURINA, SURKA, giubbotto corto, fatto dal panno bianco – darovac. Lo portavano tutte le donne. Solo le donne ricche portavano BUNDA (mantello di pelliccia) dal panno verde.

Alla fine del sec. 19 e all’inizio del sec. 20 di grande importanza per il sviluppo del costume nazionale della Moslavina e Posavina erano gli immigranti: Cechi, Slovacchi, Ungheresi e Italiani che per lungo venivano nei nostri paesi. 1885 circa, dall’Italia vengono i mercanti “trhonoše” e sulle spalle portano gli armadi pieni di seta, lana, fazzoletti di seta e di molte altre cose nuove. Dai mercati di Boemia e Slovacchia venivano i nastri, bottoni e pezzi di stoffa di seta. I Ungheresi hanno portato i cambiamenti più grandi con la venuta dei biroš (i boari ungheresi) e kočijaš (vetturino), le loro moglie portavano la parte superiore dell’abito con le maniche strette. Avendo visto questo, le donne della Moslavina hanno rifiutato opleće che aveva le maniche lunghe 75-80cm e lo stesso larghe. Oplećak (specie di camicia da donna) come tale era scomodo per il lavoro e così hanno introdotto opleće con maniche strette chiamato košuljac, eppure quello decorato con il ricamo e merletto nominato švabica (donna tedesca). Švabica ha preso questo nome poiché tutti i funzionari e i nobili parlavano in tedesco e i contadini li chiamavano švabe. Da cui proviene il nome di quel abbigliamento švabica. Švabica viene sostituita con le camicette di seta e con i giubbotti corti chiamati reklec, (a)cabajka, mandalinka, con i ranac di seta di colore nero, di velutto o lastino. Si tratta di pezzo di vestiario superiore femminile con maniche lunghe, andava fino alle anche, stretto nella fascia e sulle spalle andava a ventaglio poiché s’indossava sopra rubača e zaslon. Le cose inserite a ventaglio potevano essere tra 10 e 15 che dipendeva dalla ricchezza. Lungo l’orlo andava un nastro lungo e decorato fatto da sitni kralužov, e pellicciai secondo il modello cittadino per le donne cucivano l’abito lungo fatto da pelle colorato, mentene. (A)cabajka, mandalinka, šuba o benka venivano fatte dalla stoffa nera, bruna o bordo, spesso imbottite con la stoffa a strisce, ingrassata con lana o penne. Di fronte avevano due žnjora per allacciare cosicché i bottoni non si rompevano. Sui giubbotti erano necessari žepi (tasche) nelle quale accanto alla borsa na žmič, cioè nastro a tiro, portato attorno al collo, le donne custodivano “le cose segrete” (i soldi, la immagine o il fazzoletto). (A)cabajka è importante per la Moslavina (nord) e Posavina mentre nella Moslavina sudovest si portavano i giubbotti corti chiamati KALMAK, KEPENJEK e KABANICA, per tutta quest’area è importante l’indumento delle coperte per la testa di lana di colore 91


nero, bruno o bordo con o senza le frange (štrufecli), colorate con i colori naturali o comprati. I mantelli (kabanica) avevano maniche lunghe e collo – ogorel con gli ornamenti gialli e di retro avevano un taglio, šlic. Di fronte si chiudeva con i bottoni gialli. Le donne accanto ai vestiti di taglio cittadino portavano anche la calzatura adatta (le scarpe alte o basse, i sandali, i stivaloni, kaljače…), lo stesso come i diversi tipi delle borse e ombrelli. Dai mercanti che venivano ogni tanto compravano diverse piccole cose: il filo di seta e fazzoletti, i bottoni, diversi tipi di stoffa, šik, i nastri carini-pantlike, podkraluže, diversi tipi di perle necessarie per fare diversi tipi delle catene e braciolleti e per fare le coperte per le teste (parte, halbice, catene…). Per il viso compravano le pomate (pomade) e per i capelli utilizzavano brenšline o brenajzline, li sopportavano con harnadli e con altre diverse forcine, tutto questo custodivano nel scatolone con špiglin.

92


Gradjanska bluza

93


Gradjanska bluza

94


Cabajka, reklec, šuba, mandalinka

95


Lajbek - Lajbec

96


Zobun - Zogun

97


?

98


99


Literatura Albus, Ljerka; Neki primjeri zimskih odjevnih predmeta iz fundusa etnografskog odjela Gradskog muzeja Varaždin, Muzejski vjesnik, glasilo muzeja sjevero-zapadne Hrvatske, Broj 17/1994. god. XVII, Zagreb, 1994. str. 47-50. Antoš, Zvjezdana; Pokućstvo u Hrvatskoj, Zagreb, 1998. Bach, Ivan; Dva stoljeća umjetnosti sjeverne Hrvatske, KAJ 1-2/77, Zagreb, 1977. str. 81-86. Bilić Prcić, Marija; Zbirka umjetnina slikarice Zorke Sever-Popovači na dar, Zbornik Moslavine VII-VIII, 2004/2005. Kutina, 2005. str. 284-296. Brkan, Božica; Vetrenica ili obiteljska arheologija, Zagreb, 1990. Deželić, Đuro, Stjepan; Odgovor na njeka pitanja Društva za povijestnicu i starine jugoslavenske, Ivanić Grad, 1860. Franić, Ivo; Prva izložba primjenjene pučke umjetnosti na jesenskoj izložbi Zagrebačkog Zbora u Zagrebu, Vjesnik etnografskog muzeja u Zagrebu, knjiga II, sv. 3 i 4, Zagreb, 1936. Furdin, Ivan; Sejala sem lanek pred Joževski danek...: Seljački dom, br. 12, Zagreb, 1941. Grupa autora; Mali slikovni rječnik zavičajnoga govora Žabna, Odre, Stupna, Sela i Grede, Sela, 2005. Gušić, Marijana; Tumač izložene građe, Zagreb, 1955. Gušić, Marijana i Ivica Škrabe; Građanska nošnja u Jastrebarskom 2. polovina 19. stoljeća: Jastrebarska narodna nošnja, KAJ 6-8/ 1976. Zagreb, 1976. Hefele, Ferdo; Tkalčija po Lici i Krbavi, Naši domaći obrti, Zagreb, 2000. Leček, Suzana; Ženske su sve radile, Seljačka žena između tradicije i modernizacije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj između dva svjetska rata: Žene u Hrvatskoj, Ženska i kulturna povijest, Zagreb, 2004. str. 211-234. Maček, dr. sc. Vladko; Dostojanstvo – ne gizda... Mala knjižica Seljačke sloge, Zagreb, 1940. br. 2. Maruševski, Olga; Da nam naše krasne prionu uz naš list...:Umjetničke znamenitosti Zagreba II, KAJ II/78, Zagreb, 1978. Lukinović, Andrija; Kutina-župa i župna crkva, Zagreb, Br. 2. Moslavac, Slavica; Čipka u Moslavini, Kutina, 2000. Moslavac, Slavica; Iz albuma Sandora Erdödyja, Narodna nošnja i tradicijski likovni izraz, Kutina, 2003. Moslavac, Slavica; Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana, Kutina, 2005. Moslavac, Slavica; Stjepan Šajnović i moslavačka narodna nošnja, Osekovo, 1995. Moslavac, Slavica; Tradicijsko odijevanje jugozapadne Moslavine, Zbornik Moslavine IV, 1998., str. 4-38. Moslavac, Slavica; Tradicijska oglavlja i nakit (Turopolja, hrvatske Posavine, Moslavine i Novljanskog kraja), Kutina, 2001. Moslavac, Slavica; Etnografska ostavština Zorke Sever, Kutina, 2005. Petrović Leš, dr. sc. Tihana; Zlata Šufflay – istraživač lepoglavskog čipkarstva, Hrvatske čipke, Lepoglava 1999. 100


Radić, dr. sc. Antun; Hoće li kramari zavladati svijetom; Dom 1903. Zagreb, 1903. str. 305-308. Sever, Višnja; Stiha zahaja sunce v Popovače, Zagreb, 1993. Svirac, dr. sc. Manda; Lepa ti je Moslavina, Moslavačka narodna nošnja i pečki vez na crkvenom ruhu; Iz ostavštine Stjepana Šajnovića, Zagreb, 1998. Šajnović Stjepan-Ivan Štrokač: Lepa ti je Moslavina, Kutina, 1982. g. (rkg.) Šajnović, Stjepan; Propadanje i obnova naše narodne nošnje, Vjesnik etnografskog muzeja u Zagrebu, Knjiga IV, Zagreb, 1938. Školska spomenica za Kraljevu Veliku, 1902. godinu. Toldi, Zvonimir; Sunčana čipka – motivi, Slavonski Brod, 2006.

101


Popis izloženih predmeta Et 220 košarica za nakit, Kutina Et 970 novčanik ili šrajtoflin, Katoličko Selište Et 1132 mladenkina kruna iz Okola (rekonstrukcija) Et 1133 mladenkina kruna iz Kutinice (rekonstrukcija) Et 285 parta, Osekovo Et 81 lajbec, Repušnica Et 825 šešir, škrljak, Kutina Et 787 crveni kraluži-koralji, Osekovo Et 312 cipele, Potok Et 313 visoke cipele, Potok Po 3 ogledalo, Kutina Et 1137 pegla, glačalo, Kloštar Ivanić Et 1138 glačalo, Kutina Et 346 muški lajbec, Osekovo Et 311 a i b, crne cipele, Potok Et 340 e, lajbec, Rogoža Et 596 cabajka, Mužilovčica Et 597 cabajka, Mužilovčica Et 779 cabajka Donja Gračenica Et 597 cabajka Mužilovčica Et 379 zobun, Osekovo Et 11 zobun, Potok Et 614 zobun, Voloder Et 560 cabajka, Donja Gračenica Et 776 cabajka, Osekovo Et 132 zobunec, Osekovo Et 488 lajbec, Trebovac Et 82 lajbec, Repušnica Et 1080, bluza, Ivanska Et 372 rubec svileni, Dubrovčak Et 568 svileni rubec, Osekovo Et 373 rubec, Dubrovčak 102

Et 5803 brenšlin, Kutina Et 669 rubac, Gornja Gračenica Et 5803 brenšlin, Kutina Et 357 beli sekanci, Kutina Et 81 sekanci, Repušnica Et 271 sekanci, Osekovo


Najsrdačnije zahvaljujem na posudbi predmeta i literaturi: Josipu Sraki i Mariji Koran Marković iz Posavskih Brega, Ivici Gregurcu iz Ivanić Grada, Miroslavi Moslavac iz Virovitice, Bernardi Grdić iz Kutinske Slatine, Gordani i Anđelu Maly iz Husaina, Ankici Kenfelja iz Donje Gračenice, Ankici Glavač iz Volodera, Korneliji Marošević, Katici Tomac, Želimiru Šišku, Zlatku Majiću, Mariji Šivak i Ivanu Kovačeviću iz Kutine, Jani Mihalić iz Karlovca, Damiru Kremeniću iz Zagreba, Dragici Šeničnjak, Željku Gašparoviću iz Novske, Mariji Subić Karlovčan iz Nove Gradiške, Zvonimiru Toldiju iz Slavonskog Broda, Pablu Sepulveda-Rosso iz Čilea Izložba i katalog ostvareni su sredstvima: Ministarstva kulture Republike Hrvatske Županije sisačko-moslavačke Grada Kutine Turističke zajednice Sisačko-moslavačke županije

Medijski pokrovitelj: Hrvatski Katolički radio, Zagreb Radio Quirinus, Sisak Radio Moslavina, Kutina

103


Izdavač: Muzej Moslavine Kutina Za izdavača: Slavica Moslavac Autorica izložbe: Slavica Moslavac Urednica i oblikovanje kataloga: Slavica Moslavac Koautorica tradicijskog u suvremenom: Sanja Tomašinec Autorica revije: Sanja Tomašinec Prijevodi: Bernarda Grdić (engleski), Pablo Sepulveda-Rosso (španjolski), Anđelo Maly (talijanski) Fotografije: Dubravko Vidiček, Slavica Moslavac, arhiva Muzeja Moslavine Kutina, Željko Gašparović, iz privatnih zbirki KUD-ova i pojedinaca Računalna obrada fotografija: Dubravko Vidiček i Slavica Moslavac Naslovna stranica: Kutinjanke u bluzama s početka 20. stoljeća Izrada torbica po muzejskom uzorku: Marija Turjak Crteži i slike: Ivan Milat, Želimir Šiško Tehnička organizacija: Dubravko Vidiček Korektura: Zdenka Moguš, Dubravko Vidiček, Lana Moslavac Dizajn i priprema: Martina Gulan Tisak: Grafika Gulan Naklada: 800 primjeraka


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.