18.04.2018.
Marija Bistrica
dvorana Božanskog Milosrđa
Udruga ''Crne mambe'' i udruga specijalne jedinice policije ''Barun'' iz Domovinskog rata, začetnik je ideje o tome da se ljepotom i umjetnošću ukazuje na svestranost braniteljskih kreativnih mogućnosti, da se ljepotom bori protiv predrasuda i stvarnosti takva kakva već jest.
CRNE MAMBE 1. BOJNA
USJP BARUN
IZLOŽBA JE POSTAVLJENA DO 24.04.2018.
CRNE MAMBE ZAGREB
PAULA BANIĆ POHVALA RUCI Paula Banić talentirana je mlada akademska kiparica, uvrštena u izložbeni projekt ''Umjetnošću i ljepotom protiv predrasuda'', kao asistentica pri realizacijama izložbi, ali prije svega zato da kao prva nagovijesti projekciju za budućnost. Izložbeni projekt u budućnosti će se širiti s još umjetnika branitelja, ali i s nizom mladih talentiranih slikara, kipara, grafičara, fotografa itd., kojima treba dati priliku za izlaganje i proboj u umjetničkoj karijeri. Paula Banić, rođena 1987. godine u Zagrebu, diplomirala je na Kiparskom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi male plastike i medaljarstva. Već od diplomskoga rada, kada je uzela otiske pojedinih dijelova lica - oka, nosa ili usta - svojih bliskih osoba koje joj najviše u životu znače, označila je da je čvrsto na tragu konceptualnoga promišljanja forme unutar okvira onoga za što se školovala: kiparstva. Za ovu prigodu priložila je skulpturu ruke, odnosno šake. U svim svojim radovima, Paula idejno tematizira čovjeka, čovjeka u okovima svakodnevice, rijetko slobodnoga čovjek, a tim pitanjem o čovjeku u suvremenoj svakodnevici problematizira suvremeno društvo i sustav vrijednosti. Metaforički rečeno njezini su metalni uradci svojevrsni simboli ''okova vremena'' koje je ranije znala izraziti narukvicama u metalu na kojima je dugim lancem povezana s grumenom stakla. Pod time je mislila kako je čovjek suvremenog svijeta zarobljen, svojim materijalističkim imperativom, ili kako se to u suvremenoj sociološkoj terminologiji kaže, svi ljudi današnjice su ''sofisticirani robovi'' merkantilizma i konzumerizma, robovi tržišta, tiranije reklama, i zapravo potpuno u rukama velikih svjetskih korporacija, kompanija, banaka i sve nas navodi na novac i kupovinu. Mnogi ljudi su opterećeni stjecanjem materijalnih dobara koja im osiguravaju moć i ugled u društvu. Čovjek bi se morao osloboditi iz okova materijalnoga svijeta i napokon se vratiti pravim vrednotama koje se sastoje u spoznaji istine i ljepote, a one su u sferi duha. Rad ''Ruka'' nastao je inspiriran sjajnim tekstovima ''Pohvala ruci'' Ranka Marinkovića i Henri Focillona. U sukusu bi se moglo samo navesti sintagmu ''duh pokreće ruku, a ruka piše, crta, slika, kleše – duh.'' Ruka je k tome jedna od najzanimljivijih formi za (pre)oblikovanje u umjetnosti. Crtački i oblikovno zahtjevna, uvijek se tražilo od studenata umjetnosti da crtaju ruku, a u kiparstvu su je modelirali svi veliki kipari, prije svih najveći u povijesti poput Donatella, Berninija, Micheangela Buonarottija i Rodina. Izvesti kiparski ruku, dakle, gotovo da je domaća zadaća svih kipara, na neki način. Kao akademska kiparica Paula Banić isto tako proučava, nadahnjuje se i motivira trodimenzionalnim uobličenjem motiva ruke. Na primjer, Michelangelo Buonarotti ili još više, August Rodin, svaki su na svoj način savršeno interpretirali u kamenu motiv ruke s najrazličitijim implikacijama mehanike zglobova, žila, kostiju, ligamenata, tetiva, i položaja ruke koji uvijek svaki na svoj način određuju i simboliziraju stanje i tijela i duha. Ruka je misao u pokretu. Drugim riječima, ruka na intelektualnom i duhovnom, te oblikotvornom planu postaje i ostaje trajnim poligonom za eksperimentiranje s kiparskom formom.
DAMIR BRČIĆ CIKLUS DADAMir Hrvatski branitelj bio je i umjetnik Damir Brčić. Rođen 1960. u Zagrebu. Školu primijenjene umjetnosti završio 1979., a Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, grafički odjel, 1984. u klasi prof. Miroslava Šuteja. Godine 1987. studirao na École Internationale des Artes u Parizu kao državni stipendist. Dizajnirao i ilustrirao stotinjak knjiga, slikovnica, monografija i plakata. Autor sedamdesetak znakova, logotipa i maskota za brojne hrvatske tvrtke, sportske kolektive, državna, europska i svjetska natjecanja, autor TV špica, reklama i animiranih filmova, te dizajna desetak časopisa. Autor scenografija za centralnu proslavu 950. godišnjice osnutka zagrebačke biskupije. Dobitnik 30-ak nagrada i priznanja za umjetničko i pedagoško djelovanje. Godine 2013. od Hrvatskog paraolimpijskog odbora dobiva godišnju Zahvalnicu za promociju paraolimpizma u republici Hrvatskoj. Autor brojnih predgovora, likovnih kritika i recenzija za likovna događanja u Hrvatskoj i član stručnih povjerenstava i prosudbenih komisija. Član stručnog povjerenstva Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za procjenu zahtjeva za odobrenje udžbenika iz oblasti likovna kultura (2005./06. i 2012.). Dobitnik 4 priznanja Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i Agencije za odgoj i obrazovanje Republike Hrvatske za osvojena prva mjesta na Državnim natjecanjima srednjih likovnih škola Hrvatske. Godine 2010. dobiva Posebno priznanje Knjižnica grada Zagreba za izuzetan doprinos u promicanju kulturno pedagoških sadržaja s djecom i mladima. Član županijskog povjerenstva za pripremu i provedbu Smotre učenika srednjih škola Lidrano, kategorija novinarstvo i školski listovi, (2006. 2017.). Dugogodišnji je član brojnih povjerenstava Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport. Od 1996. godine radi na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna kao profesor Grafičkog dizajna, Povijesti struke i Crtanja akta, odjel Grafika. Godine 2001. i 2002. predaje Vizualne komunikacije i dizajn na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji, a od 2007. je docent na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje Prostorno plastičko oblikovanje, Pismo i Grafički dizajn. Sudjelovao na 34 samostalne i 44 skupne izložbe u domovini i inozemstvu. Uskoro mu izlazi udžbenik Povijest pisma i kaligrafije u izdanju Sveučilišne naklade. Sudionik Domovinskog rata, otac dvoje djece. Damir Brčić je vrstan crtač i grafičar. Crtačku vještinu dovodi do visokoga stupnja virtuoznosti, u kojoj i najmanji detalj ima svoju prirodnu, ali i likovnu logiku. Brčić nikada nije bio trendovskim ili pomodnim umjetnikom koji bi ''ekskluzivnim'' suvremenim medijskim eksperimentima pobirao aplauze ili laskanje. Radije je brusio tehničku crtačku i grafičku vještinu do savršenstva, onakvu kakvu je imao recimo, Albrecht Dürer. Petnaestak je godina crtao muhu. Običnu muhu. U bezbroj varijacija, u kojima je žonglirao sa svim mogućim formama i stilovima. Svakim se svojim potezom, nanošenjem linija i boja kojima oblikuje plohu pretvarao u majstora katkada infantilizirane vizije, prepune nenadmašne mašte. Postavio se kao samosvojni autor koji spontanom i ležernom preobrazbom crta svoj neobičan svijet. Krasi ga u djelima jetki humor te vrhunska ironija i cinizam, i u tome je kontekstu neosporno uvjerljiv umjetnik. Ironija i cinizam proizlaze iz njegova karaktera, iz njegove osobnosti, a to na neki način znači potpuno iskrenost u pristupu umjetničkoga stvaranja, bez laži i fige u džepu. Brčićevim se radovima može slatko nasmijati zbog gromke i pomalo opore duhovitosti. Iznimno mu je maštovit vid crtanja ornamentalnih stiliziranih likovnih elemenata. Ima ih iz repertoara slikanja južnoameričkih Indijanaca, iz fundusa ornamentalnih šara Navajo Indijanaca i australskih Aboridžina, iz srednjovjekovnih iluminiranih rukopisa, a očite su i secesijske ornamentalne karakteristike. Sklonost dekorativnosti ornamentalnih crtačkih elemenata duguje svojemu iskustvu dugogodišnjega profesionalnog bavljenja dizajnom i ilustracijom. U Brčićevu radu uvijek izvire crtačka misao rasnoga grafičara. Nikada se nije upuštao u slikarsku avanturu. Tek katkada air brushom boja pozadinu, ili dodaje boju kao kolažni dodatak. Kako bilo, nepobitno je da uvijek postiže likovno bogatstvo varijacija, neposrednost međuodnosa i odjeke u dojmljivoj skali crtačkih mogućnosti . U zadnje vrijeme, duhovit kakav jest, igra se s dosjetkom sa svojim imenom. Kako se zove Damir, iz Da je izveo Dada, dadaizam. Ciklus postpostmodernističkih neodadaističkih kolaža pod nazivom DADAmir nastao godine 2015., a dio izlaže na izložbi hrvatskih branitelja. Dadaizam je povijesni avangardni pokret nastao u Zürichu 1911. godine, s Cabaretom Voltaire Huga Bala, Tristana Tzare, i drugih. Značajan je bio u Njemačkoj, Francuskoj, a od 1915.i u New Yorku s Marcelom Duchampom, najutjecajnijim umjetnikom 20. stoljeća, Francisom Picabijom i Manom Rayom. Izražavaju egzistencijalni apsurd, stvaraju anti-umjetnost, a nove tehnike, ili bolje, strategije izražavanja su kolaž, montaža, i ready-made M. Duchampa koji je potpuno naglavačke revolucionirao umjetnost 20. stoljeća, jer je s vizualnoga umjetnost preobrazio u pojmovno, cerebralno, intelektualno. Dadamir Brčić na toj verbalnoj dosjetci reanimira, rekvivira, oživljuje na svoj jedinstveni individualni i u hrvatske okvire stavljen sklop umjetnina stvorenih kao kolaži, montaže, tipične za povijesni dadaizam kao avangardni pokret prvih desetljeća 20. stoljeća. U njegovim kolažima s dodacima crteža olovkom i tušem, a sve prerađeno u kompjuteru u svrhu nastanka kompjuterske grafike, jetka je kritički angažirana bodlja koja uviđa i smije se društvenim apsurdima u Hrvatskoj: težnji da se bude lijep (a prazan u glavi) u kolažu Kako sam odjevena?; o hipokriziji i korumpiranosti novinara u radu Kolumtnist Večernjeg lista; o nepravednoj borbi za radna mjesta, gdje uspijevaju podobni (slavni uhljebi!), a ne sposobni, u radu Konkurent, te o frustriranosti mnogih koji su očekivali bolju karijeru od one koju su ostvarili u radu Neostvareni snovi.
2
ROBERT BUDOR
MAGMATIČNA MJESTA UNUTARNJIH PROSTORA Slikar Robert Budor, rođen u Zagrebu godine 1954., sudjelovao je kao branitelj u Domovinskom ratu u 100-toj brigadi, ratujući u Bobovcu kod Sunje, a poslije kod Nove Gradiške. Poznat je i priznat akademski slikar po svojim ugođajnim i ambijentalnim apstraktnim slikama. On je jedan od onih umjetnika koji neprestano, u dugotrajnom kontinuitetu, okreće oči k svojoj nutrini, k svojoj duši, a duševna introspekcija rezultira iluzijom na granici apstraktnog do mjere potpunoga gubitka i najmanjega traga s prirodnim predloškom; naime, u njegovim slikama ne postoji linija, sve je pretočeno u velike obojane mrlje. Iluzija je logika ovih gestualnih ekspresivnih slika, dokazujući kako je stvaranje istodobno i proces i trenutak. Već je Worringer smatrao da je volja za stvaranjem u svakom razdoblju ljudske povijesti adekvatan odnos čovjeka prema svijetu koji ga okružuje. Robert Budor u svojemu slikarstvu daje vrlo određen pečat svoje interpretacije svijeta koji ga okružuje, i svoj obol slikarstvu kao uzvišenoj djelatnosti duha. Najkraće rečeno, opće stanje njegova dugogodišnjega ustrajavanja u slikarstvu jest permanentno izražavanje stanja metafizičke strepnje. I u Budorovom slikarstvu bitan je stav da kompozicija ima svoje logične strukturalne odlike te se postavlja kao poligon za neposredno izražavanje osjećaja, što ga približava postulatima ekspresionizma. Budor je oduvijek pokušavao i tražio slikarske načine za izražavanje svojih imaginarnih putovanja bespućima vlastite duševnosti, koja su se dala shvaćati na nekoliko načina: u njegovim slikama sukobljavale su se i sukobljavaju se, ali i skladno nadopunjuju zbilja i metafizička simbolika, san i java, i prije svega, međuodnos vremena i prostora. Prevlast golemih bijelih površina simbolički emanira duh bezvremena i svevremena. Posve razbivši predmetnu zbilju, predstavljao je nizove zelenih, pa plavih, modrih, pa sivih, pa bijelih (ovdje izloženih) tamnina i svjetlina, sasvim imaginarnih u predodžbi nebeskih daljina, morskih dubina i odnos prostorvrijeme (vremenoprostor) s imaginacijom beskraja i beskonačnosti. Budorove slike naime, uvijek predstavljaju himnu svijetu, prirodi, prostoru i vremenu. Ako je istinita tvrdnja da se prava umjetnost zbiva u spoju likovnoga i intelektualnog sadržaja, onda je Budor umjetnik kompleksnog ustroja. Njegovo stvaranje temelji se na načelu kvalitativne materijalne redukcije, ne bi li apstrahirao literarno-narativni sklop Percepcijsko se opserviranje transformiralo u bujnu i brzu gestu radi težnje za posredovanjem svijeta onkraj našega osjetilnog i empirijskog dometa. Podjednako je njegovao i njeguje i materičnost pigmenta, u svrhu strukturiranja i upravo, stratigrafiranja (uslojavanja) kolorističkih impasta. Javljaju se suptilne nijanse dubokih i tamnih modrih, sivih i bijelih tonova, koji svojom tananom razlikovnošću otvaraju sfumatozne sfere, predočavajući prostore zapunjene kozmičkim silnicama, i vrtložnom energijom, poput u apstrakciju pretočenu, pjenu olujnih valova. Svi apstraktni prikazi energetskih silnica prirode, u konačnici se mogu shvatiti kao elementarno slikarstvo sa snagom svježega predočavanja duhovnih stanja.
3
HAMO ČAVRK VELEMAJSTOR GRAFIKE Premda po akademskoj formaciji kipar, Hamo Čavrk cijelu se umjetničku karijeru potvrđuje kao jedan od najboljih grafičara na hrvatskoj likovnoj sceni, s međunarodnom reputacijiom. Rođen je godine 1950. u Sarajevu. U Sarajevu je završio Školu Primijenjene umjetnosti 1970. i Likovnu akademiju 1977. Suradnik je u Majstorskoj radionici A. Augustinčića u Zagrebu od 1977-1979. Na Akademiji za likovno umetnost u Ljubljani magistrirao je grafiku 2007. Angažiran je na svim područjima likovne umjetnosti iako je po osnovnoj izobrazbi, rečeno je već, diplomirao kiparstvo. Učestvovao je na preko 70 samostalnih i 350 kolektivnih izložbi u domovini i svijetu : Budapest, Pecs, Couvin, Reykjavik, Antwerp, Ottawa, Maastricht, Mannheim, Dusseldorf, Berlin, Paris, Kyoto, Seoul, Cairo, Krakow, Varna, Stockholm, Mainz, Athens, Kairo, Washington. Djela mu se nalaze u prestižnim galerijama i priznatim kolekcijama. Za svoj rad je primio brojna priznanja i nagrade. Sigurno je jedan od najboljih i aklamacijom potvrđen velemajstor grafike, ali i umjetnik instalacija, svjetlosti i prostornih cite-specific ambijenata. Njegove grafike apstraktno su ekspresionističkog karaktera, izvedene snažnom gestualnošću. Odlikuju se strukturalnom dinamikom, s nizom jukstaponiranih ploha koje evociraju imaginarnu bezvremenost i prostornu beskrajnu protežnost. Razvijaju se prostorno po površini kao kompozicije od linija, točaka i mrlja, u gustom strukturalnom prepletu, djelujući poput okamenjenih zraka svjetlosti koje probijaju tamu, održavajući živu unutarnju kreaativnu pulsaciju. Čavrkova su djela istaknuta po svojoj vibrantnosti akromatskih, crno-bijelih punina i praznina, stvarajući fluidne forme u pravilnoj ritmizaciji. Djeluju poput sfumatoznih tragova jedne žive i temperamentne duše. Forsirajući naizglednu nerazmrsivu kompozicijsku formu, Čavrk želi uspostaviti što uvjerljiviju i neposredniju vizualnu komunikaciju s promatračem. Vizualnu, na asocijacijskom planu, grafike Hame Čavrka manifestiraju se kao kakva gusta pjeskovita ili pepeljasta materija kojom je zapunjen zrak. Kovitlaci dinamičnih linijskih zraka izrazito su procesualnoga tipa, i jeke autorovih psihičkih impulsa. Ruka nepogrešivo teče, bez zastoja, u dugoj ligaturi, s precizno formiranim tamninama i svjetlošću koja se postupno razvija. Crteži, preneseni na grafičku matricu i otisnuti u grafički list, doimaju se kao reminiscencije na bljeskove sjećanja, i odraz su memorabilijskoga svijeta duboko usidrenoga u umjetnikovoj nutrini. Za radove Čavrkove možemo reći da se ponašaju po principu ''sveprisutnosti mijene'', jer se vizualno naprosto svojom dinamikom optički mijenjaju od trenutka do trenutka gledanja. Kombinacija plošne geometrije crnih i bijelih dijelova kompozicije s organskom formom koja optički neprestano teče, naglašava dihotomiju jedinstva suprotnosti koje čine život i smrt. Grafike Hame Čavrka uvijek su se isticale visokom kvalitetom u zanatsko-tehničkom smislu i u produkciji (izvedbi s likovno-vizualnim repertoarom koji uprizoruju).
4
TOMISLAV FAZEKAŠ
MITSKA MITNICA
Akademski slikar Tomislav Fazekaš istinski je junak Domovinskog rata. Rođen je 04.03.1951. u Slavonskom brodu. Diplomirao je slikarstvo 1975. godine, na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Miljenka Stančića. Član je HDLU-a od godine 1977. Imao je šest samostalnih izložbi i sudjelovao na više skupnih izložbi i slikarskih kolonija. Živi u radi u Zagrebu. Bio je na prvoj crti obrane grada heroja Vukovara, od početka opsade do pada u studenome 1991., gdje je i ranjen. Kada je Vukovar pao, kao zarobljenik srpske soldateske proveo je pet mjeseci u logoru u Mitrovici. Tamo je na komadićima nađenih papirića, kartona i kutija cigareta radio skice svojega neposrednoga doživljaja vukovarske opsade i krvoprolića. Kasnije je te male crteže - skice prenio na veće formate, otisnuo ih kao grafike i izradio grafičku mapu od dvadeset grafičkih listova pod nazivom ''Mitnica''. Središnji motiv mitska je Mitnica s vodotornjem, simbol stradanja cijeloga Vukovara. Mi Mitnicu ne vidimo kao jasan realističan motiv, već su sve grafike rađene u kontrastu crne i bijele (ne)boje, s dominacijom crne. Za mračne ugođaje i mračna čuvstva kakve je uprizorio umjetnik i ratnik Fazekaš,izravno derivirane iz strašnoga traumatičnog iskustva, sveti je Ivan od Križa govorio da karakteriziraju vidove mističnoga iskustva. Crna (ne) boja specifična je po jačoj asocijacijskoj mogućnosti izražavanja dramatičnosti, a ujedno stišava ''ugodu oku'' koju u perceptivnome smislu boje potenciraju. Fazekašove crne grafike utjelovljuju sav mračni i mučni doživljaj razaranja, uništenja, straha i strave pojedinačnih i masovnih smrti. Istodobno, na formalnome planu, njegov je svijet eminentno modernistički, pa i postmodernistički, u smislu dekonstrukcije stvarnosti. Maksimalna redukcija opisnosti zadržava figurativni narativ koji prepoznajemo: sunce kao simbol nade, a koje djeluje poput tunela iz kojega vidimo da prodire svjetlost, jasno naznačujući prolazak kroz mrak i smrt u nadi svjetlosti novoga života. Vidimo kukuruzište oko Vukovara, vidimo - bolje rečeno naslućujemo - nekoć lijep grad s baroknom i historicističkom arhitekturom, sada temeljito razoren i pretvoren u ruševine. Radovi Tomislava Fazekaša, čini mi se, oduvijek odražavaju bujne unutarnje doživljaje i grananje univerzalnih svjetova, koji su se u ovome grafičkom ciklusu uvjerljivo manifestiraju kao simbolika i ikonografija tuge, boli i patnje. U dihotomijama manualnoga i maštovitog, punoga i praznog, crnoga i bijelog, toploga i hladnog, smirenoga i vehementnog (uzbuđenog), racionalnoga i iracionalnog, postupnoga i gestualnog, meditativnoga i ekspresivnog, krije se tektonska snaga kreativne energije Tomislava Fazekaša. On crtež i izvedbu u crnoj grafičkoj tehnici gotovo osjeća kao nastavak svoje vlastite napaćene duše.
5
IVAN BRANKO IMROVIĆ CRTEŽI U BOCI Kipar i crtač, umjetnik Ivan Branko Imrović, rođen u Popovači 1957. godine, profesor je crtanja i kiparstva na Kiparskom odjelu Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Odazvao se zovu za obranu Domovine, i bio hrvatskim braniteljem od listopada 1991. do kraja kolovoza 1992. godine. Svoje braniteljske mjesece proveo je u 33. Inženjerijskoj bojni iz Zagreba. Imrović je jedan od onih umjetnika koji je cijeli umjetnički vijek pažnju usmjerio k crtežu, mogućnostima crteža, kao kičmi svih umjetnosti i zasebnoj umjetničkoj disciplini. S druge strane, neumorni je istraživač kiparskih formi i mogućnosti skulpturalnoga izražavanja. Zgužvani i/ili deformirani/izobličeni crteži smješteni u boce kao skulpturalne, ready-made objekte, označavaju početak i trajanje njegova traganja za oblicima izražavanja koji su u stanju prenijeti traumatsko košmarni osjećaj doživljaja svijeta. On se posebno intenzivirao proživljenim strahotama u ratnim situacijama, koje su sve samo ne prirodne, i sve su prije, samo ne normalni događaji. Ti su crteži u bocama na tragu sugestije unutarnjega rasapa, no izvedeni u dinamičkim linijskim strukturama. Prepoznajemo u seriji poznatih portretiranih osoba naguranih u boce, neke od osobnosti koji su duhovna potpora umjetnikove duše, osobe koje ulijevaju nadu i smisao. Tu je ''Otac domovine'' dr. Ante Starčević , kao simbol slobodnoga hrvatstva, simbol onoga zbog čega znamo da se borimo i zašto smo složno stali u obranu voljene domovine. Tu je i najveći pisac psiholoških likova, Fjodor Dostojevski; tu je papa Ivan Pavao II. o čijemu liku i značaju za katolike svijeta, pa tako posebno i za Hrvate katolike nije potrebno trošiti riječi. Tu je popularni hrvatski svetac, sv. Leopold Mandić, skroman, skrušen propovjednik i ispovjednik u Padovi. Tu je i Raspeti za naše grijehe, Isus koji pokazuje svoje Presveto Srce. Imrović više nego jasno svoje hrvatstvo i svoju vjersku privrženost katoličkoj vjeri iskazuje izborom tema, ali i snažnim ekspresivnim i razgovijetno figurativnim crtežima koje suverenom gestom crta. Umjetnik crta klasično olovkama, kemijskim olovkama, ugljenom i tušem, ali je i jedini umjetnik za kojega znam, a da za nastanak crteža koristi taloge kave ili čaja pomiješane s vodom, što crtež pretvara u akvarel i približava tendenciji slikarskoga efekta. Imrović započinje od dezintegracije crtačke strukture. Crtač i kipar je to jasno profiliranoga temperamenta i dinamične vizije, u kojoj od stvarnosnih objekcija stvara kompozicijske građe crtačkoga pulsirajućeg tkiva, logične i svrhovite u svojoj vibrantnoj likovnoj strukturi. Posljednjih dvadesetak godina, Imrović konceptualizira misao o mogućnostima crteža, u želji za zadobivanjem osobnijega pečata u intimističkom shvaćanju crteža. Zato ih umjetnik i frćr te stavlja u plastične boce. Ideja je to o novom načinu promatranja crteža, novom percepcijom. Crtež je poput broda u boci, ili povrća u zimnici, poprimio konotacije zaokruženosti i završnoga ograničenja širenja materija i prostorne protežnosti. Za razliku od broda ili povrća u bocama, crtež u boci dade se sagledati samo s jedne strane, one gdje se nalazi osnovna forma, u ovom slučaju portretirani lik, dakle sadržaj crteža. Svi su portreti nacrtani s preciznom fizionomijom, a iscrtani su arabesknim rukopisom. Nesumnjiv je Imrovićev smisao za crtanjem na različite načine: tu su majstorski crteži bliski Michelangelu, Velázquezu i Rembrandtu, toj vječnoj lektiri i uzorima savršenstva, pa sve do lapidarnih, skicoznih, krokističkih crteža. No, strpani u boce crteži gube svoj primarni značaj individualnih tvorevina, i postaju dijelom jedne nove kiparske forme, bliske postkonceptualizmu. Oni postaju radikalni odmak od tradicijskoga shvaćanja i crteža i skulpture kao takvih. Znak su znatiželje umjetnikove za eksperimentalnim djelovanjem i traženjem novih pravaca, novih mogućnosti izražavanja. Ipak, kako je po formaciji kipar, Imrović u svojim asemblažima kreće od pretpostavke da kip može, ili mora biti, spoj tradicije, modernosti i suvremenosti. Imrovićeva je umjetnost vlastita i samosvojna u liberalnom tretiranju idejnih postulata kako crteža, tako i kipa, objašnjavajući mnogostruke razine njegovih misli o umjetničkoj akciji kao rezultanti znanja i razvijne imaginacijske moći.
6
IVAN IVOŠ IĆI Akademski kipar Ivan Ivoš Ići, samostalni je umjetnik. Rođen je u Zagrebu 22.05.1963. godine. Završio je Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1983. godine. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Stipe Sikirice 1989/90. Član HDLU-a, HZSU-a i HGU-a. Branitelj je Domovinskog rata 1992. god., 100. brigada zagrebačka ratna postrojba. Od 2009. do 2011. predsjednik je udruge „Umjetnički orkestar“. Glazbenik je, osnivač i pjevač reggae benda Naturalna Mistika. Suprug je i otac četvero djece, Luke, Maksimilijana, Margarete i Marte. Najpoznatiji su mu javni radovi: Skulptura Čitača, Novinarski dom, Zagreb, 2003. godine; Karijatida, muza slikarstva, Umjetnički paviljon u Zagrebu, 2011.; Skulpture Jesenskog i Turka, Preradovićeva (ispred Kic-a), Zagreb, 2003. godine; Spomenik dobrovoljnim darivateljima krvi u Karlovcu, naručitelj Grad Karlovac, 2012. (maketa skulpture zakopana je u vremenskoj kapsuli Grada Karlovca 2013. godine te će biti iskopana za 100 godina kao vrijednost ovog vremena u kojem je nastala); Fontana na Trgu Nikole Šubića Zrinskog u Karlovcu, skulptura dvije sirene, 2000. godina; reljef punk-rock sastava The Ramones, Tematski r'n'r park, Zagreb, 2014.;skulptura Fortuna, Rijeka 2008. Posebno je istaknut kao autor mnogobrojnih sakralnih radova: Skulpture bl. Alojzija Stepinca, Župa sv. Ivana Nepomuka, Lučko, Zagreb, 2018.; Križnoga puta, Zagreb, Župa Marije Majke Crkve, Trnovčica 2017.; za zagrebačku župnu crkvu Marije Majke Crkve na Trnovčici još je izradio: reljef arkanđela Mihaela, 2015.; reljef Sv. Andrije, 2015.; bareljef arkanđela Gabrijela, 2015.; bareljef arkanđela Rafaela, 2015.;reljef sv. Helene (Jelene), 2015.; reljef sv. Sestre Faustine, 2014.; reljef sv. Nikole biskupa, 2013.; reljef Ivane Petković od Propetoga Isusa, 2013.; reljef Leopolda Mandića, 2013.; reljef bl. Ivana Merza, 2013.; reljef sv. Pavla, 2012.; reljef krstionice, 2009.; reljef vrata tabernakla, 2009.; reljef Posljednja večera, 2009.; reljef Evangelista, 2009.; skulpturu procesijsko raspelo, 2009.; reljef Sv. Josipa, 2009.; reljef Crkva Blažene djevice Marije, 2009.; skulpturu Marije Majke crkve, 4,5 m, 2008.; reljef Oca Dehona, umjetni kamen, 3 m, 2008.; reljef blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2005.; reljef Pape Ivana Pavla II, 2006.; reljef bl. Maksimilijana Kolbea, 2005. i reljef Sv. Ante, 2006. K tome, kao majstor reljefa i pune plastike, još je izradio godine 2011. reljefe Sv. Petra, sv. Pavla, Blažene djevice Marije, skulpturu sv. Duha, raspelo, tabernakul, krstionicu i 3 kamenice za crkvu u Mačkovcu. Portrete Pape Ivana Pavla II i vlč. Ivana Grgića izradi je za Duboševicu u Baranji, 2010. Za crkvu sv. Petra u Omišu godine 2010. izradio je Križni put, 4 kamenice i 2 svijećnjaka. Za crkvu u Stenjevcu u Zagrebu radi godine 2009. Križni put, skulpturu bl. Djevice Marije i skulpturu Uskrsli Isus. Za crkvu Svetog Kvirina na zagrebačkom Pantovčaku 2009. izrađuje Raspelo. Još je izradio u Zagrebu Raspelo za Kapelicu Sv. Križa u Resniku, 1998. godine te skulpturu Isus i skulpture Rafaela i Tobijasa za Samostan časnih sestara na Novoj Vesi, 1997. Za Samostan časnih sestara u Belici, godine 2007. izrađuje Raspelo. Skulpturu Sv. Florijana za Batinu donju, 2007. Reljef Sv. Ante za Čakovec, 2006.; Križni put izrađuje 2006. godine za Župu Srca Isusova u Karlovcu. Raspelo, bronca 3 metra visoko radi za Župu Sv. Pavla u Zagrebu, 1997. godine. Skulpturu Majke Božje, bronca 1,80 metar visoku i sveto hranište u bronci radi za Pamiće u Pazinu 1998. godine. Za Prvić luku u Šibeniku godine 1999. izrađuje skulpturu Sv. Ante i Raspelo u bronci. I konačno, za crkvu u Lekeniku izrađuje skulpturu Sv. Ante, 2002. godine. Radio je i na kiparsko – restauratorskim radovima u Karlovcu, dvorcu Lukavec, a u Zagrebu je kiparski restaurirao desetak zgrada. Imao je dvije samostalne i desetak zajedničkih izložbi, te sudjelovao na devet spomeničkih natječaja. Sudjelovao na više izvedbi velikih spomenika kao voditelj radova (spomenik Marka Marulića u Zagrebu, spomenik kralja Tomislava u Čitluku, spomenik Domagojevi strijelci, spomenik Domovinskom ratu u Sisku, spomenici u Mariboru, itd). Sudjeluje s arhitektima u uređenju mnogobrojnih interijera novih obiteljskih kuća (sa kiparskim radovima i intervencijama). Mnogobrojni radovi nalaze se u privatnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu. Kao suosnivač i predsjednik udruge Umjetnički orkestar/ Art orchestra od 2009. do 2011. stvorio je udrugu umjetnika koja okuplja stvaraoce koji istovremeno djeluju na dva ili više umjetničkih područja (glazbenici, likovni umjetnici, književnici, kazališni i njima srodni umjetnici, filmski djelatnici i stvaraoci, itd...). Članovi udruge renomirani su hrvatski umjetnici kao što je Arsen Dedić, Zvonko Špišić, Davor Gobac, Boris Leiner, Ivan Piko Stančić, Jadranka Bastajić Yaya, Žan Jakopač, Jasna Bilušić…Kao osnivač i frontman/pjevač reggae grupe Naturalna Mistika osnovane s Borisom Leinerom još tijekom studija osamdesetih na Akademiji likovnih umjetnosti, održao bezbroj koncerata temeljem kojih je bend stekao kultni status klupske novovalne scene osamdesetih.
6
DALIBOR JELAVIĆ
APSTRAKTNO SLIKARSTVO ERUPTIVNE ENERGIJE Slikar Dalibor Jelavić više se od četiri desetljeća potvrđivao kao izvoran slikar čvrste ekspresivne apstraktne geste. Uz Vatroslava Kuliša najcjenjeniji je predstavnik svoje generacije apstraktnih slikara, a ujedno su u svojoj generaciji među najcjenjenijim slikarima uopće. Dalibor Jelavić je rođen 29. svibnja 1949. godine u Beogradu. Od 1969. do 1972. radio je s Edom Murtićem kao njegov pomoćnik na izradi tapiserija, mozaika i keramičkih radova. 1972. upisao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu studij grafike kod prof. Dalibora Paraća. Diplomirao je u slikarskoj klasi prof. Nikole Reisera. Suradnik je majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i Nikole Reisera od 1977. do 1979. godine. Godine 1978. boravi u Parizu i Rouenu, gdje je i nastao ciklus crteža Strašila. Godine 1987. s grupom umjetnika (Hržić, Jelavić, Kiš, Penezić, Rašić, Rogina) utemeljio je i vodio ArTresor (Trajnu radnu zajednicu) u kojem je djelovao do 1991. na području umjetničkog oblikovanja i grafičkog dizajna. Godine 1990. postaje dopredsjednik Hrvatskoga društva likovnih umjetnika. Godine 1991. postaje dragovoljac Domovinskoga rata; također je suorganizator i osnivač "Satnije hrvatskih umjetnika" te je promoviran i odlikovan u više navrata. Godine 1991.- 1992. dopredsjednik je Hrvatskoga društva likovnih umjetnika i aktivno se zalaže za očuvanje rada Društva i povrat u zgradu Doma likovnih umjetnika "Ivan Meštrović" (popularna ''džamija''). Od 1976. do danas aktivno je izlagao samostalno i grupno u zemlji i inozemstvu (Francuska, Njemačka, Mađarska, Austrija, Slovenija, Rumunjska, Crna Gora, Italija, BiH, Island, Belgija, Makedonija, USA, Velika Britanija...). Za svoj je rad višekratno nagrađivan. Od 2004. godine je docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te izvanredni i redoviti profesor. Obnašao je i funkciju dekana. Jelavić se u svojemu slikarstvu kretao od figurativnosti do postupne redukcije na piktogramsko, apstraktno znakovlje. Njegove slike posjeduju sposobnost da energijom privuku promatrača i uvuku ga u svoju nutrinu, u svoju utrobu. Jelavić je rasni slikar, kultiviranoga rukopisa i prepoznatljivoga, osobnoga, individualnoga stila. Svaka mu je slika drugačija, svaka je varijacija na temu, svaka je ustreptala, svaka je dijalog s prirodom izvan sebe i u sebi, svaka u sebi nosi drugi raspored usklađenih boja, drugačiju strukturu, drugačije viđenje i rješenje kompozicije. Jelavić naime, svakom novom platnu prilazi novom strašću, novim energetskim stimulansom, novim izazovom, novom nezaustavljivom bujicom neiscrpnih mogućnosti slike, i njegovih vlastitih unutarnjih vizija prirode, krajolika i predmetnoga svijeta, transcendiranih u čiste duhovne supstance. Jelavićev je imperativ u slikarstvu apsolutna stvaralačka sloboda i autonomnost, odmaknute od sluganstva bilo kojem pretincu povijesti moderne umjetnosti, bilo kakvim kanonima akademizma, ili realizma i mimezisa. Jelavić je prije svega slikar slikarstva, izvanredno usklađenih znanja i intuicije, odnosno slikar dubokih vlastitih doživljaja prirode, svijeta oko sebe i kozmičkih dimenzija, koje pretače u unutarnju viziju svoje slike svijeta, na vrlo visokoj osjetilno – emotivnoj razini. Slikar je svaku sekundu svojega života utiskivao dojmove i pretvarao ih u izvanredan kolorizam. Kroz njega uvijek je slikao svoje osjećaje, s posebnim darom za svjetlost. Zato je kod njega manje važan odnos apstraktnoga ili figurativnog sadržaja koje uspješno relativizira. Jelavić je majstor mrlje, jukstaponiranih (položenih jedne pored druge), obojanih mrlja i ploha, mrlja koje negiraju prostornu dubinu i ističu plohu, na kojoj se mrlje i raznosmjerni potezi kistom i špahtlom manifestiraju kao zasebni osobni znakovi i simboli zaokružene slikarske osobnosti. Ne slika nikada tonski već otvorenim, čistim bojama. Iz njegova temperamenta izbijaju široki, vehementni gestualni potezi izrazito dinamičnih silnica. U silini ''udara'' na platno, bez zadrške ga napada, bilježeći protok energije, ostavljajući piktogramske i psihogramske bilješke svojega velikoga umjetničkog Ja. Kompozicije su mu katkada nerazmrsivi čvorovi, prepleti i kolorističke petlje, a katkada čisti zen sveden na potez – dva. I on, kao i mnogi umjetnici skloni ekspresivnoj gesti i redukciji na zasićeno znakovlje, postupaju u procesu nastanka djela kao vrtlari koji obrađuju svoj unutarnji vrt, što je oduvijek bilo povlasticom dalekoistočnih majstora zen crtanja, zen slikarstva, zen umjetnosti. U slikarstvu Dalibora Jelavića odražavaju se elementi action – paintinga, elementi njujorške i pariške škole apstrakcije, ali to su sve daleki odjeci, jer su njegovi stil i rukopis potpuno individualizirani, i ne treba ih kontekstualizirati ni u kakve škole, već u širi spektar hrvatskoga poslijeratnog apstraktnog slikarstva, unutar kojega zauzima svoje zasluženo mjesto. Ciklus The Space Theatre, Theatre d'espace ili Svemirski teatar prikazuje niz varijacija na temu doživljaja otvorenoga kozmičkog prostora, s imaginarnim beskrajem. Ovaj je ciklus najopsežniji u Jelavićevu opusu, stvara ga od 1997. do 2012. Svemirski teatar od 2001. dobiva svoj nastavak Big Bang, Veliki prasak, koji će slikati na velikim formatima do kraja prvoga desetljeća ovoga stoljeća. U ovom desetljeću nastaje nov, zanimljiv i također bojom, formom i strukturom snažan ciklus Rog obilja (Cornucopia) (od 2013. do 2016). To je ciklus rađen također uljem i enkaustikom na platnu, i nastavak je istraživanja zasićenih kolorističkih odnosa, gdje se čini da se sve više i više mrlje uslojavaju na druge mrlje, stvarajući iznimnu napetost epiderme slike, zasićujući je do paroksizma. Naslikao je i mnogo drugih ciklusa, uvijek u istoj, jedinstvenoj, stilski prepoznatljivoj gesti.
7
BRANKO KELČEC Branko Kelčec je rođen u zemljoradničkoj obitelji 28. veljače 1949. godine u Planini Donjoj nedaleko Sesveta. U Zagrebu je završio Školu Primijenjene umjetnosti i dizajna i diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi prof. Sabolića. Cijeli svoj radni vijek surađuje sa Restauratorskim zavodom Hrvatske na obnovi i očuvanju hrvatske kulturne baštine. Sudionik je Domovinskog rata od rujna 1991., Banijsko bojište, a kasnije član "Satnije hrvatski umjetnici". U tom periodu slika i donira stotinjak radova koji svjedoče o tom stravičnom proživljenom vremenu i objavljuje monografiju "Moja domovina gori". Član je HDLU-a i ZUH-a. Jedan je od osnivača udruge "Sesvetski likovni umjetnici" s kojima izlaže kontinuirano. Sudjelovao je na mnogim skupnim i samostalnim izložbama, te izveo više javnih autorskih kiparskih radova. Kelčec je tradicionalni figurativni kipar, u najboljem smislu te sintagme. Modelira tijelo, akt, u različitim položajima. Zanima ga anatomija ljudskoga tijela i njegove transformacije u pokretu pri mijenjanju položaja tijela. To je vječna tema kipara i kiparstva u svim vremenima i bilo gdje na svijetu. Nećemo nabrajati sve, ali navedimo najveće kipare koji su se bavili s tom temom i problemom kiparske forme: Poliklet, Praksitel, Skopas, Lizip, Sluter, Verrocchio, Donatello, Michelangelo, Giambologna, Bernini, Rodin, Maillol, Bourdelle, Metzner, Barlach, Richier, Lembruck, naši Meštrović i Dešković, i mnogi drugi, da navedemo samo najveće. Kelčec modelira skulpturu ''Stid'' komornih dimenzija, a po nazivu shvaćamo da se radi o alegoriji. Žensko tijelo je zgrčeno, savinuto, gotovo da više kleči na koljenima, i skriva lice. Pojam stida kipar je doživio na taj način da je tijelo praktično sklupčao, jer ono, tijelo, kao da se želi sakriti, nestati, pobjeći iz sebe samoga, u zemlju propasti. Anatomija je tu precizno modelirana u svakom segmentu, što znači da je iskusni kipar s desetljećima prakse i rada na skulpturalnoj formi, detaljno istraživao sve mogućnosti tjelesnoga pokreta i funkcioniranja ''tijela kao stroja''(Deleuze). Iako malih, komornih dimenzija, Kelčecov akt zvan ''Stid'' plijeni ljepotom, jer je monumentalan. Znamo da monumentalnost nije u velikim dimenzijama, već u snazi ekspresije kipa, koji se očituje negdje u unutrašnjosti forme kipa. S druge strane, Kelčec iskazuje svojevrsni humorni, duhoviti, burleskni karakter. On je očevidan kada pogledamo njegovu skulpturu (Za)branitelj. Osim duhovite igre riječima, ukazuje na položaj i stanje branitelja danas. Bio je branitelj, od drva je napravio glavu branitelja, dodao mu je braniteljske insignije, kacigu, komad uniforme i hrvatsku zastavu, a nazivom aludira na zabranu govorenja istine, ako ne o svim, ono barem nekim braniteljima. Ova skulptura gotovo da je karikatura, što dovoljno govori o tome što Branko Kelčec, hrvatski branitelj, misli o percepciji ljudi o hrvatskim braniteljima, koji su iznad i ispred svega, svojim angažmanom i
8
JURE KOKEZA Jure Kokeza rođen je 15. listopada 1959. u Splitu. Maturirao je na Odjelu grafike na Školi za dizajn i primijenjenu umjetnost kod prof. Jakova Budeše. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu studirao je grafiku u klasama prof. Alberta Kinerta i prof. Frane Para, pod čijim je mentorstvom diplomirao 1986. Veteran je Domovinskog rata (artiljerijski izviđač 1991.-1992. na Banijskom ratištu u 11. mješovito-haubičko-artiljerijskom divizijonu). Izlagao je na dvadesetak samostalnih izložbi i na mnogim skupnima. Svoje radove donirao je na brojnim humanitarnim izložbama i aukcijama. Surađivao je na konzervatorsko-restauratorskim radovima na važnim objektima kulturne baštine (HNK u Splitu 1978.-1979.; Kazalište Marin Držić u Dubrovniku 1987; Kultura pavlina 1988.; kapela Sv. Donata u Pavlovcu Pregradskom 2010.- 2013.).Bio je suradnik pri izvođenju više scenografija u zagrebačkim kazalištima. Devedesetih godina bio je član zagrebačke klape Lanterne. U nakladi ''Ceres'' 1999. objavljena mu je zbirka poezije Pas na tri noge. Autor je grafičke mape Žena (1985.), te dviju grafičko-pjesničkih mapa: Modrine sa Zlatom Cundeković (2008.) i Tragovi sa Zvjezdanom Jembrih (2013.). Bavi se likovno-pedagoškim radom. Od 1999. profesor je grafičkih tehnika na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Specijalnost su mu duboki tisak i litografija. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja za likovni i pedagoški rad. Grafike mu se nalaze u mnogim privatnim zbirkama, u Zbirci suvremene hrvatske grafike u Livnu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, te u Kabinetu grafike HAZU u Zagrebu. Vrstan grafičar Jure Kokeza priložio je projektu ''Umjetnošću i ljepotom protiv predrasuda'' kao hrvatski branitelj, četiri grafička lista iz ciklusa Modrine, segment svojega plodnog rada koji je rezultirao mnogobrojnim grafikama i ciklusima grafika (''Ikar'', ''Križni put'', ''Tragovi'', itd.). U modrini Kokezinih grafika, koje u izvedbenom smislu ovise o stupnjevanju tona, uočavamo kvalitetu meke aquatinte. Snažna sučeljavanja svijetla i sjene temeljena su pak na majstorskim potezima suhe igle i tvrdoći bakropisa. Stvara prizore iz svoje uzbuđene duše, tragove proživljenog i doživljenog, i u ratnim strahovima i strahotama, i inače u svemu što živi svakodnevno. Prizori su to odgovarajući njegovom (i našem) vremenu. Vremenu straha, društvene nepravde, boli, tjeskobe i depresije te psihosocijalne napetosti. Njegovi su grafički radovi apstraktne ekspresije, žestoke su i snažne, nekome bi se mogle učiniti ružnima (jer iskazuju ružnu stranu egzistencije i simboličnu mogućnost imaginarnoga bijega u duboke morske modrine), pa i strašne. S druge strane, one su zapravo pune intenzivna života i lijepe. Rasni su apstraktni ekspresionizam, s nadrealnim, oniričkim pečatom. One su iskaz znaka njegove umjetničke nutrine. Sve je u tim grafikama pretvorba mentalnoga stanja u isprepletene nervature, gusta linijska tkanja, bezbrojne silnice, evokacije razaranja, rastakanja, i u konačnici – apstaktni prostor, unutarnji pejzaž. Kokeza ne priča priče, on reducira na apstraktnu modrinu (ili u drugim ciklusima crninu, svejedno) prizivanje sjetnih misaonih, zamišljenih krajolika. Krajolika njegove duše.
9
KOKOT BRUNO Akademski slikar-grafičar Bruno Kokot rođen je u Zagrebu 1963. godine. Nakon završetka Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, studira na Grafičkom odsjeku ALU u Zagrebu u kultnoj grafičkoj klasi pokojnoga profesora Miroslava Šuteja, koji je svojim studentima puštao potpunu kreativnu slobodu. Zato je odgojio nekoliko izvrsnih hrvatskih umjetnika. Među njima je i Bruno Kokot. Njegov interes za multimedijskim izražavanjem potiče od eksperimenata s medijima umjetničkoga izražavanja još iz Šutejeve klase. Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1984. godine. Ovdje na izložbi smo izložili Kokotove slike, a ne grafike, upravo da se vidi širina njegovih umjetničkih interesa i mogućnosti. Tijekom studija izlagao je na Salonima mladih, u galerijskom prostoru CEKAO imao samostalnu izložbu, u Aix en Provanceu predstavljao Hrvatsku, sudjelovao autorskim radovima i eksponatima s kolegom Sinišom Majkusom na izložbi 500. godišnjice Gundulića u Klovićevim dvorima, a nakon rata - priznanja RH, 1993. radio je godinu dana kao profesor akta na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, te se 1994. zaposlio kao profesor grafičkog dizajna, web dizajna, filma i fotografije, na Grafičkoj srednjoj školi, gdje i sada radi. Umjetnost je njegova vokacija uvijek i u bilo kojem smislu. Hrvatski je branitelj Domovinskoga rata. Bio je kao pripadnik 145. brigade na pokupskom ratištu od 08. 10. 1991. i 1992. godine. Brunu Kokota poznajem dugo godina, još iz srednje škole. Oduvijek i zauvijek bio je i ostao zaljubljenik u život. Živi punim plućima, uživa u životu, cijeni ga, zato je i branio ugrožene živote u Domovinskom ratu. Bio je i pustolov, putovao je svijetom, volio je upoznavati druge narode, mentalitete, posebno u crnoj, zanimljivoj i raznolikoj Africi. I prije svega, u svemu je tražio ljepotu. To zorno pokazuju njegove slike. U Botaničkom vrtu, lopočima i parkovima, ili barkama na moru, nalazi nepresušno vrelo vizualnih užitaka, beskrajnu ljepotu netaknute prirode. I ljepotu formi i oblika. Biljke u botaničkom vrtu plijene ga ljepotom oblika, boja, mirisa, paviljon u parku plijeni svojom jekom, dakle nečim što je bilo pa prošlo, jer utjelovljuje povijest, svoju, Bruninu i našu prošlost. Paviljon pamti stoljeće. Barke na moru vječna su slikarska tema, kao i more samo kod mnogobrojnih slikara tzv. marinista. Lopoče Kokot slika vrlo vješto i koloristički intenzivno. Lopoči osim ljepotom, zarobljavaju umjetnički um činjenicom da su ih slikari slavni impresionist Claude Monet na puno načina, s puno varijacija, pa je odličan poligon za vlastito preispitivanje slikarskih mogućnosti, kroz slikanja oblika u šarenim bojama. Tu je i ''portret'' tigra. Način na koji ga Kokot hiperealistički slika da izgleda zbiljski vjerodostojan, vidi se fascinacija ovom predivnom divljom mačkom, simbolom neukrotive i divlje prirode, istodobno upozoravajući na problem krivolova nad ovom predivnom životinjom kojoj prijeti istrebljenje u indijskom Bengalu, gdje tigrovi žive. Kokotu je tigar osim ljepote, i simbol apsolutne slobode i nedodirljivosti prirode. Posebno je istaknuta kvaliteta slikarstva Brune Kokota, koji se okušava u ovom tradicionalnom mediju ne bi li iskaz(iv)ao ljubav prema životu, prirodi i ljepoti. To je jasno figurativno slikarstvo, mimetičko, ali s osebujnim načinima korištenja boja.
10
VATROSLAV KULIŠ Apstraktni slikar Vatroslav Kuliš (rođen 1951. u Vidošima) djeluje od kraja 60-tih godina prošloga stoljeća, intenzivira slikanje 70-tih, kada nastaju slike-znakovi poput Orfejevoga jutra i/ili Katedrale. Već je desetljećima prisutan na izlagačkoj sceni. Završio je zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti godine 1971., a slikarstvo diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu godine 1976., u klasi prof. Šime Perića. Radio je nekoliko godina kao likovni urednik Opće enciklopedije i Hrvatskog biografskog leksikona u Leksikografskom zavodu ''Miroslav Krleža''. Uz slikarstvo, bavio se grafičkim dizajnom i scenografijom. Autor je niza scenografskih rješenja za glumačku družinu ''Histrion'', kazalište ''Komedija'', ''Zagrebačko kazalište lutaka'' i HNK u Zagrebu. Autor je nekoliko grafičkih mapa. Boravio je na studijskim putovanjima u Parizu, Münchenu, New Yorku i Melbourneu. Radovi mu se nalaze u muzejima i galerijama u Hrvatskoj te u mnogim privatnim zbirkama u Hrvatskoj i svijetu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja među kojima su odličje ''Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića'' (1997.), državna nagrada ''Vladimir Nazor'' (2000.), te godišnja nagrada galerije ''Forum'' (2003.). Izlagao je na stotinjak samostalnih i više od 150 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobrovoljac je Domovinskoga rata. Ugledan i cijenjen u Hrvatskoj i inozemstvu, gdje intenzivno izlaže, Kuliš se, uz kolegu mu i vršnjaka Dalibora Jelavića, smatra u struci kao najkvalitetniji hrvatski apstraktni slikar na suvremenoj, živoj hrvatskoj umjetničkoj sceni. Kuliševo je slikarsko djelovanje u pukotini između materičkog slikarskog hedonizma i formalnog purizma ''čistog slikarstva'', u kojemu se mogu pratiti tragovi nasljeđa visokog i kasnog modernizma, s jakim uplivom action-paintinga. Polje slike ispunjava snažnom, impulzivnom i energičnom gestom mnogobrojnim obojanim oblicima, linijama i znakovima svoje intuitivne i dinamične prirode. Radeći kistovima različitih veličina na platnima velikih formata, Kuliš upotrebljava čiste boje i upravlja njima snažno oslobođenom gestom, energičnom i prirodnom, koja teče u svim smjerovima. Javljaju se krugovi i kružnice kao u kakvoj hipnozi evocirajući nebeska tijela, a zapravo su iskaz unutarnjega umjetnikova kozmosa. Ima tu i kolopleta iskrzanih linijskih struktura i kaligrafskih črčkarija. Rezultati su vibrantne, silovito ekspresivno strukturirane površine snažno protegnute i s jakim djelovanjem na prostor i u prostoru u kojemu se nalaze. Čitav slikarski postupak prije svega sadrži principe zadovoljstva stvaralačkoga čina. U gustišima uslojenih pigmenata izbija optičko-estetska radost i užitak za vizualnu percepciju. Na svakoj kompoziciji harmonični su koloristički međuodnosi, gestualni ritmovi i zapisi umjetnikove zadubljenosti u magiju spontanosti. Apsolutna stvaralačka sloboda i užitak su zajamčeni, sve se pretvorilo u emotivnu ekspresiju i metaforičku imaginaciju.
11
MARIN MARINIĆ
TARARE I HAKA
Marin Marinić, rođen 1967. godine u Zagrebu jedan je od najistaknutijih i najboljih kipara svoje generacije. Ovdje ovoga bajkovitog kipara predstavljamo kipovima iz serije Tarara, nastalih unutar golemog projekta ciklusa Mi Hrvati. To su monumentalne skulpture s ciklusima Mi Hrvati, Svetac i ratnik, Spomenik velebitskim divljim konjima, Globalizacija Atlasa, Križni put, te ovdje prisutne Tarare i haka. Marinić modelira osam figura Tarara kako plešu i viču haku. Crne, gotovo zastrašujuće figure Tarara i imaju za cilj uliti strahopoštovanje. Moćne su to ljudeskare i u stvarnosti. Početkom 19. stoljeća Hrvati su naselili sjeverne obale Novog Zelanda kako bi kopali kauri gumu. Zbližili su se s lokalnim domorocima Maorima. Oženili su Maorke. Maori su Hrvate prozvali i zovu Tararama zbog brzoga pričanja i česte upotrebe slova r. Na Novom Zelandu dakle, imamo Hrvate Tarare, mješance s Maorima. 15. ožujka svake godine održava se Tarara dan kada se slavi zajedništvo Hrvata i Maora na Novom Zelandu. Tradicionalni ratni poklič i ples novozelandskih Maora zove se haka. Izvodi se u grupi, vrlo energičnim i odrješitim pokretima, stupanjem raširenim nogama o tlo i udaranjem rukama u butine i naizmjence, u prsa. Ratnu haku izvodili su ratnici prije bitke, naglašavajući svoju snagu i hrabrost kako bi zastrašili protivnika. Ima nekoliko vrsta haka, a najpoznatija je Ka Mate haka, posvećena maorskom ratnom vođi Te Rauparahu. Kada ratnici stanu jedan do drugoga u dva ili više redova, dok stupaju u raskoračnom stavu i busaju se u prsa, viču ratni poklič. Vođa vikne Kia rite! (Pripremi se!), Kia manu hi! (Ruke na bedra, klekni u stav!) a nakon uvodnog bojnog pokliča slijedi središnji motiv izazova i zastrašivanja: Ka mate! Ka mate! Ka ora! Ka ora! (Umrijet ću! Umrijet ću! Živjet ću! Živjet ću!). Haka završava riječju hi (zora) u kojoj ratnici ispuštaju dah. Dok izvode svoje energične i ratoborne pokrete i viču, istodobno prave grimase i plaze jezik. Sve su to elementi koreografiranoga rituala koji treba zastrašiti neprijatelja, ali i potvrditi jedinstvo u odlučnosti Maora. Haku je u cijelome svijetu popularizirala ragby reprezentacija Novoga Zelanda, najbolja i najjača na svijetu, višestruki svjetski prvaci, u kojoj igraju i mnogi Maori. Prije svake utakmice već tradicionalno uvriježeno, ti impozantni momci izvedu haku pred protivničkom momčadi i pred cijelim stadionom. Ne bi me čudilo da je među igračima i poneki mješanac Hrvata i Maora, poneki Tarara. Marinić se kiparskom formom bavi kao određenom formom kritičko humorističke, psiho-sociološke, politički angažirane umjetnosti. Kiparskom formom opisuje svijet kakao ga vidi. Kiparske mu forme postaju ubojito oružje za komentar, polemiku, diskusiju i kritiku konkretnih narativa. Realistička forma njegovih dojmljivih skulptura priča kritički angažiranu priču o problemima vremena u kojemu živimo
12
MORGAN MATIJEVIĆ U VJEČNOJ POTRAZI ZA LJEPOTOM Morgan Matijević je jedan od rijetkih grafičkih dizajnera sa svojim studijom, koji je ujedno i vrsni umjetnički fotograf sasvim profiliranoga stila. Stvarnost se može i fotografijom preoblikovati u svekolike simbolizme novo ostvarivoga, odnosno prestrukturiranjem materijalno postojećega stvarati zamišljeno i zamislivo novo. Činjenica je da Morganove fotografije zrače zavodljivošću. Sklon hladnoj, distanciranoj estetizaciji, s osobitom pažnjom posvećenoj kompozicijskim rješenjima, Morgan se duboko uživljava u strukturu koja ga zanima kao fotografski motiv. On je za potrebe publikacije koju dizajnira u svojemu studiju sam po potrebi fotografirao sve što je bilo potrebno fotografirati. Cijeli je svoj životni i svjetonazorski stav te cijeli svoj rad temeljio na vjeri u važnost fotografije, kao instrumenta za izražavanje želja i potreba za perceptivnim usavršavanjem te za vječnom potragom za ljepotom. Oduvijek je zazirao od bilo kakve ideološke zadrtosti i izravne referencijalnosti tvoreći fotografije posebnoga ugođaja i lucidnosti, proistekle iz široke panorame znane mu zapadnoeuropske kulture sa štihom melankolije srednjoeuropskog mentaliteta. Fotografije su mu čista profiltrirana i destilirana ljepota, baš kao što traga za ljepotom u svemu gdje je može naći. Morgan je izuzetan upravo u tome što u svemu što vidi, svakoj sitnici, medijem fotografije udahnjuje ljepotu. Izvan fotografija po profesionalnoj narudžbi, svoje privatne fotografije izvodio je iz ''diktata unutarnje nužnosti'' kako je potrebu umjetnika za umjetničkim i duhovnim izražavanjem kanonski definirao veliki umjetnik, povjesničar umjetnosti, teoretičar i pjesnik, pionir lirsko-apstraktnoga slikarstva Vasilij Kandinsky – a odvele su ga u fotografsko bilježenje mikro svijeta svoje životne okosnice, beznačajnih detalja poput dima cigareta i njegovih formalnih kompozicijskih protezanja u prostoru, detalja kakve biljke, sportskih automobila koji su mu strast, ili kakve ruševine. Fotografije su mu izrazito intimističkoga naboja. Bilježio je i bilježi nenametljive, banalne stvari/predmete, prostore i pojave iz svakodnevnice i iz sveprisutne prirode, a krajnji rafinman i besprijekorna visoka estetiziranost čini ga istinskim umjetnikom fotografskoga medija. Ono što prvo plijeni pozornost je iznimna profinjenost, sofisticiranost njegovih kadrova, fotografskih kompozicijskih struktura, što odaje iznimnoga estetu, umjetnika koji najbeznačajniju stvar ili pojavu u svojim fotografijama učini monumentalnom, u smislu ubrizgavanja motivu velike doze ljepote, koju promatrač odmah uviđa i shvaća. I to ljepotu u kojoj promatrač može uživati. Drugim riječima, svaka je njegova fotografija, a posebno izvanredna serija dima cigarete, posebna u svojoj ambijentalizaciji, u atmosferi i vizualnoj ugodi koju nudi. Običan dim cigarete stvara svojim prostornim izvijanjem fantastične forme, a posebno su koloristički zanimljivi: dim je katkada bijel, katkada plav ili pak siv, a priređuje vizualnu atrakciju time što se redovito kontrastira na crnoj pozadini. Morgan Matijević je tako postao fotograf ''maloga trenutka'', na prvu loptu ne samo beznačajnih, već i bezveznih motiva, koje nitko živ osim očito njega, ne bi smatrao dostojnim umjetničkoga bilježenja. Dakle, onoga što čini sitni vez kratkotrajnih stanja u određenom prostornom kontekstu. No, ono što je važno je umjetnik sâm i njegova emotivna stanja, najvažniji pokretač svih foto-umjetničkih akcija. Tako različite strukture forme dima cigarete u prostoru, fotografirani u istaknutom prvom planu, postaju simbolima i metaforama emotivnih stanja u nekom određenom trenutku. Prostorni mu kontekst predstavljaju eksterijeri napuštenih i zapuštenih građevina/kuća. U Morganovoj umjetničkoj fotografiji postoji igra osjećajne, nostalgične meditacije s vječnom temom o vječnom povratku. Time želim naglasiti da se autorski rukopis umjetničkoga fotografa Morgana Matijevića transformirao iz kritičke prakse u stilistički fenomen dvostrukog kodiranja stvarnosti proizašlih iz promjenjivosti stanja prirode.
13
MEDVEŠEK DAMIR
UTJELOVITELJ VJEČNE ŽENSKE LJEPOTE Damir Medvešek u svojemu slikarstvu teži k izražavanju utjelovljenja ženske ljepote. Ta ljepota kakva se ukazuje je bezvremenska, neprolazna,vječna, a s obzirom na redovito izravno uperenim pogledom u promatrača, tajanstvena i izazovna. Ta lijepa mlada ženska lica su klasična, gotovo da utjelovljuju renesansnu vrhunsku ljepotu, k tome, mitskih i fatalnih žena. U nekoliko navrata reinterpretira i na svoj način slika Mona Lisu Giocondu, sigurno svima najslavniju sliku, i najslavniji ženski portret u povijesti umjetnosti. Zanima ga kao pojam renesansne ljepote, zašto je tako slavna, ukazuje na mnogobrojne konotacije koje to remek-djelo genija Leonarda da Vincija nosi u sebi. Što je ključ njezine vječne, bezvremenske ljepote? Ako hoćete, zašto upravo s obzirom na te sve konotacije, najznačajniji i najutjecajniji avangardni umjetnik 20. stoljeća, Marcel Duchamp, na svoj način reagira s dodanim brčićima na običnoj jeftinoj razglednici s Mona Lisom, i tako stvara jednu od revolucionarnih, avangardnih, promjena paradigmi u umjetnosti 20. stoljeća, naime stvara konceptualnu umjetnost. Medvešek to ne radi, ali barata s motivom da sebi (i drugima) objašnjava koliko je, zašto je, i za vijeke vjekova Mona Lisa to što jest. Kada je Louvre postao muzej, Mona Lisa je tamo ostala. Medvešek slika i lijepe glave i lica mitskih ženskih likova - točnije iz grčke mitologije - Meduze Gorgone i Medeje. Meduza Gorgona je u grčkoj mitologiji vještica sa zmijama na glavi. Meduzino ime znači "čuvarica" ili "zaštitnica". Kasnije je pretvorena u ružnu vješticu sa zmijama umjesto kose, s krilima i pandžama, a lice joj je zvjersko. Svojim je pogledom Meduza okamenjivala. Poslije su je umjetnici prikazivali lijepom i užasnom, poput genijalnog slikara Caravaggia - tvorca baroknog slikarstva i kontrasta svijetlo – tamno u svojim dramatičnim uprizorenjima na slikama – koji je svoje autoportrete slikao s glavom Meduze sa stravičnim krikom na ustima. Grčki mit kaže sljedeće: Posejdon je oplodio Meduzu u hramu i iz njenog vrata rođeni su Pegaz i Hrisaor . Crveni koralji su nastali od Meduzine krvi, te zmije u Sahari. Junak Perzej je tražio Gorgone. Došao je u Meduzinu pećinu i odrubio joj glavu. Kako je Meduza pogledom ljude pretvarala u kamen, poslužio se lukavstvom. Nije je izravno pogledao u oči nego je namjestio sjajan štit da u njemu vidi njezin odraz. Okrenuo se naglo i mačem joj odrubio glavu. Meduza Gorgona predstavlja stravičnu, smrtonosnu, fatalnu ljepotu. Ljepotu koja može biti privlačna i zavodljiva, ali je zabranjena jer je se ne smije gledati. Osim toga, tvorac, otac, guru novoga stila secesije bio je slavni bečki slikar Gustav Klimt, koji je između ostaloga slikao mnoge prelijepe žene, bilo kao naručene portrete, bilo iz imaginacije. Uveo je slikanje fatalnih žena. La femme fatale tada ulazi u modu, žena vamp, a tada je u Beču djelovao i otac psihoanalize Sigmund Freud. Znamo sve o njegovim teorijama o potisnutom seksualnom libidu zbog društvenih konvencija, kada su erotizam i seksualnost još bio tabu tema, te o tumačenju snova i o podsvijesti, svijesti i nadsvijesti. Ona je ovdje radi postizanja klasičnosti estetskih motivacija, uvijek aktualnih i nikada ugaslih. Žensko lice, kao i žensko tijelo, poznato je, nije odvojivo od cjelokupne fascinacije pojmom žene, ženskoga principa. Filozofski, duhovno i intelektualno, shvaćanje pojma ženske prirode ovdje se također upotpunjuje dihotomijom u skladnom ujedinjenju sa strašću prema ženskoj tjelesnoj, materijalnoj i erotskoj pojavnosti. Rječnik simbola upozorava da je Lilit Evina neprijateljica, jer potiče nezakonsku ljubav. Lilit je odbačena žena, živi u ponoru na dnu mora. Ona je vampir fatalnosti, dok će Eva biti odgovorna za grijeh, jer je ponudila Adamu jabuku s ulogom da ga zavede. Kao pramajka svih ljudi Eva ipak znači i osjećajnost ljudskoga bića i njegov iracionalni element. U crkvenoj predaji Eva je inkarnacija požude, ali u Kristu se pomiruju principi Adama – duha i Eve – duše. Tako je ona utjelovljenje ljubavi.
14
VLADIMIR MEGLIĆ U slikarstvu Vladimira Meglića, rođenom 1955. godine u Donjem Pustakovcu u Međimurju, danas profesoru mozaika i slikarstva na Slikarskom odjelu Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, opstoji konstanta kvalitete duga više od tri desetljeća. Autor je silne imaginativne moći, koja sve preobražava u sjajna žuta, crvena, plava i zelena koloristička prosijavanja. Slikarstvo je utemeljio u tematskom rakursu ironije, poetske groteske i nadrealne fantazmagorije. Narativne prizore zatvara u sasvim obične interijere kakve sobe, s najčešćim motivom stola u prvom planu. Slike su mu podjednako zagonetne koliko i šaljive, prizori otkačeni, u sobama se događa niz tajnovitih, bajkovitih, pa čak i egzistencijalno znakovitih priča. Otvara scenu kao kazališnu pozornicu na kojoj postoji cijeli kozmogonij stanja i situacija raznih, pretežno izmišljenih bića. Slikarev je fantastični bestijarij radije izmaštana likovna konstrukcija nego realna zoologija. Uvijek uprizoruje vrhunsku likovnu predstavu, i jedan je od najboljih i najzanimljivijih figurativnih slikara u Hrvatskoj. Odškrinuta ladica u stolu simbolički je biljeg tajni postojanja. U ukošenim prostorima, stol figurira kao pozornica života. Po plohi stola, ili pored stola, gmižu, leže, sjede, stoje, šute ili viču mnogobrojna čudna bića iz umjetnikova vlastitog repertoara raznolikih bića. Predstavljaju živi svijet planetarne egzistencije. Ovaj je osebujan svijet živih bića basna o svim ljudskim manama i vrlinama. Stolovi su pozornica na kojoj se zbiva mistični, gotovo metafizički svijet likova, znakova i simbola. Meglić svojim slikarstvom opipava granice nepoznatoga u sebi, izaziva vlastita ekstatična stanja, koja uvjerljivo prenosi neposrednom komunikacijom s promatračima svojih djela, ne bi li dohvatio zametnuti trag poruke. Njegov bogati scenografski i ikonografski instrumentarij, bilo u slikama uljem na platnu, bilo na mnogobrojnim mozaicima u mnogim crkvama po Hrvatskoj, gdje je realizirao golem sakralni opus, naglašava moćni put čovjekove sudbine sa svim ljepotama i duhovnim postulatima. Meglić ne robuje nikakvoj ideologiji, ni umjetničkoj, ni osobnoj, ljudskoj. U vjerskim temama ističe dostojanstvo duhovnog. Sve u konačnici u Meglićevu slikarstvu djeluje poput bljeska. Za izložbu branitelja u Domovinskom ratu, u kojemu je dakako sudjelovao, priložio je noviju sliku. Prikazuje njegovu prastrinu Gabrijelu, koje se sjeća od djetinjstva i sada joj daje počast. Bila je jedna od posljednjih osoba iz stare generacije koja je govorila izvornim pustakovečkim narječjem, posebnim govorom, drukčijem i od međimurskoga dijalekta. Bila je bogobojazna, i razgovarala s anđelima. Meglić upravo slika kako stara Gabrijela razgovara s anđelom. Prostor je tipično meglićevski, zagonetan i mističan interijer. U gornjemu desnom uglu naslikao je bjeličasti tunel, simbol prolaznosti. Tunel sa svjetlom na kraju znak je da ima nade u život, da smrt koju simbolizira tunelski mrak, uvijek bude pobijeđena novim rođenjem, svjetlosti. U španjolskom jeziku, primjerice, roditi se lijepo kaže dar la luz (dati svjetlost). Tu je još niz stvari, likova i situacija te poslovični stol s odškrinutom ladicom u prvome planu, Meglićev motivski slikarski zaštitni znak. Prastrina Gabrijela na novoj Meglićevoj slici ima spomenarski karakter, ona je sjećanje na jednu davno preminulu ženu, koja je umjetniku puno značila u životu od njegova rođenja i u djetinjstvu u rodnome međimurskom selu Pustakovcu. Kao što pisac može izmišljati svoje priče, tako i Meglić izmišlja svoje svoje slikarske priče. One su uvijek na nekoj čudnoj razmeđi tragičnoga i smiješnog, apsurdnoga i lirskog. Vladimir Meglić je idealist i humanist, a slikarstvo mu je izvanredan teren za iskaz lucidne, katkada infantilne podrugljivosti. Ipak, nikada nije prešao prag subverzije, ne umjetnosti, koliko čovjekove sudbine, koju slikarstvom transcendira u metafizičko i univerzalno značenje. Meglićeve su slike uvijek i svuda himna života. Testament su ditirampskoga i optimističnog svjetonazora. Imaju magnetsku privlačnost, zanimljive su i intrigantne, što posreduje putem davno uspostavljenoga jedinstvenog stila.
15
ZOLTAN NOVAK Zoltan Novak (1963.), slikar srednje generacije, redoviti profesor i voditelj jedne od slikarskih klasa na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, već je godinama jedan od najistaknutijih hrvatskih suvremenih slikara. Slikarstvo mu je izrazito suvremeno. moglo bi visoko kotirati bilo gdje u svijetu, između ostaloga, i zbog toga što se bavi suvremenim čovjekom u suvremenom svijetu. Progovara o neuralgičnim točkama naših i globalnih, pojedinačnih i društvenih egzistencija. Odavno je poznat po svojemu šetaču, znaku sa semafora, koji se pojavljivao na mnogobrojnim slikama, znaku koji je semiološki gledano, metafora autora kao svojevrsnoga flâneura. Jedna od ključnih figura koja utjelovljuju nove oblike javnog iskustva moderniteta jest flâneur ili tankoćutni protuha, muškarac koji se kreće u masi. Flâneur simbolizira privilegij slobode kretanja poprištima javnih gradskih događanja, promatrajući, ali nikada se ne uplićući, konzumirajući vidokrug nadzirućim, ali rijetko svjesnim pogledom usmjerenim, kao što je to slučaj kod većine ljudi, prema svemu dobrom i zlom koja se nude na prodaju. Flâneur utjelovljuje pogled modernineta koji je ujedno vječno zapitan i erotičan, pesimističan i optimističan. Flâneur je isključivo muški tip koji funkcionira unutar matrice građanske ideologije kroz koju se društveni prostori grada rekonstruiraju zastiranjem doktrine odvojenih sfera, koja vodi do podjele na javno i privatno. Zoltana Novaka flanerizam postupno vodi od prepoznatljivoga znaka, simbola sa semafora, u punu figure sebe sama, postavljena u različite urbane situacije i prostore. On postaje tipičan gradski usamljeni hodač/šetač/skitnica, ali sa senzorskim radarima koji sve opažaju, dubinski motre svijet i razmišljaju o njemu takvome kakav jest, o ljudima takvima kakvi jesu, i ponovo je tankoćutni pasivni voajer suvremene svakodnevice. Ljudi su masovno ovisničko roblje medija, a Novak je u skladu s time, u mnogim svojim slikama kritički angažiran, te premda naizgled tek neutralni promatrač, mislioc i slikarski komentator svojih ideja, ipak i emotivno involviran, katkad i pesimističan. Sve na slikama mu se pretvorilo u tjeskobu i depresiju zbog shizofrenosti, histerije i paranoje suvremenoga nam svijeta i vremena u kojem živimo. I to nije teorija zavjere, to je svakodnevna zbilja koju živimo. Imamo OIB-e, snimaju nas kamere na otvorenim prostorima ulica, u zatvorenim javnim prostorima institucija, ureda, banaka i slično. Sve kontrolni mehanizmi u sustavu koji nitko ne može izbjeći. Orwellova 1984. i ideja da ‘’veliki brat sve vidi’’, postala je stvarnost, kakvu Orwell nije mogao ni zamisliti. I doslovce u šund tv emisiji Big Brother, za koju nitko pri zdravoj pameti ne može shvatiti tko je konzumira, obistinila se opaka vizija. Takvo je smeće intelektualno vrijeđanje. To su činjenice koje pokreću Novakovu misao, emocije, osjećaje i koje može komentirati u svojemu mediju-slikarstvu.
16
DAVORIN RADIĆ Davorin Radić rođen je 1957. u Hrvatskoj Kostajnici. Godine 1983. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Vasilija Josipa Jordana. Od 1983. do 1985. boravi u Majstorskoj radionici prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera. Samostalno izlaže od 1985. i do sada je priredio više od pedeset samostalnih izložaba, a sudjelovao na više od 150 skupnih u zemlji i inozemstvu. Od 1986. profesor je na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Godine 1997. objavljena mu je monografija iz pera Đure Vanđure (nakladnik 'Kontura'), a 2002. Josip Škunca objavio je knjigu o njegovim akvarelima. S Tihomirom Lončarom, Goranom Petračem, Velimirom Račkim, Vladimirom Blažanovićem i Zagrebačkim duom kontrabasista – Mimijem Marjanovićem Gonskim i Žoržom Draušnikom utemeljio je 1998. grupu 'Contra'. Iste godine grupa je ostvarila istoimenu grafičko-glazbenu mapu. Godine 1999. Davorin Radić je za stvaralačka postignuća odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Živi i djeluje u Zagrebu. Moderna galerija u Zagrebu organizirala mu je prvu cjelovitu retrospektivu, od studenoga 2016. do ožujka 2017., koja je pod nazivom 'Između zbilje, vizije i mita' predstavila više od stotinu odabranih slikarskih, i kiparskih djela nastalih tijekom njegova 35-godišnjeg stvaralaštva. Tim činom smjestila ga je na Olimp hrvatskih suvremenih slikara, potvrdivši mu status jednoga od najznačajnijih živućih figurativnih majstora slikarstva. Jedan je od najistaknutijih stvaratelja suvremene hrvatske likovne umjetnosti, autor iznimnog opusa koga čini nekoliko snažnih ciklusa, autor o čijem je svestranom radu i dosegu visokih rezultata objavljeno niz monografija posvećenih uljima, akvarelima i crtežima. Radi se o umjetniku koji podjednako sjajno slika portrete, autoportrete i aktove, iako Radić sam sebe smatra jakim pejzažistom (mitoloških i stvarnih pejzaža). Na mitskim i mitološkim pejzažima Radić ostvaruje jedan radostan, optimističan i idiličan svijet. Uprizoruje pastorale i bukolike u svojoj zamišljenoj Arkadiji. Svjetlost dominira slikom, svijetloplavo nebo s bijelim oblacima sugerira ljetno, toplo doba s lijepim vremenom. Tako i priliči u mitološkom raju. Kada u pejzaž smjesti planinu, onda je to Parnas, sveta gora starih Grka, mjesto gdje je po mitu obitavao bog umjetnosti, sunca i ljepote Apolon sa svojih devet Muza. Radić sliku komponira oslobođenim rukopisom, u načelu je ekspresionist, jer ako je išta očito u njegovim slikama jest strast, ljubav i užitak u slikanju. On naprosto voli slikati i na taj način izraziti svoj bogati unutarnji svijet. Na paleti miješa različite boje i neponovljivim rukopisom dokazuje se i kao neponovljiv kolorist. Kompozicije obiluje naracijom, često vrlo duhovitom, ne bi li otupio oštricu realnosti svakodnevice koja nije radosna i optimistična poput njegova slikarstva. Narativi su mitološki dakle, ili literarni. Don Quijote se čudi nekoj čudnoj ''futurističkoj'' građevini (a da nisu poslovične vjetrenjače koje će napasti misleći da su divovi), bijeli krilati mitološki konj Pegaz nađe se u nekom neobičnom okruženju da ni njemu, ni nama, publici nije jasno gdje je to. Rekao bih da je Radićeva mašta tako velika da sve divne mitološke ili literarne narative smješta u pomalo nadrealističke prizore, jer pojedini oblici u njegovim slikama kao da nešto malo duguju Yvesu Tanguyu, Salvadoru Dalíju, Roberti Matti Echauerrenu ili André Massonu, ali na radićevski način. Sretan je Radić čovjek i tu svoju sreću, radost i veselje slikanja i slikarstva neposredno prenosi na gledatelje svojih slika.
17
VLADIMIR VRLJIĆ ANKIN VRTLOŽNE FORME KOLORISTIČKI TRETIRANIH PEJZAŽA Slikar Vladimir Vrljić Ankin rođen je 1950. godine u Garčinu kraj Slavonskog Broda. Pučku školu započinje u Rijeci, a nastavlja i završava u Sinju, gdje se od 1965. do 1970. školuje u sjemeništu Franjevačke klasične gimnazije. Od rane mladosti likovno izražavanje postaje unutarnjom potrebom iskazivanja svih osobnih stanja svijesti o sebi i svijeta oko sebe, promišljajući životne vrijednosti kao jedinstveno traganje i ispunjenje osobnoga i umjetničkog svjetonazora. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1971. do 1976. studira filozofiju, hrvatski jezik i književnost, da bi u isto vrijeme ostvario nekoliko vrlo zapaženih samostalnih izložaba u Sinju, Zagrebu, Splitu, Slavonskom Brodu i ponovo u Zagrebu 1975. i 1976. godine. Sve u svemu, izlagao je na pedesetak izložbi. Objavio je i grafičku mapu s 14 koloriranih listova Drinske elegije te radio scenografiju za Beskrajnu priču u zagrebačkom Teatru ITD. Pojava i egzistencija slikarstva Vladimira Vrljića Ankina na hrvatskoj likovnoj sceni, trajući već više od četiri desetljeća, utemeljene su na stvorenom osebujnom vlastitom stilskim prepoznatljivim rukopisu, s reminiscencijama sinteze jakih kolorističkih modernističkih pravaca dvadesetoga stoljeća, od ekspresionizma do fovizma, od sezanizma do futurizma pa i lirske apstrakcije i lirskog realizma. Ankinovo slikarstvo bombastičnih vatrometa boja nanošenih jakom gestom reinterpretira hedonističke postulate mediteranske sladostrasti u imperativnoj ekspresivnoj gestualnosti, ili gestualnoj ekspresivnosti. Njegovo slikarstvo napada sva čula. U svojoj dubini njegove slike vazda kriju velike izvore energije i svjetlosti koje prodiru kroz boju. Ankin odavno potvrđuje da se upravo u dijalektici radosti i optimizma rađa klica umjetnički mogućeg. Sada slika ciklus pejzaža, od kojega na izložbama branitelja predstavljamo četiri slike. Što je tradicionalističko slikanje prirode (krajolika), što je Priroda? Za Schellinga, Priroda je Um koji stvari čini vidljivim, a Um je nevidljivo egzistiranje Prirode. Kant je pak smatrao da ukoliko je identitet umjetničkog jednak lijepom, utoliko je priroda lijepa kada ima pojavnost u umjetnosti, te da se umjetnost ne može zvati lijepom ako je mi, koji smo svjesni umjetnosti, smatramo prirodom. A po Fichteovoj formulaciji, svijet je produkt ljudske imaginacije (Einbildungskraft), izvan njegove volje, u transcendenciji. No, umjetnost ustoličuje Um koji pobjeđuje i uspostavlja vlast nad Prirodom. Um je pak, jedan od mogućih oblika duše, a umjetnost nužno mora, osobito danas, zadržati, kako reče Henri Bergson, ''ono malo duše''. Utisnute u zrakama svjetlosti, boje u Vladimira Vrljića Ankina prožimaju se u skladnim komplementarnostima, stvarajući opsesivne oblike proživljene prirode, doživljenog pejzaža. Tako njegovo slikarstvo postaje i opstaje kao znakovito odražavanje povratka u izgubljene sfere idealnoga, povratka u uzbuđenja (z)bivanja i vremena. Pitanje smislenosti stvarnoga i prirodnog neutralizira realizacijom u potpunom usredotočenju interesa na bakanalijsko, orgijastičko bogatstvo plamtećih kolorističkog odnosa, u ravnovjesju radosnoga hedonizma. Karakter privida i reinterpretacije prirode gustim impastima boje, u ekspresionističkom stilskom modulu, unatoč izrazitoj tvarnosti Ankinovih slika, postaju njihova apsolutnost.
18
MARIJAN ZAJEC KO-ZE
SKULPTURA NEOSECESIJSKOG I NEOBAROKNOG POSTMODERNISTIČKOG PREDZNAKA Odličan kipar Marijan Zajec Ko-ze poznatiji je u inozemstvu nego kod nas. Izlagao je u Genovi, Beču, Monaku, Londonu, New Yorku i Miamiju, a u Hrvatskoj u Knjižnici francuskog instituta za kulturu u Zagrebu.Zajecova je namjera stvarati simboličke i ekspresivne forme koje bi mogle izravno, intuitivno, poetski konkretno posredovati znanje. No, znanje koje nije vezano ni uz iskustva suvremene svakidašnjice ni uz bilo kakvu povijesnu zbilju, već isključivo za razinu ljudske spoznaje onkraj vremenitoga bivstvovanja. Ova znanja do danas ne gube na univerzalnosti premda odavno ne funkcionira ni mitska ni religijska, pa ni svjetonazorska podloga koja bi ih činila narativno uobličenim, opće prepoznatljivim dijelom kolektivnog poimanja – čini se kao usamljen i neizvjestan eksperiment. Je li danas doista moguće naći, uspostaviti suvremeno relevantnu formu koja dotiče pitanje o odnosu ljudske duše, svijeta i univerzuma, i to još u mediju figurativne plastike? Moguće je. To upravo radi majstor kiparstva Zajec. On pokušava dati i daje afirmativan odgovor nastupajući bez skepse, ali i lažne samouvjerenosti. Vrlo je energičan, jasan, bistar u idejama koje uobličava u kiparske forme, odlučan i nepokolebljiv. Zajec jednostavno polazi od pretpostavke da je moguće uspostaviti sustav univerzalno čitkih, jasnih simbola koji posreduju zaboravljena, premda oduvijek postojeća znanja o čovjeku i njegovu položaju u prirodnom i duhovnom, fizikalnom i metafizičkom univerzumu. Spojio je figurativnu i apstraktnu umjetnost. Bilo da mu je skulptura figurativna ili apstraktna, uvijek na rubu asocijativnosti, spaja duh, tijelo i dušu, uz pravilo da su mu idejna podloga i pokretač svakog radnog procesa ljubav, život i smrt. Kada promatrate njegove skulpture, ostajete zbunjeni širinom mogućnosti, vještine i kiparskoga znanja Marijana Zajeca.Čini se da gledate skulpture barem četvorice – petorice kipara, koliko su različite, i mnogostruko čitljive. Zajec, drugim riječima, nema jedan uvriježeni stil, jedan način po kojemu bi ga, kao sve druge kipare, odmah prepoznali. To je zato što stalno eksperimentira s materijalima i formom, nalazi različite načine da u materiju udahne ideju. Njegov je ''stil'' rezultat vječne želje da prenosi emocije izravno u materijale kojima se služi. Većina skulptura rezervoari su čiste energije i emocija autora. Duša koje je ovaj autor pun, istodobno je i aktivna i pasivna, utjelovljujući klasičnu dihotomiju akcije i kontemplacije, vazda u shvaćanju duševnoga života kao odraza fizičkog stanja. Vidimo kako mu svaka skulptura sabire okolni prostor oko sebe, obuhvaća u sebe, i kako iz njih zrači monumentalnost. Lako se svaka može zamisliti u golemim dimenzijama, kako krasi javni prostor park, ulicu ili trg, ili da se pak manifestira kao spomenik, ne nekome ili nečemu, već naprosto kao spomenik duha i ljudske kreativne moći. Jer doista, u tvrdom, čvrstom materijalu, na kojemu inzistira, metalima srebru, niklu, aluminiju, čeliku ili bronci, uvijek poliranima i visokoga sjaja, Zajec Ko – ze uspijeva redovito utjeloviti iznimnu potenciju kreativne moći. Mnoge Zajecove skulpture posjeduju unutarnju dinamiku kao rezultat njegove dinamične i strastvene stvaralačke osobnosti, a u toj dinamici vidimo i potencijalnost pokreta, kinetizam u mirovanju. Katkada ide u oblikovanju u radikalnu stilizaciju i geometrizaciju, pa se takve skulpture doimaju izrazito neoavangardnima, postpostmodernima, a s druge strane, katkada, stvara dekorativnije figurativnije organičke formalne strukture kompozicije, koje slobodno mogu ići u red visokokvalitetnoga neobarokizma, jedne od vrlo suvremenih struja u svjetskoj umjetnosti. Promatrajući skulpture Marijana Zajeca Ko-zea shvaća se da se pred nama na čudesan način otkriva kozmogonijska slika koja ne kani oholo otkrivati tajnu svega, već, naprotiv, pokazati kako je kozmička iskra života u svakome biću kao i u svakoj točki prividno mrtve materije. U tom kontekstu, simbolički nam govor i spoznaja koja šiklja iz mrkline materije objavljuje neočekivanu prikladnost za unutarnje obožavanje i intiman doživljaj. Zajecove skulpture javljaju nam da na naše postojanje nije slučajno pala iskra galaktičke vatre, već da iznad zakona prostorno-vremenskih gibanja djeluje mistika ljubavi u vječnom i živom srcu svekolikoga Bića. Jedino što trebamo učiniti da se ove metafizičke forme usele u nas, jest otvoriti se i pustiti da na tajanstven način obogate naš unutrašnji život kao što obogaćuju i označuju vanjski vremenoprostor.
19