aa_02

Page 1

kljuÄ?ni pojmovi

I habitat I novogovor I ostvarive utopije aa_ I architectural approach I glasnik nove arhitekture I broj 2 I godina II I 2012


Impresum

Sadržaj 01 I Uvod AKTUELNOSTI

I

02 Konkurs za idejno rešenje dogradnje Gradske architectural approach I glasnik nove arhitekture I broj 2 I godina II I 2012 IZDAVAČ I Fakultet tehničkih nauka, Departman za arhitekturu i urbanizam, Trg Dositeja Obradovića 6, Novi Sad I www.ftn.uns.ac.rs, www.arhns.com GRAFIČKI DIZAJN I PRIPREMA I ModelArt studio, www.modelart.rs ONLINE IZDANJE I http://arhns.com/aa/ ŠTAMPA I Grafički centar “Grid”, Fakultet tehničkih nauka, Novi Sad REDAKCIJA I Krsto Radovanović I Jelena Čobanović I Dejan Mitov

biblioteke u Novom Sadu

I I I 08 I MEDS - Meeting of Design Students I OLIVERA LEKIĆ 05 ASK 2012

06 Nova iskra - dizajn inkubator MARKO RADENKOVIĆ

HABITAT

I I I I 13 I Habitat 20 I Belgrade Eye I NEVENA POLEDICA 22 I NewNewBg I BRANISLAV SPASOJEVIĆ 24 I Generički grad I MILOŠ ŽIVKOVIĆ 26 I Kranovi za Beograd I SNEŽANA ANDRIĆ, 10 Utopija LJUBICA MILOVIĆ

12 Urbanistički plan i stvaranje utopije DARKO POLIĆ

I

JELENA RADOJEVIĆ

I

29 Živeti savremenu utopiju JANA KAČAR

SARADNICI I Dragana Kozomora I Marija Ivančić OBLIKOVANJE NASLOVNICE I Bojan Jančić, Vladimir Lakić

NOVOGOVOR

I I

I

32 A šta posle? Propast utopije u 20. veku MARIJA RISTIĆ

I

35 Grad u doba virtuelnog MAŠA DRAKULIĆ,

I

SANJA VELISAVLJEVIĆ

I

38 Ghost City - Ghost Planet ANDREJ BERETA OSTVARIVE UTOPIJE

I I I 44 I A Palace of human passion I PHILIPPE DE CLERCK 47 I Grundrisse I MARIABRUNA FABRIZI, FOSCO LUCARELLI 50 I Recikliranje društva I STJEPAN MIKETEK, KATARINA KOVAČIĆ 53 I Dispatch from the Moral Border I PATTY HEYDA 56 I Društveni centar u Novom Sadu: utopija, realnost, utopija I 40 Think space - moralne granice

41 We can’t buy - so we occupy! ERIN OTA

CIP - Каталогизација у публикацији Библиотека Матице српске, Нови Сад 72

АА. Architectural approach : glasnik nove arhitekture / glavni urednik Krsto Radovanović. - Vol. 1, br. 1 (2011) . - Novi Sad : Fakultet tehničkih nauka, Departman za arhitekturu i urbanizam, 2011 - . - 26 cm Tromesečno . ISSN 2217-7442 COBISS . SR - ID 267897095

I

IVANA VOLIĆ, JASMINA BOŠKOVIĆ, NATAŠA VUJKOV

I

60 Osvajanje prostora - ekspedicija Inex film IVA ČUKIĆ DIPLOMSKI RAD

I

I

63 Kompleks osnovne škole MILAN STEVANOVIĆ


Reč uredništva

aa_02 I 1

„Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš.“ Danilo Kiš, Saveti mladom piscu Vreme za koje se s pravom može reći da je ostalo bez ideala i jasnih vizija, ostavlja premalo mesta za maštanje o boljem svetu i društvu budućnosti. Vek koji je za nama svetu je doneo velike promene, zasnovane na utopijama - zamišljenim slikama idealnog društvenog poretka. Ipak, čini se da je vremenom došlo do prezasićenja, pa je današnje, postideološko, postmoderno (i u mnogo čemu drugom “post”) društvo ostalo uskraćeno za ovakve vizije. Izgubljeni u neoliberalnoj stvarnosti, večitim tranzicijama (iz niotkuda u nikuda), upravljani zakonima tržišta, mi se prepuštamo struji, iako nismo sigurni kuda ona vodi. Da li je, dakle, današnjem društvu potrebna utopija, kao jasan društveni projekat, ideja vodilja sveukupnog progresa? Smatramo da jeste, jer utopija je zasnovana na - nadi. Nadi u bolji svet i bolje čovečanstvo. Da li je arhitektura jedan od načina da se ovakve vizije i ispune, pitanje je na koje tražimo odgovor. Ono što pak sigurno znamo, to je da su utopijske vizije arhitekture imale ogroman uticaj na svet kakav poznajemo, iako su često dovodile do suprotnog efekta. Ipak, ako želimo bolje društvo budućnosti, moramo misliti i stvarati bolju građenu sredinu i arhitekturu koja teži da bude najbolja moguća, da bude idealna. Da li je moguće definisati utopije za 21. vek? Pitanja je mnogo, a vremena malo. Stoga je potrebno delovati, ovde i sada... Daćemo sebi pravo da misao Danila Kiša, kojom smo započeli ovaj broj, nazovemo “savet mladom arhitekti“. Utopija upravo i počinje na individualnom planu, kao želja pojedinca da svet oko sebe učinim boljim. Kao mladi arhitekti, na početku svog puta, trudićemo se da se pridržavamo navedenog saveta. Trudićemo se i da još mnogo puta u rukama držite nove i nove brojeve ovog časopisa. Ipak, za to nam je potrebna i vaša pomoć. Stoga vas pozivamo da i dalje sarađujete sa nama i da ovo bude i ostane časopis svih nas. Veliku zahvalnost dugujemo našim profesoricama, Nađi KurtovićFolić i Ljiljani Vukajlov, za strpljenje i trud koji su uložile u pregledanje tekstova. Zahvaljujemo Departmanu za arhitekturu i urbanizam i Fakultetu tehničkih nauka za podršku u štampanju, kao i svima onima koji prepoznaju značaj ovog časopisa.

ilustracija: Bojan Jančić i Vladimir Lakić aa_architectural approach I broj 02 I 2012


2 I aa_02 I aktuelnosti

Konkurs za idejno rešenje dogradnje Gradske biblioteke u Novom Sadu U novembru 2011. godine održan je konkurs za idejno rešenje dogradnje Gradske biblioteke u Novom Sadu. Suvišno je govoriti o značaju konkursa za jednu arhitektonsku sredinu: možemo smatrati da su oni jedini način stvaranja pomaka u arhitekturi. Iako se u našem gradu konkursi retko završe stvarnom realizacijom objekta, ipak mlade arhitekte i studenti sve više shvataju značaj učešća na konkursima. U ovom broju vam predstavljamo neke od najzanimljivijih konkursnih rešenja, čiji su autori upravo mladi - arhitekte i studenti.

01 I Idejno rešenje arhitektonske grupe M E T _ A R

Biblioteka - mesto razmene informacija autori: M E T _ A R

Arhitektonska grupa M E T _ A R osnovana je radi zajedničkog učestvovanja na arhitektonskim konkursima i istraživanja na polju arhitekture. Postoji u različitim oblicima od 2007. godine i nastavlja sa radom sa namerom da postane relevantan element arhitektonske scene, kako u Srbiji tako i u inostranstvu. Koncept projekta proizilazi iz teze da je savremena biblioteka izvor informacija sa neograničenim pristupom. Informacija je slobodna, nije i ne može biti materijalna stvar. lnformacija je poruka. Vodeći se ovim stavom, biblioteka postaje VELIKA GRADSKA ČITAONICA, mesto okupljanja, kulturni centar. Transparentnost je glavni motiv oblikovanja objekta i ima za cilj da ostvari interakciju između unutrašnjeg prostora biblioteke i javnog otvorenog prostora gradskog trga. Na taj način gubi se stroga podela između untrašnjeg i spoljašnjeg prostora. Korisnici prostora i aktivnosti kojima se bave su vizualno “čitljvi”, što povećava zainteresovanost prolaznika, posećenost biblioteke, frekventost i dostupnost. Enterijer prati isti koncept, u vizuelnom, estetskom i funkcionalnom smislu. Prostori nove biblioteke su transparentni, “otvoreni”, lagani sa jasno čitljivim programskim celinama. Novom delu biblioteke se pristupa kroz postojeći ulaz stare biblioteke. Na samom ulazu u novi deo nailazimo na zatvoreni atrijum koji se pruža kroz sve etaže novoprojektovanog objekta i stvara unutrašnji ambijent povezanosti „starog i novog“, kao i povezivanja celokupnog objekta po vertikali.


Funkcionalno, objekat ispunjava sve uslove iz raspisa konkursa. U prizemlju je smešten prostor biblioteke za decu, sa mogućnošću različitog organizovanja radionica i čitaonica. Ovaj prostor takođe je moguće transformisati u prostor za izložbe ili razna kulturna dešavanja. Vizuelno transparentan, ovaj prostor postaje veza gradskog trga ispred biblioteke i unutrašnjeg dvorišta, grdadeći sa njima jedinstveni prostorni ambijent. Dvorište biblioteke predstavlja zatvoreni, više intiman, zeleni ambijent, prema kome biblioteka ima mogućnost da se otvori i ostvari sinesteziju sa prostorom potpuno drugačije atmosfere od „onog sa druge strane zida“. Istovremeno, biblioteka svojom transparentnošću slučajnim prolaznicima pruža uvid u deliće tog prostora. Na prvom spratu biblioteke nalazi se čitaonica sa različitim ambijentalnim celinama za učenje i pretragu literature. Drugi sprat biblioteke dobijen je pod nagibom krova od 45 stepeni. Najveću površinu ove etaže zauzima multifunkcionalna sala, koja u određenom vremenskom periodu, kada je to programski potrebno lako postaje dodatna čitaonica ili prostor za promocije i skupove. Na svakoj etaži se, pored programskih celina, nalaze i po dve kancelarije za administraciju biblioteke, orijentisane ka atrijumu. Projekat teži da se uklopi u stari gradski ambijent, ali ne imitiranjem i kopiranjem arhitekture prošlih epoha, već da na savremen način, materijalizacijom i oblikovanjem, bude lagan i sveden. Svojom transparentnošću u prvi plan stavlja aktivnosti koje se dešavaju u samom objektu, koje ga u svakom trenutku različito definišu i daju mu jedinstvenost.

Biblioteka kao kreativni prostor

autori: Spasoje Radomilović, Predrag Vujanović, Marko Lazić i Slobodan Vojvodić Osnovni koncept organizacije biblioteke predstavlja “otvoreni kreativni prostor”. Nasuprot prostora sa hodnicima i koridorima, koji usmeravaju korisnike ka određenim sadržajima objekta, ograničavajući pritom njihovu slobodu kretanja, otvoreni prostor nudi veće mogućnosti kretanja i slobodnog izbora cilja kretanja svakog pojedinca. Vizuelne granice različitih funkcija u enterijeru su određene mobilnim nameštajem, a ovakav otvoreni prostor bez zidova moguće je prilagoditi svakoj potrebi biblioteke. Umesto zidova, prostor je podeljen mobilnim panelima, koji poput laganih membrana omogućavaju stvaranje zasebnih celina unutar objekta. Atrijum, kao centralni oblikovni motiv, predstavlja sponu između postojećeg i novog dela objekta. Pored simbolične pozicije spajanja novog i starog, atrijum takođe unosi prirodno osvetljenje u objekat. Zbog svoje centralne pozicije, atrijum predstavlja žižnu tačku objekta, prostor socijalizacije korisnika i zaposlenih. Socijalizacija je omogućena i među osobljem, izbegavanjem koncepta “kutija kancelarije” i korišćenjem multifunkcionalnih stolova, koji su lako sagledivi u prostoru, čime se stvara zdrava radna sredina. Uklapanje objekta biblioteke u kontekst Gimnazijske ulice postiže se bojom fasade; boja fabrički zarđalog čelika predstavlja modernu interpretaciju okolnih fasada Biblioteke i Vladičanskog dvora. Pored tog, prostornog kontinuiteta, ovi paneli naglašavaju i vremenski kontinuitet – uticaj protoka vremena na arhitekturu. Svojom dinamičnošću, paneli omogućavaju promenljivost objekta, čiji se vizuelni doživljaj na taj način menja u toku dana. U zavisnosti od osvetljenja i potreba sadržaja biblioteke, paneli se pomeraju, omogućavajući različite vizure; unutrašnjost objekta može biti potpuno sagledljiva ili se može samo nazirati kroz šupljikave panele. U letnjem periodu, fasada objekta se otvara, čime se granice spoljašnjosti i unutrašnjosti gube; objekat se integriše u svoje okruženje i obrnuto, okruženje ulazi u objekat, privlačeći prolaznike da uđu i upuste se u istraživanje biblioteke.

aa_02 I 3


4 I aa_02

Biblioteka - mesto susreta

autori: Kreativna zadruga (Maja Momirov, Marina Mihajlovski, Nebojša Jovin, Milan Šimšić i Aleksandar Lukić) Značaj javne biblioteke za zajednicu se ogleda u tome što biblioteka predstavlja mesto koje je otvoreno za sve posetioce, mesto koje podiže generalni nivo znanja i kulture koristeći različite tehnologije, materijale i komunikaciju. Savremena biblioteka, od pasivne kolekcije knjiga i drugih medija postaje aktivan prostor za doživljavanje, mesto susreta, okupljanja i razmene znanja i kulture. Glavni ulaz postojećeg objekta gradske biblioteke u Novom Sadu svojom pozicijom naglašava osu sa čije obe strane je organizovano prizemlje biblioteke i koja se nastavlja ka unutrašnjem dvorištu parcele, ali je u trenutnoj organizaciji prostora neprohodna. Osnovna ideja projekta dogradnje temelji se upravo na osi koja prolazi kroz postojeći objekat, preko atrijuma, centralnog stepeništa, kroz objekat dogradnje i zatim skretanjem pravca, linijski potez se nastavlja prostornom rampom koja se završava iznad nivoa krova postojećeg objekta. Prodorom kroz staklenu krovnu strukturu dogradnje, rampa vizuelno povezuje objekat biblioteke i mesto susreta Dunavske i Zmaj Jovine ulice, mesto prvog trga u Novom Sadu. Ideja pravca nije toliko njegov cilj, već prostori kroz koje prolazi i koje povezuje. Linearni potez menja svoju fizičku strukturu od unutrašnjeg pasaža, preko atrijuma, stepeništa i pešačke rampe. Simbolično osa povezuje instituciju biblioteke kao temelj kolektivnog znanja i kulture zajednice, i centar najstarijeg jezgra grada, kao temelja prostornog razvitka zajednice. Ona povezuje dva objekta, dve ideje biblioteke i dva vremena. Prostorne celine objekta organizovane su oko centralnog stepeništa. Stubovi konstrukcije raspoređeni su na spoljašnjim zidovima i grupisani zajedno sa stepeništem i masivnom betonskom konstrukcijom koja nosi pešačku rampu u centru objekta, obezbeđujući dinamičan i slobodan unutrašnji prostor. Forma stepeništa koje se sužava sa povećanjem visine u skladu je sa frekventnošću korišćenja prostora i atmosferom unutar njih. Najširi deo stepeništa, sastavni je deo atrijuma osmišljenog kao prostor za društvene aktivnosti. Na prvoj etaži objekta dogradnje smešteni su izložbeni prostor i multifunkcionalna sala. Najuži deo stepeništa vodi ka naučnoj čitaonici i informaciono-referalnom centru ispod staklenog krova koji omogućava prirodno osvetljenje, dok maksimalna distanciranost od atrijuma obezbeđuje neometani rad korisnika. Kretanje između etaža, prelistavanje građe i razgovori koji se odvijaju u okviru stepeništa, predstavljaju prelazni funkcionalni nivo između dinamičnih dešavanja unutar atrijuma i čitaonice na poslednjoj etaži koju karakteriše atmosfera mira i tišine. aa_architectural approach I broj 02 I 2012

Fasada ka Gimnazijskoj ulici osmišljena je kao kontinualna polica za knjige koja se proteže kroz sve etaže objekta završavajući se u nivou krovnog venca. U fasadu je inkorporirana građa u slobodnom pristupu i građa koja je vremenom izašla iz upotrebe. Promenjiva igra punog i praznog u okviru rastera polica daje dinamičnost celokupnoj fasadi dok materijalizacija u staklu omogućava prolaznicima da vide unutrašnjost objekta. Prodor prirodne svetlosti omogućen je kroz prazna polja, dok same police predstavljaju brisoleje za kontrolu insolacije. Ideja kontinulane police predstavlja tradiciju biblioteke koja se pored savremenih tehničkih inovacija i dalje temelji na knjigama. Ona objektu daje jasnu čitljivost funkcije. Fasada ukazuje da je knjiga prvobitan razlog nastanka biblioteka koji se ne sme zaboraviti, dok atrijum omogućava socijalnu interakciju kao simbol savremene biblioteke.

.


I aktuelnosti

ASK 2012 Arhitektonski studentski kongres (ASK) je godišnje okupljanje studenata arhitetkure sa prostora nekadašnje Jugoslavije. Održava se svakog proleća u drugom gradu i tako već jednu deceniju. Prvi ASK organizovan je u Ljubljani 2002. godine, a naredne godine kongres je već stigao u Novi Sad. Ove godine studenti sa novosadskog fakulteta organizuju ASK po drugi put, u periodu od 26.04. do 30.04. Tipična struktura jednog ASK-a podrazumeva kombinacjiu predavanja lokalnih stručnjaka sa izlaganjima studentskih delegacija iz svakog grada na zadatu temu. Tako je tema ove godine „Novi arhitektonski programi: inovacija ili recikliranje?“ Studentski predstavnici svakog fakulteta su pozvani da daju neku svoju refleksiju na tu temu, po mogućstvu sa lokalnim primerima, kao i da pošalju po jedan plakat za izložbu kongresa. Takođe, uvek se organizuje i celodnevna radionica, a ove godine će se ona zapravo odigrati u ekskurzijskom duhu, u Mokrinu, na imanju Terra Panonica. ASK ima posebnu čaroliju jer je odigrao ključnu ulogu u negovanju kotakata između studenata sa jugoslovenskog kulturnog prostora u kontekstu XXI veka. Radi se o generacijama koje verovatno inače ne bi imale prilike za upoznavanje sa svojim kolegama iz drugih republika i pokrajina zbog osiromašenih veza unutar ovog

ASK Team: Doc. dr MILENA KRKLJEŠ ALEKSANDAR BEDE, JELENA ČOBANOVIĆ, DEJAN MITOV, KRSTO RADOVANOVIĆ, DRAGANA KOZOMORA, MARIJA IVANČIĆ, SLAVEN STEVANOVIĆ Kontakt: email: ask.ns2012@gmail.com web: www.arhns.com/ask2012

post-konfliktnog prostora. To je sigurno najvažniji aspekt ASK-a, pa se njegov učinak meri svim saradnjama i zajedničkim projektima koji su ostvareni nakon 5 kongresnih dana, zahvaljujući kontaktima ostvarenim na ovom susretu. Potom, velika vrednost ASK-a je što stavlja grad u prvi plan, kako i dolikuje arhitektima i urbanistima. Svaka delegacija predstavlja svoj fakultet tj. grad, a ne državu, imena novih država se ni ne pominju. Ovakva praksa je logična u kontekstu uspostavljanja nove geografske i društvene paradigme koja vraća fokus na gradove i regije umesto problematičnog modela nacionalne države. Konačno, kongres je apsolutna grassroots stuktura, organizovana od strane samih studenata, uz nužnu podršku fakulteta kao javne ustanove. Tako studenti imaju prilike da preuzmu odgovornost za celokupno vođenje ovako važnog događaja, što opravdava atribut studentski u imenu kongresa. Do sada je održano 10 kongresa, sa temama: 2002. Ljubljana - 10 godina kasnije/10 let kasneje 2003. Novi Sad - Savremeni tokovi – lokalni uslovi 2004. Skoplje - Kreativne intervencije 2005. Sarajevo - Održivi razvoj u urbanizmu i arhitekturi 2006. Beograd - Reciklaža 2007. Zagreb - Arhitektura u tranziciji 2008. Banja Luka - Arhitektura za održivi turizam 2009. Niš - Urbana rekreacija 2010. Ljubljana - Reurbanizacija industrijskih područja 2011. Podgorica/Cetinje - Individualnost

.

aa_architectural approach I broj 02 I 2012

aa_02 I 5


6 I aa_02 I aktuelnosti

tekst:

MARKO RADENKOVIĆ, Koordinator NOVA ISKRA. Kontakt: email: marko@novaiskra.com web: www.novaiskra.com

Nova iskra dizajn inkubator

Dizajn inkubator NOVA ISKRA je nezavisna, inovativna i samoodrživa platforma za profesionalni razvoj i afirmaciju mladih industrijskih dizajnera i dizajnera nameštaja. Prostor Inkubatora NOVA ISKRA koji će svoja vrata zvanično otvoriti na proleće ove godine, biće mesto susreta i kreativne razmene, međusobne podrške i zajedničkih poduhvata. Krajnji cilj je ostvarivanje realnih i održivih veza između dizajnera i proizvođača, koje bi trebalo da rezultiraju proizvodima koji će svojim dizajnom i kvalitetom izrade obogatiti domaće tržište, i biti konkurentni na globalnom nivou. NOVA ISKRA kroz svoje programske aktivnosti članovima pruža logističku i edukativnu podršku koja pokriva dugački put od ideje do realizacije pojedinog dizajna – razvoj ideje i proizvoda, zaštita autorskih prava, pozicioniranje na tržištu, PR strategija i ostali aspekti ovog procesa. NOVA ISKRA je pre svega namenjena mladim dizajnerima koji su na početku svoje profesionalne karijere iz domena industrijskog dizajna, dizajna nameštaja, arhitekture i dizajna enterijera, grafičkog dizajna i svega onoga što može da nađe praktičnu primenu u sektoru proizvodnje. Afirmacijom naprednih i inovativnih koncepata i pristupa, NOVA ISKRA želi i da inspiriše mlade studente dizajna - potencijalne članove Inkubatora u godinama koje dolaze. Nosilac projekta je udruženje građana KULTURNI KOD iz Beograda. Projekat se realizuje uz podršku i saradnju sa partnerima Opština Savski venac, SIEPA, Telekom Srbija, Erste Bank, BUCK lightning, Canon i drugima.

aa_architectural approach I broj 02 I 2012

NOVA ISKRA WORKSPACE Dizajn Inkubator NOVA ISKRA se nalazi u ulici Gavrila Principa, na prostoru uzbudljivog beo- gradskog susedstva Savamala – novog centra kreativne industrije Beograda. Savremeno opremljen i dizajniran “open space” površine 350m2, podeljen je na dva nivoa kroz nekoliko prostornih celina i može odgovoriti na sve potrebe dizajnera, koji su direktni korisnici prostora. 18 dizajnera izabranih putem javnog konkursa raspisanog u februaru 2012. imaće šansu da koristi radni prostor NOVA ISKRA Dizajn inkubatora kao zajednički studio, promovišući vrednosti platforme i zajedničkog rada, u duhu savremenih “coworking” modela. Radni deo prostora pod nazivom DESIGNERS LAB će ujedno biti i mesto susreta za CREATIVE HUB i INDUSTRY HUB, i moći će da ugosti edukativne programe kapaciteta do 30 učesnika. Programi većeg obima će se realizovati u prostorima partnerskih organizacija KC GRAD, Mikser House, FMK i ostalih.

NOVA ISKRA PROGRAM Pored svoje osnovne funkcije - da ponudi radni prostor za svoje izabrane članove - NOVA ISKRA će realizovati brojne edukativne programe i projekte, stručne sastanke, sa namerom da privuče ne samo predstavnike kreativnog sektora, već i predstavnike malih i srednjih preduzeća i proizvođača. Deo programa će biti namenjen i najširoj publici aktivnoj u domenu kreativnog sektora. Ideja je da kroz program predstavimo vodeće stručnjake i autore iz oblasti inovacija i dizajna, kao i organizacije i kompanije iz lokalne sredine, kao i one uspešne predstavnike na svetskom nivou. Želja nam je da uspostavimo dugoročnu partnersku saradnju sa inicijativama i institucijama iz Evrope i šire, u partnerstvu sa kojima bi sprovodili


inovativne i savremene projekte iz oblasti dizajna i inovacije. Iz tog razloga želimo da se poveže sa sličnim platformama, koje već imaju određeno iskustvo a takođe mogu da pomognu u izgradnji jakih međunarodnih veza sa ciljem razmene znanja i veština, promovisanja najboljih srpskih dizajnera na međunarodnom nivou i sprovođenje naprednih ideja u dizajnu, proizvodnji i razvoju . Program će se realizovati kroz javna predavanja, kao i polu-zatvorene programe u radnom prostoru NI, u formatu praktičnih radionica, seminara, predavanja, zajedničkih aktivnosti za dizajnere i proizvođače. Do sada smo već ostvarili partnerstvo sa institucijama kao što su ambasade Švedske i Holandije, Goethe Institut i Institut Servantes u cilju realizacije edukativnih programa koji će biti održavani u periodu od otvaranja Dizajn inkubatora NOVA ISKRA (sredinom aprila 2012.), pa sve do kraja kalendarske godine.

aa_02 I 7

NOVA ISKRA HUBS Pored fokusa na članove DESINGERS LAB-a, NI želi da ostvari i šire polje delovanja kroz saradnju sa etabliranim profesionalcima iz kreativnog sektora, ali i vodećim malim i srednjim preduzećima, kao i onim kojima je potrebna pomoć u razvoju i jačanju svoje konkurentnosti. Čitav taj proces biće kanalisan kroz dve celine koje će često prolaziti kroz zajedničke edukativne programe kako bi što bolje razumeli jedni druge i, verujemo, ostvarili realne saradnje na plasiranju novih proizvoda. CREATIVE HUB čini proširena mreža afirmisanih i neafrimisanih dizajnera iz oblasti industrijskog dizajna, dizajna nameštaja, arhitekture i uređenja enterijera ili grafičkog dizajna, kao i dizajn studiji, arhitektnoski biroi i drugi profesionalci koji učestvuju u programu NI. INDUSTRY HUB okuplja mala i srednja preduzeća, manufakture i kompanije koje posluju u oblastima industrijskog dizajna, drvne i tekstilen industrije i industrije metala. U saradnji sa članovima realizuju se programi stručne prkase mladih dizajnera, pruža pomoć pšri izradi finalnih proizvoda i realizuje edukativni program NI.

.

01 I Nova iskra workspace, osnova prostora

03 I foto: ModelArt 02 I Nova iskra workspace, projekat uređenja prostora I autori: Studio petokraka aa_architectural approach I broj 02 I 2012


8 I aa_02 I aktuelnosti

tekst:

MEDS - Meeting of Design Students MEDS (Meeting of Design Students) je radionica osnovana 2010. godine od strane studenata iz različitih država i različitih oblasti dizajna. Stvorena je sa ciljem da združi sve oblasti dizajna: arhitekturu, industrijski dizajn, dizajn enterijera, grafički dizajn itd. Činjenica je da je dizajn svuda oko nas i da je sve stvoreno od strane čoveka dizajnirano. MEDS čini ideje opipljivim, konkretizuje apstraktna razmišljanja i inspiracije. Cilj MEDS-a je razmena znanja o dizajnu; istraživanje i ispitivanje procesa dizajniranja , od malih objekata do velikih projekata, razmena iskustava i pospešivanje kreativnosti, veština i komunkacije među dizajnerima. Različiti ljudi, kulture, jezici, različite oblasti dizajna se udružuju na jednom mestu radi stvaranja svežih i novih ideja. MEDS se organizuje svake godine u drugoj državi sa ciljem da se šire ideje organizacije i uticaj širom Evrope. Svake godine, organizacioni tim čine studenti koji žele da predstave svoju zemlju kao domaćina MEDS-a. Države koje se nadmeću šalju predloge osnivačima organizacije da bi ih oni odobrili. Onda oni mogu početi planiranje događaja. Domaći tim “Susreta studenata dizajna” odlučuje o temi, mestu za održavanje radionice, programu, konferencijama itd. Svaki student može takođe da aplicira kao tutor. Tutori treba da urade projekte zasnovane na izabranu temu i da ih pošalju do određenog datuma. MEDS tim će nakon toga odabrati najbolje ideje i proglasiti ih pobedničkim projektima. Obaveza tutora je da naprave prezentaciju svojih projekata i da ih predstave na konferenciji na početku letnjeg događaja. Učesnici će biti podeljeni u grupama od 15 studenata po projektu. Tutor je vođa grupe, ali on ili ona mora biti otvoren za druge ideje, sve u kontekstu poboljšanja projekta. Glavni ciljevi radionice su: grupni rad na poboljšanju projekta, njegovo redizajniranje i razvijanje. Na kraju radionice,svaka grupa je dužna da izvede malu prezentaciju o projektu, od ideje do realizacije. Finalne prezentacije su javne i uključuju i konstruktivnu debatu. Kada se radionica završi, objavljuje se zemlja nosilac organizacije za sledeću godinu. aa_architectural approach I broj 02 I 2012

OLIVERA LEKIĆ, apsolvent arhitekture na Departmanu za arhitekturu Fakulteta tehničkih nauka, Univerziteta u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici. Ima iskustvo saradnika u nastavi na projektantskim predmetima na Fakultetu tehničkih nauka u Kosovskoj Mitrovici, kao i tutora na MEDS radionici 2011.godine sa projektom ‘Sculptural connection’ u Istanbulu, za koju je ujedno i Nacionalni kontakt za Srbiju. Učesnica je mnogobrojnih radionica i studentskih kongresa. “Crtanje svetlom“ (fotografija) joj ispunjava slobodno vreme.

ISTORIJA MEDS-a MEDS ALANYA 2010 - Prva radionica MEDS-a je bila organizovana jula 2010. godine u Alanji u Turskoj. Tema radionice je bila “Alisa u zemlji dizajna”. Radionica je bila ograničena na 100 učesnika koji su bili selektovani preko takmičenja. Učesnici koji su želeli da budu tutori su aplicirali sa njihovim predlozima. Izabrana su četiri projekata za realizaciju na radionici. U toku radionice bile su organizovane i razne konferencije, predavanja i arhitektonske ture. MEDS ISTANBUL 2011 - Drugi po redu MEDS je održan početkom avgusta 2011. godine u Istanbulu u Turskoj. U toku 12 intenzivnih dana, 150 studenata iz različitih oblasti dizajna, kampovali su zajedno na događaju koji je koncentrisan na razmenu dizajnerskih ideja kroz discipline, tradicije i kulture iz cele Evrope i šire. Tema radionice je bila povezivanje kontinenata Evrope i Azije sa Istanbulom u centru. Kontrast kulture, istorije, geografije, su samo neki od faktora analizirani od strane tutora koji su ostalim učesnicima, prvog dana MEDS-a, predstavili svoje projekte. Svaki učesnik je nakon toga u mogućnosti da izabere svog tutora, odnosno projekat na kojem želi da učestvuje. Evo kako je sve to izgledalo: www.meds-workshop.blogspot.com/ MEDS LJUBLJANA 2012 - Sledeća MEDS radionica će biti održana u Ljubljani u periodu od 5. do 17. avgusta 2012. godine sa temom ’SenseAbility’. Kapacitet radionice će biti 250 studenata iz cele Evrope. Broj učesnika je ograničen na sedam po državi. Učesnici se biraju preko takmičenja za dizajn postera na zadatu temu. Više o tome možete naći na adresi: http://meds-workshop.com/data/pPack2012. pdf. Za više informacija posetite www.meds-workshop.com ili nam se pridružite grupi na facebook-u: www.facebook.com/pages/Meeting-ofDesign-Students-Srbija, gde možete pratiti novosti i dešavanja vezana za MEDS. Za prijavljivanje ili bilo kakva pitanja pišite nam na meds.srbija@gmail. com . Čekamo vas, dođite i iskusite nezaboravno dizajniranje sa nama!

MEDS team


ArchiCAD konkurs

aa_02 I 9

TEMA: Konkurs za najbolji semestralni projekat , bachelor ili master rad sa područja arhitekture, urbanizma, enterijera i industrijskog dizajna PRAVO UČEŠĆA: Pravo učešća imaju samo studenti osnovnih akademskih i masterstudija sa područja Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije. Konkursni rad ne sme da je stariji od godinu dana. OBAVEZNI PRILOZI: • Poster: Tehnički prikaz(i) projekta (osnove, preseci, situacija, rendering…). Format A0 (100 * 70). Broj postera: maksimum 2 (dva). • Opis rada: do 1800 znakova, sadrži šifru autora, nazive korišćenih softvera (preporučuje se izrada projekata i rendera u ArchiCAD-u i Artlantis-u) i saglasnost da se rad može koristiti u marketinške svrhe bezograničenja uz obavezno navođenje autora. • Ključ za šifru rada. PRAVILA KONKURISANJA: • rad je imenovan nazivom rada i šifrom autora. Šifra se formira odjednog slova i 4 cifre (xnnnn). • svaki učesnik Konkursa može poslati samo jedan rad • učesnik Konkursa mora da koristi legalan softvera (komercijalnu ili studentsku verziju) za izradu arhitektonske dokumentacije i vizualizacije. Za ArchiCAD i Artlantis registracija studentske verzije se vrši na MyArchiCAD.com. • autori Konkursa i članovi stručnog žirija nemaju pravo učešća u Konkursu • svi poslati radovi koji ne ispoštuju navedene uslove biće diskvalifikovani. NAČIN SLANJA RADA: a) ELEKTRONSKI • kompletan materijal uplodovati na neki FTP server ili poslati narezani DVD koji sadrži: jedan poster, opis rada i poseban fajl sa nazivom: Sifra xnnnn. Fajl mora da je zaštićen passwordom. Fajl Sifra xnnnn sadrži: ime i prezime autora, adresa, e-mail adresa i kontakt telefon). • Poslati mailu sa passwordom. b) POŠTOM (PTT, BRZA DOSTAVA) • Štampani materijal (do dva postera, opis rada i kovertu) treba upakovati u zaštićenu rolnu. Na koverti jasno napisati: „Podaci o autoru šifra xnnnn“ i upakovati list na kome je napisano: ime i prezime autora, adresa, e-mail adresa i kontakt telefon. Poželjno ceo materijal snimiti na DVD.

VAŽNI DATUMI: • Početak konkursa 1. decembar 2011 • Radovi trebaju biti poslati najkasnije do 1. oktobra 2012. • Rezultati konkursa biće poznati 15. oktobra 2012. • Mesto i vreme Izložbe i dodele nagrada biće naknadno objavljeni. NAGRADE KONKURSA: Organizovanje izložbe svih radova i objavljivanje rezultata u elektronskim medijima. Ostale nagrade će biti objavljene na sajtu organizatora Konkursa (hicad.rs). STRUČNI ŽIRI: • hiCAD – 1 član • Arhitektonski fakulteti (dva člana) • Arhitektonski časopisi (jedan član) • Društva arhitekata (jedan član) KRITERIJUM IZBORA: • Originalnost ideje • Umetnička poruka • Nivo tehničke izrade projekta ORGANIZATORI: • hiCAD • Arhtektonski fakulteti • Arhitektonski časopisi • Društva arhitekata Odluka stručnog žirija o pobednicima je konačna. Za nagrade garantuju organizatori, pre svega hiCAD. Adresa za slanje radova i sve informacije hiCAD, d.o.o. 21000 Novi Sad, Puškinova 17 mail: hicad@sbb.rs tel. +381 21 63 68 499 aa_architectural approach I broj 02 I 2012


10 I aa_02 I habitat

tekst:

LJUBICA MILOVIĆ, arhitekta. Radi kao kustos u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, na Odeljenju za aarhitekturu i urbanizam.

Utopija

„Svakoj epohi su potrebne utopije. Društvo koje više ne promišlja sopstveni razvoj i budućnost je neprirodno, monstruozno.“ Patrik Šumaher

Poslednjih tridesetak godina postoji tendencija da se ideje modernista otpisuju kao loše a da se pojedini modernistički projekti (realizovani i nerealizovani) navode kao primeri arogancije jedne promašene utopijske vizije. Ali kakvoj god kritici da podvrgnemo inovativni koncept morfologije i strukture industrijskog grada koji su promovisali modernisti u prvoj polovini 20. veka, ne možemo da poreknemo gotovo neverovatnu tačnost kojom su predvideli pravac u kojem će se razvijati grad. Skoro 50 godina su modernistički principi bili osnova za urbano planiranje i oblikovanje gradova. Taj osporavani modernizam predstavlja materijalnu bazu za nove ideale, težnje i potrebe u arhitekturi savremenog grada nastale kao posledica socio-ekonomskih promena poslednje dve decenije, koje su artikulisane kao radikalna antiteza modernističkih utopija. U poslednjih 15 – 20 godina arhitektonski diskurs je dominantno obeležen principima negacije tj. kreativne destrukcije. Prakse kao što su de-konstrukcija, dis-lokacija, de-kodiranje, de-teritorijalizacija obeležile su arhitektonsku scenu. Prividno pozitivistički koncepti kao pluralizam, mnogostukost, heterogenost i virtuelna arhitektura su zapravo nastali kroz oponiranje ključnih koncepata moderne: univerzalnosti, predvidivosti i (budućeg) idealnog poretka. Više nije moguće artikulisati ukus vremena jer je dinamika socio-ekonomskih promena neverovatno ubrzana, pa je bavljenje utopijskim planovima etiketirano kao zabava za naivne ili opasna arogancija. Fokus javnosti (stručne i laičke) se poslednjih decenija vezuje uglavnom za objekat, kao osnovni arhitektonski proizvod. Radikalno tržišna orijentacija arhitekture kao profesije u uslovima neoliberalnog kapitalizma, digitalizacija u produkciji arhitekture

aa_architectural approach I broj 02 I 2012

(CAD i CAM tehnologije) i u percepciji arhitekture (internet) dovela je do toga da je interesovanje vezano za arhitektonski spektakl: počevši od muzeja u Bilbaou i nastanka sintagme star architect jedan od imperativa projektanata je da proizvedu fotogeničan objekat tj. prostor koji se može efektno prikazati u jednoj vizuri, u mediju kao što su fotografija ili video. Utopijsko razmišljanje u arhitekturi zapravo je u vezi sa gradom i promišljanjem gradskog prostora. Kroz 20. vek nastale su brojne urbane utopije, koje su imale različite polazne osnove. Metabolizam japanskih arhitekata, na čelu sa Kenzom Tangeom, sa početka 1970. proizašao je iz analize infrastrukturnih problema Tokija i potrebe da se pronađe model za rast grada koji je bio teritorijalno ograničen. Unitarni urbanizam i drugi metodi za planiranje i oblikovanje grada koje su predlagali situacionisti (Konstatin Niuwenhous, Gy Debord) proizašli su iz anarho-marksističke kritike kapitala, ideja o potpunoj socio-ekonomskoj transformaciji društva i o gradskom prostoru koji bi podržao novo društveno uređenje. Vrtni grad Ebenezera Hauarda bio je zasnovan ideji stvaranja humanog, funkcionalnog, održivog urbanog konglomerata. Koliko god bile različite teze i vrednosni kriterijumi svakog od ovih koncepata, svi oni su se zapravo bavili potrebama krajnjeg korisnika gradskog prostora, prosečnog NN stanovnika grada. Svaka od ovih utopija proizašla je iz određenog altruističkog stava, i uviđanja odgovornosti planera i projektanata prema sugrađanima. Metoda za planiranje grada o kojoj se dosta govori poslednjih par godina je kreativni grad. Ova platforma ne sadrži viziju grada u smislu urbane utopije, već preporuke i norme potrebne za stvaranje modela urbanih sadržaja koji su se u praksi pokazali kao ekonomski održivi. Ovo je prevashodno ekonomski, menadžerski model koji se ne dotiče važnih faktora za planiranje grada kao što su infrastruktura, morfologija, klima (sa jedne strane) i demografija, nasleđe, ili čak psihogeografija.


Začuđujuće je koliko brzo je arhitektura kao struka popustila pod pritiskom tržišta, i prepustila svoju ulogu u formiranju urbanog prostora predstavnicima političke moći i moći kapitala. Pozicija arhitekture, kao stvaralačke delatnosti koja odlučno posreduje između kulture i kapitala, koja se gradila i održavala vekovima dramatično je ugrožena za samo par decenija. Uz već uobičajeni argument o egzistenciji i vrednosti arhitektonskog projekta, verujem da je jedan od razloga za ovu (profesionalnu) malodušnost nekritička digitalizacija u arhitekturi. S namerom da proces projektovanja učinimo efikasnijim i da konačni proizvod (objekat, ambijent) prikažemo što većem broju ljudi koncentrisali smo svoje delovanje i pažnju na nove medije i alate za predstavljanje, i sve više se bavimo savladavanjem softvera i postprodukciju (video, interaktivna ili štampana dokumentacija o projektu – delu). Sam stvaralački proces je time ugrožen, i arhitektura se svodi na pravljenje reprezentativnih skloništa („krova nad glavom“). Šteta je što je crtež, skica polako nestao iz arhitektonskih praksi. Ni jedan dru-

gi medij zapravo ne stvara tako dobro polje za autodidaktičku kon- aa_02 I 11 templaciju i ispitivanje granica sopstvenog znanja i kreativnosti. Ranko Radović je u nekoliko svojih predavanja ispričao anegdotu o Ciceronu, o njegovom odgovoru na pitanje šta čini dobrog govornika (vlada veštinom govorništva, poznaje temu o kojoj govori i zna sve ostalo) sa otvorenom aluzijom da se isto može primeniti i na arhitekturu. Radoznalost, stalno traženje novih izazova, spremnost da svaki uspeh proglasite za zatvoreno poglavlje i počnete ispočetka bi trebalo da budu deo profesionalne filozofije svakog arhitekte. Raša Dinulović je na prvom predavanju kom sam prisustvovala rekao da „arhitekta mora da bude sam i samostalan“ pre svega. Introspekcija, preispitivanje, kontinualno obrazovanje i samoobrazovanje na kraju rezultuju time da imaš apsolutnu veru da je rešenje koje prezentuješ ne najbolje, već jedino ispravno u odnosu na zadate parametre i vrednosti. Na toj vrsti vere se zasnivaju utopije.

.

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


12 I aa_02 I habitat

tekst:

DARKO POLIĆ, arhitekta - planer u JP “Urbanizam”, Zavod

za urbanizam Novi Sad. Diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, 2002. Student postdiplomac na kursu Urbanističko planiranje, menadžment i dizajn na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Bavi se urbanističkim planiranjem. Autor različitih stručnih radova na stručnim skupovima iz oblasti urbanizma. Član uredništva časopisa Društva arhitekata Novog Sada (DaNS) i autor više tekstova na temu urbanizma i arhitekture.

Urbanistički plan i stvaranje utopije Urbanističko planiranje je bez sumnje jedan od onih profe-

je prostorna razmera manja (Generalni urbanistički plan) moguće

sionalnih delatnosti arhitekata koji se najdirektinije bavi utopijom. Razmišljanje o prostoru, uobličeno tehničkim i pravnim ograničenjima i usmerenjima uvek se vodi jednim zamišljenim idealnim svetom koji pokušavamo da ostvarimo u realnom prostoru. Urbanistički plan je zakonom definisan dokument kojim se u nekom vremenskom periodu, uređuje određeni urbani prostor. Usvaja ga organ (vlasti) lokalne samouprave u vidu pravnog akta. Suštinu urbanističkog plana čine inženjerski (tehnički) definisani parametri koji su neophodni da se predmetni prostor tehnički uredi, odnosno da se ustroji održivi okvir u cilju opšteg razvoja - kroz unapređenje postojeće i izgradnju novog. Ni jedan pravno definisan i inženjerski obrađen dokument ne bi mogao da ponudi napredak određenog prostora bez jasno definisane vizije razvoja. Vizija je, u najvećem broju slučajeva, zajednički napor tima različitih inženjerskih struka (elektroenergetske, hidrotehničke, geodetske hortikulturne…) koji, svako sa svog aspekta, formiraju konačan predlog plana. Planski dokument dalje vode pravne službe i organi uprave dok se konačna verzija ne nađe pred skupštinom lokalne samouprave. Urbanistički plan, po svojoj suštini predstavlja dokument koji promoviše normativno uređen sistem vrednosti (društva) koji postavlja granice poželjnog, koriguje postojeće prakse i trasira pravce (izbalansiranog) novog razvoja u jednom vremenskom periodu. Šta više, može da ponudi odličan uvid u odnos društva prema urbanom prostoru, ali i jednako važan profesionalni odgovor na izazove njegovog razvoja. Da li je dakle vizija razvoja zapravo, određena vrsta utopije? Da li se urbanističkim planom kao pravno uređenim dokumentom, ta utopija normira? Urbanistička utopija bi tako mogla biti, proizvod primenjenih standarda čitavog niza pravila i propisa nastala pravnim normiranjem (poželjnih) vrednosti našeg društvenog sistema. Što

je lakše prepoznati utopijske elemente planskog dokumenta. Kako se nivo planiranja spušta ka manjem prostornom segmentu (Planovi generalne i detaljne regulacije), utopija će ustuknuti kao konkretnim i realnim prostornim - strukturnim i infrastrukturnim sistemima, ali će zadržati onu meru humanizma koji je neophodan, a što se najčešće čita između redova. Veoma je važno da se postigne održivost urbanističke utopije jer se urbanističkim planiranjem prostor uređuje tako da omogućava najbolje moguće uslove za aktivnosti svih korisnika na način da ne ugroze njegove kapacitete. Ako uključimo i neophodnu komponentu vremena, onda koncept prostornog razvoja mora da se sagledava uključujući i sve naredne generacije stanovnika/korisnika. Prilikom izrade planskih dokumenata, arhitekta-planer je osoba koja koordinira ostale, komunicira sa institucijama čije mišljenje je neophodno da bi se plan suštinski uobličio i izrađuje i koriguje konačno prostorno rešenje. Nema sumnje da je osećaj za humanizam ona vrsta talenta koji se razvija kod studenata arhitekture kako bi bili spremni da sa tog polazišta “profesionalno humanizuju svet”. Arhitekta-planer tako profesionalno realizuje viziju razvoja prostora, u vidu jedne vrsta utopije u kojoj su izmireni sukobljeni interesi i ostvareni svi standardi koji mogu da garantuju najbolje moguće uslove za život, rad i razvoj svake grupe ljudi i svakog pojedinca.

aa_architectural approach I broj 02 I 2012

Utopističko razmišljanje prilikom izrade urbanističkih planova je neophodno. To je pre svega koncept zamišljenog idealnog sveta (društva) kojem težimo, uzimajući u obzir sve neophodne tehničke standarde i pravne norme. Vizija idealnog sveta se tako normira na konkretnom prostoru u mentalnoj matrici koja će iskustveno garantovati najveću njenu moguću primenu. Primena te vizije nije isključivo pravo naše generacije i ona nikad i ne treba da bude dostignuta, jer mora da se menja i usavršava kroz vreme.

.


aa_02 I 13

I habitat

Habitat U periodu od 15. septembra do 16. oktobra 2010. godine u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine realizovana je Izložba ‘Ideologije i ideali. Prilozi istraživanju istorije arhitekture 20. veka u Vojvodini’. Pod zajedničkim nazivom Habitat, u okviru izložbe su prikazana tri alternativna, utopijska urbanistička plana za Novi Sad koje su priredili studenti treće i četvrte godine Departmana za arhitekturu Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu. Autorka i koordinatorka projekta je Ljubica Milović, d. i. a.

Think creative, live ludens! Autori: BILJANA VILOTIĆ, TAMARA LOJANICA, STAŠA RADMILOVIĆ, MARIJANA ZORIĆ, TAMARA ĆOSOVIĆ, JELENA ČOBANOVIĆ

“Godine 1952. petorica ne baš uglednih Parižana, rešili su da istraže zastarevanje umetnosti… Ukazala se prilika za nov napad!”1 Situacionistička internacionala predstavlja jedinstvenu kritiku potrošačkog, tehnološkog i kapitalističkog društva i ima za cilj da ga podigne na viši nivo, nivo homo ludensa - kreativnog bića. Smatrajući da je svaki čovek kreativno biće koga način života i okruženje sprečavaju u ispoljavanju svoje kreativnosti oni se zalažu za izvesne intervencije u prostoru gde će sveki pojedinac imati priliku da se izrazi u svom punom potencijalu i prema svojim realnim, a ne izvedenim potrebama. Homo ludens oslikava društvo neograničenih mogućnosti, društvo koje će samo sebi kreirati budućnost na svoj jedinstven način, bez ograničenja sredine niti vladajućeg sloja društva. Da bi čovek dostigao novi homo ludensa bilo je potrebno primeniti nekoliko strategija koje bi obezbedile neophodne promene u prostoru. Jedna od njih bila je psihogeografija kao niz strategija za istraživanje gradova. Ona predstavlja studiju o zakonima i specifičnim

01 I Izložba Habitat, MSUV I foto: Miloš Basara

efektima geografskog okruženja koji utiču na osećanja i ponašanje pojedinca. Sledeća, možda i najbitnija strategija koju je 1959. godine definisao istaknuti situacionista Gi Debor (Guy Debord) jeste Dèrive, koja označava vid lutanja i istraživanja različitih gradskih ambijenata. Uključuje kreativno ponašanje i budnost svih čula, a pritom odstupa od klasičnog pojma šetnje kroz grad. Kako bi podstakli budnost čula i konstantno istraživanje urbanog krajolika, pored pomenute dve strategije zalažu se i za tehniku aktivnog plagiranja, do tada primenjivanu samo u pisanoj formi - Dètournement. Smatrajući to potpuno ispravnim i čak neophodnim, oni predlažu plagiranje različitih delova gradova širom sveta gde se njihovim dovođenjem u drugačije odnose, dobijaju uvek novi fuknkcionalni sklopovi. Njihov grad, ma gde se nalazio, davao bi istu mogućnost svim stanovnicima da iskažu svoju kreativnost. U njihovom gradu potrebe svakog čoveka su bile podjednako bitne, svi su uživali u svom poslu, stanu, ulici pa I čitavom gradu. Iako njihove ideje nisu realizovane I nikad nisu uspeli da ožive svoju alternativu tom iluzionom svetu reklamnih trendova, nakaradne potrošnje i bede svakodnevnice oni su zauvek ostali zapamćeni kao utopisti koji su pokrenuli najveći divlji štrajk u istoriji. “Jednog dana, revolucionarne nade 60-ih će buknuti opet, izmenjene, ali ponovo oživljene i sa drugačijim ishodom.”2 1 I Gi Debor, predgovor za IV italijansko izdanje Društva spektakla, 1979. 2 I John Berger, New Society, 6.mart 1975. aa_architectural approach I broj 02 I 2012


14 I aa_02

Think creative – live ludens! The article gives a brief overview of activities and ideas of the movement Situationist International (SI) which was a group of artists founded in Paris 1957. Young artists, writers and architects gathered together with one single goal which was a radical change of the previous life. Part of the SI that called themselves The Situationists, belived that only a revolution can cause life by consciously creating desired situation, using three strategies that have been identified. They advocated strategies: Psychogeography, Derive and Detourment, to provide changes in urban life. Project Think creative – live ludens! is an utopian vision of Novi Sad based on the situationism principles.

.

I Plan Novog Sada iz 1957. godine proširuje se principom aktivnog plagiranja - Dètournement. Spajanjem uličnih mreža preuzetih iz evropskih gradova, stvara se nova ulična mreža koja podstiče konstantno lutanje - Dèrive. 02


NoviMetabolizamSad Autori: ALEKSANDRA BORENOVIĆ, IVANA ILIĆ, SANJA ADAMOVIĆ, BOJAN STOJKOVIĆ, NATAŠA TUTOROV, SRĐAN BAJIĆ, VIŠNJA ĐUKIĆ, TAMARA HALAVANJA

Bila je 1960. godina, kada je grupa veoma mladih arhitekata rešila da promeni stanje u svetu arhitekture. Te godine održana je Svetska projektantska konferencija u Tokiju, kada je osnovan pokret pod nazivom “Theme Committee”, koji je uključivao avangardne arhitekte, grafičke i industrijske dizajnere, zajedno sa mnogim drugim stručnjacima. Arhitektonski kritičar Noboru Kavazo (Noboru Kawazoe), arhitekti Masato Otaka (Masato Otaka), Kijonori Kakutake (Kiyonori Kikutake) i Kišo Kurokava (Kisho Kurokawa), industrijski dizajner Kendži Ekuan (Kenji Ekuan) i grafički dizajner Kijohi Avazu (Kiyohi Awazu) preuzeli su vodeću ulogu u komitetu, a nešto kasnije, oformljena je i grupa Metabolista. Baveći se problemima savremenog sveta - porastom broja stanovnika i potrebama za širenjem grada - metabolisti uspostavljaju nekoliko principa kojima rešavaju ove probleme. Usled ograničenog širenja gradova na horizontalnom planu, razvijaju svoje gradove i u vertikalnom smislu, a pri tom, vazduh, vodu i kopno tretiraju kao jednako vredne sredine za život i izgradnju. Njihovi projekti svode se na organizovanje megastruktura koje rešavaju probleme ekonomičnosti i efikasnosti modernog sveta, pri čemu je naglasak na mogućnosti njihovog organskog rasta i razvoja. Jedan od principa je i sinteza javnog i privatnog prostora. Ovakvi privatni prostori su izraženi kroz modularne jedinice uz pomoć kojih se organizuju stambene strukture podložne promenama, a čime se zadovoljava individualnost korisnika i promenljivost njihovih potreba i želja. Metabolisti raslojavaju saobraćajni sistem na više nivoa što omogućava bržu i lakšu komunikaciju u modernom gradu. Njihovi projekti se zasnivaju na konceptu maksimalnog iskorišćavanja dostupnih savremenih tehnologija u polju svakodnevnog života. Metabolistički projekti su arhitektonske, a ne socijalne utopije! Za razliku od drugih pokreta tog vremena, metabolistički pokret su podržali tada priznati arhitekti, od kojih je jedan i Kenzo Tange (Kenzo Tange). Njegov projekat za rekonstrukciju Tokija predstavlja manifest metabolistickog pokreta. Ovaj predimenzionisani projekat, prikazuje ogromnu centralnu kičmu infrastrukture koja prelazi preko Tokijskog zaliva. Ovakva infrastruktura obezbedila bi nova poslovna područja, a grad bi se širio u jednom potpuno drugačijem pravcu od očekivanog. Glavni poprečni pravac bio bi okružen i povezan brzim saobraćajnicama koje se ne ukrštaju, a piloni koji bi nosili ovu infrastrukturu bili bi ujedno i objekti u službi 03 I NoviMetabolizamSad - megastrukture

različitih gradskih funkcija. Stanovanje bi bilo organizovano up- aa_02 I 15 ravno na glavni pravac, a sa jezgrom povezano prugom sa jednim kolosekom. Industrijska područja bila bi postavljena uz postojeću obalu zaliva. Kao i većina metabolističkih projekata, i proširenje Tokijskog zaliva omogućava dodavanje individualnih jedinica kao i velikih sektora i njihovo širenje u organskom maniru. Još jedan od projekata koji je obeležio metabolistički pokret je projekat za grad Heliks (Helix) u Japanu, arhitekte Kišoa Kurokave. Predstavlja jednu od brojnih metabolističkih vizija forme, koja raste od postojećeg grada i dalje se širi ka vodi. Spiralne megastrukture pružaju mogućnost ostvarivanja dopunskih modula unutar grada. Grad se istovremeno širi dodavanjem jedinica unutar svake spirale, kao i dodavanjem novih strukturalnih kula. Predviđeno je da ovi nivoi spiralne megastrukture budu u potpunosti prekriveni zelenim baštama, omogućavajući na taj način maksimalnu zelenu površinu. Ovaj projekat predstavlja organski urbanistički plan zasnovan na povezivanju kula u vidu mostova, kako iznad kopna, tako i na nivou mora. Stambene jedinice predviđene su u vidu jezgra koje ispunjava ovu skeletnu strukturu, a neograničenim umnožavanjem i nizanjem jedne na drugu povećavaju grad. Kurokava kao saradnik Kenzo Tangea na projektu Tokijskog zaliva (1961), svoju arhitekturu zasniva na „principu života“. Njegov grad Heliks je svakako više od utopijske vizije, on predstavlja pokušaj da se odgovori na dramatične nestašice prostora za stanovanje u modernom Japanu, stvaranjem okruženja na senzibilniji i gradotvorniji način.

NoviMetabolizamSad Oslanjajući se na svetske projekte metabolista ostvaren je studentski utopijski projekat NoviMetabolizamSad kao odgovor na pitanja i probleme koji su uočeni na teritoriji grada Novog Sada, u periodu 60-ih godina, kada se razvija i sam metabolistički pokret. Ono što je uzeto kao pretpostavka je da će se u narednih 50 godina grad znatno širiti usled povećanja broja stanovnika, te će stoga biti potrebna planska organizacija celog urbanog tkiva. Pitajući se „šta bi bilo kad bi bilo“, došli smo do zapanjujućih odgovora, i stvorili pravi grad iz Odiseje u svemiru. Konceptualni elementi koji se izdvajaju unutar samog projekta odnose se na 4 aspekta urbanog gradskog jezgra. 1. Saobraćaj. Mreža saobraćaja predstavlja osnovni temelj modernog grada, zbog brže, efikasnije i bezbednije komunikacije. Kako bi se postulati metabolista ispoštovali u što većoj meri, u ovom projektu je predložen način organizovanja saobraćaja kroz raslojavanje na 4 nivoa: - prvi nivo predstavlja laki šinski sistem koji se kreće oko grada i povezan je sa svim centrima naselja unutar urbanog tkiva. Ovaj nivo predstavlja obilaznicu oko grada. aa_architectural approach I broj 02 I 2012


16 I aa_02

- drugi nivo predstavlja sistem saobraćaja raslojen na tri podnivoa. Pešački i biciklistički saobraćaj je izdignut na određenu visinu, dok je sa donje strane ove saobraćajnice okačen laki šinski sistem. Ovaj nivo je predviđen kao veza oboda grada sa njegovim jezgrom. - treći nivo je mreža postojećeg motornog saobraćaja tj. unutar ovog nivoa predviđeno je zadržavanje postojećeg saobraćaja. Ovaj nivo predstavlja razgranatiju šemu unutar gradskog jezgra. - četvrti nivo se odnosi na postojeći rečni saobraćaj na Dunavu. Ostvarena je direktna veza unutar struktura na kopnu i vodi. 2. Gradski centri. Vodeći se planom za razvoj Novog Sada iz 60-ih godina, predviđeni gradski centri su ostvareni i organizovani tako da svi zajedno čine grad Novi Sad gradom kulture. Pet žižnih centara unutar gradskog tkiva preuzimaju različite funkcije, pa se tako u starom gradskom jezgru ističu kulturne ustanove (muzeji, galerije, škole itd.). Univerzitet i sport su takođe razvijeni u zasebne gradske centre koji međusobno komuniciraju, dok je industrija izmeštena na periferiju grada. 3. Megastrukture su odgovor na problem urbanog planiranja i velikog broja stanovnika. Ovde se javljaju u dva arhitektonska oblika: kule sa različitim funkcijama, u zavisnosti od potrebe date strukture i gradske celine kojoj ona pripada, i u obliku struktura sastavljenih od modularnih jedinica koje su izdignute na pilone. Ideja je bila da se ove megastrukture postave na teritoriji Novog Sada, na površine koje su 1960-ih godina bile ili zelene ili neizgrađene. Stvoren je potpuno novi vizuelni identitet grada, povezuju se stari gradski centar i nove strukture. Njihov oblik i položaj otvaraju vizure ka postojećoj strukturi grada, a ujedno dozvoljavaju i širenje istih, kao odgovor na jedan od koncepata metabolista - organski razvoj. 4. Kruzeri predstavljaju eksperimentalni vid stanovanja u strukturama koje plutaju po Dunavu ili su usidrene u jednu od luka. Čine ih stambene modularne jedinice, koje, uz mogućnost transformacija i različitih međusobnih kombinacija, formiraju nove

strukture. Na taj način zanemarujemo barijeru između kopna i vode, i ove površine tretiramo funkcijski kao jednako vredne za organizaciju jednog grada, a stanovanje i privatnost dobijaju jednu novu dimenziju. Proučavajući metabolizam kao čisto arhitektonsku utopiju, dolazimo do pitanja može li se uopšte odvojiti arhitektonska utopija od svih ostalih? Kada razmišljamo o arhitekturi razmišljamo o prostorima koje stvaramo, funkcijama koje će se tu obavljati, ljudima koji će koristiti te prostore. Ako želimo sve to da zadovoljimo, da li to znači da težimo i svim drugim utopijama? Verujući u ispravnost cilja, stvarajući idealan grad po meri čoveka, nastala je metabolistička utopijska vizija Novog Sada. Utopija ne bi bila utopija da je moguća, ali smo na trenutke, stvarajući ovaj projekat, poverovali da su se stvari mogle razviti i na ovaj način... Srećom ili ne, danas ne živimo u takvom gradu. Ono što se nameće je činjenica da ukoliko bi svaki projekat koji kreće od nule imao bar jednu nit utopijskih ideja, rešenje bi bilo mnogo kvalitetnije, a korisnici grada znatno srećniji. Ovako utopija ostaje ideal. Nama, kao pojedincima, preostaje da s vremena na vreme odlutamo u razmišljanja izvan svojih ili tuđih mogućnosti, ne bi li dobili odgovore na neka pitanja. U suprotnom, preostala bi nam samo puka potreba za životom i ništa više. A svi želimo više.

.

NoviMetabolismSad This project analyzes and considers the main features of the Japanese avant-garde movement ″Metabolism″ applied on plan for Novi Sad in the early 60s. Human habitats: air, water and land, are equally treated, in order to solve the problem of city expansion. Project NOVImetabolismSAD is based on several principles: megastructures that enable organic growth process, traffic system on several different levels, cruisers that present multifamily experimental housing, and usage of modern technology. Using these principles, futuristic utopian plan for city of Novi Sad is created.

.


NS2051 Autori: Grupa A7 SPASOJE RADOMILOVIĆ, MARKO LAZIĆ, PREDRAG VUJANOVIĆ, MILAN ATANASKOVIĆ, BOJAN POLOVINA, DEJAN MITOV, KRSTO RADOVANOVIĆ

Cilj projektа NS2051 je dа ukаže nа mogućnosti rаzvojа Novog Sаdа u prvoj polovini 21. vekа, kаdа se očekuje veliki porаst brojа stаnovnikа i širenje tkivа grаdа, а rešenje tog problemа u sаdаšnjoj urbаnističkoj prаksi nije ni nа pomolu. U projektu su istrаživаni urbаnistički, аrhitektonski, sociološki, ekološki, politički i ekonomski fаktori koji utiču nа rаzvoj grаdа, kаko trаnsformаcije grаdskog jezgrа, tаko i njegovog širenjа i rаzvojа periferije i okolnih nаseljа. Projekаt Novi Sаd 2051 predstаvljа socio-urbаnističku/аrhitektonsku utopiju, čiji je prevаshodni cilj dа kroz аrhitekturu, urbаno i regionаlno plаnirаnje stvori podlogu zа društvo budućnosti i čovjekа budućnosti – povezаnog, а ne otuđenog, kreаtivnog i sаmosvjesnog, а ne inertnog i pаsivnog. Projekаt tаkođe istrаžuje ideju održivog grаdа 21. veka, i to pre svegа održivog u sociološkom i socioekološkom smislu. Dаkle, projekаt se mnogo više odnosi nа socijаlne аspekte urbаnizmа i аrhitekture, nego nа stvаrаnje suvopаrnih аrhitektonskih vizijа grаdovа budućnosti u kojimа je položаj čovjekа i cjelokupnog društvа zаnemаren zаrаd geometrijske ekstrаvаgаncije i аrhitektonske sаmodovoljnosti. Projekat je delimično zasnovan na konceptu Vrtnog grada, modela rаzvojа grаdа nаstаlog u Engleskoj početkom 20. vekа po idejаmа E. Hаuаrdа (Ebeneser Howard), R. Anvinа (Raymond Unwin) i B. Pаrkerа (Barry Parker). Pojam se odnosi nа model sаtelitskih grаdovа koji su od glаvnog centrа odvojeni zelenim pojаsevimа i koji funkcionišu kаo zasebne celine sа određenim stepenom аutonomije. “Vrtni grad” je pre svega ekonomski model razvoj gradova, koji je rаzvijen usled urbаnističkih uslovа u tаdаšnjem Londonu: povećanja broja stanovnika kao posledice ekonomskog razvoja, naglog širenja fizičke strukture grada i stvaranja predgrađa. Kao eksperimentаlna potvrda njihovih idejа, pre svegа ekonomskih i socijаlnih, u periodu od 1904. do 1919. godine sаgrаđenа su tri sаtelitskа vrtnа grаdа (kаo predgrаđа Londonа): Lečvort (Letchworth), Hаmsted (Hampstead) i Velvin (Welwyn). Ovi grаdovi imаju jаsnu urbаnu strukturu, zbijene i uočljive centre, definisаne grаnice rаstа, а međusobno su odvojeni (ili povezаni) zelenim pojаsevimа. Morfološki, oni su podeljeni nа celine (četvrti) sа rаzličitim funkcijаmа – stаmbene, trgovаčke, industrijske itd. Povezаnost ovih grаdovа sа Londonom, аli i međusobno, ostvаrenа je železničkim i drumskim sаobrаćаjnim prаvcimа, koji lineаrno strukturirаju njihov rаst. Cilj ovih grаdovа je bio stvаrаnje


18 I aa_02 ideаlnih zаjednicа zаsnovаnih nа susedskim odnosimа, u kojimа

neće biti društvenih rаzlikа i koji će funkcionisаti delimično sаmostаlno, kаo relаtivno sаmoodržive i ekonomski nezаvisne celine. Postavlja se sledeće pitanje: dа li su principi vrtnog grаdа bаr delimično primenljivi nа primeru Novog Sаdа? Vremenskа distаncа od jednog vekа od pojаve ideje vrtnih grаdovа sа sobom je donelа niz istorijskih fаktorа koji su se mаnifestovаli u rаzvoju (ili pаk rаzgrаdnji) Novog Sаdа. Socijаlistički, sаmouprаvni period, koji je svoj uspon i pаd doživeo u prošlom veku, doneo je i svoje probleme, vidljive nа socijаlnoj i fizičkoj strukturi grаdа: priliv stаnovništvа (uglаvnom rurаlnog, usled ekonomskih rаzlogа), nаglo širenje fizičke strukture, zonirаnje, stvаrаnje „grаdovа spаvаonicа“ neke su od njih. Problem nije rešen ni u tzv. trаnzicijskom periodu, nа prelаzu između dvа vekа; veliki priliv stаnovništvа usled rаtnih dešаvаnjа, zаtim ponovno širenje i izgrаdnjа, često besprаvnа i nekontrolisаnа. Prelаzаk nа novi sistem oznаčаvа i nove izаzove zа grаd, kаo što su ukidаnje određenih funkcijа, što dаlje vodi u zаpuštenost određenih zonа (npr. industrijskih). Nаsuprot tome, stаmbenа područjа doživljаvаju nаglu ekspаnziju, jer se priliv stаnovništvа nаstаvljа. Zbog nepostojаnjа jаsne politike širenjа grаdа i instrumenаtа kontrole njegovog rаstа, dolаzi se do hаotičnog, pа i аnаrhičnog stаnjа, kаko premа unutrаšnjosti (izgrаdnjа velikog brojа stаmbeno-poslovnih objekаtа veće sprаtnosti u centrаlnim delovimа grаdа), tаko i premа spoljаšnjosti (okolnim nаseljimа).

PET TAČAKA URBANOG RAZVOJA NOVOG SADA Plаnom rаzvojа Novog Sаdа do 2051. godine predviđa se da će se trend priliva stanovništva i širenja fizičke strukture grada nаstаviti i u relаtivno dаljoj budućnosti. Ovаkvа ekspаnzijа vodi kа grаdskom elefаntizmu; nekontrolisаnim širenjem grаdske teritorije, аli i širenjem i rаzvojem okolnih prigrаdskih nаseljа kojа su u neposrednoj blizini, postoji opаsnost od stvаrаnjа аglomerаcije. Ovаkаv proces dаlje prouzrokuje veliki broj problemа: zаgаđenost, uništаvаnje prirodnih površinа, sаobrаćаjne i druge infrаstrukturne probleme. Potencijаlno rešenje predstаvljа policentrični system grada. Pod ovim pojmom podrаzumevаmo stvаrаnje povezаne mreže centаrа, odvojenih zelenim pojаsevimа, koji funkcionišu kаo relаtivno аutonomne jedinice (urbаnа zrnа), zаjedno čineći veću geogrаfsku i političku celinu – urbаni grozd (eng. cluster). U dаljem tekstu ćemo definisаti pojmove i sredstvа kojimа se plаnirаni rаzvoj Novog Sаdа može sprovesti.

1. Urbаno zrno (eng. urban grain) oznаčаvа relаtivno nezаvisnu celinu (nаselje), koje u interаkciji sа drugim urbаnim zrnimа čini veću regionаlno-političku celinu (klаster). Svаko urbаno zrno funkcioniše sа određenim stepenom аutonomije, dаkle u ekonomskom smislu je nezаvisno. Svаko prigrаdsko nаselje u blizini Novog Sаdа bi predstаvljаlo jednu tаkvu celinu: Futog, Veternik, Rumenkа, Kаć, Klisа, Petrovаrаdin, Beočin, Kаmenicа, Sremski Kаrlovci, kаo i potencijаlnа novа nаseljа. Sаdаšnji širi centar Novog Sаda bi predstаvljаo posebnu jedinicu u ovom sistemu, s tim što bi, zbog svoje veličine, bio podijeljen nа veći broj mаnjih cjelinа – „podzrnа“. Svаko od ovih nаseljа je potrebno jаsno ogrаničiti u smislu definisаnjа veličine fizičke strukture i brojа stаnovnikа. Takođe je potrebno uvođenje određenih sаdržаjа koji u nаselju ne postoje, kao i rаzvijаnje postojećih sаdržаjа, koji bi definisаli to nаselje kаo nezаvisnu celinu. 2. Održivа zаjednicа predstavlja zаjednicu ljudi kojа funkcioniše tаko dа svi njeni člаnovi mogu nа dugoročnom plаnu dа zаdovolje svoje potrebe i dа povećаju dobrobit čitаve zаjednice bez uništаvаnjа prirodne sredine i ugrožаvаnjа drugih članova zajednice1. Pri tome su zа pitаnje kvаlitetа životа u ovаkvoj zаjednici podjednаko vаžni аspekti – društveni, privredni i pitаnjа životne sredine; jedino ovаkаv holistički pristup omogućаvа jаsno definisаnje pojmа održive zаjednice. Vаžаn аkcenаt se stаvljа nа socijаlne аspekte – pitаnjа obrаzovаnjа, društvene rаvnoprаvnosti i integrаcije u društvo (nаsuprot otuđenosti kаo jednog od nаjvećih problemа sаvremenog društvа). Svаko urbаno zrno predstаvljа jednu održivu zаjednicu u širem smislu, аli unutаr svаkog od njih postoje podceline (mаnje zаjednice, komune), do nivoа grаdskog blokа. Posebno je vаžno pitаnje produktivnosti svаke zаjednice; dа bi svаko zrno funkcionisаlo kаo ekonomski nezаvisnа i održivа celinа, to se zаjednice morаju što više oslаnjаti nа sopstvenu proizvodnju zаrаd zаdovoljаvаnjа sopstvenih potrebа (proizvodnjа orgаnske hrаne, mаle prodаvnice/pijаce umjesto velikih tržnih centаrа, zаnаtstvo i sl). 3. Identitet. Problem prepoznаtljivosti i identitetа je veomа izrаžen o vreme globаlizаcije i mаsovne proizvodnje/potrošnje. Zbog togа je formirаnje identitetа kroz poštovаnje kontekstа i specifičnosti mestа od izuzetnog znаčаjа. Svаko od ovih nаseljа (zаjednicа) u odnosu nа svoje resurse (prirodne, društvene, kulturne i dr.) trebа dа predstаvljа prepoznаtljivu i jаsno definisаnu celinu.

1 I izvor: www.odrzivezajednice.org (oktobar 2011.)

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


4. Povezаnost. Novi prаvci rаzvojа urbаnizmа stаvljаju fenomen tokа, strujаnjа, mobilnosti i kompleksnosti iznаd modernističkih principа neprikosnovenosti аritektonske forme. Pаrаdigmа mreže kаo prostorne strukture jedno je od vаžnih uporištа u rаzvoju grаdovа budućnosti. Umesto kontinuаlnosti urbаnog tkivа, većа pаžnjа se pridаje efikаsnoj povezаnosti („umreženosti“) rаzličitih celinа, koje nа tаj nаčin čuvаju svoj identitet. Svi nаvedeni centri su povezаni rаzličitim vidovimа sаobrаćаjа, pri čemu je аkcenаt stаvljen nа održive vidove sаobrаćаjа: međumesnа železnicа i vodeni putevi (kаnаli). Povezаnost se tаkođe odnosi i nа mikro-nivo - povezаnost pojedinаcа u okviru zаjednice. 5. „Mojа infrаstrukturа“. Pojаm se odnosi nа mrežu multifunkcionаlnih centаrа u okviru svаke pojedinаčne zаjednice. Svаki od ovih centаrа predstаvljа kompleks pаrkovske površine sа pаviljonimа rаzličitih funkcijа – kulturni i edukаtivni centri, sportski centri, bibliotekа, medijаtekа, umjetničke kolonije, kreаtivne rаdionice i dr. Ovаkvi kompleksi predstаvljаju podjednаko centre socijаlizаcije i rekreаcije, mjestа okupljаnjа, rаzmjene idejа i kreаtivnosti. Ovde se povući pаrаlelа sа domovimа kulture iz socijаlističkg periodа, koji su predstаvljаli centаr životа nekog nаseljа. Ipаk, potrebno je sprovesti potpuniju decentrаlizаciju kulture i ovаkve lokаlne centre podići nа znаtno viši nivo. Stogа i nаziv „infrаstrukturа", jer je ovа mrežа od izuzetne vаžnosti zа funkcionisаnje umreženih nаseljа, kаo sаobrаćаj ili bilo koji drugi vid infrаstrukture. Pridev „mojа“ odnosi se nа vаžnost ovog sistemа zа pojedincа; potrebno je upoznаvаnje pojedincа sа sаmim sobom, а zаtim i sа okruženjem, kаo i nаdgrаdnjа vrednosnog sistemа čitаvog društvа. *** Sprečаvаnje širenjа grаdа ostаvljаnjem zelenih pojаsevа oko njegove fizičke strukture u dаnаšnjim uslovimа svаkаko dа nije moguće. Rаzlozi zа to su brojni: investitorskа аrhitekturа, rešаvаnje imovinsko-prаvnih odnosа, politički faktori i sl. Kаko ovаj rаd predstаvljа utopiju, pretpostаvkа je dа će se u budućnosti stvoriti fаktori koji će nаvedene probleme rešiti. Nаjvаžnije je svаkаko obrаzovаnje аrhitektonske i urbаnističke scene, detаljnije definisаnje plаnа rаzvojа grаdа i njegovo efikаsnije sprovođenje, a zatim i ekonomski i finаnsijski fаktori. Samo uz takav integralni pristup možemo misliti i graditi bolji grad i bolje društvo budućnosti.

.

NS2051

aa_02 I 19

The aim of the project NS2051 is to explore development possibilities of Novi Sad in the first half of 21st century, when large increase of population and expansion of physical structure are expected, and solution of this problem in the current urban planning practice is not on the horizon. In project were explored urban, architectural, social, ecological, political and economical factors that influence development of the city, transformation of the city, and its expansion and development of the periphery and surrounding villages. Project NS2051 is both social and architectural utopia, whose primary goal is, through architecture, urban and regional planning, to create the foundation for the future society and the human of future - associated, not alienated, creative and self-conscious and not inert and passive. The project also explores the idea of sustainable city in 21st century, most of all sustainable in social and economic terms. Therefore, the project is much more related to the social aspects of urban planning and architecture, instead of creating dull-looking architectural vision of the future cities in which the position of man and society as a whole is ignored for the sake of geometric and architectural extravagance.

.

Literatura: - Castex, Jean, Jean-Charles Depaule i Philippe Panerai (2003). Urbаne forme. Beogrаd: Grаđevinskа knjigа - Elin, Nаn (2002). Postmoderni urbаnizаm, dopunjeno izdаnje. Beograd: Orion-аrt - Project Group Van Zuid, REAP – Roterdam Energy Approach and Planning (2009), Roterdam - Pucаr, Milа (2006). Bioklimаtskа аrhitekturа. Beogrаd: Institut zа аrhitekturu i urbаnizаm Srbije - Pušić, Ljubinko (2009). Grаd bez licа. Novi Sаd: Mediterran publishing - Stupаr, Aleksаndrа (2009). Grаdovi globаlizаcije – izаzovi, trаnsformаcije,

simboli. Beogrаd: Orion-аrt - Džejkobs, Džejn (2011). Smrt i život velikih аmeričkih grаdovа. Novi Sаd: Mediterran Publishing


20 I aa_02 I habitat

tekst i projekat:

Belgrade Eye Projekаt BELGRADE EYE rаđen je u okviru trećeg semestrа Mаster аkаdemskih studijа nа Arhitektonskom fаkultetu Univerzitetа u Beogrаdu, školske 2010/11 godine. Temа studijа, čiji je predmetni nаstаvnik prof. Zorаn Lаzović, bilа je Kontekstuаlni hibridi kulture/umetnosti - Od efemernog do stаlnog u аrhitekturi: rekontekstuаlizаcijа jаvnih prostorа Beogrаdа. Rаd nа projektu se sаstojаo iz tri fаze. Prvа faza je podrаzumevаlа prepoznаvаnje određenog fenomenа koji kаrаkteriše odаbrаnu lokаciju nа teritoriji grаdа Beogrаdа. Međutim, ovde se krenulo od аnаlize globаlne slike grаdа kаo opštijeg i sveouhvаtnijeg kontekstа. Konkretno, reč je o umnogome ogrаničаvаjućem korišćenju prostornih potencijаlа grаdа nа nivou jednog “lejerа”. Jedаn od osnovnih preduslovа dа neko mesto živi jeste dа bude dostupno rаzličitim kаtegorijаmа korisnikа i dа poseduje neki mаgnetni sаdržаj, kаko bi te iste korisnike privuklo i zаdržаlo. Kаo posledicа togа nаstаlа je idejа o povezivаnju „mrtvih“, а opet, sа druge strаne bitnih tаčаkа grаdа kroz novi modаlitet kretаnjа. Kаko su vidikovci retkа pojаvа u Beogrаdu, pored fizičkog povezivаnjа, jаvilа se i potrebа zа vizuelnim povezivаnjem, tj. stvаrаnjem mogućnosti dа se određeni sаdržаji percipirаju i dožive nа mentаlnom nivou. Otudа idejа o rаzvijаnju neke vrste mreže u vidu sistemа žičаre kojа bi prekrilа teritoriju celog grаdа. Kаo jednа od nаjfrekventnijih u mreži odаbrаnih i аnаlizirаnih tаčаkа odаbrаn je pаrk između Sаvskog pristаništа i Kosаnčićevog vencа. Tu je predviđeno postаvljаnje jedne od vertikаlа - kulа u sistemu žičаre. Ovа lokаcijа je svojom pozicijom i kontekstom unelа dodаtne teme koje su postаle deo rаzvojnog procesа projektа; sukob modernog i trаdicionаlnog, kompleksаn društveno-socijаlni kontekst, temu oblikovаnjа i pojаvnosti sаmog rešenjа... Drugа fаzа projektа podrаzumevаlа je idejno rešenje pаrterа i prаtećih sаdržаjа kule kojа je kаsnije, u trećoj fаzi procesа rаzrаđenа. Posmаtrаjući mаkro situаciju, tj. nivo grаdа, veze obаlа reke Sаve ostvаrene su mostom i eventuаlno privаtnim čаmcimа, tаko aa_architectural approach I broj 02 I 2012

NEVENA POLEDICA, rođenа 1987. godine u Arilju. Zаvršilа

Mаster аkаdemske studije nа Arhitektonskom fаkultetu Univerzitetа u Beogrаdu u julu 2011. godine. Bаvilа se rаdom nа Arhitektonskom fаkultetu u Beogrаdu kаo sаrаdnik u nаstаvi. Trenutno rаdi u аrhitektonskom birou DVA: STUDIO u Beogrаdu.

dа nedostаju аlternаtivni nаčini pristupа. Zаtečeni odnos nа užem području posmаtrаnjа, u vidu dve dostа jаke vrednosti grаdа Kosаnčićevog venca, kаo zаštićene аmbijentаlne celine sа jedne strаne, i Sаvskog pristаništа kаo zone spаjаnjа grаdа sа obаlom reke sа druge strаne - nаmetnuo je određenu vrstu nedefinisаnog međuprostorа. Sаmim tim što je fizički prekinut kontinuitet jedne od nаjinteresаntnijih osа grаdа - ulice Krаljа Petrа, kojа menjаjući nаdmorsku visinu spаjа Dorćol, centrаlnu ulicu Knezа Mihаilа i Sаvsko pristаnište, prekinutа je i funkcionаlnа vezа ovа dvа entitetа. Odgovor nа ovo stаnje bio je (moždа) bаnаlnа ekstenzijа pomenute ulice u vidu stepeništа kojim se sаvlаdаvа prirodni postojeći pаd terenа, а ulicа slivа do obаle reke. Kаo kontrаst snаžnim horizontаlnim linijskim elementimа prostorа (ne sme se zаborаviti blizinа Brаnkovog mostа), postаvljа se аgresivаn element vertikаle - kule. Sаmа kulа je povezаnа sа terenom pаsаrelаmа pomoću kojih se spаjаju rаzličite tаčke prostorа. Time se postiže od početkа željeno višeslojno korišćenje prostorа. Sаmа kulа sаstаvljenа je od dvа pаnorаmskа liftа (koji ujedno predstаvljаju konstruktivne elemente i omogućаvаju pristup licimа sа posebnim potrebаmа), čeličnog stepeništа i elipsoidnih plаtformi nа rаzličitim visinаmа. Plаtforme su, zаprаvo, element putem kog se stvаrа potencijаl zа zаdržаvаnje korisnikа i oživljаvаnje kule. Pored togа, kružno kretаnje korisikа oko pomenutih centrаlno postаvljenih konstruktivnih elemenаtа omogućаvа sаgledаvаnje grаdskog jezgrа (već pomenuto vizuelno povezivаnje mestа). Preko nаjvišeg plаtoа korisnici pristupаju kаbinаmа žičаre, kojа je povezаnа sа novobeogrаdskom strаnom reke Sаve i predstаvljа jedаn od аlternаtivnih nаčinа kretаnjа.

.

01 I Faza 1: umrežavanje Beograda


Belgrade Eye

aa_02 I 21

The project Belgrade Eye is consisted of three phases. The first one is recognition of phenomenon that characterizes the selected location in the city of Belgrade. As the result of this research phase, it was concluded that the viewpoints are very rare in Belgrade and therefore they should be visualized and physically connected. Thus emerged the idea of creating a network in the form of elevator and as one of the most frequent places it is chosen the park between Sava docks and KosanÄ?ićev Venac. The second phase entailed design of the parterre of the tower and related facilities which later, in the third phase of process, developed. Looking at the macro situation it is clear that its only connection to the Sava river is by bridge and the potential private boats, so there is a lack of alternative means of access. In addition, the

02 I Faza 3: osnove

03 I Faza 3: presek

physical continuity of one of the most interesting city axis (move of the streets of Kralja Petra and Kneza Mihajla) is interrupted, which imposed a certain kind of undefined spaces. The response is obtruded in the form of banal street extension like staircases which overpower the natural position of terrain. As a contrast to the strong horizontal line elements of the space, there is the aggressive element of the vertical tower which is associated with the ground walkway which connects the different points of space. This complex analysis of many elements and their relationships which led to the final decision, were intended to considerate the urban tissue from another angle which was atypical for standard process of studying.

.

04 I Faza 3: maketa aa_architectural approach I broj 02 I 2012


22 I aa_02 I habitat

tekst i projekat:

BRANISLAV SPASOJEVIĆ, m. arch. Diplomirao na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, diplomske ak. stud. / master, 2007. - 2009. Učestvovao na većem broju grupnih izložbi, kao što su: Arhetipuri/ Archetypes 2011 (Sibiu, Romania 2011.) gde je izlagan projekat Water break; 32. Salon arhitekture, izlagan projekat: Auditorijum na Velikom ratnom ostrvu, Beograd 2010; 11. Bijenale arhitekture u Veneciji 2008, Paviljon Repubike Srbije, postavka Wohnlich, izlagani autorski projekti: “bazen + blok 33”, video projekat: “smlxxl”, Venecija 2008.

NewNewBG NewNewBg je ekperimentalni projekat nastao kao odgovor na pitanje kako sačuvati sadašnju fizičku strukturu grada Beograda, sa posebnim osvrtom na Novi Beograd, i prilagoditi ga budućem vremenu. Gradu kakav je Beograd, koji se ubrzano širi i razvija, bez duboko promišljene strategije i jasno definisanih urbanističkih pravila, preti postepeno potiskivanje i gubljenje autentičnosti kao i arhitektonsko-urbanističkih vrednosti koje ga čine. To je najočiglednije u slučaju Novog Beograda koji je prvobitno zamišljen kao grad-vrt, idealno mesto za život, sa dovoljno neba i dovoljno drveća, sa definisanom mrežom modernih objekata koji „izranjaju iz zelenila“. Usled turbulentnih društvenih dešavanja, ideju takvog „idealnog“, modernog grada potisnule su nedefinisane „ne-ideje“ koje se baziraju prvenstveno na ekonomskim aspektima, bez posebnih osvrta na druge (arhitektonsko-urbanističke, kulturološke aspekte itd. koji bi trebalo da budu primarni). Nebriga i zapostavljanje budućnosti je dovela do svojevrsnog haotičnog stanja u životnom okruženju. Ideja projekta se bazira na ispitivanjima mogućnosti ublažavanja ovakvog stanja. Pokretač ovog istraživačkog projekta je pitanje „Kakav bi bio idealan, dalekosežan način širenja grada koji neće remetiti nasleđene fizičke strukture?“. Dolazi se do ideje o rastu grada u visinu. Kao fizička manifestacija ove ideje predlažu se kule visoke najmanje 200m. Urbanističkom analizom su rasporedjene tako da ne narušavaju postojeće fizičke struk-

aa_architectural approach I broj 02 I 2012

ture. U osnovi su kružnog oblika prosečnog obima od 30m. Na taj način bi se ostvarila niska zauzetost parcele u korist zelenih i javnih površina. U potpunosti bi se zasnivale na energetskoj efikasnosti i tehnološkoj održivosti. Karakteristične su po tome što su zamišljene kao „beskonačne“ odnosno kule nesagledivog kraja. Ovaj jedinstveni efekat „probijanja kroz oblake“ bi se postigao specijalnom tehnologijom koja bi pravila efekat magle koja bi se ispuštala vertikalno (u vis) sa najviših spratova. Noću bi se sa istih spratova, u snopovima (laserima) puštalo „beskonačno“ pravolinijsko osvetljenje što bi bilo posebno atraktivan efekat. Kule bi u oblikovnom smislu bile neutralne u odnosu na kontekst. Potpuno svedenih spoljašnih obrada sa opnama od staklenih površina - ogledala što bi doprinelo efektu nepostojanosti. Preko staklene opne bi se nalazila mrežasta površina koja bi služila kao zaštita od Sunca. U funkcionalnom smislu ovo su mesta za najrazličitije aktivnosti: kule za stanovanje sa nestvarno lepim pogledima, poslovne kule, za sport i rekreaciju, kule-vrtovi sa zabavnim sadržajima, kule-parkinzi itd. Ovakvim, radikalnim pristupom sagledavanja budućeg vremena bi se zadržale postojeće arhitektonsko-urbanističke celine,

.

relativno sačuvale postojeće slobodne javne i zelene površine, rešila stambena pitanja konstantno rastućeg grada, doprinelo uvodjenju ekoloških i standarda održivosti. „NewNewBg“ je pogled u budućnost, vizija Novog Novog Beograda...


NewNewBg NewNewBg is experimental project which was developed in response to the question of how to preserve the current physical structure of the city, with special reference to New Belgrade, and adapt it to future time. For cities like Belgrade, which are rapidly expanding and evolving, without deeply thought strategy and clearly defined urban policies threatens gradual suppression and loss of authenticity as well as architectural and urban values that make it. The idea is based on the investigation of the potential mit-

aa_02 I 23 igation of this situation which leads to the idea of growth in height. As a physical manifestation of this idea at least 200 meters high towers were proposed, whose schedule is provided on the basis

.

of urban analysis. With this radical approach consideration of the future times would retain existing architectural and urban units, relatively preserve existing public and green spaces, fix the problem of housing in the constantly growing city, contribute to the introduction of environmental standards and sustainability.

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


24 I aa_02 I habitat

tekst i projekat:

MILOŠ ŽIVKOVIĆ, rođen u Beogradu. Godine 2005. upi-

suje osnovne studije na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu koje završava 2008. Iste godine upisuje diplomske (master) studije na istom fakultetu i počinje da radi na mestu demonstratora na Departmanu za arhitekturu. Nakon stručnog usavršavanja u SAD, 2009. godine radi za Office for Metropolitan Architecture u Roterdamu. Godine 2010. diplomira sa projektom GENERIC CITY / GLOBAL VILLAGE.

Generički grad Rad je nastao kao diplomski - master projekat na Arhitektonskom

promenama. Generički gradovi se šire kao mreže iz prenaseljenih

fakultetu Univerziteta u Beogradu 2010. godine, pod mentorst-

gradova, da bi se kasnije srele i postale jedno. Na čvorovima

vom doc. Borislava Petrovića.

mreže se nalaze velike jedinice, odnosno mini-gradovi. U zavisnosti od klime i prirodnih faktora, jedinice proizvode specifične

U vremenu globalizacije, ekspanzije tehnologija i eksplozije infor-

resurse i sakupljaju energiju iz različitih izvora. Pošto se smenom

macija, društvo poprima drugačiji oblik. Narodi i kulture se mešaju,

godišnjih doba menjaju i izvori energije, transportaciona matrica

a grad postaje univerzalno mesto, sistem razmene informacija.

omogućava jedinicama da prosleđuju višak energije između sebe.

Globalno društvo zahteva savršeni grad, a ekonomija traži brzinu.

Tako, svaka jedinica godišnje proizvodi dovoljno da ispuni svoje

Stari gradovi čuvaju svoju istoriju i svoje misterije, a pojavljuje se

potrebe, ali samo priključenjem na mrežu, matricu, postaje istinski

novi grad. Životni prostor se smanjuje, a zatim i “curi” na druge

održiva. Grad postaje P2P (peer to peer) sistem. Dimenzija polja

grane naših života. Polako sve nazivamo ‘‘životni prostor’’. Ali,

matrice iznosi 2300m, a dimenzija jedinice zavisi od scenarija.

šta se dešava kada se i on sabije preko granice? Da li onda celi

Svaka jedinica je predviđena za 32500 stanovnika.

gradovi, a zatim i države, kontinenti, pa i ceo svet postaju naši

.

lični? Da li se grad tada dematerijalizuje i postaje samo suština

Generički grad je namenjen za apsolutno globalizovano društvo,

globalnog, opšteg društva?

u vremenu kada je svaka informacija na dohvat ruke, a Svet sam

Projekat se bavi rešavanjem problema savremenih gradova

po sebi više nema rasnih, nacionalnih, verskih ni kulturoloških ra-

uvođenjem nove tipologije grada, namenjenog da služi potrebama

zlika. Projekat sam po sebi je odgovor na pretpostavku o globali-

buduće civilizacije kroz mogućnost trenutnog prilagođavanja

zovanom svetu, ali ne i ideja o samoj globalizaciji.

01 I Scenario 4 - Beograd, izometrija

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


Generic City / Global Village

aa_02 I 25

The project is about solving the problems of contemporary cit-

At it’s knots, large units / mini cities, are positioned. Depending of

ies introducing new city typology which is supposed to serve the

the climate and natural factors, units produce specific resources

habits of the future civilization and instantly adjust tu changes. It’s

and collect different kinds of energy. Since different seasons bring

a city made for entirely globalized society, in a time when every

different energy sources, transportation matrix enables units to

information is within our reach and the world with no more racial,

transport surplus energy and resources between units. That way,

national nor cultural differences. The project itself is an answer to

every unit produces enough to serve it’s needs, but only when it

the presumption of a globalized world, and not an idea of globali-

plugs in the matrix it becomes completely sustainable. City be-

zation itself. Generic city spreads as a progressive grid originaly

comes P2P (peer to peer) system.

from overpopulated cities and eventually meets and becomes one.

02 I Scenario 2 - Mumbai

.

03 I Scenario 3 - Amsterdam

04 I Scenario 4 - Beograd

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


26 I aa_02 I habitat

tekst i projekat:

SNEŽANA ANDRIĆ, dipl. inž. arh. - M. Arch, JELENA RADOJEVIĆ, dipl. inž. arh. - M. Arch Projekat “Kranovi za Beograd - virtuelne kapije Beograda“ nastao je kao Master projekat na temu “Veštačka prirodnost - Urbani hibridi i kontekstualne stanice”, na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, školske 2009/10. godine. Autori projekta su Snežana Andrić, Jelena Radojević i Ivana Kandić.

Kranovi za Beograd

Virtuelne kapije Beograda

„Mi smo bića sposobna za spoznaju. Svet koji spoznajemo je iluzija. On nastaje kroz opis koji nam se od trenutka rođenja stalno ponavlja“ (Kastaneda, Karlos, Učenje Don Huana, The Regents of Univercity of California, 1986) Ovo saznanje stvara odgovornost i obavezu graditelja budućnosti da stvara sliku vrednu bitisanja u pamćenju. U evoluciji 21. veka realnost sve više postaje nestvarna a iluzija zauzima mesto željene scene za život. Sa ciljem mapiranja Beograda na mapi svetskih iluzija nastaje vizija o fenomenu kranova koji oživljavaju šeme razvoja na lokaciji Savskog amfiteatra kao virtuelnog grada budućnosti. Vizija se javlja i traži potencijalno mesto za realizaciju. U središte problema, kao potencijalnog motiva, stavljamo mesto društvenog spoticanja. Generator prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kao tročlana autorska grupa provlačimo simboliku broja tri koji će biti motiv za našu dalju razradu utopije. Tri problema na tri lokacije, tri “krana” kao tri rešenja… Trojstvo saobraćaja, industrije i ekologije. Lokacija se sama nameće svojim položajem sa visoko frekventnim saobraćajem i dinamikom - Most Gazela, Mostarska petlja. Da bismo se uverili u validnost motiva koriste se istorijski, prostorni i ekološki filteri i kroz njih se provlače potencijalni motivi: napuštena skladišta, hale, ruine pod zaštitom objekata i mnogobrojni drugi elementi. Osmišljen je zadatak postavljanja virtuelnih kapija grada uz vitalne saobraćajnice u cilju doslednog prezentovanja Beograda, isticanjem simbolike već pomenutog trojstva. Vertikalno dominantne strukture, različito efemerne po funkciji i lakoj montažno-demontažnoj konstrukciji, doprinose dinamici i rekontekstualizaciji javnog gradskog prostora. Mreža ovakvih virtuelnih portala moguća je kao odgovor na probleme sadašnjosti i budućnosti, probleme zaborava, zasićenosti i kolotečine bilo kog gradskog prostora.

aa_architectural approach I broj 02 I 2012

INDUSTRIJSKI TRANSFORMERS Ova arhitektonska utopija, kao simbol industrije, inspiraciju je našla u apstraktnom umetničkom izrazu ruskog konstruktiviste El Lisickog i njegovog utopijskog koncepta nebodera, poznatijeg kao “nebeske uzengije”. Arhitektonski izraz ove strukture, jeste potpuno nov pokušaj ka direktnom otkrivanju strukturne i tehničke forme. Translacijom i vertikalnom pomerljivošću cevastih elemenata, tzv. tuba, dobija se specifična pojava iz koje i proističe naziv industrijski transformers. U skladu sa okruženjem, a isprovocirana svojom formom, struktura dobija funkciju interaktivnog muzeja nauke i tehnike. Uvođenjem sadržaja sa novim karakterom i značenjem izvršena je rekontekstualizacija i osveženje napuštenog i zapuštenog prostora Starog Beogradskog Mlina. TEMATSKI EKO - FILTER Tematski eko-filter je simbol ekologije, koji bi se drugačije mogao okarakterisati kao sistem koji čine vertikalni tematski vrtovi nošeni smelom konstrukcijom. Takva struktura predstavnik je jedne metropole koju prati zasićenost saobraćajem, industrijalizacijom i brzinom života. Njen algoritam otpočinje tačkastim pozicioniranjem u gustom i zasićenom gradskom urbanom tkivu, a potom, praćenjem smera Z-ose i suptilnim komponovanjem elemenata oko nje, nastaje jedan vertikalni vrtni filter grada. On, srazmerno potrebama za filtriranjem posledica gradskih progresa, menja raspored i obim, komponovanjem sopstvenih ćelija tj. elemenata. Vertikalna dominantnost strukture na lokaciji parka Gazela, vitkost i dinamičnost njenih elemenata, imaju za cilj akcentovanje prostora u silueti grada. Funkcije pružaju niz oaza i različitih ambijenata gde bi čula i pluća mogli da uživaju. Nalik zelenom kranu, ova struktura poziva Beograd da se probudi i pristupi vertikalnoj komunikaciji. DINAMIČNI EKSTREM Stara železnička Ložionica biva probuđena delovanjem dinamičkog ekstrema. Rotacijom i translacijom pločastih elemenata – tavanica definiše se prostorna struktura izrazite fleksibilnosti. Period promenljivosti forme ovog “krana” kratkoročan je u skladu sa potrebama jednog multifunkcionalnog prostora kulture.


Problem saobraćajne frekventnosti implementiran je u vizuelnom doživljaju arhitektonskog izraza. Volumen strukture biva definisan u potpunosti prema potrebama njenih korisnika popunjavanjem tavaničnih mreža. Multiplikovanjem ili redukovanjem osnovnog modula strukture vrši se organizacija prostora u skladu sa svojim namenama. Naizgled laka, poletna i nežna saobraćajna kula u biti je čvrsta, postojana i stabilna čelična mreža. Izrazito vitko jezgro niže po svojoj vertikali smelo definisane konzole. *** Trostrukim delovanjem “krana” stvara se vid vertikalne konekcije budućnosti, virtuelnih kapija koje bivaju izlaz iz skučenog gradskog prostora. Sve veći broj stanovnika u potrazi je za sopstvenim brojem kvadratnih metara prostora za bitisanje, mogućnostima za 01 I Tematski eko-filter I Snežana Andrić

02 I Dinamični ekstrem I Ivana Kandić

sticanje novih znanja, kao i pripradajućom količinom čistog vazdu- aa_02 I 27 ha. Evidentno je da su to prava svakoga od nas, ali kako priroda nema mogućnost brze regeneracije sopstvenih resursa, tu ulogu preuzimamo mi sami. Naše projekcije fenomena sadašnjosti kroz budućnost, kroz utopije, rešenja su trenutnih problema, ali ne samo u postojećem trenutku nego kroz duži vremenski rok. Koncept ovog trojstva predstavlja događaj u budućnosti koji tek treba ostvariti materijalnim evolutivnim preobražajem proizvodnih sredstava, revolucionarnim prekidom sa starim svetom ili duhovnom evolucijom - revolucijom. Dakle, maštajmo, predviđajmo… prepustimo se iluzijama i stvarajmo sliku nekog drugačijeg okruženja, interesantnijeg, zdravijeg... željenijeg! I, mislite li da nam se može nešto loše desiti? Šta bi Tesla rekao?

.

03 I Industrijski transformers I Jelena Radojević


28 I aa_02

Cranes for Belgrade With the aim of mapping Belgrade on a map of the world illusions, we created a story about the phenomenon of cranes which revive the scheme of development on the site of the Sava amphitheater, as a virtual city of the future.Three problems in three locations, three “crane’’ as the three solutions… trinity, industry, environment and traffic. The task of acting along the vitalroad is set, to a consistent presentation of Belgrade, emphasizing the symbolism of the aforementioned trinity. The evolution of the 21st century reality becomes increasingly surreal and illusion takes place of the desired scene of life. Industrial transformers, Sub-Eco filter and Dynamic Extremes are the names of architectural structures that participate in the joint efforts of creating scenarios of metropolis through the eyes of its citizens and what they want for themselves.

The vertical dominant structures, ephemerally different in function and easy prefabricated structure, contribute to the dynamics and the recontextualisation of urban public space. The network of these virtual portals is possible as response to the problems of present and future problems, forgetfulness, saturation, routine of space. Dynamic towers call the city to rise approaching the vertical connection of virtual gates that are way out of the cramped city. Structures expressing slender and bold design, with different rhythm and its various models compose their forms, but the emphasis is not merely a visualization but to create desired architectural events in metropolis. Utopia of Cranes of Belgrade wants to raise the imagination of the individual, to commonly upgrade it, transform it and make it better. Isn’t our city our space…? Why do not we dream and freely share its pictures with each other? What is it that we want for ourselves, for each of us…? What kind of play do we want on tomorrow’s stage?

.

04 I Koncept I Industrijski transformers I Dinamični ekstrem I Tematski eko-filter

I aa_architectural approach I broj 01 I 2011


I habitat

tekst:

Živeti savremenu utopiju Život i delo Luka Šuitena

”Oni koji sa simpatijom sanjaju o Utopiji moraju biti zadovoljeni životom u svetu snova”. (Novine Kvinslender, Jun 1895)1 Verovatno niste čuli za Luka Šuitena (Luc Schuiten). Luk Šuiten nije Rem Kolhas. Luc Šuiten nema veliki broj izvedenih objekata. Mesto gde se ostvaruje Lukova arhitektura je medij stripa i knjige i odnedavno medij umetničke izložbe. Određeni broj arhitekata zaluta u svet stripa i nastavi tamo da stvara ponekad zapravo dižući ruke od objekata koji se izvode. Strip je medij sa neverovatnim elementom bezgraničnosti, njegove granice su granice papira; trodimenzionalni prikaz je samo sugestija ako možete bolje od toga. Većina izvora na internetu kaže da je Anđelo Stano (Angelo Stano), prvi crtač Dilana Doga2 diplomirao 1971. godine3. Da se zaključiti da je tačnije to godina kada je strip umetnik odustao od studija arhitekture na Tehničkom fakultetu u Milanu. Nesuđeni arhitekti, strip umetnici i umetnici koji su našli svoj put između arhitekture i stripa nisu tako retka pojava. Fransoa Šuiten (François Schuiten), brat Luka Šuitena je u potonjoj grupi. Fransoa Šuiten je legenda u svetu stripa, autor albuma Opskurni gradovi4 i sa Lukom Šuitenom ko-autor albuma Šuplja zemlja. Luk Šuiten se oprobao u stripu i vratio arhitekturu pronalazeći svoj medij u kombinaciji ove dve discipline.

1 I U originalu “Those who fondly dream of Utopia must be content to live in dreamland.” The Queenslander Newspaper, June 1895 2 I Dylan Dog, strip kuće Boneli (Sergio Bonelli). 3 I Ispravni podaci iz biografije Anđela Stana, http://www.ubcfumetti.com/data/ stano.htm 4 I “Les Cités obscures” u engleskom izdanju je “Cities of the fantastic”, “Les terres creuses” prevedeno je kao “Hollow Earth”. Album ovde podrazumeva album stripa, dakle seriju ili odredjeni broj stripova izdanih u jednoj korici.

JANA KAČAR, apsolvent arhitekture na FTN-u. Školu birala prema želji

da se u studijima sretne sa temama restauracije i revitalizacije objekata i gradskih prostora. Zainteresovana za grafički dizajn, strip, kratke pisane forme u književnom izrazu, fotografiju, primenjenu umetnost i alternativne vidove pozorišta sa naglaskom na performansu. Bavi se sakupljanjem dokaza o intervencijama u prostoru u vidu grafita, performansa, instalacija kao i traženjem veza, preduslova, posledica i smisla istih. U potrazi je za definicijom smisla života jasnijom od Adamsovog broja 42 i deli uverenje da je kretanje u prostoru vizuelno ispunjen način života.

IMATI SVOJ PUT Ovaj belgijski arhitekta dolazi iz porodice arhitekata (otac i majka Robert Šuiten i Mari Madlejn de Majer6 bili su arhitekti) i pionir je “zelene arhitekture”. Sedamdesetih godina, kada “zeleno” još nije bio popularan termin u svetu dizajna i tehnologije, Luk je težio da gradi energetski nezavisne kuće sa iskorišćenjem Sunčeve energije i energije vetra. Kuća Orejona (Orejise, Belgija) iz 1977. godine je reprezentativni model Šuitenove arhitekture i predstavlja primer belgijske arhitekture tradicionalnih modela i tipologija sa ekološkim uticajem na fasade. Kalemljenjem novih elemenata (staklene fasade i krovovi za pasivnu solarnu akumulaciju) na tradicionalni oblik belgijskih kuća sa strmim krovnim ravnima, Šuiten negira tada savremene evropske stilove7. Za sebe kaže da je arhitekta vizionar i da njegov rad predstavlja jednu ideju o civilizaciji koja bi mogla da gradi gradove koji su u harmoniji sa prirodom, koristeći sisteme iz prirode, umesto civilizacije koju imamo a koja gradi gradove koji su protiv prirode. Tvrdi da su svi njegovi projekti izvodivi i ostvarivi kada bi se našao voljan investitor.

6 I Robert Schuiten,Marie Madeleine de Maeyer 7 I Odnosi se na stilove koji su 70-ih i 80-ih godina 20. veka bili zastupljeni u Belgiji: obnovljeni Modernizam, Haj-teh, Esencijalizam...

01 I Luc Schuiten u automobilu na pedale I izvor: www.dw.de (februar 2012)

aa_architectural approach I broj 02 I 2012

aa_02 I 29


30 I aa_02 ZELENE VIZIJE

Kroz strip Šuplja zemlja prikazan je nacrt grada zasnovanog na tradicionalnom tipu građevina Indijanaca Novog Meksika, koji se prigodno zove Pueblo. Tradicionalni model oblikovan je od mobilnih staklenih bašta i piramidalnih nosača solarnih panela i vetrenjača koji imaju funkciju “fabrika energije”, zbog čega su piramidalne kule situacionirane u cetru naseobine. Nizovi kuća pravilno su raspoređeni u zelene redove, pri čemu se na kraju svakog reda nalazi piramidalni objekat koji je kombinovana elektrana na solarnu energiju, energiju vetra i energiju metana dobijenog dekompozicijom organskog gradskog otpada. Grad je postavljen oko tramvajske petlje i kružne, podzemne, opslužujuće ceste, sa perimetrom 10 do 20 kilometara za predviđenih 10.000 do 20.000 stanovnika. Delovi opisani kao “prijateljski kvartovi” okupljaju se oko središnjeg dela grada koji je velika zelena “šupljina”. Fasade objekata ovih “šupljih gradova” simpatična su lekcija iz horor vakui u grafici. Podseća na studentske radove na vežbi iz urbanizma sa zadatkom da se osmisle podužni i poprečni izgledi fasada jedne ulice sa pripadajućim poprečnim i podužnim presecima, gde se ispostavi da i nije tako jednostavno popuniti desetak praznih fasadnih polja, a pritom zadržati osećaj jedinstva, smisla i ukusa. Među ostalim Šuitenovim idejama i projektima nalaze se: Urbani kanjon, grad od objekata koji su primenom novih tehnologija sečeni u oblike koji imitiraju stenu, pri čemu je materijal koji je sečen transparentan prema unutra, principom biomimikrije8 preuzetim od ostriga.

Lotus grad, fantastična ideja da se u mehanizmima cveta lotosa nađe inspiracija za tehnologiju; vodonepropustljivost u primeni materijala za objekte, sistem otvaranja latica za mehanizaciju. Grad od modularnih list-kućica i tornjeva u obliku lotosovog cveta sigurno može naći mesto u svetu fantastike, pored hobitskog sela od brežuljaka ili u svetu eko-utopije pored vizije Vinsenta Kulabauta (Vincent Callebaut), koja ima oblik plutajućeg ljiljana9. Činjenica da je Vinsent Kulabaut koristio ljiljan kao oblik za urbanu dimenziju kvarta, a Šuiten list za dimenzije krova kuće je lekcija iz doslovnosti i razmere u arhitekturi. 8 I Biomimikrija (bios – život, i mimikos – podražavački) je dizajnerska disciplina koja traži održiva rešenja korišćenjem obrazaca i strategija iz prirode koji su prošli najteže testove – evolucije i vremena. Izvor: http://zeitgeistsrbija.org/ forum/45-nauka-i-tehnologija/2457-biomimikrija. 9 I Lillypad, Floathing City. Izvor: http://inhabitat.com/lilypad-floating-cities-in-theage-of-global-warming. Prezime Callebaut je belgijskog porekla i može biti izgovoreno prema flamanskim i francuskim pravilima izgovora. Francuski Kulbo, flamanski Kulabaut (http:// www.pronouncenames.com/pronounce/callebaut)

aa_architectural approach I broj 02 I 2012

Grad talasa predstavlja grad kao oblik homeostaze i metabolizma. Grad u kome se živi u kućama od živog materijala spletenog u habitat od raznih vrsta drveća, i u kojem vrstu društvenog organa čine arhitekte šumari, koji opslužuju gradski metabolizam podižući, održavajući, gradeći objekte i brinući se o dekompoziciji “kvartova”, zatvarajući na taj način proces metabolizacije grada. Arhitekta je neizostavan i nezamenjiv subjekat u društvu. JEDINICE TRANSPORTA Sistemi transporta u “šupljim gradovima”, kao i u svim radovima Luka Šuitena imaju interesantan pristup. Klik-auto je zamisao kombinacije javnog saobraćaja i individualnog vozila. Pametni auto ovde podrazumeva navođenu jedinicu koja se kreće po šini i pri susretu sa ostalim jedinicama koje se kreću u istom navođenom pravcu, prema određenom delu grada, jedinice se spajaju u kolonu koja štedi energiju. Primenjivost ove izuzetno privlačne ideje ostaje da se promisli u svetlu nepostojeće kontrole nad brzinom vozila koja zahteva jedno uređeno, u ubeđenju pristojno društvo i striktne norme ponašanja, kao i striktne brzine vozila. Među ostalim privlačnim idejama Šuiten predstavlja teretnu verziju klik auta koja služi za transport robnih dobara i Ciklo (Cyclos), individualno dizajnirano vozilo koje se pokreće po sistemu bicikla radom, a koje se pomaže električnom energijom za korekciju brzine i pri savladavanju uspona. Dizajnom i idejama Luka Šuitena bave se stručnjaci koji razvijaju tehničke aspekte ovih oblika transporta. Svoj dizajn, iza koga stoji jedna promišljena filozofija oslikana u kombinaciji stripa i arhitektonskog crteža, Luk Šuiten stavlja pod pojam “archiborescence”. Objašnjava ga kao novi oblik građenja sa prisustvom Majke Prirode kao modela. ŽIVETI UTOPIJU U duhu življenja svojih snova, Luk Šuiten vozi za njega dizajnirano vozilo koje se pokreće po sistemu bicikla, dakle pedalama, i primenom električne energije. Radi na pripremi izložbi gde su prikazani modeli gradova, objekata i jedinice transporta, prema njegovom dizajnu. Projektuje transformirane prikaze savremenih gradova uzimajući zabeležene planove iz 1800. godine i “zeleneći” industrijske prizore tadašnjeg stanja kalemljenjem svojih zelenih fasada na crno-bele prikaze sa starih fotografija. Reaguje na planiranu izgradnju šoping centra od 30.000 kvadratnih metara, na obalama grada Vervjea (Verviers, u blizini Pariza), izradom projekta koji osuđuje zakrčivanje rečnih obala gradova komercijalnim sadržajima i poziva na promišljanje o oazama


odmora i prirode koje treba da se nalaze na obalama gradskih džungli. Njegove pastorale idealiziranih “zelenih” gradova (a zeleno je “in”) možda jesu impresivne u nekom fantastičnom mediju koji ima malo toga zajedničkog sa odgovornim pristupom našem kulturnom i graditeljskom nasleđu, ali koliko vas je i dalje potpuno nezainteresovano za svet koji ova utopija nudi?

Living Utopia today: life and work of Luc Schuiten

Utopije su neostvarive zamisli, neopipljive ideje o nečemu ostvarivom jednoga dana. Međutim, isto tako velike utopije su ljudi: ljudi koji ih misle, koji ih zasnivaju i koji ih pokušavaju živeti. Da li je utopija ostvarena ideja (i pri tome pojam koji je prestao da bude utopija) ako ga ostvari šaka ljudi ili čak samo jedan čovek? Koliko je ljudi potrebno da ideja poraste? Da zaživi? Kada utopija od nemesta postane dobro-mesto?

When “green” wasn’t hip, back in the 1970’s, people that thought architecture should go ecological were pioneers. Such was Luc Schuiten. His ecological houses were traditional Belgian steep roof houses enveloped in glass cover and self-powered with solar and wind power. But the green move was yet to come and Schuiten`s houses weren’t like Frank Gehry’s or Jean Nouvel’s or any of the postmodern look alike. And so his ideas found home on paper. Luc Schuiten’s brother, François Schuiten, was in the comic book arts and Luc cooperated with him, and there, in the comic book world, Luc Schuiten`s architecture came to life. Today, couple of decades later, Luc has number of utopian and

02 I Presek Šupljeg grada sa pogledom na elektranu, Luk Šuiten (februar 2012)

green projects behind him, most of them unrealized and better fit for movie or comic books realms than the reality we live in. But he wouldn’t agree with that statement. His idea towns like Hollow city, City of Waves, or Lotus city, picture the life in natural environment, buildings that look like plants or are made of plants, or cities we live in like Nantes, only greener, with green rooftops and facades like vertical gardens. Worlds that are pumped and fueled on solar and wind energy and are moving in natural cycles of nature and four seasons, Luc believes, are not visions of impossible or someday but a mission for today.

.

I www.vegetalcity.net

.

03 I Lotus grad I izvor: www.vegetalcity.net (februar 2012)

Više podataka o Luku Šuitenu:

04 I Tramodulaire prema dizajnu Luka Šuitena, model Laurent Hachouche I izvor: www.halau.be/portfolio/infographie/ (februar 2012)

http://www.archiborescence.net/archiborescence/ http://blip.tv/archiborescence/le-tramodulaire-3746445 http://blip.tv/archiborescence/le-chenillard-1384361 http://www.cafebabel.co.uk/article/36483

aa_architectural approach I broj 02 I 2012

aa_02 I 31


32 I aa_02 I novogovor

tekst:

A šta posle?

Propast Utopije u XX veku

Traganje za idealom ne predstavlja novinu za čoveka kao obrazovano biće, koji koristeći svoje stečeno znanje i intelekt pokušava da kroz reč, crtež, model, film predstavi takve vizije. Koncepti propasti Utopija koje dominiraju u XX veku predstavljaju sagledavanje jedne budućnosti u kojoj ideal kolabira naspram težnje jedinke da potraži znanje izvan ,,balona'' ili infiltriranje spoljašnjeg sadržaja u unutrašnjost ,,balona''. Propast utopija se može posmatrati kroz tri ideje koje se pojavljuju u delima velikih pisaca XX veka koji su obeležili ovakva ,,predviđanja'': 1. Ideje ultimativnog prisustva tehnologije u svakodnevnom životu totalitarnog društva, kao sredstvo kontrole - Distopija1; 2. Ideje potpunog odsustva tehnologije u društvu koje ceni individualnost - Antiutopija2 3. Ideja apokaliptičnog društva – Kakotopija3. *** Era tehnologije i proročkih distopijskih ideja o tome kako će mehanizacija društva uticati na dalji tok civilizacije, nesumnjivo sa sobom povlači jedan jedinstven stav koji se vidi kako kod Zamjatina, kao začetnika ovakve misli, tako i kod ostalih pisaca. Šablon koji se javlja teče na sledeći način: 1. Sadašnje društvo nailazi na kolaps, gde izbijaju ratovi svetskih razmera; 2. U ruševinama raste ideja o idealnom društvu koje “razume” gde se “greška” nalazila; 3. Organizovanje društva oko ideje u kojoj je ultimativni cilj eliminisanje “greške” uz pomoć nepogrešivog sistema tehnologije;

1 I Distopija ne pretenduje da ima pozitivan učinak. 2 I Antiutopija je predstavljena kao Utopija ili planirana kao takva, ali je iz nekog razloga uništena. 3 I Kakotopija predstavlja najgori mogući scenario u kome vlada potpuno rasulo u moralu, zakonima, društvu, državi. aa_architectural approach I broj 02 I 2012

MARIJA RISTIĆ, rođena 1987. godine u Kragujevcu. Studentkinja

master studija na Departmanu za arhitekturu i urbanizam u Novom Sadu, usmerenje Projektovanje u arhitekturi i urbanizmu. Tokom studija od 2008.godine postaje jedan od prvih članova/osnivača studentske grupe Restart (www.teamrestart.com) gde aktivno učestvovuje u izvođenju brojnih projekata. Godine 2011. brani Bachelor rad na temu ,,Višeporodično stanovanje u Novom Sadu’’. Trenutno priprema Master rad na temu ,,Arhitektonska studija Filološkoumetničkog fakulteta u Kragujevcu’’ i radi kao stalni honorarni saradnik u arhitektonskom birou Strukture Simović u Kragujevcu.

4. Uspostavljanje totalitarnog poretka u svakom segmentu: društvenom, političkom uz jasnu upotrebu elemenata poput literature (Vrli novi svet, Haksli) ili isključivu neupotrebu iste (Farenhajt 451, Bredberi); arhitekturu, televiziju, muziku, kako bi se uspostavio red koji nedozvoljava ponavljanje ,,greške'' – potpuno eliminisanje prošlosti. 5. Pojavljivanje ,,uljeza'' kao individualnog bića, moguće ,,greške'', koju novostvoreno društvo eliminiše, akcentujući time da je individualizam za opstanak ,,košnice'' potpuno nedozvoljen Zanimljivo je u ovakvim delima prepoznati uticaj arhitekture i urbanizma na tu jedinstvenu celinu. Krećući se od mikro nivoa, u delima poput Mi Jevgenija Zamjatina, Vrli novi svet Oldosa Haksija, 1984 Džordža Orvela, Farenhajt 451 Reja Bredberija i Loganovog bega Vilijama Nolana i Džordža Klajtona Džonsona, opisi stambenih jedinica odišu krajnjom sterilnošću, uniformnošću, depersonalizovanim ambijentima u svakom segmentu ispunjenih svim vidovima kontrole jedinke (muzika, hologrami, kontrolisani televizijski programi, programirano vreme za aktivnosti). Ta ideja se širi i na makro, urbanom nivou, gde je jasno vidljiva segregacija društva na različite podstrukture koje imaju određenu i jasno definisanu ulogu i u skladu sa tim se i grupišu. A u regionalnom i, na kraju, globalnom smislu ovakvom formom jasno definisani oblici gradova su povezani specifičnim vidom transporta (vozovi, letelice, personalne letelice) Ukratko, svako po rođenju (ili pre rođenja) je selektovan za određenu ulogu u društvu sa određenim uslovima za život, beneficijama ako je stepen za koji je selektovan ,,pri vrhu'' društvene lestvice. Oni koji služe opsluživanju društva i nalaze se na dnu društvene lestvice, zauzimaju, što arhitektonske što urbanističke prostore sa većom koncentracijom (više osoba spava u jednoj prostoriji, više osoba je koncentrisano u jednom objektu namenjenom tom sloju), samim tim oblikovanje takvih objekata je specifičnije. Kontrola takvih društvenih slojeva je ogromna i precizno programirana. Sa druge strane, oni koji su određeni da budu pri vrhu društvene lestvice, imaju određen stepen privatnosti, individualniji su, kontrola njihovog kretanja i delovanja je na nižem stepenu. Upravo je ovde interesantno navesti da u tom sloju koji zauzima vrh totalitarnog društva dolazi do ,,prelamanja'' i preispitivanja. No, društveni sistem je uspostavljen tako da na kraju, ti pojedinci lako bivaju eliminisani, zbog veoma male brojnosti.


aa_02 I 33

01 I Rađanje distopije, ilustracija I Marija Ristić

Postavlja se pitanje, gde se propast sagledava u ovakvom tipu “Utopija”. Utopijska struktura grada/ova u bukvalnom smislu reči nije srušena, ali se identifikuje propast individualizma i individualnog razvoja jedinke. Potpuno eliminisanje kreativnosti, kao izraza slobodnog mišljenja, kroz jednoličnost, uniformnost (imena, odeća, hrana, mirisi, stambeni prostori, urbani prostori) i otkrivanje ,,greške'' upravo u tome da se bude drugačiji. Nekada se ti scenariji završavaju i potpunim kolapsom društva zbog urođene čovekove potrebe za individualnim progresom. Oldos Haksli, koji je, čini se, najviše vremena posvetio opisivanju mogućih scenarija o budućnosti civilizacije, opisao je preostala dva tipa propasti Utopija. U delu Ostrvo, on opisuje idealno, slobodno društvo, izolovano od spoljašnjih uticaja geografskim položajem, na ostrvu, koje funkcioniše u skladu sa prirodom, poštujući i praktikujući budističku religiju u jednom “rasterećenom” društvu koje nema tendencije da prihvati spoljašnjost. Na kraju ta spoljašnjost nasilno biva injektirana, potpuno razarajući svojom tehnologijom i agresivnim nastupom zajednicu koja je funkcionisala poštujući jedinku, uz naravno ograničenje “neodlaska” sa ostrva. Ovde se jasno sagledava razaranje Utopije usled masivnog spoljašnjeg faktora, koji je neko vreme mogao ostati pod kontrolom, ali na kraju čak ni ta izolovanost nije doprinela njenom očuvanju iako je imala tendenciju da u određenom smislu opstane. Kao konačan stav o propasti Utopije kroz Kakotopiju, Haksli nam opisuje u knjizi Majmun i bit dva napramopostavljena društvena poretka, gde se jedno od njih obrazuje u Kakotopiju. Scenario je u početnim koracima, može se reći sličan prethodnim: razaranje sadašnjeg društvenog poretka i jedan pogled u budućnost gde se na jednoj strani planete obrazuje apokaliptično društvo ogrezlo u robovlasništvu, gde je pitanje morala pod ogromnim znakom pitanja, a opravdan defektom koji se javlja usled radioaktivnog zračenja; religiozni fanatizam, i potpuno odsustvo gradnje, kao napretka društva (živi se u ruševinama, pećinama, sirovim građevinama). Sa druge strane imamo “netak-

nuto društvo” koje je zbog geografskog položaja nastavilo da se razvija onoliko koliko je nuklearno razaranje ostatka sveta dozvoljavalo. Susret ta dva sveta predstavlja zaplet radnje knjige. *** Distopija/antiutopija/kakotopija predstavljaju jednu apsolutnu oprečnost Utopiji, jedan stav o ideji o idealnom društvu, koji se nalazi pred velikim i teškim zadatkom očuvanja. Zapravo, oseća se prisustvo pitanja “A šta posle?” kada se formira ideal i dostigne vrh ili, pak “A šta ako?” se desi najgori scenario i ne stignemo do Utopije. Pisci ovih dela su osetili survavanje sa tog vrha i osetljivost teme, i predstavili različite puteve kako bi to moglo dalje da se razvije. U sva tri navedena scenarija nazire se strah od jedne jedine ideje, a to je gubljenje pojma individualnosti. Bilo da je totalitarizam ili robovlasništvo ideja za održavanje Distopije, odnosno Kakotopije, ili uništavanje Utopije individualizma od strane spoljašnjeg sveta, pisci ovakvih predviđanja u XX veku preispituju prisutnu ideju različitih umetnika, arhitekata, urbanista, futurističkih pisaca, koji postizanje ideala vide kroz tehničkotehnološki progres i idealne gradove. Opravdanost ovakvih “neidealnih” ideja o društvu je nešto o čemu se može raspravljati na više nivoa. Arhitektura i urbanizam Utopije predstavljaju tek fragment jedne izuzetno složene ideje koja bi mogla da naiđe na otpor bilo pojedinca bilo grupe. Osnovan strah gubljenja identiteta u gradskim strukturama koje se zasnivaju na repeticiji sadržaja bilo u radijalnom ili ortogonalnom mrežastom poretku, onemogućavaju jednu konstantnu “igru” u kojoj čovek “osvaja” prostor i traga za znanjem. Na kraju, pitanje je da li se čovek može programirati, kako bi bio deo tuđe vizije o Utopiji. One jesu svakako potrebne, ali to šta je Utopija, od čoveka do čoveka može biti različito tumačeno. Tu se može zaključiti da je Utopija nedostižan ideal, zbog krajnje opravdanog straha da “ono što odgovara jednoj, možda ne odgovara drugoj jedinki”. Univerzalizovanje ideje Utopije je izuzetno kompleksan zadatak, a ona se ne može sagledati samo kroz formu oblikovanja gradova, jer je to daleko od njenog konačnog prikaza. aa_architectural approach I broj 02 I 2012


34 I aa_02 LATER ON…

No, gde se danas nalazi pojam Utopije kada smo u drugoj deceniji XXI veka? Ideje o Utopiji nisu “presušile”. Kao odgovor na to javlja se dokumentarac Zeitgeist Movement-a (2008), sa određenom ideologijom, stavom o sadašnjem momentu, detektovanju “krivca” kroz “dug”, “novac”, “religiju”, “bankarski sistem”, “nekolicinu najbogatijih” i na kraju prezentacijom Venus projekta, utopijskog grada koji po koncepciji ne odstupa od koncepcija futurističkih gradova iz XX veka, sa jasno utvrđenim sistemom za snabdevanje energijom, saobraćajem, koncentričnim rasporedom sadržaja u gradu od stanovanja do javnih sadržaja i na kraju uvezivanje gradova u sistemsku mrežu poput “uštirkanog miljea” određenog regionalnog zahvata. Oduševljenje koje se javlja za ovim pokretom i na kraju projektom idealnog grada za XXI vek, prikriveno je jednom idejom svaljivanja krivice na mitološko biće zvano “novac” koje se kategorički okrivljuje za društvenu nejednakost. Pakovanjem projekta u jedan opšteprihvaćen stav održivosti i ekološke efikasnosti, plasiraju se ideje koje koriste trenutno nezadovoljstvo stanovništva, ne sagledavajući širu sliku problema. Zapravo, ideja pokreta je društvena jednakost, koja se simbolično ogleda u “spaljivanju novca” i njegovom odbijanju, što može dovesti do toga da se pojedinac zapita da li je sličan scenario već jednom video. Kako je ovaj pokret kroz dokumentarce, predavanja, skupove i slične manifestacije jasno koncipirao svoja polazišta i dao stav i o društvenom uređenju i onome šta “smeta”, sa sve predlogom kako to sve treba da bude “upakovano” u idealan grad; krajnji kritički stav o ovakvoj ideji je koliko ovaj pokret predstavlja jednu dobro promišljenu stvar na osnovu prošlosti i da li se “krivci” nalaze u idejama koje ovaj pokret plasira, kao i da li na kraju i on sam ima tendenciju da bude neka vrsta totalitarnog sistema. Arhitektura je ovde poslužila kao “šarena laža”, kroz futuristička, sterilna, bela, krajnje funkcionalna oblikovanja, nešto poput ukrasnog papira za poklon koji, čini se, sakriva jako klimave ideje o održivosti samog društva. *** “Ragnar: ‘...[Robin Hud] nije upamćen kao prvak imovine, već kao prvak potrebe, ne kao branilac opljačkanih, već kao davalac siromašnima. Smatra se da je prvi čovek koji je preuzeo oreol vrline primenom milostinje sa bogatstvom koje nije sam posedovao, dajući dobra koje nije sam proizveo, terajući druge da svojim luksuzom plate njegovu milost. On je čovek koji je postao simbol ideje da je potreba, ne dostignuće, izvor prava da ne moramo proizvoditi, samo da mislimo da zarađeno ne pripada nama, a nezarađeno pripada. On je postao opravdanje za mediokritet koji je, nesposoban da zaradi za svoj život, tražio pravo da raspolaže imovinom boljih od sebe, proklamujući njegovu spremnost da aa_architectural approach I broj 02 I 2012

posveti svoj život ugroženima po ceni pljačke svojih pretpostavljenih. Ovo je najgluplje od svih stvorenja – dvostruki parazit koji živi na ranama siromašnih i krvi bogatih – kome su ljudi došli da zahvale kao moralnoj ideji [...] Da li se pitaš zašto svet propada oko nas? To je ono zbog čega se borim, gospodine Rerden. Sve dok ljudi ne nauče da je od svih ljudskih simbola, Robin Hud najnemoralniji i najprezreniji, neće biti pravde na zemlji, niti će biti šanse za opstanak čovečanstva.” (Ayn Rand, Atlas Shrugged, slobodan prevod autora)

.

And what next? Failure of Utopia in the 20th century A hadnful of ideas, theories, concepts, projects, thoughts of the 20th century, which are trying to be as close as possible to the “real scenario”, or not trying to, opened a new field of criticism of such ideal concepts. Utopia experienced a sort of crash and remained in the shadows of its opposite. Fear of loss of individualism, as a basic kind of revolt against the historical facts of the twentieth century, launches a completely new direction in the literature that deals with Dystopia. The idea of this paper is to point to the inferior position of architecture and urbanism versus utopian ideas that could legitimately become dystopian. Architecture and urbanism are in the service of the idea as only a fragment, a means of establishing order and sometimes serve as part of a special way of packing a questionable ideas.

.

Reference: - Zamjatin, Jevgenij (1978), Mi, Jugoslavija, Beograd - Haksli, Oldos (1985), Divni novi svijet, August Cesarec, Zagreb - Haksli, Oldos (1985), Otok, August Cesarec, Zagreb - Haksli, Oldos (1986), Majmun i bit, August Cesarec, Zagreb - Bredberi, Rej (2003), Farejnhajt 451, Laguna, Beograd - Orvel, Džordž (2006), 1984, Čigoja, Beograd - Grupa autora, Logan's Run, preuzeto sa: en.wikipedia.org/wiki/Logan's_Run (17.02.2012) - Grupa autora, Dystopia, preuzeto sa: en.wikipedia.org/wiki/Dystopia#Counterutopia.2C_anti-utopia (17.02.2012)

- Kakotopia, preuzeto sa: www.thefreedictionary.com/kakotopia (17.02.2012) - Grupa autora, The Zeitgeist Movement, preuzeto sa: en.wikipedia.org/wiki/ The_Zeitgeist_Movement (17.02.2012) - Zeitgeist: Adendum, dokument. film, izvor: Google Video, god. premijere: 2008. - Zeitgeist: Moving Forward, dokument. film izvor: Google Video, 2011. - Grupa autora, Venus Project, preuzeto sa: en.wikipedia.org/wiki/The_Venus_ Project (17.02.2012) - Rand, Ayn, Atlas Shrugged, elektronska knjiga preuzeta sa: www.readerworks. com (17.02.2012)


I novogovor

tekst i projekat:

MAŠA DRAKULIĆ je rođena u Zagrebu. Živi u Beogradu gde

završava master akademske studije na Arhitektonskom fakultetu, usmerenje Arhitektura.

SANJA VELISAVLJEVIĆ je rođena u Ćupriji. Osnovnu i srednju školu završila u Paraćinu, živi u Beogradu gde završava master Akademske studije na Arhitektonskom fakultetu, usmerenje Arhitektura.

Grad u doba virtuelnog

U doba masovne dostupnosti i globalne komunikacije, u kom se fizičke granice brišu, postavlja se pitanje percepcije grada. Grad, kao pulsirajuća masa, živi u stalnom kretanju, interakciji i razmeni ljudi, ideja i podataka. Razvojem grada i potreba njegovih korisnika, dolazi i do promene samog dijagrama kretanja.

Da li se krećemo kroz grad i na taj način primamo informacije i spoznajemo isti ili u statičnosti svog doma odabirom unapred selektovanih informacija ostvarujemo kretanje? Napredak i implementacija savremenih tehnologija u svakodnevni život uslovili su da se mesto i čovekova vezanost za njega transponuju od stvarnih fizičkih okvira i premisa do virtuelnih razmera, u kojima se pojam fizičkog svodi samo na čoveka, boks u kom se nalazi i interfejs sa virtuelnim svetom. Čovek ne mora biti u gradu da bi bio njegov korisnik. Iako je čovek čulno biće i svet u kom egzistira doživljava na nivoima od vizuelnog do taktilnog, virtuelni svet omogućava da se deo impresija prenese i spozna putem elektronskih informacija. Da, utisak je nepotpun i ograničen, ne postoje uspomene, mirisi kojih se sećamo, zvuci koje kasnije čujemo u tišini, ali ipak, informacija je primljena, podatak ostaje u mozgu. Grad postaje dostupan klikom - ekponirajući se do ekstrema. Prevođenjem grada u modul virtuelnog, sve potrebe kojima čovek ostvaruje vezu sa njim se digitalizuju. Da li je u doba virtuelnog grad utopija ili stvarnost? Gde je granica i u kom su odnosu ova dva sveta? Navike i potrebe čoveka su digitalizovane do mere da i sami postajemo podaci sa čipa. Ako analiziramo novostečene navike modernog čoveka, jasno je da se u svakodnevnom životu grad sve više isključuje, ostajući samo u obrisima i kao masivna kulisa kojom bliže određujemo sebe u virtuelnom prostoru. Na društvenim mrežama stavljamo odrednicu mesta, ali ono kao takvo ne utiče na nas jer smo mi tokovi globalizacije, mi pratimo trendove mnogo šire i jače

od onih koje naše mesto nudi. Čovek se ne kreće sa/u prostorima grada da bi uživao, on ne igra - jer koraci su samo alat kojima savladava udaljenosti i to baš kad mora; ne uživa u zvuku snega pod nogama i ne gleda trag štikle koji ostaje u vrelom asfaltu. Suviše je hladno/toplo da bi napustio udobnost svog doma, a sve ono zbog čega bi krenuo u grad ima i na svom računaru.

Gde je onda grad, a gde čovek? Grad je tamo gde je i bio, samo se čovek isključuje iz njega, postajući pomalo razmažen, on svoj život prenosi u virtuelni svet, zloupotrebljavajući isti. Kupovina i nabavka, upoznavanje i druženje, zabava i poslovanje, kao i sve druge sfere čovekovog života transponovani su u elektronske informacije koje on izlaže, ekponirajući se lažnim sjajem i zavaravajući sebe da pored više stotina prijatelja na društvenim mrežama on nije sâm. Čovek ima stalnu potrebu za socijalizacijom, ali i duboko potisnuti stah od neprihvatanja i odbacivanja, i lakše mu je da situacije kontroliše u domenu virtuelnog, da razmisli pre nego što odgovori na poruku i da pošalje svoje emocije izražene znakovima, a ne stvarnim delima i rečima koje podrhtavaju od emocija. Sa istom strepnjom čovek se više ni sa gradom ne suočava, on ga ne gleda i ne kreće se sa njim već ga samo konzumira u meri koja mu odgovara. Grad postaje tih na mestima gde nema dodira sa virtuelnim. Da li je moguće prednosti virtuelnog sveta preneti u grad i na taj način oživeti prostore? Koje relacije se ostvaruju? Odgovori na ova pitanja su u samom gradu i slušanju potreba korisnika. Ispitivanje problema i fenomena je u uporednoj analizi i uočavanju prednosti virtuelnog sveta, a uz stalno koketiranje sa karakterom grada. Analiza je rađena na konkretnom prostoru u gradu Paraćinu a rezultat je projekat javnog gradskog prostora, prostora igre i slobode.

aa_architectural approach I broj 02 I 2012

aa_02 I 35


36 I aa_02 PROJEKAT: URBANO DVORIŠTE

Projekat Urbanog dvorišta sa lokacijom u centru Paraćina, koncipiran kao ekstenzija Kulturnog centra – Kuće kulture – rezultat je uporednih analiza karaktera grada sa uključivanjem makro i mikroefekata, od planova do pojedinačnog mobilijara, ali i generalnih socio-kulturoloških karakteristika društva, razloženih do osnovne jedinice – čoveka, pojedinca, individue. Cilj ovakvog pristupa je formiranje prostora u gradu koji je nov i drugačiji, ali u svom karakteru nosi prepoznatljiv duh grada i jasnu poruku. Analiza grada, DNK grada, urađen je kroz seriju fotografija pojedinačnih ambijenata i segmenata uređenja iz kojih se čitaju potrebe i navike korisnika, njihove reakcije na grad i komunikacija koju ostvaruju. S druge strane, globalizacija, promene u shvatanju prostora i samog grada, mobilnost i stalni tokovi u kojima moderan čovek egzistira uslovljavaju da prostor grada ne sme biti statičan, jer će kao takav biti nezanimljiv i prevaziđen. Adekvatan prostor se stvara praćenjem potreba čoveka, analizom njegovih navika i potreba - i zato kao drugi faktor uključujemo i virtuelni svet, paralelnu stvarnost u kojoj, u velikoj meri, živi naše JA. U odnosu na prethodno postavljenu analizu problema stvarnosti grada u doba virtuelnog, jasno je da možemo postaviti i pitanje stvarnosti našeg JA. Da li se ono u virtuelnom svetu razlaže na drugo JA, alter ego – kontrolisanu projekciju pojedinca, gde je virtuelni svet upravo utopija postojanja Platonovog sveta ideja, ili je on samo sredstvo komunikacije i način da izrazimo i prezentujemo sebe? Sa ciljem isticanja i korišćenja prednosti virtuelnog sveta, postojanje čovekovog JA u njemu uzimamo kao sredstvo komunikacije i izražavanja sebe.

Karakter prostora i grad kao INput Lokacija je pozicionirana u samom centu grada, uz obalu reke Crnice i u morfologiji grada može se čitati kao uvala, prostor koji je na toku grada ali ipak izdvojen iz njega. Način na koji će se ovaj prostor koristiti mora donekle biti i provokacija vođena čovekovom radoznalošću, jer su okružujući sadržaji jasno pozicionirani u mentalnim mapama korisnika i imaju ustaljenu upotrebu i karakter. Pristup lokaciji je sa keja, a kao mana se ističe i nedovoljna afirmisanost te obale jer je u odnosu na drugu stranu, jako šetalište sa kafićima i pratećim sadržajima, ona znatno novija i definiše se mirnijim karakterom okolnih stambenih objekata. Problem, predmet, hipoteza i cilj Kao jasan problem postavljamo pitanje uticaja virtuelnog sveta na percepciju grada upravo kroz aspekt socijalizacije, jer su veze i potrebe ostvarivane u gradu prenete u drugi domen. Ispitivanjem stvarnosti grada u vreme virtuelnog, transponovanjem virtuelne u gradsku stvarnost, utičemo na stepen socijalizacije i ostvarujemo novu paradigmu kulture grada. Pokretom u prostoru iniciramo događaj koji postaje produkt proizvodnje. aa_architectural approach I broj 02 I 2012

POJMOVI: DVORIŠTE, FABRIKA, FACEBOOK Ovo je novi prostor grada i građana, koji u odnosu na Kuću kulture predstavlja dvorište. Trend života u gradskim matricama i pozicioniranosti u vertikalno transliranim boksovima uskraćuje čoveku prostor dvorišta, a dvorište je prostor u kom se čovek najprijatnije oseća, to je njegov pripadajući prostor kuće. Pojam fabrike se dvostruko tumači kao kontekst proizvodnje i pokreta koji se u prostoru dešavaju, ali i kao veza i odgovor na istoriju grada koji se od kraja XIX veka naglo razvija kao industrijski centar, što dovodi i do jačanja društvenog i kulturnog života. Društene okolnosti su ipak dovele do toga da veliki broj tih fabrika i proizvodnih pogona danas postoji samo kao memorija i uspomena na taj period. Daljim analiziranjem došli smo do zaključka da je upravo taj karakter, kao najjaču asocijaciju na grad i njegov nepravedno zapostavljeni brend, moguće u ovom prostoru iskoristiti kao uvezujući element. Na taj način bi se formirao muzej na otvorenom, u kom bi elementi dvorišta u stvari bili muzejski eksponati, koji bi predstavljali neku od fabrika. Kako je prostor programski koncipiran kao promenljiv, tako i njegova organizacija treba to da podržava i odražava.

01 I Dijagram pojmova i razvoja

Anketa postavljena na društenu mrežu Facebook za cilj je imala ispitivanje stavova građana i njihov odnos prema analiziranim problemima. Rezultati su pokazali da većina građana virtuelni svet i društvene mreže koristi kao razonodu i sredstvo komunikacije, i smatraju da je u stvarnosti moguće ostvariti istu ili sličnu komunikaciju. Ključno pitanje se odnosilo na mogućnost korišćenja pozitivnih strana virtuelnog sveta (komunikacija, neposrednost, otvorenost...) kao alata kojim bi se oživeli gradski prostori i skoro svi ispitanici su potvrdo odgovorili. Ovaj odgovor je i najzanimljiviji za dalje analize i koncepciju jer potvrđuje potrebu dodira i sadejstva grada i virtuelnog sveta. Ipak, pitanje stvarnosti i dalje ostaje otvoreno...


Da li je upravo ideja impelementacije grada u domen virtuelnog i obrnuto nova utopija modernog društa, urbanizma i arhitekture? Idejno rešenje se zasniva na uključivanju okolnih sadržaja i objekata i njihovom prožimanju sa urbanim dvorištem. U organizacionom smislu, time se zadovoljava osnovni cilj - da prostor bude formiran na osnovu analiziranih elemenata grada, koji su razloženi i selektovano vraćeni u prostor sa dozom novog i elementima provokacije kojima se privlače korisnici. Primarni element je platno - zid, interfejs - koji je u odnosu na obalu povučen, čime se omogućava nesmetano kretanje bez zadržavanja, ali sa sagledavanjem aktera i aktivnosti u prostoru – koketiranjem sa korisnicima. Mobilijar je definisan u odnosu na koncepciju muzejske postavke na otvorenom, a parter je, u cilju stvaranja osećaja topline i ugodnosti, materijalizovan drvenim talpama, čime se promenljivost dovodi do ekstrema: “tlo” postaje korzo, podijum, klupa, ležaljka… Ponuđena su tri idejna rešenja, koja se mogu čitati i kao nadgradnja i promena prostora jer konstukcija zida i nadstrešnice ostaju kao bazični elementi. Ideja zida je upravo interfejs preko koga građani komuniciraju međusobno ali i sa gradom, ostavljajući poruku, ideje, zamerke, produkte svoje kreativnosti, fotografije, uspomene… Prostor se može koristiti kao bioskop i scena na otvorenom, čime bi se aktivnosti Kuće kulture koje se održavaju na drugim lokacijama u gradu i prostorno uvezale. GRAD U DOBA VIRTUELNOG Postojanje virtuelnog sveta i realnosti se u svakodnevnom životu današnjice uzima kao neminovnost. Njegov karakter je izveden iz promena u društvu podstaknutih razvojem tehnologija i sistema komunikacije, ali ipak u osnovi ovih promena, kao uostalom i u svemu oko nas, jeste čovek i njegove želje. Zato se karakter grada i promene koje se u njemu dešavaju prate shodno potrebama čoveka, koji je danas naviknut na dostupnost globalnih razmera, gde luksuzom lakoće pristupa postaje “razmažen” i nevoljan da stupi u grad i komunikaciju sa njim, jer u njegovom domu postoji čitav jedan svet koji mu je dostupan klikom. Upravo simbiozom oba sveta stvaramo novu realnost koja je primerena karakteru vremena u kom živimo gde se grad otvara ka korisnicima, prati njihove potrebe i menja se sa njima. Idejno rešenje za javni prostor u Gradu Paraćinu je formirano kao Urbano dvorište koncipirano kao pripadajući prostor građana, oslobođeno formalnosti i jakih okvira koji bi sputavali kreativnost i slobodu, koja u gradu treba da se ostvaruje podjednako neposredno i lako kao što je to u domenu virtuelnog sveta. Formiranje ovakvog prostora, koji je u istom momentu u domenu virtuelnog i stvarnog, predstavlja poligon za ispitivanje paradigme grada, sa ciljem da se utvrdi njegova mera dostupnosti, odnosno njegova utopija u vreme virtuelnog.

.

02 I Urbano dvorište, jedno od ponuđenih rešenja

City in the Virtual Age In the age of mass accessibility and global communication where the man and his activities are transposed into electronic information there is the question of the perception of the city, the interpretation of utopia and reality since the term physical mainly refers to a man, the box in which he lives and the interface with the virtual world. It is not necessary for one to live in the city in order to be the user of the same, because the city becomes assessable by the click of the mouse-exposing itself to the extremes. Is the city reality or utopia, if a man is capable of satisfying all his needs that vary from the most trivial communication and business, every-day supply and administration, friendships and entertainment to culture and education relaying on technology without communication at the city places? A man does not move through the city in order to enjoy, receive information and meet people and the city, he does not dance because the steps merely represent a tool one uses to overcome the necessity of moving. The city becomes silent at those places where there is no contact with the virtual. The examination of the problems has been carried out as a contrasting analysis of the structure of the city and the current socio-cultural conditions at the space of the city of Paracin. The result is the project of the public urban space, the space of freedom, creativity and play. The project Urban yard is characterized by the recognizable spirit of the city and there is a clear reference to the history of the same, however, on the other hand the modern elements taken from the virtual world as its advantage urges us to use and play with the space. The analysis have been carried out at the Faculty of Architecture at the University of Belgrade, within the optional course The Texture of the urban spaces t- prof. mr Dragana Bazik, the associate at the department mr Miroslav Petrovic-Balabudzic.

.

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


38 I aa_02 I novogovor

tekst:

Ghost city - Ghost planet Amir Yatziv, Detroit, 2009, jednokanalni video, c-print, crtež na papiru Detroit (Michigan, USA) postaje grad duhova, zahvaljujući negativnom demografskom trendu. Detroit (jug Izraela) je stvoren da ostane grad duhova. Rezultati uspešne upotrebe izraelskog Detroita će neki stvarni grad, ili njegov deo pretvoriti u grad duhova, metodama sa fatalnim ishodom, koje naša stvarnost eufemistički imenuje eliminacijom pretnje. Vozeći se jugom Izraela 2006. godine, u pustinjskom pojasu, u kojem je jedino autoput izvestan, Amiru Jacivu se učinilo da je ugledao konture nekog naselja, iako ni na mapi, ni na putokazima nije bilo takvih indicija. Fatamorgana? Zaustavio se, zgrabio kameru, zumirao taj deo pustinjskog pejsaža i shvatio da ono što vidi nije iluzija uzrokovana umorom zbog nemilosrdne pustinjske klime. Uputio se tamo. Što je bliže prilazio, shvatao je da se nalazi nadomak velikog naselja, u završnoj fazi izgradnje. Čuvar gradilišta, inače Palestinac, nije imao ništa protiv da dozvoli razgledanje. Veličinu nepostojećeg naselja ilustruje vreme potrebno da se prepešači - oko sat i po. Negde usput, tumarajući, Amir je našao i tlocrt - mapu celokupnog prostora i poneo je sa sobom. Na mapi je upisano kako je to vojno vlasništvo i da je reč o poligonu. U stvarnosti, ceo prostor je opredmećena simulacija (u realnim proporcijama), pojednostavljene urbane sredine, arapskog tipa. Različita od našeg, starorimskog arhitektonskog nasleđa, ova naseobina treba da oponaša bilo koji grad, urbano područje u arapskom svetu, kako bi upotreba bila višefunkcionalna. Zbog toga su svi objekti, zapravo, generički modeli po principu najmanjeg zajedničkog sadržioca sličnih i srodnih struktura. Tu su prizemnice, višespratnice, sojenice, pa čak i neki čudni valjkasti vertikalni objekti, preširoki, u prečniku, da bi oponašali minarete džamija, preuski da liče na crkve - rotonde; nalik tornjevima, silosima. Da, multipraktični. Po povratku u kola, Amir je, misleći da je na pragu neobičnog otkrića, krenuo natrag u Tel Aviv. Naredne tri godine je proveo istražujući o ovom Detroitu. Uglavnom bezuspešno. Zid ćutanja i vrišteće odsustvo bilo kakvih aa_architectural approach I broj 02 I 2012

ANDREJ BERETA, freelance kustos - istoričar umetnosti. Diplomirao na Katedri za savremenu arhitekturu, postdiplomac na Odeljenju za istoriju umetnosti, FF, Beograd. Radno iskustvo: NVO ARTIKAL, MPU, Galerija HAOS, saradnje na Oktobarskom salonu. Autorski i nezavisni projekti: KUSTOSIRANJE (interaktivna edukacija), „Savremena edukacija u izlagačkim institucijama kulture“ (seminar), „U potrazi za izgubljenim prostorom“ (izložba). Polja rada: Izložbene kustoske aktivnosti, umetnička kritika, edukacija u institucijama kulture, savremena umetnička scena, arhitektura, kulturni fenomeni.

informacija u zvaničnoj i nezvaničnoj potrazi za naseljem koje je obišao, postavio je umetnika usred bodrijarovskog simulakruma, u sumnje, u stvarno i nepostojeće. Ipak, ponešto je otkrio. Projekat je poručen od jednog američkog arhitektonskog biroa (koje je, izgleda, i dalo radni naziv vojnom poligonu - Detroit) za potrebe Izraelskog ministarstva odbrane. Kao pravi IT stručnjak (što i jeste po primarnom obrazovanju), Jaciv je, analizirajući izglede objekata koje je tada fotografisao, zaključio da su generički nastali, upotrebom specifičnog softvera, uz isključivo utilitarne zahteve humanog faktora. Svi su simplifikacija stambenih i javnih objekata (škole, trgovine, verski objekti...). Njihov raspored u prostoru nije predviđao stvarno ljudsko egzistiranje. Nelogičan, sa stanovišta realne upotrebe, naizmeničan niz zgrada i kuća u kojima elementarni infrastrukturni zahtevi nisu zadovoljeni, ovom naselju daje još jedan misteriozni ton. Zapetljan u stvarno-nedokazivo (?), Jaciv je potražio najstručniju moguću pomoć. Obratio se nekolicini izraelskih arhitekata - urbanista. Njih petoro u umetnikovom video radu (koji je deo instalacije, jer su tu i pomenuta mapa i nekoliko fotografija Detroita) pokušavaju da odgonetnu šta je to opisano na tlocrtukakvo je to naselje, čemu služi, gde se nalazi? Mala „smicalica“ je da je inskripciju, opis mape, umetnik privremeno sakrio. Stručnjaci nagađaju najrazličitije stvari - od pretpostavki da je reč o nekoj pozno-srednjevekovnoj iskopini, koja nije kompletirana, do nekog neizvedenog i nelogičnog projekta. Pitaju se kako se tu odvija život, komunikacija, gde se ljudi druže, kada nema parkova, trgova; kojim putem se odvozi smeće, gde su kafići, itd. Naravno, njihove pretpostavke deluju nevino kao i osobe koje na skrivenim kamerama reaguju prostodušno. Situacija je komična, ali ne i omalovažavajuća ni prema tim akterima, ali ni prema ozbiljnosti teme. Pesnik bi to oblikovao: „There is a crack in everything That’s how the light gets in...“ (L. Cohen, Anthem, LP The Future, 1992)

.

Detroit ne pruža odgovore, ne postavlja u stvari ni pitanja, samo sumnje, zlokobne sumnje. Sazdan je od sveprisutnih pojmova naše stvarnosti: odgovornost (lična, društvena itd.), manipulacija, zloupotreba, S/M socijalne uloge, simulacija. To su između ostalog i ključne reči prošlogodišnjeg Oktobarskog salona.


Ghost City - Ghost Planet

aa_02 I 39

Amir Yatziv, Detroit, 2009, one channel video, c-print, (40x50cm) x 4, drawing on paper 200 x 120cm Detroit (Michigan, USA) is becoming a ghost city due to negative demographic trends. Detroit (southern Israel) was created to remain a ghost city. Driving on the south of Israel in 2006, in the desert belt, Amir Yatziv thought he saw the outlines of a settlement, even though the map or the directions did not show any indications of it. As he came more closely, he understood that it is large estate in the final stages of construction. The size of non-existing settlement illustrates the time needed to cross over from one side to another - hour and a half. In reality, the whole space is embodied simulation of simplified urban environment of the Arabic type. Different from ours, the ancient Roman architectural heritage, this settlement should mimic any city or urban area in the Arab world so that use would be multifunctional. The next three years he spent researching on this Detroit. Mostly unsuccessfully. However, something was revealed. The project was commissioned by an American architectural office for the Israel Ministry of Defense. As a true IT professional analyzing the prospects of objects, Yatziv found that they are generically created, using specific software, only for the utilitarian demands of human factors. Detroit does not provide an answer, in fact does not set any questions, only a suspicion. Made up of the ever-present reality of our concepts: accountability (individual, social, etc.), manipulation, abuse, S/M social roles, simulation. These are among other keywords of last year's October Salon.

.

01 I Amir Jaciv, Detroit, 2009, jednokanalni video, Oktobarski salon, Beograd, 2011. I foto: Andrej Bereta

02 I Detroit, detalj I izvor: www.oktobarskisalon.org (15. 02. 2012.) 03 I Detroit, 2009, jednokanalni video I foto: Andrej Bereta

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


40 I aa_02 I ostvarive utopije

Think space moralne granice Što su zgrade više, to je moral niži. Noel Coward, engleski dramatičar (1899-1973)

Razvoj tržišne ekonomije u posljednjim desetljećima rezultirala je potpunim isključenjem arhitekata kao vjerodostojnih promicatelja javnog interesa. Faustovska nagodba, kako ju je Koolhaas nazvao, općeprihvaćena i od strane samih arhitekata, promaknula ih je u članove sistema zvijezda, učinivši njihov rad sve vidljivijim u medijima, ali uklonivši autore postepeno iz procesa odlučivanja te umanjivši ozbiljno njihovu ulogu u javnom životu. Želimo li danas promišljati arhitekturu kao društveni projekt, potrebna nam je podrška, više nego ikada. Ako vjerujemo da je to ponovno moguće, moramo odgovoriti na neka pitanja. Kako ponovno stvoriti neku vrstu idealizma kao nužan uvjet, čak i ako je provizoran, simuliran ili privremen? Koje sile možemo mobilizirati kako bismo ojačali slab odjek u javnom sektoru? Kako ponovno zadobiti povjerenje društva? Kako se odnositi prema nejasnim moralnim granicama naše discipline? I konačno, kako artikulirati prve utopije 21. stoljeća i koliko uopće uvjerljive one mogu biti?1 Hrvoje Njirić

Nesavršene dužnosti: Ostvarive utopije je četvrti međunarodni arhitektonski konceptualni konkurs u sklopu programa Misli prostor (Think Space), održanog tokom 2011. godine, u organizaciji Društva arhitekata Zagreba (DAZ). Konkursni zadatak je koncipirao Hrvoje Njirić, koji je pred učesnike postavio izazov da radikalno istraže današnju situaciju, nadilazeći stereotipe, uzorke i tipologije koje su se pokazale kao nedelatni, istovremeno ispunjavajući svoju nesavršenu dužnost urbanih agenata u potrazi za moralno različitim okvirima nekih ostvarivih utopija. Cilj programa Think Space je podsticanje dijaloga između svetski priznatih autora i velikog broja stručnjaka i studenata arhitekture, dizajna, pejzažne arhitekture, humanističkih znanosti i umetnosti iz celog sveta kroz formu konkursa sa zadatom temom na godišnjem nivou. Održana su ukupno četiri konkursa, na kojima je istraživana tema granica (Urbane granice, Geopolotičke granice, Ekološke granice i Moralne granice).

.

Predstavljamo vam pet prvoplasiranih radova sa konkursa Moralne granice - Nesavršene dužnosti: Ostvarive utopije. Detaljnije o svim projektima možete pogledati na: www.think-space.org. 1 I preuzeto sa: http://www.d-a-z.hr (25.02.2012.)

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


I ostvarive utopije

tekst i projekat:

We can’t buy so we occupy Zаšto Dok studentski krediti u Sjedinjenim Američkim Držаvаmа i dаlje аkumulirаju kamatu u stаgnirаjuće tržište rаdа, investiranje u visoko obrаzovаnje stаvljeno je van domašaja predstojeće generаcije kućevlаsnika. Dok vlаde i bаnkаrske institucije ublаžаvаju štetu nа tržištu zаsnovаnu nа kreditima kojima nedostaje znаčаjаn novčаni tok, roditelji sa većim brojem dece se odriču penzija i na taj način nastavljaju dа finаnsijski podržavaju ovu generаciju “nevidljivih beskućnika”; na taj način se ostavlja mogućnost za podizanje kredita za izgradnju ili kupovinu kuće po istoj kamatnoj stopi kojom studentski krediti akumuliraju kamatu. Dok držаvnа ulaganja u ovo ublаžаvаnje ugrožаvаju socijаlnu sigurnost i izgrаdnju bolnica, domova za nezbrinute i staračkih domova, a u cilju podrške velikog demografskog rasta, veliki broj obrаzovаnih mlаdih ljudi ostаne nezаposlen ili nedovoljno iskorišćen, a kuće – nezauzete. Ko Temа ovog rada je predstojećа generаcijа kućevlasnika, koja dostiže prelomnu tačku u okviru globаlnog tržišta - gde

ERIN OTA je diplomirala ekonomiju i arhitekturu na Virginia Tech

Univerzitetu (SAD). Dalje usavršavanje nastavlja u okviru Architectural Association (Velika Britanija) i CESA (Švajcarska). Trenutno radi u okviru arhitektonskog studija “Estudio Teddy Cruz”. Kroz istraživanja i dizajn bavi se temama u kojima se presecaju njena profesionalna interesovanja: arhitektura, socijalno preduzetništvo, razvojna ekonomija i javna politika. Koautor projekta We can’t buy - so we occupy je CAROLINE SMITH.

veštаčko nacionalno bogatstvo (pristupаčnа hrаnа, vodа, sklonište, zdrаvstvena nega i obrаzovаnje) postaje proizvod na međunаrodnom tržištu, zаvisan od konаčnih izvorа energije i zаbludа o (inter)nacionalnim kreditima. Zа ovu generаciju, nаstаvljanje ciklusa vlаsništvа nad prigradskim kućama nije ni ekonomski isplativo, niti ekološki održivo. Pristupаčnost vode, hrаne, skloništa, zdrаvstvene nege i obrаzovаnja predstavlja mogućnost na izdisaju, a strategije iznajmljivanja, kao robovanje po ugovoru (studentskim kreditima, isplatama za automobile, kаo i državnim podsticajima), trenutno predstavljaju realnost. Stoga je njihov bojni poklič: Ne možemo kupiti, zato zauzimajmo! Oni odbacuju: 1) Nemogućnost dа ostvаre prаvа nа proizvode svog rаdа, u okviru institucionаlizovаnog kreditnog sistemа. 2) Nedostаtаk jаvnog prostorа zа civilnu svest vаn proizvodnje ili potrošnje.1

1 I Posebno u predgrađima, gde je zаmenom onog što je nekad bilo slobodаn i pristupаčаn

jаvni prostor tržnim centrima koji nameću potrošnju, neophodna je dodаtna rаdna snаga, kojа bi se moglа izbeći drugаčijim prostornim režimom. Provođenje slobodnog vremena na trgu zamenjeno je sedenjem u Starbaksu (Starbucks), koje se plaća. Istorijski gledаno, može se reći dа je sveukupno ekonomsko blаgostаnje na gubitku zbog ovog potrošačkog pomaka, zаto što se više novcа ubrizgava u sistem, omogućаvаjući dа se preko poreza preusmerava na grаđаnske projekte. Međutim, ne samo da je ovaj višak potrošnje od strane globalnih korporacija koje nisu dovoljno zastupljene na lokalnom nivou, nego većina onoga što je potrošeno u tržnim centrima zaoibilazi politiku međunarodne trgovine, koja tradicionalno distribuira tarife, kvote ili subvencije kojima na odgovarajući način preusmerava ekonomsko blagostanje.

aa_architectural approach I broj 02 I 2012

aa_02 I 41


42 I aa_02 Gde

Predloženo rešenje se privremeno infiltrirа u izdeljene prigrаdske kuće, dvorištа, kаo i rаzne javne prostore u SAD, koji su predviđeni (kao lokacije za stalno zauzimanje) od strane lokalnih protokola izgradnje. Veličina zauzimanja (okupacije) je u svakom trenutku različita, dok teritorije zakonodavnog konflikta preispituju zastarelu politiku, a mapa “okupacionih zona” se redovno ažurira na Internetu, u realnom vremenu.

Kako Mapa u realnom vremenu se ažurira od strane organizacije otvorenog tipa pod nazivom “Occupy!” Ova organizacija stavlja na uvid dostupne (željene) prostore za zauzimanje i ujedno vodi platformu za društveno umrežavanje, tako da svako može aktivno da učestvuje u izboru svojih komšija. Živeći u bliskoj povezanosti sa komšijama, uz svest o interesima i sposobnostima svakog ponaosob, resursi zajednice su objedinjeni, razvija se neformalna ekonomija, a lokalni sistem trgovine robom i uslugama postaje primarni način razmene.

01 I Saopštenje 3: šematsko zauzimanje - dekolonizacija američkog (pri)gradskog zemljišta aa_architectural approach I broj 02 I 2012

Šta Zone okupacije se neprestano pomeraju i menjaju. U stanju konstantnih promena, zajednice se opremaju, obnavljaju, smanjuju, ponovo izgrađuju, iseljavaju i infiltriraju. U procesu prenamene viška prigradskog zemljišta, promena teritorije postaje udarna vest u medijima, a “iskopavanje” prostornih podataka postaje nova disciplina u marketinškom istraživanju. Sinteza Dok se prigradske kuće razgrađuju, proširuju se ugovori u okupacionim zonama. Male zone iziskuju konsolidovan dizajn, što olakšava nastanak trgova. Gde je nekad stajala kuća koja je sada razgrađena, sada se manifestuju zone javnih tribina (škole, radionice, skupštine). Kako su zone okupacije prepune visokoobrazovanih, tehnički potkovanih stanovnika, počinju da se formiraju narodni-kolektivni univerziteti između susednih zanimanja; stvara se društvo izgrađeno na obrazovanju kao društvenom pravu i društvenoj obavezi, umesto na ostvarivanju dobiti. Obrazovanje kao sport.

.


We can’t buy - so we occupy Why In the United States, as student loans continue to accumulate interest in a stagnate job market, the returns to one’s investment in higher education are placed further out of reach for the forthcoming generation of homeowners. While governments and banking institutions mitigate the damage of a market predicated on loans lacking substantial cash flow, baby-booming parents forgo retirement and continue to financially support this generation of the invisible homeless; placing opportunities to build credit for home ownership, further into the future, at the same rate that student loans accumulate interest. As government spending on this mitigation endangers Social Security, and the construction of hospitals, hospices, and retirement homes to support the baby-booming demographic, a large sector of educated youth remain unemployed or underutilized, and foreclosed homes, unoccupied. Who The subject is the forthcoming generation of home owners reaching an inflection point within the globally dependent market - where the nations’ artificial abundance of affordable food, water, shelter, healthcare, and education, has been a product of international trade, dependent on finite energy resources and a fallacy of (inter)national credit. For this generation, perpetuating the cycle of suburban home ownership is neither economically viable, nor ecologically sustainable. Accessibility to affordable food, water, shelter, healthcare, and education is an extinct possibility, and leasing strategies flirting with indentured servitude to student loans, car payments, and government bailouts, the temporary reality. The subjects’ battle cry: We can’t buy, so we occupy! They reject: 1) The inability to exercise the rights to the products of their labor, within an institutionalized credit system.

2) The lack of public space for civil consciousness outside production or consumption.1

Where The subject temporarily infiltrates subdivided suburban homes, yards, and various public spaces in the U.S. that have been overlooked (as sites for permanent occupation) by local zoning protocols. The size of the occupation varies at any point in time, as territories of legislative conflict reevaluate outdated policies, and a real-time map of occupation zones is updated on the internet. How The real-time map is updated by the open source organization, Occupy! The organization posts available (wanted) spaces for occupation, and hosts a social networking platform so one can actively choose their neighbors. Living in closer proximity to their neighbors, with an awareness of each other’s skills and interests, community resources are pooled together, informal economies develop, and a local trade system of goods and services becomes the primary mode of exchange. What The digital platform for community amenities depends on the shifting zonings for occupation. The personal is spatial. In a state of flux, communities are retrofitted, recycled, downsized, re-built, evicted, and infiltrated. In the process of repurposing the excess of the suburban landscape, shifting territories become the evening news, and spatial data mining, a new discipline in marketing research. Synthesis As suburban homes are deconstructed, sprawl contracts in occupation zones. The small zones necessitate a consolidated design, facilitating the emergence of ‘plazas’. Where (now) deconstructed homes once stood, zones for public forums (assemblies, schools, workshops) manifest themselves. As zones of occupation swell with the highlyeducated, and the technically skilled, peoples-collective universities begin to form between adjacent occupations; creating a society built upon education as a right, and social duty, instead of a for-profit mandate. Education as Sport.

.

1 In Suburbia specifically, by substituting what used to be free and accessible public space with strip malls that require one to consume, it necessitates additional labor, which could be avoided under a different spatial regime. The leisure of a piazza is replaced by paying to sit down in a Starbucks. Historically, one could argue that overall economic welfare from all this consumption offsets losses, because more money is injected into the system, allowing taxes to redirect it towards civic projects. However, not only is this excess consumption from global corporations who do not reside locally enough for this to become operational; but a majority of what is consumed in strip malls sidestep international trade policies, which traditionally would distribute tariffs, quotas, or subsidies to appropriately redirect this

aa_architectural approach I broj 02 I 2012

aa_02 I 43


44 I aa_02 I ostvarive utopije

tekst i projekat:

PHILIPPE DE CLERCK, diplomirao na Arhitektonskom fakultetu

La Cambre u Briselu i na ESAP-u u Portu. Arhitekta-urbanista u studiju DEVspace (www.dev-space.ws), angažovanom na prostornim pitanjima, od nivoa nameštaja i enterijera, do regionalnog planiranja. Koautori projekta A Palace of Human Passion su: JUSTINE AERTS (Belgija), JEAN-BAPTISTE DE ROYER (Francuska) i DENIS GLAUDEN (Belgija).

Palata ljudskih strasti

KO: U vreme za koje se može reći da je doba gubljenja morala, nekada ’’najstariji zanat na svetu’’ je danas najprezreniji oblik posla od svih. Širom Evrope se sprovode sve restriktivniji režimi, dok se prostitucija smatra sinonimom za trgovinu ljudima. Ipak, trgovina ljudima, iako ona zaista postoji, manja je u odnosu na fenomen „seksualnih migranata“, radnika koji su svesno doneli odluku da prodaju svoje telo. U svetlu međunarodnih migratornih tokova, postoji veliki potencijal da prostitucija odigra aktivnu ulogu u razvoju grada, stvaranjem mesta gde se građani svih porekla i svih statusa susreću u zajedničkom prihvatanju nečijih skrivenih strana. Suprotnost između visokoobrazovanih zaposlenih i većinom nekvalifikovanih manufakturnih radnika ne odnosi se i na funkcionisanje privrede seksualnog rada. Glavni interes tog oblika rada je da može da ponudi visokokvalitetnu uslugu, ponekad i najluksuzniju od svih, bez traženja posebnih uslova, kao što su visoki i skupi oblici obrazovanja. Ovaj fundamentalni aspekt pojačava potencijal prostitucije da formira novi sektor mogućnosti. U pitanju je sporedni ulaz u Zapadni svet. GDE: Briselska ekonomija se karakteriše dvostruko; kao najbogatiji evropski region, pored Luksemburga i unutrašnjeg Londona, većina njegovog stanovništva nema koristi od ovog bogatstva. Nezaposlenost stanovništva Brisela raste vrtoglavom brzinom, sa regionalnim prosekom od 20,6 % nezaposlenih izmerenim u martu 2011. godine. Posebno je dramatično stanje sa mladima: oko 35% odraslih ispod 25 godina su nezaposleni. Već dugo nepoznata državnim organima, paralelna neformalna ekonomija sačinjava svojevrstnu društvenoekonomsku silu u siromašnim četvrtima glavnog grada. Kako državni organi sve više slabe, nevladini akteri i inicijatori dobijaju sve veću ulogu u određivanju, kako sopstvene tako i javne budućnosti. Novi oblici neformalne (sive) ekonomije treba da se razvijaju i da budu prihvaćene u lokalnom ekonomskom sistemu, kao pravi način na koji ljudi mogu da preuzmu živote u svoje ruke Razvoj tzv. „seks industrije’’ u Briselu može da obezbedi nizak prag uslužnog sektora koji se odnosi na svu populaciju metropole. KAKO: Pošto glavni problem prostitucije leži u njenoj vidljivosti na ot-

I aa_architectural approach I broj 01 I 2011

vorenom prostoru, briselska vlada bi mogla da stvori stratešku zonu tolerancije, na mestu gde se velika seks industrija može razvijati, a da pritom ostane skrivena od očiju javnosti. Cilj je dakle stvaranje novog javnog prostora, koji je istovremeno tolerantan i cenzurisan, istovremeno više javan i manje javan od tradicionalnih javnih mesta. Potraga za odgovarajućim mestom za takav projekat završena je simbolično: Briselska zgrada suda. Oduvek posmatrana kroz prizmu moći i monumentalnosti, zgrada suda je jedinstvena po pomami kojom je pokušana da se postigne grandioznost. Bujnost i preterivanje postaje princip dizajna. Isto tako, naš predlog u programskom smislu uvažava preterivanje koje je obeležava, pa čak i pojačava. Za arhitekturu koja ide predaleko - upotreba koja takođe ide predaleko. Mi predlažemo da se jedno izuzetno mesto kao što je Briselska zgrada suda radikalizuje, i da postane mesto gde se krše pravila dobrog ponašanja. Mesto za otkrivanje briselskih tabua. Mesto gde se ide predaleko. ŠTA: Spolja posmatrano, monumentalna koliko god može biti, zgrada ne otkriva ništa od svoje funkcije kao zgrade suda. Stara tipologija objekta postaje nova gradska tipologija. Briselska zgrada suda je više od zgrade: ona je samozatvorena skupina nedefinisanih prostora. Neizvesnost svoje sudbine ona duguje neprilagođenosti savremenim zahtevima; ona čeka na intervencije koje će joj dati nova značenja u glavnom gradu Evrope. Za seks industriju, nova Palata ljudskih strasti nudi i skrovište i spomenik. Koliko god da je otvorena, pristupačna i ispresecana sa svih strana, ona ne prikazuje ono što u sebi udomljava, delujući istovremeno kao kontinuitet i granica. Posmatranje briselske zgrade suda kao susedstva sastavljenog od većeg broja zgrada, omogućava da njena transformacija zapravo postane „urbanizacija“, dok je novi korisnici postepeno kolonizuju. Nema potrebe za infrastrukturom, sve već postoji: razgraničenje, uklapanje u urbano tkivo, prostorna hijerarhija, izobilje. Sve ovo omogućava prirodnu evoluciju Palate ljudskih strasti u svetski poznat spomenik ovozemaljskim užicima. ZAŠTO: Navedeni predlog je utemeljen na dva savremena problema. Kako je sudbina Briselske sudnice danas uistinu neizvesna, iskorištena je prilika da se pitanje prostitucije u savremenom društvu stavi u prvi plan. Pored fikcije, veoma jednostavan gest kombinovanja dva različita, ali veoma bitna savremena pitanja, takođe stvara i tenziju, čiji je rezultat arhitektonska i društvena provokacija, koja postavlja pitanja o oba pomenuta problema.

.


A Palace of Human Passion WHO: In an age said to be one of loosening of morals, what is said to be “the world’s oldest work” is today the most despised form of work of them all. Increasingly restrictive regimes are implemented across Europe, as prostitution is considered synonymous to human trafficking. But an increasing amount of voices prove that human trafficking, though existing, is a minor phenomenon compared to migrant sex workers who made the conscious choice to sell their body. In the light of international migratory flows, there is a great potential for prostitution to play an active role in the development of the city, by creating a place where citizens of all origins and statuses meet in a common acceptation of one’s hidden side. The opposition between high-skilled knowledge employees and mostly low-skilled manufacturers does indeed not apply to the functioning of the sex work economy. A major interest of it is that it can offer high-end services, sometimes of the most luxurious kind, without requesting any particularly high — and expensive — form of education. This fundamental aspect reinforces the potential of prostitution to form a sector of opportunity. The rear entrance to the Western world. WHERE: Brussels economy is characterized by a double condition. Being the richest European region besides Luxemburg and Inner London, this wealth does not profit most of its inhabitants. Unemployment rates in Brussels are going through the roof, with a regional average of 20,6% as of March 2011. The issue is particularly dramatic with Brussels youth: about 35% of adults under 25 are unemployed. Long unknown to public authorities, para-llel informal economies form a true social and economical driving force in the poor neighborhoods of the capital. As state authority increasingly weakens, non-governmental actors and initiatives get an increasingly bigger role in the determination of their own, and societies’, future. New forms of informal economy need to be developed and accepted in the local economical system, as being the true way people can take their lives in their own hands. The development of what is called the sex “industry” in Brussels can provide a lowthreshold service sector that addresses all populations of the metropolis. HOW: As the main issue of prostitution lies in its visibility in open space, Brusselian government could create a strategic tolerance zone, in a place where large-scale sex industry development can take place while remaining unseen to the urban eye. Create a new public space, which is simultaneously tolerant and censored, simultaneously more public and less public than traditional public

aa_02 I 45

space. The search for an available space for such a project ended up being a symbolic one: the Brussels’ Courthouse. Always conceived in terms of power and monumentality, the Courthouse is unique by the frenzy with which was attempted to achieve grandeur. Exuberance and exaggeration become a design principle. As such, the current proposal programmatically respects the exaggeration that marked it, and even reinforces it. For an architecture that goes too far, a use where one goes too far. We propose to radicalize the exceptional place that is the Brussels Courthouse, as it becomes a place for transgression of good behaviour. A place to reveal the taboos of Brussels. A place to go too far. WHAT: On the outside, as monumental as it may be, the building reveals nothing of its function as courthouse. The old building typology becomes a new city typology. More than a building, the Brussels Courthouse is a self-enclosing neighborhood of undefined spaces. Its fate uncertain due to inadaptation to contemporary demands, it awaits intervention to take new meanings in the Capital of Europe. To the sex industry, the new Palace of Human Passion offers both a hideout and a monument. As much as it can be open, accessible and crossed from all sides, it does not exhibit what it hosts, acting simultaneously as continuity and limit. Looking at the Brussels Courthouse as a neighborhood more than a building allows the transformation of the palace to become an “urbanization”, as its new users gradually colonize it. No infrastructure is necessary, everything is already present: the delimitation, the urban insertion, the spatial hierarchy, the exuberance. All allow a natural evolution of the Palace of Human Passion towards becoming the worlds most glorious monument to earthly delights. WHY: The proposal presented above is rooted in two contemporary polemics. As the future of the Brussels Courthouse is today indeed uncertain, the opportunity is taken to put the question of prostitution policies in contemporary society on the foreground. Beyond fiction, the very simple gesture of combining two distinct, but very contemporary issues generates a tension resulting in an architectural and societal provocation raising questions around both polemics.

.


01 I Raznovrsnost korišćenja tokom vremena.

02 I Postepena adaptacija Palate ljudskih strasti označena je jednim jedinim simboličnim arhitektonskim gestom; sve ostalo ostaje naizgled nepromenjeno.


I ostvarive utopije

tekst i projekat:

Izveštaj sa moralne granice Zona moralnog konflikta postoji u mnogim američkim gradovima kao što je St. Luis, Misuri, USA. Ovde, kao i u mnogim drugim gradovima širom sveta, lokalni prostori se sistematično destabilišu, pa čak i brišu zbog projekata globalnog razvoja. U St. Luisu, ovi projekti obećavaju da će doprineti „regionalnom razvoju“ sa logistički efikasnim generičkim skladištima na ekološki ugroženim predelima, koji u realnosti (navodno) donose profit ograničenoj grupi pojedinaca. Ovde postoji snažna kontradiktornost, jer se „napredak“ oslanja na sisteme prostorne i društvene destrukcije. Ovaj obrazac savremene urbanizacije ugrožava urbanistički moral. Napad globalnog razvoja je najizraženiji na liniji fronta, u mestima poput istorijskog (afro-američkog) Kinloha (Kinloch, Misuri). Kinloh je dugo bio pod opsadom birokratskog arsenala, koji je postepeno uklanjao lokalna prava i javnu korist, postavljajući skladišta koja omogućavaju razvoj (ili projekcije) globalne trgovine. Danas je u Kinlohu ostao samo delić stanovništva - njih oko 200 - ali zahvaljujući nekom perverznom protokolarnim činu, više od 15 njihovih lokalnih institucija i dalje postoje. Ovaj predlog se zasniva na fragmentima mesta, kao vredne lokacije iz koje se vodi kontra-ofanzivni urbanizam na moralnoj granici između naseljavanja i (eksternalizovanog) ekonomskog rasta. Ovaj projekat mobiliše dizajn do moralnih granica u postizanju sledećih ciljeva: 1. Razviti kritičku inteligenciju i ustanoviti odgovornost za kolateralnu štetu: artikulisati intenzivnu zonu moralne granice kroz crteže, gde se sučeljavaju moralna i nemoralna praksa urbanizacije. Ova zona postoji na periferijama gradova kao što je St. Luis, gde politika korporativnog modelovanja gradskog regiona unapred cilja eksternalizaciju akumulacije kapitala na troškove životnih prostora i socijalne pravde. Grad kao zajednica, kao istorija i kultura, njegova raznolikost i memorija, pod skrivenim je

PATTY HEYDA, profesor na školi za dizajn i primenjene umet-

nosti “Sam Fox School”, Univerzitet Washington, St. Luis i direktor interdisciplinarnog studija pH1. U svom istraživanju i dizajnu bavi se temama savremene urbanizacije u globalizacijskom kontekstu. Njeno profesionalno iskustvo uključuje nekoliko godina saradnje sa svetski poznatim arhitektonskim biroima. Bavi se slikanjem pejzaža. Koautor projekta Dispatch form the Moral Border je BENNETT GALE.

napadom od strane birokratskog arsenala, koji je u stalnoj potrazi za dolarima. Kinloh je prva afroamerička zajednica u Misuriju koja je priznata (1948); ova zajednica je u mnogo čemu prva, ali ona takođe predstavlja i dom i kulturnu zajednicu za svoje stanovnike. U poslednjih 20 godina, regionalna politika sistemski preusmerava sredstva namenjena ovoj zajednici, omogućavajući okupaciju i preuzimajući vlast nad aerodormom. Nakon toga će privatne korporacije promovisati razvoj globalnih trgovinskih skladišta kao „dobro za region“. Crteži bacaju svetlost na akcije koje doprinose propadanju Kinloha, suprotstavljajući se dominantnim pretpostavkama da je za siromaštvo na neki način krivo samo stanovništvo. 2. Obezbediti pojačanje moralnoj urbanističkoj politici: Projekat razmatra lokalne pokrete otpora malih razmera, koji su već na snazi u Kinlohu za taktičke kontra-ofanzivne strategije, gde pokreću dizajn kao pojačanje i slične dodante akcije. Ovi postojeći pokreti uključuju različite taktike prisvajanja zemljišne imovine, kao što je neformalna urbana zemljoradnja, zatim iscrtani znakovi i bilbordi koji pozivaju na otpor politici, kao i napori u sanaciji, poput Pokreta za očuvanje Kinloha, koji je ponovo vratio Skot Aveniju, sa novim Muzejom, koji se nalazi pored jedinog preostalog mesta društvenog života (Cotton Club). Projekat uvodi dizajnersko razmišljanje da bi se razmotrile dugoročne strateške smernice, kojima se npr. re-distribuiraju poreski krediti zasnovani na lokalnim potrebama, i koje omogućavaju efikasnije praćenje i korišćenje federalnih fondova za unapređenje infrastrukture i prirodnog okruženja, koji su od javne koristi. 3. Obezbediti taktički kontra-ofanzivni dizajn: Projekat razmatra koliko još ciljanih dizajnerskih taktika je potrebno da bi se u prostornom smislu zaštitile preostale kritične institucije zajednice i da bi se one poboljšale i na taj način učinile “imunim” na dalju destrukciju. Ova taktička pojačanja se ocrtavaju iz skrivenog potencijala ovih preostalih 15 institucija, u koje spadaju crkve, dom kulture, policijska stanica, Gradska kuća, javni parkovi i novi muzej. Unapređenje ovih uporišta - uključujući i susedno (prisvojeno) zemljište, kao i infrastrukturu koja ih spaja - deluje kao štit od razvoja velikih razmera, pri čemu svaka nova urbana konfiguracija u budućnosti mora rasti okolo ovih struktura, čija je vrednost ponovo uspostavljena. Kapacitet zajednice se postepeno obnavlja dok aa_architectural approach I broj 02 I 2012

aa_02 I 47


48 I aa_02 se zaštita udvosturčuje kako bi se omogućila interna inkubacija

i rast zajednice - usmerenim programima kao što je obrazovna podrška, centri za obuku za poslove sa niskim prihodom ili mesne zajednice. 4. Otvoriti, umnožiti granice novim saveznicima i mrežama: Ako se budući rast oslanja na rast izbornih jedinica, unapređenja lokalne infrastrukture, kao što je dodavanje i povezivanje ulica, otvaraju granice na “šavovima“ Kinloha, uvodeći kritičnu masu iz okolnih susedstava sa programima koje podstiču zaštićene institucije. Ovo proširuje teritoriju Kinloha izvan opštinskih granica. Novi kreativni razvoj stambenih prostora bi polako mogao da popuni ivice na spojnim tačkama. Kampanja u sajber-prostoru,

koja proističe iz društvenih mreža različitih institucija, ponovo spaja stanovnike širom proširenog područja, koje bi u suprotnom bilo izdeljeno i izbrisano. 5. Ponovo ustanoviti Vrednost kao društveni kapital: Muzičari, umetnici i građani su već na poslu kako bi se suprotstavili ne-vrednovanja istorijskog prostora. Dizajn je ovde takođe postavljen kao pojačanje na Moralnim Granicama, sa ciljem osporavanja uobičajenih sistema vrednovanja, kao i kontrolisanja i ograničavanja načina na koji se globalni razvoj manifestuje u mestima poput Kinloha, a sve sa ciljem da svi stanovnici imaju od njega podjednaku korist.

.


Dispatch from the Moral Border A moral conflict zone exists in American cities like St. Louis, Missouri, USA. Here, and in other cities around the globe, local spaces are being systematically destabilized and erased for global development projects. In St. Louis, these projects promise to bring ‘regional growth’ with logistically efficient generic warehouses on ecologically compromised landscapes that in reality bring profit (if at all) for a limited few. An intensive contradiction exists here, whereby ‘progress’ in this sense relies on systems of spatial and social destruction. This pattern of contemporary urbanization threatens urbanism’s morality. Global development’s attack is most pronounced on the front lines of places like historic (and all-African-American) Kinloch, Missouri, which have long been under siege by a bureaucratic arsenal slowly stripping local rights and public benefits, in the staging of future warehouse development enabling (projections of) global trade. In Kinloch today, only a fraction - about 200 - of the population is left, but by some perverse act of engagement protocols, their 15+ local institutions still stand. This proposal builds on the fragments of place as valued loci from which to wage a counter-offensive urbanism at the moral border between inhabitation and (externalized) economic growth. This project mobilizes design at the moral border in order to: 1. Develop critical intelligence and establish accountability for collateral damages: to articulate through drawings the intensive moral border zone, where moral and immoral practices of urbanization meet head on. This zone exists on the urban peripheries of cities like St. Louis where corporate-modeled city-region policies target externalized capital accumulations at expenses of lived space and social justice. The city as community, as history, as culture, diversity and memory has been under stealth attack by a bureaucratic arsenal seeking to capture global trade dollars. Kinloch was Missouri’s first African American community to incorporate (in 1948); it claims many other firsts, but it also represented home and a cultural foundation for its residents. Over the past 20+ years, regional policy systematically diverted focused funding from places like this, allowing the occupation and take-over of the airport authority. Now private corporations will promote the development of global trade warehouses as “good for the region”. The drawings shed light on actions contributing to Kinloch’s decline, countering dominant assumptions that poverty is somehow a resident’s own fault.

2. Provide Moral Urban Policy Reinforcements: The project exam- aa_02 I 49 ines the small-scale, local resistance movements already in place in Kinloch for tactical counter-offensive strategies, and launches design as reinforcement through protections with additional similar actions. These existing movements include land appropriation tactics like informal urban farming, locally painted signs and billboards vocalizing resistance to policies and reclamation efforts like the fledgling Kinloch Historical Preservation movement that took back Scott Avenue with a new Kinloch museum next to their only remaining locus of social life, the Cotton Club. The project infuses design thinking to consider long-term strategic policy ‘interceptions’ that for example re-distribute the tax credits more locally based on needs, or that better track and capture federal funding for infrastructure improvements and environmental protections that bring public benefit. 3. Provide Tactical Design Counter-Offensives: The project considers how more targeted design tactics might spatially immunize remaining critical community institutions with improvements to protect them from further destruction. These tactical reinforcements acknowledge and draw from the latent potential of these 15 remaining institutions that include churches, a community center, police station, city hall, public parks, and new museum. Improvement to these strongholds - and to adjacent (appropriated) land and the infrastructure that binds them - acts as a shield to big box development, whereby any new future urban configuration must then grow out around these (re)valued structures. Community capacity is slowly re-built as the protections double to allow the internal incubation and growth of community-focused programs like educational support, low-income job training services, or neighborhood council groups. 4. Open, Multiply Borders with New Alliances, Networks: If future growth relies on growing a constituency, local infrastructural improvements like added street connections open borders at Kinloch’s seams, drawing in the critical mass from surrounding neighborhoods with the programs fostered in protected institutions. This expands Kinloch as a territory beyond municipal lines. Slowly, creative new housing development might infill the edges at these points of connection. A cyber-spatial campaign stemming from institutions’ social networks already in place then multiplies borders, re-connecting residents across an expanded territory where it is otherwise fragmented or erased. 5. Re-establish Value as Social Capital: Musicians, artists and citizens are already at work to counter developments’ de-valuations of historic spaces. Design is positioned here, too, as reinforcement at the Moral Border, to challenge mainstream valuation systems and to control and limit how global development happens in localities like Kinloch, so that it might benefit everyone, residents alike.

.

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


50 I aa_02 I ostvarive utopije

tekst i projekat:

Recikliranje društva Što je moral? Definicija derivirana iz latinske riječi ima značenje poruke ili lekcije koja se može naučiti iz priče ili događaja. Ne postoje pisana pravila o moralu već usmena predaja o moralu i granicama morala koja varira od društva do društva. Svaka osoba ima ugrađeni set moralnih pravila dobiven društvenim okruženjem ili kreiran od samog sebe, a ta pravila se često mijenjaju kako bi prastila potrebe pojedinca. Da li da radimo nove setove pravila, da li da ih samo primjenjujemo ili da napravimo događaj iz kojeg možemo nešto naučiti? Koje je podrijetlo Utopije? Ljudi su nesavršeni po prirodi ali imaju veliku želju da istražuju i razvijaju sebe i društvo u cjelini, da izmišljaju i preživljavaju. Logično je zaključiti da je bilo koje društvo koje kreiramo nesavršeno ali bi trebalo težiti višem cilju. U takvom društvu se rađa ideja o Utopiji, snu o savršenom svijetu. Tako razmišljajući možemo zaključiti da jedno bez drugog ne može postojati, naš svijet i utopijska vizija su osuđeni na imaginarnu interakciju i koegzistenciju. Bilo u stvarnosti ili samo u mašti jedan od oblika Utopije mora postojati. Što nas sprečava da kreiramo našu Utopiju? Mi smo zarobljenici samih sebe, naše akcije i reakcije nas određuju kao ljudska bića, kao i samosvijest o našim postupcima. Živimo u svijetu koji nismo izabrali već smo došli na njega, gradimo ga i unapređujemo u skladu sa našim razmišljanjima. Također smo si dali privilegiju da eliminiramo ono što mislimo da ne pripada našem viđenju svijeta, bilo to materijalne ili društvene prirode. Ako ne živiš po pravilima i zakonima društva, bit ćeš kažnjen, izoliran, popravljen. Također našim djelovanjem često činimo prirodi štetu, što bi također trebalo biti kažnjeno, popravljeno; ipak, mi se sami ne kažnjavamo za ta djela, barem ne adekvatno. Zagađenje okoliša se može protumačiti kao akumulativna reakcija na naše akcije i neprimjerene i pravovremene sanacije. U nastojanju da kreiramo utopijski događaj, ove dvije pretpostavke su aa_architectural approach I broj 02 I 2012

STJEPAN MIKETEK i KATARINA KOVAČIĆ, rođeni u

Splitu. Studenti na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. Osvojili su veći broj nagrada za najbolje projekte na arhitektonskim radionicama. Zajedno sa Ivanom Baković i Tanjom Kolak, ušli u uži krug na konkursu Star’s House 2009, po izboru ruskog izdanja časopisa Domus. Nominovani za nagradu Piranezi 2011 u kategoriji studenata. Njihov projekat “Kuća tolerancije“ objavljen je časopisu “ČIP - čovjek i prostor”.

ključne u daljnjoj razradi projekta, pravilna akcija i reakcija unutar samog društva i između društva i okoline je nužna ako želimo kreirati ili bar postaviti Utopiju kao krajnji cilj. Da li je to moguće? Kombinacijom dvoje faktora za koje imamo negativno mišljenje unutar različitih konteksta, postavimo ih u međusobnu interakciju i pokušamo predvidjeti moguće ishode. Umjesto da kreiramo Utopiju da li samo da postavimo osnove i ostavimo da se ona u jednom trenutku jednostavno – dogodi? Oni koji nisu mogli iz raznih razloga živjeti po pravilima društva, zatvorenici, oni koji su prekršili zakone, neka oni budu socijalna skupina, neka oni budu osovina novog društva, dati im novu priliku na novi način i u novim uvjetima, uvjetima gdje ovise jedni o drugima. Ali gdje? Negdje gdje se svo naše zagađenje akumuliralo? U tihom oceanu postoji otok smeća, nakupina plastičnog, drvenog i raznoraznog drugog otpada koje morske struje nose morima, donose i koncentriraju na jednom mjestu. Godine zagađivanja oceani su tiho nakupljali u jednoj točki, ovo je prostor guste povijesti našeg djelovanja, kontejner svega onoga čega smo se odrekli i bacili, stvari koje nisu dio našeg svijeta. Uzimajući ova dva elementa, dva „otpada“ našeg svijeta, spajajući ih na novi, drukčiji način, želimo postići Utopijski element, gotovo fiktivan ali itekako moguć. U projektu postavljamo osnovnu polazišnu točku, zatvoreničko naselje u sred Tihog oceana. Dajemo mogućnost i tehničku osnovu, dajemo ideju i predviđamo moguće scenarije. To nije san, to je mogućnost; mogu li oni skladno djelovati između sebe, da li je sam taj čin moralan? Da, u konačnici, ali težak je put do cilja. Da li će biti kaosa ili će ovo shvatiti kao novu, bolju šansu? Sve stvari koje im trebaju se već tamo, voda, hrana, struja; reciklirajući otok smeća, oni koriste materijale kako bi proširili svoju naseobinu. Samo njihov trud i vizija su granice njihova svijeta. Naseobina je u početku sastavljena od prefabrikata plastičnih plutača koje su dovedene na lokaciju, reciklirani materijali će poslužiti za proširenje i modifikaciju njihova svijeta. Sama mogućnost konstantnog premještanja pojedinih gradivnih elemenata govori o adaptibilnosti i beskonačnim mogućnostima


prostorna oblikovanja na koje utjeću unutrašnji društveni procesi zajednice. Kako Utopija ne može postojati bez nesavršena društva, njihov svijet ne može postojati bez našega, njihova „hranjiva tvar“ je naš odbačeni višak, oni ga recikliraju i rade nešto bolje. Njihovo zajedničko „podrijetlo“, cilj i jedinstvena situacija u kojoj su se našli je ono što bi ih trebalo održati kao funkcionalnu cjelinu. Kombinirana želja vlada i država koje predlože plan sanacije smeća i postavljanja naseobine na oceanu je polazišna točka. Kako je potrebna izvjesna ekonomska pozadina bar za početak operacije, dovodi nas do zaključka da i naš svijet treba određene preobražaje nabolje kako bi se takav projekt ostvario. Korištenje zatvorenika je besplatna radna snaga i moralno je upitna. Ti za-

tvorenici ne bi bili prisiljeni jer prisila ne dovodi u konačnici do aa_02 I 51 priželjkivanih rezultata. Zatvorenici bi dobili prijedlog da dio kazne mogu ostvariti u novom okruženju, a da li će ostati tamo i poslje njihov je izbor. Možda će oni sami kreirati nove zakone i propise za svoje društvo. Da li će to biti Utopija? Možda, možda samo za njih, to bi vrijeme pokazalo. Možda je to samo element novog svijeta, ali projekt ne prikazuje ideju kao konačno stanje, već samo daje upute i mogućnosti.

.

Projekt prikazuje Utopiju kao putovanje a ne destinaciju, pokušaj da se nešto bolje stvori, čak i neuspjevanje je samo po sebi događaj, jedan događaj iz kojega svi mogu izvući moralnu poruku kakva god ona bila.


52 I aa_02

Re-Cycling the Society What is moral? By definition derived from Latin word moral is a message conveyed or a lesson to be learned from a story or event. There are no written rules only common knowledge regarding moral and its borders. But every person has an implanted set of rules of behavior planted by others or created by one self. These are often adjusted to meet one need. Do we set new rules, do implant them, or do we create an EVENT to learn from? What is the genesis of Utopia? Humans are imperfect by nature, but have great desire to explore and develop, invent and survive. It is only normal to conclude that society we create is imperfect but striving to a greater goal. In such society the idea of Utopia is born, a dream of perfect society. Therefore we can conclude that one cannot exist without other, they are bind to co-exist. Whether in reality or in imagination Utopia is possible. What is holding us from creating Utopia of our own? We are the prisoners of ourselves, our actions and decisions are what makes us human beings. We live in world we did not chose to live, but we adapt and upgrade it to our wishes. Also we granted us the luxury to remove what does not fit in our idea of OUR world. If you do not live by the common laws set by your society you will be punished, will be isolated, will be corrected. Also, our actions sometimes do to nature what is not right, what should be corrected, still we do not punish ourselves for those actions. Pollution can be seen as a cumulative reaction to our actions. In order to create Utopia we have to be mind full of these both, action and reaction within society and between society and surrounding is essential if we should try to create or at least set Utopia as goal. This is exciting, what if we try to create Utopia of impossible elements? What if we combine factors we think of as wrong, what if we let them interact and see what happens? Why don't we try to let Utopia happen instead of trying to create it? Those who failed to live up to the rules of society, prisoners, those who have broken laws should be the subject, let us see what society can they create, give them another chance.

But where? Somewhere where all of our bad doings have accumulated. In the Pacific Ocean, there is a site of accumulated waste creating the great pacific garbage patch. Years of polluting, ocean currents have silently been gathering waste in one spot. This is a space of dense history, a container of all those things we threw away, things that do not belong to our society anymore. Can we combine these two? Let us build a starting point, a prison settlement in the middle of the Pacific Ocean. Give it a possibility and see what happens. It is not a dream, it is a reality. Can they co-exist within itself? Will there be chaos, or will they see this as a new opportunity? All the things they need to survive are there, recycling the garbage patch they will gather all those things they need to live, eat, survive. Only their determination will set the boundaries of how much can they evolve. They are crafting a new world for themselves, and thus making our world better. As Utopia can not exist without imperfect society, their world cannot exist without ours, their feeding material is leftover ours, they recycle it and create something better. Their common origin and goal is what should keep them together. Also a place of diversity, unique individuals of unified greater group. For a starting point a combined effort of governments decide to solve the problem of polluting the Oceans by creating a starting settlement in the Pacific. As it is expensive for one government to conduct this alone, they work together. Also the working force is free, they suggest the prisoners, who are willing to join this experiment to go and work at the patch site. They are free to live and behave as they want on that site, they are of great potential, they have determination to show what they can do. Recycling the plastic waste among other they create new easily fabricated elements thus expanding their settlement. They will create new laws, new moral borders, will it be Utopia? Perhaps, most likely for themselves but time will show what it will be. They can create something unique and exciting, attraction to all not just them.

.

Utopia is the journey, not destination, trying to create something better and even failing is the EVENT anyway, one we all can learn from.


I ostvarive utopije

tekst i projekat:

Grundrisse - stambena rešenja za nematerijalnog radnika

MARIABRUNA FABRIZI i FOSCO LUCARELLI Istraživanje i praksa studija MICROCITIES zasniva se na koliziji između rada, politike i popularne kulture, preispitivanju konteksta u kome živimo, obaranju konvencionalnih tipologija i istraživanju novih načina života. Svi navedeni aspekti postaju dizajnerski alat, što rezultira u pragmatičnim projektima, teorijskim spekulacijama i utopijskim vizijama. Dobitnici su većeg broja nagrada, uključujući i Europan 10.

U post-industrijskoj ekonomiji, multinacionalne kompanije poseduju samo brend i razvijaju slike i filozofiju na kojima je proizvod zasnovan. Proizvodnja je u potpunosti zasnovana na poverenju partnerskih kompanija i licenciranih prodavaca koji će eventualno prodati gotov proizvod velikim kompanijama po veoma niskim cenama.

i inženjeringa, kompanijama više nije neophodno stalno zaposleno osoblje, nego će radije unajmljivati ogromne mase ljudi koji bi imali fleksibilno radno vreme, a koji bi mogli od kuće da odrađuju posao na različitim projektima. Za nematerijalnog radnika gubi se granica između života i rada; njegov rad se poklapa sa njegovim životom. Na taj način život radnika postaje rad uživo, „nevidljiva i nedeljiva roba“ (S. Lontringer). Fleksibilan, vešt i sposoban da komunicira putem elektronske pošte i „pametnog“ telefona, on je non-stop dostupan kompanijama i klijentima za koje radi. Na raspolaganju mu je da sam sebi odredi radno vreme i način na koji će izvršiti zadatke, ali u skladu sa ciljem koji su mu definisali klijenti ili kompanije. Čak i učenje, čitanje ili bavljenje sportom postaju važan element usko povezan sa radom, s obzirom da sva navedena iskustva povećavaju „znanje“ nematerijalnog radnika. Posao kojem nema kraja postaje moralna obaveza, predodređeni put usavršavanja, ali i samoodbrana od socijalne isključivosti prouzrokovane nezaposlenošću.

Dovođenjem ovakvog ponašanja do krajnosti, kompanije su u mogućnosti da prepuste svaki aspekt njihove proizvodnje nezavisnim radnicima i time naprave još veći profit, čak i na nematerijalnim aspektima rada. Za delatnosti poput marketinga i razvoja, dizajna

GRUNDRISSE predstavlja platformu „nematerijalnog rada“, mrežu pojedinaca koji obavljaju poslove „na poziv“, prilagođavaju svoju kompetentnost za određene projekte, suočavajući se sa rizikom i sopstvenom odgovornošću.

Ostvariva distopija Za postfordistička mnoštva svaka kvalitativna razlika između radnog i slobodnog vremena se smanjuje. Paolo Virno

I aa_architectural approach I broj 01 I 2011

aa_02 I 53


54 I aa_02 GRUNDRISSE je kompanija koja svakom radniku pruža dom za

stanovanje i za rad, zakupljenu simbolično za 1 evro. Predodređeno je da svaka jedinica bude opremljena tehnološkim sistemom kontrole, koji omogućava radniku da bude u stalnom kontaktu sa klijentom. Neke od usluga su integrisane, kao npr. individualna obuka, pristup savremenoj tehnologiji, prostorije za sastanke, prostori za rekreaciju i bavljenje jogom itd., a sve u cilju izbegavanja otuđenosti, upravljanja stresom i poboljšavanja radnih sposobnosti. U fizičkom smislu, GRUNDRISSE predstavlja strukturu sačinjenu iz različitih tipskih ćelija; svaka je sačinjena od jedne sobe, gde se stanovanje i rad u potpunosti stapaju. Kuće su osmišljene tako da omogućavaju povezivanje rada sa bilo kojom drugom aktivnošću ili prostorom. Kombinacije oblikovanja enterijera i organizacije nameštaja su beskonačne, što omogućava stanovnicima/radnicima veliki broj izbora u prilagođavanja proizvoda svom načinu života. Sveden i čist, „beli“ eksterijer u potpunosti odgovara potrebama minimalističkog, „pametnog“ dizajna, široko poželjnog i usklađenog sa potrebama pretpostavljenog elitizma. Nasuprot funkcionalističkog ponavljanja ćelija u industrijskim radničkim blokovima, kuće ovde postaju moderan individualan proizvod urbanog intelektualnog radnika. Fragmentacija jedinica će sprečiti socijalnu solidarnost između radnika, dajući im iluziju autonomne kuće u centru grada: neispunjen san mnogih drugih stanovnika. GRUNDRISSE je sredstvo eksploatacije i društvene kontrole. Ono pruža iluziju o sprečavanju prekarizacije, držeći radnike uvek zauzetim za različite kompanije. Grad Pariz je lokacija odabrana za pilot projekat. Sa sve većim cenama kvadratnog metra, sam grad primorava mlade obrazovane radnike da žive u sve manjim jedinicama (studijima), dok iznajmljivanje stana postaje sve teže i teže za nesigurne pojednice i parove, koji su uglavnom onesposobljeni da obezbede stabilan prihod pa samim tim i garanciju stanodavcu. Obezbeđivanje kuće radnicima sa fleksibilnim radnim vremenom će biti privlačno sve većem segmentu populacije. Ogromne oblasti grada, nekada povezane magistralnom infrastrukturom (autoputevima i železnicama) bile su naseljene industrijskim objektima koji su danas delokalizovane izvan centra grada. GRUNDRISSE zauzima ove sektore grada, pretvarajući strukture koje su nekada udomljavale fizičke radnike u pojas zemljišta namenjen intelektualnim radnicima. Direktna veza sa infrastrukturama podstiče radnika da često putuje tokom godine, tako da se može brzo oporaviti od stresa i, štaviše, može se isključiti iz gradskog tkiva, i fizički i socijalno.

.

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


GRUNDRISSE

Housing Solutions for the Immaterial Worker: An Affordable Dystopia For the post-Fordist multitude every qualitative difference between labor time and non-labor time falls short. Paolo Virno In the post-industrial economy, multinational companies only own the brand and develop the image and philosophy behind the product. Manufacturing is entirely outsourced to partner companies and licenceholders that eventually sell the finished product to the main company at very low prices. Bringing such a behaviour to its extremes, companies are able to outsource every aspect of their production to independent workers and make a larger marge of profit even on the immaterial aspects of work. From marketing to product design and developement, interior design and engineering, the companies do not need any longer to hire personnel but they rather have the tasks done by a vast mass of subjects working flexibly from home on specific projects. For the immaterial worker the boundaries between life and work are getting completely faded, his work coinciding with his life. The worker’s entire life is now live labor, an “invisible and indivisible commodity”. (S.Lotringere). Flexible, skilled and able to communicate through email and smart phones, he is reachable around the clock by the companies and the clients he is working for. He is free of choosing his working time and how to accomplish the tasks, but must conform to the performance’s goals identified by the clients or by the companies. Even studying, reading or doing sport become elements connected to his production, since these experiences improve the “knowledge” which informs the immaterial work (M. Marzano, P. Virno). Neverending work becomes a moral obligation, a pre-determined path to self improvement as well as a self defense from the social exclusion by unemployment. GRUNDRISSE is a basin of “immaterial labor”, a network of individuals performing on call tasks, adapting their competences for specific projects, assuming their own responsibilities, facing the risks. GRUNDRISSE is a service company that provides each worker a house where to live and work, rented for only one symbolic euro. Each unit is to be equipped with a technological system of control

that keeps the worker in touch with his clients. Some services aa_02 I 55 are integrated, like individual coaching, access to up-to-date technologies, meeting facilities, yoga training, leisure spaces etc., in order to avoid alienation, manage stress, improve the working performance. GRUNDRISSE’s physical expression is a structure composed by different typologies of cells, all made up by one room, where inhabiting and working are completely merged. The houses are conceived to allow the possibility of working in connection to any other activity and in any possible space. The combination of interior styles and furniture organization is infinite, providing to the inhabitant/worker the choice of a customized product that corresponds to his own lifestyle. The exterior image, homogeneously white and «pure», corresponds to the need of a minimalist clever design, well advertised and broadly desired, a conforming good of supposed elitism. In opposition to the functionalist repetition of the cells in the industrial workers’ blocks, houses become here a fashionable individual product for the knowledge urban worker. The fragmentation of the units will prevent social solidarity among the workers while giving them the illusion of an autonomous house in the center of the city: an unfulfilled dream for many other inhabitants. GRUNDRISSE is a mean of exploitation as well as of social control. It provides the illusion of preventing precarization, keeping the workers always busy for different companies. The city of Paris is the location for the pilot project. With its ever growing sqm price, the city forces young -knowledge- workers to live in ever smaller units (studios), while renting a flat has become harder and harder for precarious individuals or couples, usually unable to provide stabile economic guarantees to the landlords. Providing a house to the flexible workers will be appealing for an ever growing segment of population. Huge areas of the city, once connected to the main infrastructures (railroads and highways) were populated by industrial structures that today are being delocated outside of what has become part of the city center. GRUNDRISSE will occupy these sectors of the city, providing a conversion from structures that hosted manual labor into a strip of land destined to the intellectual labor. The direct connection to the infrastructures encourages the worker to travel in many periods of the year, so that he can fast recover from stress-related problems and be even more disconnected from the urban tissue, both physically and socially.

.

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


56 I aa_01 I ostvarive utopije

tekst:

IVANA VOLIĆ, magistar nauka u turizmu, specijalizantkinja Arhitektonskog fakulteta u Beogradu i doktorantkinja Menadžmenta u kulturi na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Oblasti interesovanja: kultura, grad, turizam, kulturni i kreativni prostori, odnos turizma i javnog prostora.

JASMINA BOŠKOVIĆ je završila Žurnalistiku na Filozofskom

fakultetu u Novom Sadu, a zatim i interdisciplinarne master studije Teorije umetnosti i medija na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Oblasti interesovanja: umetnost, kultura, zastupljenost i prezentovanje kulture i umetnosti u medijima, aktivizam.

NATAŠA VUJKOV, diplomirana umetnica novih likovnih medija i

Društveni centar u Novom Sadu – utopija, realnost, utopija Inicijativa za Društveni centar nije nastala kao organizacija, institucija, niti kao planirani i organizovani društveni pokret, već kao građanska inicijativa ljudi koji dugo žive u Novom Sadu, a nemaju adekvatno mesto za susrete i razmenu, odnosno za rad, druženje i učenje od drugih, o drugima i sa drugima. Putovali su, videli prostore i bili u prostorima gde se osetilo stvaralaštvo, duh i energija posećenog mesta. Osetili su da takav prostor može postojati i u njihovom gradu i da to mora biti prostor snažne simboličke priče, povezane sa društveno-političkim i kulturnim kontekstom društva u kojem žive. Ideja aktivnog uključivanja građana i građanki u procese promene namene bivših vojnih i industrijskih objekata nije nova i deo je šireg koncepta o pravu na grad. U eri neoliberalnog kapitalizma, koji profit i tržište postavlja iznad svega, pravo na grad pokušava se ustanoviti kao jedno od osnovnih ljudskih prava. Po Harviju (Harvey, 2003), pravo na grad jeste aktivno pravo građana i građanki da grad učine drugačijim, da ga oblikuju više u skladu sa svojim željama i stvore novo urbano zajedničko dobro. Prakse zauzimanja napuštenih objekata u državnom vlasništvu kao vid učešća građana i građanki u „izgradnji“ svojih gradova već se uspešno primenjuju, kako u zemljama zapadne Evrope tako i u našem susedstvu (Društveni centar Rojc, Pula; Metelkova, Ljubljana; AKC Medika, Zagreb; Pogon, Zagreb). Ciljevi i aktivnosti Inicijative za Društveni centar nadovezuju se na prethodna iskustva i prakse inicijativa i organizacija civilnog društva u Novom Sadu, koje su imale iste interese ali nikada nisu otišle toliko daleko sa direktnom akcijom. Svoj rad su bazirale isključivo na diplomatiji, pregovorima i korišćenju drugih legalnih sredstava – jačanje javnog mnjenja, organizovanje tribina, konferencija i drugo, koja nikada nisu dala rezultate.

aa_architectural approach I broj 02 I 2012

radnica u kulturi. Oblasti interesovanja: angažovana umetnost, politike kulture, novi i alternativni mediji, ljudska prava.

Potreba za jednim takvim mestom kao što je Društveni centar javila se kao posledica nepostojanja pristupačnog prostora za pojedince i grupe koje se bave aktivnostima od značaja za zajednicu, prostora za nezavisne kulturne, sportske, obrazovne i društvene aktivnosti, prostora koji objedinjuje različite sadržaje za kvalitetno provođenje slobodnog vremena. Povećanje broja organizacija, kao i spoznaja jednog broja građana i građanki da postoji zajednička potreba za mestom gde se mogu sretati, družiti, razgovarati, razmenjivati ideje, učiti od drugih i o drugima, i davati svoje znanje u zamenu za satisfakciju koja se tom prilikom ostvaruje, doveli su do stvaranja kritične mase ljudi. Vođeni svojom iskrenom željom i čistom potrebom, prepoznali su se, udružili i upustili u realizaciju ideje o stvaranju Društvenog centra. Pored potrebe za prostorom, ideja o stvaranju Društvenog centra nastala je i zbog rastuće svesti o značaju javnog prostora za život građana i njihovog prava na grad. Prema rečima Petra Milata, savremeno doba karakteriše novo, kritičko građanstvo koje se želi suprotstaviti praksi sveopšte privatizacije javnih dobara i razvlašćivanja u interesu nekolicine (Milat, 2008). Takvo građanstvo mora pronaći nove načine samoorganizovanja i artikulacije interesa od opšteg značaja Lefevra (Lefebvre, 1971). Ulazak aktivista i aktivistkinja u kasarnu „Dr Arčibald Rajs“ predstavljao je simboličan čin koji su prepoznali misaoni i osvešćeni građani i građanke Novog Sada. Cilj je bio ukazivanje na značaj čuvanja javnog prostora od privatizacije kojom se on otuđuje i postaje nepristupačan stanovnicima grada. Takvo, za našu sredinu netipično ukazivanje na posledice privatizacije javnog prostora poseduje legitimitet i opravdanost, jer predstavlja mogući validan oblik građanske reakcije na postojeće stanje, kojom se može skrenuti pažnja na uočeni problem. Naravno, ovaj oblik


građanske reakcije javio se nakon nereagovanja (ili neadekvatnog reagovanja) nadležnih institucija na molbe članova Inicijative za Društveni centar da privremeno koriste prostor kasarne „Dr Arčibald Rajs“, obuhvaćene Master planom o nepokretnostima Vojske Srbije koje nisu neophodne za njeno funkcionisanje. Indiferentan odnos, nedostatak sluha i volje za daljim dijalogom ukazao je na iskrivljen stav nadležnih ustanova, koji podržava mogućnost da određeni objekat stoji prazan i propada, nasuprot mogućnosti da se održava i bude u funkciji građana i građanki dok se ne reši njegov pravno-imovinski status. U okviru borbe za javni prostor, Inicijativa za Društveni centar zalaže se za ostvarivanje prava na javni pristup napuštenim objektima u vlasništvu države. U tom procesu neminovno dolazi do sukoba javnih i privatnih interesa. Prevlast privatnih interesa nad javnim jeste praksa protiv koje se treba boriti i to ne samo u slučaju bivšeg vojnog objekta „Dr Arčibald Rajs“, nego u svim slučajevima netransparentnih privatizacija i otuđenja državne imovine na štetu same države, odnosno naroda. Nažalost, činjenica je da se ovi procesi poslednjih par godina odvijaju daleko brže u odnosu na procese izgradnje i jačanja civilnog društva, svesti građana i građanki o ličnoj odgovornosti, njihovom pravu na grad i njihove potrebe za aktivnim učešćem u razvoju društva. Iz tih razloga je dosta objekata i prostora već otišlo u privatno vlasništvo, bez pokušaja borbe, protesta i građanske participacije u procesima donošenja odluka. Ulazak u napuštene objekte je samo jedan od mogućih vidova borbe. Želja svih okupljenih u Inicijativi za Društveni centar jeste da, zajedno sa drugim sličnim inicijativama, pokrenu građane i građanke da se, suprotstavljajući se apatiji, aktivno angažuju u društvu, te da se bore za svoja prava i za javne, opšte interese. Osnivanje Društvenog centra u prostoru bivše kasarne otvara i druga bitna pitanja: (ne)adekvatna zaštita i korišćenje objekata od istorijskog značaja, pravo vlasništva nad bivšim vojnim objektima, (ne)transparentnost procesa prodaje državne imovine i prenosa vlasništva i nadležnosti na određene institucije države, centralizovano upravljanje državnom imovinom koje je u nadležnosti Republičke direkcije za imovinu, (ne) mogućnost učešća građana i građanki u društvenim procesima koji ih se tiču, kao i zvanična težnja našeg društva ka demilitarizaciji. Pomenuti problemi značajni su koliko i problemi prava na javni gradski prostor zbog čega zaslužuju veliku pažnju i stručnu analizu sa arhitektonskog, kulturološkog, sociološkog i politikološkog stanovišta. Društveni centar u Novom Sadu, zasnovan na vrednostima solidarnosti, ravnopravnosti, individualne slobode, uzajamne podrške, građanskog aktivizma, otvorenosti i pristupačnosti, postojao je 22 dana, u tri objekta kompleksa bivše kasarne „Dr Arčibald

Rajs“. Utopijske ideje na kojima je počivala Inicijativa nakratko aa_02 I 57 su našle svoj put ka realizaciji. Građani i građanke Novog Sada mogli su da osete prelazak iz utopije u realnost – materijalizacija ideje o Društvenom centru dogodila se njegovim smeštanjem u fizički prostor, koji je potom, za veoma kratko vreme, zajedničkim radom pretvoren u mesto. Realizacija ideje u realnosti pokazala se mogućom i izvodljivom već na dan ulaska, kada su aktivisti i aktivistkinje za samo nekoliko sati uredili napušten prostor, osposobili ga i otvorili za građane i građanke Novog Sada. Raznolikost sadržaja i aktivnosti koje su obeležile prvi, a zatim i svaki sledeći, dan postojanja Društvenog centra u napuštenoj kasarni „Dr Arčibald Rajs“ pokazali su da je Novom Sadu potrebno jedno takvo mesto, stvoreno od građana i građanki za građane i građanke.

01 I Čišćenje kasarne, 22.11.2011. I Foto: Danijel Šivinjski

02 I Gostovanje Porodice bistrih potoka, 23.12.2011. I Foto: Danijel Šivinjski

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


58 I aa_02 Prerastenje prostora u mesto bilo je vidljivo već prvog dana: pros-

tor je očišćen od korova i prašine, osposobljena je tehnika za realizaciju programa, oplemenjeni su goli zidovi i podovi. Naznačajnije od svega bilo je participiranje građana i građanki koji su svakodnevno dolazili, uključivali se i pomagali razvoju Društvenog centra, čime su načelno utopijske ideje otvorenosti, solidarnosti, pristupačnosti, interaktivnosti i ujedinjenog napretka postale realnost. Raznovrsnost ponuđenog sadržaja jeste dokaz o snažnoj volji i energiji koje su se ujedinile i učinile ideju Društvenog centra opipljivom. Od 22. decembra 2011. do 13. januara 2012. godine održano je 18 edukativnih i kreativnih radionica, 17 sportsko-rekreativnih sadržaja, 12 muzičkih programa, devet tribina i okruglih stolova, šest filmskih i video programa, pet književnih programa, pet performansa i tri izložbe. U okviru aktivnosti Društvenog centra organizovano je i više humanitarnih akcija čiji je rezultat bio podela novogodišnjih paketića deci iz Svratišta u Novom Sadu. Svakodnevno su organizovane radne akcije čišćenja i sređivanja objekata, kao i zajednički obroci. Programi održani u napuštenoj kasarni „Dr Arčibald Rajs“ bili su besplatni i otvoreni za javnost. Ove činjenice predstavljaju potvrdu moći koju poseduju ujedinjeni građani i građanke kada su usmereni ka jasnom cilju. Izvedeni programi i sadržaji u Društvenom centru za 22 dana, bazirani na principima volonterizma i solidarnosti, ostvareni isključivo od novca koji su građani donirali, pokazuju koliko je jaka potreba građana i građanki Novog Sada za samoorganizovanjem i iskazivanjem sebe kroz delovanje u javnom prostoru. Građani i građanke su ulaskom u napuštenu kasarnu ostvarili svoje pravo na prostor, pravo na grad, ali su nakon toga to pravo želeli ostvariti i drugi, u skladu sa svojim stavovima i ideologijama – neonacističke organizacije najavile su ulazak u druge napuštene vojne objekte i počele da prete da će „preuzeti“ objekat u koji se smestio Društveni centar. U svakom društvu postoje suprotstavljene struje, pri čemu se svaka bori za svoja prava. Međutim, problem sa kojim je suočeno društvo u Srbiji jeste tolerisanje (od strane države) posebne vrste „građanskog aktivizma“ koji širi i promoviše netoleranciju, diskriminaciju i nasilje i koji koristi svaku priliku da nasiljem stane na put zdravom i produktivnom aktivizmu i građanskim inicijativama. Da bi se građanski aktivizam u Srbiji razvijao, a time jačao i civilni sektor, neophodno je da, pre svega, sama država to omogući, jasno stane u odbranu ljudskih prava i svoje građane i građanke zaštiti od nasilja i pretnjama nasiljem. Na taj način bi se ostvario veći društveni angažman građana i građanki, što jeste jedan od osnovnih ciljeva aktivnog civilnog društva.

Ideju o Društvenom centru su pokrenuli ljudi. Izbacivanje tih ljudi iz prostora bivše kasarne „Dr Arčibald Rajs“, bez pružanja ikakve mogućnosti za dijalog, jeste primer loše prakse rešavanja već otvorenih pitanja o napuštenim objektima u državnom vlasništvu, ne samo u Novom Sadu nego i u celoj zemlji. Trenutno Društveni centar nema svoj prostor, ali okuplja ljude kojih je sada mnogo više nego na početku, pre same akcije ulaska u kasarnu. Ti ljudi se više ne nalaze u jedinstvenom, zajedničkom prostoru, ali i dalje deluju, reaguju, rade. Realnost Društvenog centra danas jeste ta da je on ponovo na nivou utopije – težnje za idealnim modelom. Nažalost, društvo u kojem postojimo i borimo se za kvalitetniji život još uvek je velikim delom letargično i indiferentno, više inertno nego kritično. Zbog toga smo i dalje često prepušteni (ne) postojanju političke volje. Oni koji imaju moć da odlučuju, selektivno biraju probleme građana i građanki koje će rešavati, na osnovu poklapanja sa njihovim interesima. Ideja o Društvenom centru u sebi nosi i utopiju jednog savršenog društva kakvom treba težiti – društva koje se ujedinjuje, podržava i aktivno se uključuje u razvoj Društvenog centra, građana i građanki koji se bore za svoja prava i učestvuju u javnom životu i političkim procesima, društva u kom država ustupa građanima na korišćenje napuštene objekte u njenom vlasništvu, pomaže razvoj civilnog sektora i staje u njegovu odbranu, društva u kojem niko nije izložen diskriminaciji i nasilju, društva u kojem svi imaju jednake slobode i prava. U trenutnoj društvenoj, političkoj i ekonomskoj situaciji ideja takvog društva svakako je utopijska. Međutim, stvaranje Društvenog centra u Novom Sadu neophodno je kako bi kretanje ka ostvarenju vizije idealnog društvg u Srbiji bilo moguće. Bez obzira što je idealno društvo možda nedostižna i neostvariva vizija, i samo kretanje ka njoj već predstavlja napredak. Prema rečima Dejvida Harvija (David Harvey), utopijski planovi i ideali pravednosti neophodni su za motivaciju i akciju. Ljudi ujedinjeni u Inicijativi za Društveni centar, vođeni tim stavom, neće prestati da teže ka pretvaranju „trenutne utopijska realnosti“ u „realnost sa elementima utopije“.

.

Literatura: - Harvey, D. (2003), ’The Right to the City’, International Journal of Urban and Regional Research, Volume 27 - Henri Lefebvre, ‘Pravo na grad’, Priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti, Zagreb: Centar za nezavisnu kulturu i mlade, prevod Leonardo Kovačević, izvorno objavljeno u Le Droit a la ville, ed. Anthropos, Pariz, 1971./str. 115-133 - Milat, P. (2008). ‘Najmanje i najviše’, Priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti, Zagreb: Centar za nezavisnu kulturu i mlade

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


Community/Social Center in Novi Sad: utopia, reality, utopia This paper deals with a problem of lacking public space for cultural activities highly relevant to the community as well as with citizen acitvism within an underdeveloped civil society. The attention is thus brought to the limited awareness of the citizens, their individual responsibility and the possibility of their contribution, their “right to the city” and their actual need for active participation in society. On the other hand, another matter that is addressed here is the problem of privatization which is an ongoing process that inevitably leads to the alienation and inaccessibility of the possible public space for the residents. Having this in mind, it can be easily concluded that privatized spaces serve the interest of an owner, and the residents act only as consumers since they are being put in a relatively passive position, so that they are implicitly denied their rights to creative contribution. The Community/Social Center in Novi Sad arose as a necessary consequence of the lack of available space for individuals and groups engaged in activities which we believe are profoundly relevant to the community, i.e. an independent space for cultural, sporting, educational and social activities. It is based on utopian ideals of solidarity, equality, individual freedom, mutual support, citizen activism, openness and accessibility. We are proud to say that for a small space of time such place switched from utopia to reality using the abandoned military barracks in “Dr Arčibald Rajs”. The Community/Social Center existed for 22 days after which the citizens were forced to leave the place. We believe that this act of ejection reveals a distorted image that our institution has in the view of the city’s government, and the serious possibility of the precious building being left empty and ‘unused’, which is hardly understandable after it has been proved that the citizens are willing to maintain the building and use it for the most humane purposes. At the moment The Community/Social Center seems to be nothing but a part of an utopian vision, but we are certain and determined to make it “a reality with utopian elements”, a real “vision” which would move our society forward.

03 I Dan izbacivanja, 13.01.2012. I Foto: Danijel Šivinjski

04 I Priprema izložbe o Društvenom centru, 02.02.2012. I Foto: Aleksandar Diklić

.

05 I Izložba fotografija o DC-u, 03.02.2012. I Foto: Danijel Šivinjski

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


60 I aa_01 I ostvarive utopije

tekst:

Osvajanje prostora ekspedicija Inex film

“Nestanak” javnih prostora predstavlja konstataciju koja se često vezuje za savremeni grad. Razvoj grada vođen tržištem čini veliku pretnju za javne prostore, a isto tako i za alternativne kulturne aktivnosti. Nestajanje javnog prostora, pojava kvazi-javnih prostora sa ograničenim pristupom događa se uporedo sa agresijom komercijalne kulture i pojavom kulturnog spektakla. Grad se menja u sve češćem i prisutnijem kontinuitetu trgovine, informacija i komerzijalizacije. Prostori gube svoj identitet, bivaju otuđeni, a zapravo su realni i socijalno definisani. Javni prostori po svojim osobinama i po svojoj funkciji služe javnoj svrsi, omogućavaju socijalnu komunikaciju, pristupačni su i otvoreni svima. Predstavljaju mesta najvećeg intenziteta razmene unutar gradskih fizičkih struktura, neka vrsta “spontanog pozorišta” (Lefevr, 1974, 27), mesta gde se “razmenjuju reči i znakovi” (Lefevr, 1974, 29). Oni su oduvek bili osnovna komponenta artificijalnog okruženja obezbeđujući osnovne potrebe čoveka (odmor, razonodu, rekreaciju…) i okvir svakodnevice (VasiljevićTomić, 2007). Kako god definisali ovaj termin, moramo imati u vidu da on podrazumeva kako pravo na javni pristup tom prostoru, tako i pravo na učešće u njegovom korišćenju, bilo individualno ili kolektivno. Dakle, javni prostor jeste onaj prostor na koji svaka individua ima pravo pristupa i može ga koristiti slobodno za one vrste aktivnosti koje ne ulaze u konflikt sa pravima drugih grupa ljudi ili individua koje ga takođe koriste. Ideja koju je koncipirao i zagovarao francuski sociolog Anri Lefevr (Henri Lefebvre), ideja o “pravu na grad” upravo podrazumeva pravo svakog građanina na gradske resurse i pravo na učešće u životu zajednice (Lefevr, 2008). Vođeni tom idejom pojavljuju se primeri aktivizma, uglavnom na mikroplanu, koji reaguju na oduzimanje i ugrožavanje javnog prostora. Isto tako, svedoci smo i omladinskog aktivizma sa voluntarističkim pobudama koje aa_architectural approach I broj 02 I 2012

IVA ČUKIĆ rođena je 1983. godine u Beogradu. Diplomirala je 2008.

na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Iste godine upisuje doktorske akademske studije na tom fakultetu, umetnički smer. Trenutno je student treće godine, a oblast njenog istraživanja obuhvataju tačke susreta javnog prostora, javne umetnosti i prostorno-kulturnog diskursa. Učestvovala je u nekoliko radionica, izložbi i projekata u ovoj oblasti. Članica je i jedna od inicijatora projekta Ekspedicija Inex Film.

se ogleda u “osvajanju” napuštenih prostora za svoje potrebe kroz stvaranje prostora koji bi bio oslobođen od diktata profita i usmeren na obezbeđivanje osnovnih potreba čoveka. Gradovi u Srbiji poseduju značajan broj napuštenih objekata (vojne kasarne, industrijski pogoni, društvena preduzeća…), a istovremeno je prisutna potreba za prostorom za umetničko ili aktivističko delovanje, kao i za različite vidove kulturne produkcije. U skladu sa tim, revitalizacija ovih prostora je jedan od načina da se omogući neophodan prostor za rad, a to svakako može predstavljati potencijal koji doprinosi kreativnom sektoru i industriji. Iz tog razloga potrebno je delovati u javnom prostoru u cilju približavanja ideje široj populaciji, a istovremeno, delovanjem na lokalnom nivou mogu se postići željeni ciljevi koji će služiti konkretnim potrebama. Brojni slučajevi zauzimanja napuštenih prostora u evropskim gradovima (Hamburg, Berlin, Madrid…), ali i u gradovima u regionu (Ljubljana, Zagreb, Pula…) pokazuju angažovanje građana u borbi za aktivno učešće u oblikovanju gradova. Poslednjih nekoliko godina i u Srbiji je osetno povećanje svesti o preduzimanju različitih aktivnosti u cilju reaktivacije, odnosno revitalizacije napuštenih prostora. U ponekim gradovima se od nedavno mogao osetiti talas različitih inicijativa za osvajanjem prostora (Inex Film u Beogradu, Društveni centar u Novom Sadu, Foto Ekspo u okolini Zrenjanina, inicijative u Somboru, Smederevu, Nišu, Kragujevcu). Tema je sve prisutnija u javnosti, dolazi do jačanja omladinskih grupa koje traže prostor i koje shvataju da će rezultatima i sprovedenim akcijama u prostoru postiči više u toj borbi. Nekadašnja zgrada društvenog preduzeća Inex Film u Beogradu predstavlja upravo jedan takav primer. Akcija započeta u martu 2011. godine rezultirala je oživljavanjem ovog objekta, a pokrenuta je od strane mladih pojedinaca i grupa, među kojima je veliki broj umetnika. Inex film bilo je društveno kinematografsko preduzeće koje se bavilo filmskom produkcijom i distribucijom, kao deo nekadašnjeg društvenog preduzeća Inex. U trenutku ulaska, zgrada Inex filma na Karaburmi bila je napuštena i apsolutno devastirana, u njoj nije bilo nikakvih tragova njene istorije. Danas je možemo posmatrati upravo kroz paradigmu brutalne kapitalističke tranzicije i privatizacije, kojoj smo svedoci poslednjih godina.


Ekspedicija Inex film, kako je nazvana ova inicijativa, istražuje mogućnosti samoorganizovanja, solidarnosti i “uradi sam” životne filozofije sa početka 21. veka. Ona okuplja pojedince i organizacije kojima je neophodan prostor za rad i kulturnu produkciju, a koji pored sopstvenog znanja i volje, uglavnom ne raspolažu drugim resursima. Sa namerom da se zauzme prostor, mapirana je zgrada Inex filma, i započeta revitalizacija kroz, prvo, akcije sređivanja i čišćenja objekta i okoline, a zatim česta okupljanja i organizovanja različitih umetničkih programa i intervencija u tom prostoru. Eksperimentalne vizuelne umetnosti, prostorno specifični umetnički ili arhitektonski radovi, performansi i gerilske umetnosti, doprinose razvoju strategija za prisvajanje gradskih prostora. Svaka zainteresovana grupa ili pojedinac predlaže i realizuje sadržaje koji postaju deo kolektivnih napora da ovaj prostor preuredimo i osposobimo za stvaralaštvo i razmenu ideja i znanja. Jedan od ciljeva Ekspedicije svakako jeste i podsticanje aktivnog učešća mladih u društvu. Od početka zauzimanja ovog objekta održano je nekoliko značajnih dešavanja od kojih bi trebalo pomenuti izložbu "Svetsko komunalno nasleđe" Rene Readle i Vladana Jeremića, radionicu "Aktivizam i javni prostori" koju su vodili Dušan Šaponja i Dušan Čavić, promociju drugog Mikro festivala amaterskog filma, sedmodnevni festival “Umetnost i lopate”, izložba “Od dionizijskog socijalizma do predatorskog kapitalizma” u okviru Centra za vizuelnu kulturu, odeljenja Muzeja savremene umetnosti, forum “Umetnik kao publika”, i mnoga druga. Interesovanje i angažovanje velikog broja ljudi koji se okupljaju oko Ekspedicije Inex Film, najbolji je dokaz značaja koje ono ima za zajednicu. Model koji je primenjen za osvajanje ovog objekta naziva se skvotiranje (squatting). Ovaj pojam predstavlja nelegalno zauzimanje i korišćenje tuđe imovine. Osnovne grupe skvotera dele se na one koji zauzimaju prostor jer su egzistencijalno ugroženi, i na one kojima je potreban prostor za ostvarivanje svojih ideja (umetnici, aktivisti, kulturni preduzetnici). Inex film jeste ovo drugo. Primeri iz regiona (Slovenija – Metelkova, Pekarna; Hrvatska – Rojc, Medika) jesu primeri skvotova organizovanih u vidu multifunkcionalnih kulturnih centara u kojima postoje ateljei, alternativne biblioteke, računarski centri, mini-redakcije za izdavanje časopisa, galerije, klubovi, alternativna pozorišta, bioskopi i koncertne sale, dečiji centri i sportska društva. Danas su skvotovi mesta gde se možemo sresti sa velikom kreativnom energijom i bogatom kulturnom produkcijom. U poslednje vreme skvotiranje se sve manje shvata kao uzurpacija, a sve više kao reciklaža prostora, tj. pretvaranje zapuštenog i nekorišćenog u prostor koji “živi”. Skvotiranje je vremenom (poslednjih decenija) uzelo maha u tolikoj meri da se o

tome više ne govori kao o izolovanim akcijama pojedinaca, već aa_02 I 61 kao o novom društvenom pokretu. Naravno, postoje i drugi načini zauzimanja prostora kao što su pregovori sa lokalnim vlastima, ali to ume da bude dug i komplikovan put za ostvarivanje ciljeva, jer su institucije i lokalne vlasti često zatvorene za pregovore, nedovoljno informisane i spore u donošenju odluka, a neretko i pune predrasuda kada su ovakve inicijative u pitanju. Kako su ovakvi projekti i inicijative postali sve češća pojava i potreba u savremenim gradovima, postali su i deo programa urbane obnove u kojima se definišu kao strateške lokacije u čiju obnovu treba uložiti velika javna sredstva u cilju postizanja atraktivnosti grada. Posebnu ulogu u programima urbane regeneracije stimulisane kulturom ima kulturna politika grada. Kulturni programi koji privlače veliki broj posetilaca, festivali, umetničke manifestacije i projekti u javnom prostoru smatraju se veoma važnim faktorima za privlačenje investitora i kreativne radne snage (Radišić, 2009). Zbog kompleksnosti ovog programa došlo je do profilacije posebnih modela obnove gradskih prostora. U daljem tekstu biće pomenuta dva modela u okviru kojih je moguće razvijati strategije implementacije ovakvih inicijativa. U drugoj polovini 90-ih godina većina gradova okreće se uključivanju različitih projekata umetnosti i kulture u javnom prostoru namenjenih oživljavanju tih prostora, i umetničkim projektima angažovanja lokalnih zajednica u uređenju njihovog susedstva. Evans (Graeme Evans) naziva ovakav pristup urbanoj regeneraciji, koji se zasniva na implementaciji umetničkih projekata zasnovanih na radu sa lokalnim zajednicama, programima kulturne regeneracije (Evans, 2005). Dakle, zadatak lokalnih vlasti u programima kulturne regeneracije jeste osmisliti strategije i načine na koji će kultura i umetnost doprineti regeneraciji urbanih prostora koji su pretrpeli ekonomsko i fizičko propadanje. Evans navodi Barselonu kao jedan od najuspešnijih primera integracije kulturnih aktivnosti (Evans, 2005). Osnovni elementi na kojima se bazira plan urbane obnove grada Barselone jesu strategije obnove javnih prostora i razvoja urbanog dizajna, planiranje u kulturi i formiranje kulturnih četvrti (Vaništa-Lazarević, 2003). Drugi model predstavlja koncept kreativnog grada (creative city). Prema Čarlsu Landriju (Charles Landry) ideja kreativnog grada leži u tome da se obnova grada bazira na razvoju kreativnih industrija, industrija koje se zasnivaju na kreativnosti i talentu koji predstavljaju glavni potencijal budućeg ekonomskog razvoja (Landry, 2000). Kreativne industrije su zasnovane na individualnoj kreativnosti, veštini i talentu, a imaju potencijal za stvaranje kapitala i otvaranje novih radnih mesta. Kao zanimljiv primer pomenućemo slučaj skvota u Hamburgu gde je gradska vlast usvojila strategije dogovora sa skvoterima u okviru projekta „Hamburg, grad talenta“, otkupivši zemlju od investitora koji je želeo da aa_architectural approach I broj 02 I 2012


62 I aa_01 na tom mestu gradi objekte druge namene. Ovaj deo grada danas

predstavlja zajednicu umetnika, različitih pojedinaca i grupa koje rade na programima revitalizacije tog dela grada. Inex film je, uslovno rečeno, osvojen prostor na određeno vreme. Međutim, saradnjom gradskih vlasti, institucija i uključivanjem građana u pitanja razvoja grada, između ostalog i u procese revitalizacije napuštenih javnih prostora, znatno bi se doprinelo kvalitetu urbane sredine, a veliki doprinos osetio bi se i u socijalnom, kulturnom i ekonomskom domenu. Najzad, na ovaj način dolazi i do generisanja osećaja pripadnosti i zajednice, jer ukoliko se građani uključuju u ovakve akcije oni počinju više doživljavati grad kao svoj.

.

Literatura: - Evans, G. (2005). Measure for Measure: Evaluating the Evidence of Culture’s Contribution to Regeneration. Korišćeno 15. avgust 2011. sa http://www.kryss.no/resources/12/files/92/ CURS110693-1.pdf - Landry, Ch. (2000). Creative City, Oxford: Earthscan. - Lefevr, A. (1974). Urbana revolucija, Beograd: Nolit. - Lefevr, A. (2008). ‘Pravo na grad’ u (ur.) Kovačević, L. i dr., Operacija grad: Priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti, Zagreb, str. 16-30. - Radišić, S. (2009). ‘Postindustrijski grad i kulturna politika’ u (ur.) Vuksanović, D., Kultura 122-123/2009, Beograd: Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, str. 59-77. - Vaništa Lazarević, E. (2003). Obnova gradova u novom milenijumu. Beograd: Classic map studio. - Vasiljević Tomić, D. (2007). Kultura boje u gradu: identitet i transformacija. Beograd: Arhitektonski fakultet.

Conquest of space Expedition Inex Film One of the consequences of the neoliberal transition, which Serbia in recent years goes by, is the disappearance of public spaces and the emergence of hybrid pseudo-public spaces. The development of market capitalism threatens to current right to use public spaces, forcing the development of those functions and activities that make a direct profit. The disappearance of public space, the emergence of quasi-public spaces with limited access occurs in parallel with the aggression of commercial culture and the emergence of cultural spectacle. It is this trend which mobilized citizens to self-organization and the individual struggle for active participation in shaping cities. Numerous examples of taking the abandoned spaces in European cities (Hamburg, Berlin, Madrid), but also in cities in the region (Ljubljana, Zagreb, Pula) indicate the engagement of citizens who understand that the results and performed actions in space will achieve more in this fight. One such example is the Inex Film Expedition, driven by young individuals and groups, who managed to “conquer’’ the abandoned building of the former public company Inex Film in Belgrade. The initiative is exploring possibilities of self-organization, solidarity and do-it-yourself philosophy. Today it is the only Belgrade squat created in order to “revive’’ abandoned building and provide the necessary working space and cultural production. This project deals with “conquest’’ of space in order to emphasize the importance of public space and civic action, and the examples that highlight strategies and models of revitalization and renewal of urban areas, which include such projects and initiatives.

.

01 I Akcija čišćenja I Foto: Iva Čukić


I diplomski rad

aa_02 I 63

MILAN STEVANOVIĆ, rođen 1987. godine u Leskovcu. Diplomirao na master studijama na Departmanu za arhitekturu i urbanizam u Novom Sadu, smer Projektovanje u arhitekturi i urbanizmu. Njegova interesovanja i istraživanja usmerena su ka arhitektonskom projektovanju, istoriji i teoriji arhitekture.

Kompleks osnovne škole U svetu globalizacije, svetu televizije i komjutera, deca gube detinjstvo. Previše vremena provode pred televizijskim i kompjuterskim ekranima, umesto da to vreme potroše na sklapanje prijateljstava i sa svojim vršnjacima dele dečije radosti. Ono što je najvažnije za podizanje mladog čoveka, jeste vaspitanje volje i sticanje zdravih odnosa sa društvom. Obrazovanje je, ustvari, buđenje čoveka iz sna svakodnevice, u koju smo bačeni kao u vrtlog virtuelnog. U cilju poboljšanja kvaliteta obrazovanja i podsticanju razvoja pravih ljudskih vrednosti, zadatak je i arhitekture da ispita u kojoj meri uvođenje novih sadržaja i programa u školskim ustanovama može da doprinese u pravilnom razvoju ličnosti. Doprinos arhitekture se ogleda u mogućnostima maksimalne dostupnosti okruženja, objekata, programa i sadržaja. Koliko je bitno uvođenje novih sadržaja i programa, isto toliko je bitno da oni budu projektovani po principima univerzalnog dizajna, dostupni za sve i da odgovore na potrebe svakog. Vraćanje prirode u građenu sredinu, uvođenje otvorenih prostora sa što više zelenila, u ovom slučaju, formiranje školskih dvorišta sa otvorenim programima koji će podsticati na okupljanja i druženje, stvaranje prijatnog ambijenta i za učenje i za odmor, sve su to pozitivne smernice u poboljšanju kvaliteta obrazovanja, kao i odnosa čovek-čovek i čovek-priroda. Značajan uticaj pri postavci koncepta bilo je formiranje otvorenih prostora koji imaju višestruku namenu. Otvoreni prostori projektovani su kao produžetak nastavnih prostorija, prostori za odmor i igru i vrata škole prema okruženju jer imaju za ulogu povezivanje kompleksa škole sa lokalnom zajednicom, u pogledu sadržaja. Na taj način škola postaje deo urbanog okruženja gde lokalna zajednica ima aktivnu ulogu u životu kompleksa. Višenamenski prostori školskog kompleksa projektovani su oko centralnog dvorišta, formirajući na taj način vezu sa okruženjem i omogućavajući prožimanje različitih funkcija. Oblikovanjem se nastojalo da se podrži funkcionalna raznolikost objekta u pogledu kombinovane primene sistema dispozicije, gde su pojedini delovi izdvojeni ili naglašeni u prostoru, naročito u

01 I Dvorište - šema

02 I Višenamenski prostori

03 I Nastavne prostorije

pogledu paviljona koji su negde samostalni a negde se prožimaju sa koridorima. Visinske varijacije delova objekta proizašle su iz težnje za što povoljnijim osvetljenjem kao i iz težnje da se formira dinamičan i prijatan ambijent za učenje i odmor. Upravo, arhitektura je ta koja svojim kvalitetom doprinosi da proces obrazovanja bude lakši, kreativniji, zanimljiviji. Da bi arhitektura bila uspešna, mora da odgovori na potrebe svih korisnika , kako trenutnih, tako i budućih i na taj način da svoj doprinos na putu oblikovanja ličnosti mladih ljudi.

.

aa_architectural approach I broj 02 I 2012


64 I aa_02

Primary School Complex Children are losing theirchildhood in the world of globalization, world of television and computers.They spend too much time in front of television or computer screens, instead ofspending that time on making friends and sharing children’s joys. What is themost important for raising young person is nurturing his/her will and acquiringhealthy relationships with the society. Education is, in fact, waking up of aman from a dream of everyday life, in which we are thrown as in a whirl ofvirtual. In order to improve the quality of education and encourage thedevelopment of true human values, the task of architecture is to estimate towhat extent introducing new contents and programs in school institutions cancon-

04 I Kompleks osnovne ĹĄkole, maketa

tribute to normal personality development. Designing open space areas which have multiple purposes had significant influence on postulating the concept.Open space areas were designed as extensions to teaching rooms, as areas forrest and play and as a school door towards the surrounding because they have arole of connecting a school complex with its local community, in view of theircontent. In such a manner a school becomes a part of urban surrounding wherethe local community has an active role in the life of the complex. Multiple-purposeareas of a school complex are designed around the central courtyard, and insuch a way they form a connection with the surrounding and provide permeationof different functions.

.


ce

ceramix project Ceramix Project d.o.o. | Kosovska 27 21000 Novi Sad | +381 21 420 207

Razvoj kancelarijske stolice

uključeni i ortopedi uz pomoć dve stotine osoba koje su isprobavale prototipove, dovelo

Arh. SAŠA KRSMANOVIĆ

larno kaže, ništa više nije bilo isto. Od 1994. godine većina budućih kancelarijskih stolica

DOO OFFICE LINE NOVI SAD Anegdota kaže da je prvu kancelarijsku stolicu izmislo Čarls Darvin kome je bilo dosadilo da ustaje svaki put kada mu je bio potreban neki uzorak materijala ili fosil. Ugradio je točkiće na stolicu i sebi umnogome olakšao dotadašnji rad. Od tog vremena čovek pokušava da sebi vreme provedeno u stolici na radnom mestu učini što prijatnijim, jer statistika kaže da ako ste zaposleni u kancelariji, osamdeset odsto vremena provodite sedeći. Početkom 20. veka, samo tri odsto zaposlenih neke proizvodne firme činilo je kancelarijsko osoblje, tako da se nije ni mogao očekivati neki nivo inovativnosti u pogledu razvoja kancelarij-skog nameštaja. Ali, pre oko sto godina dolazi do naglog povećanja preduzeća koja se bave uslužnim delatnostima, kao što su ban-ke, konsalting preduze-

je do rešenja koje svi danas znamo kao stolicu AERON. Posle nje, kako se to popuimaće pristup rešavanju problema pravilnog i zdravog sedenja kao i Aeron stolica. Nasa kičma je ta koja najviše trpi i to zna svako od nas kada posle određenog vremena provedeneog u neodgovarajućoj stolici ustane i pokuša da hoda. Ne moramo čekati ni taj trenutak, i pre toga, za vreme sedenja, osetićete bol u predelu vrata, ramena ili lumbaga. Nimalo prijatno, zar ne? Mi u Ofice line-u mozemo da vam ponudimo nekoliko modela koji svojom ergonometrijom sigurno mogu da neutrališu većinu problema koji se javljaju zbog dugog sedenja za radnim stolom. Modeli O111 i O141 prate najnovije trendove u ovoj oblasti a posebno ističemo mogucnost da svaki korisnik, u zavisnosti od visine i tezine, moze podešavati i jačinu pritiska na svoj lumbalni deo tela. Stojimo vam na raspolaganju da svojim primedbama i idejama poboljšamo naše modele jer će to biti u zajedničkom interesu..

ca, osiguravajuća društva, advokatske kancelarije i, zašto ne pomenuti - projektni biroi. Stolica počinje da postaje problem i mnogo širi broj ljudi počinje da se bavi tom problematikom. Ortoped S. Štafel početkom prošlog veka je konstruisao stolicu koja postaje standard svake kancelarije. Stolica sa ravnom povrsinom sedista, visina podkolenice, gibljiv naslon vezan polugom za sedište, koji korisnika „primorava“ da sedi uspravno. Uz sve manjkavosti koje mozemo sa ove distance da nađemo, to je ipak bio veliki korak u ergonometrij-skom pristupu korišćenja stolice. Dođosmo i do te reči. Štafel verovatno nije poznavao značenje te reči (ergonomija - nauka koja se bavi dizajnom proizvoda tako da oni najbolje budu prilagođeni ljudskom telu), ali je očigledno bio pionir te oblasti. Sredinom veka, posle drugog svetskog rata, naročito u SAD-u, povećava se interesovanje za ergonomiju zaposlenog čoveka. Nastaju novi koncepti držanja koji su doveli do stolica sa korišćenjem u klečećem ili stojećem položaju, lopti za sedenje i razni drugih . Početkom devedesetih godina prošlog veka Herman Miller, već priznati proizvodjač kancelarijskih stolica u SAD-u, odlučuje da uloži značajna finansijska sredstva u razvoj nove stolice koja bi trebalo da postane rešenje za sve buduće generacije u pogledu sedenja na radnom mestu. Veliki tim dizajnera na čelu sa Bilom Stampfom, u čiji rad su 01 I Art. O111

02 I Art. O141


Rečnik pojmova Habitat I Termin označava biogeografsko i ekološko područje

koje nastanjuje određena vrsta, prirodno okruženje koje je u konstantnom međuuticaju sa populacijom koja ga nastanjuje. U vreme kada se sve više gubi veza društvo - građena sredina - okolina, utopijske vizije upravo teže ka vraćanju te veze, ka stvaranju održivog društva i održivog grada.

Novogovor I Svaka istorijska društena promena sa sobom odražava se na svim kulturnim poljima, pa i na jeziku. Izraz je

preuzet iz prevoda romana “1984“ Dž. Orvela, gde ima negativnu, distopijsku konotaciju, kao sistem društvene kontrole. Ipak, ako želimo bolju arhitekturu, i jezik arhitekture se mora unapređivati; revolucija se može postići samo promenom diskursa. Pod pojmom “novogovor“ objedinili smo tekstove koji se bave promišljanjem arhitekture i utopije kroz različite medije - literarnu formu, virtuelni prostor društvenih mreža, film, umetničku instalaciju.

Ostvarive utopije

I

Da li je ispravno ostvarenu ideju

nazvati utopijskom ili je u pitanju oksimoron? Da li utopija to prestaje biti onda kada se ostvari? Da li utopijskim možemo nazvati samo one ideje koje se odnose na društvo kao celinu, ili se one mogu odnositi i na manje nivoe - kao individualne utopije? Da li je borba građana za svoj javni prostor postala svojevrsna utopija 21. veka i neoliberalnog društva? Gde je budućnost razvoja gradova i koja je uloga arhitekture?


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.