na riječima, a večeras je već govorio više nego u tjedan dana. - Ti nećeš tamo završiti - odlučno je odvratila. - Bez obzira kako
se stvari dalje razvijale, želim da znaš kako doista cijenim što si mi pomogao. Nikada te ne bih izdala. - Znam, gospođice - rekao je i nakratko joj stisnuo ruku. - Ipak, možda će na kraju sve dobro ispasti. - Možda. No ako ne bude tako i ako završim u tamnici... započela je duboko udahnuvši kako bi prikupila hrabrost. - Obećaj mi dvije stvari. Prvo, da ćeš se pobrinuti za gospođicu
Victorinu. - Naravno, gospođice. To se samo po sebi razumije. - I drugo, da ćeš odmah ovo pismo poslati u Edinburgh - rekla je
i gurnula mu u ruku još jednu omotnicu. - Kome šaljete ta pisma, gospođice? - zbunjeno je upitao Pom.
Nekoliko dugih trenutaka nije rekla ni riječ. - Sestri - najzad je rekla. - Doduše, ona ne živi u Edinburghu i ne šaljem ih njoj. Ne izravno. To su oglasi koji će biti objavljeni u novinama. Na taj način javljam joj se s vremena na vrijeme, a budem li zatočena i osuđena na smrt, želim da to zna. Kao i da ju iskreno volim. Nisam joj to prije rekla, a neću moći mirno umrijeti ako joj to ne kažem.
ŠKOTSKA, PRIJE DVIJE GODINE - Princeze smo. Uskoro ćemo se vratiti kući i sve će biti kao što je bilo. Jest ćemo finu hranu, nositi lijepe haljine i svi će se prema nama odnositi s poštovanjem - rekla je Clarice.