Page 1

književnost književnost uživo uživo 11

foto: Zoran Žmirić

Miro Škugor Tamara Čapelj Iva Rogić Ivan Zrinušić Ružica Gašperov Vergilije Franizz Darko Cvijetić Milan Knežević Blago Vukadin Daniel Radočaj Enver Krivac Tea Tulić Mladen Blažević

časopis za književnost i umjetnost godina 2. / br. 2 / ljeto 2014. ISSN 1849-0425


književnost uživo 2

Književnost uživo, časopis za književnost i umjetnost / godina 2., broj 2, ljeto 2014. / izdavač [studio TiM] u suradnji s udrugom / www.studiotim.hr / www.katapult.com.hr / glavna urednica broja: Dunja Matić / uredništvo: Igor Beleš, Alen Brabec, Tamara Čapelj, Mirela Fuš, Sonja Huncinger Smirčić, Slaven Jelenović, Tea Marković, Moris Mateljan, Dunja Matić, Tamara Modrić, Senka Staniševski, Robert A. Vrbnjak, Milan Zagorac, Zoran Žmirić / dizajn Sanja Kapidžić / lektura: Mirela Fuš i Tea Marković / časopis je namijenjen za online besplatnu distribuciju / ISSN 1849-0425

Sadržaj Dunja Matić: Uvodnik 5 hirovite struje slučajnosti 9 Alen Brlek Noćne teorije 10 Džeraldina Dina Delić Svakom živom stvoru treba ljubav pa i cvijeću. 11 Bea Balta Šesnaestog u mjesecu 15 Milan Zagorac O smislu 16 Slaven Posavac Kolektivni um čovječanstva (ulomak iz neobjavljenog djela) 19 Miro Škugor Babuška 20 Mirela Fuš Kalibriranje na proljeće. 21 Dijete Rijeke Piramida 22 Antonio V. Radeljak Kao što je to većinom slučaj... 23 Zoran Žmirić Ribe u staklenoj kugli (fragment iz romana Snoputnik) 32 Alen Brabec Od kostiju svirala (fragment) 43 Mirela Fuš Umila sam jutros mačiće 45 Semir Avdić Mouvement Dada 46 Florian Hajdu Ništa više 47 Jelena Šimunić Ljudi koji hodaju prugama 48 Tamara Čapelj Život 50 Vergilije Franizz Stijena 51 Klara Lukačević Cijena bez razmaka 52 Vladimir Vuković Disanje 53 Gorzdana Poljak Anomalija 54 Tamara čapelj Nenaslovljiva pjesma 55 Vergilije Franizz Dvojba 56 Predrag Kišić Tek nešto malo boje i topline je nevješto prosuto na ove moje zidove 57 Zoran S. Piljević Malčanski brodolom 58 čovjekoliko korijenje 61 Vergilije Franizz Ugađanja 62

Maja Marchig Trenutak kada je sve... 63 Slaven Posavac Piva u parku 65 Miro Škugor Ostaci Odiseje 66 Željka Žitković-Banić Na tronu je dvorska luda s olovkom u ruci 67 Mislav Bartoš Atmosfera u zagradi 70 Miro Škugor Regresija 71 Mojca Baresa Kad sam htjela 72 Marija Ana Čvrsti alibi 73 Mislav Bartoš Kada posljednji put umrem 74 Mladen Blažević U pozdravima na korzu 75 Slaven Posavac Poništen 76 Aleksandar Pavlović Snažno, do pola... 77 Mladen Blažević U klisurama što spajaju trgove 78 Biserka Raj Odlazak 79 Blago Vukadin Putnička 80 Jelena Šimunić Smaraš, kaže, iz tebe se mora istočit 81 Sandra-Anina Klarić šetnja kroz vrijeme 82 Zoran S. Piljević obično jutro 83 Alen Brabec Grad 84 Florian Hajdu Šetam ulicom tuđom u prostoru ispod neba 85 Miro Škugor 17 155 pokušaja buđenja usnulog srcozborca 86 Bea Balta Da je manje oblačno 87 Vergilije Franizz Spoznaja 88 Slavica Gazibara kako reći 89 Mojca Baresa U sjeni mrtvih želja 90 Ceca Lezakov Cenka Naumoska Palim lampu od prave školjke velike 91


književnost uživo 3

Iva Rogić Hladno je biti rame 92 Mislav Bartoš Noćna biografska pjesma 93 Milan Knežević Psi laju 94 …a revolucija gotova 97 Danica Matković Moć 98 Blago Vukadin Usiljenost 99 Mladen Blažević Ne ostavljamo tragove 100 Vladimir Vuković Magnovenje presitih 101 Natalija Matošević Useless Note No.1 102 Duka Veljković Brisanje vremena 103 Denis Kožljan Pljuni samo 104 Slađana Golijanin Kič 105 Saša šebelić Pepelnička 106 Livija Reškovac Boks patuljaka 107 Mislav Bartoš Govornik 108 Tamara čapelj Generacijska 110 Miro škugor Stanje na cestama 111 Darko Cvijetić Zečji nasip 112 Barba Franko Bušić Apokalipse 113 Mojca Baresa Instant 114 Denis Kožljan Svejedno 115 Hrvoje Bazina Odgovor anonimnom autoru hrvatske srednjovjekovne pjesme „Svit se konča“ 116 Blago Vukadin Balkanske pravde 117 Zoran Žmirić Budim se kraj hladne peći 118 Ivan Zrinušić Naravno, radujemo se ženskim mliječnim žlijezdama 119 Tamara čapelj Darvinizam 120 Antonija Kralj Vječno budni 122 Vergilije Franizz Huble 123 Robert Vrbnjak Grafikoni pokazuju rast 124 na toplom majčinom krilu. 127 Svjetlana Grubješić Starost 128

Maja Marchig Zaredalo se previše smrti 129 Grozdana Poljak Dida 130 Ružica Gašperov nezakoniti unuk 132 Blago Vukadin Nikola (18. dio) 143 Tomislav Cindrić San o nerođenom sinu 148 Mojca Baresa Otroku 149 Ivan Glišić Da sam ja Bog 150 Kristina Glušac Plavšić Umotaćeš brižljivo mladosti bezbrižne dane 151 Darko Cvijetić Štenaštvo Eichmanna 152 sad tečem s tobom 155 Izet Medošević Daj srcu oduška 156 Slavica Gazibara Odavno ne brojim vrijeme 157 Vergilije Franizz Sloga 158 Mladen Blažević Presjekli smo svijet na pola 159 Bea Balta Tu, negdje, na tom mostu... Možda. 160 Vladimir Vuković Pismo (2) 161 Radojka Sartori Tišina 162 Boško Habuš ‘72 163 Viktorija Bauer Pogledaj me. pa poteci kretnjom 164 I. A. Evo ti san za jedan dan 165 Iva Rogić čežnja 166 Ivana Pavić Ljubavna mrtva 170 Jovana Đorđević Vetar čežnje 172 Marijana Stanković Tebi 173 Beatrisa Stošić Velegradske noći No.14 174 Vergilije Franizz Ona je tu 175 Mojca Baresa Vrnil si se 176 Miloš Petronijević Sunovrati uzdaha za njom 177 Miro Škugor Tragačevi nestanci 178 Toni Matošin Putovanja 179 Vladimir Vuković Na otpadu 180

Andreja Malda O Humbertu u sebi 181 Vergilije Franizz Bio sam tamo 188 Miro Škugor Nerješiv slučaj oštronjuhog Playboya 189 još ti nisam zavirio pod suknju 191 Miro Škugor O pameti 192 Josipa Marenić Nespretnost 194 Sandra-Anina Klarić Smotavanje smotanih 195 Daniel Radočaj Sazreli smo par 196 Željko Jovović SMS moje supruge 197 Mario Dabo Večeras će nešto biti 198 Milan Zagorac Vražji prolaz (fragment) 199 Mladen Blažević Isječak iz romana „Tragovi goveda“ 201 Davor Vuković Miš 204 Blago Vukadin Moja ulica 205 Ružica Gašperov Think Pink Light 206 Džeraldina Dina Delić Nenina priča 208 inspiracije 213 Milan Knežević Živim na crtu ali ne vučem lines 214 Enver Krivac Glazba za Albumče. Tekst se ima čitati po volji. 215 Tea Tulić Zapisi za Albumče 217 Intervju s Marinom Kolićem 218 Bea Balta U čast Malog Princa 223 Ivo Anić Kada me jutros moj mudrijaš upitao 226 Tamara Čapelj Umjetnost 229 Hrvoje Bazina Uskršnja pesma 230 Iva Rogić Ispričavam ti se 232 Sandra-Anina Klarić Esencija mladosti 233 Miro Škugor A tobolac mi pun... 234


foto: Zoran Žmirić književnost uživo 4


književnost uživo 5

Dunja Matić Uvodnik Dragi prijatelji, drage prijateljice, književnosti nam se već godinu dana događaju uživo. Slikali smo. Svirali. Sanjali. Stvarali. Slovima. Pustili se pisanju, budili dijete skriveno borama i realnošću, da boso istrči iz sna da, piše po zidovima krikove stvarnosti, i pronalazi nove stvari koje ga čine. Otisnuli smo se, jednom naizgled stihijskom vožnjom bez početka i kraja, ali kad se uzme kao cjelina svaki kamenčić mozaika pada na svoje mjesto. Lutali smo, a dok lutaš, ne zuriš u vlastite cipele, ali si ih svjestan. I svjesni smo da nam povremeno promiču Tajne ‘profesionalnog’ pisanja i da se katkad ‘samo’ znatiželjno igramo književnosti – tapkamo putovima pisanja. Ostavljajući nekad na tom putovanju pisanu riječ smežuranom i jadnom, kao što nekad i ona nas smežuranima i jadnima ostavlja, opet same, na sred nepoznata puta (možda u susret nekom bosonogom Kerouacu, a ni njegovim rolama papira nisu predviđali osobit uspjeh). Čak i kada bi vjerovali smjernicama autoriteta i sakupili sve skrivene ključeve kreativnosti, umjetnost su vrata čije se brave mijenjaju. A ljubav prema njoj toliko je bezizborna da nam je već dovoljno puta svrgla tron. I na tome joj hvala. …Jer je pisanje istovremeno posve osobna i nikome ekskluzivno pripadajuća potreba. Nezainteresirana za pravila. I svaka se umjetnost, pa tako i književna negdje, u nekome, već događa u-živo. Zaigrana i neodgojena. Dijeljenjem ona biva, uvijek iznova, uvijek drugačije – (o) življena: primljena, pripitomljena, priljubljena, promiješana, još uvijek prevratna i izvitoperena razglednica svih strana naše stvarnosti, nanovo otpuštena u bilo koji dio nečije duše. Bez potpisa autoriteta, bez uputa za razumijevanje umjetnika. (jer ionako nismo, tako kažu ‘autoriteti’ baš neke poete – samo se malo igramo u šarenim krajolicima pjesničkog svijeta.)


književnost uživo 6

Dragi prijatelji, drage prijateljice, sretan nam rođendan. Ljeto je. Slati ćemo razglednice. Vješati ih na zidove. Zidovi će biti zahvalni. Zidovi će i dalje biti živi. I možda, u našem virtualnom svijetu dijeljenih inspiracija, zidovi ne budu bili zidovi više. Samo bezgranično mjesto koje se u svako doba, kao dijete, još uvijek zna i želi igrati. Bez te zaigranosti, žao mi (ni)je poštovana kritiko, nema ni umjetnosti pisanja. I to je tajna svih tajni i korijen svih korijena. Književnosti nam se već godinu dana događaju uživo –isprepliću se. Odjavna špica: tapkanje po tipkama Uživajte Dunja Matić, glavna urednica broja


književnost uživo 7

foto: Zoran Žmirić


foto: Zoran Žmirić književnost uživo 8


hirovite struje sluÄ?ajnosti


književnost uživo 10

Alen Brlek Noćne teorije 1. Zapravo nitko ne govori ništa važno. Svijet – binarna ludost urušavanja na svim jezicima. 2. Najveća je udaljenost od nula do jedan. Kada samoća postaje svakom dnevna, vakuum pinneale, postaje novo kolektivno. Konac. 3. Bog je ožiljak. Koža je uvijek jednaka. Religija je konac u igli razdvajanja. 4. Kada ljubav staviš pred žlicu nema gravitacije. Treba jesti rukama. 5. Zapravo nitko ne govori ništa važno. Jer ništa nije važno otkako je kornjača prvi put zagrizla plastičnu bocu i otkako ribe žive u veš mašinama na dnu mora.


književnost uživo 11

Džeraldina Svakom živom stvoru treba ljubav pa i Dina Delić cvijeću. Kotrlja se podnevna žega i tiho, u dokolici, čaršijom teče još jedan ljetni dan. Nebo blješti plavetnilom dok na meni nepoznat način zadržava zlatnu užarenu loptu da se ne otkine, padne na zemlju i rastopi je kao što se topi kocka šećera na vrelini plamena. Nikako mi nije jasno šta to drži Sunce gore visoko, i kako to ono ne padne na nas, ili kako mi ljudi ne poletimo gore, put Sunca. Sjedimo na vrelom betonskom zidiću, škiljimo put neba i bezbrižno mlataramo nogama. Povremeno odmjerimo kaldrmu zadovoljni što vidimo hrpice konjske balege. Danas je bio pazarni dan, a još uvijek ima onih koji robu za prodaju dovoze na kolima u koja su upregnuti konji. Naćuljenih ušiju iščekujemo udarce sa Sahat–kule što se propinje visoko gore iznad čaršije i već stoljećima mjeri vrijeme, dok dosadne muhe zuje oko naših oznojenih dječjih glava i zajapurenih lica ometajući nas u današnjem zadatku. Čekamo starog Ahmeta. Ahmet živi u Donjoj mahali u trošnoj kući s drvenom verandom, naherenom na jednu stranu, i avlijom prepunom samoniklog, divljeg cvijeća kome ni on sam ne zna imena, ali ga održava s posebnom pažnjom, što se primjećuje po urednim lijehama i krupnim, zdravim, cvjetovima koji svojom ljepotom i mirisom mame rojeve pčela i leptira. Kad posmatram Ahmeta iz svoje dječje perspektive, čini mi se da ima sto godina. A možda i koju više. Liči mi na skup geometrijskih oblika onako sav nekako ćoškast i krut. Samo su mu oči okrugle, sjajne i razigrane. Kao dva klikera. I uvijek je nekako ufitiljen, taj Ahmet. Odijelo, koje pamti i bolje dane, čisto, ispeglano. Košulja, vidljivo iskrzana na kragni, vjerojatno od oštre staračke brade, još uvijek blistavo bijela. I crne cipele izglancane da bi se insan mogao ako se dovoljno približi ogledati u njima. U dnu čaršije nešto zaklopara, zaškripa, ču se hrapav, isprekidan kašalj. Ahmet! Promeškoljismo se i kao po komandi nagnusmo pogledavši niz čaršiju.



književnost uživo 12

– Sellamaleikum Ahmetaga – čusmo kako ga pozdravlja mesar Fikret.
 – Aleikumusellam Fikrete.
 – Kako zdravlje?
 – Mašallah, hvala Alahu. Taman je kako treba bit’. Ne bi vallahi valjalo ni da je bolje, a ni da je gore. A ti… U džamiju? – opet će Fikret.
 – Jah, jah, u džamiju brate. Vakat je.
 – Ako, ako, Ahmetaga, eto i mene. Hajd’ ti ispotiha, a ja ću za tobom. Samo da zatvorim dućan i abdestim se. Hitro ću ja. Ahmet na Fikretove riječi samo odmahnu rukom i produži kud je naumio. Sunce i dalje nemilosrdno prži, mati me zove, a ja se pravim da ne čujem svjesna da će me taj neposluh koštati sutrašnje igre. Vidimo Ahmeta kako staračkim hodom ide uz čaršiju, jednako ufitiljen, noseći u rukama lopatu i metlu. Kako naiđe na onu konjsku balegu, bolno i škripavo se sagne i pokupi je u lopatu. Dok pravi ujednačene pokrete metlom, zanesen poslom, nesvjestan prostora i vremena u kojem se nalazi, pomjera usta u istom ritmu i tad se čuje škljocanje proteze. Strpljivo smo čekali nadajući se da ćemo jednom vidjeti kako ta njegova proteza škljocavica završava u toj lopati, ali se i sada kao i svaki prethodni put razočarasmo. Kada bi sve pokupio, nastavljao bi uz čaršiju put džamije, ulazio u harem i istresao sadržaj lopate oko ruža. Mujezin je ezanio, a džematlije su prolazile pored Ahmeta dok je on nastavljao svoj ritual. Neko bi ga poselamio, a neko opet samo bacio pogled i nastavljao svojim putem. Neki ga uopšte nisu primjećivali, pa bi prolazili nehajno, kao da je, gluho i ćoravo bilo, jedan od onih nišana, zabavljeni svojim samo njima znanim brigama, pričajući sebi u bradu i gledajući pred noge kao da nešto traže. Dok su se ostala djeca razočarana ishodom razilazila svojim kućama, ja


književnost uživo 13

ostadoh prateći Ahmeta koji nakon završenog posla prisloni halat uz džamijski zid i ode u abdesthanu. Šćućurih se pored zida i provirih, ne obazirući se na bolno peckanje grma žare od kojeg ću imati one dosadne plikove. Za to vrijeme Ahmet je bez srkleta skinuo sako od kojeg se nije odvajao ni po najvećoj žezi, dobro ga istresao, baš kao što mati istresa ponjave, a zatim objesio na čiviluk postavljen na zidu, zavrnuo rukave košulje do iznad lakata, otkopčao dugme na košulji, ono odmah ispod vrata, a onda sjeo na skemliju i skinuo cipele i čarape. Čarape bi malo protresao, prevukao rukom preko njih da ih izravna i stavljao u cipele. Na bosa stopala je naticao smeđe plastične papuče s kaiševima ukrštenim na prstima i prilazio zidu gdje su bile četiri česme, poredane jedna do druge. Čula sam kako tiho uči: – Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim, Bismillahi-r-Rahmani-rRahim – i počinje, potpuno predan onome što radi, uzimati abdest. Sa svakim zahvatom vode i svakim opranim dijelom tijela između njegovih usana iskradale su se riječi molitve – Bismillah… Ešhedu en la ilahe ilAllah... – Iste te riječi slušala sam dok su nena, djed ili neko drugi od ukućana uzimali abdest prije klanjanja nekog od namaza, a i ja sam dosta toga naučila u mejtefu. Kad bi završio, opet je sve oblačio, ali sada obrnutim redom. Prvo čarape, zatim cipele, odvrtao rukave na košulji i kopčao dugmad, ne zaboravljajući ni ono dugme na kragni, a zatim, uz škripu kostiju koja se jasno čula, teškom mukom navlačio svoj kratki kaput i izlazio iz abdesthane. Zastajao bi u haremu, podizao ruke ispred lica i učio Fatihu, a zatim nestajao iza velikih dvokrilnih drvenih vrata džamije. U tom času osjetih da se u meni rastače nešto toplo i bolno, i da me preplavljuje stid izazvan čudnim osjećanjem koje nisam mogla odgonetnuti. Glas majke koja me je uporno dozivala čula sam kao daleki žubor. Odjurih


književnost uživo 14

kući znajući da ću biti kažnjena, ali mi ta kazna prvi puta nije teško pala. Nakon dva dana kazne, a pred sam akšam prvog dana slobode, kada roditelji obično ne daju djeci da se motaju oko džamije i kad je određeno vrijeme za povratak u kuću jer to je, kako kažu, baksuz doba, krišom sam se ušuljala u harem. U večernjoj izmaglici vidjela sam stare nakrivljene nišane, mezare prekrivene jedrom, zelenom travom i bokore ruža. Crvene, bijele, žute… Vidjela sam mlade nabrekle pupoljke i raskošne cvjetove što su se raskokali kao purci. Vidjela sam ocvale latice prosute po uskopanoj zemlji na koju je onoga dana stari Ahmet posipao konjsku balegu. Danas je nije bilo. Sjedinila se i pomiješala sa zemljom. Cijeli harem je bio jedan divni, mirišljavi ružičnjak koji je, imala sam osjećaj, mamio duše umrlih da dolepršaju iz dalekih, nepoznatih svjetova, spuste se tu i napoje na izvoru mirisa i ljepote. Prošle su godine. Vrijeme djetinjstva i lijenih, bezbrižnih ljetnih popodneva ostalo je daleko iza mene. Ahmeta već odavno nema. Vreva pazarnih dana ne odjekuje čaršijom i konji, ako ih još ima, odmaraju se u svojim štalama. Ostala je kaldrma, džamija i harem. U haremu tek pokoja ruža krasi neki stari oronuli mezar. Ne mogu sa sigurnošću reći je li to neka od onih Ahmetovih ruža, ali i ako jeste, više nema onu ljepotu, svježinu i miris kao u Ahmetov vakat. Pokušavajući da iz sjećanja donesem miris djetinjstva i poguren Ahmetov lik, sjetih se neninih riječi – Sinko, zapamti, svakom živom stvoru treba ljubav, pa i cvijeću.


književnost uživo 15

Bea Balta Šesnaestog u mjesecu Lovi ribu, Ahmete Šabo! Lovi ribu i pusti misli da plove virovima, brzacima. Neka odlutaju, neka nađu svoj dom. Lovi ribu i shvati Život nije ružičasta bajka. Ali je lijep. Ako želiš. Zato lovi ribu, Ahmete Šabo. Pronađi sebe i Smisao.


književnost uživo 16

Milan O smislu Zagorac Za čovjeka je najvažnije pitanje na svijetu smisao. Ne treba oko toga duljiti, ne treba se bacati u euforiju niti mistificirati. Čovjeku je najvažnije pitanje upravo smisao. Ne Pi bozoni, ne struktura DNA, ne niti traganje za tzv. Božjom česticom, najvažnije pitanje nije ni postojanje niti nepostojanje Boga, svemudrog starca koji nas drži u moralnim granicama, nije to niti pitanje ima li svemir kraja ili je beskrajan niti hoće li se dvije asimptote u sustavu nekog tamo neeuklidskog matematičara ikada u plus beskonačno dodirnuti. Nije najvažnije pitanje ni to je li sutra moguć potres, državni prevrat, promjena režima. Čak je i sigurnost, naročito ona apsolutna samo obična muljaža medijske mašinerije (koja uvijek postoji, bili to masmediji ili sustav strogo kontrolirane vjerske obavještajne zajednice srednjega vijeka) da bi se na neko vrijeme odagnao strah. Sve su to samo prečke na ljestvama kojima čovjek pokušava ispisati lice svoga smisla. Iznaći ga u beskrajnom moru podražaja i informacija, spojen na stalni dotok informacija iz svoje nesvijesti. Čovjek je stoga izložen stalnome strahu od nestanka i stalnoj želji za hodanjem po posve nepoznatoj zemlji. Iz toga dvoga rađa se dvojnost, dva, parovi suprotnosti, ali to je jedna sasvim druga priča. Bio čovjek u sigurnom strahu ili nesigurnom lutanju, on je uvijek u potrazi za smislom. On je lutalac. Zašto sam siguran u to da je smisao najvažniji? Zato što znam da ako se čovjeku oduzme mogućnost postavljanja pitanja o smislu na neki način siječe stablo života na ovome svijetu. Stablo života je čovjekovo porijeklo u posve nedefiniranoj informacijskoj bazi koja čini u određenom denzitetu i dimenzijama njegovo tijelo koje može percipirati, dakle materiju, njegovo porijeklo u mikrobiološkom, biljnom i životinjskom s granama koje sežu k nečemu umnom i nečemu još mističnijem a što nazivamo nebom.



književnost uživo 17

Odrežemo li čovjeku, dakle, potragu za smislom, time on prestaje postojati. Neće ga spasiti nikakve invazivne ni neinvazivne metode liječenja, neće mu pomoći nijedna kemoterapija, ni jedna farmakoterapija, već one mogu samo produljiti vrijeme čovjekova postojanja koje je obesmišljeno. Čovjek bez smisla ne postoji. Pa bio on na razini dječje bajke, priče o princezi koja je sto godina spavala pa ju je probudio princ nakon čega su sto godina živjeli. Pa makar ta priča bila borba s vjetrenjačama i duhovima, ili, gotovo jednako naivna, ali zaogrnuta u veo znanstvene i racionalne potvrde statistički obrađenih podataka. Čovjek čak i u komi, čak i u predsmrtnom času ima svoju priču. Koju na ovaj ili onaj način zaključuje. Posve živ i naizgled zdrav čovjek kojem je nekako dokinuta priča ne postoji, on je samo mrtav čovjek koji još uvijek naivno vjeruje da postoji iako ne postoji. Smrt je stoga vrlo relativno pitanje, možemo govoriti o biološkoj smrti, o moždanoj, ali možemo govoriti i o smrti kao terminalnom trenutku suočavanja sa svojim smislom. Nakon kojega, izvan religijskog ili duhovnog žargona, teško možemo ponuditi suvisle odgovore. To da naše tijelo postaje prah i vraća se elementima točno je s biološkog gledišta. No s ljudskog ono je samo dio odgovora.
 Smisao je istina. Ona nije konačna niti je jedinstvena. Svako je ljudsko biće, štoviše, svako je biće doseže u svojim ograničenjima. Ne u olakotnim okolnostima niti direktno. To bi bilo netočno jer bi se odnosilo na jednoga, a ne na svakoga. A svatko ima pravo na svoju misiju i svoj smisao. Kroz priču o smislu svi su na neki način povezani. Kao da kroz čovjeka tako progovara sama inteligencija majke Zemlje, cijele planete i njezina čežnja za komunikacijom s drugima. Na nama je da naučimo taj govor. No on se izgleda više očituje kroz naše iracionalno, nesvjesno, diluvijalno, divlje, nego kroz odgojenu, racionalnu, plemenitu, moralnu farizejsku ljudskost.



književnost uživo 18

Smisao se odvija u priči. Svaka priča savršeno funkcionira u svojim mjerama i svojim simbolima. Priča je temeljna jedinica smisla. I stoga čovjek kako bi došao do smisla pripovijeda svoju priču. Zato ispričati svoju priču znači artikulirati potragu za smislom.


književnost uživo 19

Slaven Kolektivni um čovječanstva Posavac (ulomak iz neobjavljenog djela) Postoji mjesto u ljudskoj podsvijesti u koje čovjek zađe samo kada su uvjeti savršeni. Mora biti položen na os sjevera s otklonom od 13 stupnjeva. Temperatura vani mora biti 7 stupnjeva, a u prostoriji u kojoj se subjekt nalazi ugodnih 22. Mjesec obavezno pun, kako je i običaj sa stvarima takve vrste. Nadalje, subjekt mora biti rođen posljednji, nakon dvije sestre. Mora biti okružen drvetom (krevet primjerice) i na kraju, mora biti lagano obučen. Tako je barem zapisano u Mjesta s one strane: vodič za entuzijaste/priručnik prve pomoći za slučajne prolaznike u izdanju izdavačke kuće Xenomirum (autor: Slavoljub Marakeš, godina izdanja 1973., urednik: Slavoljub Marakeš). Igrom slučaja, Petar je bio pod tim savršenim uvjetima, naime spavao je i možda sanjao. Osim činjenice da snovi umiru četvrtkom, kao što je objašnjeno u Snovi umiru četvrtkom (također u izdanju Xenomiruma), sami snovi su točno ono što očekujete od njih i što su vas o njima naučili u školi, u filmovima, pjesmama. Naravno, sve što vam je rekao prijatelj dok ste bili pijani ili uživali lake droge također stoji. No Petar nije imao običan san, ne možemo sa sigurnošću reći da je uopće sanjao (literatura po tom pitanju nije sasvim jasna i vode se žustre rasprave), jednostavno se, tako sav uspavan, našao na jednom od mjesta s one strane. Ima ih mnogo naravno, prilično dobar popis dolazi uz Vodič/priručnik... Ono što je bilo posebno u baš tom mjestu jest što je taj dio Petrove podsvijesti ujedno bio i dio svačije podsvijesti. Naime, Petar je zakoračio u kolektivni um čovječanstva. To je divlje mjesto. To je jako mirno mjesto. To je mjesto svih oprečnosti sposobnih da budu... i ne budu. Paradoks je ovdje aksiom. Sve jest, ali i nije. Suočen s tolikom količinom svega i ničega, a ponajviše time što je kraj njega stajao i htio se družiti njegov „anti“, Petar se poništio. Ujutro su ga našli mrtvoga, krvareći iz svih otvora i iznutrica pretvorenih u kašu. Što je jedna od boljih opcija odlaska na mjesta s one strane, jer su zabilježeni slučajevi da su se ljudi vraćali u klasičnu stvarnost kao ogromni žohari.


književnost uživo 20

Miro Škugor Babuška Babuška

Cjelovečernji kratki spoj

u mrtvom tijelu svemira kuca naše srce i mi smo živi mrtvaci s tuđim srcima u nizu od najvećeg do najmanjeg

već su se razbježale i posljednje plitke lokve pred nasrtljivim poljupcima sjeverca raznoseći namreškani odraz sata s trga tik-tačem


književnost uživo 21

Mirela Fuš Kalibriranje na proljeće. Kalibriranje na proljeće. ludo. Znat će ih naći po mostovima pa uzvodno Dunavom. Trčat ćete, trčat. ludo. Kakva bi to bila carica Sisi da je se ne traži po krivim kvartovima? I gomolji bi vaši bili savršene ruke. ludo. Kažu u Narodnom parku svaka ruža niče iza poznatog lica. Vaš je život Cafe Central. ludo. Pešta je bila njihov Paris i tamo mravi jedu losose u travi. Ovi su gladni vojnici na krovovima Beča bile vaše rimske ptice. ludo.


književnost uživo 22

Dijete Rijeke Piramida U pustinji Malo dalje Od rijeke Nila Kamenim pločama Dvadeset godina gradila se Pa se vinula put visina. Svojim vrhom Dodiruje zvijezde I još uvijek Krije misterije U njoj se krije Tijelo faraona A duša je legendom Otišla put Oriona.


književnost uživo 23

Antonio V. Kao što je to većinom slučaj... Radeljak Kao što je to većinom slučaj, uvijek negdje odlazimo s namjerom da doživimo neku vrstu transformacije. Kolotečina otupljuje i najoštrije britvice. Britvice koje režu meso i kosti našeg bića. Samo što krv nije vidljiva. Govorimo da smo umorni od ovoga ili onoga, a pravi umor je samo u našem mozgu. Plovimo po moru neizvjesnosti, a toga nas je najviše strah. Nataša i ja plovimo po moru naših frustracija i to na brodu El Venizelos. Naša izbavljenja su navodno Patras, Atena i konačno Paros, a možda i Santorini, ovisno o financijama, pošto smo se odlučili neplanski na ovo putovanje. Bogovi nas nestrpljivo očekuju, i naravno, mi njih, a u tome mi pomaže mladi Nijemac Reiner, student povijesti u mjestu Halle. Za svoje godine posjeduje zavidnu razinu inteligencije i znanja. Odlučih se svjesno na ovom putovanju prepustiti svim svojim osjećajima i svim drugim intuicijskim osjetilima bez da imalo moja noga krene prema kočnici. To je jedini način mog pravog oslobođenja. Oslobođenja od vječnog traženja „savršene ljubavi“ kojoj nema mjesta na ovom svijetu, oslobođenja od nepotrebnih ambicija koje nas neće ispuniti apatijom, oslobođenja od prijateljstava, i naposljetku oslobođenja od samih sebe.  Heiner i ja sjedimo i plovimo u čamcu za spašavanje pušeći joint kojeg je imao kod sebe. Ja uporno tražim Orion, ali ga ne pronalazim. Za par sati stižemo na Krf, gdje Heiner odlazi dalje pridružujući se svojim prijateljima. Možda po prvi put u životu se u meni bude očinski osjećaji i pokušavam Heineru pomoći da sazna informacije za svoju daljnju avanturu. To činim na način kao ptica koja traži hranu za svoju mladunčad. Međutim, prije samog privezivanja na „Corfu“, mene uhvati neizbježan san, tako da se i ne pozdravih s njim.  Napokon, nakon trideset i šest sati plovidbe El Venizelosom, stižemo u luku Patras, gdje dolazi do prvog konflikta Nataše i mene. I to zbog


književnost uživo 24

načina prijevoznog sredstva do grčke metropole. Neumnosti ljudska, zašto nam ne dozvoliš da te odmah prepoznamo? Valjda te ne bismo mogli izbjeći onda! Neka ti bude! I ovaj put! Valjda dvije individue i lutalice kada previše vremena provode zajedno izgube razum. Ili prepoznaju svoju glupost u drugom i kontriranju tada nikad kraja. Ipak sjedamo u autobus za Atenu i to bi navodno trebala biti moja pobjeda, jer je uvjeravam da je to brži način dolaska u Atenu, nego vlakom kojeg je Nataša propagirala. Ako dođemo prekasno, teže ćemo naći smještaj! Uživajući u neizvjesnosti stižemo do Atene. Victor Hugo se svađa s našim umorom, ali na kraju ipak popušta, jer ga pronalazimo blizu „Omonia squarea“. Tamo se nalazi naš hostel, za kojeg smo saznali iz turističkog vodiča jedne suputnice na brodu. Nataša nesvjesno osuđuje moju provaliju, duboku kao san. Dobra atmosfera grada pobjeđuje nenaviknutost vremena da prepozna vezu između Nataše i mene.  Šutnja nas spaja i dovodi do Akropole koja nas razdvaja. Osjećam prisutnost božanstva i estetike. Odbacujem aporiju, a ona mi pomaže u šetnji prepunom Akropolom. Pobjeda je samo moja u ovom trenutku. Hram samo simbolizira moju fizičku prisutnost. Debatiram s bogovima, a istovremeno sam i ratnik, koji se bori za svoje mjesto na ovoj okrugloj ludnici. „Come with me into the trees, we'll lay on the grass and let the hours pass, take my hand, come back to the land, let's get away just for one day…“.  Iznenada je Partenon preda mnom i osjećam veličanstvo njegove božice koja mi ulijeva dah svoga iskustva, egzibicionizma i djevičanstva. Koliko ljudi ti se divilo do sada, koliko ljudi te fotografiralo samo da bi


književnost uživo 25

pokazali da su tobože kulturni, koliko ljudi se hvalilo što te dotaklo ne shvaćajući tvoju pravu vrijednost? Ti si za njih samo trofej koji njihova duša ne želi vidjeti. Ni ja te ne vidim, a možda ni ne osjećam, ali zašto mi onda daješ toliku snagu koja se sakriva iza mojih sunčanih naočala u obliku suza? Nikada nisam razmišljao o tebi do sada, priznajem. Ali tvoja veličina je dovoljna da ignorira sve oko sebe. Nemilosrdna si, čak si i Perikla natjerala da zaplače. To nije bio lagan zadatak, jer tog buntovnika i nekonformista nije bilo lako natjerati na suze. Ipak je on zaslužan za tvoje postojanje, a ti si to cijenila. Ti si simbol ljudske psihe, koja je potražila spas u demokraciji, koja zapravo nikada potpuno nije postojala. Rasplakala si i svoje stvaraoce Iktinosa i Kallikratesa. I sada tu uzvišeno trijumfiraš, buneći se da te nitko ne razumije i da zarađuju na tebi. Ne brini, ljudski rod je prodan sam po sebi i nisi ti jedina kurva, vjeruj mi! Ali ipak si utjelovljenje egocentrizma, jer si se izborila da se sada pet milijuna ljudi hvali da žive pod tvojim imenom! Ni Posejdon ti nije mogao ništa! Ali netko te prevario i ja sam sada tvoja bomba što te uništila. I tvoja maslina što te izbavila. Što znači da si mi udahnula dah svojeg egocentrizma i zbog toga te sada ignoriram! I natjerala na suze, zbog čega te ljubim! „Metropolis has nothing on this, you're breathing in fumes, I taste when we kiss…“. Pratiš me kroz svih devet prostorija muzeja i pretvaraš me u svojega polubrata Herakliona ili Herkulesa, kako želiš, i tjeraš me u borbu sa svojim Tritonom. Moje ruke ga stežu prečvrsto i ne daju mu disati. Možda je upravo on moje izbavljenje. Ti si to vidjela čak i prije mene. Šalješ mi tri bradata čovjeka sa simbolima vode, vatre i galeba u svojim rukama. Daruješ li mi na taj način intelekt, strast i slobodu? Koji je simbol za ljubav, molim te reci mi!? Nije to samo zbog mene! Reci mi da cijelo čovječanstvo izbavim od nepotrebnih muka. Ne budi tako suzdržana! Ipak nisi Britanka, Grkinja


književnost uživo 26

si! Kažeš da je to individualan problem. Obožavam te zbog urođenog helenizma kojeg si podarila svom narodu. Helenizma koji je tako seksualno eksplicitan, da estetika ne bi ni postojala bez seksualnosti. Ti si prihvatila svoju ženstvenost, iako shvaćajući da je zbližavanje dvoje ljudi nespolno. To zna čak i Freud, reinkarnacija Hipokrata. Čak i danas su još vidljive hipokratske Platonove odluke o „slobodnoj“ ljubavi, dok god je u diskreciji. Zašto onda još uvijek propagiraš instituciju obitelji, koja je oduvijek postojala samo zbog straha od anarhije? Vidim da te već pomalo iritiram i krećem dalje… „Let me see you stripped, down to the bone…“. Ne razmišljam ništa i dopuštam da mi je daljnji vodič helenizam, koji me poluhipnotizirano vodi kroz hodnike naše civilizacije. Ovdje se ne vodi borba spolova, već dominira inspirativna erotika muških torza i ženskih bedara i moći. Još uvijek teleportiran u zamku vremena, koje je relativno, prolazeći još jednom pokraj svoje božice koja mi vraća moj identitet, okrećem se još jednom da je pozdravim. Nastavljam put u nadi da moje suze nađu pravi put. Vođen mirisom vanilije, spuštam se niz antičke stepenice i dolazim do hrama koji simbolizira pobjedu. Iako je previše ljudi oko mene, ne osjećam ničiju prisutnost. Smirujem se do krajnosti i nedovršenoj misli iznenada priskoči savjest, koja me zajedno s psima lutalicama dovodi do Nataše. Presretan što sam ovo iskustvo doživio u samoći, a nesretan zbog toga što nisam, a možda i neću nikada biti, spreman s ikim zaroniti u blato najdubljeg inspirativnog oceana. Bez obzira na to što znam voljeti. I bez obzira na to što me upravo moja sreća tjera na suze. Kako onda da simboliziram svoju pobjedu ili da je jednostavno poistovjetim s egom? Jesu li suze ovoga puta moja pobjeda ili su samo reinkarnacija pobjede Zeusa? Mirniji nego prije, Nataša i ja nastavljamo put do malog antičkog teatra Odeon Herodesa Atticusa, oslobođeni maska svojih ega. Stojeći,


književnost uživo 27

zahvaljujemo se na nevidljivoj predstavi. Već dobro isklesani kamenom, ubrzo i prebrzo se nalazimo na ulicama modernizacije, konformistički priželjkujući još jedan suvlaki. Atena. Iako nisi ljepotica na način kao što je tvoja kolegica zvana Pariz, vladaš sa mnom kao što su muževi imali vlast nad svojim ženama, sinovima i kćerima. Ja ću izvršiti preljub nad tobom, a ti mi pokloni smrtnost. Dopusti da moja veličina bude zadovoljna s prolaznošću! Zauzvrat ću zadržati vlast nad tobom, a moj miraz neka bude tvoj život. Prihvati sebe kao ženu, samo bez feminizma, molim te! To je ionako samo igra ega, a ego je naš najveći neprijatelj, kojim dominira glupost. Pokaži mi put do Zeusovog hrama i oprostit ću ti one dvije kave za devet eura. 16 stupova veličanstveno ignorira svoju sadašnjost, okruženu mirisom suvremenosti. Zeuse, Gromovniče, zar si i ti samodestruktivan, kada rušiš svoj hram ili si egzibicionist pa si htio da upoznamo svaku liniju tvog vidljivog lica, koje je, iako izborano vremenom, još uvijek tako veličanstveno!? Zvižduci čuvara me sprječavaju da ti se približim. I da te dotaknem. Ljut, jer ipak nisam Hadrijan, šetuckam oko tebe i tvojih ostataka. Osjetih da mi tu ipak nije mjesto, zapalih cigaretu i polako se s Natašom udaljih od tvoje božanstvenosti. Lutajući ulicama Atene u potrazi za svojim inspirativnim opsesijama, popustim utjecaju modernizacije da utječe na moju inspiraciju i kupujem CD portable player. Natašu opet izgubih, zapričavši se s brazilskom prodavačicom u trgovini foto opreme. –Doviđenja –ona će meni nakon što rekoh odakle dolazim. Hvalivši Atenu, negira me i govori kako dosadi poslije 15 dana. Monološki repliciram da je moje tijelo dobilo oblik ovdje, u


književnost uživo 28

ovom prljavom gradu, kao što mi rekoše. Samo ja tu prljavštinu ne vidim nigdje. Samo u sebi. Ja nosim ime Adonisa, bar nakratko za ovih sljedećih sedam sati, koji će nas dovesti na Paros, gdje će se dogoditi naše transformacije u četrnaestogodišnjake. Vjerujući da je moja Afrodita ipak samo iluzija, prihvaćam u potpunosti svoju nedefiniranost i sa smiješkom na licu, Nataša i ja stupamo na tlo ZV. „životne svjetlosti“, koja se nazire tek u magli. Od silnih turističkih ponuda, odabiremo onu najjeftiniju za devet eura na noć, isto koliko i spomenute kave u Ateni, i odlazimo s autobusom do našeg raja, Kopula Cap. Ponoć je već iza nas i nakon prijave na recepciji tražimo povoljno mirno mjesto za naš šator, koji predstavlja samo masku antičkog teatra. Teatra apsurda, netolerancije, ovisnosti i komedije. Pokušavam stvoriti binu komedije, samo što je premračno. Nataša, iako skoro uvijek pristalica tog žanra, baš je u ovom trenutku odlučila navući masku tragedije. Dionisa mi, nikad je ne vidjeh takvu. Iako studiravši, evo već i petu godinu zajedno, nikad je ne vidjeh tako iživciranu. Napadne ona mene zašto ne znam sastaviti šator?! „Bu“, iako sam muškarac, ne znam. I nije me sram. So fucking what…? Nabijajući u skoro potpunoj tami klinove u zemlju, naša ega su se združila s Mjesecom. Iako nabijajući klinove samo pretpostavke radi, mislim da smo oboje bili zemlja onog drugog. Vidjevši da nema smisla to što radimo, upotrebljavam sve moguće signale pogibelji. Mayday, SOS, bacam rakete i napokon pronađoh jednog Talijana koji nam pomaže sastaviti barem konstrukcijski dio šatora.  Nakon tuširanja otuđeno šetamo do osamljenog mjesta na hridi, gdje pušimo joint, koji nam ne pomaže u zbližavanju. Odvajamo se i ja odlazim do tzv. čuvara kampa, koji sjedi na zidiću pored samog ulaza u kamp. Postavljam glupa pitanja, a naravno dobivam i takve odgovore.


književnost uživo 29

Čovjek, kojem svakodnevno postavljaju ista pitanja odgovara na pomalo ciničan način, istovremeno savršeno shvaćajući i prihvaćajući svoju ulogu. Ulogu, koja mu je dodijeljena i koju je sam odabrao. Odabrao je zbog moje imaginarne tragedije, koju vidim u njegovim očima. Preuzimam ulogu Dionisa i smišljam grčku tragediju za čovjeka, čiji život je već za njim i koji je toga svjestan. Svjestan je satiričkog života i kojemu je burleska svaki dan pred očima u svim mogućim oblicima. Njegova životna ljubav je vjerojatno mrtva već desetak godina. Iako je poslije njezine smrti imao par aferica, nijedna ga nije ispunjavala na način na koji je mogla samo ona. Ima li gore stvari u životu od gubitka voljene osobe? Osobe, koja je tvoje meso i koža, koja zna što misliš i o čemu razmišljaš u svakom trenutku. Osobe, s kojom je vođenje ljubavi pravo carstvo vatre i raja, a ne puko pražnjenje. Njegove odsutne oči me prate do brda, gdje Bog poprima monoteističku vrijednost. Da je fizička osoba, ovo brdo bi bila njegova, bar privremena, rezistencija. Brdo, koje u tami, uz glavnu cestu, vjerojatno zbog umjetnih svjetala raznih vozila, izgledalo je još božanstvenije. Zatočen u raju, umor ipak prevlada i pridružujem se Nataši, koja je već izgubila bitku s umorom. „Tu m'as promis...“ čuje se u kafiću nedaleko od samog mora i stvari iznenada postaju tako kristalne kao zvijezde i planete iznad nas. Zajedno smo i nismo zajedno. Volimo se, ali se ne volimo. Tražimo sebe unutar trenutka. Upoznajemo par iz Pariza i naravno da se opet zaljubljujem u svoju osobnu Julie Delpy, pogotovo onu sa slike CD-a koju pronalazim u poštanskom sandučiću par tjedana kasnije. Savršenost trenutka u kojem uspiješ pronaći sve ono što si ikada tražio i kada te najmanje briga što će se dogoditi kada zvijezde nestanu i nebo opet postane crveno, pa plavo. I kada u ljubomori ispraćuješ svoje trenutne bogove koji odlaze


književnost uživo 30

na Santorini. Briga te što nećeš oka sklopiti jer ti to vrućina neće dozvoliti i jer ljubav pronalaziš u svemu oko sebe. Pa čak i u ponovnoj samoći i u bezveznom prijevodu Aristotelove „Poetike“. Kamen, more, more, kamen. Svi elementi života su prisutni i od svakog od njih se možeš ponešto naučiti. Svjetlo nas udaljava od snova. Spavamo dokle nas moćno Sunce ne probudi u vlastitom znoju. Noć nas spaja s istinom. Tragedijom, komedijom? Nije bitno. Ali kao i uvijek, i tragedija i komedija same pronalaze svoj put. Plivaju na površini, poput japanskih koliba poslije tsunamija, u obliku kockica, fotoaparata pa čak i pasoša i osobnog dnevnika. Nataša se pretvara u Posejdona ratujući sa valovima u nadi spašavanja svoje osobne birokracije. Na nekom usamljenom molu predviđamo naše sudbine u oblicima sazviježđa i prolazećih kruzera, pretjerano osvijetljenih. Pripadaju slici noći. Noć je suzdržana ljepotica koju ne možeš izbjeći. Pojavi se svaki put u drugoj dizajnerskoj haljini zahtijevajući od tebe da joj se predaš, da dobiješ pokoji odgovor u tišini, da osjetiš intimnost i da se diviš njenoj ljepoti. Ona skriva od tebe svu prljavštinu, puštajući da sam potražiš odgovarajuću svjetlost ili tamu svoje duše. I da od sebe tražiš nemoguće. Svaka minuta približava te jutarnjoj kavi i tvojim ovisnostima. Priprema te da suverenije i smirenije gaziš po mjestima gdje je to predviđeno, da obaviš kupovinu gdje je to predviđeno, da klekneš gdje je to predviđeno, da se diviš ljepoti svijeta gdje je to predviđeno, da ljubiš gdje je to predviđeno. Sada nema pretjerano osvijetljenih kruzera, samo Orion i Sirius u blizini osvjetljavaju sliku uz malu pomoć Mjeseca. Iako smo često pričali


književnost uživo 31

o noćnom kupanju, nisam siguran da li se to zaista desilo. Možda zbog toga što su noći bile ugodno prohladne. 4 noći i 3 dana prolaze brzinom boga Ode-on-a, i naše intime opet postaju samo naše. Nataša po tko zna koji put opet postaje moja Hera i zato je ponovno grlim. Zajedno proživljavamo srebrne trenutke i uz pomoć Nikte, obasjani univerzumom, pronalazimo put do našeg šatora. – Robertaaa, Robertaaa! – Uvijek najglasniji, Talijani nas bude iz snova i pomalo umorni od neudobnosti šatora, odlazimo na posljednju grčku, a ne tursku kavu i pakiramo se.  Nekako me vukla ta prazna Atena, želio sam postati građanin atenski i bar nakratko postati pjesnik, prorok, a ako zatreba čak i doušnik.  Odmoreni od civilizacije i nenaoružani novcem složno dijelimo hranu. Umorni, odmorni, inspirativni za daljnje životne karme, vraćamo se u Patras, ipak ostavivši Atenu da malo promisli o svojoj sudbini. Ne dozvoljavam da mi nedostaje, jer nekako znam da ćemo se opet sresti, makar samo i u snovima. El Venizelos nas ušutkava i komuniciramo samo koliko je nužno potrebno ploveći natrag do naših ponovnih nemira.  Razoružani teogonijom i spareni s Uranom vraćamo se Jupiteru svakodnevnice, opet i opet vježbajući slobodnu volju bogova i trenutno grleći Euterpu, kao glavnu muzu naših trenutnih emotivnih kolonija. Koja će nas inspirirati u budućnosti, to ćemo tek vidjeti, istovremeno svjesni da će nas Ares zauvijek pratiti. A kažu da neprijatelja uvijek treba držati u blizini. Naravno, i prijatelja. Jer opet i zauvijek svi smo jedno. Pisalo to na papiru ili ne.


književnost uživo 32

Zoran Žmirić Ribe u staklenoj kugli (fragment iz romana Snoputnik) Bez nekog vidljivog razloga taksi je sišao s ceste nastavivši još nekoliko minuta drmusati zemljanim putom, sve dok nije zašao u omanje selo usporivši kako ne bi pregazio živad. Kad se probio kroz kokoši i par vodenih bivola, parkirao je kraj jednog od štandova s kojih su se širili zamamni mirisi. Izašao je pozvavši Kristijana da ga slijedi te je prinoseći prste ustima dao znak da je vrijeme za doručak. Desetak minuta kasnije, nakon što su se obojica svukli do pojasa i temeljito osvježili na seoskoj slavini, sjedili su pokraj onižeg plasta sijena držeći u rukama kartonske tanjure natrpane hranom. Stari je Sikh prstima spretno vrtio bijele okruglice po crvenom umaku pogledavajući u Kristijana. – Ja častim – ohrabrivao ga je. – Jedi. Podigao je spužvastu, sočnu slasticu od kuhane riže i žutog graška i objasnio: – Idli. Potom je njome pokupio gusti umak i trpajući ga u usta odao recept: – Ćatni. Ribana jabuka, luk i češnjak. Iako opijen slatkastim mirisom umaka od naizgled nespojivih sastojaka, Kristijan nije posegnuo za hranom. Protegnuo je noge razgledavajući krajolik koji mu se pod punim dnevnim svjetlom učinio poznat. Da je umjesto zemljanih kuća s krovovima od suhe trave na ovoj crvenoj zemlji među niskim raslinjem bilo podići kažun, ili s obzora izbrisati latičaste kupole tajanstvenog hrama i na njegovom mjestu postaviti crkveni zvonik, takvu bi sliku bez problema prodao pod Istru. – Ja sam Gobind Singh iz Amritsara, petsto kilometara odavde. Ali živim u Delhiju. Od kuda si ti?


književnost uživo 33

– Hrvatska, Europa – odvratio je Kristijan nadajući se da je odgovor dovoljno precizan. – Bivša Rusija? – začudio se Gobind.
 – Ne baš, ali blizu.
 – Koji jezik govorite u Hrvatskoj? – nastavio je znatiželjno taksist.
 – Imamo svoj jezik, hrvatski.
 – Koja moneta? Dolar? Funta?
 – Imamo i svoj novac – bio je ljubazan Kristijan.
 – Oooo! Jako dobro. Dobra zemlja. Velika zemlja?
 – Četiri milijuna stanovnika. Gobind je utrpao posljednji zalogaj u usta oblizujući prste. – Četiri milijuna? Više ima taksista u Delhiju. Kristijan ga je pogledao široko se nasmijavši. Gobind je gromoglasno bučio plješćući veselo dlanovima i povremeno se nakašljavajući. – Četiri milijuna? Pa drugi put dođite svi! Kristijan je uživao gledajući veselog starca kako se smije. Kad se još jednom kratko iskašljao, Sikh se pridigao i uputio prema slavini. Grgljajući pod tekućom vodom isprao je usta pljuckajući u prašinu. Konačno je oprao ruke, obrisao ih o mali šareni ručnik ne veći od maramice, kojeg je izvukao ispod nabora odjeće. Zatim je opet sjeo do Kristijana i upitao: – Što radiš u životu? 
 – Ništa, u mirovini sam.
 – U tvojoj zemlji jako mlad možeš u mirovinu? – začudio se stari taksist.



književnost uživo 34

– To nije obična mirovina. – odvratio je Kristijan.
 – Onda ti nisi običan čovjek ili Hrvatska nije obična zemlja? – zapitao je Sikh pogledavajući svog putnika kako bi provjerio je li dobro razumio ovu, za njega, kompliciranu situaciju. Kristijana je razgovor počeo zabavljati. Trudio se da starac ne shvati kako mu se mladi zapadnjak neprekidno smješka zbog naglaska. Pristojnije ga je bilo ostaviti u uvjerenju da je razlog osmjesima prijateljski nastup kojim je stari taksist šarmirao. Odgovorio je znatno ozbiljnije: – U pravu si. Bio sam vojnik i sad sam u mirovini.
 – Ti si mlad za mirovinu. Stari vojnik ide u mirovinu, mladi vojnik još dugo bude u službi.
 – Ja sam bio u ratu – odvratio je Kristijan ozbiljnim tonom.
 – Tvoja zemlja je u ratu? – ciknuo je Sikh uzdižući ruke iznad glave. Kako bi smirio eventualno uzbuđenje, Kristijan je mirnim glasom odvratio: – Ne, nije više. Ali bila je do nedavno.
 – Zemlja je bila u ratu, ali ti nisi – zaključio je taksist.
 – Ne, nisi razumio – uzdahnuo je blago Kristijan. – Bio sam u ratu. Stari Sikh je odmahivao glavom. – Ne, ti nisi bio u ratu. Jedini koji mogu reći da su bili u ratu jesu Kaurave i Pandave. To svi znaju. Kristijan se pomirljivo pokušao povući iz razgovora. – Ne znam o kome govoriš, ali znam gdje sam ja bio. Gobind ga je čitao dugačkim pogledom. Malo dublje usađene,


književnost uživo 35

krupne oči krijesile su se kao crne žeravice ispod sijedih četkastih obrva. Kosa dulja od metra koja se malo prije razvila nad česmom, bila je do zadnje vlasi pospremljena ispod turbana, a od rubova punih, tamnih usana sve do ušiju i niz vrat bio je obrastao bradom koja se na široko pružala preko poprsja. Kad je otvorio usta ukazali su se čvrsti i gusto posloženi bijeli zubi. Pijevno je naglašavao svaku drugu riječ: – Ja ne znam gdje si ti bio, ali vidim da si donio veliku tugu. Tvoja zemlja... Možda je bila u ratu. I ti... Možda jesi bio u ratu. Ali nitko se nije... Vratio iz rata, a da je naučio što je rat. Nakon Kurukshetre nitko i nikada. Sikh je zastajkivao tražeći riječi, dodatno si pomažući rukama da objasni pojmove. Za svaki „ne“ odmahivao bi glavom, na spomen Kurukshetre pokazao bi rukom iza sebe u nepoznatom smjeru, a kad god bi oslovio Kristijana pokazivao je objema rukama prema njemu. – Ako ne znaš zašto si išao u rat... Nisi tamo ni bio. Ako u rat nisi ponio srce... Nisi shvatio rat i opet je kao da nisi bio u ratu. Jedino je bitka na polju Kurukshetra završila kako je i počela. Otvorenog srca. Tvoje je srce zatvoreno prijatelju. Bio si u ratu uzalud. Bio si... A nisi. Kristijan se zainteresirao za priču pa je odgovorio: – Ne bih te htio uvrijediti, ali meni to nema nikakvog smisla. 
 – Ne, prijatelju mladi, to jedino ima smisla. Samo ti ne slušaš srcem... Nego glavom. Čovjek uvijek mora u srcu biti siguran da čini ispravno, čak i kad ide u rat da ubije. Kristijan je na čas zašutio razmišljajući o starčevim riječima, da bi odmah nastavio po svome. – Povijest je puna luđaka koji su započinjali ratove osjećajući u srcu da postupaju ispravno.



književnost uživo 36

– Mladi čovječe. Guru Nanak kaže da svi imamo svrhu i razlog zašto nešto radimo. Čak i oni koji su žedni tuđe krvi. Svaki stvor na svijetu... Čak i komarac, odabrao je taj oblik da bi u životu činio to što čini. Sve to samo kako bi prošao neko iskustvo. Starac spoji kažiprst i palac i napravi kretnju zrakom kao da prati nevidljivog komarca u letu. Smijao se kimajući glavom i nastavio: – I onda duša bira tijelo opet i opet. Sve dok ne spozna sva iskustva na svijetu. Nakon toga može biti slobodna. Da. I vratiti se izvoru. Sikh je zastao na trenutak. Nabrao je čelo tražeći prave riječi, i potom nastavio. – Pitanja odvlače čovjeka s puta. Zamagljuju cilj. Guru Nanak kaže da slušamo srcem, a ne umom. Tako ćemo shvatiti da i komarac zaslužuje divljenje. Ta je duša odabrala takvo tijelo. Da bude komarac. Odabrala je da bude dosadna buba koja pije krv. Odabrala je... Da bude životinja koju svi žele ubiti. Zar nije takav izbor zaslužio divljenje? Kristijan smota noge pod sobom oponašajući Sikha. Fascinirao ga je razgovor u kojemu ga starac na ništa nije nagovarao ili ga u nešto pokušao uvjeriti. Svaki put kad se s nekim sukobio u mišljenju imao je potrebu, baš kao i njegov sugovornik, braniti svoje stavove kao što životinja brani brlog. Ovaj je razgovor bio lišen svega toga. – Možda je to tako, ali ja to ne razumijem. Netko sigurno vidi širu sliku svega dok konačnu vidi tko zna tko. Ja je sigurno ne vidim. Sikh se nasmije stavivši ruku na Kristijanovo rame. – Znaš li priču o ribama u staklenoj kugli? Kristijan osjeti neizdrživu glad za starčevom pričom, toliko snažnu da je počeo kimati glavom kako bi ovaj što prije nastavio. Potreba da


književnost uživo 37

u sebe upije to što starac ima za reći postade toliko jaka da se u trenu manifestirala na fizičkoj razini. Osjetio je neizdrživu potrebu za hranom. Dohvatio je papirnati tanjur i bez opreza kojim bi provjerio okus, stao u sebe trpati idli natopljen u crveni umak. Neizrecivi okus slasti kliznuo mu je kroz tijelo pojačavajući želju. Indija je tako dobro kuhala. Sikh se skoro pa zaljubljeno nasmiješio gledajući ga, te mahnu rukom čovjeku za štandom. U tren razmijenivši novac za narezane ploškice manga, starac spusti voće pred Kristijana i nastavi. – Dvije ribe žive u staklenoj kugli. Svaki dan razgovaraju o tome ima li boga. Jedna kaže da ima, druga kaže da nema. Jednoga dana... Nakon što su sto puta jedna drugoj rekle 'Ima, nema, ima, nema...' jako se posvađaju. Tada prva riba, da bi prekinula svađu, vikne: „Ako nema boga, tko nam svako jutro mijenja vodu?“ Kristijan je bez žvakanja gutao kriške manga ne skidajući pogled sa starca koji je lupkajući se dlanom čas u prsa čas po čelu, nastavio na svom čudnom engleskom: – To što srce ne zna objasniti stvari, ne znači da je razum u pravu. Kristijan se izvali na leđa trudeći se da mu pun želudac ne zamagli misli. Razmišljao je o ribama u okruglom akvariju i sjetio se kako mu je Akello spavala na ramenu. Sjetio se njezinog ritmičnog disanja, osjećaja potpune odvojenosti od svijeta i bliskosti prema osobi s kojom dijeli zrak, prostor, povjerenje. – Pričaš lijepe priče, starče, cijeli bih te dan slušao, znaš. Daj mi vremena da razmislim o svemu, konačno, mene čeka dug put.
 – Ne želiš razgovarati o svom iskustvu u ratu? – bio je uporan starac. Kristijan poželi završiti ovaj razgovor.


književnost uživo 38

– Nema se tu što reći.
 – Nema? Znači tvoja zemlja nije pobijedila u ratu? – navaljivao je Sikh. – Rat je poraz razuma – odvratio je, u trenu se zapitavši nije li mogao smisliti nešto bolje. – Hm. Ja mislim da si ti u ratu sa sobom. Voliš li ti uopće zemlju za koju si se borio? Kristijan se zapanjio ovakvim pitanjem. – Ne volim ono u što se sve to pretvorilo.
 – Objasni mi to, molim te – inzistirao je starac poput djeteta koje se ne miri s „ne“.
 – Nisam se ja borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio. Gobind obliže prste i protrlja ruke. – Tvoja je bol veća od svijeta. Ne zbog onoga što je bilo... Već zato što ne vidiš što je sada. Ne vidiš jer ne gledaš srcem. Ne slušaš ga, iako ti srce stalno govori. Kao i svima. Želiš li ili ne želiš... Vidjeti Kurukshetru, jedino mjesto spoznaje istine? Kristijan se iznova pridigao u sjedeći položaj. – To mjesto, Kurukshetra? Govorimo o ratu između Indije i koga? Britanije? Pakistana?
 – Ne, ma neeee – odmahivao je Gobind. – Nikakva Indija! Pričam o ratu između dobra i zla.
 – I kad je taj rat bio? – zgranuo se Kristijan, na što je starac odvratio kao iz topa:
 – Prije pet tisuća godina! Kristijan je vrtio glavom ne vjerujući u što se upustio.


književnost uživo 39

– Pripovijedaš o nekoj hinduskoj legendi dok ja govorim o pravom ratu u kojem su ginuli ljudi. Gobind se uzjogunio nadimajući se poput purana i mašući rukama u svim pravcima. – Legenda? Nije to nikakva legenda! Polje Kurukshetra tristo je kilometara od nas. Da te odvedem onamo? Kristijan se slatko nasmijao protegnuvši noge. – Svaka čast. Trebao si se baviti psihologijom. Zamalo si mi prodao put na koji ne želim ići. Želim u Vrindavan.

Onaj koji je obukao Mjesec Doplovivši na cilj, Kristijan nije mogao odvojiti pogleda od Grada Svjetla, kako su Indijci tepali Benaresu. Njegovih milijun žitelja zvali su ga Kaši ili Varanasi jer se nalazio na mjestu gdje su se spajale Gangesove pritoke, rijeke Varuna i Asi. Tek s te, riječne strane, moglo se u cijelosti uživati u svoj raskoši njegove arhitekture. Stepenasti hramovi grada uzdizali su se iz Gangesa u kojoj se kupalo na desetke tisuća hodočasnika. Stupovi plavičastog dima obrednih vatri kojima je rodbina kremirala pokojnike, dizali su se visoko iznad ružičastih kupola hramova razvlačeći se na povjetarcu koji ih je nosio kilometrima. Tek bi se poneki magličasti oblak nakratko zavukao u zelene krune visokih stabala da bi se lijeno rasplinuo u narančastoj izmaglici. Na pagodama koje je ljudska ruka u stijenama isklesala prije više od tri tisuće godina, vijorile su se zastave od žute svile, dok su uz samu obalu Gangesa bili pobodeni šareni suncobrani pod kojima su se na pijesku odmarali kupači raznobojne


književnost uživo 40

odjeće, zbog čega je ovaj, poput bombonijere šaren prizor, svakome ostajao u trajnom sjećanju. Vidjevši Benares, Kristijan se nepovratno zaljubio, shvaćajući razinu obožavanja kojom ga Hindusi, Budisti i Jaini štuju poput božanstva, nazivajući ga svetim gradom i gradom hramova. Po predaji osnovao ga je sam bog Šiva, a Buda je u njegovom predgrađu Sarnatu održao svoju prvu propovijed. Među njegovim nebrojenim hramovima najviše se štovao Zlatni hram u kojemu se, vjeruju Hindusi, nalaze posmrtni ostatci jednog od Šivinih avatara, kao i Hram majmuna u kojemu se po legendi niotkud pojavio kip božice Durge, nakon čega je ovo postalo mjestom hodočašća. S obje strane obale, ljudi su niz rijeku puštali košarice od lišća i trave u kojima su, odolijevajući lahoru, tinjale svijeće. Činile su se kao bezbroj duša na izdisaju što hrleći ušću pokušavaju doseći izvor, kao Benares i Ganges, kao početak i kraj. No koliko god da je Benares bio zavodljiv, više od njega Kristijan je bio fasciniran priprostim Ćandradarom koji ga se toliko dojmio, da se po iskrcaju tereta vratio s njime u Kurukshetru, što ovome uopće nije teško palo. Nijedan od njih ne bi mogao sa sigurnošću reći koliko su puta oplovili tu rutu, iznova primajući teret koji su dopremali do obala Gangesa. Putujući zajedno naučili su da mogu provesti sate, bez da progovore i riječ, a da nijednome od njih to ne bude mrsko u srcu. Nisu imali potrebu razgovarati tek kako bi tjerali tišinu, dapače, uživali su u njoj nalazeći u ritmičnom klopotanju valova zvuk beskrajnog mira kojemu je uzburkani um oduvijek težio. Kada bi Ćandradar poveo razgovor, pričao je o čaju, jer ni o čemu drugome nije ni znao, uvodeći Kristijana u tajne himalajskih grmova, pa se ovaj znao zapitati bavi li se njegov suputnik prijevozom ili uzgojem ove biljke. Dok su odmarali privezani uz obalu, Ćandradar je, vidjevši kako Kristijan nema potrebu za snom, i sam dobivao poticaj da ostane budan. Čitavu bi noć s


književnost uživo 41

velikim žarom pripovijedao o nečemu što je bilo naizgled banalno, pa se Kristijan, prepoznavši silinu Ćandradarove ljubavi prema prirodi, s užitkom prepuštao čak i onim pričama koje je dan ranije već čuo. Ćandradar je objašnjavao kako je navada ispijanja čaja u Indiju došla iz Kine preko Tibeta od kud je dopreman stiješnjen poput bloka cigle, a ta se tradicija i danas očuvala u nekim dijelovima Indije. I sam je Ćandradar svom ujaku Indri donosio čaj pakiran u takvim blokovima, a on mu je uvijek iznova govorio – Čajnik istovremeno predstavlja udobnost samoće i zadovoljstvo društva – što je Ćandradar prihvatio kao životni stav. Kristijan je mnogo naučio na rijeci. Kako ne daju svi vrtovi u Darjeelingu jednako dobre čajeve i kako je za proizvodnju vrhunskog čaja važno da vrt bude posađen iznad tri tisuće metara. Na tim mjestima temperatura ne smije biti niža od pet i viša od dvadeset stupnjeva. Naučio je da su zeleni i crni čaj plod jednog te istog grma te da ih različitima čini način na koji se obrađuju. Zeleni se odmah nakon berbe vlažio parom da bi se potom sušio na propuhu, dok se crni nakon branja puštao neka vene na zraku, da bi mu se usred fermentacije aroma zadržavala prženjem na velikoj vatri. Ćandradar je pričao dajući Kristijanu povoda da razmišlja o tome kako isti odgoj ne stvara jednako kvalitetne ljude i kako za dobar karakter nije dovoljno imati tek dobre uvjete za život. Razmišljao je o tome kako čovjek u jednom trenutku života načini izbor koji nepovratno briše sve ostale mogućnosti. Shvatio je kako vrlina kod jedne osobe, može biti mana kod neke druge i kako ono što je nekome dobrodošlo, drugome može biti teret. Također je dokučio kako ne postoji jedinstveni odgovor koji bi bio valjan za sve. Razmišljao je o sebi, kakav je bio prije bolesti i kakav je postao nakon što je obolio. U kakvom se mentalnom stanju nalazio prije nego je krenuo na put i u kakvom je sad. Koje su ga visine i temperature oblikovale i u kakvim


književnost uživo 42

je pećima gorio da bi postao to što jest. Naučio je kontrolirati vrijeme kako bi dobio točno onaj okus čaja kojeg bi poželio. Čak se izvještio u upravljanju brodom, svladavanju brzaca, kroćenju vjetra i struje, naučio je gospodariti kormilom, biti peljar koji zna cilj i koji s njega neće skrenuti ma što da mu se ispriječi na putu. Gledajući rijeku kako teče, pitao se tko se doista giba, voda ili on. Rijeka se nepomično ukliještila između obala, kao što je i on mirno sjedio na pramcu, a struja je pak hrlila prema ušću zbog čega je i on putovao bez pokreta. Kao i Ganges, iza sebe je ostavljao kilometre, i razmišljao, protječe li tako i vrijeme ili ono stoji, dok su ljudi ti koji prolaze. Doplovivši do Benaresa, zapitao se koliko je već puta na obalu iskrcao bale čaja i koliko je još potrebno da oplovi istu rutu prije no odluči da će to biti posljednji put. Pitao se i gospodari li svojim životom, drži li sudbinu u svojim rukama ili je ona tek cvjetni vjenčić natopljen valovima kojeg nose hirovite struje slučajnosti. Tada se iznova sjetio cilja svoga putovanja, pa se tri tjedna nakon prvog ukrcaja konačno oprostio od Ćandradara i krenuo u susret cilju.


književnost uživo 43

Alen Brabec Od kostiju svirala (fragment) Ukupanipo! Ukupanipo! - dozivao me s čamca. Pljeskao je veslom po površini i po pučini tražio poznatu sivu leđnu peraju. Svi seoski ribari lovili su na drugoj strani otoka, tako da sam ga zaista morao čuti. Nije bilo nadvikivanja i lupe koji bi zagušivali njegove povike. Sunce je stalo pržiti oko sredine dana, tako da je svako malo zaranjao ne bi li si ohladio glavu. Moje ime nije moje lice. Moje oči su nebo. Moje peraje režu podmorske struje koje erodiraju grebene i kovitlaju pijesak na dnu arhipelaga. Prizivam svjetlucave srebrne ribe koje zatim vrtložim i dok lijeno kružim promatram igru svjetla na tijelu jata. Ulazim mu u um. Priđi sada, dijete. Gledao sam kroz njegove oči, jezik mi je bio višak u ustima, gutanje sline neprirodno, čudno. Druge boje činile su svijet oko mene nepotpunim i tupim. – Mahu, tvoj put račva se u ovom trenutku. Zareži dlan i ruku položi na moju glavu. Zatvori oči. Isprva ćeš osjetiti blago peckanje u sljepoočnicama. Ne otvaraj oči, to je prolazno. Kada začuješ zvuk, visok ton poput zvonjave u ušima, otvori oči. Ruke drži uz tijelo. Udahni. Izdahni. Zaboravi kukove, izvij se i pokušaj spojenih gležnjeva i koljena pomaknuti noge. Kasnije će ići lakše. Sada zaboravljaš kako je biti čovjekom. Prenut ćeš se iz tog majmunskog sna i jurnuti ka prvom jatu od srebra i krvi. Vrhom nosa ćeš odrediti pravac. Vodit će te glad. Hemoglobin će ti slati željezne odjeke kroz vodu. Ne trepći. Živi u svjetlosti, upijaj zrake koje se lome svuda oko tebe. Misli na plijen. Prvi zagriz probit će krljušt i kožu, pustiti crveni sok, natopiti tvoja čula. Slano. Slano. Slano. Meso se koprca, palaca ti repom po nepcu, škaklja ti grlo, bodu te kosti. Ocean je put kojim tvoji majmunski bogovi ne hode. Žar


književnost uživo 44

ne pluta. Magma tone. Vjetrovi zibaju kolijevke ribara u krvavim snovima od zubi i pjene, vabeći njihove unutrašnje zvijeri da izađu. Prizivaju reptilske očnjake, gule kože i tjeraju u trk. Ova voda koči ih, nikada ne oprašta krzno, klijetke i tanušne opne kojima svjetuju. Tako krhki.

Mrtvačka glava kada stojimo vidimo kako se grana noć i pod kojim svjetlom ginu leptiri koji oprašuju tminu mjesečinom ako ih spasimo od žara prekidamo nečiji let jer tko je postao sav taj prah s njihovih krila? sanjive duše lelujaju pijano svjetlo treperi stojimo ipak u sjeni


književnost uživo 45

Mirela Fuš Umila sam jutros mačiće Umila sam jutros mačiće U vodi Nije istina Smrskala sam olovaka i olovaka Prije toga Svojoj majci  Nećeš me razumjeti Nisam osakatila kokoš Stajala je potiho i po prilici To je isto kao i struganje Hrane te s tanjura Kasnije ga samo umiješ vodom


književnost uživo 46

Semir Avdić Mouvment Dada Hugo Ball Tristan Tzara A R P DA DA DA DA DADA protiv DaDe DADA je NaDa NaDa NaDa U dadi nema stanja ambicije Dada nije koncept Dada nema koncept Razor konteksta

Kontekst rata Dada ratuje ratom Razarajući kontekst Rata Prvog svjetskog rata Riječima – oružjem U Zuerichu Cabaret Voltaire. Rata, tata, ta Ata, tata, tu Fonetika Fonem  Dadine artikulacije glasa Manifest. Ukaz i prokaz. Ništa. Dada siegt!


književnost uživo 47

Florian Hajdu Ništa više Desilo se, ne znam tačno gde i kada, da li, u glavi negde pored uva, il' očima samo same slike dijapozitivno dugabojno projektovano, belopapirno upijački, zastajkujući, viseći zbog sistemskog kvara, centra za life, lagano klizile, ili je more slonvokostnobojno, travom umireno, ogledalom, ovom svetu, sa sedme strane mašte, svumato dubokotonalno kovitlajući podmorskim bičem pričalo. Sišao Bog hodajući, na glavi mu šubara od osušenih čičaka, nos Depardijevki na otvorenu školjku miriše i na vrhu vlaži, uštirkane rajske nakurnjake providne, prstima, Anđela sa devičanskih panjeva, pletene, deli zaslužnim besparajlijama s jako nagonsko-nadražajnim mišićem uperenim na udate nezadovoljene, razvedene srednjegodišnje, stidnopovučene, radodajne nimfe i ostale neprijavljene stalnoboravišne rajovratne sa butinama na gotov hula-hop grude žene, kao orden za dugoizdržljivost i onemogućavanja ratova na ivicama nezadovoljenja. Na prelima u trgovišnim centrima ovozemnim junfer babe služe rečima menadžment muževe raščlanjenih na delove, to Svevišnji gleda i njima ništa neda...prsnu staklo na prozoru od rolovanog kamena ispaljenog ispod gume srebrnosivobojnog Maseratija i više ništa...


književnost uživo 48

Jelena Ljudi koji hodaju prugama Šimunić Ljudi koji hodaju prugama
 I unaprijed vide isto što unatrag
 Znaju da se dva pravca ne sijeku
 U jednoj točki u beskonačnosti.
 Znaju da će iznova gledati
 Ono što su već vidjeli
 Da je ponavljanje beskraj
 Koji ne možeš prekinuti;
 Pukom iluzijom da si
 Prelaskom pruge
 Načinio sjecište
 Točku
 Posljednje konačište.
 Ponavljat ćeš se
 Kao sva prašina
 Što se iznova vraća
 Na suvenire
 S tih nebitnih putovanja.

Šume su curile nizbrdo 
 Stupovi krivili slike 
 I suhi zrak je odzvanjao 
 Tup, tup... Tup,tup Raspršena mokraća u prošlosti 
 Stanice su znane Još jecaj straha 
 Željezo o željezo 
 Dok se kotač 
 Zaustavlja


književnost uživo 49

Što još očekuješ od života? 
Hoću da budem kit, kažem
. Kud ćeš sad, peruti zemaljska? 
Ne poželiš li da ti srce sporije kuca, 
 Da ti je filmska traka omotana 
S kraja na kraj kugle; 
Kad vrtiš film unatrag 
Da sporije umireš? 
Da.
 Tvoja prašina stat će u šaku... 
Moja bi mogla i u jedan džak, 
Toliko materije rastrese se;
 I u cvijet i u pandu. Uvuče se u mrava,
 Udahne je klokan,
 Nađe se na vrhu drveta
 I u kamenu podno brda.
 Dok se moj film odvrti
 Mogu ponovno biti sve.
 Hoću da budem kit
 Prije nego umrem:
 Bar jedan krug
 Oko planete.


književnost uživo 50

Tamara Život Čapelj Život je
 tek zamah 
 leptirovih krila
 na kozmičkom 
 satu svjetlosti,
 ne dajmo
 da nam taj let 
 u vječnost
 prohuji bez 
 plime radosti.


književnost uživo 51

Vergilije Stijena Franizz Ne dam se tako lahko Brstim kad kao pričam I onda se kao kajem Zbog nedorečene prljave misli Očekujem mehke vekne U pekari ispod Dobre su za bezube starce Kifle su dobre kao jutarnje pecivo Dobre su za jutarnji obrok Nakon vragolaste noći Dobre su Lijenim udavačama Odaju svu raskoš švapskog poznavanja Peciva s krupnom solju Inače zabranjenom nekim zakonom O postotku gluposti Mora da Volim i grožđice iranske Ne volim igle Igle sam zamrzio jer: Jutros sam izvadio dva čavla iz đona Ne baš čavla Čini se da su to zvali nekako kao Rajslinge Još  Dok su njima zakucavali Raznobojne osmrtnice na okatranisanim Stubovima


književnost uživo 52

Klara Cijena bez razmaka Lukačević Optimistična tajna ratobornog Realista leži u labirintu zasigurno Nesigurnom za mnoge čelične Lubanje i izoštreno hiperaktivne umove opijene Kartom u dva pravca čiji izračun leži u Cijeni koja nema razmaka  i Sitnim brojkama na dnu papira koje kažu Istinu o neotkrivenom

smislu čiji smisao Krije se u pjesmi ovoj Napisanoj istraživačima izopačenih Tuđih te blaženih svojih  karaktera I  vice versa


književnost uživo 53

Vladimir Disanje Vuković To ona (slična životu), koja se neminovno seća, (sa prstohvatom smrti) lepota, laki glas, (a žagor je na majskoj kiši) jeca u tami. Ja dišem kao prvi put


književnost uživo 54

Grozdana Anomalija Poljak Utihnuli meki koraci smijeh koji se čuo Utihnulo pucketanje vatre fijuk bure kroz raspuknute ploče kao i zujanje muha za ljetnih vrućina zaboravljeni začini na rubovima balkona dok u vremenu na čeličnim šipkama vinova loza divlje raste Rukom gotovo mogu povući po elastičnoj anomaliji zavrtjeti mekoću u spiralu zakomešati daljinu i vratiti sve na početak Početak? Čiji početak? Čiju priču? Početak je svršetak jedne već gotove priče iznova bolan kao i kraj Ruka će pasti uz tijelo da peteljke mogu zatvoriti slojeve prostora koji će usisati divlje bobice divlje loze hvatajući kiseli okus Sunca


književnost uživo 55

Tamara Nenaslovljiva pjesma Čapelj Zaokreni cestom na stari drum, usmjeri tračnice u pravcu šina, sunđerom upij iscijeđenu spužvu kad u bačvi leži što u buretu ima. Udahni zrak ispunjen vazduhom, podigni novac kad nestane para, iz krčaga prospi pa zahvati ibrikom, u šlajpek ubaci sitno iz buđelara. Kreni vozom, a doputuj vlakom, dok hefta sedmično u tjedan klizi, ukrasi vrpcom pa obmotaj trakom i povisilicom usklik do uzvika snizi.


književnost uživo 56

Vergilije Dvojba Franizz Ako želiš Vješto ću izbjegavati Suprotnost neistini Žrtvovat ću nelaž Zabludi S nadom da nekad I suprotnost istini može služiti Nečemu pozitivnom Tad će se dotična zvati Sredstvo Put do uspjeha Bez omalovažavanja Njenog veličanstva Ćudoređa


književnost uživo 57

Predrag Kišić Tek nešto malo boje i topline je nevješto prosuto na ove moje zidove Tek nešto malo boje i topline je nevješto prosuto na ove moje zidove, onako slučajno učinjeno iz nehata. Čudno, ali uvijek bar jedna sjenka je razastrta po njima, i što je još čudnije, uvijek makar malo pa i jedva primjetno titra, treperi i poigrava rekao bih, ja mislim u pokušaju da mi nešto saopšti. Izgleda kao da mi daje znak, kao da me upozorava na neku neman što potajno vreba i prijeti iz mrkle tmine, ili me priziva ili mi samo tek tako želi odvući pažnju u svom samačkom hodu, u svom usamljenom pokretu. Možda joj studen mojih zidova govori o svim mojim jadima koje su progutali iz mene. Možda se sjenke plaše mojih krikova iz jezivih noći kada smo moja psiha, moje najdublje emocije i ja, vodili tešku bitku sudarajući se sa surovim činjenicama i gorkom istinom koju ni srce ni sam razum nikako nisu mogli progutati čak ni u svom najvećem naporu. Možda su sa sobom donijele sličnu tragediju i stradanje neke ličnosti tuđe, pa je u sudaru s tragedijom i stradanjem iz mojih zidova. Ne plašim se ja sjenki, izgleda da one preda mnom podrhtavaju, one su samo prosta iluzija, vješta varka za one što ih ne poznaju, samo te i takve osobe može uplašiti njihov ples, mene ipak ne može zavarati, ja im pokrete već dugo i dobro znam...


književnost uživo 58

Zoran S. Malčanski brodolom Piljević Omnia mea mecum porto Od početka ogrnut jutarnjom maglom pomalo prohladnom, među vinogradima i trešnjama koraci, koraci pomalo otežali niz raskvašenu zemlju. U trenu novog proviđenja i eto vodi dah, uspinje na vrh. S perom pod pazuhom i s pitanjem kako zalutali brodovi da se vrate?

Na dobru vodu da otvorim oči posle dugog sna, da odmaknem od početka bez brojanja bez bojazni, da nedostaje vremena i traganja ponovno. Ovo: ,,Sve svoje nosim sa sobom!” Pomalo opijen od pesme što vetar stvara sa prstima preko čela lagano, bolje je nego potpuni muk... I daću sve od sebe da otisnem se.


književnost uživo 59

foto: Zoran Žmirić


foto: Zoran Žmirić

književnost uživo 60


Ä?ovjekoliko korijenje


književnost uživo 62

Vergilije Ugađanja Franizz Poslastica je uvijek vezana za grijeh Kao ružna misao za bijes


književnost uživo 63

Maja Marchig Trenutak kada je sve... Živim brzo. Posao mi nameće ritam datuma i rokova i često ni ne primjećujem one velike, korjenite promjene što se dešavaju sporo, postepeno, iz dana u dan. Primijetim, samo ako ih očekujem. Hodam ulicom prema autobusnom stajalištu, na primjer, i nogom zagazim u zlatan, šuškav list bijele topole i znam, uskoro će beskonačne kiše, pa zima, iako je listopad tako topao ove godine… Ili, primijetim tu i tamo, recimo pod jakim svjetlom lifta, koliko sjedina ima u kosi moga muža i pomislim kako starim, jer on je ipak dvije godine mlađi, što znači da i ja ispod ove frizerske boje… Najčešće, ipak, hodam gradom umotana u svoje vlastite misli, ideje, maštanja, rokove i probleme ne primjećujući nikakve naznake da će se desiti nešto veliko, značajno i konačno. Hodala sam tako, odlazila na posao, vraćala se s njega, kupovala, jela, gledala televiziju i ne primjećivala da će sve nepovratno otići k vragu – dok nije otišlo. Odjednom, sjedila sam na stražnjem sjedištu policijskog Volkswagena, a mladi policajac je u nekoj čudnoj mješavini ogorčenosti i ispričavanja govorio: – – Gospođo, da ja to učinim, mene bi zatvorili i bacili ključ! A njega, njega ćemo vjerojatno pronaći i za nekoliko dana biti će ponovo vani! Ja ne znam zašto, mi radimo svoj posao! Gledala sam ga, vjerojatno zbunjeno, bio je zgodan, a ja sam uvijek bila slaba na dečke u uniformama i Zorroa, kauboje koji priskaču damama u nevolji. Ta mi je izjava u trenu razjebala koncepciju svijeta u kojem sam živjela, ili bar mislila da živim. Svijeta u kojem su policajci bahati predstavnici zakona s privilegijama koje uživaju na teret poreznih obveznika, a ne plavooki dječaci koje rade prljav, uzaludan posao društvenog higijeničara za prenisku plaću i vjerojatno s njom hrane plavooku djecu, plavokose žene ili sijede roditelje. Čekala sam tako, u tom policijskom autu, samo dvjestotinjak metara od mog ulaza i nisam mogla otići kući. Iako je bilo kasno, već oko 20:00 sati, iako sam radila cijeli dan i nisam bila kući još


književnost uživo 64

od rano ujutro. Iako je Olga bila malena, još nije imala niti tri godine i vjerojatno će već spavati kada me konačno puste. Samo sam htjela kupiti neku kremu za lice, ne preskupu, koža mi je bila suha i crvenila se. Izašla sam iz autobusa i otišla u ljekarnu. Na putu kući. Umorna, gladna. Kao i svaki dan u to doba. Tada je u ljekarnu ušao neki visok lik, s apsurdno nabacanim komadima odjeće na sebi. Pohabana bijela jakna. Skijaška kapa navučena preko lica. Vunene rukavice. Komično. Derao se, pokušavajući zvučati opasno. Nije mu baš išlo, očito je u životu češće bio žrtva nego nasilnik. Vikao je – Pljačka! – a ja sam mislila da se zajebava i počela se smijati prizoru. Prišao mi je s neobjašnjivo velikim pištoljem i viknuo – Rekao sam,svi na pod! – i stavio mi ruku na rame, toliko lagano da bih i dalje mislila da je sve to neka glupava šala da mi nije pred nosom cijev pištolja blještala na neonskoj rasvjeti. Kasnije, pušit ću pred policijskom postajom i biti zahvalna na ljubaznosti kada me konačno odvezu kući. Neću osjećati glad, sve dok ne dođem doma i muž mi zabrinuto stavi u tanjur nešto toplo. Olga će već spavati, a ja ću zaspati uz nju, mirno bez straha ili noćnih mora. Neću znati odgovor na pitanje – Je li to bio pravi pištolj? Ne znam, mogao je biti i igračka. Već idući dan otići ću u ljekarnu, kupiti nešto bez veze, samo da ne postane mjesto straha ili izbjegavanja. I neću imati posljedice, noćne more, strahove… Ostat će samo spoznaja da se svijet u kojem živim, nepovratno promijenio, a ja to nisam primijetila… Sjećanje na izraz nemoći na licu organa reda… I taj, gadni osjećaj da se jeftini, američki triler odvija u svakom trenutku moje svakodnevnice, s lošim zapletima, promašenim dijalozima i scenama koje me ostavljaju ravnodušnom.


književnost uživo 65

Slaven Piva u parku Posavac ne znam
 ne sviđa mi se ovo nikako
 imamo 25 i odrasli smo
 pričamo o j.d.o.o.
 dok se krpamo za pivu u valentinu
 a ti nećeš popiti jednu u parku
 gdje je jeftinije
 jer imamo 25
 i pričamo o j.d.o.o.
 i odrasli smo sjeti se samo pive u parku
 i svih lijepih trenutaka vezanih uz nju
 sjedili smo po klupama
 i čekali da se nešto dogodi
 no nikad se ništa nije
 pa smo mogli otići doma sretni piva u parku
 kako se lagano točila onako na kant
 razlijevala se kao med
 kao zlato


u one plastične čaše za 50 lipa
 nije nas bilo briga da li kužimo svijet
 dok je ona tekla tako slatka i sočna a sad sjedimo ovdje
 među svim poštenim svijetom
 ti si ostao bez posla
 ja još studiram
 i pravimo se fini
 što nismo u parku na pivi
 dok brojimo kune za račun
 i pričamo o j.d.o.o.
 imamo 25
 i odrasli smo


književnost uživo 66

Miro Škugor Ostaci Odiseje od pjesme do pjesme k istini od istine do istine k životu od života do života k vječnosti od vječnosti do vječnosti k ničemu baš je lijepo napokon biti kod kuće


književnost uživo 67

Željka Na tronu je dvorska luda s olovkom u ruci Žitković-Banić Mačka je hodala ulicom… Promatrala sam je iza prljavog stakla… Toliko gracioznosti u nekom tko je maloprije blagovao u smeću… Nisu sve dame dame, ni sve kurve kurve… Jedna je starica u crnom, s rupcem na glavi, prislonila vrećice na zidić i preraspoređivala težinu iz jednih u druge… Klapale su staklene boce… Automobili su prolazili, djeca su ciktala… Zatvorila sam oči… Zvukovi su se pretvarali u glazbu… Poželjela sam da je znam materijalizirati u note…

*** Jedna votka previše i smijali smo se kao djeca… Dalo se nagovijestiti da u životu nećemo imati baš puno razloga za smijeh pa smo koristili svaku priliku… Poljubili smo se… Ti si htio znati kako ja to radim… Ja sam htjela znati kako ti to radiš… Jedan poljubac… Neponovljen… I opet smo se smijali… I često smo se tome smijali… Ponekad mislim, sve bi bilo drugačije da nismo stali… Možda bolje, možda gore… Ali drugačije…. Djeca su puštala papirnate brodove niz rijeku…


književnost uživo 68

*** Jutros sam prala kosu i razmišljala kako je život sranje… Sanjala sam da sam u Parizu… Ispred Eiffelovog tornja shvatim da nemam fotoaparat… Uh, koja sam ja glupača, ni u snovima se ne mogu sjetiti ponijeti bitne stvari… A pamćenje me izdaje i sve mi češće treba vizualni podsjetnik… Događa mi se da opraštam ljudima koji su me povrijedili naivno misleći da su se promijenili, da više nemaju razloga… Zaboravila sam da vuk mijenja dlaku, ćud nikada… Postoje ljudi koji „smrde“… Obuzmu ti sva osjetila i blokiraju mozak… Ispred njih uvijek ispadaš glup, zbunjen, neuravnotežen… Iz ruku ti ispadaju stvari, kao da ljevica postaje desnica, a desnica ljevica… I obje uče raditi iznova… Ali više nisi dijete i nikog nema da te poduči… Život je sranje… Ljudi su sranje… Sreća da tu i tamo postoji čovjek…

*** Tratinčice spavaju… One znaju što je mrak… Zatvaraju se u latice… Da sam tratinčica, i ja bih spavala… Ovako pijem… Bojim se mraka i zatvaram svoje latice u boci… Je li grijeh piti dok tratinčice spavaju? Kažem ti – Nikada se ni sa kim ne bih mijenjala… Pitaš me – Sretna si – Ne, ali se bojim da ovaj život nitko ne bi mogao podnijeti… Ja sam naučila… Nekako… Želiš mi pomoći, želiš me učiniti sretnom… Ne trudi se, to je moj izbor… Ne vjerujem baš u sretne ljude… S njima nešto nije u redu… Sreća ne


književnost uživo 69

zna ni pisati, ni slikati, ni komponirati… Možda jednom odsiječem sebi uho… Zbog ljubavi ili tek tako… Zbog ludila… Znaš, ja održavam svoje ludilo… Zalijevam ga i dohranjujem najboljim gnojivima… Sa mnom je oduvijek i nisam spremna izgubiti ga… Ni zbog godina, ni zbog ljudi, ni reda radi… Uđite u moje kraljevstvo… Na tronu je dvorska luda…


književnost uživo 70

Mislav Bartoš Atmosfera u zagradi Veliki nosovi, razjarene oči u tamnoj noći. Kao znatiželjna kurva sve me zanima, bestidno se blamiram. Odlazim kasno, oko vrhunca kraja, sakrivam jad u sjeni. (Oko mene stolovi i bešumna graja.)


književnost uživo 71

Miro Škugor Regresija kipteći od snage prekipio sam blistajući od ponosa oslijepio sam pjevajući od sreće posve sam izgubio dobar glas pucajući od zdravlja umalo se ne ustrijelih umirući od tuge uskrsnuo sam nisam pretjerano zahvalan


književnost uživo 72

Mojca Baresa Kad sam htjela Kad sam htjela plakati
, rekli su: „Ne budi tužna, zaboravi.“ Kad sam se htjela smijati
, rekli su: „Ne smij se, budi ozbiljna,odrasla.“ Kad sam htjela mučati, rekli su: „Pričaj, kaži svoje mišljenje.“ Kad sam htjela vikati, 
rekli su: „Ne viči, radije muči.“ Kad sam htjela živjeti
, rekli su: „Živi kako žive drugi.“ Kad sam htjela umrijeti
 im je nestalo riječi.

Ko sem hotela Ko sem hotela jokati
 so rekli: „Ne bodi žalostna, pozabi.“ Ko sem se hotela smejati
 so rekli:
 „Ne smej se, bodi zrela, resna.“ Ko sem hotela molčati
 so rekli:
 „Govori, povej svoje mnenje.“ Ko sem hotela kričati
 so rekli:
 „Ne kriči, raje molči.“ Ko sem hotela živeti
 so rekli:
 „Živi kakor živijo drugi.“ Ko sem hotela umreti
j im je zmanjkalo besed.


književnost uživo 73

Marija Ana Čvrsti alibi Reći će ti – Ti nisi ptica. A ti ćeš baš biti ptica. Kazat će ti – Ne možeš ti biti čovjek koji veliš da jesi. A ti ćeš baš moći biti čovjek koji veliš da jesi. Kazat će ti ne, A ti ćeš biti da. I nikada te neće biti u njihovim riječima. Najednom, imat ćeš tako dobar alibi da budeš svatko tko poželiš biti.


književnost uživo 74

Mislav Bartoš Kada posljednji put umrem Kada budem puštao posljednju slinu na jastučnicu, kada samo taj put budem umirao, izreći ću svijetu istinu o svim užicima i svim jelima i svoj glazbi i rijekama i zimama i ljetima. Prošaputat ću i najdraža imena, prisjetiti se svih zagrljaja i tapšanja ramena. Ponovno ću osjetiti sve ženske parfeme i zaboraviti na laž i duboke džepove. Izreći ću svijetu istinu o svim užicima i svim jelima i svoj glazbi i rijekama i zimama i ljetima. Možda to promijeni sutrašnji naslov u novinama.


književnost uživo 75

Mladen U pozdravima na korzu Blažević u pozdravima na korzu iz ždrijela s kruhom umočenim u mlijeko prepoznajem kruljenje utrobe prošlosti grad je uvijek gladan natkriljuju me svodovi prigušena svjetla lako im zaboravljam imena nadohranu ugrabljano sjeme isušena držala moje produžene ruke oko vrta cvjeta velebilje čovjekolikog korijena i varam se kad pomislim da u klici produljujem život ljuska sam raspukla


književnost uživo 76

Slaven Poništen Posavac Uskoro će nas novi rat pojesti. Vidim ga jasno kako se bliži, drobi i buči glasno poput gromova. Umjesto znanja bit će ovo zemlja rovova. Ljudi će bježati u strahu, sijevat će topovi u mraku, posvuda krv i prljavština. Umjesto otoka bit će ovo zemlja boleština. Gradovi će jecajem nestajati, glave će nonšalantno padati, djeca će se naviknuti na krvava svitanja. Umjesto doma bit će ovo zemlja skitanja. Doći će i moj red i ja ću na poziv krenuti. Srećom, odgojila me televizija, pa sam uvijek htio nekog ubiti. Kao moj otac prije mene, kao da ne postoji vrijeme, kao da se sve zbiva u jedan tren, otišao sam i umjesto čovjeka vratio se poništen.


književnost uživo 77

Aleksandar Snažno, do pola... Pavlović Slušao sam celu noć Neku čudnu biljku kako napušta ovaj svet Slušao sam je kako odlazi Porađa olovnu bol Slušao sam je tamniju od noći Kako prolazi. Ne, nisam sanjao Samo sam bio pola čoveka. Kada se sve smirilo Prekrstio sam se na pola Trepnuo na jedno oko Obuo jednu cipelu i  Krenuo na pola puta. Bolje je potpuno ispuniti  Polovinu sebe nego upola Celog čoveka Bolje je isanjati jedan san Nego sanjati pola Doveka... Slušao sam celu noć samo pola pesme I ovu ću samo do pola napisati

Jer do pola života samo o pola života znamo A od pola smo samo oni koji slute Slušao sam samo pola pesme I poželeo da si mi samo do pola bliže Dovoljno je Taman. Negde na pola puta ću biti težak  Kao bol mrtve biljke one noći Negde na pola puta ću U tom trenutku biti za tebe ceo čovek. Onakav kakvog me želiš.


književnost uživo 78

Mladen U klisurama što spajaju trgove Blažević U klisurama  Što spajaju trgove Zasjekao sam mišice Bridovima kuća Život kasnije Biram  Zaobljene vrhove  Pružam noge Zlatnim rezom Kraj ušća Ispod pogleda Trska je Da izbistri rijeku Moje stope  Petoprstne U pijesku Zapunit ću ih glinom Kad se staloži beton Otopi željezo Ostat će pod sedimentom  Čovjekov trag

Nakon pet tisuća godina Razbacali su moju gomilu kamenja Dijelove mene u drugima Otkrili su što se blagovalo na mojim prsima Da je nož kraj moje glave imao koštano držalo i jantarne ukrase Zaraslu mi posjekotinu od udarca sjekirom Da nisam od nje umro I drobeći kosti, otapajući koštoprašinu Uvidjeli da i danas moji rođaci žive u okolici Kosti na suncu bliješte Zasljepljuju Nisu saznali ništa važno Pod humkom kad ležiš Je crno I jasno


književnost uživo 79

Biserka Raj Odlazak Zadrhta odlazak u sumnji. Nedorečenost visi u kutu ostavljene sobe. U nitima paučine zapletena tjeskoba i moj strah


književnost uživo 80

Blago Putnička Vukadin Putnička

Kišna

Putevi k'o putevi: nikuda i nikamo ne vode, i ne stižu. Tek se bolno dvoume i petljaju,  začvore u krugu il' križu. Putokazi isplinu, u maglu se pretvore, il' ih netko premaže, seljak ih ukrade. Ako rijetki ostanu oni lažu bestidno i zavedu čovjeka što cilja ne znade. A cilj se igra, krije se u šumi bez puteva!

Kiše se nedjeljni sati.
 Sunce se sakrilo, šuti,
 tek kratko bljesne, pa se pati
 k'o da je bolesno. Ili se ljuti? Što mu je krivo? Tko ga sekira?
 Možda mu moje misli mračne
 ne daju mira od nemira?
 Žele bit' crne. I oblačne.


književnost uživo 81

Jelena Smaraš, kaže, iz tebe se mora istočit Šimunić Smaraš, kaže, iz tebe se mora istočit K'o iz septičke jame razlije se tjeskoba I zagadi sve oko tebe. Smijem se jer Su misli već odlutale nepovezanim pravcima Da bi od mozga načinile sliku neba Iznad frankfurtskog aerodroma. Nakon polijetanja posljednjeg aviona Pruge bez odredišta - dječji crtež. Odakle odjednom tjeskoba.


književnost uživo 82

Sandra-Anina Šetnja kroz vrijeme Klarić Šetači smo na životnoj cesti; samo u prolazu mali putnici kroz vrijeme. Davno utabanim stazama svladavamo svoj dio puta zacrtan na liniji dlana. Šetači smo kroz vrijeme do zadnjeg koraka što nas u vječnost odvede...


književnost uživo 83

Zoran S. Obično jutro Piljević Jutro, sitna kiša zavlači prste kroz senke i razbacana svetla. Vetar s Avale sustiže korake, pogled u daljinu, još jednu malu pobedu. U prolazu neznana lica, psi lutalice, poneki glas odnesen vetrom, lagano oticanje vremena. Dovoljan razlog za cilj kroz metoh manastirski, pokraj svetog izvora na kojem žeđi se gase, nestaju. Odakle se san uzdiže do neba. Jutro je, umorne kapi niz lice sustižu se, odlaze. Nešto doziva, sa brda mutno svetlo odlazi u neku drugu priču.


književnost uživo 84

Alen Brabec Grad sanjam veliku plavu površinu u daljini dim u očima mol za leđima planina pušta prste moru na lijevoj ruci nosim prsten unutar prstena zvekeće kada hodam desnom razmičem kuće i širim ulice pod nebom stvaram grad u kojem nikada nisam bio


književnost uživo 85

Florian Hajdu Šetam ulicom tuđom u prostoru ispod neba Šetam ulicom tuđom u prostoru ispod neba, oblaka hladnobojnih prepunih, brzih, formno neponovljivih. Pored mene prolazi čovek u engleskokariranom štof ibercigeru sa štapom u ruci, s lavljom glavom, žutom, na rukohvatu, nema cilindar, a jako dobro bi sa njim imidžovao, ne peva, ne mumlja, mimikuje hladno, nehajno, koraca bez greške, idealno ulicu prelazi, oprezno kao da leti, a ne da ide... Niko ne može da bude savršen kod nekih fale greške!


književnost uživo 86

Miro Škugor 17 155 pokušaja buđenja usnulog srcozborca ništa nemam uzeti ni dati
 od ničega nam ne treba spas
 više ne boli kad se shvati
 da svijet može i bez nas i mi možemo bez ikog
 ja sam ti, a mi smo on
 nikada nije niti bilo nikog
 osim pojačala uz mikrofon


književnost uživo 87

Bea Balta Da je manje oblačno Da je manje oblačno Bili bi savršen spoj. Nokat i meso, Obala i divlja rijeka, Sjeme i plodna zemlja. Da je manje oblačno I da vrijeme ide na ruku Bili bi savršena eksplozija, Etna užarenija no ikad; Polje makova k'o krv Bilo bi im postojbina. Zraci sunca vreli Činili bi krov I gdje god bi došli, Stali, sjeli, Sve bi bilo njihovo. Grlili bi univerzum Predvođeni Kupidonom I izbocani njegovim strijelama. Sve bi bilo pod nogama strasti I u rukama ljubavi usječenim poput kanona: Njegove u njenim I njene u njegovim. Svijet bi bio žubor čiste vode, Meso zrele smokve, Zelena rijeka snova, Plamena boba nara.

I bili bi jaki k'o vali u pećine kad udaraju; Bili bi nepobjedivi k'o bogovi Olimpa. Oni, Savršen spoj nesavršenih različitosti. Jedno drugom i oluja i mir. Bili bi... Da je samo malo manje oblaka Tu,  Nad njima.


književnost uživo 88

Vergilije Spoznaja Franizz Spoznaja Odavno čekam da me neko ne voli otvoreno Biće to moje zadovoljstvo neizmjerno Konačno spoznaja mjesta na kom sam! Osjećat ću neizrecivu radost saznanja kakav Ne trebam biti

Tako treba Smijeh krepki odzvanja hodnicima Remeti i tako uspavani mir Drskost mladosti i obijesti Prkosi uhodanim plačljivcima Tjerajuć' besprizorni preseranz Besmisle anemične starosti


književnost uživo 89

Slavica Kako reći Gazibara Kako reći

Željeli smo

Ja Što ispraćam snijeg Zaljubljena u žita žuto klasje Ušutjet ću zauvijek

Željeli smo što i sva druga djeca: Dohvatiti dugu Zaustaviti sunce Uhvatiti vjetar Razgovarati s kišom Šaputati lišću I voljeti zauvijek. S vremenom Duga je svoju bajkovitost zamijenila znanjem iz fizike o spektru boja Sunce se, naravno, moralo iznova rađati, ali je bivalo sve bljeđe Vjetrovi su obilazili neke tuđe putove Kiša je donosila sve češće tugu Lišće je besmisleno izgubljeno padalo na sag kojim nitko nije prolazio. A ipak, željela bih opet Dodirivati jutarnju sunčevu zraku na mladom proljetnom listu pod rosom Uhvatiti vjetar što klizi kroz krošnje zaboravljenih i usamljenih stabala pored rijeke Šaputati lišću najdublje tajne srca u i njegovim mirisom umirivati dušu I voljeti zauvijek.

Karma ili galebovi pitam Što da kažem Što već nije slika Što da kažem Što već ne bje stih Bol bi na grlo svijesti htjela I pita i pita Ja Lišaj na plodnoj oranici Odgovorit ne znam Ja Suza utopljena u moru Odgovora nemam


književnost uživo 90

Mojca Baresa U sjeni mrtvih želja U potrošenom tijelu zaspali su snovi u umornim očima smirile su se vatre u razgaljenoj duši su poništene sve tajne U sjeni mrtvih želja pronalazim sebe ono živo jedino vrijedno umiranja.


književnost uživo 91

Ceca Lezakov

Palim lampu od prave školjke velike

Cenka Naumoska Snovi na oči ne dolaze, palim lampu od prave školjke velike, možda i najveće iz koje pojavi se noćno sunce, toplo i posle još toplije, milo, milije u noći ovoj besanoj, rastrzanoj do svitanja i do daleke daljine, možda do beskraja i do svevišnjeg moleći ga za malo topline u duši mekanoj kao paučina od svile koju naprave svilene bube na belom slatkom, najslađem dudu u mom dvorištu... Pored školjke Jesenjin, tu je i zove me da pričamo on svoju reč, tako lepa, topla, draga i nikad ne izgovorena naglas, a opet se čuje i čuje onaj 'ko želi, čija duša sniva otvorenih očiju... Izlazim napolje u noć, tražim moju senku, mesec je veliki, ali suviše daleko da mi pokaže, nacrta, iscrta mog pratioca... Nema senke, prekidaju se snovi, sništa na tananoj niti zore, orošene možda i suzama mojim za izgubljenom senkom... Neuhvaćenom, nedodirnutom, nikad maženom... Jesenjin pao na pod, otvorena stranica i pesma, pesma o „Noć“ – I na kraju nađena senka, nikad uhvaćena, jer se uhvatiti ne može, idem joj u susret, ona ide dalje, okrećem se, ona ide za mnom, čas velika, čas mala. Diže se Jesenjin velik, najveći i pokri moju malu senku... Zarobi u dve reči, reči svetinja koje ne mogu da viknem, da ciknem, da se dreknem do daleke daljine da se čuje... Zato prilazim cveću dan i noć, noć i dan, spojeni kao Adam i Eva, u dan i u noć i tiho, tiše, najtiše samo da ono čuje, šapućem...


književnost uživo 92

Iva Rogić Hladno je biti rame hladno je biti rame osvojeno sluzavom zmijom nelagodno je biti bok uznemiren presvučenim pipcima ipak lako bi se mogla otvoriti po sredini tamo gdje se događa nešto važno


književnost uživo 93

Mislav Bartoš Noćna biografska pjesma Noćna biografska pjesma u onim noćima koje imaju boju sna i miris jutra se znalo zavući nekoliko prolaznika u šetnji svojih pasa uz dvije, tri cigarete, a mjesec je izlazio pred jutro. On je sjedio u sobi s neurednim balkonom i u njoj satirao svoje stihove o smrti iz svojeg neurednog uma i ronio suze pune viskija na zgužvani papir ispod brade. Ništa posebno, prolaznost života, lavež pasa i pokoji stih o noći. Način na koji je bdio je način i na koji je sanjao. I to tada kada bi mjesec izišao – pred jutro.


književnost uživo 94

Milan Psi laju Knežević zgrada se raspada... Stakla prozora slomljena čašama... Snovi ptica padaju po rukama... Dve senke hodaju na prstima... Njihove svetove poklonili su drugima...


knji탑evnost u탑ivo 95

foto: www.morguefile.com


foto: Zoran Žmirić


…a revolucija gotova


književnost uživo 98

Danica Moć Matković Treba znati
 treba hteti
 treba moći
 treba smeti
 čovek biti..


književnost uživo 99

Blago Usiljenost Vukadin Ljudima Bog je dao veliku dušu i malo tijela, i malo nosa. I malo snage. Puno ponosa. Pa kad se umisli da je moćan, i da nešto zna, da ima i da može, osjeti poplavu, oćuti sušu i pozna da je prolazan. Kao mrav. Skupi tad srce ispod kože što kuca, vapi: „Daj mi, Bože, da budem  samo zdrav!“


književnost uživo 100

Mladen Ne ostavljamo tragove Blažević ne ostavljamo tragove naši su kotači presvučeni gumom i klize po asfaltu izmjereni kilometri propisana brzina na stanicama gdje se suočavamo sa stajanjem vremena umjesto da razgovaramo prepisujemo zadatke za domaće zadaće procjenjujemo putanje u rijetkim preskocima parabolama presjeći ćemo uzdah zaškripati rebrima prepoznat će nas po otisku zuba na ulaštenoj čizmi


književnost uživo 101

Vladimir Magnovenje presitih Vuković Duboko, dublje o sebi znaju da su bili svetlost i belina, i ubice, žrtve, dželati, no duboko, najdublje znaju: po zemlji poleglo je perje sitih vrana i samo se na nebu ogromne usne bolno krive. Oni hodaju, nogu pred nogu, put im razvratne tragove u stidu briše


književnost uživo 102

Natalija Useless Note No.1 Matošević Umiruća, zaboravljena, u trenutku zaustavljena lica Gledaju s razbijenih prozora nekadašnjih tvornica U tišini samo tik se njihov javi što bili su, znaju samo oni sami U drugom obliku, nimalo svjesno, javljaju se nama, ti duhovi sjetno, šapuću nam što zapravo jesmo; Nasljedstvo njihovo, tek sjena, koja krvari zbog duše, ne tijela


književnost uživo 103

Duka Brisanje vremena Veljković Ako možemo da sakrijemo
 stvari u prostoru,
 zašto ne bi mogli sakriti
 trenutke u vremenu. Sve loše sate prošlosti
 bacila bih u vremena neki kutak,
 kao da nikada nisu ni bili,
 kao da su trajali tek trenutak. Brisanje tog vremena
 da ne bude ludilo,
 već samo svesno prizvano,
 za sve nesreće slepilo. Sakrila bih sve ratove,
 žrtve, rušenja, suze,
 sve rastanke pune bola,
 pa makar cena bila
 da mi vremena ostane pola.


književnost uživo 104

Denis Kožljan Pljuni samo pljuni samo bez srama na Nju, politiku, pokvarenosti, grabeži, laži, bahatosti, sljepoće, mita, korupcije, kratkovidnosti, uzurpiranosti, kurvarluka, kukavičluka, pasivnosti, gluhoće za poslušati nas male, nas jadne,

nas nemoćne, nas sramežljive, nas povučene... MA, PLJUNI brate mili kad već ne možeš kad već ne smiješ ništa više, ništa drugačije, ništa bolje, pljuni pljuvačkom svoje hrabrosti pa i ako za tu gestu odeš na robiju, barem će ti duša biti spokojna...


književnost uživo 105

Slađana Kič Golijanin Neka nama kiča, neka, neka, Dok je njega, bit će lijeka. Kič nam daje novu snagu, Izabere onu lagu, Koja uvijek dobro pali I kojoj baš ništa ne fali. Lako s njim se družimo I okolo kružimo, Pa se i vi priklonite I sa nama zaigrate. U kolo se uhvatimo I kičeraj proslavimo, Baš onako kako treba, Bez igara i bez hljeba, Uz napitke otrovne, Samo za nas pravljene. Uzdižimo kič I cijenjeni bič! Uzdižimo šund I cijenjeni blud! Uzdižimo banalnost I cijenjenu p'janost!


književnost uživo 106

Saša Šebelić Pepelnička vrime krnjevala je prošlo otkrabuljišmo se raskinkašmo se posipamo se pepelom dok je realnost korozija a stvarnost distopija dugo stezani učkur je sve labaviji što sada držat gaće ili se naguziti vrijeme će pokazati kao i uvijek


književnost uživo 107

Livija Boks patuljaka Reškovac davno smo shvatili da svijet ima svoje gladi i to je samo jedan od aspekata koji će kasnije postati trivijalan kao prenoćište za uboge kao smrt najbližih samo patetika za osobne potrebe fakti neupisani u dnevne novine underground scena privatnosti za osobne noćne solilokvije u kojima si sâm i izvođač i publika a ono nikad izrečeno ostavljaš da zabija vrtoglavicama


književnost uživo 108

Mislav Bartoš Govornik Govornik

***

Svaku svoju želju,  dobitak,  sreću,  ženu  i gubitak  prešutio je tinti i papiru i sve izrekao naglas. Pred sramom. Pred ludilom  ljudskih obrisa. Svaku svoju  nadu života izgovorio je naglas i samim time –  upropastio.

Stani pod nju i ne viči krv kada postane crna zaboravi na žrtvu. Možda je tu zastava. Možda se digne pred jutro i zamrači gomilu, ona je glasna, ona govori više od slike i tisuću riječi pod njom. Ona je tu da zagluši, da zagluši posljednji kliktaj iz zadnjeg reda, da uguši. Priđi malo bliže i ne viči. Oni čuju samo iz stenjanja, oni vide samo iz mraka, oni pretvaraju se da te nema. Večer se sprema, a revolucija gotova. Ili, nikada nije ni počela.

Tek tako. Posve lako. Zamah rukom i željezo na zglobu. Revolucija je gotova, a nikada nije ni počela. Malim slovima će se pisati sljedeća rečenica. Revolucija je gotova, a nikada nije ni počela.


književnost uživo 109

*** Generacije za stih Ona, o kojoj pišem zaslužuje knjigu, znameniti klišej i zaboravljenu brigu. Ona je dozvala sudionike, ispratila vojnike. Od njih napravila smrtnike, napravila pobjednike. Prošetala kroz djetinjstva, protrčala kroz mladost, uz miris jeftinoga vina i zaljubljenu radost. Kroz zimsku hladnoću zagrlila najmilije, pogledala ljepotu, pogledala ružnoću duž prazne avenije. Jača od smrti i nema kalendara. Puna noći žutoga mjeseca

i lažnih ideala, mladolikoga bunta i niskih morala. Kada posljednji sudionik ode, kada kucne čas, nestat će u zaboravu mutne vode i neće pronaći sjećanje, pronaći spas. Otići će poput tebe, poput mene, poput jutarnjeg tramvaja. I ostat će samo knjiga, samo pjesma. I naslov na koricama koji ne obećaje mnogo. Bez pljeska, bez ovacija, bespomoćni vrisci i izgubljena generacija.


književnost uživo 110

Tamara Generacijska Čapelj Noćas sam mislila na nas prekovremeno; koliko smo slični, a različiti. Uhvatili smo se matice i niz nju pustili biografije,  nek' ih nosi dokle može. A još smo dovoljno mladi da želimo i dovoljno zreli da znamo kad struje popuštaju i što treba učiniti da ne škripi u prsima pri svakom otvaranju. Zato mi nije jasno gdje  ni zarad čega sve što hoćemo potiskujemo, niti zašto ili koga više čekamo?

Možda nekakav znak s neba il' iz tame, i otkad nam to zaboga treba crtati signale?


književnost uživo 111

Miro Škugor Stanje na cestama na svako raskrižje pribijen  isti put pred svakim putnikom skratila se sjena istog križa još nitko nigdje  nije stigao


književnost uživo 112

Darko Cvijetić Zečji nasip Poplava odnijela minsko polje I vojničko groblje Mine u groblje Sada im nitko ne smije prići Mirno tiktakaju Po grudnim koševima Umjesto srca Danima nakon povlačenja vode Kada su otišli demineri I ekshumatori Tu smo nalazili: Ostavljena krila s tko zna čijeg anđela Iscijeđene detonatore Plivaću kožicu među prstima snajperiste Ljudomrsnih svetaca osmjehe Guljene s fresaka Ordenje s heroja Na vreći s pijeskom


književnost uživo 113

Barba Franko Apokalipse Bušić Apokalipsa

Apokalipsa II

obijesni jaganjci pulsiraju u utrobama lažnih nimfi kristalna je sakristija vrapci su užegli u smiraju nuklearke vrapci se krjesovima peku na repovima stvaranja oštrouličnih gradova brlog je pust lažnih knezova nestade kao utopijskih želja iz snova pred zoru brlog je pust lažnih knezova nestade

dok ti vlastita konkubina titra u majčinu zubu kao krijesnica i vapno s čokoladnim preljevom krušne peći sikću jezikom grimiznog grifona dok ti se kosti lome pod slikarskim kistovima dok olimpijski ushit mnogobožja plazi jezike devama dok sveprisutni silikoni gnječe obraze sestrinstva dok oceani otrove fiksaju u utrobe veganskih fanatika postava je profitirala iz profila jamačno je samo lijevovidljiva


književnost uživo 114

Mojca Baresa Instant Ujutro popiješ instant kavu
 za doručak instant palenta s mlijekom
 pročitaš instant vijesti
 snimiš se na instant kameri
 da instant snimku 
 pošalješ u instant poruci
 instant prijatelju.
 Vrijeme je za instant zaradu
 na instant biznis sajtu
 slijedi instant odmor 
 da popiješ instant čaj
 pojedeš instant ručak od piletine.
 U instant teretani
 upoznaš instant ljubav
 i poslije instant večere
 namažeš se instant kremom protiv bora
 uzmeš instant drogu
 za instant duhovnost
 nastane instant pjesma
 za instant umjetnost
 i doživiš instant prosvjetljenje
 da možeš živjeti u instant znanju… U tvom instant životu je 
 vječita jedino iluzija da živiš kvalitetan život.


književnost uživo 115

Denis Kožljan Svejedno ljetno... ili zimsko... računanje vremena,
 sasvim svejedno, meni isto... jer ja vidim
 uvijek na telefonskoj žici istu pticu crnih
 slutnji... glavom prolaze misli uskih pogleda,
 svijet se ruši... osjeća to svaki moj djelić nosa,
 svaka žila što odumire uslijed težine atmosferskih
 prilika... ma svejedno mi je... sjedim li u kutku turobnice,
 svakodnevice koja u dlaku ista je...da ne kažem
 ona jedna, bez metarmofoze na bolje, sretnije,
 ljepše, ugodnije... ili vrijeme pomiče kazaljke
 unaprijed, ili ih vraća nazad, svejedna je misao
 u mojoj glavi, slike iste, tek tu i tamo, osvane poneka
 žuta maćuhica, iscrtkana srećom jutarnje proljetne
 idile... ne slušam nikoga i ništa ne želim znati, nemam 
 što novoga naučiti, prijatelja pozdraviti... putanja
 glavnine mog postojanja ostaje zaustavljena u pedeset
 trećoj, na kućnom broju dvadeset, u ulici borova i
 ljudi zatvorenih u skrovišta svojih mrskih stavova... pa
 onda i meni, računam... neka ostane sasvim svejedno... je li se rađa... ili umire... raste li možda nada za neko sutra
 bolje... zadržavam dah, svaka misao daljine zapliće se
 u paučinu godina i vremena koje ipak uzima danak...


književnost uživo 116

Hrvoje Bazina Odgovor anonimnom autoru hrvatske srednjovjekovne pjesme „Svit se konča“ /Svit je skonča/ Svit je skonča i dičinji plač ka jeka
 odzvanja na sve bande žabokrečine,
 vrazi ružni pritač nude: Šta si steka?
 Jesi ćapa kojekakve umne bolešćine? Svit je skonča, svita vlasti međ' nogama
 ima rašpu misto božja žezla kruta,
 pa nam skida gaće ostragušama,
 jerbo s ravne staze skrenuvši zaluta. Odilja se razum bližnjega, pa i moj,
 koje dilo da učini rog s katedre,
 tuj ću i ja rič moliti i tin boj,
 da ispratin slipe oči, duplje jedre. Odilja se razum, pored pare muči,
 i sve željno čeka kad će vlast dobiti,
 pa se i on nad slabića mučno sruči,
 i oćuti kad seljake more porobiti. Puče mnogi, koj od doba starog vika
 učiš komu uzet komu sebe davat,
 prisiti se riči Vidre kako lika:
 Ma se j' trijeba s bremenom akomodavat! Puče mnogi, ne daj da te britko gaze
 ti maleni ljudi žedni tuđeg straha,
 i da u to pitko srce dukati ulaze
 kao omča, jerbo ostat ćeš bez daha. Želja huda, svit je skonča kako rosa
 prid suncen se sve ponizno sklanja,


u bunaru utopljena mis'o bosa,
 a zinja se dragom vođi vično klanja. Želja huda, gorko li je žitak sladak
 podrediti hiru gordoga tuđinca,
 a još gorče isto žiće kao danak,
 prepustiti volji našeg pojedinca. Svit je skonča, dimu se lomače,
 izgorila mnoga dobra dica,
 nad njima se nadimlju krmače
 i crtaju im brkove na lica. Svit je skonča, otele se moru stine
 i prisuši kako zemlja mlado oko,
 snuždeno se skupi u toj rupi, krotko
 čeka bokun kiše i istine.


književnost uživo 117

Blago Balkanske pravde Vukadin Prolaze vojske. Čizmama teškim gaze krumpire. Tenkovi njive oru. Ispod šljemova oči djece vire čekajuć' zoru. A mi za svoje navijamo. Mi sve znamo! Živio ovaj, živio onaj! Na vrijeme presvuci, pravdu obuci, objesi sliku ispod križa i iznad krsta. Čudna smo vrsta. Sa dva ili tri podignuta prsta.

Ma tko pita žive? Stotinu istina, a sve su krive. Okrećemo se kako vjetar puše. Tenkovi ruše i gaze duše. Evo heroja! Živjela vjera moja! Nismo ni zaslužili ništa bolje nego da jedan drugoga kolje. I mirno more i ravno polje.


književnost uživo 118

Zoran Žmirić Budim se kraj hladne peći budim se kraj hladne peći dlanove uranjam u nebo umivam piljevinu iz očiju kroz prozor se nazire obris šume rastapa se poput snijega kad u njega ulegne vrela čahura zubato sunce odgriza proplanak zlatnom trubom vabi životinje iz rupa trag u mrazu dubok je i svjež jutro miriši na čaj od kadulje ukočeni list se otkine pod njim zadrhti lokva kaže da nije sve mrtvo a spaljeno selo šuti


književnost uživo 119

Ivan Zrinušić Naravno, radujemo se ženskim mliječnim žlijezdama Naravno, radujemo se ženskim mliječnim žlijezdama, osobito masnom tkivu koje ih okružuje; ZAGREB 97 km, RR 156/102, u retrovizoru spaljena sela i ispovraćano ordenje. Hrvatski kapitalizam, bez pravog pojma o Samuelsonu i Nordhausu, u klinču s kravatama Pierrea Cardina: ni nov nam početak ne bi pomogao. Naplatne kućice izviru iz magle kao svjetlucava djeca Atlantide i horizont postaje gadljivo poznat, uskoro ćemo se utopiti u masi.


književnost uživo 120

Tamara Darvinizam Čapelj Perfekcionizam Majke Prirode utkan je u živi svijet, zato oni koji se kameleonski prilagode trošnom vremenu uvijek i svuda  opstanu


književnost uživo 121

Saki Jednom kada shvate da nas nema... Tražit će nas. Osmislit će strategiju ozbiljnosti i zanosa dječje igre. Naoružat će se nemilosrdnim mogućnostima svojeg životnog poduhvata; pristupit će zadatku isključivom samouvjerenošću dostojnom najzloglasnijih povijesnih vojskovođa. Tražit će nas svuda; pitati će svakoga, u igru će uključiti sve. Ipak... Znam da nas neće ni tražiti ni naći u treptaju oka sanjivog djeteta. Neće im ni sinuti da bismo mogli biti skriveni pod mekim krilom usamljenog sokola. Nekolicini će pasti na pamet da smo utkani u rasplinjujuću ljepotu oblaka...

Ali odbacit će tu misao smatrajući da je bez pokrića. Netko će upozoravati o našem rastu s tek proklijalim sjemenjem i mogućnosti pretvaranja u moćno i veličanstveno stablo... Ali riskirat će da ga proglase ludim. Iscrpivši sve ideje uhvatit će se nemilosrdnog analiziranja trenutka našeg lucidnog sna; no ni najveći analizatorski umovi neće shvatiti kako uskladiti mišljenja o značenju zanosa tog trenutka. Zato je bolje šutjeti o tome jer... Tražit će nas svuda pitati će svakoga, u igru će uključiti sve. Na kraju... Odustat će smatrajući nas nevažnima, a ni mi više nećemo znati gdje smo se zapravo sakrili.


književnost uživo 122

Antonia Kralj Vječno budni Slijedi zoru titranjem suviše flegmatičnog privida kao vlastiti san odigraj doživljaj iznad svijesti. Nebo te ne pita pa mu nemoj ni odgovarati pržeći svoju postojanost na plutajućem odrazu njegove iluzije. Tiho uđi u mir neznanja, širokim šapatom iskoristi njegovo buđenje, i vidiš ; zora je. Ali da brige dave kroz očaj nemoći ne bi ju mogao doživjeti. Zora se ne daje ranjenima. Ona čuva svaki tromi treptaj za dosanjati maštu vječno budnih.


književnost uživo 123

Vergilije Huble Franizz Strah me Strah me istine koju nećemo sagledati Sjedimo na svjetlosti zvijezda Kupamo se u svjetlosti mrtvaca Patuljci svemira davno su nestali A mi se kupamo u njihovoj blagodati Kupamo se u prošlosti Volimo se u prošlosti Umiremo u prošlosti Zvijezda Vani su samo 4 stepena nečega Kažu da je hladno


knjiĹževnost uĹživo 124

Robert Grafikoni pokazuju rast Vrbnjak grafikoni pokazuju rast bolesnih oÄ?ekivanja red politike red sporta oborinski pljuskovi sa zapada jedini dokaz tvog postojanja miris jastuka i toplina kreveta


knji탑evnost u탑ivo 125

foto: www.morguefile.com


foto: Zoran Žmirić


na toplom majÄ?inom krilu.


književnost uživo 128

Svjetlana Starost Grubješić Djeca često gledaju nebo, Od snježnih niti, ja ga ne vidim: Samo stari sat i stolicu za ljuljanje u kutu.


književnost uživo 129

Maja Marchig Zaredalo se previše smrti zaredalo se previše smrti zadnjih dana ona je napisala nešto o žetvi a moj umorni mozak počeo je tražiti reda u kaosu u petak je neočekivano svanulo sunce beremo maslačke na livadi vrapci cvrkuću u potrazi za smislom veliki je tjedan i moja je nevjera stavljena na kušnju


književnost uživo 130

Grozdana Dida Poljak Mirta još jednom zareže jasenovu koru. – Misliš li da će moj dida umrit? – Ne znan, crven je u licu, a kad je čovik crven u licu to znači da mu je sva krv iscurila iz srca. Sada je već bila na trećoj rupici, širila ju je po veličini svoga prsta. – Tila bi da danas bude juče, stra' me babe, vikat će jer mi je dida opet spremia kruške. – Tvoja baba je zločesta. – Ona zapravo nije moja baba, samo je didova žena. U malenom dolcu sunce je već ostavljalo posljednje zrake, sjene jasenova su se produljivale. Jedna nit svjetlosti zatitra između lišća u Mirtino oko. Mirta zažmiri. – Znaš, pitam se, jesu li obrazi moje babe bili crveni kad ju je metak pogodio u srce. Mama kaže da je onda pala skupa sa ujom u rukama, a mama je iščupala svoju ruku iz njezine i pobigla u Makarsku. – A šta je to Makarska Mirta? I koliko je tako morala bižat? – Jaaako puno dana, znaš to je daleko. A Makarska je misto di žive časne sestre koje su tako zločeste da nisu pustile mamu da je dida odvede. Zato je valjda dida dove moju drugu babu, da čuva moju mamu. Rupice su gotove, još samo da napravi pisak. – Kako uopće krv može doć' iz srca u obraze kad dida nikad ne visi naglavačke? Ivana slegne ramenima. – Ma ovo neće nikad svirat – Mirta baci nedovršenu sviralu u jarak iza jasena, strese travke i oljuštenu koru sa golih koljena.


književnost uživo 131

– Moran ić. Istim tim putem je prošla i malo kasnije. Bilo je mračno i jezivo tiho. Osjećala je kao da je netko štipka, plazi po leđima i kezi zube ravno njoj u lice. – Bojiš li se ti, mama? – Ma, dušo, nemaš se šta bojati, nima tu ničega. Dida ima velika drvena vrata, kao da je odsječeno drvo samo nabacano i tako zakucano čavlima. Kad je mama otvorila vrata zapuhnuo ju je odvratan miris nalik tamjanu, okrenu se nekoliko crnih glava u njihovom smjeru. Drveni pod nakošen prema izlaznim vratima potmulo zaškripi. On leži na postelji u sredini sobe, miran, oko njega kruže stare žene mumljajući sebi u bradu. Prostorija je mala, strop joj se naginje na glavu. Priča se o bolestima. – Dušo, poljubi dida. Mirta dođe bliže didovom blagom i bijelom licu. – Ivana nije u pravu, Ma šta ona zna! Njen dida ima veliko srce i u njega stane puno krvi. Isto kao i u mamino. Preplaši se te misli, nagne se i na brzinu ga poljubi u obraz. – Mama, idemo doma? – Još malo dušo. Odjednom joj je svega bilo previše: i kuknjave, i crnih marama, i odvratnog mirisa, i bolesti. Rado bi otišla, ali nije se usudila sama vratiti. – Da je barem tata tu – pomisli. – Ali on je daleko. Zato se skutri što dalje od žamora i zamisli didu kako joj pruža ruku punu krušaka u voćnjaku ispod kuće. I zagrli ga u mislima što je jače mogla.


književnost uživo 132

Ružica Nezakoniti unuk Gašperov Nezakoniti unuk (objavljeno u izdanju “Kreativni magazin”) „Oktavija umrla. Sprovod u ponedjeljak u 16.30.“ Baba Oktavija. Očeva majka. Posljednji put ju je vidio kad mu je došla na dodjelu diplome. Poznata kao osoba koja reče sve što misli, ni ovaj put nije iznevjerila. – E, moj Vanja ! Profesor matematike. Bit ćeš gladan kruha. Liječnik. To je posao. Trebao si studirati medicinu. – Nije se moglo – pokušao je spriječiti skandal tu na hodniku fakulteta, među svojim kolegama, među profesorima, prijateljima. – Ajde, ajde, ne izmišljaj! – Oktavija, molim vas. Nije ni mjesto ni vrijeme – Vanjina majka je upravo upalila fitilj. – Ja da se smirim! Meni ti, ti jedna seljančuro, govoriš da se smirim! – podbočila se Oktavija u svoj svojoj ružičastoj veličini. Crne zlobne očice su sijevale ispod ružičastog oboda šešira koji nikad nije bio ni lijep ni moderan. – Tiše! Izvodite cirkus na Vanjin dan. – Krasan dan! Profesorčić matematike! To je tvoj i njegov domet. – A vaš je domet doći obučena kao stara Barbića i sramotiti jedinog unuka. – Dobro! Odlazim da vas više ne sramotim i nemojte očekivati ništa od mene. – Kao da smo i do sad što dobili – promrmlja Vanjina majka. Stajao je na palubi trajekta. More se mreškalo u modrim i bijelim bojama, a nebo je bilo kristalno plavo. Bila je zla žena i Zemlja kao da se


književnost uživo 133

raduje što se riješila još jednog balasta, pomisli, a zatim se strese . Mrtva je. O mrtvima sve najbolje. Mirna mu priđe s leđa i obgrli ga rukama oko struka, a glavu nasloni na njegovo rame. Vjenčali su se prije mjesec dana. Skromna svečanost. Njeni roditelji i brat, njegova majka, kumovi i nekoliko dobrih prijatelja. Toliko su mogli sebi priuštiti. Na vjenčano putovanje nisu išli niti su žalili zbog toga. Uživali su u malom podstanarskom stanu. Napokon sami i napokon zajedno. – Nisi je volio? – Ne znam. Kad sam bio dijete ljeta sam provodio s njom. Volio sam je. Valjda. Bila mi je baka. – Kako 'valjda'? Jesi ili nisi? – Ne znam. Znaš kako je kad si dijete? Govore ti stvari koje ne razumiješ, a ti misliš da tako mora biti. – Je li bila dobra prema tebi? – Ne mogu usporediti. To mi je bila jedina baka. Kuhala mi je, vodila me na kupanje ponekad, ali u svemu ostalome sam bio sam. Sjedio bih satima ispred kuće i igrao se s nekoliko igračaka. – Gdje je ona bila? – U kući. Nisam smio ulaziti dok ne bi njeni posjetitelji otišli. – Kakvi posjetitelji? – Tada su bili barbe, sad znam da su joj bili ljubavnici. Čudna su bila ta ljeta s babom. Danju se igrao u dvorištu pod odrinom. Kad je naučio čitati, baba mu je dala očeve školske knjige. Listajući ih zamišljao je kakav je bio njegov otac. Malo je znao o njemu. Gotovo ništa. Baba bi ga navečer, u maloj kuhinji do pola obojanoj


književnost uživo 134

masnom zelenom bojom, spominjala zaplićući jezikom. Uz njegovo je ime uvijek izgovarala riječ kleti. Kasnije je saznao da se tako govori o ljudima koji su otišli od kuće i za koje se ne zna jesu li još živi. Možda danas, na sprovodu, napokon upozna svog oca. Možda mu je on poslao ovaj nepotpisani telegram? Majka bi znala ponekad, kad nisu imali ni za kruh, proklinjati babu i sve one zemlje što ih je rasprodavala. Davno, dok je još bila obična siromašna udovica, dolazila je kod njih jednom mjesečno, pa bi on spavao na podu, jer su živjeli u garsonijeri. Kad je prodala prvu zemlju, prekinula je sve kontakte s njima. Majka je donosila izvještaje, babinih susjeda što ih je susretala po gradu, o velikom novcu kojeg je baba sa svakom prodanom zemljom slagala na knjižicu, ali nikad je nije zamolila za pomoć...Niti je njega više slala ljeti na Lastovo. – Ružno je govoriti sada o tome, ali baš me zanima koliko ćeš toga naslijediti – reče Mirna. – Vjerojatno ništa. Ja sam nezakoniti sin i odbačeni unuk. – Možda je napravila oporuku? – Možda je sve ostavila crkvi. – A ako se tvoj otac pojavi ? Trajekt se polako približavao mulu. Vanja je čekao da se spusti izlazna rampa i da krene na put koji će ga možda pretvoriti u milijunaša.


književnost uživo 135

Pletivo za Viktora Napokon je sve završilo. Provjerila je nekoliko puta. Hladan je. Ne diše. Opipala mu je vrat. Nije osjetila puls. Nazvala je Nevena, Viktorovog brata. Kada dođe , pozvat će liječnika. Ako nazove sada, možda mu mogu spasiti život, a još jedno spašavanje ne bi mogla podnijeti. – Ne možeš tako – rekao je Neven, negdje pred zoru, dok su sjedili u kuhinji čekajući da mrtvozorniku započne radni dan. – Mogu! Moj je muž i ne želim da mi se uplićete u život. Kad niste do sad, ni ne trebate. Istina, u posljednje vrijeme su živjeli poput dvoje gubavaca. Nitko ih nije posjećivao, nitko nazivao. S Viktorom ni najizdržljiviji nisu mogli razgovarati. – Ali, tihi sprovod ? Moj brat to nije zaslužio. – Bit će tihi sprovod. Ti, Tonka, Tea, Lea, ja i Marin. Mala osmrtnica. Jednostavna. Molimo biti oprošteni od posjeta žalovanja. Tako sam odlučila. – Možda će Marin odlučiti drukčije. Ta, Viktor mu je otac. – Odavno nije. Viktor odavno nije nikome ništa – rekla je s prezirom; ispljunula riječi kao konačnu potvrdu svoje odluke. Plesti je počela one zime u kojoj je Marin napravio prve korake. Bio je miran dječak. Samo, kad bi osjetio da ona titra iznutra, postajao je cendrav. Trudila se ne pokazati pred njim svoju nervozu, strah, grozničavo iščekivanje otključavanja ulaznih vrata. Možda je radi toga i počela plesti. Plela je opsesivno. Džempere, džemperiće, haljine, kaputiće, svih


književnost uživo 136

boja i krojeva. Nit je klizila preko igle, provlačila se kroz sljedeću očicu i ponovno vraćala na iglu. Ponekad je imala osjećaj da joj život ovisi o toj neprekinutoj niti. – Marine, mama je – rekla je u slušalicu negdje iza sedam. Suhoća joj je stiskala grlo i nije mogla, nije znala kako bi nastavila. – Reci, mama. Žurim na posao. – Marine , tata je umro. – Što? Kad? – Sinoć. Kad sam išla spavati – rekla je kroz plač – Prodrmala sam ga da popije tablete, a on je već bio hladan. – Nisi vidila prije? – Nisam. Sve je bilo normalno. Bilo je normalno nenormalno; znaš što hoću reći. – Jesi li primjećivala da je nešto drukčije? Jučer? Prekjučer? – Ne znam što bih ti rekla. Bilo je kao i obično; jedan dan malo bolje, pa dva dana bez riječi. Tablete mu nisu mogle zamijeniti piće. – Je li stric Neven tu? – Bio je noćas. Otišao se kući obrijati i presvući, pa će se vratiti. – Dolazim što prije budem mogao. Spustila je tiho slušalicu i otišla u sobu. Viktor je, povezane vilice i sa dva novčića na kapcima, ležao na njihovom bračnom krevetu čekajući mrtvozornika. – Jesi li umirao sretan? – reče zajedljivo – Jesi li mislio da ću doživjeti živčani slom kad shvatim da te vrag odnio? Oko podne je mrtvozornik ustanovio smrt; kao što je desetak sati


književnost uživo 137

ranije učinio i liječnik. Rekao je, možemo ga odnijeti. Odnijeti. Samo tako; odnijeti. Kao balvan. Kao predmet. Kao broj u knjizi mrtvih. Dva tiha lika su ga podigli na nosila, zamotali plahtu oko njega i iznijeli iz stana. S nogama naprijed. Lena je stajala sa strane trudeći se izgledati dolično. Razmišljala je kako ta trojica rade težak posao. Pokazivati žalost kad u sebi nisi žalostan zahtijeva veliku kontrolu. Srce joj je, poslije toliko godina, kucalo lagano; kao da je oslobođeno iz tijesne kapsule. Osjećala je kako joj se prsa, godinama stisnuta u grču, šire i pune svježim zrakom. Pazila je da joj se ta lakoća ne popenje do lica; do usnica; do očiju. Neven je stajao pored nje i brisao suze koje su mu se zaustavljale u riđim brkovima, pa je izgledalo kao da se briše poslije dobrog i obilatog obroka. Lako je Nevenu. Nije prošao ono kroz što je ona prošla. U posljednje dvije godine nije ni dolazio do njih. Jedva što bi jednom mjesečno nazvao. Viktor je, dok nije otišlo sve nizbrdo, volio dobru hranu, ali ne više od dobre kapljice. Gorko se nasmije pri pomisli na kapljicu. Kod njega su to prije bili slapovi. Pio je sve. Nije birao, kao što uostalom, nije ni društvo birao. Imao je samo jedan kriterij. – Svi su oni nižeg ranga od mene – govorio je dok bi se navečer pijano valjao po kauču. Želudac joj se stisne pri pomisli da je ikad u tom bijedniku mogla pronaći išta dobroga. A bilo je. Bilo je u početku; bio je nježan, obziran, omiljen u društvu. Nekad bi pretjerao u piću, pa bi se mjesecima prepričavali događaji koji su s vremenom postali anegdote. Često su se smijali kad bi se sjetili proslave na kojoj je otkopčao košulju tako da je svu dugmad, zajedno s komadićima tkanine, otrgnuo s nje. Bilo je toga puno više nego se Lena željela prisjetiti i tada joj je bilo smiješno i izgledalo kao dobar provod. Dok se nije rodio Marin.


književnost uživo 138

Vrtjela se po stanu ne znajući što bi. Tišina joj je godila. Pjevušila je dok je skidala posteljinu. Ostavi krevet da se zrači. Pogleda po sobi. Nešto će trebati učiniti s njom. Previše je tu uspomena za pokapanje. Otvori ormar. Unutra su uredno visila Viktorova odijela i košulje. Najradije bi ih odmah potrpala u crne vreće. Nešto mora učiniti. Nečega se mora riješiti. Sa stola u kuhinji uzme upaljač i cigarete i odnese ih prema smeću. Za onaj djelić vremena, dok su padali iz njene ruke prema smeću, kroz glavu joj proleti misao, a što ako se Viktor vrati. Bojala ga se. Odavno ga se bojala. Marin je bio petogodišnjak. Viktor se sve kasnije vraćao s posla. I sve pijaniji. – Ne možeš tako, Viktore. Imaš dijete. Imaš obvezu – rekla je. Nije rekao ništa. Samo je ustao od stola i uhvatio je rukama oko vrata. Gušio ju je unoseći joj se u lice. I sad joj je u glavi bubnjala njegova prijetnja – Ubit ću te ako još rečeš jednu jedinu riječ! Marin je histerično zaplakao, a onda pao na pod bez daha. Možda joj je to spasilo život. Nikad neće saznati. Zašto nije otišla od njega? Mogla je. Stotinu puta je mogla i htjela, ali on je, poslije svakog ispada, bio toliko jadan i skrušen i pun obećanja i planova da je svaki put pomislila, valjda će sad stvarno biti bolji. I bio bi. Dok ne bi osjetio da se njena ljutnja smirila. – Onaj ti mudonja ništa ne uči. Reci mu da će najebat ako ga ja uhvatim u šake – tako je Viktor odgajao Marina, a ona, pak, u strahu da svoju prijetnju ne obistini, skrivala je sve Marinove mane pred njim. Viktor nikad nije saznao da je u Marinovoj sobi pronašla marihuanu. Nikad nije saznao ni da je Marin pao razred. To je bilo lako skriti pred njim, jer nije uvijek znao ni koliko je Marinu godina. Nije saznao ni da joj je Marin jednom rekao – Drži nož uza se, pa ako te


književnost uživo 139

napadne, gađaj u vrat; neka iskrvari i umre. Plakala je danima, ali nikad ispred Viktora. Dok je bio u blizini, ona je plela. I šutila. Zvono na vratima je trgne. Možda se vratio Neven, pomisli dok je išla prema vratima. – Mama – rekao je Marin i zagrlio je. Sjedili su uz kavu i Marin je slušao detalje o očevoj smrti. – Jesi li predosjećala da će to učiniti? – pitao je. – Ni u snu. Istina je da je bilo samo pitanje vremena i načina na koji će to učiniti. Pratila je svaki njegov pokret i pitala se hoće li se dogoditi noćas. Trajalo je mjesecima. Nije govorila nikome, jer joj nitko u ovome nije mogao pomoći. Postojali su samo Viktor, ona i zveckanje pletaćih igala. I jučer je, dok su sjedili u kuhinji, gledala preko igala u zgrčenu priliku. – Jeben ti život – rekao je. – Jedan, dva, tri, četiri, pet – brojila je u sebi. – Ubit ću se. – Šest, sedam, osam, devet. – Majke mi, ubit ću se. – Deset, jedanaest, dvanaest, dvanaest, četrnaest. – Ovako se dalje ne može. – Petnaest, šesnaest, okret, jedan, dva. Ugasio je cigaretu, polako ustao i otišao u sobu. „Popizdit ću“, pomislila je ni ne sluteći da ga po posljednji put gleda živa. – Je li nešto rekao? – pita Marin. – Gluposti, kao i uvijek.


književnost uživo 140

– Što? – Da ima neke misli. – I nisi ništa posumnjala? – Ima on te svoje misli otkad ga znam. Imao je – ispravi se, pa nastavi. – Oduvijek me držao kao taoca prijetnjama da će se ubiti. Prvi je put bilo mjesec, dva poslije Marinovog rođenja. Plakala je i klečala pred njim držeći u rukama Marina dok je on oblačio odijelo i govorio kako nema više života za njega. Poslije sat, dva, ne zna ni sama koliko, legao je u odijelu i zaspao. Doduše, ne i u cipelama. Pokušavao ih je, onako pijan, obuti i svaki put bi se zaljuljao, odustao, zapalio cigaretu i održao govor o tome kako nikome nije potreban . Opet bi se vraćao na cipele i trajalo je dok se nije umorio i odlučio odgoditi smrt. Na sanduku jeftini vijenac od narančastih i crvenih gerbera. Nije joj stalo. Pred sandukom veliki vijenac, očito Nevenov, i križ na kojem piše Viktor Polinić 1947.–2013. Šezdeset i šest godina. Dosta i previše. Nije bilo svećenika. Nije bilo nijednog Viktorovog pajdaša. Znali su, sigurno su znali, jer grad je malen, a vijest brzo putuje. Nije im stalo ili su ga zaboravili. Kod takvih tipova sjećanje traje od konjaka do konjaka, razmišlja Lena čekajući kad će završiti sprovod da se može vratiti kući i skinuti masku tužne udovice. Okruže grobnu raku i šute minut, dva; svatko u svojim mislima, a onda grobar pritisne dugme i zemlja počne teći u slapu. Dok kamenje i grude udaraju po sanduku ona se okrene i ode. Marin je otputovao predvečer. Zaključala je za njim obje brave, podigla slušalicu s telefona, isključila mobitel, uzela škare i otvorila ormar. Reže redom. Najprije gaćice, pa potkošulje, čarape, hlače,


književnost uživo 141

džempere, odijelo. Ritam škara je sve brži i brži dok ne izvadi kaput, posljednji komad odjeće , iz ormara. Njega prereže preko leđa. Potrpa sve u dvije crne vreće. Pokupi pletaće igle i vunice i sve stavi u vreće. Jednu po jednu ih odnese do kontejnera. Upali radio, rastvori prozore, skuha kavu i započne vježbati slobodu.

Nebo se raspuklo Nebo se raspuklo. Ranjava svjetlošću kao što je ranjavalo onog jutra dok sam u krvavoj spavaćici stajala pored prozora. Želim mir, želim spokoj, sivilo mekanih obrisa. Noli turbare circulos meos. Ptičji pjev. Sunce je život. Ali ja, ja nisam ona koja sam bila. Moje mjere su kamene, nepomične, nepromjenjive. – Otići ću, vratiti se neću – rekao je. Ne pitam ništa. Pitanja ne vraćaju nevinost. Pitanja otvaraju ranu u koju će njegov odgovor usuti sol. Zato šutim. Kao što sam šutjela u svim prošlim životima. Šutim pod tim razdražujućim suncem. Mladost rasipa radost. Tuđi zagrljaji i osmijesi ne bole. Majčinih se ni ne sjećam. Jesu li postojali? Je li me grlila? Mrak je. Stubište tamno i usko. Vrata na vrištećim šarkama. Otvaram polako da ona ne čuje. Zaustavljam dah. Ona je zla, ona je vještica, ona je moja majka. Plače kad me ugleda. Pruža suhe ruke prema meni. Želi me zarobiti, a ja vrištim i trčim kroz tamu u očev zagrljaj. Kasnije, mnogo kasnije, shvaćam da majka nije ni postojala. Ono čega se sjećam je majka u pričama. Očeva je uvijek dobra, bolesna i


književnost uživo 142

voljela me; bratova je vještica. Brat uživa kad bježim od njegovih priča. Trčim, vrištim, on zavija, pa se luđački smije, pa opet zavija i onda me grabi, grli, ljubi. – Ludice jedna, samo sam se šalio. Ne plači. Tata će se ljutiti. – Ja se bojim vještice. – To je samo priča – tješi me i to mi prija. Naslonim se na njegove grudi. Miris brata. Posljednji put sam ga vidjela na očevom sprovodu. Blijed i ozbiljan. Kimne, ali me ne grli. Ne doliči mladom svećeniku. Pitam ga kako mu je. Ne odgovara. Samo pogleda preko otvorene rake, negdje u daljinu. Pratim njegov pogled, pa vidim oblake kojima je Brač presjekao put i sjetim se djetinjstva. – Eno ovčica – govori brat i upire prstom u modro nebo. – Ovčica oblak – vrištim od veselja. Nebo. Uvijek nebo. Gledam kroz staklo prazno dječje igralište. Staklo plače. Slijedim prstom njegovu suzu. Ne volim kišu. Ni crne oblake. Ni grmljavinu. Bojim se. Trčim u njegovu sobu. Podiže topli pokrivač i grli me. Kiša je moj tamničar kojem se svaki put vraćam. Pljušti, rominja, sipi i budi sjećanja na brata. Gdje je sad? Kako mu je? Boji li se još uvijek grmljavine? Podižem pogled. Nebo zarasta. Plava rana je sve manja. – Otići ću, vratiti se neću – rekao mi je. Ne odgovaram. Ne pitam. Sasvim svejedno. S njim ili bez njega. Sasvim svejedno. Ja imam samo sebe i oblake. Ne volim kad se nebo raspukne.


književnost uživo 143

Blago Nikola (18. dio) Vukadin Marijina majka ih je upadljivo veselo dočekala, trudeći se pokazati ljubaznost i pretjerano naglašavajući pozdrave popraćene širokim, pomalo ukočenim osmijehom. Na nju međutim nitko osim Nikole nije obraćao pažnju, pa se je i on uskoro priklonio većini diveći se Marijinoj ljepoti, obimu trbuha i jedinom jelu kojeg je znala pripremiti bez opasnosti od zagorijevanja – tjestenini s umakom od povrća. Sve je na početku ispalo bolje nego je Nikola očekivao – Marijina majka je u Ružinim i Radovanovim očima, unatoč dugih priča o sebi i svojima, igrala ulogu statiste – ona je, kako se ispostavilo, i sama udajom došla u Zagreb iz provincije slične Malom Mjestu, pa je isticala nevješto svladani gradski dijalekt kojega je grubo gurala među zube. Spominjući uspjeh vlastite obitelji govorila je „mi“ ili „ja“ iako ni u kući nije radila više od nekoliko minuta godišnje – za to se je brinula njena sestrična koju je škrto plaćala i bogato kritizirala – a blagostanje je zahvaljivala tradiciji muževljeve obitelji. Već generacijama su iz nje proizlazili državni službenici odani svakoj vlasti, pouzdani i smireni muškarci slaboga karaktera, podložni ženama, dobro povezani jedni s drugima, prije svega pomaganjem pri dobivanju radnih mjesta u sredini upravne hijerarhije. Ni s kim se nisu previše prepirali, nikomu namjerno ili zlobno štetili, ali ni pomagali kad bi posumnjali u vlastitu snagu, pa ih je cijeli grad prihvaćao kao inventar koji izvršava dodijeljenu mu ulogu. Marijin otac bio je solidno plaćeni činovnik, matičar, s naslijeđenim imanjem, kojega je djelomično prenio na ženino ime da mu u novom, socijalističkom društvu nitko ne bi postavljao neugodna pitanja. Uvjerljivo je Marijina majka naglašavala vlastitu providnost i ulogu u stvaranju imetka, pričajući o izmišljenim počecima u kojima „nismo imali ničega osim vjere u Boga i marljivosti“.


književnost uživo 144

Uvjerivši se nakon dugog krštenja i kratke molitve prije jela da je Nikola druge vjeroispovijesti počela je isticati vlastitu konfesiju i njenu ispravnost, naglašujući svoje uvjerenje kako je moguća samo jedna istina, da postoji samo jedan Bog i da nema sumnje na čijoj je on strani. Ni cvijeće kojega je Radovan donio za Mariju njenu majku, ni zajednička večera nisu uspjeli napraviti most između dva svijeta u njenoj glavi, pokazivala je zube ljubazno i upadljivo a njene hvale zvučale su kao podsmijeh, sve dok pred kraj večeri nije dočekala priliku da progovori nasamo sa kćerkom: – Zar nisi vidjela kako se krsti, s koliko prstiju! Pa on ne samo da je sa sela, to bi se dalo još popraviti, nego je njihov! Što nam to radiš, Marija, sramotu nam nanosiš. Ti ćeš biti prva iz našeg roda koja se udaje za jednoga od njih! – glasno ju je korila nakon što je Nikola s drugim muškarcima izišao na balkon, dok je Ruža, zaboravljena pri sklanjanju posuđa sa stola, bila svjedokom razgovora između kćeri i majke. Problijedila je nakratko prije nego ju je Marijin glas umirio: – Što ja znam kako se krsti, meni je važnije kako izgleda i kako me gleda – uzvratila je bezbrižno, ne dozvoljavajući da joj bilo tko dijeli savjete. – Sad ti je to važnije, no pričekaj, pa ćeš znati kako je važno tko je on i kako se krsti. Bolje ti je da odmah prekineš s njim, kasnije može biti prekasno, kad rodiš dijete, ili ne daj Bože još i drugu djecu. Kako će se oni krstiti i u što će vjerovati, kakva ćeš im imena dati? Bolje ti je da na vrijeme prekineš – uvjeravala ju je majka povisujući ton, pa ga snizujući da ne bi postigla suprotno željenome i izazvala prkos kojega nikako nije trebala.


književnost uživo 145

Ruža se je uspjela izgubiti u pravcu balkona nakon što je čula Marijine odlučne riječi: – Ostavi me na miru, ti imaš svoj život pa gledaj da s njim budeš zadovoljna. Ja volim Nikolu, i on mene, a ti ako hoćeš možeš to prihvatiti, a ako ne onda me ne zanima. Dogovorili su se da će vjenčanje organizirati dva mjeseca nakon poroda, jer je Marija pod svaku cijenu htjela obući lijepu vjenčanicu. Ruža je pri rastanku gurnula Nikoli poveći svežanj novčanica u džep, Radovan mu je rekao da zna komu se može obratiti ako mu bilo što ustreba, a jedina osoba koja nove prijatelje nije ispratila iz stana bila je Marijina majka. Nikola je kratko nakon početka nastave preselio s Marijom u novi stan, a njena majka je navraćala samo kad je bila sigurna da ga tamo neće zateći; učio je marljivo, obavljao kupovinu, meo, prao i milovao do iznemoglosti i počeo se privikavati na činjenicu da je unatoč nedovršenom školovanju već odrastao. Marija je početkom studenoga 1962. godine rodila zdravog sinčića. Njen otac Tihomir se je raznježio kad je čuo da će se unuk zvati njegovim imenom i iz neke samo njemu poznate škatule izvadio bogat poklon u obliku svakojakih novčanica, domaćih i zapadnih. Dijete su tajno – da ne bi djedu na poslu naštetila suvišna pitanja - krstili u sakristiji crkve na drugom dijelu grada, radnoga dana i po ritualu konfesije kojoj je Marija pripadala. Čim je mali Tihomir prestao piti majčino mlijeko počele su pripreme za vjenčanje, biranje haljine i cipela za Mariju, dok je Nikola s Radovanom kupio tamnoplavo odijelo i kravatu, ne želeći potrošiti previše novca na stvari koje mu nikad više neće zatrebati.


književnost uživo 146

Službeni dio ceremonije u matičnom uredu obavio je Tihomirov zamjenik - pocrvenio je kad mu je Radovan, Nikolin vjenčani kum, prema običaju gurnuo nekoliko novčanica ispod svježe potpisanog registarskog lista, jer nije planirao od šefove kćeri uzeti nadoknadu koje se u drugim situacijama nije odricao, ali je, vidjevši Tihomirovo kimanje glavom, ostavio novčanice na stolu, što mu je šef sljedećeg dana velikodušno odobrio, komentirajući: – Ne valja kvariti običaj, zlu ne trebalo. /nastavlja se/


književnost uživo 147

Roditeljska

Dječja radost

Spavaj mirno, rasti, sanjaj riječi i poglede, odgovore i dodire. Živi bajku tebi danu, moj anđele. Sto anđela nek ti snove tvoje čuva!

Koliko para vaga jedno dijete? Koliko kila ima jedna brojka? Koliko radosti traje jedan osmijeh? Koliko riječi stane u jedan dan? Ima, ih, ima itekako: beskrajnih rijeka, vječnih života i malih, velikih vrednota. Sve ostalo je bijeda. Suhoparna i blijeda.


književnost uživo 148

Tomislav San o nerođenom sinu Cindrić Budim se jutrom Umoran od sna  Sanjao sam svoga sina  Nerođena Duge su mi bile  I besane noći  Stalno iste slike  Dolaze na oči Odvode te od  Mene daleko  I skrivaju, rekao  Mi netko Uskoro će, sine,  Tata da ti dođe  Mora ovo jednom  Da nam prođe Evo nova noć je  Poznat miris širi se sobom  I noćas ću, sine, da budem  S tobom


književnost uživo 149

Mojca Baresa Otroku (iz zbirke „Moja pot v poeziji“) Vse svoje strahove prinesi k meni, usedi se v naročje in me objemi, če bo le mogoče te obvarujem, v življenjskem orkanu, naj jaz te pestujem. Prinesi v košari vsa svoja vprašanja in skupaj odgovore bova iskala, prinesi novice, tudi skrivnosti in vedi, nikoli ne bom te izdala. Hkrati te prosim; oprosti mi moje zmote, napake, nisem mogočna in vsega ne znam ljubezni pa v meni je vedno toliko da v vsakem trenutku lahko ti jo dam.

Djetetu Sve svoje strahove donesi meni sjedni u krilo i zagrli me, ako je će biti moguće,ja ću te čuvati u životnom uraganu, neka ja te mazim Donesi u košu sva svija pitanja  i zajedno odgovore ćemo tražiti,  donesite vijesti a i tajne  i znaj, nikada te neću izdati. Usput te molim , oprosti mi moje pogreške,  Nisam svemoguća, i ne znam baš sve a u meni ima uvijek toliko ljubavi da u svakom trenutko ti je mogu pokloniti


književnost uživo 150

Ivan Glišić Da sam ja Bog Da sam ja Bog, nikada ne bih dozvolio Da se to desi mom sinu, da se rodi  među leproznima umom i duhom.  Da među živima, i živ,  živi pun ljubavi, a bez ljubavi.  I da ga tek mrtvog i među mrtvima  ljudi shvate i zavole. Da sam ja Bog, nikada ne bih dozvolio da se to desi  mom sinu. Da sretne Tebe i da te zavoli,  kao što sam ja sreo i zavoleo tebe, a ti da me shvatiš i zavoliš  ne živog među živima,  nego tek kad budem mrtav  i među mrtvima. Da sam ja Bog,  nikada to ne bih dozvolio mom sinu. 

Ali, s obzirom na to da nisam ni Bog ni Božji sin, neću sebi dozvoliti takav sunovrat, da umrem zbog neuzvraćene ljubavi.  Ako ne nađem nikoga  'ko će da me voli, voleću samoga sebe,  ma koliko to nekome izgledalo samoživo  i narciziodno. Jer, bolje je da budem novi Narcis, živ i bez ljubavi,  nego Novi Isus,  mrtav, i s ljubavlju.  Šta će mi takva ljubav? Ljubav živih prema mrtvom, a ne živih prema živom.  Da sam ja Bog, nikada ne bih dozvolio  da se to desi mom sinu.


književnost uživo 151

Kristina Umotaćeš brižljivo mladosti bezbrižne dane Glušac Plavšić Umotaćeš brižljivo mladosti bezbrižne dane, kao svilene bombone u šarene celofane. Kad proljeće zamiriše na nar i na jug… I vrtlog će da te ponese, putem što korake broji, na daleke adrese, gdje lutaju snovi tvoji, gdje jedino suzom ćeš platit’ svaku medalju i dug. I opet, s proljeća, jednom, kad mart pohrli aprilu, kad zamiriše veče, na dom i šarenu svilu, poželjećeš sobu kraj rijeke, čarobni zvuk tišine, još jednom suzu da pustiš na toplom majčinom krilu.


književnost uživo 152

Darko Cvijetić Štenaštvo Eichmanna Štenaštvo Eichmanna

Pismo, glava, pismo

Ide majka Nosi ga na rukama. Starac je Puno stariji od nje. Drhtav, suh, otvorenih usta. Bezub, bez glasa Vidi Majka ga ne poznaje. Mamo, matero. Ništa. U okrečenoj sobi Vrtoglavica se lijepi za zid. Nikoga da joj kaže da ga spusti, Da odmore. Kao gutljaj jezera U ptičjem kljunu. U ruži opuste ulice. Odnese ga majka. Izuzev koraka Samo još namazane Vojničke čizme Ukopane na herojima Tako Prenose mast.

Napisao on materi Pismo iz rova Ako poginem Veli mi pred napad Molim te daj joj neka sve zna I ne pogine Vrati se, podere pismo Zapali ga, smije se Uvečer ga snajper A nisam otvorio I ne znam niti riječi (danas mu sreo mater starica dahtava spora kome stalno sine nosaš te knjige)


knji탑evnost u탑ivo 153

foto: James Lawler Duggan http://www.npr.org


foto: Zoran Žmirić


sad teÄ?em s tobom


književnost uživo 156

Izet Daj srcu oduška Medošević Noć, dan, lutam sam bijela cesta, makadam Noć, dan, ubitačan često spavam dok koračam Daj srcu oduška Evo najzad, stiže ona bistra, čista, vodenica Tako mala, ali vješta Afrodita ponajljepša Daj srcu oduška...


književnost uživo 157

Slavica Odavno ne brojim vrijeme Gazibara Odavno ne brojim vrijeme Tek sjećanja neka bljesnu I podsjete… Ako se vratiš u zoru Donesi mi mladu zelenu jabuku Zamotanu u rosu i prvo sunce Ako se vratiš uvečer Ogrni me nebom zvjezdanim Ja još pamtim djetinju iskricu u očima ti Usne što pozivaju I korak kojim hrli ljubav Obgrli samoćom hrast na proplanku Zažmiri Moji te prsti S druge strane Čekaju.


književnost uživo 158

Vergilije Sloga Franizz Još malo Sutra sam tamo On je pošao –kamo Još malo samo Otisak zuba na jabuci Hrđavi otisak zuba Star pol sata Krajnjosti se uvijek prepoznaju Žuta i crvena se slažu K'o nokat i meso


književnost uživo 159

Mladen Presjekli smo svijet na pola Blažević Presjekli smo svijet na pola Svoj dio sam izgrizao kao jabuku Ona je nastavila Gdje je stala Kao da se ništa nije dogodilo Iz moje polovice U nepravilnoj putanji Gdje hladi se magma Sve sporije curi Rastaljeno željezo I nestaje u crnoj tvari Bez orbite Gore i dolje Van mliječnog puta U lako izbrojanom Ostatku vremena


književnost uživo 160

Bea Balta Tu, negdje, na tom mostu... Možda. Sreli smo se na rukama našeg mosta ili na rukama svih mostova... Rijeka je žuborila hučala je ludo, divlje, krvavo... Pogledali smo se ledeno, okamenjeno s prizvukom prošlosti ili budućnosti, možda... Otišao si na desnu, a ja na lijevu obalu. Ruke su ostale spojene u zraku, riječi izgovorene nebu i više se nismo vidjeli. Mislim.

*** Kao talas u stijene udarila rasprsnula se u tisuće kapljica prosula po tebi ohladila osvježila unijela radost kratku snažnu drugačiju. A onda se metamorfozirala i nastavila da živim u nekom drugom obliku. Bez tebe Stijene razlomiti ne možeš kolikom god snagom da udariš.


književnost uživo 161

Vladimir Pismo (2) Vuković Sada se pitam (tišina, ime da se ne zna) da li sa one strane spojeni naši prsti zlate se u nečijem džepu, da li je opet nekome sveto siromaštvo ljubavi, da li si i dalje daleka i koliko je ptica na tvom licu ostavilo trag. Sada se pitam o sebi kroz tebe (tišina, ime da se ne zna), ali ja pamtim samo mladu dušu, zelenu, zelenu granu s plodom gorkog sunca na zalasku, i znam samo oblo lice i šarene tvoje oči rasute kao klikere pred bolnicama za decu, pred krematorijumom i grobljem, pa, vidiš, zato ništa o sebi ne znam, toliko je smrti bilo. Sada zbogom (ono neizrečeno, od kojega vrište slova), i ne ulazi sama u liftove


književnost uživo 162

Radojka Tišina Sartori Ne brini Nastavi da tihuješ Ne nudi mi prazne reči Od svih bajki Koje mi možeš ispričati Draža mi je istina Da nemaš mi ništa reći


književnost uživo 163

Boško Habuš ‘72 Nisam te tražio, samo bih te gledao. Smiješno si sjedila u zemlji čudesa. Zagonetke u kosi, ni obrisa raspletu. Nisi me tražila, samo bi me gledala. Smiješno sam sjedio u mozaiku glasova. Varljive tišine k'o da nešto tajim. Nije tajna sve što šuti, a rasplet se vidi lako kad uslijed jednog bala očima prepustiš riječ.


književnost uživo 164

Viktorija Pogledaj me. Pa poteci kretnjom Bauer Pogledaj me. Pa poteci kretnjom  niz mene. Bez promišljenog plana, reda,  bez karte. Ti odredi dužine i širine, stupnjeve strasti. Prelij oboje nas mirisima želja. Reci kojim ćeš likom zaogrnuti moje golotinje. Ili, nemoj reći: Iznenadi ogledala na zidovima. Zapamti: nećeš me nikada od sebe otpustiti.


književnost uživo 165

I. A. Evo ti san za jedan dan Evo ti san za jedan dan pa mi ga čuvaj dok se ne probudim pa mi vrati samo onaj dio u kojem sam ti predao sebe tako da opet postanem savršeni dio tebe... Evo ti san za jedan dan pa mi ga čuvaj beskrajno pa mi ga vrati da mijenjamo stvari jer stvari se mijenjaju samo na način na kojih ja i ti na njih gledamo zajedno...

*** Ne treba meni, budalo jedna, toliko kilometara naše ljubavi ni dan kad si me poljubio, a nisi, ni sumorna svitanja puna kišnih kapi pomiješanih sa suzama Ne trebaju meni, budalo jedna, neonske reklame izgubljenog grada trebaju mi tvoje oči u kojima čitam pjesme nikada meni nenapisane treba mi da me uspavljuješ i budiš svojom tišinom Ne trebaju meni, budalo jedna, ulice na kojima te najviše nemam svjetla na mojoj kosi ostavljena ne treba meni da dišem ovako sama, voljom svojom neljubljena...


književnost uživo 166

Iva Rogić Čežnja Ljepotice, govore. Glava je spuštena, telefon u zagrljaju prstiju. Ne reagiram. Ignoriram talijanski pjev naših ugostitelja kako se umiljavaju prolaznicima. Ne dižem pogled, još ću prolaziti pored ove gelaterie, u kojoj pola litre točene košta 17 kuna, a konobar šarmantno govori– Za vas, 17 kuna – široko se osmjehuje i izmjenjuje poglede s kolegom, također u istom pijevnom raspoloženju. – Ja sam ja. Vi ste vi. To je ono što čujem. Kako da zadržim taj trenutak? Pretvorit ćeš me u kockice leda. Unijeti u frižider i otići. Dok netko ne odluči umjesto mene, povremeno ću iskliznuti iz minusa u plus i protrljati umorne oči. – Vino se fino rashladilo – poznati glas u divnoj rečenici. Udišem. Vino se popilo nedugo nakon, ostala je bijela najlonska vrećica i prazna boca. Uzimam ju i stišćem. Natopljena je vodom rastopljenih kockica leda. Prisjećam se „najboljeg viskija kojeg ću u životu piti.“ Mislila sam da će mi više nedostajati izlasci. Ispijanje piva na ulazu, svatko sa svoje strane, poput sfinga. Više mi nedostaje Tamo. Ovdje gledam u ružičasto cvijeće koji se nalazi posvuda na otoku. Vidim ga i sa druge obale, mjesta do kojeg nisam brojila korake. Opet, bilo bi lijepo da se materijalizira u mraku i stane me požurivati. – Hajde, katamaran kreće za sat vremena! Požuri! Gledati ću dan i noć. Pomicati pogledom sjenke na zidu. Saznati imaju li knjižaru u ovom mjestu. Udisati cestu sa dvije trake kad se udaljim iz centra. Ne dopustiti da se isprazni baterija laptopa. Željeti zaspati od umora i ispuniti krevet sa drugim tijelom. Opet on. Glupi oblog. Kapsula smiješnog izgleda. Domaćin na početku i kraju dana. Opet taj rub plahte koji dodiruje nos. Klizim i propadam. I ti si tu negdje. Ne, auto ti nikad nije bio parkiran


književnost uživo 167

ispred zgrade. To je samo glupi san. Neljubaznost domaćina. Ruke odavno nisu utjeha. Negdje sam pročitala da postoji djevojčica koja vidi samo tamnu stranu Mjeseca. Čudila se pričama o punom i sjajnom Mjesec. Upravo ga gledam. Koliko sam već ovdje? Dakle... Kad pogledam u tamni dio Mjeseca, čini se da svjetlo smeta, nagriza eleganciju tame. Šepiri se kao sudionik kičastog vjenčanja, sa prepelicom na glavi. Jutra su najgora. Onda je tijelo najbrutalniji teret. 184. dan. Fališ. Okrećem se na bokove. Izgleda kao napadaj. Izvijam se. Tražim tijelo koje nikad nije bilo tu. Soba mi skriva stvari, sigurna sam da sam došla s više stvari. Ne mogu pronaći maskaru. Možda unuka koja čisti je mala lopovica. Nema veze, samo neka ne dira laptop. Smeće može uzeti. Slatka je. Pitam se bi li se spustila sa mnom do centra i napila. Nakon treće pive, ohrabrena, predlažem joj da prošećemo do marine. Ispričam sve o njemu: Tehnički direktor; – Da... – govorim – Tu je, tako mi je blizu. A on to ne zna. Gleda me nepovjerljivo, ali znatiželjno. Vraćamo se doma u sitne sate. Nagovaram je da popijemo još jedno, imam nekoliko pivi u zajedničkom frižideru u hodniku. Zabavljena mojom ushićenošću, pristaje. Pozdravljamo se pred zoru. Proklinje me jer sutra mora biti normalna pred bakom i detaljno počistiti sve sobe. – Nema veze, ući ćeš u sobu kad me ne bude bilo – kažem – Prepoznat ću te po dignutom tepihu u kupaonici. Odlažem odlazak i zajebavam ju kako mi je ukrala maskaru. Skanjiva se, misleći da sam ozbiljna. A onda prasne u smijeh. – Poljubi me. Onda ću otići – kažem. Kamo da tečem? Gdje da se priključim? Petljala sam oko tvojeg izvora, kao da znam kuda idem. Sad tečem s tobom gdje god krenem.


književnost uživo 168

***

***

ne drži se očima za moje daj okači ih za tuđi zglob ili podigni ih toplim dahom uvis ipak ne zamjeram ti svojima otvaraš moje ovo je naše i ničije drugo iako sjeme tajne neće uroditi plodom istovremeno stvaram misao koja neće poživjeti sve više volim te misli rođene mrtve pomilovane i otpremljene na bolje mjesto

mirno koračam pored tebe ostavljam mjesta za tvoje novoizgrađeno igralište zaustavljamo se da pogledamo „odsjaj sunca u nikad zelenijoj travi“ ako vidim samo dio svjetlosnog spektra o kojem pričaš bit ću sretna mogla bih biti ljubomorna mogla bih luđački vrištati za vlastitim, sad napuštenim igralištem umjesto toga nudim pukotine svjetlu zbog tebe, osjećam, još će se puno igrališta graditi


književnost uživo 169

Pristojne ptice Jutro je, poslije nesnosne buke i bujice riječi popraćene puhanjem, prigušenim pa grgljavim smijehom, lupanjem, struganjem, puštanjem vode, izvikivanjem imena i postavljanjem neprikladnih pitanja dok su se vilice namakale u salsi, započelo mirno. Jedna je ptica napustila gnijezdo. Druga se glasala struganjem noktiju, time čineći lakše trećoj pokupiti krhotine jučerašnjeg dana.


književnost uživo 170

Ivana Pavić Ljubavna mrtva U mrak lice zavije. Crno diše. I ovu večer Svoje skriva. Sklanja. Tuđe grli. Uzima Slatka nije. Odavno više. Žuk postaje šećer Ranjenim grudima. Hrli. Na njima sanja. Kriva. Riječ nova sije. Tepa. Pa se smije Smrt. Živa. Lijepa. U njima se krije Postelja uživa. Krv upija. Postade mrtva! Ljubav iznova ubija. Ostade čovjek. Žrtva!


književnost uživo 171

Osuđena Ti i ja, dvije čaše vina na terasi ljubavnog pokušaja, ti i ja, smijeh i strah drže se za ruku, prolaznici prolaze, odlaznici odlaze, prisutni prisustvuju, ti i ja, srca bubnjaju, oči ne vide, uši ne čuju, ti i ja, ugoda u neugodi, riječ na riječ, bliskost u tuđini, tišina na tišini, odlazak u dolasku, srodnost na duši, ti i ja, mi u Ljubavi. bura nosi kosu, bura nosi bura mete bura skida bura trga

bura razbija bura ubojica zaborava bura nosi Sunce Suncu bura nosi naš prvi zadnji poljubac, bura nosi započetu Ljubav, u prošlost, na terasu jednog burovitog ljeta, na terasu pokušanog pokušaja bura vraća naša tijela daleko u budućnost, u danas, jedno tijelo, ti i moje ja ja i tvoje ti jedno bratstvo jedno sestrinstvo jedno tvojstvo jedno mojstvo jedno dvojstvo jedno jedinstvo ti i ja sreća Ljubav nesreća krivi smo ti i ja prolaznici, ti i ja odlaznici prisustvujemo opet gle Ljubavi na robiji.


književnost uživo 172

Jovana Vetar čežnje Đorđević Nedostaju mi žitna polja tvojih očiju... Vetar nosi šum klasja tvoje kose, odnekuda iz daljine... I srce drhti poput bele glave maslačka u travi, strahujući da rasprsnuće se i razneti na vetru čežnje što mi te donosi... I duša se povija na vetru našeg susreta, kao prut jasmina, šireći miris radosti i čežnje, sladunjav i oštar... Nedostaju mi žitna polja tvojih očiju... Vetar nosi šum klasja tvoje kose...


književnost uživo 173

Marijana Tebi Stanković Kad me drugi izigraju, ja se odmah tebe setim. Lakog srca, teških krila, ja ka tebi tada letim. Kao Ikar tada padam, jer znam, sam više nisi. Tražila sam, tražio si, novu ljubav našao si. I gledam je ispod oka, tvoju novu lepu dragu. I pitam se kako joj je, dok stoji na tvome pragu. Ona ne zna, a i što bi, da to mesto beše moje, moje beše srce tvoje, sve što njeno postalo je. Tiho spuštam svoja krila i pogled ka nebu leti. Poražena, ja sam dobro kad se duša tebe seti. I u tebi još postoji jedan kutak samo moj. Dovoljno je što postojiš, sve drugo ti pruži njoj.


književnost uživo 174

Beatrisa Velegradske noći No.14 Stošić Hardcore Njeno stopalo na mojim grudima u ritmu mog srca pleše, dok gubim dah povremeno od koraka uznemirenog, od plesa opojnog, ona sasvim nevino kaže 'pričaj mi nešto lepo', i ja joj dahom isprekidanim o večnoj ljubavi pričam, i verujem, u tom trenu, u sve svoje besramne laži, njenim stopalom u najdublje svoje ponore utisnut, zaista verujem da je to ljubav, taj ritam srca neujednačeni.


književnost uživo 175

Vergilije Ona je tu Franizz Bršljan miriše Bršljan je u cvatu Dok guši drvo... Snaga se prelijeva iz jednog U drugo obličje Život mi uzima i Ja sam sretan zbog tog


književnost uživo 176

Mojca Baresa Vrnil si se (iz zbirke „Moja pot v poeziji“ ) Kot lastovka spomladi vrnil si se k meni kot luč zasvetil si v moji temi kot pogrešan dež prišel si v Saharo kot elektrošok v srce ki je zastalo.

Vratio si se Kao lastavica u proljeće si se vratio kod mene zasvijetlio si kao svijetlo u mojoj tami kao nedostajala kiša na Saharu si pao došao si kao elektrošok u srce koje je stalo


književnost uživo 177

Miloš Sunovrati uzdaha za njom Petronijević 1 U čudesnoj, zbunjujućoj simetriji svetova gde se nesimetričnosti uklapaju kao zglobovi u skalameriji volšebnika, osvrtao sam se unaokolo na čistini proplanka, sluteći kladenac s melemnom vodom u izdihu planinskih vetrova. 2 Satro sam dvojnike svoje na raskrsnicama stranputica, i lomio bogaze po vrludavim puteljcima na čijim horizontima gledah značenja senki u uglovima očiju njenih. 3 Načisto sam se zapetljao u trnju jaraka, žureći da stignem do nje: mogao bih da je volim kao misô svoju, kao san na obzorju u mrklini noći.

4 Eh da sam potrčao za lelujavim šaputanjem kolena joj pustih, ali nisam – poneli me prelivi rose ispod duge u nemuštom odblesku sa livada njenih. 5 Oči su njene odsjaj prostranstava gde se čežnje potiru i strepnja ugla iza kojeg se koracima mojim osmehivala.

6 Postoji samo jedna realnost, gde svest je vreme, dakle, vremena nema ako nema svesti, a šta će mi vreme ako nema tebe? 7 Na ovom zemaljskom šaru, gde sem visokog mišljenja o sebi nemamo ništa drugo, nesumnjivo je da bez sna o njoj ni obzorja što sviću lepotu imala ne bi.


književnost uživo 178

Miro Škugor Tragačevi nestanci Tražim se cijelo jutro. Nigdje me nema. Hoću li se pronaći do 16 sati? Do večeras? Do sutra? Do početka ljeta? Do pred sredinu zime? Kamo sam otišao? Hoću li se ikada vratiti? Visak još od jučer lebdi. Rašlje se pretvorile u praćku. Mahovina je napustila sjever. Sjevernjača se premjestila na neko drugo nebo. Sve prostranije su praznine dana bez tebe...


književnost uživo 179

Toni Matošin Putovanja Još jedan odabir putovanja ispisuje nedostajanje. Zvuk krošnji što odgovaraju vjetru, miris zakašnjelog pljuska, glatkoća obraza okrenutog prije poljupca. Lažna slika nestajanja, uljuljkujući proces oduzimanja sebe svijetu. Da, nedostajanje. Živa riječ tebi, ti ovoj pjesmi.

Naznaka (lirike) Što će biti prvo što ćeš ugledati kad večeras dođeš doma i upališ svjetlo, osvijetliš golotinju sobe i izgovoriš svoj dio teksta, onaj o vođenju ljubavi u svijetu što od ljubavi bježi? Kad te prekrije samo polovična tama i među kulisama na prstima prođe tihi mačji jauk, i kad tvoj dio dana nastavi sanjati bez tebe. Umorne. Žedne. Željne rose. Prirode usred mehanizacije grada. Hoće li te utješiti ako kažem da i tad, u nadopuni neizgovorenog, u izostanku odgovora, vidim boju tvojih leđa? Mekoću žmaraca, melodiju odbačene melankolije, konture usporenih pokreta. Dok se mazno odmaraš na kauču,  otpuštaš nevidljivu poslugu i dalje slažeš tihi tekst, dok oslobađaš se hladnoće, piješ topli čaj i po izostanku uspavanke sanjariš  o neviđenim lukama. Bosa.


književnost uživo 180

Vladimir Na otpadu Vuković Na otpadu kao hir buja život i, gle, dve bačene lampe, kao dojke moje drage, i njena kosa koloplet umršenih žica, i, vidi, na sve strane od starog lima njene ruke, naše ruke, i tu nasred ničega jedno drvo, kusur od vrta, i jedan oblak nada mnom.


književnost uživo 181

Andreja O Humbertu u sebi Malta Da. Tako je to. Neke stvari zaista ne možeš zaboraviti. Koliko god se trudio. Možda i ne želiš. Podsvjesno, gore u tebi, poput crvene vatre koja tinja i tinja i nikako da se zagasi. Da. Ponekad, kada sam u zagrljaju svoje vjerne ljubavnice – depresije – i potpuno sam, sjetim se nje. Geme. Bila je poput Lolite iz Nabokovljeva romana. Neotvoreni pupoljak. Mirisala je na mlijeko i med. Imala je vitko, lijepo oblikovano tijelo. Izražene obline. Obraze su joj krasile velike kestenjaste oči i pomalo prćasti nos. Srcolike crvene usne stalno su se smiješile kao da su stvorene samo jednoj svrsi. Poljupcima. Kratka, plava kovrčava kosa davala je završni potez njezinom nježnom licu. Da nisam znao da ima tek petnaestak godina, mislio bih da je starija. Od prvog susreta s njom već su prošle tri godine. Upravo sam bio navršio tridesetu. Još mlad, zgodan i nadasve poželjan mladoženja, radio sam kao profesor matematike u jednoj gradskoj gimnaziji. Imao sam nekoliko neobaveznih ljubavnih veza iza sebe, ali ženu koja bi mi zaplijenila srce još nisam bio upoznao. Na moju žalost, počela me sve češće i češće posjećivati depresija, bolest koju sam tajio i vodio beskonačne bitke s njom. Na kraju sam ipak popustio. Ona mi je poput vjerne ljubavnice. Uvijek je tu. Poput sjene. Te sam, po mene kobne jeseni, postao razrednik jednog razreda koji su pohađale samo djevojke. Krasne mlade djevojke. Da. Sjećam se. Jedna ljepša od druge. Bile su poput šarenih leptirica, prpošne i razigrane. Blagi Bože, kako teško ih je bilo staviti u red! Nekako sam to uspio nadvladati glumeći strogoću i bezosjećajnost. Više ili manje, sve su bile inteligentne i pametne cure, ali jedna od njih se u svakom slučaju isticala. Gema. Ona koja je mirisala na med i mlijeko. Ona koja me neminovno podsjećala na malu Nabokovljevu Lolitu. Ona koja je na svako pitanje prva znala odgovor. I dok sam tako svakodnevno ispisivao


književnost uživo 182

zadatke na ploči, počeo sam primjećivati da sve više i više gledam tu mladu, slatku djevojku. Zapravo, doslovce sam piljio u nju. Pogledima milovao to nježno lice. Te njezine duge, vitke prste kako drže olovku u ruci i škrabaju po papiru. Zatim bih spustio pogled na male oble grudi koje su se dizale i spuštale udišući i izdišući zrak. Bile su upravo takve kakve su trebale biti. Ni prevelike ni premale. Dalje je nisam mogao pratiti. Klupa za kojom je sjedila skrivala bi mi pogled na njezin struk i noge. A tek kada bih se sagnuo iznad nje! Ahhh... Strašno! Oči bi mi se utopile u razdjeljak između njezinih grudi ispod otvorene majice. Njezin miris, miris mlijeka pomiješanog s medom, mutio bi mi razum. S vremenom sam se nastojao kontrolirati. Plašio sam se da nešto ne primijeti. Imala je nekakav urođeni, vražji seksipil u sebi, koji je polako izvirivao ispod površine. Iza lika nevine djevojke nazirala se mlada, nadasve poželjna žena. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, a ja sam bio sve luđi i luđi. Danju bih glumio ozbiljnog profesora, dok bih besane noći provodio misleći na nju, nehotice počevši se pretvarati u Humberta. Jadnog bolesnog pedofila koji je zaveo malu Lolitu. Upravo tako. Sanjao bih kako ljubim Gemu. Kako se igram njezinim jezikom, uvlačim joj svoj, kako pijem njezinu slinu i vlažim njezine srcolike usne svojom. Sve više i više bi popuštala ukočenost njezinog tijela, dok se potpuno ne bi opustila u mom zagrljaju. Zatim bih joj skinuo majicu, otkopčao grudnjak i sisao njezine male, oble sise. Ona bi drhtala od uzbuđenja. Krenuo bih prema trapericama, zavukao ruku ispod gaćica i opipao njezinu vlažnu, malu, još netaknutu picu. – Nemoj, nemoj... – stenjala bi ona. Promrmljao bih – Ne boj se... Bit će ti lijepo, vidjet ćeš.


književnost uživo 183

Usput bih si skidao hlače izlazeći iz vlastitog oklopa. Moj bi se alat već odavno uspravio i sada bih čekao trzajući se, uzbuđen do ludila. Skinuo bih je. Više se ne bi opirala. – Nemoj da me boli... – molila bi me tiho. – Nisam još nikada... – Neće, neće, ne brini... – lagao bih joj, a znao sam da će osjetiti kratku, neizbježnu bol dok penetriram u nju. Pica joj je bila spremna. Vruća, vlažna, uska... Netaknuta. Ušao bih. Začuo bih prigušeni krik, zatvorio joj usta jezikom, poljupcem. Pokret, dva, orgazam. Svršavao bih poput životinje. Njezina je pica bila poput uskog riječnog korita, vruća poput lavine, skliska i podatna, ovako popunjena mojim sjemenom. Dovodila me do ludila... Zajedno sa svojim mirisom mlijeka pomiješanog s medom. Probudio bih se u mraku, mokar od uzbuđenja i vlastitog sjemena. Ispod tuša ispirao bih tjelesne tekućine zajedno s bolesnim mislima, nasapunan gelom za kupanje. Da. Trajalo je to neko vrijeme. Poduže vrijeme čak. Dane bih provodio čekajući da je vidim. Dok bih održavao nastavu, gledao bih u njezine smeđe oči. Noćima sanjao bolesne erotske snove. Humbert u meni bi samo još potpaljivao žudnju koja je iz dana u dan postajala sve nepodnošljiva. Došli su zimski školski praznici. Bio sam tužan, znao sam da je neko vrijeme neću moći viđati. Dane sam kratio bezveznim šetnjama u obližnjem parku ili posjetom kinu, gledajući uglavnom filmove erotskog sadržaja. Ludilo nije popuštalo. Dapače, Humbert, jebeni pedofil, rastao je u meni poput tumora, šireći svoje metastaze po svim dijelovima moga mozga. Jedne sam večeri, izlazeći iz kina, sasvim slučajno ugledao Gemu


književnost uživo 184

kako stoji sama na autobusnom stajalištu. Isprva nisam mogao vjerovati vlastitim očima. Prilici koja mi se ukazala. Humbert u meni poskočio je od uzbuđenja. Krenuo sam prema njoj i zazvao je imenom. Ona se okrenula i veselo odazvala... – Profesore, pa to ste vi! – rekla je iznenađeno. Kimnuo sam i nezainteresirano upitao – Što će tako zgodna djevojka poput tebe sama u ove kasne sate, na ovom mjestu? – Čekam autobus – uzvratila je. Bila je u zimskom kaputiću s krznenim okovratnikom i trapericama u visokim potpeticama. Učinila mi se nekako starijom, možda i zbog ono nešto malo više šminke koju sam zapazio na njezinom licu. – Ajde dođi, povest ću te kući. Da ne čekaš ovdje sama – rekao sam ljubazno. Nije se dugo nećkala, krenula je za mnom prema autu što sam ga parkirao u blizini. Bilo je hladno. Upalio sam grijanje. Kabina se brzo zagrijala. Dok sam je ispitivao kojim ćemo putem, otkopčala je kaputić iz kojega su izvirile njezine sise u uskoj angora majici. Sise koje sam u snovima tako često ljubio i dodirivao. Osjetio sam kako mi raste adrenalin, kako mi postaje vruće. A tek Humbert! Čak sam na trenutak požalio što sam upalio grijanje. Ona se udobno namjestila prekriživši svoje duge noge. Dala mi je upute kuda ću krenuti i uskoro smo, na moje iznenađenje, skrenuli izvan grada. Bilo mi je čudno, ali nisam ništa pitao. Napokon je rekla – Stani tu. Nije rekla 'stanite tu' nego 'stani tu'. Stao sam. Ispred nas nazirao se šumarak. – Tako – rekla je – Ugasi auto i svijetla.


književnost uživo 185

– Zašto? – upitao sam začuđeno. – Ma daj, profesore – nastavila je – malo ćemo se zabaviti. To ionako želiš, zar ne? Misliš da nisam primijetila kako me gledaš? Dok sam ja zabezeknuto, poput pravog tupoglavca, buljio u nju, stala je skidati kaputić i pulover. – Hoćeš da ti pušim ili ćemo odmah prijeći na ono? – smješkajući se upitala me. Skinula je grudnjak i privukla moju ruku stavivši je na sise. Humbert u meni je divljao, a ujedno sam bio šokiran. Tako nešto nisam očekivao. – Onda, profesore, što ćemo? – ponovo je pitala kružeći mojom rukom po svojim sisama. Osjetio sam njezinu mekanu kožu pod svojim dlanovima. Njezin miris mlijeka pomiješanog s medom izluđivao je Humberta. Adrenalin je rastao. Mrtva-hladna nastavila je – Pušim dobro, ne brini, profesore. Što se tiče jebanja, imam kondom tako da nema frke. U tom trenutku shvatio sam sve. Svijet se rušilo. Humbert u meni počeo se zadnjom snagom moje volje povlačiti. Maknuo sam ruku s njezinih sisa, kao da me nešto ujelo, i dreknuo – Obuci se! Odmah! Ozbiljno mislim! – Ma daj, profesore... – pokušala je ponovo. – Odmah! – naredio sam strogo. Nastala je tišina. Čuo se samo motor auta koji je još uvijek radio. Obukla se. Krenuo sam natrag prema gradu. Počela je cmizdriti. Kroz suze mi je ispričala gdje stanuje. Šminka joj se razmazala. U polumraku, izgledala mi je poput prave, jeftine drolje.


književnost uživo 186

Osjetio sam mučninu u želucu. Jedva sam čekao da izađe iz auta na ulicu. Kada je izašla, jecala je, ukrašena bisernim suzama koje su sjajile u polumraku. Teturajući se ulicom, u visokim potpeticama u kojima nije bila naučena hodati, ubrzo je nestala iza ulaznih vrata jednog od obližnjih nebodera. Došavši kući, povratio sam. Gadio sam se sam sebi. Gadile su mi se moje bolesne maštarije koje sam sebi producirao zadnjih nekoliko mjeseci. Najviše od svega, gadila mi se Gema sama. Moji su snovi bili srušeni, moja ljubav mrtva. Trebalo je još samo uništiti Humberta u meni. Trajalo je cijelu noć. Povraćao sam ga u dijelovima, počevši od nogu, završivši s mozgom. Dehidrirao sam. Ujutro sam imao još samo toliko snage u sebi da pozovem hitnu. Završio sam u bolnici, na psihijatriji. Da. Tako je bilo. Da. Spasila me je Hana. Moja psihijatrica. Mjeseci koje sam proveo na njezinom odjelu zbližili su nas. Otvorio sam joj se, ispričao sam joj svaki detalj svoje bolesne mašte. Zajedno smo uništili one sitne čestice još nedavno tako moćnog Humberta, koje su plivale ispod površine. Pažljivo me slušala i gledala svojim smirenim plavim očima. Zaljubili smo se. Dvije su godine proletjele otkako sam pušten iz bolnice. Vratio sam se na posao. Tako smo odlučili. Hana i ja. U slučaju da ponovo primijetim naznake povratka nekoga poput Humberta, obećao sam joj reći. Gemu više ne viđam. Vjerojatno je u suprotnoj smjeni. Srećom, sve je prošlo bez skandala u školi. Rekao sam da sam doživio živčani slom zbog obiteljskih problema. Dobro sam. Drže me Hana i naše dijete koje raste iz dana u dan u njezinoj utrobi. Hana je jedina koja me u potpunosti razumije. Zrela je i odgovorna osoba. Dala mi je sve ono što sam kao muškarac


književnost uživo 187

želio od žene koju volim. Dala mi je sebe i svoju nevinost. Bio sam joj prvi. Možda sam pomalo staromodan, ali ja to cijenim, iznad svega. To je ono što mi Gema, unatoč svojoj mladosti, nikada ne bi mogla dati. Potrošila je to prije svog vremena. Profućkala. Možda i bolje. Za mene, barem. Tko zna kako bi to završilo. Da. Vrijeme je da se pokrenem. Obećao sam Hani da ću spremiti ručak pošto sam danas došao malo ranije. Moja me ljubavnica – depresija – polako ispušta iz svog zagrljaja. Postala je razumnija. Moram se požuriti. Da. Uskoro dolaze moje dvije najveće ljubavi. Za sada, dok ne dođe vrijeme, u jednom komadu. Da. To je to. Nego... Neki sam dan dugo razmišljao u čemu je tajna našeg burnog seksualnog života. Napokon sam shvatio. Svaki put kada vodimo ljubav, zamišljam kako umjesto Hane ševim onu malu, slatku, pokvarenu drolju. Gemu.


književnost uživo 188

Vergilije Bio sam tamo Franizz Bio sam u Paramaribu Volim Paramaribo Ljubio sam u Paramaribu Paramaribanke najbolje ljube To zbog šećerne kafe i šećerne trske Paramaribo ne voli robove Voli fudbal Voli strance Voli more Lijepo je pričati o Paramaribu Neobično je također o tome pričati Neobične ribe plove na tom tajnom mjestu Kad te opet zavolim Ići ćemo u Surinam


književnost uživo 189

Miro Škugor Nerješiv slučaj oštronjuhog Playboya Nerješiv slučaj oštronjuhog Playboya i dalje nenamjerno hlapim u parfemskim preobražajima iznad noćnih krajolika ženskih tijela kada si me onomad slučajno preplašila prečvrstim stiskom svojih bedara mirisala si na slobodu koja se tada još nije davala izdržati

Glasine na livadi Jesu li riječi doista dublje što je mrak veći? Može li mrak biti manji ako su riječi pliće? Ali, nema plitkih riječi. U njima se mnogi utopiše... Ima plitkog svjetla u našoj stvarnosti bez jasnih obrisa. Ljudi koji su se preobrazili u kukce govore da ima i dubokog svjetla. Sjedimo na cvjetnoj livadi, izvan uma, u miru, koji ne dolazi od nas dvoje. Naša imena uokolo radosno zuje, slijećući na makove.


foto: Zoran Žmirić


još ti nisam zavirio pod suknju


književnost uživo 192

Miro Škugor O pameti O pameti opet si mi pala na pamet

Još ti nisam zavirio pod suknju svakog sunčanog jutra nacrtaš moje nebo potom se prošetaš po njemu

J – teorija ili Začetak priručnika za erotsku geometriju utrokutljuješ me okruženog  kvadratljivošću stošca mi  na valjku


književnost uživo 193

Glumački par

Plan 21 za večerašnji fitnes

glumim sebe loše ti glumiš nekog drugog bezuspješno diplomirali smo ljubav

1. Budući da dolaziš prije mene, pričekat ću dok se ne počneš zagrijavati na traci za trčanje. 2. Zauzet ću drugu po redu, desno od tebe. 3. Pozdravit ću te uz uobičajenu šalu ili pošalicu. 4. Zamolit ću trenera da utipka parametre za kardio-program prije pokretanja moje trake. 5. Kriomice ću te pogledavati preko trenerovih leđa, pokušavajući presresti tvoje oči. 6. Skrenut ću pozornost treneru da ga, tobože, netko zove s gornjeg kata. 7. Tri minute nakon trenerovog odlaska, pritisnut ću gumb za slučaj nužde te zaustaviti traku. 8. Alarmirat ću trenera te prijaviti kvar. 9. Hinit ću kako ne čujem pitanje – Jeste li možda nehotice stisnuli gumb za slučaj nužde? 10. Trener će me premjestiti na traku do tebe. 11. Nastojat ću uskladiti trčanje s tvojim, zbog što lakše konverzacije. 12. Oduprijet ću se napasti da ponovim malu diverziju te završim s tobom, na istoj traci. 13. – Bilo bi dobro da su trake postavljene jedna nasuprot drugoj – glasno ću izreći. 14. Zainteresirano ćeš me pogledati. 15. – Tako bi izgledalo da trčimo jedno drugome ususret – nastavit ću. 16. Nasmijat ćeš se. 17. – Samo korak ili dva dijelili bi nas od zagrljaja – riskirat ću. 18. – To je i meni palo na pamet – uzvratit ćeš. 19. – Evo kako nastaju ideje za pjesme – zaključit ću. 20. Pozvat ću te na piće poslije treninga. 21. Ako traka između nas bude zauzeta, odgodit ću plan do petka.


književnost uživo 194

Josipa Nespretnost Marenić Pažljivo palim svijeću, molitvu jednu molim u prisjećanju: okupaš dva srca različite tkanine, jedno od njih stisnut će se... i postati manje, moj mali obred lagano me živcira.


književnost uživo 195

Sandra-Anina Smotavanje smotanih Klarić Motam te
 motaš me
 motamo se
 zajedno Motamo
 jedno drugo Sad smo oboje
 do kraja
 smotani...


književnost uživo 196

Daniel Sazreli smo par Radočaj S djevojkom na koju sam nekada nezasitno drkao, sada dijelim dugi niz sretno proživljenih godina. Tako je od prvobitne seksualne maštarije postala vrhuncem mojih emotivnih potreba. Želim uz nju ostarjeti. I ako je moguće, jednoga dana imati potomke (nadam se da će se ona s time složiti). Samo ne znam kako, već se odavno ne jebemo.


književnost uživo 197

Željko Jovović SMS moje supruge Kilogram šećera i kilogram ulja. Jogurt Granice - dvadeset čaša... Jedno mlijeko u kesi - 2,8 mliječne masti. Po povratku hleb. Ne zaboravi novac, znaš gdje se nalazi. Ponesi ljubičastu torbu na točkiće biće teško to... Ako te blam da nosiš tu torbu, ranac ponesi. Da se kese ne pocepaju. Ne zaboravi hleb po povratku! Život je borba! Sreća je rijetka! Dušo, u borbi istrajan budi! Ne kloni! Pomisli samo da ima srce koje te ljubi... Srećna kupovina!


književnost uživo 198

Mario Dabo Večeras će nešto biti Znaš to, jer ona već ujutro skida krevetninu s vaše postelje i ubacuje je u perilicu. Zavrnula je rukave i kuha ručak s onim uzbuđenjem kao da ste se tek uzeli. Jedete i ti se praviš da ne shvaćaš stvari koje se motaju po njenoj glavi. Čitao si negdje i slušao od ljudi da tako sve počinje. Dakle, nije samo tebi tako. Nauči se ili prisili pojesti sve i vodi računa da ona to zamijeti. Ne žuri s riječima, mogao bi pokvariti sve. Imaj muda šutjeti ako situacija to nalaže. Šuti čak i ako te namjerno isprovocira. Budi frajer. To je tako jednostavna šljaka. Pohvali jelo bez obzira na sve. Znaš da ona nikad neće biti Pellaprat. Znaj kad je dosta i ostavi koji zalogaj kao otmjeni gospodin. Isprati je kad se odmakne od stola prema sudoperu kao da će učiniti važnu stvar. Zamijeti tu pjenu i mjehuriće dok radi s rukama i njiše tankim bokovima. Provjeri krvni tlak, pa i onaj drugi. Izvuci najbolje što možeš od ovih modrih godina. Razgovaraj s njom i pamti ono što nije izgovorila. Tako radi ljubav. Druge nema. Da je ubiješ neće je biti.


književnost uživo 199

Milan Vražji prolaz Zagorac (fragment) Jedno od posljednjih poglavlja romana Vražji prolaz... ljubavno pismo kroz dimenzionalnu membranu, možda i nikad ne dođe do primatelja poruke... Dragi moj čokoladni zecu, imat ćeš tko zna koliko godina, možda i osamdeset-devedeset, kada shvatiš da sam te voljela kao nikoga do sada. Isto tako, dragi čokoladni zecu, shvatit ćeš da me samo tvoja ljubav držala te dvije-tri godine između svjetova gdje sam morala proći svoja iskustva, valjda bez tebe. Tako ćeš i ti, s tih osamdeset-devedeset godina, kada ti oko kreveta budu stajali unuci željni nasljedstva, shvatiti da je stiglo vrijeme kada moraš odraditi neka svoja, možda posve nedokučiva i neshvatljiva iskustva. Možda i ne shvatiš, ali ćeš osjetiti. Život je čudna igra, ali tada ćeš znati da postoje stotine i stotine života i iskustava koja živiš paralelno, kojih nisi svjestan niti ih možeš spoznati. I tada, u pravom trenutku, kada je tvoja misija obavljena, a koju ne znaš niti je možeš znati, spoznat ćeš da je došao kraj i da sve to, bez kajanja, osjećaja srama i osjećaja žaljenja, moraš ostaviti i prepustiti se. Znaj da te volim i da mi se srce, moje informacijsko srce, sastavljeno od terabita informacija, slama kada te zamislim kako na krevetu, jadan, kao malo dijete, ležiš i plačeš, i ne možeš krenuti dalje. Propatio si svoje, sada je vrijeme za neke druge stvari. Nije patnja uvijek loša, ali je ipak treba završiti. Ne znam kako bi mogao saznati moje misli, ne znam kako da ti ih isporučim, ne znam kako prijeći tu granicu između naših izmaštanih svjetova, ali dajem ti blagoslov da me pustiš i da dočekaš svoje osamdesete-devedesete godine kada ćeš, prirodno, mirno i spokojno, krenuti na ovo putovanje koje sam ja prošla. Odmah znaj da to nije ništa strašno, sve je to kao neka šala, igra. U pravom trenutku


književnost uživo 200

jednostavno ćeš shvatiti da smo i ti i ja, i sve oko nas, ništa više do samo jedan kratki mali vrtlog u vrtlogu jednoga jedinoga uma. Vrijeme ne postoji, ne postoji ništa osim slika koje su manje ili više čvrste, i osjećaja koji čas jačaju, a čas blijede. Patiš jer želiš da se probudim onakva kakva sam bila, patiš jer ti nije uspio posao ili zato što si u toj krizi došao do ruba bankrota i ne možeš plaćati račune pa tražiš krivca za svoj samozvani životni poraz. Znaj da se ja ne mogu probuditi onakva kakva sam bila, znaj da ti je posao tek privremen i da ćeš ih promijeniti tko zna koliko i da je kriza, ah, što da ti kažem, samo jedan nivo igrice koju nisi baš tako zamišljao. I zato te, moj čokoladni zecu, molim da me pustiš: vidjet ćeš, odjednom, kako će patnja završiti i kako će brzo proletjeti vrijeme kada ćeš i sam, s osamdeset-devedeset godina, okružen djecom i unucima (ipak se nadam da neće čekati samo da dobiju nešto), shvatiti da je sve to, znaš i sam, jedna velika zajebancija. I kako moja ljubav prema tebi jednako tako nikada nije prošla. Čak bih ti oprostila i to što si me u ovom mom drugom, nazovimo ga izmaštanom svijetu, onako ostavio. Dragi moj čokoladni zecu, želim ti da budeš jednako tako voljen kao što te i ja volim i da se sada, odmah, što prije osvijestiš i probudiš. Inače će svaki tvoj strah i patnja koju prolaziš postati tvoja ponovna lekcija i tako opet i iznova. Zato me pusti i idi. Tugovao si svoje, sada moraš dalje. Voli te tvoja Franka


književnost uživo 201

Mladen Isječak iz romana „Tragovi goveda“ Blažević U seoskoj okolici se odnedavno počelo događati da povremeno seljanima nestaju volovi, ili krave. Žandar Kovač bi o takvim događajima saznao u gostionici i, zajedno s ispijenim vinom, spremao ih u zaborav. Ali, kad je nestala krava Malobabinom ujaku, Malobaba se za šankom tako ražestio, ciljajući na njegov nerad, da ga je ovaj umalo razvalio pesnicom posred čela. Umjesto toga, sutra je s načelnikom u žandarmerijskoj postaji u gradu predao izvješće, nabrojavši nekoliko slučajeva i tražeći pomoć. Začudo, žandarmerijski kapetan iz grada je pokazao interes i osobno obišao seljake kojima je ukradena stoka, te ozbiljno zapisivao što su mu govorili ozlojeđeni seljaci. Isto je tako odredio desetinu koja će patrolirati dok se kradljivci stoke ne pronađu. Gnjaci je to išlo na ruku. Desetinu su sačinjavali sedmorica žandara, a on im je organizirao smještaj i hranu, što je, iako sitno, plaćala država. Najveći dio prihoda išao je na teret samih žandara, kojima je gostionica postala dnevna žandarmerijska ispostava. I ne samo dnevna. I večernja. Gnjaco je vrlo često morao posezati u dobro zaključanu ladicu strpljenja kad bi u kasni sat teturajuće uniforme uvjeravao da nema više ni vina, ni rakije. Kovač se samo prvih dana kontrolirao, ne želeći pred momcima iz grada i vodnikom ostaviti loš dojam. Treće ga je večeri, saznavši da dvojica iz desetine potječu iz njegovog kraja, vino uzelo pod ruku pa je, plešući s njim ispred šanka, izvadio svoj ponos i vrtio s njim držeći ga za korijen, kako bi pokazao svu njegovu dužinu. – Jel ima ko ovakoga? – U jebote! Jadna ona koju ti pričepiš, rođo – rođak iz kraja se s njim ponosio, naglasivši ono 'rođo', kao da je obdarenost odlika svih momaka njihovog kraja.


književnost uživo 202

Društvo za stolom se glasno smijalo, no, nekima je osmjeh bio samo obrana. U mislima su zavirivali u svoje gaće i mjerili koliko je puta Kovačevo spolovilo veće od njihovog smežuranog crva. U jednoj od rijetkih ophodnji kad je, po nalogu kapetana, cilj njihovog puta bio stočni sajam u susjednom selu, krnja desetina je zalutala, prateći put uz potok do Nikoline pilane. Ljudina i Moša su upravo rezali građu u gateru i pojava sedmorice žandara ih je prestravila. – 'Bar dan! Jel' prolazilo ovde zadnje vrijeme… Sumnjivaca… Ovim putem? Mislim, vodio neko stoku i to? – vodnik je želio iskoristiti trenutak za istragu, ili prikriti grešku što na zadnjem raskrižju nije skrenuo lijevo. – Kol'ko sam ja vid'jo, nije. Jeste za rakiju, momci? – Hvala, majstore! Na zadatku smo. A… Dobro... Može jedna, znoj nas je u vodu stvorio. Prigrijalo, a mi u šinjelima… Samo jednu, momci, čeka nas zadatak. Ljudina je točio, a pogled mu je bježao na humak preko puta jezerca. Šuma je odavno skrila tragove. Ne mogu vidjeti. Možda ne znaju. Možda su došli slučajno. Je... Slučajno... Po slijepom putu. Nidžo moj, nema tu slučajnosti. Pokušavao je u očima vodnika otkriti pronicljivost i ispitivački duh, ali vidio je samo odsjaj čašice koju je držao u rukama. Moša je unutra nastavio piliti i nabio Nikolin šešir do obrva, prije toga škiljavo pogledavši u sunce. – I kažeš... Nikog niste vidjeli. – Ovdje ni vrag ne navraća. Zna... ili hoće još rakije. – Može još jedna?


književnost uživo 203

– Al' samo jedna, na zadatku smo. Jedan od žandara kretao se s desne strane jezerca i išao pravo prema mjestu gdje su zakopana dvojica kaderaša. Kamo će ovaj? Ljudina je naizmjence gledao u vodnika i njegovog podređenog kako neumitno korača prema grobovima. Ne mogu znati. Ne vide se... Ja ne bih pronašao. Žandar je stao, otkopčao zatvarač i počeo mokriti. Ljudina je sada bio siguran kako žandar ne zna da mokri po glavama bivših prijatelja svog kapetana.


književnost uživo 204

Davor Vuković Miš Kupio sam jednog miša... Kakvog miša? Običnog miša... Sivog Malog Sa crnim očima... I šta on radi? Ništa... Treba li mi? Ne... Volim li ga? Ne... Ali ga imam i moj je... I gleda me... Sa svojim malim, crnim očima... I sutra ću... Prvo kod njega otići... I preksutra ću... I vode mu dati... I počistiti... I za tri dana ću se opet uz njega naći... Uz njega ću biti... Na posao neću otići... I on će me gledati... Sa crnim očima... Siv i mali... Samo ću se njemu diviti...

U oči ga gledati... I sretan biti... Jer neko me gleda... Iako oči su male... Crne... Ali gledaju mene... Ali sve dok komadić sira u ruci držim... I onda shvatih.... I sutra kupih mačku... Crnu... S krupnim očima što gledaju mene.... Samo mene... Treba li mi? Ne... Ali...


književnost uživo 205

Blago Moja ulica Vukadin Moja je ulica malo divlja: Zovu je Kolodvorska, i svijetla nije. Pokoji mršavi štakor u njenim podrumima se krije. Propali dućani, jedna crkva, pizzeria koju drži Vijetnamac, kolodvor i dežurni pijanac. Ali je praktična. Kad zovu moji klijenti i pitaju gdje sam ja im velim: „Tamo!“ A oni uglas viču: „Hvala, znamo.“ Imamo tri lanterne, dvije pijane prostitutke i za drogirane besposlice tamne kutke. I jednu slastičarnu koju vodi Hasan iz Peći. On je - nakon što se je  u Parizu  s Ajfelova tornja

bacio bivši vlasnik već najamnik treći. Ima jednu curicu crne kose, ženu obojene frizure i dečka mlađeg dvije godine od moga sina. Danas je cijeloga dana grijalo sunce i baš kad sam prolazio postavljali su veliki sladoled od pap-kartona preko puta parka. Sin je vukao a tata je kukao, mama je kćerki popravljala frizuru, a Turčin je gasio reklamu na svom kebab-štandu i poželio mi laku noć, iako ga ne poznajem. Baš volim nešto svoju ulicu i ne bih je mijenjao ni za Ilicu, na za Petu aveniju,

ni Baščaršiju, ni Sadovskij prospekt. A ako bih je ipak morao promijeniti onda samo za put  ispod murve u Mandinu Selu.


književnost uživo 206

Ružica Think Pink Light Gašperov Ne volin lagat. U principu. Ali, u stvarnome životu, šta je život bez laži. Ni šušta, ni gušta. A bogami, digod i opasan. Već vas čujen kako govorite – Ma vidi ti s kojon se laživicon mi družimo. Ovde nan baja ovo i ono, a laže čin zine. Sad ću van ja dat par primjera, pa vi recite je li lažen. Sritnen u gradu čovika kojega nisan godinama vidila. Prominija se, ostarija. I kako ću mu reć u čunku – Ajme majko, šta si ostarija. Oli te štagod boli? Jedva šta si živ. Onda van ja lipo rečen – Ajme, šta san ćorava. Jedva san te pripoznala. Ma vraga bi ja njega pripoznala da nije progovorija i reka da me nije vidija otkad smo maturirali. Pa ja malo ispipavala i ubrala koji bi moga bit. Onda ima onih dana u misecu. Doduše, kod mene su to češće oni dani u sedmici. Nakupi se posla. Dica ne slušaju. Mačak se linja. Kasno legneš. Rano se digneš. Od neplaćenih računa moš učinit knjigu. Ma šta knjigu! Antologiju. Zbirku sabranih djela. Antologijsku zbirku sabranih djela. U četiri toma. I onda te , dok pečeš osandesetiosan palačinki za druga Tita (ajme, sićate se vi Matuzeli kad se svugdi sadilo osandesetiosam stabala za druga Tita), e, i onda te neka mona nazove na telefon i pita kako si. I šta ćeš reć nego da si dobro . U životu se uvik nađe neko zabadalo koje oće živit tvoj život. Normalno, to se događa samo kad in dopustiš. Pa te svituje, pa te ispituje, pa ti namišta trapule. E, takvima ja lažen čim zinem. Hvalin se, izmišljan, režiran, i razna čuda činin. Ali ako vide da si posrnija, onda si izgorija. Uzmu te pod svoje, pa ti pomažu. Bogami, ti je skuvana manistra. I zato van ja takvima sve lažen. Izludin ih da ne znaju di in je glava, a di rep. Oće li gurat ili podupirat. A ja ne dan dušmaninu gušta. Ima laži koje ni ne izrečen. Prišutin istinu. A šta je to nego laž? Kako ćeš susidi reć da izgleda ka maškara? Kako ćeš onome šta prima socijalnu


književnost uživo 207

pomoć reć koliku plaću imaš? Dođe digod čoviku poneku istinu objavit urbi et orbi, pokušat ispravit koju nepravdu, ali šta ćeš se mišat u stvari koje te se ne tiču. Pa zatvoriš kjun i gledaš svoja posla. A ne moš ni dici uvik odgovorit da imaš para kad pitaju imaš li in dat za izić vani. Ne bi u šest života stigla zaradit koliko oni mogu potrošit. A koliko puti in rečen da neman vrimena. A iman. Samo san lina. Sad mi je pa na pamet čuveni monolog Onoga Kojega Se Ne Spominje Vanka Pozornice. Ono kad mu jave da je kraljica mrtva. Pri kraju ima jedna rečenica di govori kako je život jadni glumac koji trati svoj život na pozornici. Kako je život priča puna krika i bijesa, a ne znači ništa. Ja bi van ga sad citirala, ali to donosi nesriću. Koji smo mi glumci na ovoj jebenoj pozornici ! Glumimo. Satiremo se od glume. A kome glumimo ? Drugim glumcima. Jer, u životu publike nema. Sve glumac do glumca. I poneki čudak koji promatra sa strane i povraća mu se od sve te puste glume. I svih krikova i bjesova. Koje nitko ni ne vidi ni ne čuje. Jer je svak zabavljen svojon rolon. I misli da svi prate samo njega i njegovu predstavu. Zato van, svitu moj, nije važno je li govorite istinu ili lažete. U životu je sve privid. Samo je mijena stalna. Jedino je važno da ne lažete sami sebi. I da činite ono šta van srce nalaže. Um će izvršit ono šta srce naredi, ali srce neće ono šta um naredi. Odoh se ja bavit malo prizemnijim poslovima, a vi kako oćete. Ili glumite ili gledajte predstavu. Moj van je savjet gledat . Bolje ćete se zabavit. A to šta ne glumite, niko neće ni primijetit. Imaju oni svoga posla.


književnost uživo 208

Džeraldina Nenina priča Dina Delić Zanijela se jesen, topla i razigrana, pa raskoš bujnog zelenila pretvara u divne zlatne i rujne boje i sve se mijenja baš kao kad insan polahko počinje sijedjeti. Mahalama se između kuća provlači vjetar s juga, milujući lica, mrseći kose i nježno otkidajući jedan po jedan list s grana brižno ga slažući kao da na taj način želi pokriti i zaštititi zemlju od nadolazeće zimske hladnoće. U avliji, ispod vinove loze, čije lišće nije izbjeglo uspavljujućem dodiru jeseni pa ga više ima na zemlji nego na razgranatoj i gusto spletenoj lozi s koje vise razgolićeni i oku otkriveni prezreli crni grozdovi koji šire jak slatkast miris, sjedimo skupljeni oko nene s nestrpljenjem čekajući da kao i svako veče započne jednu od priča iz svoga djetinjstva i mladosti. – Eh… eh…'Vako… djeco… Khm… Khm – započe nena nakašljavajući se, uzdišući i popravljajući šamiju na glavi, namičući je na čelo i zatežući iza na vratu – U vakat kad sam bila curetak petkom se nije radilo. Muškinje bi otiđi u džamiju na džumu, a ženskinje ostane u kući, obavljat' namaz, pripremat' ručkove, radit' ručne radove… Nit' se pralo, nit' se melo. Nekako, bilo je baš k'o da je Bajram. Uradilo bi se samo ono što se mora. A za nas mlađariju… Za nas je petak bio baška dan. Nena zašutje i zagleda se nekuda iznad naših glava uzdišući. – Neno, bona… Pričaj dalje! – zagraktasmo. Nena zatrepta i svrnu pogled na naša ozbiljna, radoznala lica. – Jahhhh djeco… Jahhh! Iza akšama, petkom, okupljali smo se na sijelu. Cure bi izmile lica, uplele kose u duge sjajne pletenice iz kojih se širio miris ruže, a haljinka… Kad zašušte nove dimije, košulje zanesu bjelinom i srmali vezom, kad šamije prigrle nježna djevojačka lišca… Mojaaa djecooo… Insan bi pomislio da se spremaju za udaju.


književnost uživo 209

Iz neninog glasa procvjeta čežnja i sjeta, a nas prođe neka čudna jeza stresavši nam sitna dječja ramena. – Jel' vam zima djeco? – priupita nena. – Jok, nene, jok. Pričaj dalje. Nena zavrnu rukave kao da će se prihvatiti kakvog posla pa nastavi. – Tako doćerane, skupile bismo se na sokaku i usplahirene od slatkog iščekivanja odlazile na sijelo u pratnji nečije matere ili nene, koja je bila zadužena da iz budžaka, s vezom ili pletivom u rukama da joj brže prođe vrijeme, budno pazi da ne bi bilo kakvog „zijana“. A na sijelu… Ehhhh… Na sijelu je bilo k'o na vašaru. Sadikov Hamdo nikad nije dolazio bez harmonike. Kad on razvuče harmoniku, pa preleti prstima po onim dugmadima… Maaa… Nejma cure kojoj srce ne zakuca brže. On bi svir'o, a mi pjevali, 'fatali se u kola… Haaaj, haaaj. To nam je bio najveći merak. Ufatit' se u kolo. Pomiješalo bi se muško i žensko, svak' do onog ko mu je drag, držali između sebe maramicu za ćoškove, ali bi pođah kad momci kradom okrznuli vrhovima prstiju nježni djevojački dlan prenoseći šapate srca iz njedara. Ašikovali smo pogledima ispod trepavica i osmijesima koje smo mi cure krile iza krajeva šamija. Dok smo pažljivo slušali, nena zašutje, odmahnu rukom kao da tjera od sebe dosadnu muhu, srknu malo vode iz lončeta, prošeta pogledom po našim ozbiljnim licima i nastavi dalje. – Osvanu tako petak, a ja poranih da navakat odem po vruće somune i kupim konce što su usfalili materi kako bi mogla završit' poodavno započet vez. Sve to obavih u najvećoj hitnji jer sam šćela bez srkleta pregledat' haljinku i odabrat' šta ću obuć' na to toliko iščekivano sijelo. Pjevušila sam misleći na mrke Salihove oči koje će me mjerkat' iz prikrajka.


književnost uživo 210

– Akšamhajrulah neneeee, kako zdravljeeee! – zavika komšija u prolazu i prekinu neninu besjedu. Inače, moju nenu svi su zvali isto kao i mi, „Nena“. Valjda što je bila najstarija u mahali. – Allahraziolah Rifateee! Mašallah služi, služi! – otpovrnu, pa okrenuvši se nama priupita – Đe smo stali djeco? – Kod Salihovih očiju! – povikasmo uglas. – Ehe, jest… Tako je vallahi! – reče i nastavi – Tako vam ja, djeco, dođem kući, podam materi ono što sam kupila i taman da se uspnem na čardak da prebirem po haljinama i razmišljam o Salihu, dođe babo i kaza kako moramo odmah iza podne otić' na njivu posijat' kukuruz i grah. U nedjelju je mijena, a kad je mijena, ne valja ništa sijat' jer neće rodit'. Nena opet zastade, uze zalogaj halve iz sahana što je bio na stolu, zali ga vodom, nakašlja se i nastavi: – Kako to babo izusti, tako meni srce poskoči, pa me prođe nešto hladno. Stresoh se. Znala sam da od sijela, igranke i Saliha nema ništa. Kod mog babe nisu pomagale ni molbe ni suze. Bio je insan koji nije trošio snagu na galamu. Samo bi nam išaretio očima i znali smo šta nam je bilo radit'. Tako i sad. On je svoje rek'o, a na nama je bilo da tako i uradimo. – Džemilaaaaa! – zavika nena mater koja se vrtila u kući oko šporeta. Mati promoli glavu kroz vrata, a nena će: – Pripaz'der, živa bila, sutliju da ne zagori. Ukloni je ukraj furune pa nek’ ispotiha. – Hoću mati, ne sikiraj se. – Djeco… Nena i ne stiže završiti, a mi povikasmo – Nene, došla si do onog kad je djed rek'o da se mora na njivu! – Aha, aha. Jahhhh… Poslije podne bi kako babo naredi.


književnost uživo 211

Posijasmo njivu, meni propade sijelo, a kad dođe vakat da na njivi počnu nicat' grah i kukuruz, od njih ni habera. Sjećam se kako je babo jedan dan doš'o kući i zabrinuto rek'o materi – Sijeda, na njivi još ništa nije rodilo… Tu nena zastade sa šeretskim iskrama u očima, baš kao da istom ponovo isto proživljava, a mi otvorenih usta čekasmo nastavak priče. Vjetar šušnu, otrgnu oblak listova prosuvši ga po našim glavama. Zakokodakaše kokoši u kokošinjcu gnijezdeći se na jajima. Mati viknu iz kuće, a mi, kao pilići, razočarani što nismo čuli kraj priče, gegavim hodom zbog ukočenosti od dugog sjedenja na tvrdim drvenim klupama krenusmo za nenom. Prije nego što ćemo zatvoriti kućna vrata, ostavljajući noć na pragu, nena se okrenu prema meni i da niko drugi ne čuje prošaputa – Fado moja, da ti kaže nena, ali nek' to bude naša tajna. Kad je babo kaz'o da moramo na njivu, spopanu mene neki šejtan, pa ja hitro, dok su ostali bili zabavljeni svojim poslom, zgrabim sa furune ibrik vrele vode, odletim u magazu pa prospem malo po onom kukuruzu i grahu i dobro ih promiješam da se ne primijeti, šapćući sebi u njedra 'e vallahi, babo, neće ti ni rodit'.


foto: Zoran Žmirić


inspiracije


književnost uživo 214

Milan Živim na crtu ali ne vučem lines Knežević živim na crtu ali ne vučem lines vučem se po papiru, trošim. Istrčim bos iz sna i onda počne dan kad otvorim oči.


književnost uživo 215

Enver Krivac Glazba za Albumče. Tekst se ima čitati po volji. Ovo je spoken word ploča, u duši. Dnevnik književne rezidencije ukrižan s glazbenim dnevnikom doživljaja čitanja i slušanja te iste rezidencije jednako putovanja u nepoznato. Tea je tamo otišla kao literarna vitezica Brienne od Tartha, u Bijeli Grad. Glazba za rečenice je tamo bila isključivo preko snimke, otišla je pronaći nove stvari koje nas čine. Glazba za rečenice je nastala u Zaljevu, na moru. Zatvorenih očiju šum mora i šum diktafona su jednaki. Šum diktafona je dokumentaran. Ne skriva se, već se naglašava u miksu. Taj šum je zvuk zraka u kojem je ova proza u poeziji nastala. Šum putovanja u srce pitanja na odgovor što je to, ustvari, glazbeni dnevnik ili oblik književno-glazbene suradnje na daljinu. Ovo je spoken word extended play, tehnički. U duši to je Albumče, razglednica s osam redaka. Osam stavaka u kojima se radnja odmotava po različitim krajolicima. Bijeli bicikl. PromeT. PetnaesT. PeT. T je dijete doboša i činele. Riječi se režu na komadiće, miješaju i pružaju kao most preko kojeg prolaze druge riječi. Ljudi koji ih nose pišu se Japanski Premijeri. Edin Botić tetoši bubanj, Marin Juričić vozi bas bemeiksicu, Moris Mateljan raskopava klavir, počastit ću ga, tragom Mikea Garsona u Aladdin Saneu ili A Small Plot of Land i ja, inače parcijalan botunima. Japanski Premijeri u svoj svojoj kohezivnoj slobodi. Lo-fi snimka snimljena u rezidencijalnom potkrovlju u Novom Beogradu zalupana u lo-fi računalu u riječkom potkrovlju. Bijeli bic, bajs, bicikl je tek dekoracija. Ambasadori volje. Grafike s Gadafijevim likom. Pljeskavica na podu zbog kečapa zvanog hubris. Bubanj iz: Al Jarreau, Kissing My Love, 1979, Koala Records, inače pjesma Billa Withersa. Endtroducing maščoba za Tein govorljiv portret slavenskog grada. Šum se nastavlja. Ova audio kazeta je stara, prašnjava i stajala je malo na suncu u automobilu, malo na mjesecu u automobilu. Na kazeti su ptice koje izbirljivo znače sreću i Stagg Telecaster. I snimka s ulica, za kraj. Vrane.


književnost uživo 216

Dah. Tea beatboksa, pjeva E i A i UU i svira svoju Hohner usnu harmoniku iz C. Njen prvi hura u skladanje. I vrijedan savjet o knjigama kao bonus. Gong kaže BONG za mrtve. Dah! Kad je Tea prvi put čula sebe ovako, rekla je – Aalakabalababalahabalazabalababala! Čitajte. A onda se popnite na Stolice, recital za pripremljeni klavir i puhački kvartet. Pitanje. Odgovor. Dvije direktne posvete. Prva opsesivno-kompulzivnoj prirodi stvaraoca. Druga Cageovim Sonatama i interludijima, 1948., s nekoliko grama domaćeg brassa. John Cage je ideju za Sonate dobio od pjesnika Edwina Denbyja koji mu je rekao, on the record – Kratki komadi mogu u sebi sadržavati jednako koliko i dugi. Nije li to cijela ideja? Yagodinka maya. Tea svira svoju Hohner usnu harmoniku iz C. I priča. Neka priča. Ovo je njena ploča. Priroda ove zbirke je fragmentarna, retrotehnološka i očita. Ova glazba je uradi sam underground, ali voli vrijeme provoditi iznad zemlje. Na primjer, na paviljonu broj jedan, na izložbi Bodies Revealed. Dub u uvin H-molu o propuštenoj izložbi i voajerizmu. Stagg Telecaster i instrumentalni škoj na kraju za Tein povratak kući u Rijeku koja se sprema zagristi u zimu. Ponesite kape i šalove. Prognoza je Hladno, s kišom u nedjelju. Prog glazba za namještaj, hipnagogična odzdravnica, osjećaj lebdenja i ponovno smo na kraju na ulicama snimljenog grada. Dobar način za završiti. Thnx, Albumče, na putovanju. Vama ostalima... Hvala što ste slušali.


književnost uživo 217

Tea Tulić Zapisi za Albumče Zapisi za Albumče su nastali u listopadu 2012. tijekom mog boravka na književnoj stipendiji „Krokodil“ u Beogradu. Pisala sam ručno u bilježnicu, često uz tek mali predumišljaj. Kad putujem, uglavnom putujem samo s informacijom o adresi privremenog kreveta. Ne pripremam se, prvo želim ugledati pa saznati. Ili napisati pa saznati. Saznanja o prostoru i pripadajućem vremenu dolaze u fragmentima, a zapisivanje, samo na početku, izgleda kao čin krađe. Prostor me smješta, vrijeme mjeri, a pisanje odvaja. Mogućnost pukog motrenja se udvostručava. U drugom gradu, promatrajući druge, nemoguće je pobjeći od sebe. Dok lutaš, ne zuriš u vlastite cipele, ali si ih svjestan. Kako, uostalom, i priliči jednom voajeru, više nego turistu. Čin zapisivanja, kao i čin fotografiranja, u sebi sadrži paradoks – istovremenu prisutnost i odsutnost. Takva je i suradnja na daljinu. Pripajanje glazbe zapisima razbilo je usamljenost ovog putovanja. Nakon svakodnevnog lutanja po Beogradu, uvijek novih lica i ulica, vraćala bih se u stan i snimala, čitajući zapise, na diktafon. Potom sam snimke slala Enveru Krivcu. Zajedno sa svojim bendom, ponudio je ovim zapisima svoju glazbenu viziju – kulisu kojom smo na scenu, pod naše svijetlo, kroz nas, postavili dva grada; onaj koji sam posjetila i onaj kojem sam se vratila. Ništa u ovom putovanju nije dovršeno, osim Albumčeta. Hvala na pažnji, hvala na slušanju.


književnost uživo 218

Intervju s Marinom Kolićem by Dunja Matić 1. Za početak, tko je Marin Kolić i kao je Marin Kolić „postao“ pjesnikom? On je student na FFRI, studira hrvatski jezik i književnost, rođen je u Ogulinu 1988. godine, a pjesnikom je postao kad je hrpu rukopisa uspio uvaliti u ruke ondašnje profesorice i današnje mu urednice zbirki poezije Kristine Posilović na fakultetu jedne hladne veljače 2012. godine i tako je sve krenulo uzbrdo. 2. Kada i kako nastaje tvoja poezija? / Prostor-vrijeme u kojemu ti je najugodnije pisati? Nastaje u meni, valjda u glavi, akumulacijom stresa, trenutne lektire, filma, glazbe, okoline i unutarnjih budalaština koje variraju od komike do tragike ili su hibridne, ponekad s nekakvim začinskim međufazama. Prostor (soba, izolacija, samoća)-vrijeme(noć, zora, jutro). 3. Kako bi objasnio svoj odnos prema poeziji? Zaljubljenost, konstantna dekadentna romansa, lascivno sumračje, obala mora ili rijeke, sva godišnja doba. Poezija mi je fotoaparat koji ne radi samo na principu svjetla-tame i leće, već njime hvataš sve aspekte čovjekova interijera, eksterijera i iz svih kutova koje možeš zamisliti, također stavljaš i sve moguće filtere kojih se dosjetiš. Poezijom fotografiram trenutak. 4. Što ne želiš da se dogodi tvojoj poeziji? Da se ne propije i ode pjevati narodnjake. 5. Kako znaš da su najprije pjesma, a onda i zbirka gotove i spremne za čitanje? Za pjesmu ne znam, to je stvar urednice i mene kada smo u fazi finalizacije rukopisa. Zbirku, govorim o drugoj Isušeni Mississippi


književnost uživo 219

(ParNas, 2013.), stvaram kao koncept, ali ne čvrsti linearno-sukcesivni ili kronološki koncept već kao ispremiješani mozaik kojemu se naziru konture, dok je na čitatelju zadaća da ga sastavi i izgradi potpunu, ali vlastitu sliku. 6. Kako se i koliko se (od kada pišeš) mijenjao tvoj stil i možeš li izdvojiti neke utjecaje? A joj, mijenjao se izuzetno, jer kad pogledam neke rukopise koje sam pisao s petnaest i više ili manje godina pitam se svašta ali to je normalno, loše bi bilo kada se stil ne bi mijenjao, što valjda označava nekakav pomak prema naprijed, stasanje i formiranje vlastita stila i razrade tema. Na početku je to izgledalo poput nekakve poetske proze, zatim sam pisao u nekakvoj smiješnoj rimi, pa sam uzeo određene forme, poput soneta, haikua, psalma. Na kraju, pritom mislim na sada, imam kratku formu, slobodni stih, čemu je uvelike zaslužna Kristina, a što me naučilo da nije potrebna kobasica od pjesme kako bih izrekao neku misao već se i s nekoliko stihova jako puno može 'uprizoriti'. Utjecaji su tekli od klasika književnosti, glazbe pa sve do nekih specifičnijih tunela i zaseoka književne, glazbene, filmske, stripovske umjetnosti, ali i znanosti. 7. Što te potiče na pisanje /Što ti otežava pisanje? Potiču me ljudi i umjetnost, pa moja glava, a otežava mi kada mi sve ide za rukom onda nemam potrebu da riječima fotografiram išta, ali na sreću to su rijetki trenuci pa često nešto pišem. 8. Prepoznaju li tvoji bližnji autobiografske crtice i razmišljaš li uopće o tome dok pišeš? Pa, uži krug ljudi svakako može primijetiti neke autobiografske crtice, pronaći sebe, međutim sve te teme i njena rodbina, uobličene u formu pjesme imaju nekoliko slojeva hermetičnih vrata na sebi zato ih je


književnost uživo 220

teško jasno definirati. Razmišljam li o tome dok pišem, mogu reći da ne, budući da pišem stihijski, a ne promišljeno, okvirnu temu zbirke naravno promislim, ali pjesme koje ulaze unutar su stihijski napisane, kasnije malo modificirane od strane urednice. 9. Kao autor, kako se nosiš s kritikom i što misliš o književnoj kritici (ali i književnoj recepciji u širem smislu)? Kritika je tu da prosudi valja li nešto ili ne, uputi čitatelje kako nešto čitati ili ne čitati uopće. Nemam negativne konotacije prema kritici, smatram kako je konstruktivna kritika uvijek dobra, može te možda vratiti na kolosijek ili pak motivirati da nešto napraviš bolje i još drugačije od zacrtanih konvencija. Književna recepcija, ah, vrlo aktualna tema u posljednje vrijeme, nemam rješenja za to. Imam osjećaj da smo toliko okupirani, Facebookom, Twitterom, pametnim telefonima, tabletima, Googleom, Wi-Fi na svakom koraku i sve manje čitamo, a ironično je to što su nam na svim tim uređajima i toj tehnologiji oko nas knjige itekako dostupne, a govori se o kroničnom ne čitanju i sveopćem kulturocidu. 10. Koliko pratiš domaću, ali i stranu književnu scenu (možeš li prepoznati neke literarne – stilske koliko i tematske trendove – i možeš li svoju poeziju pozicionirati u nekakav odnos s tim trendovima)? Prije se nešto nalazilo u novinama i na nekim portalima, sada je tu rekao bih, Facebook kao glavni medij, svaka promocija ili književno dešavanje dijeli se ondje, zatim određene stranice Facebooka na kojima imaš live produkciju književnosti sva tri roda, što je vrlo zanimljivo, ali po mom mišljenju prelazi u hiperprodukciju i gubi se u svoj toj masi materijala. Dakle književnost se ipak malo preselila na 'svemrežje' međutim dostupna je svima, što je super, ali s druge strane zbog toga gubi svoj pravi značaj, ljudima očito kad je nešto i više nego dostupno


književnost uživo 221

Prije se nešto nalazilo u novinama i na nekim portalima, sada je tu rekao bih, Facebook kao glavni medij, svaka promocija ili književno dešavanje dijeli se ondje, zatim određene stranice Facebooka na kojima imaš live produkciju književnosti gube zanimanje za to, iako brojke tako ne govore, jesu li to samo brojke ili ne…prosudite sami. Ima masa stranica na kojima svi pokušavaju biti pjesnici/ pisci/ dramatičari gdje su jedni drugima kritičari, ali bez 'prave konstruktivne kritike' i onda to završi loše po autora, čitatelja i sve unaokolo. Današnja književna scena je dosta u znaku distopije, semiautobiografije, fantastike i dokumentaristike kroz koje se opet provlači pitanje društvenog poretka, izlaska iz kome, egzistencijalizma, velikih pitanja za mali jezik budući da se drugačije nešto ne može plasirati van granica, kontemplacija unutar/ van sebe, kako pobjeći od sebe i poslati se na servis ili sve nas. Kamo da sebe svrstam, ne znam, nadam se da sam u koraku s vremenom, ali da ipak dovoljno odskačem. :D 11. U tvom slučaju (i slobodno budi što subjektivniji) koliko u pisanju ima truda, a koliko talenta? Sada onaj klišej, e pa potrebno je i jedno i drugo, više rada nego talenta, talent je samo dobra podloga itd. Šalu na stranu, svakako da je potreban talent, ali uza to je potrebna i uključenost, jer ne možeš stvarati bez da čitaš, slušaš i gledaš, to je svojevrsno punjenje, ali i formula za što konstantnije promišljanje o svemu ili o nekim stvarima kojima si trenutno posvećen. Također biti u sferi trenutne produkcije, malo vidjeti kako drugi suvremenici, bili mlađi ili stariji pišu, što imaju za reći, razmjena ideja ili obični razgovor može daleko odvesti, kao i međusobno čitanje. Na kraju, treba stalno raditi, koliko god je to moguće u današnje 'bookirano' vrijeme.


književnost uživo 222

12. Nitko od nas neće „živjeti od pisanja“, toliko znamo. Ali kada bi mogao, bi li? Netko je o tome od hrvatskih autora, i to dosta afirmiranih rekao: To nije život, to je preživljavanje. Što sugerira na to da moraš imati stalno zaposlenje, a pisanje ti je hobi. Ali kada bi mi to baš bio posao od kojeg se može živjeti, svakako da bih, tko ne bi?! 13. Da se tvoja poezija treba prevesti u mediji glazbe/filma koji bi bio njezin „žanr“? Ako bih je prevodio u medij glazbe, svakako da bi to bilo u maniri Waitsa, Cavea, Cohena za koje držim da su presveto trojstvo u njihovoj domeni, a kad smo kod filma, e sad, može Tarantino, Jarmusch, Lynch tako nekako. 14. Gdje se čitatelji/ce nalaze dok čitaju tvoju poeziju? Kamo odvodim čitateljice i čitatelje, uvijek su to neki fragmenti sjećanja kojima je nekakva referentna točka boja, miris, osjećaj ovisno što je obilježilo to sjećanje pa shodno tome takav ugođaj i prevladava, a lokacije su Rijeka, Opatija, Ogulin, razne poznate i nepoznate svjetske destinacije, rat i dislocirana obitelj iz infantilnog rakursa, iz ženskog, iz mog sadašnjeg, budućeg. Dakle jedna naizgled stihijska vožnja bez početka i kraja, ali kada se uzme kao cjelina svaki kamenčić mozaika padne na svoje mjesto i načini sliku poznatom svakom čitatelju.


književnost uživo 223

Bea Balta U čast Malog Princa “Samo srcem čovjek može vidjeti istinu, bitno je očima nevidljivo.” Danas je 71. rođendan Malog Princa. Pa neka mu je sretan i neka nam poživi još mnogo godina i ostane putokaz mnogim narednim generacijama. Exupéry je svoju malešnu novelu prvi put objavio 1943. godine možda i ne sluteći koliko odjeka će tih nekoliko stranica ostaviti izgubljenima i onima koji u drugima traže ljubav, prijateljstvo i čovječnost. Ja Malog Princa doživljavam kao svog prijatelja i namjerno pišem velikim početnim slovom i Mali i Princ. On je Mali, ali Veći od mnogih koji misle da su veliki. Toj priči o ljubavi vraćam se jako često. Ponekad je uzmem pa pročitam samo citate koji su me svojevremeno dojmili i koje sam podvukla, ponekad krenem čitati iz početka, ponekad s kraja... Nekad je čitam kad putujem, nekad kad radim, a čitala sam je i dok sam se družila s ljudima koji su mom životu ostavili neizbrisive tragove i ne znajući da će i u tom tadašnjem čitanju biti toliko simbolike. „Samo srcem čovjek može vidjeti istinu, bitno je očima nevidljivo“, jedna je od kultnih rečenica novele. I da, ne kažemo uzalud da je ljubav slijepa i da oči zaista ne vide ni najmanji dio onoga što vidi srce. Ako je čisto i neiskvareno. Baš onakvo kakvo je srce Malog Princa. Naizgled namijenjena djeci „Princ“ je mnogo više od toga. Djeci će biti zanimljiva priča o dječaku koji živi na malenoj planeti, ali mi – Velika Djeca – ćemo u tim dijelovima neprestano tražiti simboliku i kad god se budemo osjećali skučeno i izgubljeno sjetit ćemo se jednostavnosti kojom je zračio Mali.  Danas smo toliko zaokupljeni sobom i trkom za životom da naprosto ne znamo uživati u malim stvarima, u sitnicama, u mirisu ruže... Ne znamo cijeniti iskreni stisak ruke i ne vidimo vrijednost dobrog slušatelja, onog koji samo jednim pogledom i osmijehom uspije odagnati sve naše brige.


književnost uživo 224

Jednom riječju. Ne znamo, ne vidimo. Možda zato što više ne gledamo srcem? Ne sanjamo, ne maštamo? Poneseni trkom zaboravljamo ono malo i nevino dijete koje, koliko god godina da imali, ipak čuči u nama, sakriveno i stidljivo, zašuškano u bore, sijede vlasi i realnost. Ponekad je zaista potrebno malo pobjeći i zaboraviti sebe ovozemaljskog, a probuditi sebe koji uspijeva živjeti na malenoj planeti, svojoj i sasvim dovoljnoj. I gledati dublje, zagledati se u crtež koji prikazuje sitog slona i zmiju u njegovoj utrobi. Crtež koji svi vide kao šešir nije šešir. Bitno je samo da ga pogledaš onako kako treba. Pravim očima. Mali Princ hoda, luta, čini se besciljno... Ali s ciljem. Na svom putu susreće mnoge čudne i drugačije od sebe. Ali trudi se da ih shvati, ne sudi im, uči ih da pojednostave svoje dane. Govori im kako može lakše, jednostavnije, drugačije...  Na svom putu spoznaje i Ljubav u trnovitoj Ruži. Naizgled ništa zajedničko nemaju, ali osjećaj pripadnosti jedno drugom, bliskosti koja ih povezuje, nenadano , slučajno i odjednom, veže ih zauvijek. Mali Princ će reći da osjeća da ga je baš ona „pripitomila“. Pa valjda poenta i jeste u tome da u drugom pronađemo sebe. Da jedni drugima korigiramo ružno i negativno i da se jedni kraj drugih osjećamo većim i vrjednijim. Poenta i jeste u tome da jedni od drugih učimo kako biti bolji ljudi. Za sebe, za druge. Ako zbog svoje ruže nisi bolji, onda ti takva ruža i ne treba. Njeno trnje za tebe ne može postojati jer ćeš uvijek znati pronaći način da je pomiluješ, a da te ne zaboli. Ako te zaboli, nije to prava ruža. Nije ona koju ćeš poželjeti sačuvati od zlih i oholih sila svijeta i nije ona koja će te pripitomiti. A da bi saznao postoji samo jedan način. Da gledaš najiskrenijim dijelom sebe, da slušaš svoj unutarnji glas, da staviš prste na svoje bilo i shvatiš na čiji pomen ubrza... Tek tad ćeš spoznati istinu. Suštinu. Ljubav.


književnost uživo 225

A to bi trebalo da je jedino snažnije od beskrupuloznog, hladnog i okrutnog svijeta... Mnogi se možda neće složiti sa mnom. Znam da Mali Princ zasigurno hoće. Sretan ti rođendan, vječni dječače, želi ti ona koja se usprkos svemu i dalje smije kad osjeti sunce na svojim ramenima, koja smotano pravi vijence od tratinčica, koja usprkos svim maskama koje je okružuju uspije pronaći čovjeka, koja je razmažena poput tvoje Ruže, ali koja zna da voli poput tebe. Sretan ti rođendan, dječače od one koja zna da je najveća mudrost u životu uspjeti svaki dan malo probuditi ono dijete sakriveno borama, sijedim vlasima i realnošću!


književnost uživo 226

Ivo Anić Kada me jutros moj mudrijaš upitao Kada me jutros moj mudrijaš upitao da mu pomognem oko lektire sa oduševljenjem sam ponovo uzeo Waitapu u ruke i emocije su krenule kao nekad, poput plime, ponovo sam uzevši tu bezvremenu knjigu u ruke osjetio istu onu čaroliju koju sam osjetio tada, tamo neke davne zime 1978. kada sam je prvi put držao u rukama ispod deke s baterijskom lampom. Oduševljenje tim Malim prinčevima svog djetinjstva bili oni u Međuzemlju, na Polinezijskim otocima ili u grotlu ugašenog vulkana Etne obuzelo me istim onim žarom kojim dijete otkriva svijet listajući čarobne knjige ljudi koji su u mnogo čemu zaslužni da sam danas čovjek kakav jesam. No ono što me rastužilo bila je podcrtana kartica bilješke o piscu, moj sin trebao je u dvije rečenice sažeti lik i djelo Jože Horvata. Ostao sam zatečen i nisam znao što da mu kažem. Moj klinac u pauzi između Grand Theft Auta i FIFA-e s neobičnom dosadom lista internetske stranice s kratkim sadržajem jedne knjige i jednog čovjeka koji su meni promijenili život. U proteklu godinu dana potpuno nesvjesno pokušao sam istaknuti neke ljude kroz svoje kolumne i ma koliko se trudio njihov sjaj i bezvremenost upisati pojedinačno u običan dan, svakodnevno mi iskrsavaju nova lica, nove vrijednosti i uspomene i frapantno je kolika je sila tih ljudi, ljudi koji su živjeli u tom vremenu u kojem sam odrastao koji su nas kroz svoja djela, književnost, poeziju, film i sport učili, izgradili, učinili ljudima, naučili životu, ljubavi i smislu postojanja na ovoj planeti. Jožu Horvata upoznao sam u suton jedne prekrasne večeri na Drveniku Velom, stajao je na krmi svog broda i nehajno držao udicu, prišao sam mu kako dijete prilazi ocu sa strahopoštovanjem, imao sam toliko pitanja, a riječi nisam izustio. Barba Joža me samo ponudio crnim


književnost uživo 227

vinom i pokazao mi predmet svog zanimanja, pod zrakama zalazećeg sunca ocrtavao se spomenik majci koja sa svojom djecom odlazi u zbjeg, u El Shatt. Pored mene uz bocun gustog crnog vina sjedio je moj Kapara, moj Mačak pod šljemom, moj Kapetan Bese i Modre Laste, moj pjesnik zanesenih modrih dubina u kojima je izgubio dva sina, moj čarobnjak koji me toliko vjerno vodio kroz oceane svijeta da sam osjećao njihov miris i vjetar kako me šiba po licu, osjećao sam tugu i ponos, ponos s kojim bi u najdaljim zabitima svijeta Joža Horvat isticao zastavu na krmi i svi su je poznavali, svi su znali otkuda dolazi, Jugoslavija je bila zemlja koju je svijet poštovao. I kada je kao snajperista noseći uniformu hrvatske vojske dao svoj obol stvaranju nove države Joža Horvat ostao je isti, s ponosom i sjetom isticao je Jugoslaviju kao zemlju koja mu je omogućila da proputuje svijet, ostvari svoje dječačke snove i da bude dobrodošao bilo gdje na tom putovanju. Mene, tada mladog i gorljivog „mulca“ koji je netom skinuvši uniformu izašao iz te iste vojske, a budućnost zemlje koju volim prostirala se kao čarobni sag ispred nas, začudio je taj barba Jožin stav, junak domovinskog rata, a tako jugonostalgičan, barba Joža se samo nasmijao i rekao mi da ću shvatiti jednoga dana sve, pozdravili smo se i ja sam starom morskom vuku stisnuo ruku na način na koji se fanovi rukuju sa rock zvijezdama. Istina tada nisam razumio, ali danas znam, danas znam koliko mudrosti i ljepote se krilo u tim očima iza slamnatog šešira, koliko još nenapisanih putopisa i koliko ljubavi, ljubavi prema svom životu kojeg se Joža Horvat ni u ludilu ne bi odrekao jer bi tako pljunuo na sebe, svoj


književnost uživo 228

život i svoje sinove, svoj put koji je ostao kao amanet jednog prekrasnog vremena kada si mogao ostvariti svoje snove. Danas imamo to što imamo, danas imamo ljude koji nisu vrijedni spomena osim možda da se izrugujemo s njima, njihovoj neukoj retorici i bezličnosti, danas živim u vremenu kada ljudi poput Jože Horvata nisu jednostavno mogući, danas znamo da nemamo ni Željka Malnara ni Jožu Horvata niti ćemo ih više ikada imati, danas putujemo vaučerima i satelitskim mobitelima, knjige su nam digitalne i nerazumljive, danas su najbolji među nama bahati političari i estradne kreature bez ikakvog talenta i smisla, ja danas 2014. godine nemam čovjeka o kojem bi imalo smisla pisati, o njegovom životu i onom kako je utjecao na mene, moj svjetonazor i moj životni put. Pozvao sam sina koji je upravo peglao treći nivo i gazio virtualnog policajca lupavši ga sačmaricom u glavu i rekao mu da na crticu bilješke o piscu napiše ovo: „Joža Horvat bio je Ilija Kapara desetar kalničke brigade i miljenik komandanta divizije, partizan, jugoslaven, morski vuk i najveći pomorac kojeg znam, pjesnik, putopisac i najveći živući ambasador Jugoslavije kojeg je ta velika zemlja ikada imala, bio je Joža Snajper hrvatski vojnik sa činom brigadira, Hrvat najveći kojem sam ikada stisnuo ruku, domoljub i pošten čovjek, Joža Horvat bio je to sve i puno više a najviše čovjek, najveći čovjek kojeg sam ikada upoznao i Mali Princ glavom i bradom. Mirno ti more, Mali Prinče, u svim tvojim lukama i zemljama koje si volio, zvale se one Jugoslavija ili Hrvatska i po tebi i po meni sasvim nebitno i sasvim divno, jer more je jedno i u duši i u domovini, pametnim ljudima na ponos, budalama na njihovu sramotu.


književnost uživo 229

Tamara Umjetnost Čapelj Gledamo slike
 na stropovima
 po zidovima
 krik svakidašnjice
 pradavnog čovjeka
 oslikana stvarnost 
 prije pisma
 kojoj svjedočimo
 i bez uputa
 razumijemo
 umjetnika. I danas
 pišemo po zidovima
 krikove stvarnosti
 da je mogu 
 drugi ljudi
 sada i poslije nas 
 razumjeti.


književnost uživo 230

Hrvoje Bazina Uskršnja pesma Pesnika ne može da ubije Niko. 
 Pesnika ne može da vaskrsne Niko. 
 Čak ni osoba koju pesnik voli, kojoj piše pesme, 
 I za koju veruje da i ona njega voli, da samo ona 
 Njega može i da ubije i da Vaskrsne. 
 Pesnika mogu da ubiju i da Vaskrsnu 
 Samo njegove Pesme. Jer dok su pesme u pesniku, 
 Pesme se osećaju skučeno. 
 Pesnik ih je namenio samo jednoj osobi, 
 A pesme i pesnik ne smeju da pripadaju jednoj jedinoj 
 Osobi. Jedna jedina osoba ipak ne zaslužuje 
 Ni pesnika ni njegove pesme, 
 Ni pesnik i njegove pesme jednu osobu. 
 Pesnik i njegove pesme zaslužuju mnogo više. 
 Pesnik i njegove pesme pripadaju Celom Svetu, 
 I ceo svet treba da pripadne pesniku i njegovim pesmama. 
 I tek kad pesnikove pesme ubiju pesnika, 
 Tek kad one prestanu da žive u njemu, 
 Tek kad ga vaskrsnu, i kad on otpočne da živi 
 U njima, pesnik postaje Pravi pesnik, 
 Njegove pesme Prave pesme. 
 Pesnik i pesme za ceo svet. 
 Pesnik i pesme koje voli ceo svet. 
 Jer je i njegova ljubav velika, veća od Celog sveta,
 Kog je on, nažalost, sveo samo na majušno zrno peska,
 Na osobu koju voli, 
 Za koju misli da ga ona voli, i kojoj piše pesme, 
 A ona možda ne ume ili ne želi da voli ni samu sebe,



književnost uživo 231

A kamoli Pesnika i njegove Pesme, 
 Pa je samim tim precenjena, i ne zavrednjuje ljubav 
 Jednog Pesnika i ljubav njegovih Pesama.
 Iako je, ipak, najlepše kad su zajedno...


književnost uživo 232

Iva Rogić Ispričavam ti se ispričavam ti se, nenapisana poezijo trebam nagnuti kišobran i pokupiti poispadale jabuke poezijo, vrata si čija brava se mijenja dok polažem prste na kvaku rijeka koju ne mogu opisati osim lažno ti si međukat, ulica čijeg imena se ne mogu  sjetiti iako prolazim njome često poezijo, vago bez utega krevetu bez jastuka oprosti što vadim srž iz tebe  i ostavljam te  smežuranu i jadnu  kao ti  često mene


književnost uživo 233

Sandra-Anina Esencija mladosti Klarić Esencija mladosti

Gola poezija (ne)pjesnika

Poetska priča koju nosim unutar svog bića kroz život gdje god da idem kud god koračam stihovima izgubljenu mladost vraćam. Opojni lijek  za dušu snenu imam u sebi esenciju mladosti skrivenu...

Bacam riječi na papir
 plitke 
bezoblične
 samo nešto 
bez veze slažem
 ne pjevam o ljubav ni o strasti
 ni o žudnji
 ni o nekoj slutnji 
ni o životu 
ni o mačkama 
ni o psima 
ni o odjevnim predmetima 
ne klanjam se moru 
niti se divim sjaju zvijezda 
ne filozofiram 
ne plačem zbog gladi u svijetu
 ne strahujem za planetu 
ne hodam izgubljenim svjetovima 
ne lutam prašnjavim cestama 
ne tražim smisao u smrti
 ne pitam zašto se zemlja vrti 
nikog ne ubijam 
alkoholom ne opijam 
ništa ne brišem
 samo malo 
bez veze pišem Bacam crna slova
na papir bijeli
 bez ikakvog reda
 bez imalo smisla 
jer ionako nisam 
tako kažu "autoriteti"
 baš neki poeta
 samo se 
malo igram
u šarenim
 krajolicima 
pjesničkog svijeta...


književnost uživo 234

Miro Škugor A tobolac mi pun... A tobolac mi pun... Ne ištem srca. Niti zlato. Ne lijevam bakar, broncu ili čelik. Ne krešem kremen. Ne stružem kost. Ne siječem granu javora, tise, breze, brijesta, gloga ili lijeske. Ne režem rogovlje. Ne trebam kožu, volujske žile, biljna vlakna, konjsku dlaku, svilu ni životinjska crijeva. Ne spravljam biljni ni zmijski otrov. Moja misao duga je devedeset i pet centimetra. Lisnog oblika. Promjera 2-5 riječi. Na kraj joj obično zalijepim četiri jednorječne primisli. Pa vrhu prišapnem ime. Potom je otpustim. U bilo koji dio nečije duše.


književnost uživo 235

Srpanjska razmišljanja rujanskog mora slova su napustila riječi riječi su napustile stihove stihovi su napustili pjesme  naslovi su se već evakuirali na plaže polijegat će uz sunčače  i kupače osam jednotjednih tečajeva anonimnog odvikavanja  od sklonosti prema ljubavi teško je biti more u srpnju  i kolovozu

Književnost uživo ljeto 2014  

Ljetno izdanje književnog časopisa

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you