Page 1

Časopis za duhovni život tajnistvo@epc.hr 35 | 2016

www.epc.hr

Gospodnja posjeta Osam desetljeća života osječke Evanđeoske pentekostne crkve

10 kn


AUTOR | Feri Kuzmič

Gospodnja posjeta - EBEN EZER

Osam desetljeća života osječke Evanđeoske pentekostne crkve

Osječka crkva je s vremenom postala središte okolnih crkava. U njoj su se zbivali glavni sastanci, konferencije, seminari i krštenja u vodi. Izvori Časopis za duhovni život Jesen 2016 Godina LVI Cijena: 10,00 kn Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10 000 Zageb, Hrvatska tajnistvo@epc.hr www.epc.hr

Glavni i odgovorni urednik mr. Damir Špoljarić

Grafičko oblikovanje Andreja Mil

Urednici Antun i Marija Koprivnjak Tel. 032 414-767 akopriv@yahoo.com

Tisak TopDan d.o.o. Samobor

Lektura Nataša Sulić Korektura Elizabeta Koprivnjak

Adresa uredništva IZVORI, KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD p.p.370 Cvjetkova 32 HR-31 103 Osijek Hrvatska Tel. 031 494-192

Žiroračun Raiffeisen Bank ŽR: 2484008-1102587701 IBANHR: 2224840081102587701 SWIFT CODE: RZBHHR2X OIB: 56822036075 ISSN: 1330-2119

Tiskovina je upisana u UPISNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE O IZDAVANJU TISKA. Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu pod URBROJ: 515-03-04-3, KLASA: UP/I-070-01/03-01/142 "Izvori" su oslobođeni plaćanja poreza na promet proizvoda. Redakcija Izvora ne snosi odgovornost za nenaručene materijale (tekstovi, fotografije, pisma u bilo kojem formatu) i ne smatra se dužnom vraćati ih pošiljateljima. Fotografija (naslovnica): Santhos Kumar (www.freeimagescollection.com)

časopis za duhovni život

2


Poslije Prvog i prije Drugog svjetskog rata Bog je na divan način otpočeo djelo spašavanja ljudi i u Slavoniji, kao da je ih unaprijed pripremao za budući rat u kojem su mnogi stradali na različite načine. Iz Svetoga pisma jasno vidimo da Bog neće dopustiti nešto, a da prije toga ne pruži mogućnost izbavljenja. Nisu nam poznate točne godine nastanka Pentekostne crkve u Osijeku. Osloniti se možemo samo na neke podatke: prvo krštenje bilo je sredinom 1937. i na godišnjoj sjednici početkom 1937. Peter Sorg, propovjednik duhovne zajednice u Osijeku, bio je izabran za potpredsjednika. Neki su se vjernici počeli doseljavati u Osijek. U početku mjesto okupljanja bilo je u kući Petera Sorga u Gornjem gradu. Poneki su dolazili slušati Božju Riječ u baptističkoj zajednici u kući Mojzesa. Budući da je brat Mojzes bio rodom Židov, odveden je 1941. u logor, gdje je u konačnici i umro. Duhovnu literaturu (Biblije, traktate i brošurice) od njegove supruge preuzeo je brat Ilija Podrugović i zakopao je ispod poda svoje radionice da bi je na taj način zaštitio. U jesen 1939. pojavljuje se u Osijeku misionar Janoš Lerch iz SAD-a. Odmah se prihvaća posla te na Zrinjevcu kod Adam Phana iznajmljuje dvije ulične prostorije, kao i još jednu manju u dvorištu. Između dvije ulične prostorije srušili su zid i tako dobili veću za okupljanje. On je također o svom trošku dao napraviti klupe, propovjedaonicu i kupio baptističke pjesmarice Pjesnik vjere. Tih dana Ilija Podrugović se prisjeća: "Prostorija se punila sve više i više. Narod je dolazio sa svih strana i za kratko vrijeme često bi se znalo dogoditi da nije bilo mjesta ni za stajanje." U zajednicu je stigao i brat Franjo Horvat koji je prevodio brata Lercha s mađarskog jezika, zatim i brat Kristijan Zelenjak koji je osim propovijedanja odlično svirao violinu i vodio pjevački zbor mladih. Vrlo brzo se pojavio i prvi plod. U proljeće 1940. bilo je prvo krštenje u vodi, a na jesen i drugo. Krštenje je bilo na otvorenom u rijeci Dravi i tim se povodom skupilo puno naroda. Prigodnu propovijed održao je brat Lerch. Budući da za vrijeme stare Jugoslavije nije bilo vjerske slobode za sve vjeroispovijesti, a tako ni za pentekostalce, brat Lerch je zajednicu prijavio kao Dobrotvorno društvo Filadelfija. Društvo je trebalo imati svoja pravila, pa čak i članske iskaznice. Aktivnost društva prikazivali su povremenom donacijom novca Crvenom križu kao dobrotvornu pomoć siromašnima. Kad je izbio Drugi svjetski rat, brat Lerch, kao američki državljanin, morao je u jesen 1940. godine napustiti Jugoslaviju i vratiti se u svoju zemlju. To je za osječku crkvu bio veliki udarac. Sljedeće godine otišao je i brat Zelenjak, tako da je službu propovijedanja preuzeo brat Sorg, a starješinstvo crkve brat Horvat. U istoj se godini u crkvi pojavio Ilija Podrugović koji je ponovno odigrao značajnu ulogu. Zajednice

3

su u ono vrijeme prije Drugog svjetskog rata bile vrlo duhovne i aktivne u više područja. No, umiješao se i sotona te čitamo: "Nažalost, naša radost nije dugo trajala. U proljeće 1942., kad je crkva uživala najveće blagoslove i napredak, vlasti su otkrile da to nije dobrotvorno društvo, nego jedna prava pravcata vjerska sekta. Došli su iznenada, zatvorili i zapečatili crkvene prostorije. U isto vrijeme zatvorili su i prostorije Adventske zajednice u Zrinjevcu." Članovi i prijatelji su se uplašili, razbježali kao nekad prvi Isusovi učenici. Od 100 do 150 posjetitelja je ostalo i ustrajalo njih desetak u "velikom strahu i tajnosti." Sastanke su počeli održavati tajno po kućama. Više hrabrih "Lidija" otvorilo je vrata svojih domova i pružalo mjesto za tajna bogosluženja. Zbog špijunaže svaki put su mijenjali lokaciju. Godine 1943. zajednica ponovno kreće naprijed i povećava se. Bilo je također i krštenja. Osim brata Sorga, počeo je propovijedati i brat Podrugović. Crkva je rasla i sljedeće godine. Kako rat nije prestao, braća su odlazila u vojsku, tako da su na kraju ostale samo sestre. Zajednica se preselila u praznu kuću brata Sorga u Donjem gradu. Brat Ilija Podrugović počeo je skupljati po okolini sa Štefanom Gašijem preostale članove i povezivati ih sa zajednicom u Osijeku. Osim toga on je umnoženo duhovno štivo pripremao i umnožavao. On se sjeća: "Te sam godine o svom trošku nabavio i jedan stroj za umnožavanje 'na matrice'. Pisao sam i umnožavao njime propovijedi te ih povremeno slao poštom na sve pronađene adrese članova izvan Osijeka da na taj način barem donekle prime duhovnu okrjepu jer nisu imali propovjednike." Nakon rata broj članstva se stalno povećavao. Tako se 1946. godine službeno formirala Kristova duhovna crkva. Kako je kuća brata Sorga bila nacionalizirana crkva, morala se iseliti, no dobila je svoje prostorije kod sestre Magde Bohak. Te godine obratio se brat Dragutin Volf koji se brinuo za vjernike u okolini. 1947. zajednica se preselila opet u druge prostorije u Novoj Retfali. U Osijek je došao i brat Peter Dautermann kao povratnik iz logora. Podrugović je tada starješinstvo predao njemu. Godine 1949. crkva se opet skuplja po kućama. Zatim Podrugović dolazi na ideju da Židovi prepuste na uporabu njihov hram (sinagogu) u Donjem gradu. Oni su htjeli prodati i sinagogu i zemljište. Ali stvari nisu bile jasne po pitanju novih zakona oko crkava i vlasništva, a najveći je problem bio što nisu imali novca. Na koncu su dobili zgradu za uporabu na pet godina, zatim još na tri i to bez zakupnine pod uvjetom da se na zgradi održavaju popravci. To se dogodilo 1950. godine, u vezi čega Podrugović piše: "Moram napomenuti da je Gospodin tako otvorio srce Židovima da su cijelo to vrijeme gajili prema nama veliko poštovanje, gledajući u nama narod Božji i jako su nam izlazili u susret. Neka ih Bog zato obilno blagoslovi!" Časopis za duhovni život


Sljedeće godine kupljene su stolice za hram, a Podrugović je dao na uporabu svoje velike orgulje. 1955. brat Dautermann odlazi u inozemstvo, a crkvu preuzima brat Vinko Fabjanić (1955.-1965). Poslije Vinka Fabjanića dolazi Vilko Knotek (1965.-1978.), iza njega Andrija Sabo (1978.-1983.), zatim Peter Kuzmič, a poslije njega Damir Špoljarić, sadašnji pastor. Što se tiče rada brata P. Dautermanna, čitamo: "Teško smo se rastali od njega jer nas je obilno hranio duhovnom manom i mnogima prirastao k srcu, pogotovo njegova supruga, naša sestra Magdalena, koja je sestrama u zajednici bila divan uzor, a u svojem domu pravi 'anđeo mira'." (Podrugović) I još nešto: "Na kraju svake godine smo cijeli saldo, tj. ostatak gotovine, razdijelili među siromašnim članovima, a od nove godine počeli iznova. Imali smo uvijek dovoljno – ništa nam nije uzmanjkalo – baš kao prvim kršćanima." (Podrugović). 1958. crkva kupuje zgradu u Zadarskoj 19 koju koristi do 1981. godine. Međutim, vizionar, pastor Andrija Sabo vidio je novu lokaciju opet u nekadašnjoj sinagogi. Nakon kupnje i temeljite obnove, bogosluženja se održavaju u njoj od 1981. pa sve do danas pod imenom 'Radosna vijest'. Danas se u Zadarskoj 19 nalazi centar za mlade. U Osijeku je Andrija Sabo uz sinagogu podigao veću zgradu u koju je preseljen iz Zagreba i djeluje od 1983. godine Evanđeoski teološki fakultet (prije kao Biblijskoteološki institut, danas Visoko evanđeosko teološko učilište u Osijeku). Osječka crkva je s vremenom postala središte okolnih crkava. U njoj su se zbivali glavni sastanci, konferencije, seminari i krštenja u vodi. Nakon Drugog svjetskog rata iz osječke zajednice proizašao je u početku primitivni tisak duhovnog nauka na hrvatskom jeziku, pod nazivom mjesečna Okružnica, kasnije Pentekostna vijest, a danas Izvori. Na dan Pentekosta ili na dan Pedesetnice, u nedjelju 27. svibnja 2007. u donjogradskoj Sinagogi obilježena je stogodišnjica Evanđeoske pentekostne crkve u Hrvatskoj i sedamdeseta obljetnica djelovanja EPC Radosne vijesti u Osijeku, dok je Evanđeoski teološki fakultet u Osijeku obilježio svojih trideset i pet godina znanstvenog i obrazovnog rada. Još bi se moglo puno toga kazati što se događalo tih osam desetljeća djelovanja Pentekostne crkve u Osijeku. Smatram da je to dovoljno za članak takve vrste, samim tim i poticaj za daljnji rad. Pri kraju, mogu izreći one stare biblijske riječi: "EBEN EZER!" Što znači: "Dosad nam je Bog pomogao!" (1 Sam 7,12). A onda u vjeri i novozavjetne riječi: "Siguran sam u ovo isto da će onaj koji je počeo dobro djelo među vama dovršiti ga do dana Krista Isusa" (Fil 1,6).

T

ko smo mi zapravo? Predstavljamo jednu običnu hrvatsku obitelj. Imamo troje djece, a najmlađi "anđeo" nam je tek dvije godine star. Kao i svi hrvatski građani koji drže do sebe, imamo kredite i, Bogu hvala, posao i zdravlje. Naše putovanje s Bogom otpočelo je davno, prije skoro 30 godina, još za doba Jugoslavije. Bili smo dio stabilnog, religijskog sustava i premda je bilo i duhovnih trenutaka, vječito smo imali dojam da tragamo za još "nečim". Prije pet godina to traganje je rezultiralo i promjenom crkve i prelaskom na evanđeosko kršćanstvo. Iz jednog katoličkog okruženja prešli smo u pentekostnu zajednicu u Osijeku, gdje smo našu "glad" za duhovnim pokušali utažiti dodatnim radom na evangelizaciji. Puni entuzijazma, pokrenuli smo na Vinkovačkoj televiziji emisiju "Biblija govori". Nažalost, i dalje smo osjećali da nam ''nešto" nedostaje. Emisija je prestala, sve manje ljudi dolazilo je na molitvu. Čak ni članovi koji su nas doveli nisu dolazili. Pitali smo se: "Što se to događa?" Koji je razlog da ljudi ne prihvaćaju naša objašnjenja, naša svjedočanstva, našu težnju da im približimo Boga? Zašto se ne obraćaju i pokrste, što još tu nedostaje? Facebook rasprave su dolazile do usijanja… Tko je u pravu, a tko u krivu… Tko je za evoluciju, a tko za biblijsko stvaranje… Čija objašnjenja su bolja, a čija slabija. Sve to skupa nas je prilično zamaralo te nam je ponekad trebalo par dana da dođemo k sebi; tim više kad bi sve skupa rezultiralo žešćom raspravom i s pregršt uvreda na naš račun. No, Bogu se svidjelo da jednoga lijepog dana, 26. ožujka 2016. iz još nerazjašnjenih razloga, bez ikakvih planova pozovemo naše prijatelje na ručak. Nakon objeda, pitali su nas jesmo li kršteni u Duhu. Nismo htjeli ispasti neupućeni pa smo odgovorili da valjda jesmo. Nakon samo nekoliko minuta shvatili smo da nismo jer, gle čuda, moja draga Ivana odjednom je nezaustavljivo progovorila jezikom koji nam bijaše nepoznat. Ja pak nisam dobio nikakav poticaj za izgovaranjem tako da sam se malo razočarao. No, i ta spoznaja, da je toga dana Bog pohodio naš dom i donio nam dar, izazvala je suze radosnice. Od toga dana naši životi više nisu bili isti. Ako izuzmemo dar govora u jezicima koji je supruga dobila, oboje smo shvatili da sada imamo ljubavi prema onima koje baš nismo voljeli. Shvatili smo da smo oboje doživjeli ljubav kao plod Duha Svetoga. "Ljubljeni, ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi,od Boga je rođen i poznaje Boga"(1 Iv 4,7-8). Nadalje, naša dosadašnja vjera u Isusa Krista, našega Spasitelja, postala je iskustvena spoznaja da je on istinski, živi Bog. Sada, umjesto da vjerujemo, znamo! Duh Sveti u nama svjedoči za Oca i Sina.

4


Duh Sveti danas AUTORI | Dario i Ivana Vuković

Svjedočanstva Boga živoga, našeg uskrslog Isusa Krista, nizala su se jedno za drugim (Mk 16, 14-20). Shvatili smo da smo tek sada sposobni služiti Gospodinu jer je On surađivao i utvrđivao Riječ popratnim znakovima: obraćenja, iscjeljenja duše i tijela, izgon zloduha su samo neki od njih. Kada bismo morali između tih svjedočanstava izabrati ono najdraže, to bi nekako bilo obraćenje mog rođenog brata, Kristijana. Toliko godina sam se patio da mu "objasnim" i približim Boga. Sada, nakon što smo primili Duha Svetoga, bilo je dovoljno samo nekoliko rečenica. To je ujedno bilo i naše prvo čudo, i to na Uskrs, 27. ožujka 2016. Odmah nakon toga, još isti dan, pohitali smo Ivaninoj baki, za koju sam dobio (sad znam da se to zove vodstvo) potrebu da nad njom izrečemo molitvu pokajanja i predanja života Isusu Kristu kako bi mogla spokojno umrijeti. Molili smo se u njenoj nazočnosti nekoliko puta u par dana: mogla je konačno izreći riječi pokajanja i prihvaćanja Krista (prije i poslije nije mogla govoriti). Vjerom je prihvatila Isusa po našoj molitvi u miru, kojega godinama nije poznavala. Nakon tri dana preminula je u Gospodinu u 90. godini života. Hvala ti, Isuse!

Darovi iscjeljenja Prvi put smo, i ne očekujući, izmolili čudesno ozdravljenje našega malog djeteta te smo se začudili da je upala grla tako misteriozno nestala. Nakon toga sam to isprobao na sebi. Svaki put kad bih se suprotstavio bolesti ili boli po zazivanju sile Duha Svetoga u ime Isusa Krista, bolest ili bol bi odmah nestajali. Osokoljeni tim iskustvom, počeli smo se moliti za čudesno ozdravljenje onih koji su to htjeli. Naši prijatelji, naša djeca, naši roditelji i mi bili smo svjedoci očitovanja ozdravljujuće sile Duha Svetoga po našim molitvama. Migrene, bolovi u leđima, koljenima, upale grla, temperature, upale mišića i tetiva ustuknjivale bi pred Isusovim svetim imenom. Hvala ti, Isuse! Zadnji put smo neki dan imali druženje koje je završilo molitvom. Našem djetetu je pred našim očima i svjedocima temperatura pala sa 38,7 na 36,4. Plakali smo od sreće i svi otišli na sladoled. Hvala ti, Isuse! Da zaključim: naših 45 godina prijašnjeg kršćanskog života bez sile Duha Svetoga bilo je poput četrdesetgodišnjeg kruženja Izraelaca po pustinji bez ijednog pomaka naprijed. Sada shvaćam da je to "nešto" za čime smo tragali zapravo bio Duh Sveti, krštenje Duhom Svetim. Taj Duh je naš istinski i živi Bog, naš Branitelj, Životvorac i Obnovitelj, Tješitelj, Preporoditelj i Posvetitelj... i još puno toga.

Naših 45 godina prijašnjeg kršćanskog života bez sile Duha Svetoga bilo je poput četrdesetgodišnjeg kruženja Izraelaca po pustinji bez ijednog pomaka naprijed. Sada shvaćam da je to "nešto" za čime smo tragali zapravo bio Duh Sveti, krštenje Duhom Svetim. Taj Duh je naš istinski i živi Bog, naš Branitelj, Životvorac i Obnovitelj, Tješitelj, Preporoditelj i Posvetitelj... i još puno toga.

Sada su naša svjedočanstva živa i vjerodostojna, a naši životi puni plodova Duha. Primili smo nadnaravnu snagu da možemo drugima smjelo svjedočiti da je Isus Krist uskrsli živi Bog!

5

Časopis za duhovni život


AUTOR | Dalija Dalić

Ponekad imam osjećaj da me Bog oduvijek pozivao, ali spoznaja Njegove ljubavi darivanjem Isusa Krista, jedinoga Sina, kao žrtve pomirnice za naše grijehe, došla je tek nedavno u moj život.

Moje obraćenje

V

eličanstveni su putovi kako nas Isus pronalazi i dotiče naše živote. Da, on pronalazi nas, ne mi njega, jer njegova veličina je upravo u tome što on bez nas može, ali nas ljubi i ne želi da propadnemo, a mi bez njega ne možemo. Ponekad imam osjećaj da me Bog oduvijek pozivao, ali spoznaja Njegove ljubavi darivanjem Isusa Krista, jedinoga Sina, kao žrtve pomirnice za naše grijehe, došla je tek nedavno u moj život. Na nagovor drage poznanice otputovala sam za vikend u Orahovicu sa ženama iz pentekostne crkve. Tijekom toga vikenda družile smo se i razgovarale. Pretresale smo svakakve teme, a tada me jedna od žena upitala molim li se Isusu. Zamislila sam se nad tim pitanjem. Uistinu, ni u jednom trenutku nisam se molila iskrenim pokajničkim srcem i jednostavno se u molitvi predala Isusu. Dolazim iz katoličke crkve s kršćanskom pozadinom, ali tim pitanjem uvidjela sam koliko zapravo malo poznajem Isusa i njegovu ljubav. Nakon pitanja te žene, u mojem se srcu i mislima nešto počelo postupno mijenjati, da bih nakon nekoliko mjeseci prilikom jedne molitve, sad znam, vođena silom Duha Svetoga, podigla ruke prema gore i osjetila Božju prisutnost. Znala sam: što god zatražim, On će mi dati, a moja želja je bila samo ostati tako s Njim zauvijek. Najljepši osjećaj u mojem životu bila je ta molitva, kao i događaj kad sam Isusu rekla "DA" povodom moga krštenja. Toliko sam puta u životu tražila i očajnički vapila za ljubavlju na krivim mjestima do poniženja, toliko sam željela iskreno negdje pripadati, biti prihvaćena i voljena. Sada znam zašto je u svijetu to bilo nemoguće. Razlog je pripadanje njemu, Isusu Kristu, a ne svijetu. Ono što svakodnevno molim je njegova milost koja nam je sve i ostajanje u njegovoj volji.

6


AUTOR | Evica Matoković

Djelo

Duha Svetoga V

iše od dvadeset godina je prošlo od moga obraćenja i vodenoga krštenja, no tek nedavno sam intenzivno čitala i duboko razmišljala o Duhu Svetom. Nakon jedne nadahnute propovjedi o Duhu Svetom od pastora Slobodana znala sam da trebam Božju silu odozgo. "Gospodine, pomozi mi", vapila sam u sebi, "ispuni me svojim Duhom bez mjere jer mi je nemoguće živjeti po tvojoj volji u svojoj snazi!" Došao je taj dan. Na idućem molitvenom sastanku, dok smo se svi molili i slavili Gospodina, pastor je pozvao nekoliko sestara krštenih Duhom Svetim da polože ruke na mene i mole za duhovno krštenje. Bila sam uzbuđena. U jednom sam trenutku prestala izgovarati molitve umom i prepustila se prisutnosti Božjoj i slavljenju u srcu: a iz mene su počele izvirati riječi na nepoznatom jeziku, i to takvom brzinom da sam bila začuđena što mi je moguće govoriti tako brzo. Sada slavim Boga umom i Duhom te znam da me Gospodin opremio svojom snagom kako bih mu mogla vjerno služiti. Duh Sveti me podsjeća na Isusa, čuva njegove riječi u mojemu srcu, pomaže mi da ih bolje razumijem i živim s mirom i sigurnošću usred svih bura i oluja u ovom konfuznom vremenu.

Duh Sveti me podsjeća na Isusa, čuva njegove riječi u mojemu srcu, pomaže mi da ih bolje razumijem i živim s mirom i sigurnošću usred svih bura i oluja u ovom konfuznom vremenu.

7

Časopis za duhovni život


AUTOR | Goran Punda

Autentični ili pravovjerni

Ako je Duh dokaz autentičnosti, a njegova se nazočnost očituje u duhovnim darovima poput prorokovanja, moći činjenja čudesa, iscjeljenjima ili riječima znanja i mudrosti, tada bi takva očitovanja u kršćanskim crkvama i bogosluženjima trebala biti pravilo, a ne iznimka.

B

ogoslužje je već ulazilo u drugu polovicu: nakon slavljenja došao je red na neizostavne obavijesti i pozdrave, kad sam u gornjem dijelu leđa po čitavoj širini jednog ramena osjetio oštru bol. Budući da nije bilo nikakvog uzroka koji bi za nju bio zaslužan, odlučio sam postaviti pitanje osjeća li netko takvu vrstu boli u tom području tijela, detaljno opisujući sve što osjećam. Jedan brat je podigao ruku i ja sam krenuo prema njemu kako bih se pomolio, ali i prije nego sam stigao do njega, već je rekao da po cijelom bolnom području osjeća toplinu te da ga bol napušta. To je pokazivao pokretima ruke, a meni je ostalo da rutinski položim ruke na njega i izgovorim kratku molitvu koja u ovom slučaju očito nije bila potrebna. Naime, očigledno da je ovo bila riječ znanja, a u tom slučaju Duh Sveti sigurno ozdravlja bolest ili uklanja bol za koju je riječ dana. Riječ znanja dolazi u raznim oblicima: kao nutarnji glas, zvučni glas, vizija, dojam ili kao iznenadna bol u određenom području tijela za koju nema nekog objektivnog razloga (iako znamo da svakog može spopasti neočekivana bol). U takvim slučajevima mi riskiramo i odlučujemo u vjeri postaviti pitanje osjeća li netko bol u navedenom području tijela ili se može raditi o bilo kakvoj drugoj potrebi na koju nam Sveti Duh ukaže. Naravno, događa se da odgovor bude niječan i tada je jasno da to nije bila riječ znanja (1 Kor 12,3). Na takav način učimo prepoznavati glas Duha i u sljedećoj prilici nastupamo s još većom preciznošću i autentičnošću. Bitno je da nakon pogreške ne odustanemo i ne obeshrabrimo se. Takvu kulturu mi njegujemo. Isto vrijedi i za sve ostale

darove Duha kao što su proroštvo, iscjeljenja, moć čudesa itd. U Ef 1,13-14 čitamo: "U njemu ste i vi, pošto ste čuli Riječ istine – evanđelje spasenja svoga – u njemu ste, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obećanim, Svetim, koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja – na hvalu Slave njegove". Zapečatiti znači staviti na nekoga ili nešto svoj znak kao oznaku vlasništva, utisnuti znak prihvaćanja ili sigurno nešto dostaviti ili predati nekome. Pečat je između ostaloga obilježje originalnosti, odnosno autentičnosti. Sjećam se, prije tridesetak godina, kada su mnogi dječaci žudili za originalnim Ray Ban pilotskim naočalama koje je nosio glavni glumac jednog u to doba popularnog filma, a koje tada nisu bile dostupne kao danas. Stoga smo kupovali njihove puno jeftinije kopije, iako je svatko znao prepoznati originalan model koji si je rijetki sretnik mogao priuštiti. Originalne rejbanice su na određenim mjestima imale ugravirana slova na svom okviru, kao i pečat s inicijalima proizvođača stakla na njihovom rubu. Duh Sveti oznaka je autentičnosti svakoga kršćanina. On je dokaz da smo Božje vlasništvo, ali ne u ropskom smislu, već da smo neraskidivo i neotuđivo Božji sinovi i kćeri u Kristu koji nas je otkupio svojom krvlju i time odredio našu vrijednost (r 14). Duh Sveti kao dokaz da smo originalni kršćani obično se očituje u obliku darova ili karizmi kako je spomenuto u opisanom događaju, a još sigurnije u obliku plodova. Autentični kršćani posjeduju i jedno i drugo. Autentična kršćanska doktrina, kao istinita nauka, nije isključivi dokaz prebivanja, dominacije i vodstva Duha u životu vjernika. A upravo je to danas većini kršćana sredstvo razlikovanja kojim se oni razlikuju od nekršća-

8


na. Često je naglasak na apstraktnim teološkim pojmovima koji rezultiraju beskrajnim raspravama, raskolima i sukobima. Tako se nerijetko događa da branitelji pravovjerja i vlasnici monopola na tekstualnu interpretaciju, teološki stručnjaci određuju koje je očitovanje od Duha Svetoga, a koje od zloduha. Ne treba ni spominjati kako sami u pravilu nemaju nikakvo ili skoro nikakvo nadnaravno ili karizmatsko iskustvo, osim teoretskog znanja kako bi prema njima Duh Sveti morao djelovati. Ponekad se pitam kome bi navedeni učenjaci, da su bili na licu mjesta, pripisali ponašanje jednog Jeremije koji je hodao s jarmom na vratu ili Izaije koji je prorokovao gol, Ezekiela koji je kuhao na kravljem umjesto ljudskom izmetu ili Isusovih učenika koji su ljudima na Pentekost izgledali – pijani. Čak i neki današnji pentekostalci, kritizirajući manifestacije koje se događaju u pojedinim crkvama ili pokretima, zaboravljaju kako su mnogi istaknuti vođe onoga vremena pentekostalno probuđenje koje je započelo u Los Angelesu u ulici Azusa početkom dvadesetog stoljeća pripisali samom sotoni. G. Campbell Morgan ga je između ostalih nazvao "posljednjom sotonskom bljuvotinom".

Ako su najsigurniji dokaz djelovanja i vodstva Duha njegovi plodovi poput ljubavi, vjere, dobrote, samokontrole, pa i radosti (koja je često također iznimka, a ne pravilo), onda bi se to trebalo očitovati u našoj kršćanskoj kulturi koju po svojoj naravi moramo odražavati. U kulturi milosti koja će privlačiti nevjerujuće, a ne ih odbijati ili napadati, baš kao što je i Isus privlačio mnoštva. Naše tumačenje nije istina sama po sebi. Pečat Duha jest. Nema ništa normalnije nego da se na kršćanima vidi dokaz Božjeg vlasništva, a on se na kraju može svesti samo na jedno – ljubav.

Isusova je uputa da stablo sudimo prema njegovim plodovima, a plod treba vrijeme i druge uvjete da sazrije. Ovo su jednostavna i naravna načela po kojima dolazimo do jedinog sigurnog nepobitnog mjerila nečije kršćanske autentičnosti, a to su plodovi Duha Svetoga. Ako neka pojava, bilo da je riječ o smijanju, plakanju ili padanju, te bilo koja karizma s vremenom ne pridonese razvoju i dozrijevanju plodova Duha (Galaćanima 5,22-23), možemo zaključiti da se radi o nekom drugom utjecaju. No, uglavnom nikada u samom trenutku događanja (osim ako imamo izravno otkrivenje Duha) ne bismo trebali odbacivati određena očitovanja kao tjelesna, duševna ili demonska. Test vremena je najbolji savjetnik. Osobno si ne mogu objasniti kako neki kršćani mogu držati do doktrinarne ispravnosti, a da uopće ni nakon mnogo godina "staža" nemaju nikakve ili vrlo kržljave plodove Duha, to jest "ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost i uzdržljivost". To je očigledno prema vrijednostima koje drže, političkim preferencijama te stavovima prema svim društvenim ili globalnim zbivanjima. Ono što mi je neshvatljivo jest po čemu se, osim prema vlastitoj uvjerenosti da je ispravno razumijevanje i interpretacija biblijskog teksta i doktrine samo po sebi dokaz autentičnosti, oni smatraju kršćanima, kad izravno svojim riječima, djelima i propustom niječu osnovna Isusova naučavanja; ona po čemu je on bio izuzetan, neponovljiv i revolucionaran. Kako je moguće da velik broj kršćana ima nekršćanske stavove prema ženama (uključujući i vlastite), članovima obitelji, drugim kršćanima, migrantima, izbjeglicama, muslimanima (držim da mnogi ne znaju razliku između šijita i sunita), LGBT osobama, strancima ili jednostavno svjetonazorskim neistomišljenicima te ih smatraju neprijateljima? Uzimajući u obzir rečeno, složio bih se s Markom Twainom koji je izjavio: ''Kada bi Isus ponovno došao na Zemlju, sigurno ne bi bio kršćanin.'' Ako je Duh dokaz autentičnosti, a njegova se nazočnost očituje u duhovnim darovima poput prorokovanja, moći činjenja čudesa, iscjeljenjima ili riječima znanja i mudrosti, tada bi takva očitovanja u kršćanskim crkvama i bogosluženjima trebala biti pravilo, a ne iznimka.

9

Duh Sveti kao dokaz da smo originalni kršćani obično se očituje u obliku darova ili karizmi kako je spomenuto u opisanom događaju, a još sigurnije u obliku plodova. Časopis za duhovni život


Kukao sam za svojim knjigama. Naime, obratio sam se Gospodinu 1984. i od samoga početka svoga kršćanskog života u mojemu srcu postojala je želja za dubljim poznavanjem Riječi Božje i Božjih putova pa sam od početka nabavljao knjige koje su mi u tome pomagale. Neke od njih bile su jako vrijedne jer su bile tiskane na samom početku Pentekostnog pokreta u bivšoj Jugoslaviji.

10


AUTOR | Stjepan Beleš

O izgubljenim

K

ada je 1991. izbio Domovinski rat i kada su počele padati prve granate i rakete na mjesto u kojem smo živjeli, bili smo prisiljeni pobjeći. To je bilo moguće izvesti jedino u kratkoj pauzi između dva napada: nije bilo puno vremena jer je granatiranje moglo ponovno započeti svakoga časa pa smo samo zgrabili dokumente i nešto novca i otišli. Tako sam došao u München u trenirci i sa 100 maraka u džepu. Sve ostalo što smo posjedovali ostalo je iza nas u Laslovu (Slavonija, Hrvatska). Kukao sam za svojim knjigama. Naime, obratio sam se Gospodinu 1984. i od samoga početka svoga kršćanskog života u mojemu srcu postojala je želja za dubljim poznavanjem Riječi Božje i Njegovih putova tako da sam od početka nabavljao knjige koje su mi u tome pomagale. Neke od njih bile su jako vrijedne jer su bile tiskane na samom početku Pentekostnog pokreta u bivšoj Jugoslaviji. Takvih knjiga nije bilo moguće više nigdje kupiti, tako da sam ih dobio od pastora i nekih starijih vjernika. Njihov gubitak bio je za mene prava katastrofa jer sam znao da te knjige više ne mogu nigdje nabaviti. Osim toga, do nas su stizale proturječne vijesti iz mjesta. S jedne strane, čuli smo da je kuća u cijelosti uništena, dok su drugi govorili da nije, ali da je sve pokradeno iz nje. Međutim, ja sam najviše "cvilio" za svojim knjigama. U međuvremenu sam se oženio. Moja supruga znala bi mi reći da ne kukam za knjigama jer tko zna, možda je Gospodin dao da dođu u ruke nekome kome će biti na blagoslov. No ja sam samo odmahivao glavom i u nevjerici odbacivao tu mogućnost. Bio sam u krivu. Jednoga dana, kada sam se vratio s posla, dočekalo me pismo iz Srbije. Pošiljatelj je bio Zoran iz grada "O". Ja nisam znao ni jednog Zorana iz "O". No, on je znao za moju adresu u Njemačkoj. Kada sam otvorio pismo i pročitao ga, doživio sam "šok" (u pozitivnom smislu). Zoran je bio mladi kršćanin, tek nekoliko mjeseci u vjeri. Kako je to obično u takvim slučajevima, njegova se obitelj okrenula protiv njega. On je dolazio iz obitelji s pravoslavnom pozadinom i budući da je prešao u "novovjerce", za njih je postao izdajnik i otpadnik. Bio je izložen stalnim napadima i ubrzo je to postalo nepodnošljivo za njega. Počeo se moliti Gospodinu da može otići nekamo gdje će moći biti na miru i tamo se odmoriti od stalnih napada okoline. Nakon par dana dobio je poziv za vojsku, morao je otići na ratište! Zamislite, molio se za mjesto gdje bi mogao naći mir, a dobio je poziv za rat. Mjesto u koje je trebao ići bilo je Laslovo, dakle, moje mjesto. Kada je došao tamo, borbe su već bile prestale. Svi stanovnici, Mađari i Hrvati, izbjegli su s tog područja, tako da je on imao na pretek vremena za molitvu i čitanje Biblije. Jednoga je dana, šećući kroz selo, ušao u jednu kuću i primijetio da na podu leži vitrina, a ispod nje su se nalazile knjige. Kada ih je pogledao, vidio je na svoje zadovoljstvo da su to kršćanske knjige. Nije znao što učiniti, najradije bi ih uzeo, no nije ih htio ukrasti. Zato ih je sve ostavio i otišao prvo nazvati svog pastora u Novom Sadu

11

knjigama i posavjetovati se s njime. Pastor mu je rekao da uzme knjige jer onaj čije su svejedno nije tu, a nitko ne zna hoće li se ikada i vratiti. Tako je on uzeo kartonske kutije i u njih stavio sve knjige i Biblije. Poslije, baš tu noć, neke paravojne jedinice su krenule u pljačku mjesta i kako kod nas nisu našli ništa vrijednoga, zapalili su kuću i sve što je bilo u njoj. Da Zoran to popodne nije uzeo knjige, i one bi nestale s kućom. No to još uvijek nije odgovor na pitanje kako je Zoran došao do moje adrese jer jedino što je on znao jest da su knjige i Biblije pripadale nekom Stjepanu Belešu, čije se ime i prezime nalazilo napisano na njima. U to vrijeme u Srbiji je jedan tim iz Beograda prikazivao film o Isusu. Vođa toga tima bio je moj prijatelj iz dječjih dana, sada moj brat u Kristu. Njegova majka iz mog sela udala se u Beogradu, ali su za svake praznike dolazili u Laslovo. Mi smo se kao djeca sprijateljili i kada sam se ja obratio, posvjedočio sam o tome i Saletu, tako da se i on obratio. Moj prijatelj i brat Sale došao je sa svojim timom u Zoranovo mjesto da bi tamo prikazali film. Tu su se Zoran i Sale upoznali i započeli razgovor. Između ostaloga, pričali su i o knjigama i Zoran je počeo nabrajati koje sve knjige ima. Sale ga je s čuđenjem pitao kako to da on kao tako mladi vjernik ima toliko mnogo knjiga. Zoran je onako, jednostavno, rekao da ih je donio iz Laslova. Kada je to Sale čuo, zapanjio se u čudu i upitao ga: "Ne pripadaju li možda te knjige nekom Stjepanu?" Kada je Zoran to potvrdio, Sale mu je pričao o meni: sada je pak Zoran bio sav zapanjen i u čudu. I tako je Zoran dobio moju adresu, na koju je mogao poslati sve moje izgubljene knjige. Bog je brižni Otac: On vodi računa i o najmanjim stvarima u našemu životu. Tako je i odgovorio na "cviljenje" mojega srca. Vidjevši kako je Bog u stanju dovesti sve u svoj red, morao sam se zastidjeti i pokajati za moju nevjeru. Poslije svega toga više ne pokušavam svojom snagom ili mudrošću dovoditi stvari u red i "natjerati" ih da funkcioniraju: samo je Bog taj koji može sve okrenuti na dobro – sebe proslaviti, a nas duhovno blagosloviti i izgraditi.

Bog je brižni Otac: On vodi računa i o najmanjim stvarima u našemu životu. Tako je i odgovorio na "cviljenje" mojega srca. Časopis za duhovni život


AUTOR | Biljana Nikolić

Kako sam naučila čitati? U početku sam mislila da si umišljam, a onda sam pozvala sina i pitala ga piše li tamo ono što sam pročitala.

O

d 1. do 12.8.2016. išli smo na misijsko putovanje po Srbiji s ciljem da obiđemo mjesta gdje žive Romi. Dijelili smo djeci moju prvu knjigu koja se zove "Mačka i puding". Mnogi Romi žive izvan civilizacije i tamo nitko ne želi ići. S velikom radošću su nas prihvatili i koliko su oni bili blagoslovljeni s nama, toliko smo i mi bili s njima kada smo vidjeli i čuli kako Bog čini svoja divna djela u tom narodu. Bor je jedno malo mjesto u južnoj Srbiji gdje su Romi većinom s muslimanskom pozadinom. Tako smo bili kod pastora Ismeta koji nas je ugostio sa svojom ženom Verom i vodio naokolo gdje žive odbačeni Romi, čak neki i po šumama. Dok smo tako razgovarali, sestra Vera je počela s velikim oduševljenjem dijeliti svoju priču. "Znate, ja sam odrasla u muslimanskoj obitelji gdje je ženama uskraćeno sve, čak i školovanje, dok su moja braća išla na fakultete. Nisam znala ni potpisati svoje ime, a za Bibliju nikada nisam čula. Sve dok jednoga dana nisam išla baciti smeće u kontejner i tamo našla neku meni nepoznatu bačenu knjigu. Uzela sam je i obrisala te donijela kući. Pokazala sam je bratu i zamolila da mi malo nešto pročita iz te knjige. Čitao je jedno pola sata, a ja sam ga i dalje molila da mi čita jer mi se jako svidjelo što je on čitao. Odjednom mi je rekao: "Pa ja ne želim tebi to dalje čitati, ovo je kršćanska knjiga!" Opet sam ga moljakala: "Hajde, molim te, čitaj, skuhat ću ti što god hoćeš." Tražio je nešto što on voli i nakon dva sata čitanja više nije htio čitati. Rekao mi je: "Neka te taj Bog iz tvoje knjige nauči čitati."

Ja sam se jako ražalostila, otišla sam u sobu i uzela knjige od svoje djece. Pitala sam sina: "Koje je ovo slovo, a koje ono?" Tako sam za jedan dan naučila sva slova. Onda sam se povukla na stranu i počela čitati. U početku sam mislila da si umišljam, a onda sam pozvala sina i pitala ga piše li tamo ono što sam pročitala. On je začuđeno gledao: "Kako znaš?" Uzela sam svoju Bibliju i počela trčati prema svom bratu: "Vidi, vidi, moj Bog me naučio čitati!" Bio je to početak mog obraćenja i za to sam zahvalna Bogu što me na taj način doveo k sebi.

12


AUTOR | Igor Vrgoč

Ples sa smrću U

svojoj desetoj godini počeo sam pohađati vjeronauk, ali nisam puno razumio od onoga što sam čuo na tim satovima. Trebao sam pamtiti apostole, a moram priznati da baš nisam najbolje razumio ni tko je Isus. Budući da je taj čovjek bio siromašan, činilo mi se da njegov život baš i nije primjer za ugled. Uglavnom, sve zajedno mi je bilo prilično dosadno pa sam rekao majci da više ne želim ići. Dakle, na taj sam način, u ranoj mladosti, odbacio kršćanstvo koje mi je trebalo biti životni putokaz.

Unutarnja želja Svoje snažne želje da u cijelosti budem prihvaćen i voljen bio sam svjestan i kao dječak. Vjerovao sam da će mi se želja ispuniti ako budem imao djevojku. Snagu te čežnje dobro sam osjetio kao četrnaestogodišnjak, jednom prigodom na izletu dok sam ležao pijan, plačući: "Nitko me ne voli!" Jedna mi je djevojka nježno dlanovima pridržala glavu i rekla: "Ja te volim". Bio je to trenutak u kojem sam se osjetio potpuno prihvaćenim i voljenim. Već sutradan, čarolija je nestala, a moja se potraga nastavila. Jedno od ljepših razdoblja u mojemu životu počelo je kada sam, za maturalni ples, trebao naučiti plesati. Prišao mi je trener, Slovenac, i rekao da bih mogao biti dobar. Te se godine sjećam kao uistinu lijepe, međutim, uskoro sam prešao u profesionalne vode. Plesom sam se bavio deset godina. Mogu bez pretjerivanja reći da sam, u tom desetljeću, doživio mnogo toga na čemu bi mi mnogi pozavidjeli. Vrlo brzo nas je, naime, počela nositi rijeka uspjeha koja ima svoja vlastita pravila i zakonitosti. Dospio sam na prvo mjesto kao plesač rock&rolla, najprije u svom rodnom gradu, a s tim je došla i popularnost. O nama su pisale novine, učestala su putovanja, zaredali se nastupi... Uživali smo u pljesku publike. Nije prošlo puno vremena i osvojio sam prva mjesta na dva državna prvenstva, u Vatroslavu Lisinskom i u Domu sportova. Bilo je uistinu lijepo, ali nekako nije bilo dovoljno. Ni brojna gostovanja, ni popularnost, ni naklonost publike nisu mogli izbrisati nezadovoljstvo koje je tinjalo duboko u meni, a ni utažiti unutarnju glad. I dalje sam žudio biti potpuno

13

Te se godine sjećam kao uistinu lijepe, međutim, uskoro sam prešao u profesionalne vode. Plesom sam se bavio deset godina. Mogu bez pretjerivanja reći da sam, u tom desetljeću, doživio mnogo toga na čemu bi mi mnogi pozavidjeli. Vrlo brzo nas je, naime, počela nositi rijeka uspjeha koja ima svoja vlastita pravila i zakonitosti. Časopis za duhovni život


Kamo dalje? Je li to život? Nisam imao snage ponovno započinjati, probati nešto novo i ispočetka ... Iza mene je bilo deset godina rada i kucnuo je trenutak u kojemu sam bio prisiljen stati.

voljen i prihvaćen. Na estradi, u rock&rollu, ne treba dugo da naučiš glumiti radost i široko se osmjehivati, iako iznutra postoji jedna bolna praznina koja upozorava da nešto nedostaje. Bila mi je sve očitija ispraznost takvoga života, ali nisam znao što bih trebao učiniti. Gdje bih se trebao okrenuti?!

Dan poslije Film koji je na mene ostavio snažan dojam i koji me, govoreći bez pretjerivanja, prilično uzdrmao, nosio je naslov "Dan poslije". Tema filma je kataklizma svijeta i, moram priznati, prilično sam se uplašio shvativši da će sav svijet, sve ovo vidljivo oko nas, jednom neminovno nestati. Nisam mogao povjerovati da je ovo ovdje uistinu sve: živiš neki život, a onda umreš i nema te. Užasno! Moja se potraga za smislom života nastavila.

Autogeni trening Sada znam da je autogeni trening, koji sam također isprobao u svojoj potrazi za pravim odgovorom, bio jedan od putova koji nikamo ne vodi. Ležao bih u sobi pokušavajući se distancirati od samoga sebe i, u isto vrijeme, nastojeći se promatrati. Zamišljao sam da mi je jedna ruka hladna, a druga topla, da sam miran... Nastojao sam upravljati svojim tijelom svojom vlastitom snagom, ali u mojemu se životu ništa nije promijenilo. Nezadovoljstvo, praznina i glad su i dalje bili tu. Osjećao sam se prevarenim i izgubljenim. U to sam vrijeme proučavao literaturu Vladimira Grudena.

14


Psihologija

Biokovka

Jung, Freud, Fromm - bili su još jedna postaja na mojemu tragalačkom putu. Gutao sam i druge psihološke knjige u nadi da ću u njima pronaći rješenje. No, psihologije uspjeha nisu me mogle pomaknuti s mrtve točke. Njihovi autori nisu imali konačan odgovor i oni su, na kraju, bili izgubljeni kao i ja.

Bila mi je potrebna rehabilitacija i Biokovka (hotel lječilište) je bila moje sljedeće odredište. Kako je u to vrijeme bjesnio rat u Bosni i Hercegovini, Centar je bio pun ranjenika s najstrašnijim ozljedama: neki su bili bez dijelova tijela, ruku ili nogu, izranjavanih glava... Bio sam užasnut. Pao sam u depresiju i počeo razmišljati o tome da sebi oduzmem život. Bio sam kukavica. Život mi je izgubio smisao. Osjećao sam se kao nikada do tada - ostavljen, usamljen i odbačen. Nitko me, onog istinskoga, pravoga mene, u dubini mojega bića, nije mogao razumjeti. Danima sam šetao obalom, postavljajući sebi tisuću pitanja. Nisam pronašao odgovore, nisam vidio svjetlo kroz tamu, nisam mogao dokučiti smisao u životu, a nisam znao ni što dalje.

Roditelji Moji su roditelji za mene učinili sve što su umjeli i znali, ali koliko god se trudili, nisu mi mogli pomoći. Nisu imali rješenje za moju glad. Veliki matematičar i kršćanin, Pascal, rekao je jednom da je Bog u čovjeku stvorio prazninu koju samo On može ispuniti. Te sam riječi mogao razumjeti tek mnogo kasnije, kada je Gospodin Isus ušao u moj život i ispunio tu prazninu. "JA SAM KRUH ŽIVOTA, TKO OD MENE JEDE, NEĆE OGLADNJETI." Pred kraj moje plesne, odnosno sportske karijere, nakon što sam u Hrvatskoj postigao najviše što je moguće i okitio se trofejima, bio sam frustriran. Kamo dalje? Je li to život? Nisam imao snage ponovno započinjati, probati nešto novo i ispočetka ... Iza mene je bilo deset godina rada i kucnuo je trenutak u kojemu sam bio prisiljen stati. Imao sam ozbiljnu ozljedu kralježnice. Liječnik me, na mojemu zadnjemu državnom prvenstvu u Domu sportova, upozorio da bih, ako nastavim trenirati, mogao postati invalid. Radilo se o diskus herniji - iskliznuću diska između kralježaka. Disk je pritiskao živčani splet i mogao ga je, na neki način, prekinuti. Prsti na nogama su mi se počeli uvlačiti. Noćima nisam spavao. Nisam mogao hodati, a ni sjediti. Ipak sam, u takvome stanju, nakljukan voltarenima, izišao na državno prvenstvo i pobijedio. Bio sam prvi.

Hare Krišna Učenje Hare Krišne je, preko jednog poznanika, ušlo u moj život. Počeo sam, prvi put u životu, razmišljati da Bog doista postoji. U to sam vrijeme znao, šećući svojim kvartom, pjevati "HARE KRIŠNA, HARE RAMA" ... i tako bez prestanka. Sada mogu samo reći da se nikada u životu nisam gluplje osjećao. Na kraju sam, onako jadan i bijedan, postao smiješan i sam sebi. Razmišljajući kako ću u idućemu životu, možda, biti krava ili mrav, morao sam, i ne htijući, sam sebi priznati: "Ovo je ludost!" Dobro pamtim kako mi je, neposredno prije operacije, jedna časna sestra savjetovala da se okanim Hare Krišne dok sam ja, još uvijek, očajnički, čitajući njihovu literaturu, nastojao pronaći pravi put. Uistinu nisam znao izlaz. Cijelo to naučavanje nije me ni za dlaku približilo smislu, ali ja nisam poznavao bolje. Kršćanstvo sam kao dječak odbacio.

Operacija Teško mi je bilo povjerovati da se nalazim na operacijskom stolu. Probudio sam se u panici. Nisam mogao udahnuti zrak. Pokušavao sam to, nekako, reći sestri, ali zbog narkoze nisam uspijevao pomaknuti ni malim prstom. Srećom, druga je sestra vidjela moje kolutanje očima i na nos mi je brzo pritisnula masku s kisikom. Ubrzo je sve bilo u redu. Međutim, tada, u tome trenutku, osjetio sam smrtni strah. Pomisao na to da sam mogao umrijeti bila mi je nevjerojatna. Živio sam, naime, u uvjerenju da sam najjači, nesavladiv, da me nitko ne može zaustaviti. Istina je bila drugačija. Bio sam bespomoćan kao malo dijete.

15

Breme Breme je raslo, povećavalo se i sve više me pritiskalo. Sve su mi češće u misli počeli dolaziti grijesi, strahovi i sumnje. Ako čovjek živi onakvim brzim tempom kao što sam ja živio, onda baš i ne uočava greške. Sada, kada sam imao dovoljno vremena, mogao sam se osvrnuti na cijeli svoj život i bio sam, nekako, prestravljen ispraznošću, lutanjem, traženjem, greškama... Pred očima mi se, poput kakvoga filma napravljenog prema predlošku mojega vlastitog, detaljno ispisanog, životnog scenarija, odvrtio moj život, dan po dan. Izmjenjivale su se slike: laži, sitne krađe, iskorištavanja, povrede koje sam drugima nanio, sebičnost, nečistoća, bludnost... Počeo sam mrziti samoga sebe, a u isto vrijeme sam se želio osloboditi toga bremena. Svakim je danom postajalo sve teže i teže. Bio sam poražen. Kao u nekom svjetlu, sve sam jasnije mogao sagledati svoju iskvarenost, bespomoćnost pred životnim problemima, nemogućnost da dajem pravu ljubav i da istinski volim. Nisam se želio vratiti u Split jer sam se, nekako, sramio svojega života.

Pred povratak Nekoliko dana prije povratka, među nas, bolesnike, došla je skupina kršćana, veselih mladih ljudi s gitarama. Budući da sam još u najranijoj mladosti napustio razmišljanja o kršćanstvu, vesela grupa mi je, na prvi pogled, izgledala bezvezno. Ali, kao da me neka sila gurnula, bolje rečeno, udarila u stražnjicu i rekla: "Idi tamo!" Istovremeno, bila je to i smiješna i tužna scena. S jedne strane nalazila se skupina ranjenih, depresivnih i bezvoljnih ljudi, a s druge strane veseli mladi svirači. Svi smo se okupili oko njih i slušali njihove pjesme. Vidio sam toplinu i ljubav na njihovim licima. Kao da su cijelim svojim bićem slali poruke da nas vole. Pjevali su o Isusu. Nikada ništa slično nisam vidio ni doživio. Pored tih ljudi, premda ih nisam poznavao, osjećao sam se voljenim. Shvatio sam da je život, koji sam do tada živio, bio život interesa i trgovine. Ljubav se morala kupiti ili, barem, razmijeniti. Ovdje, ovi mladi ljudi, nudili su je besplatno. Pjevali su svim srcem o Isusu, govorili su nam da nas Isus voli. Mene da NETKO VOLI?! To mi je zvučalo kao science fiction, putovanje kroz svemir. Ali, ta se misao sve dublje usijecala u moje biće: "Isus me voli, mene netko voli!" Drugi bolesnici su se ubrzo počeli razilaziti, sve im je to pomalo postajalo dosadno, ali ja sam, kao prikovan, sjedio na svojoj stolici i buljio u njih. Fasciniralo me njihovo zajedništvo i ljubav koja je među njima bila gotovo opipljiva. Časopis za duhovni život


Novi zavjet u mojim rukama Dali su mi Novi zavjet i knjižicu "Tko je Isus". Držao sam ih kao najveće blago u rukama, a da ni sam nisam znao zašto. Sveto Pismo nikada do tada nisam čitao. Sljedeće tri noći i tri dana spavao sam vrlo malo. Moj je život stigao do prekretnice. Knjižice koje sam dobio, istina koju su sadržavale i prenosile, bile su mi hrana i okrjepa. Isusove riječi prodirale su u mene kao voda. Sve je bilo tako jasno i jednostavno. Na kraju knjižice nalazila se mala molitva.

Molitva Isuse, priznajem svoje grijehe, uđi u moj život i daj mi novi početak. Zahvaljujem ti sada. Preuzmi kontrolu u mom životu. Uistinu, sve je bilo tako jednostavno i živo. Međutim, tek mi je predstojala borba. Bog mi je nudio ono što sam želio: novi život, novi početak. Ali u isto vrijeme, da bih to prihvatio, morao sam priznati da je sve ono što je činilo moj život bilo promašeno. Štoviše, da je cijeli moj život bio – promašaj. To nije bilo lako. Nešto u meni se suprotstavljalo takvom priznanju, cijelo moje tijelo je bilo protiv. Bio sam u pravoj agoniji. U glavi su mi se rojile slike iz prošlosti, moji postupci, moje slabosti i grijesi... Osjećao sam gađenje, želio sam se osloboditi toga bremena. Knjižica mi je otkrila da je Isus došao na ovaj svijet kako bi umro za svakog čovjeka za oproštenje njegovih grijeha i da je taj dar oproštenja - besplatan. Zvučalo je nevjerojatno! Isus mi je nudio najveći mogući dar - novi život, novi početak, oproštenje i preuzimanje moga bremena... Teško mi je bilo povjerovati da takav dar, oproštenje svih mojih grijeha, mogu dobiti besplatno, ali to je bila istina koju sam, nekako, počeo razumijevati. Ta je istina bila rješenje svih mojih problema. Moje su se duhovne borbe nastavljale. Bio sam rascijepljen između Isusove ponude novoga života i priznanja da je cijeli moj život bio promašaj. S jedne strane život s Isusom, s druge stari život beznađa, boli i poraza. Ipak, unatoč jasnim činjenicama, unatoč tome što Isus nudi sve za ništa, bilo je strahovito teško odbaciti stari život. Dok je trajala moja unutarnja bitka, u nekim sam trenucima nastojao sam sebe uvjeriti da sve i nije bilo tako loše, ali kad god bih počeo razmišljati na takav način, kao pod rendgenskim zrakama javljale su se ogoljele ružne slike iz mojega života i mnogih stvari koje sam radio. Izuzetno sam jasno vidio da je moje djelovanje najčešće bilo pogrešno. Svi moji motivi su, naime, bili pogrešni jer me u mojim postupcima rukovodila sebičnost, želja da budem u centru pozornosti, ponos... Krajem rujna 1993. godine, kako se bližio završetak mojega boravka u Makarskoj, moja je agonija jačala. Vruće sam čeznuo za promjenom u svojemu životu, za nečim novim, žarko sam želio biti voljen, ispunjen, čeznuo sam za oslobođenjem od tereta strahova, sumnji, krivnje... Znao sam da mi to, po vjeri, Isus nudi. Trebao sam samo to prihvatiti - jer dok dar ne primite, taj dar ne pripada vama, zar ne? Toga najvažnijeg dana, u deset sati ujutro, bilo je dosta tmurno, izgledalo je kao pred kišu i uopće nije bilo kupača. Obično sam šetao uz obalu, do Makarske, ali tada sam, ni sam ne znajući zašto, krenuo u posve suprotnome

smjeru, od grada prema šumi. U tom dijelu nije bilo žive duše. Danas znam da je Bog želio da budem s Njim, u tišini, neometan, bez nazočnosti drugih ljudi, kako bi mi dao novi život. Što sam dublje zalazio u šumarak, u meni je sve snažnije gorjela želja da viknem: "Isuse, spasi me, ne mogu više ovako, trebam te!" Nisam uspijevao izustiti ni riječi. Kao da mi je netko stavio katanac na usta. Budući da sam se uvijek deklarirao ateistom, čak i u ovim trenucima me bilo sram reći naglas: "Isuse, spasi me!" Stalno sam se okretao, bojeći se da me slučajno netko ne čuje ako ipak prozborim: "Isuse, spasi me, oprosti mi, trebam te."

Obraćenje Zaustavio sam se na pustome, samotnome mjestu uz obalu. Nikoga nije bilo u blizini, bio sam sam samcat, ali osjećao sam nazočnost Svemogućega Boga. Bili smo sami, On i ja. Ne postoje riječi kojima bi se mogao izraziti taj trenutak i taj doživljaj. Bilo je to kao da sam gledao u Boga, u Njegovu svetost i pravednost i baš stoga vidio vlastitu prljavost i grešnost. Uistinu, tada sam, pred svojim Stvoriteljem, na obali, vidio sebe samoga savršeno jasno. Ni u meni, a ni u mojim djelima, nije bilo ničega dobroga. Duboko sam se posramio samoga sebe i svoje prljavštine. Pod Njegovim svjetlom, ja sam bio tama i sve u meni je bilo tama. Moja djela, za koja sam nekada i mislio da su dobra, sada su, obasjana tom spoznajom, ostala prazna i bez vrijednosti. Shvatio sam da nemam nikakvih zasluga, da je sve što ja, po pravdi, zaslužujem - kazna, vječna propast, pakao. Nitko mi nije trebao reći, znao sam da moj grijeh nije samo protiv drugih ljudi koje sam u životu povrijedio, već da sam griješio protiv samoga Boga. Premda sam prethodnih dana čitao o Božjem oproštenju kroz Isusa koji je visio na križu, tek mi je to jutro sve postalo kristalno jasno. Ne, nisam ja to shvatio razmišljajući, kakvim filozofskim instrumentarijem izvodeći zaključke, nisam do takvih spoznaja došao ni logičkim razmišljanjem... Ne, toga mi je jutra Božja milost pokazala tko je On, tko je Isus, a tko sam ja. U tim sam veličanstvenim trenucima znao da je, premda zaslužujem osudu, Bog milostiv, a da su Njegova ljubav i opraštanje bezgranični. Plakao sam toga jutra. Priznavao sam Bogu svoje grijehe, sve kojih sam se tada mogao sjetiti i koji su mi dolazili u svijest. To je bilo stanje i osjećaji koje sam čekao cijeli život. Dvadeset i osam godina sam tražio ljubav i prihvaćanje i tek sam tada, tu na morskoj obali, pronašao ono za čime sam sve do tada tragao. Bog mi je govorio da me voli, a ja sam plakao. Kupao sam se u Njegovoj ljubavi. Činilo mi se da se s neba spustio mač i presjekao me na dva dijela. Svi su moji grijesi otišli, kao pod zemlju. U tome mi je trenutku Bog dao novi život. Skočio sam u uzburkano more, gol golcat. Valovi su se razbijali o obalu i o hridi, ali ja se više ničega nisam plašio. Znao sam da sam rođen u Božju obitelj, da sam nanovo rođen, da sam postao dijete Božje, da sam dobio nebeskoga Oca. Izgubio se svaki strah od smrti, od budućnosti. Život je odjednom dobio smisao. Grijesi su mi oprošteni. Breme je nestalo. Strahovi su se istopili. Do tada sam pio gastale zbog nervoze, bio sam na najboljemu putu da dobijem čir, imao sam alergiju uzrokovanu brigama i strahovima. Izgubio sam svaku potrebu za cigaretama. Sve je nestalo, kao rukom odneseno. Bio je to dar mojega Gospodina nakon što sam mu, vjerom, rekao da.

16


Bog je postao moj Otac i najbolji prijatelj, najveća vrijednost u mojemu životu. Sve ostalo, od tada, postalo je manje važno. Ja sam, od toga trenutka, svakome čovjeku morao pričati o mojemu Gospodinu i Ocu. Nitko me nije trebao tjerati da čitam Novi zavjet. Imam stalnu glad za Pismom i već ga 23 godine kontinuirano čitam. Nijedan dan nisam, od tada, proveo bez Božje riječi. Dobio sam veliku želju da ljude vodim Bogu i da se molim za njih. Mnogi su upoznali Gospodina kroz moje osobno svjedočanstvo, a najveća mi je radost što su moji bližnji dobili novi život. Tek nakon obraćenja shvatio sam zašto neki vjernici imaju želju ići u daleke zemlje i tražiti ljude koji nisu nikada čuli o Isusu. Poznavati Gospodina je iskustvo o kojemu se ne može šutjeti. Nikada, ni u jednome jedinom trenutku, nisam se pokajao što sam svoj život predao Isusu i što je Isus Krist postao moj Gospodin i Spasitelj. U 3. poglavlju Ivanova evanđelja Isus kaže Nikodemu, teologu: "Ako se ne rodiš nanovo, nećeš vidjeti kraljevstva Božjega." Jednako tako, i ja sam se nanovo rodio vjerom u Isusa Krista. Danas, u najvećim borbama i krizama, znam da je On sa mnom. On me izvlači iz svakoga ponora i pomaže mi, s Njim razgovaram o svemu, On me savjetuje svojom Riječi. Jednom je jedan čovjek ponudio milijun dolara onome tko kaže da se pokajao što je prihvatio Isusa za Gospodina i Spasitelja. Potom je priznao da nema taj novac, ali da, isto tako, nema ni čovjeka koji se pokajao. Bio sam bolestan i upropašten čovjek, ali Isus je rekao: "Zdravi ne trebaju liječnika nego bolesni, a ja nisam došao spasiti pravedne nego nepravedne, došao sam upravo spasiti grešnike." Isus Krist je spasio moj život i nikada mu se neću moći dovoljno zahvaliti za to. "Isuse, volim te".

17

Ne postoje riječi kojima bi se mogao izraziti taj trenutak i taj doživljaj. Bilo je to kao da sam gledao u Boga, u Njegovu svetost i pravednost i baš stoga vidio vlastitu prljavost i grešnost. Uistinu, tada sam, pred svojim Stvoriteljem, na obali, vidio sebe samoga savršeno jasno. Časopis za duhovni život


AUTOR | Elisabeth Mittelstadt

Mjesto gdje vam je srce

pronašlo dom D

anas širom svijeta 60 milijuna ljudi traži utočište. Seoba naroda je tako drevna stvar, kao sama povijest. Puno takvih primjera nalazimo i u Bibliji, trenutno posebno mislim na dvije žene: na Rutu i Noemi. Prvo je Noemi otišla u zemlju Moabaca, zatim je Ruta doselila u Betlehem. Kada je u Betlehemu nastupila velika glad i nije bilo dovoljno kruha, Noemi i njen suprug Elimelek čuli su da u zemlji Moabaca ima dovoljno hrane. Sa svoja dva sina tamo su našli utočište. Ovu scenu možemo vrlo dobro predočiti kada vidimo koliko tisuća izbjeglica kreće na put. No, za njih obiteljska idila nije dugo potrajala u toj zemlji. Elimelek je umro. Zatim i njegova dva sina. Nakon što je Noemi sahranila ova tri muškarca koji su bili najvažniji u njezinom životu, odlučila se vratiti u Betlehem. Kada je za to čula Ruta, njezina snaha, rekla je: "Pričekaj me, Noemi, brzo ću se spakirati i poći s tobom." "Ne možeš poći sa mnom, Ruta. Nema smisla. Ono je tamo moj narod, a ne tvoj, bit ćeš strankinja među njima."

Naš dom je mjesto koje traži naše srce, točno ono mjesto u našem životu gdje će uistinu bitne i vrijedne stvari doći na pravo mjesto.

"Ali Noemi, potrebna sam ti, a i ti si potrebna meni. Obećajem ti: "Gdje ti pođeš, poći ću i ja, gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja. Tvoj Bog je i moj Bog" (Ruta 1,16). Što je motiviralo Rutinu odluku? Osjećaj dužnosti? Da nije možda u dubini svoga srca čula tihi Božji glas koji ju poziva u Betlehem? Je li znala da će odluka koju će toga dana donijeti na tom prašnjavom putu iz temelja promijeniti njen život i utjecati na povijest Izraela? Svaka naša odluka utječe na našu budućnost. Ruta je odlučila da će pomagati Noemi. To nije bilo lako jer je bila jako ojađena. No Ruta se s ljubavlju brinula za Noemi, a za Rutu se Bog pobrinuo preko Noemi. Noemi se ipak brinula o Ruti unatoč svojoj nevolji. Također su obje našle svoj dom. Od samoga početka sve se odvijalo prema Božjem planu. Putem nisu išle svaka za sebe. Zajedno su podupirale jedna drugu i tako došle do uspjeha. Bile su potrebne jedna drugoj. Dobar prijatelj je suosjećajan: razumjet će nas, ohrabrivati i biti strpljiv s nama. Doduše, sve probleme svijeta nećemo moći riješiti, ali ćemo moći utjecati na svijet oko nas.

18


Božjoj pozornosti ništa ne izmiče – ni Rutin, ni moj, ni bilo čiji život. On uzima u ruke naizgled beznačajne dijelove našega života, pa čak i one pogrešne ili krivo postavljene – te ih spaja u jednu cjelinu koja će odražavati Njegovu slavu.

Prije devet godina za Božić, moj suprug i ja pozvali smo na ručak jedan izbjeglički bračni par iz Irana koji je čekao na azil. Puno puta smo iskusili koliko radosti možemo doživjeti dok smo s drugima kod stola. Ali time smo bili također svjesni da samo Bog može utažiti našu glad. Ovdje mislim na glad koja ne dolazi od tijela, nego od duše. Za vrijeme ručka nije samo jelo bilo ono što je privuklo naše goste, nego se probudila i glad za životom, ljubavlju i zajedništvom. Ovaj božićni ručak označio je i prvi korak ovoga bračnog para do donošenja odluke da će slijediti Isusa. Tako im se i duša mogla nahraniti. Kada nekoga volimo, onda ćemo mu pokazati Kristov život. Prijateljstvo je divna stvar. Prijatelji su kao grožđice u kolaču. Naročito je blagoslovljeno i dobro prijateljstvo među vjernim ženama. Iznova i iznova me oduševljava ovo Božje djelo u oblikovanju ljudske povijesti po prijateljstvu onih dviju žena i

19

isprepletenosti njihovih života – kakvu su samo ulogu imale u rođenju (dolaska na svijet) našega Spasitelja! Ruta je iz moapske zemlje doselila u Betlehem i tako je dala svoj doprinos da se Krist rodi u Betlehemu. Božjoj pozornosti ništa ne izmiče – ni Rutin, ni moj, ni bilo čiji život. On uzima u ruke naizgled beznačajne dijelove našega života, pa čak i one pogrešne ili krivo postavljene – te ih spaja u jednu cjelinu koja će odražavati Njegovu slavu. Naš dom nije jedna kuća ili jedan grad gdje smo odrasli. Naš dom je mjesto koje traži naše srce, točno ono mjesto u našem životu gdje će uistinu bitne i vrijedne stvari doći na pravo mjesto. Kada stignemo na to mjesto, tada dolazimo do spoznaje da smo stigli doma. Naš unutarnji kompas usmjeravamo prema sljedećim vrijednostima: obitelj, prijatelji i Bog. I tada ćemo naći ono pravo mjesto: dom za naše srce! Časopis za duhovni život


Reklame

Nova izdanja Čudesno vođena Elisabeth Mittelstadt Lidija, Ruta, Noemi, Rahela i Lea legendarne su žene u Bibliji koje nas mogu ohrabriti, nadahnuti i učvrstiti. Iako su one živjele u drugim vremenima, one su nam ogledalo koje nam pomaže u boljem razumijevanju naših životnih događanja. Pokušajmo jedno vrijeme hodati u njihovim cipelama i otkriti gdje nas Bog vodi.

Zlatni ljiljani Laslo Hornjik "Život piše nevjerojatne, ponekad i bizarne priče. Ova knjiga svjedoči o jednoj od njih – govori o bijedi prizemnog ljudskog života ogrezlog u klanje, mržnju, neopraštanje, osvetu ... Ipak najupečatljiviji dio je prikaz moći božanskog života koji pobjeđuje zlo i daje snagu za novi smjer opraštanja sebi i drugima te prihvaćanja onih koji su nas slomili. Ima nade za one koji su posrnuli. Ima pobjede života nad smrću. Ovu knjigu želim preporučiti onima do kojih mi je stalo."

Aseneta Aseneta Čvorović U ovoj priči Aseneta Čvorović podijelila je svoje srce - život nakon strašne tragedije koja ju je zadesila. Netko je rekao: "Život se može razumjeti unatrag, ali se mora živjeti prema naprijed." Aseneta je biblijsko ime koje na hebrejskom znači "ona pripada svom ocu". S pravom možemo reći: naša Aseneta pripada svom nebeskom Ocu koji je poslao Isusa Krista da položi svoj život za nju.

Branko Banić

Tajna u šumi Patricia St. John Rut i Filip pronašli su dobrog prijatelja na svojim pohodima kroz šume. Terry, dječak koji je zanemarivan i odrastao u siromaštvu, uskoro postaje njihov neizostavni prijatelj za igru. Ali Terry doživljava nesreću tijekom njihovih zajedničkih igara...

Časopis za duhovni život

Mačka i puding Biljana Nikolić Iza svakih vrata postoji priča, a Mačka i puding nas vodi u priču o Aninom slomljenom srcu. Mala Romkinja čija razorena obitelj i tajni grijeh uništavaju njeno prijateljstvo i ostavljaju je samu. Gledajući u ogledalo i sveznajuće oči njenog jedinog prijatelja, mačka Šandora, ona vidi sliku sebe koju ne voli previše i pita se vide li i ostali to. Kroz priču njene majke, koju joj je ispričala jedan dan, njene oči se otvaraju prema Božjoj istini i praštanju.

Profile for Andreja Mil

Izvori br 35  

Pentecostal magazine

Izvori br 35  

Pentecostal magazine

Advertisement