MARA RÜEGG PETROVIĆ



OKOM SRCA
Izdavač:
SKOR, Novi Sad
Za izdavača:
Miloš B. Ivetić
Recenzija: Dragoljub Janojlić
Miloš B. Ivetić
Korketura/lektura:
prof. Dina Zavarko
Grafičko oblikovanje:
Miloš Janojlić
Štampa:
NEWPRESS d.o.o., Smederevo
Tiraž: 200 primeraka
ISBN 978-86-7970-229-6
Ovuzbirku Mara Rueg Petrović začinila je aromom životnog toka i ukrasila slikama
šumadijskog pejzaža koji je „prepoznade iz detinjstva”. Mirisom zavičaja i danas škropi svoje nade i odlučno napominje da je „ljubav veća od izgovorene reči” uz upozorenje da se u tišini „samo pogledi ljubiti smeju”. Možda zato život i poistovećuje s pripremom za polazak na dugi put kad prilježnom pesmoljupcu iskreno želi da na toj stazi „s nadom nađe ono što želi.” Pri tom se još pita: „Da li su to nedorečene misli/, il' potreba o kojoj se sanja” i njena pretpostavka izražena upitnim stihom: „možda samo želja da upoznaš nekog?”
Ona opesničava raznovrsne životne teme, pored ostalih i predrasudu koju definiše kao „pohvalu i poniženje”, uz napomenu da „ona može i lepa biti”. Pritom iskreno upozorava da „s predrasudom treba oprezan biti” i ličnim zavetom: „Istinu i samo istinu u životnom polju sejati.” U pesmi „Nedostižnost” ovako stihom zbori: „Stojim na pragu sutrašnjice/ koja je svakog jutra nova/ a ne znam šta me čeka…” A onda konstatuje: „U
nedostižnosti osmišljava se put i nada/ život je jedan i živi se samo sada”.
U pesmi „Naše duše” iskrena je do bola kad veli: „Kad me samoća zatvori u odaje svoje/ pesma mi kao duhovni spas dođe/”, a već u sledećoj pesmi, koja nosi naslov „Jezik duše”, taj jezik definiše kao „tajanstven, bezglasan i osećajan” i otkriva kako „on zbori otkucajem srca.” Ono što zaokuplja njenu pesničku pažnju je i most koji za nju predstavlja „misaonu moć i nevidljivi susret” pa tako zaključuje: „Sve i svud je most.” U pesmi „Duh vremena” kaže kako „čoveku duhovne hrane treba da bi razumeo poruke s neba.” I tada iskreno savetuje: „Očima toplinu ponuditi/ rečima srce otvoriti/ osmehom ohrabriti, lepe uspomene ostaviti”, a u poetskom iskazu „Uspomene”
upozorava: „Ko lepotu ne vidi,/ ko ljubav ne oseti/ i dobrotu ne primeti/ taj se samom sebi sveti/.”
Marina misaona radionica još proizvodi stihove, a njeno pesničko vrelo neprestano žubori punim životom. I dobro je dok iz dana u dan uporno razgoreva stvaralačke vatre u sebi. Ona i ovom zbirkom pokazuje živahnu pesničku vitalnost sigurna da će joj, kako u pesmi „Razdvojenost” priželjkuje, „nada vrata neba otvoriti”.
Sigurna je i kad u pesmi „Prkos” primećuje i opo-
minje: „Gde laž i ponos, prelaze u prkos/ tu nema
leka za čoveka…/” ili kad u pesmokazu „Vreme”
zaključuje: „Bezbožnost je velika/ kad zlo osvoji
čoveka…./ gde je osveta slatka, tu nema junaka”.
Peva i o akaciji, a za to drvo iz drevnih vremena
kaže da „slatkim mirisom dočarava prošlost/ koja ne prestaje već kroz vreme traje”.
Peva, takođe, i o „tišini koja nije nema” gde je - otkriva - „čovek uvek sam sa sobom”, dok „duša, srce i razum… ispunjavaju želju”. Ona tajnu prepoznaje u „čežnji i istini” i predočava kako se „ona ne otvara svima”. Ovom pesničkom knjigom dotiče se i ljubavnih tema pa stihovima poručuje:
„Bez ljubavi/ sve lepote gube čari/ siromaštvo obuzima/ ne vidi se ono što se ima”. Stalnu čovekovu
želju za slobodom sagledava u letu nebeskog vladara sokola pa svoju želju za bezbrižnošću i slobodom prepoznaje u toj „večnoj težnji ljudskog roda”.
Mara kroz pesme održava svoju duhovnu
ravnotežu. One su njen odmor za dušu i stalno
grejanje na vatri sećanja. Mnoga svoja zapažanja, bilo da je na kratkom odmoru u rodnom kraju
ili na izletu u predelima zemlje u kojoj živi, pre-
tvara u stihove i tako nastaje njen pesnički dnevnik. Ume da se raduje razgranatom ceru u zavičaju, procvetaloj ruži u bašti, rastu mlade biljke u šumadijskom pejzažu, zatalasanoj jezerskoj
pučini… Njeno stihotvorenje nema prostornog ograničenja i zato je uvek spremna da ono što se s njenim pogledom srelo, pretvori u pesmu. Ona
drži do te neponovljive arije prirode, ali se i trudi da iznedri poneki stih o neuzvraćenoj ljubavi i večnom nadom u lepša svanuća.
Njeno poetsko stvaralaštvo curi iz misaonog
zvuka, stih joj je vazda u srcu, a pesma se taloži na dnu duše. Ona poeziju doživljava kao mozaik bistrih kapi i kao vernog životnog pratioca.
Njenu pesničku riznicu ispunjava cvet vlastitog stihotkanja u koji se zapleo i deo njene ranjive srpske duše. Ali se ne predaje. Sa olovkom u ruci, shvatajući da je pesnik i velika tajna, ona kao slavuj u mladoj šumi, peva iznova novom danu. Ova
zbirka je rezultat njene upornosti i snažne želje da književno stvara svesna da na krilima svoje poezije ulazi u zonu večne svetlosti.
I ako kažem: Ne volim te, reč volim je u tome a rečca ne i ne znači ništa.
Kada ćutim, ljubav je veća od izgovorene reči.
Pored tebe stajati moje je pravo mesto.
Ljubav često dođe neočekivano, sa ogromnom snagom, a ponekad zna neprimetno, polako i nežno doći, sa još većom moći.
Tiho ili burno dolazila, ljubav izbija iz nas, samo pogledi se ljubit’ smeju.
Taj dragoceni poklon s neba čovek potcenit’ ne treba.
Kao što plima dolazi sa mesecom, tako mudrost dolazi sa godinama. Ovu tvrdnju potvrđuje nova zbirka pesama „Okom srca” autorke Mare Rüegg Petrović. Ona je od onih intelektualaca i umetnika koji slede maksimu Ralfa Emersona da je pesnikova uloga da nam pomogne uvideti ono stalno u onome što je promenjivo i prolazno. A ima li išta prolaznije od vremena, od života? Kao otkucaji sata što sekunde broje, kao otkucaji srca, podsećaju nas da „postojanost ne traje već sadašnjost obmanjuje i večnost najavljuje”. Ona život definiše kao stalno čekanje „na pragu sutrašnjice koja je svakog jutra nova i niko ne zna šta ga čeka, izmiče nam svakodnevno i uvek smo u zakašnjenju”. U toj nedostižnosti treba
osmisliti lični put, a Mara ga je pronašla u književnosti i poučnom pesničkom stvaralaštvu koje stavlja u funkciju čovekoljublja i pobožnosti. Šta
znači živeti, pesnikinja definiše stihovima pesme Samospoznaja: Živeti je, očekivati neočekivano, pripremati se napoznati put a nepoznatom ići u susret.
Mara Rüegg
… Živeti je, samog sebe rasipati i skupljati, sebe u drugome prepoznati, jedan uz drugoga biti, u nuždi se pomagati i voleti.
Život poredi i sa talasima što tiho i oprezno dolaze i nestaju, a u duši trag ostavljaju. Poput Duška Radovića, koji objašnjava da je na svakom kraju uvek neki novi početak, Mara Rueg smatra da se i talasi (život) kada odlaze u stvari vraćaju na novi početak. Život je raznobojna šarenica, satkan od smeha i suza, sreće i tuge, dobrog i lošeg, lepog i ružnog… Život je beli oblak na nebu i rascvetali maslačak, ali i uveli list, tmurno nebo i olujni oblak. O njemu pišu pesnici, filozofi, razni umetnici pokušavaju da otkriju njegovu tajnu, pa i Mara stihotoči svoja poetsko-filozofska promišljanja o njemu. Ona poput Paula Koelja ne
živi u prošlosti niti u budućnosti, već u sadašnjosti i samo je ona zanima jer smatra da samo tako može biti srećna.
Šta je prošlo?
Sve je prošlo
i ništa nije prošlo;
već u prošlost staloženo.
Samo sadašnjost traje.
(pesma: Prošlo je)
Smatra da je ono doživljeno samo u sećanja
staloženo, jer čovek je senka svog sećanja, a u pesmi Sećanja kaže: Ovde i sada, nije stvarnost prava.
Postojati je putovati
kroz vreme i prostor, kroz isto i različito, lepo i ružno, radosno i tužno, toplo i hladno… …
Postojati je i sanjati, željama krila dati, mislima putovati, budućnosti se radovati.
Ovim stihovima pesnikinja se pridružuje
maksimi Marka Aurelija da čovek živi samo sadašnji trenutak. Sve ostalo ili je već prošlo ili je neizvesno hoće li doći. Iz njenih stihova prosto kipi čovekoljublje! Ona želi svet poboljšati, zlo odstraniti, patnju smanjiti, ljude usrećiti, tajne otkriti i
stihom nedostižno dostignuti. Zato pesmama poziva da se čovek hvali i divi, podržava i pomaže, veruje mu se šta kaže. Poziva na zajedništvo, da ljudi kao dva gorda bora, upletenog korenja, upereni u visinu, zagrljeni odolevaju olujama života. Pesnikinja piše jezikom duše koji je bezglasan, tajnastven, osećajan i govori otkucajima srca a poentira stihovima: Kad ono što čuješ osetiš, kad ćutanje razumeš, kad pogled čitaš, kad u očima radost nosiš
i kad decu voliš, onda u srcu oči imaš.
(pesma: Okom srca)
Autorka piše i o ljubavi. Po njoj, tobože velike, planirane, neiskrene ljubavi poput velike vatre brzo gore i brzo se gase, dok one iskrene, u početku male, neočekivane kasnije dobiju ogromnu snagu. Zato ona daje pesničku gradaciju ljubavi: Ljubav, strast, opsesija, iluzija, fikcija, konfuzija, transcenzija, vizija, samorefleksija, misija.
(pesma: Gradacija ljubavi)
Ove stihove treba više puta pročitati da bi se spoznala dubina misli i osećanja koja su komprimovana u svaku reč pesme. Sve počinje simpatijom, što prerasta u ljubav i vremenom raste, plamti, bukti… U sledećim koracima ljubav deluje kao proizvod mašte, pa stvara osećaj smetenosti, gubitka orijentacije u prostoru i vremenu, odnosno do mešanja osećanja (konfuzije). Nakon ove faze sledi odlazak na „sedmo nebo” pri čemu možemo da savladamo svaku barijeru. Dalje sledi mentalni proces u kome čovek spoznaje sam sebe, počinje da shvata prave vrednosti ljubavi i postaje svestan njene snage (samorefleksija). Na vrhu ljubavne piramide nalazi se misija - ljubav
kao naše najjače obeležje, prihvatanje činjenice da smo postali njene štitonoše i da je to objašnjenje za svako naše postupanje, makar bilo i nelogično. Ljubav postaje deo nas i ona postaje naša svrha postojanja. Toliko toga rečeno u samo nekoliko reči i samo pet stihova! Zaista divno!
Pesnikinja smatra da bez ljubavi ljudi idu stranputicom, da ih obmana života vodi, da u opštoj jurnjavi za što više, u stvari, više se izgubi. Lepota mora da se vidi, ljubav u vazduhu oseti, a dobrota duševno prima. Ljubav treba i uzvratiti:
očima toplinu ponuditi, rečima srce otvoriti, osmehom ohrabriti i lepe uspomene ostaviti. Ona ljude povezuje, a mržnja, zavist, ljubomora i predrasude razdvajaju:
Bez ljubavi, sve lepote gube čari, siromaštvo dušu obuzima, ne vidi se ono što se ima. (pesma: Bez ljubavi)
Zbirka pleni kovanicama koje poput zvezda oko meseca, ukrašavaju zbirku. Tako kod Mare: život ufitljava; miris dovejava; previšica; dolaz (ulaz); razdvojnica; ljubav ovekovečava; prisil...
Lirsko stvaralaštvo Mare Rueg u punom smislu predstavlja njene lične i ljudske emocije, koje su istovremeno umetnički i religijsko-hrišćanski odraz iskustvenih momenata, poput vernika u ispovedaonici ili na pričešću. Ona poput kineskih mudraca smatra da svako loše ima nešto dobro u sebi, te da dobri i loši ljudi predstavljaju komplementarnost života istog pravca, a suprotnih smerova, međusobno zavisnih. Zato ona poziva na pokornost, poštovanje različitosti i služenje ljudima.
Autorka poetski naglašava da je u vremenu novca, opšte grabeži i samoživlja bitan primat
duše. Zato su posebno lepi njeni stihovi gde dolazi do suprostavljanja moralnog duha sadašnjosti tj. izopačenim vrednostima. Od vrednosti što ostanu posle čoveka, nisu kamioni, milioni i avioni jer poput oblaka koji krije nebo oni kriju pravi trag koji se u nebu ogledava pa autorka prosto vrišti poruku da se ljudi ka nebu usmere. Materijalne vrednosti su samo trenutne, jer bogat je onaj kome ništa ne treba. Prava vrednost je život koji svako može da živi onako kako želi, ali, kako reče Meša Selimović: San je ono što se želi, a život je buđenje.
Najbolje pesme iskazuju najlepši deo njenog bića, njene duše, koje u nama bude osećanja
umetničkog užitka u stihovima, osećaj sveopšteg čovekoljublja, pobožnosti i patriotizma. U njenim pesmama nije bitan ritam, niti metrika i estetika već pesnički odraz iskrenog duhovnog
života i promišljanja same autorke. Ukazujući na prave vrednosti čoveka i društva, ali i kritikujući loše, pesnikinja u stvari upoznaje samu sebe!
Upravo u ovoj činjenici se ogleda značaj pesničkog stvaralaštva Mare Rueg Petrović. U njenim
će stihovima mnoga buduća pokolenja naći nešto
poučno, blisko i savremeno. Pesnikinja je ostala
dosledna sebi u pogledu poučnosti pesama koje i ovoj knjizi daju posebnu lepotu i draž za čitanjem: Ko shvati da je važnije dati, toga sreća prati; Život naplaćuje svoje; Bol i patnje nas jačima čine; Reč je živa, čovek je reč; Svaki novi dan mogućnosti pruža, da se dobru doprinese...
Ona je najkretivnija u samoći i tišini, poput manastirskih iskušenika koji čuju svoje misle/ I osete nemoć praznine/ iz koje se radjaju moći i vrline, jer tišina nije nema, a samoća nije praznina. Pesnikinja smatra da između danas i sutra, početka i kraja stoji postojanje, odnosno stvarnost koja povezuje i razdvaja. Sa knjigom „Okom srca” u ruci, zaista nestaje juče i sutra. Postoji samo danas i želja da se što pre stigne do zadnje korice!
Na Svetski dan poezije 2023. Miloš B. Ivetić
Mara Rüegg, devojačko Petrović, rođena je 25. 11. 1946. godine u Brajkovcu kod Lazarevca. Osnovnu školu završila je u Brajkovicu i Lazarevcu, a gimnaziju pohađala u Aranđelovcu i Lazarevcu. Studirala na Filološkom fakultetu u Beogradu. Usavršavala engleski, francuski i grčki jezik. Prvi posao dobila u Bibliografskom institutu, a zatim radni vek provela u internacionalnoj trgovini.
U Grčkoj upoznaje Švajcarca Ernesta Rüegga (24. 11. 1931 – 3. 10. 2014), svog budućeg supruga, sa kojim je bila u braku četrdeset godina. Ima ćerku i sina.
Na srpskom jeziku objavila je zbirke pesama: Približavanje sebi, Približavanje tebi, Susret, Na obali čežnje, Tragovi u vodi kao i prozna dela: Ajšina pisma: od ateiste do vernika i Put ka životnom ispunjenju. Na nemačkom jeziku objavila je knjigu o demenciji (www.alz.ch), Iz Srbije u ceo svet, Jedna Ljubav u Jerusalimu i Put ka životnom
ispunjenju kao i zbirke pesama Približavanje tebi, Susret, Na obali čežnje i Tragovi u vodi. Živi u
Švajcarskoj i bavi se literarnim stvaralaštvom.
CIP - Каталогизација у публикацији Библиотекa Матице српске, Нови Сад
821.163.41-14
РУЕГ Петровић, Мара, 1946Okom srca / Mara Rüegg Petrović. - Novi Sad : Savez književnika u otadžbini i rasejanju, 2023 (Smederevo : Newpress). - 70 str. ; 20 cm
Tiraž 200.
ISBN 978-86-7970-229-6
COBISS.SR-ID 120717065
ISBN 978-86-7970-229-6