MIN@
„Daniele,“ rekla je bez daha. Krila su potpuno zaokupila njezin um i vid. Prelijevala su se u milijun boja, od tog pogleda zavrtjelo joj se u glavi. Pokušala je gledati drugamo, bilo kamo, ali sve što je mogla vidjeti, osim Daniela, bio je beskrajan ružičasto-plav zalazak sunca. Zatim je pogledala dolje i shvatila. Zemlja. Stotinama metara udaljena. Kada je otvorila oči, svjetlost je blještala. Koža joj je bila neugodno zategnuta, u glavi je osjećala neizdrživu bol. Nije više bilo neba. Ni Daniela. Bio je to tek još jedan san. Ali, ovaj je ostavio u njoj gotovo mučnu čežnju. Prostorija u kojoj se nalazila bila je bijelo oličena. Ležala je u bolničkom krevetu. Papirni paravan slijeva dijelio je sobu popola i zastirao komešanje s druge strane. Oprezno je dodirnula bolnu točku na vratu i zacvilila. Pokušala se orijentirati. Nije znala gdje se nalazi, ali osjećala je da nije više u Maču i križu. Njezina lelujava bijela haljina, dodirnula je bedra, bila je vrećasta bolnička halja. Osjećala je kako se i najmanji djelić sna polako raspršuje, sve, osim onih krila. Tako stvarnih! Baršunastih i glatkih pod rukom. Želudac joj se okrenuo. Stezala je i opuštala šake, previše svjesna da u njima nema ničega. Netko je ščepao njezinu desnu ruku i stisnuo je. Luce je hitro okrenula glavu i trgnula se. Pretpostavljala je da je sama. Gabbe je uspravno sjedila na rubu plave, izblijedjele stolice na kotačiće koja je isticala boju njezinih očiju. To ju je zasmetalo! Luce je željela istrgnuti ruku, ili barem je očekivala da će takvo što željeti, ali tada joj se Gabbe najtoplije nasmiješila, zbog čega se Luce osjetila nekako sigurnom, i sretnom što nije sama. „Koliko od toga je bio samo san?“ promrmljala je. Gabbe se nasmijala. Na stolu pored stajala je bočica sredstva za omekšavanje kožice oko noktiju i Gabbe je stala utrljavati bijelu kremu koja je mirisala na limun u Luceine nokte. „Sve ovisi,“ rekla je masirajući Luceine prste. „No, zaboravi na snove. Kada se moj život iz nekog razloga okreće naopako, ništa me ne smiruje bolje od manikure.“ Luce je pogledala dolje. Nije bila osoba koja je lakirala nokte, ali Gabbeine riječi podsjetile su je na majku, koja je, kad god je Luce imala loš dan, predlagala da si priušte manikuru. Dok su joj Gabbeine ruke 123