Page 1

POVIJEST2 Svijet prije nas

[Udžbenički komplet za povijest u drugom razredu gimnazije]

Politički razvoj hrvatskog, europskog i bliskoistočnog prostora u srednjem i ranom novom vijeku Društveni razvoj i društvene promjene Kršćanstvo, islam i judaizam u srednjem vijeku Reformacija i katolička obnova Apsolutizam Gospodarske promjene i prometne komunikacije Seoska i gradska svakodnevica Velika geografska otkrića Znanost i tehnologija Intelektualni život, umjetnost i kultura

Hrvoje Gračanin, Hrvoje Petrić i Mladen Tomorad

Prema novom kurikulumu


‘’Ne učimo za školu, nego za život.’’ (lat. Non scholae, sed vitae discimus)

Otkrij i nauči

POVIJEST2 Svijet prije nas

[Udžbenički komplet za povijest u drugom razredu gimnazije]

Hrvoje Gračanin, Hrvoje Petrić i Mladen Tomorad

[Tiskani udžbenik + dodatni digitalni sadržaji] www.meridijani.com/publication/e-udzbenik/svijet-prije-nas-povijest-2

Zagreb, 2020. godine


Svijet prije nas – Povijest 2 [udžbenički komplet za povijest u drugom razredu gimnazije] Bibliotheka Historia Croatica Knjiga 89 Prvo izdanje

Autori: red. prof. dr. sc. Hrvoje Gračanin (Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu), red. prof. dr. Hrvoje Petrić (Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) i izv. prof. dr. sc. Mladen Tomorad (Odsjek za povijest, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu). Urednik: red. prof. dr. sc. Hrvoje Gračanin Izvršna urednica: Petra Somek, prof.

Glavni urednik povijesnih udžbeničkih izdanja: red. prof. dr. sc. Hrvoje Petrić Recenzenti: izv. prof. dr. sc. Ivan Majnarić i dr. sc. Domagoj Sremić Lektura i korektura: Lidija Menges, prof.

Korekture: autorski tim i Hrvoje Dečak, mag.nov.

Fotografije: autori i izvori navedeni uz svaku fotografiju i fototeka izdavačke kuće Meridijani Dizajn: Petra Somek i Siniša Nikolić

Prijelom, grafička priprema i izrada grafikona: Grafički studio Duplerica d.o.o., Brozova 8, 10 000 Zagreb, Siniša Nikolić i Ivan Poslek Izrada karata: Meridijani, Neven Olah, Hrvoje Herceg i Mario Žerjav Izrada lenti vremena: Mirjana Mandić

Tisak: Agencija za komercijalnu djelatnost, Zagrebu, srpanj 2020. godine Nakladnik:

Meridijani, Obrtnička 26, 10 430 Samobor Tel.: 01 33 62 367, faks: 01 33 60 321 E-mail: meridijani@meridijani.com www.meridijani.com Za nakladnika: Petra Somek, prof.

© Meridijani, izdavačka kuća – niti jedan dio ovog tiskanog ni digitalnog dijela udžbenika ne smije se umnažati, fotokopirati ni na bilo koji drugi način reproducirati bez nakladnikova pisanog odobrenja jer je intelektualno vlasništvo, poput svakog drugog vlasništva, neotuđivo, zakonom zaštićeno i mora se poštovati. ISBN 978-953-239-240-1 Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske odobrilo je uporabu ovog udžbenika ??? Tiskano u Hrvatskoj, srpanj 2020. godine Gramaža udžbenika: 590 grama Cijena: 110 kn


Riječ na početku Dragi učenici i profesori! Nakon iskustva u učenju povijesti tijekom osnovnoškolskog obrazovanja pred vama, učenicima, stoje novi izazovi. U sljedeće četiri godine proširit ćete dosad stečeno znanje, ali i obogatiti ga novim spoznajama te nadograditi ili razviti neke nove vještine. Vaše istraživanje povijesti nastavlja se s ovim gimnazijskim udžbenikom koji je osmišljen tako da su povijesni sadržaji predstavljeni kronološkim redoslijedom te se uz njih nalaze različite aktivnosti koje vode dodatnom produbljivanju vašeg znanja. Udžbenik je osmišljen na dvije osnovne razine: 1.) tiskani dio, te 2.) proširenu digitalnu verziju udžbenika koja obuhvaća nove ilustracije, audio-vizualne sadržaje, zanimljivosti i veliki broj povijesnih izvora koje smo odabrali i uredili za vas. Na početku svake teme nalaze se odgojno-obrazovni ishodi vezani uz pet područja ljudskog djelovanja (domena): društvo, ekonomija, znanost i tehnologija, politika i filozofsko-religijsko-kulturno područje. Budući da bi se navedeni ishodi trebali ostvariti tijekom obrade sadržaja, teme u udžbeniku obrađene su i prezentirane tako da vode ostvarenju zadanih ishoda i u sebi sadrže isprepletanje glavnih obilježja domena s naglaskom na socijalno područje (društveno uređenje, svakodnevni život, obrazovanje i sl.), političko uređenje, znanstvena i tehnološka dostignuća, ekonomski razvoj i kulturno stvaralaštvo. Kako bi se tijekom nastavnog procesa omogućilo aktivno učenje i razvoj povijesnog mišljenja, osmišljeni su različiti zadaci i aktivnosti za učenike koji će i vama, profesorima, poslužiti u oblikovanju nastave. Ti zadaci i aktivnosti utemeljeni su na tehničkim konceptima iz kurikula i imaju za cilj omogućiti učenicima da na temelju vlastitog djelovanja razviju osjećaj za kronologiju, razumiju utjecaja prostora i vremena na događaje, pojave i procese u prošlosti, sagledaju uzroke i posljedice te kontinuitete i promjene, primaju na znanje različite utemeljene perspektive te kritički analiziraju i interpretiraju povijesne izvore. Na kraju udžbenika nalazi se pojmovnik i popis dodatne raspoložive literature na hrvatskom jeziku. Također pozornost obratite na brojne povijesne karte, crteže, slike i usporedne vremenske tablice. Oni nadopunjuju tekst i smatramo da će vama, učenicima, biti od velike koristi. Masno tiskanim slovima označili smo važne podatke koji će svladavanje gradiva učiniti lakšim. Strani izrazi i pojmovi dodatno se objašnjavaju u rječniku na kraju udžbenika. Važno je istaknuti da nije neophodno naučiti sve činjenice, a još manje godine koje ponajprije služe za to da se neki događaj općenito odredi u vremenu. Za razumijevanje prošlosti važno je razviti svijest o slijedu i povezanosti povijesnih događaja, pojava i procesa, sagledavati iste iz različitih perspektiva te o njima izražavati vlastite stavove i interpretacije imajući uvijek u vidu povijesni kontekst i raspoložive izvore. U nadi da smo u našim nakanama i postavljenim ciljevima barem djelomice uspjeli, predajemo svoje djelo na vaš sud. Vaši autori

3


Sadržaj

[Domena A. Politika] 1. POLITIČKI I DRŽAVNI RAZVOJ FRANAČKE DRŽAVE I BIZANTSKOG CARSTVA I ŠIRENJE NJIHOVA UTJECAJA. RANOSREDNJOVJEKOVNA HRVATSKA IZMEĐU FRANAČKOG I BIZANTSKOG SVIJETA..............................................................................................9 2. SREDNJOVJEKOVNE EUROPSKE MONARHIJE, HRVATSKA U SKLOPU SREDNJOVJEKOVNOGA UGARSKO-HRVATSKOG KRALJEVSTVA I SREDNJOVJEKOVNA BOSNA......................................................................................................................................................36 3. USPON APSOLUTIZMA NA EUROPSKOM ZAPADU, HRVATSKE ZEMLJE NA GRANICI HABSBURŠKE MONARHIJE, OSMANSKOG CARSTVA I MLETAČKE REPUBLIKE...............68

4

[Domena B. Društvo] 4. DRUŠTVENI ODNOSI U RANOSREDNJOVJEKOVNOJ EUROPI I HRVATSKOJ OD DOSELJENJA DO POČETKA 12. ST. PRIMJERI FRANAČKE DRŽAVE, BIZANTSKOG CARSTVA I RANOSREDNJOVJEKOVNE HRVATSKE KNEŽEVINE I KRALJEVSTVA..............98 5. STALEŠKO DRUŠTVO SREDNJOVJEKOVNE I RANONOVOVJEKOVNE EUROPE I PRIMJERI ULOGE HRVATSKIH VELIKAŠKIH RODOVA U DRUŠTVENOME RAZVOJU SREDNJOVJEKOVNE I RANONOVOVJEKOVNE HRVATSKE......................................................109 6. SEOSKA I GRADSKA DRUŠTVA SREDNJOVJEKOVNE I RANONOVOVJEKOVNE EUROPE I HRVATSKE..........................................................................................................................124 7. ULOGA KRŠĆANSTVA, ISLAMA I JUDAIZMA NA SREDNJOVJEKOVNA I RANONOVOVJEKOVNA DRUŠTVA. VJERSKE PODJELE, RELIGIOZNO-SOCIJALNI POKRETI, INKVIZICIJA, KRIŽARSKI POHODI, REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA..............................143

[Domena C. Ekonomija] 8. GOSPODARSTVO I KOMUNIKACIJE U SREDNJEM I RANOM NOVOM VIJEKU...........166 9. RAZLIKE U RAZVOJU SEOSKIH I GRADSKIH EKONOMIJA TIJEKOM SREDNJEGA I RANOGA NOVOG VIJEKA................................................................................................................ 179 10. GOSPODARSKI UČINCI VELIKIH GEOGRAFSKIH OTKRIĆA I SUSRETA S IZVANEUROPSKIM CIVILIZACIJAMA............................................................................................190


[Domena D. Znanost i tehnologija] 11. ISLAM I ARAPSKI SVIJET NA SREDOZEMLJU – SUČELJAVANJE I RAZMJENA IDEJA ISTOKA I ZAPADA................................................................................................................................196 12. ZNANSTVENA I TEHNOLOŠKA DOSTIGNUĆA SREDNJEGA I RANOGA NOVOG VIJEKA U EUROPI I HRVATSKOJ..................................................................................................... 203 13. UTJECAJ ZNANSTVENE MISLI I TEHNOLOŠKIH OTKRIĆA NA OTKRIVANJE SVIJETA U SREDNJEM I RANOM NOVOM VIJEKU.........................................................................................214

[Domena E. Filozofsko-religijsko-kulturno područje] 14. INTELEKTUALNI I DUHOVNI HORIZONTI SREDNJEGA VIJEKA. MISIJA SOLUNSKE BRAĆE, GLAGOLJSKA I ĆIRILSKA PISMENOST. ULOGA CRKVENIH REDOVA. ŠKOLSTVO I SVEUČILIŠTA...................................................................................................................................... 221 15. UMJETNOST I KULTURA SREDNJEGA VIJEKA NA TLU HRVATSKE I U EUROPI.......... 230 16. POČECI NOVIH GLEDANJA NA ŽIVOT I SVIJET: HUMANIZAM I RENESANSA. ODRAZI U UMJETNOSTI...................................................................................................................247

Dodatna literatura za nastavnike i učenike................................................................................... 260

Pojmovnik.............................................................................................................................................. 266

5


Kako se služiti udžbenikom Naziv domene Važni podatci (otisnuti su bold ili masnim tiskanim slovima)

Otvor i glavni naslov jedne od 16 tema ovog udžbenika Ishodi učenja

Ilustracije i slike podižu zornost sadržaja

Osnovni tekst

Podnaslov

Ponovi – pitanja za provjeru usvojenosti odgojno– obrazovnih ishoda

6

Povijesni izvori

Novi pojmovi objašnjeni su na kraju udžbenika

U okvirima su tzv. koncepti za razvoj tvog kritičkog i kreativnog mišljenja koji će te potaknuti na aktivnost i istraživački rad

Ikone koje upućuju na digitalne sadržaje

AKTIVNOSTI ZA RAZVOJ POVIJESNOG MIŠLJENJA:

Smjesti u vrijeme i prostor (Koncept – Vrijeme i postor)

Istraži povijesne izvore (Koncept – Rad s povijesnim izvorima)

Objasni uzroke i posljedice (Koncept – Uzroci i posljedice)

Prepoznaj promjene (Koncept – Kontinuitet i promjena)

Sagledaj prošlost (Koncept – Povijesna perspektiva)

Usporedi i zaključi (Koncept – Usporedba i sučeljavanje)


Kako se služiti digitalnom inačicom udžbenika Dodatne digitalne sadržaje za ovaj udžbenik možeš pronaći na mrežnoj stranici: [www.meridijani.com/publication/e-udzbenik/svijet-prije-nas-povijest-2] U tiskanom izdanju otisnute su ikone koje upućuju na dodatne sadržaje kojih u tiskanoj inačici nema, a koji su dostupni besplatno na našoj mrežnoj stranici Foto Pogledaj dodatne fotografije s potpisima i izvorima koje još detaljnije pojašnjavaju nastavne sadržaje Video Pogledaj kratki videozapis o temi koja se obrađuje u nastavnoj jedinici Povijesni izvori Dodatni tekstovi povijesnih izvora Istraži na internetu Za učenike koji žele nadopuniti znanje priredili smo popis korisnih poveznica koje upućuju na povijesne sadržaje na internetu

Dodatni tekstovi

Tiskani dio udžbenika opremljen je izvorima i zanimljivostima za učenike koji žele produbiti svoje znanje.

IZVOR

ZANIMLJIVOST

7


Korelacije s drugim predmetima

8

Tema 1. Korelacija s drugim predmetima: Geografija Hrvatski jezik Informatika Matematika Politika i gospodarstvo

Tema 5 Korelacija s drugim predmetima: Geografija Hrvatski jezik Informatika Politika i gospodarstvo Sociologija

Tema 2. Korelacija s drugim predmetima: Geografija Hrvatski jezik Informatika Matematika Politika i gospodarstvo

Tema 6 Korelacija s drugim predmetima: Hrvatski jezik Informatika Politika i gospodarstvo Sociologija

Tema 3. Korelacija s drugim predmetima: Geografija Hrvatski jezik Informatika Matematika Politika i gospodarstvo Tema 4 Korelacija s drugim predmetima: Hrvatski jezik Informatika Politika i gospodarstvo Sociologija

Tema 7 Korelacija s drugim predmetima: Filozofija Geografija Hrvatski jezik Informatika Matematika Politika i gospodarstvo Tema 8 Korelacija s drugim predmetima: Geografija Hrvatski jezik Informatika Matematika Politika i gospodarstvo

Tema 9 Korelacija s drugim predmetima: Hrvatski jezik Informatika Politika i gospodarstvo Tema 10 Korelacija s drugim predmetima: Geografija Hrvatski jezik Informatika Matematika Politika i gospodarstvo Tema 11 Korelacija s drugim predmetima: Geografija Hrvatski jezik Informatika Politika i gospodarstvo Tehnička kultura Tema 12 Korelacija s drugim predmetima: Geografija Hrvatski jezik Informatika Politika i gospodarstvo Tehnička kultura

Tema 13 Korelacija s drugim predmetima: Geografija Hrvatski jezik Informatika Politika i gospodarstvo Tehnička kultura Tema 14 Korelacija s drugim predmetima: Filozofija Geografija Hrvatski jezik Informatika Matematika Tehnička kultura Vjeronauk Tema 15 Korelacija s drugim predmetima: Glazbena umjetnost Hrvatski jezik Informatika Likovna umjetnost Tema 16 Korelacija s drugim predmetima: Filozofija Geografija Glazbena umjetnost Hrvatski jezik Informatika Likovna umjetnost Matematika

Međupredmetne teme [Domena A. Politika] Građanski odgoj Osobni i socijalni razvoj Primjena informacijskih tehnologija Učiti i kako učiti [Domena B. Društvo] Građanski odgoj Održiv razvoj Osobni i socijalni razvoj Primjena informacijskih tehnologija Učiti i kako učiti Zdravlje

[Domena C. Ekonomija] Održiv razvoj Osobni i socijalni razvoj Poduzetništvo Primjena informacijskih tehnologija Učiti i kako učiti [Domena D. Znanosti i tehnologija] Održiv razvoj Osobni i socijalni razvoj Poduzetništvo Primjena informacijskih tehnologija Učiti i kako učiti Zdravlje

[Domena E. Filozofsko-religijskokulturno područje] Građanski odgoj Osobni i socijalni razvoj Primjena informacijskih tehnologija Učiti i kako učiti


1

Politički i državni razvoj franačke države i Bizantskog Carstva i širenje njihova utjecaja. Ranosrednjovjekovna Hrvatska između franačkog i bizantskog svijeta NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ: zaključivati o okolnostima nastanka ranosrednjovjekovnih državnih tvorbi u zapadnoj Europi, na istočnom Sredozemlju te na hrvatskom povijesnom prostoru i zaključivati o franačkom i bizantskom utjecaju na politički razvoj ranosrednjovjekovne Hrvatske

9


1. tema

Što velika seoba naroda jest, a što nije Od kraja 4. stoljeća, sjeverne rimske granice na Dunavu i Rajni našle su se pod pojačanim pritiskom raznih skupina koje su počele prodirati na tlo Carstva i na njemu se trajno zadržavati mimo volje rimskih vlasti. Poticaj tim prodorima dala je navala Huna, nomadskih konjanika ratnika iz srednje Azije. Oni su 375. napali dvije velike skupine Gota koje su u sjevernom i zapadnom Pricrnomorju (području oko Crnoga mora) oblikovale vlastita kraljevstva, razdvojena rijekom Dnjestar. Do 6. stoljeća te su dvije gotske skupine postale poznate pod imenima Ostrogoti i Vizigoti (u povijesnoj znanosti nazivani i Istočni Goti, odnosno Zapadni Goti), iako su prvi sami sebe uvijek nazivali samo Gotima. Taj hunski napad uvriježeno se u povijesnoj znanosti uzima za početak tzv. velike seobe naroda, gibanja za koje se smatralo da je presudno pridonijelo raspadu Zapadnog Rimskog Carstva i potrajalo do 568. godine, kad su Langobardi iz Panonije stigli u Italiju. Sam

naziv višestruko je sporan jer se u onome vremenu ne može govoriti o narodima u današnjem smislu riječi. Dakle, to nisu bile jasno razgraničene skupine ljudi koji žive na određenom području i od susjednih se naroda razlikuju nizom zajedničkih osobina: zajedničkim jezikom, osobitom kulturom i uzajamnim podrijetlom. Umjesto toga, ondašnje skupine bile su mnogo češće višejezične i različitog podrijetla, ponajprije povezane uzajamnim ciljevima koji su ih držali na okupu. To je vrijedilo čak i ako su stajale pod vodstvom manje skupine ljudi, sačinjene od vojnog vođe ili vladara i njegovih sljedbenika, koje je mogla udruživati svijest o zajedničkom podrijetlu i koji su dijelili isti jezik, vjeru i običaje. Ne može se govoriti o pravim seobama, jer su premještanja skupina nerijetko bila pokreti vojničkih odreda koji su se privremeno oteli nadzoru središnjih rimskih vlasti. To nisu bila gibanja čitavih narodnih skupina s muškarci-

Sjev erno mor e

10

SA S I H U N I VA NDA L I

Dnje

SVE

i

O

j

I

OG

O

O

ko

TI

o re

i

j

a

a

Akvileja IG Toloza Mediolan Sirmij IZ Ravena V o mo re It Narbon Salona rn al C n Barcinon V A N DA L I Najs ij Sinopa TI a a Ilir ik IGO p Konstantinopol Z Rim I s V Hadrijanopol H i Nikomedija V A N DA L I Nikeja Tesalonika Cezareja Tingis r S e M a la Azija d o Tarz Mesana z Atena Kartaga Antiohija VA ND Sirija A AL f I m r i n k o Huni Cezareja a m o e r Vizigoti Elija Kirena (Jeruzalem) Ostrogoti Zapadno Rimsko Carstvo I

m

SV E V

R ST

par

TI

s

VI Dunav

ij K asp

Kolonija Agripinska Lutecija Treverska Augusta I D LoaGra a UN RG T O L OZ AT SK l U B K R A L J E V S O Mauričko T V O(Maurijakovo) VI ZI G O TA polje

a

Atlantski ocean

LI

Rajn

G AN

Nizib

Istočno Rimsko Carstvo Kraljevstvo Huna Kraljevstvo Sasanida granica diobe Carstva nakon smrti Teodozija I.

Pa

les

tin

a

e

Vandali Langobardi Angli, Sasi Franci

Aleksandrija E g ip a t

Karta tzv. velike seobe naroda koja prikazuje pokrete različitih skupina u njihovu prodoru u Rimsko Carstvo 375.

380.

385.

375. Huni ruše gotska kraljevstva u Pricrnomorju

390.

395.

400.

405.

406. Vandali, zajedno s drugim skupinama, prelaze rimsku granicu na Rajni 410. Goti osvojili Rim

410.

415.

420.

425.

430.

435.

418. Zapadni Rimljani dopustili Gotima smještanje u južnoj Galiji 439. Vandali osvojili Kartagu, dovršivši svoje osvajanje rimske sjeverne Afrike

440.

445.

450.

453. smrt hunskog

455.

460.

465.

455. Vandali opljačkali Rim 469. Goti (Vizigoti) bitno proširili vlast u Galiji i Hispaniji

kralja Atile

470.

470.


POLITIKA

Barbarski plaćenici u rimskoj vojsci u 4. i 5. stoljeću

475.

ma i ženama, odraslima, starcima i djecom, čiji bi cilj bio smišljeno naseljavanje na nekom prostoru. Napokon, tzv. velika seoba naroda nije bila glavni uzrok sloma Zapadnog Rimskog Carstva, nego su rimskoj državi na zapadu presudile prvenstveno njezine vlastite slabosti i promjene koje su je bile zahvatile i mnogo prije dolaska Huna. Skupine koje su prodirale na tlo Carstva nisu išle za tim da ga sruše, nego da se što povoljnije za sebe uklope u njegov državni i društveni sustav, koji je bio mnogo razvijeniji i pružao je mnogo više prilika i mogućnosti. Neke od njih su već dugo bile izložene rimskim utjecajima i bile u dodiru s Carstvom. Tako su razlike između njih i Rimljana bile bitno manje nego što bi na to ukazivao pojam barbara kojim su ih Rimljani nazivali. Velik dio tih skupina još je i tijekom 4. stoljeća bio prihvatio kršćanstvo. Čak i nakon što je Zapadno Rimsko Carstvo doživjelo politički slom, u najvećem broju državnih tvorba koje su nastale na njegovim razvalinama opstali su mnogi elementi rimske kulture, tako da se nije odigrao temeljit raskid s prethodnim vremenom. Huni su daljnjim širenjem do srednjeg Podunavlja, gdje su u prvim desetljećima 5. stoljeća smjestili središte svoje moći, posredno poticali nove prodore na tlo Zapadnog Rimskog Carstva. Neke od tih prodora su carske vlasti uspjele suzbiti, ali sve se teže bilo nositi sa skupinama koje su već bile u Carstvu, a i s novim pro-

480.

485.

490.

495.

489. – 493.

500.

Ostrogoti utemeljili državu u Italiji

505.

510.

515.

504. osvojenjem Sirmija Ostrogoti dovršili zaposjedanje južne Panonije

520.

Vandali pljačkaju Rim (Gottlob Heinrich Leutemann, 1860./1880.). Ovakvi prikazi dandanas utječu na raširenu predodžbu kako je kasno Rimsko Carstvo potonulo u nered i palo kao plijen barbarskih razaranja

valama ako su se poklopile s tim unutarnjim krizama, pa čak i borbama za carsku vlast. Osobito je Rimljane pogodilo kad je jedna vojna skupina, sastavljena najvećim dijelom od Gota, koja je prethodno bila u rimskoj službi, osvojila 410. grad Rim, nastojeći izboriti što bolji položaj za sebe. Poslije je ta skupina iz Italije prešla u južnu Galiju, a do kraja 5. stoljeća proširila vlast i na znatan dio Hispanije, stvorivši Vizigotsko Kraljevstvo. Uskoro su i sami Huni počeli, na čelu brojnih skupina kojima su vladali, napadati najprije Istočno, a potom i Zapadno Rimsko Carstvo. Ipak, ubrzo nakon smrti najglasovitijega hunskog vladara Atile sredinom 5. stoljeća prestali su igrati ključnu ulogu u političkim zbivanjima. Opasnost za carsku Italiju i Rim počela je dolaziti s juga, iz rimske sjeverne Afrike, gdje su svoje kraljevstvo sa središtem u Kartagi bili stvorili Vandali. Ostvarivši prevlast na zapadnom Sredozemlju, čak su 455. napali i opljačkali Rim. U prvoj polovici 5. stoljeća raspala se i rimska vlast u Britaniji, nakon što su otamo povučene posljednje rimske čete. Doskora su u Britaniju počele prodirati i skupine iz sjeverozapadne i sjeverne Germanije, temeljito poništivši prethodni razvoj. 525.

530.

536. Gepidi obnovili svoje

535.

540.

kraljevstvo u Sirmiju 546. Istočni Rimljani sasvim prepustili Langobardima Panoniju

545.

550.

555.

560.

565.

567. Langobardi i Avari presudno pobijedili Gepide 568. odlazak Langobarda u Italiju

11


1. tema Tzv. vandalski konjanik, mozaik iz kuće u Kartagi (Bordj Djedid) datiran u kraj 5. i početak 6. stoljeća (Britanski muzej). Vidi se lovac na konju koji podiže ruku u znak pobjede, a lijevo u pozadini raskošno je zdanje okruženo nasadom nalik parku. Budući da lik muškarca nosi dugu kosu i brkove te hlače, tuniku dugih rukava i čizme, prikaz se uvriježeno pripisivao vandalskom aristokratu. Danas to tumačenje više nije tako sigurno, jer je takvu nošnju mogao u ovo kasno rimsko doba imati i Rimljanin i romanizirani Vandal. Ipak, duga su kosa i brkovi manje uobičajeni za Rimljane. Sama tema lova predočavala je posjednikovu hrabrost i muževnost, a upućivala je na uobičajenu razbibrigu pripadnika povlaštenog sloja

12

Početkom 6. stoljeća, najveća su sila među različitim državama nastalima na razvalinama Zapadnoga Rimskog Carstva bili Ostrogoti. Oni su se, u dogovoru s istočnorimskim carem, potkraj 5. stoljeća premjestili iz donjeg Podunavlja u Italiju. Ondje im je zadatak bio dokrajčiti vladavinu vojnoga vođe koji je zapovijedao nekadašnjim barbarskim plaćenicima u rimskoj vojsci i svrgnuo posljednjega zapadnorimskog cara u Italiji. Ostrogoti su uspješno izvršili zadatak i stvorili državu koja je po svemu bila rimska, osim što su njezini vlastodršci bili Goti. Ostrogotski su vladari čak i službeno priznavali vrhovništvo istočnorimskog cara. Ubrzo su vlast proširili i na Dalmaciju i južnu Panoniju. Nasljednici hunske moći u srednjem Podunavlju postali su Gepidi, koji su vlast protegnuli i do južne Panonije. U Sirmiju (Sremska Mitrovica) ustanovili su središte svojeg kraljevstva, koje su početkom 6. stoljeća srušili Ostrogoti. Nakon što je Istočno Rimsko Carstvo pokrenulo rat protiv Ostrogota, Gepidi su se opet domogli Sirmija i obnovili moć, ugrožavajući istočnorimske interese. Ovo je potaknulo Istočne Rimljane da se počnu oslanjati na Langobarde, koji su se u prvoj polovici 6. stoljeća smjestili u nekadašnjoj rimskoj sjevernoj Panoniji. U sukobu između Gepida i Langobarda naposljetku su u drugoj polovici 6. stoljeća pobijedili Langobardi. Oni su bili u savezu s Avarima, novom skupinom nomadskih konjanika iz srednje Azije, koji su dotad već bili pokorili razne druge skupine u Pricrnomorju i na donjem Dunavu. Već godinu dana nakon pobjede nad Gepidima, Langobardi su se iz Panonije uputili u Italiju, a jedini gospodari srednjeg Podunavlja postali

su Avari, postavši još teži izazov Istočnom Rimskom Carstvu. No, odlazak Langobarda nije označio kraj kretanja raznih skupina. Slavenske skupine nastavile su svoje pljačkaške zalete preko donjodunavske granice, koji su se do kraja 6. stoljeća događali i na avarski poticaj.

Ponovi Obrazloži zašto je pojam velike seobe naroda sporan.

POLITIČKI I DRŽAVNI RAZVOJ FRANAČKE DRŽAVE I ŠIRENJE NJEZINA UTJECAJA Franci se prvi put spominju potkraj 3. stoljeća. Bile su to skupine naseljene uz rijeku Rajnu, od njezina ušća do srednjeg toka. Gusarenjem su te skupine ugrožavale Sjeverno more. Sredinom 4. stoljeća prešle su u velikom broju rimsku granicu, koristeći se unutarnjim rimskim nevoljama. Franci smješteni uz srednju Rajnu ugrožavali su važne rimske gradove – Treversku Augustu (Trier) i Agripinsku Koloniju (Köln), od kojih je prvi bio glavno upravno središte zapadnih dijelova Carstva, a u 4. stoljeću višekratno i carska prijestolnica. Početkom 5. stoljeća Franci na


POLITIKA

Dio Peutingerove karte s označenom Franačkom na vrhu. Karta je dovršena potkraj 12. stoljeća, a smatra se da je nastala po predlošku iz karolinškog vremena, koji se temeljio na izvornom prikazu cestovne mreže iz kasnorimskog doba

srednjoj Rajni čak su štitili rimsku granicu. No, kako je rimska vlast slabila, tako su i oni odlučili iskoristiti povoljne prilike za vlastito širenje. Naposljetku su do druge polovice 5. stoljeća trajno osvojili i Agripinsku Koloniju i Treversku Augustu, nastaveći širiti svoju vlast. U Agripinskoj Koloniji jedan je franački kralj s prijelaza iz 5. u 6. stoljeće stvorio i svoju prijestolnicu. Franačke skupine na ušću Rajne bile su poražene još sredinom 4. stoljeća te su se, uz carsku dozvolu, smjestile u pograničju između današnje Belgije i Nizozemske. Obvezale su se na vojnu službu, pa je znatan dio Franaka stupio u rimsku vojsku, a neki su se među njima u 4. stoljeću uspeli i do visokih vojnih položaja. Do sredine 5. stoljeća te su skupine počele prodirati prema jugozapadu. Tadašnji glavni rimski vojskovođa na Zapadu imenom Aecije potukao ih je i doznačio im novo područje za naseljavanje, između rijeka Somme i Schelde. Ovdje su se potom stvorila tri udjelna franačka kraljevstva. Franci su se borili na strani Rimljana protiv hunskog kralja Atile. No, doskora su počeli rasprostirati vlast. U drugoj polovici 5. stoljeća franački udjelni kralj u današnjem Tournaiu [Turneiju], koji je imao i visok rimski vojni čin, što mu je davalo velik ugled, uspješno se nadmetao za vlast i utjecaj u kasnorimskoj sjevernoj Galiji. Tako je stvorio zametak buduće moćne franačke države. Skupine Franaka sa srednje Rajne ranija je povijesna znanost označavala skupnim imenom Ripuarski Franci (po latinskoj riječi za riječnu obalu), a skupine s rajn-

Pečatnjak franačkog kralja Hilderika I. (oko 460. – 481.), Klodvigova oca

skog ušća Salijski Franci (vjerojatno po rijeci Sali, današnjem Ijsselu u Nizozemskoj). Danas se smatra da Franci nisu bili podijeljeni na ove dvije velike skupine, nego da je postojalo onoliko franačkih skupina koliko je bilo i franačkih vladara. Ime Salijski Franci pojavljuje se kod rimskih pisaca još u 4. stoljeću, ali treba znati da su ga sami Rimljani nadjenuli franačkim skupinama s donje Rajne koje su se naselile na rimskome tlu, pa su ih na taj način pretvorili u jedinstvenu skupinu. Ime Ripuarski Franci zabilježeno je tek u 7. stoljeću za dio stanovnika ondašnje franačke države.

Ponovi Objasni kako su franački vođe stjecali ugled u društvu kasnorimske Galije. Istraži okolnosti bitke koju su Rimljani pod Aecijem vodili protiv hunskog kralja Atile. Objasni zašto se u današnjoj povijesnoj znanosti smatra da podjela Franaka na Salijske i Ripuarske ne odgovara stvarnim povijesnim okolnostima.

13


BR

IT

I

1. tema

I IZ R F S A S I

ANGLI S A S I

RIPU ARS

London

KI F

UDJELNA KRALJEVSTVA SALIJSKIH FRANAKA 481.

Köln

Cambrai Tournai

RAN

CI

DRUGA BELGIKA Soissons

BRETONCI

Reims

Pariz

Metz

A L A M A N I

Klodvigove stečevine Orléans

Tours

(481 - 511)

KRALJEVSTVO TIRINŽANA (TIRINGIJA) B A J U VA R I ( B AVA R C I )

Chalon

KRALJEVSTVO OSTROGOTSKO KRALJEVSTVO BURGUNDA

Bordeaux

A K V I TA N I J A

291.

Ravena

Toulouse

Klodvigovo krštenje. Prikaz iz rukopisa Život sv. Denisa (13. stoljeće)

14

LANGOBARDI

Regensburg

Narbonne

VIZIGOTSKO KRALJEVSTVO

Rim

Franačka država i susjedna kraljevstva u času Klodvigove smrti (511.)

Franački kralj Klodvig I. (o. 481. – 511.) pravi je utemeljitelj franačke moći i države. Potjecao je iz vladarskog roda koji je ponio ime Merovinzi. Već je njegov otac učvrstio položaj franačkog udjelnog kralja u Tournaiju [Turneiju], no Klodvig je zavladao svim ostalim franačkim skupinama. Proširio se i na ostatke rimskog područja u središnjoj Galiji. Potukao je Alamane, naseljene u današnjoj jugozapadnoj Njemačkoj, koji su ugrožavali franačko područje. Povezavši se s Burgundima, koji su u drugoj polovici 5. stoljeća stvorili vlastito kraljevstvo na rijeci Rhoni, porazio je i potisnuo Vizigote, čija je država obuhvaćala današnju jugozapadnu Francusku i glavninu Pirinejskog poluotoka. Prešavši na pravovjerno kršćanstvo, Klodvig je stekao moćnu uzdanicu u Crkvi. Biskupi u Galiji pružili su mu podršku, što je dodatno osnažilo njegov položaj. Klodvigu je bilo jako stalo do toga da ishodi priznanje od istočnorimskog cara jer je on naslovno i dalje bio vrhovnik svih oblasti koje su nekoć pripadale Rimskom Carstvu. Napokon ga je car Anastazije I. okitio naslovom počasnog konzula. To je ozakonilo Klodvigovu vlast u očima rimskog stanovništva u Galiji. Klodvig je za novu prijestolnicu odabrao Parizij (Pariz) koji je ležao otprilike u sredini znatno proširene 300.

310.

291. prvi spomen Franaka u rimskim izvorima

320.

330.

340.

350.

352. franačke skupine počele

provaljivati preko Rajne 358. Francima s rajnskog ušća dozvoljeno je naseljavanje na rimskom tlu

360.

370.

franačke države. U času njegove smrti Franačka je sezala od Pirineja i Atlantskog oceana do Rajne. Naslijedila su ga četvorica sinova među kojima je prema franačkom običaju bilo razdijeljeno kraljevstvo. No Klodvig je istovremeno odredio da je država i dalje cjelovita. Ovo se nadovezivalo na kasnorimsku carsku tradiciju jer se i Rimsko Carstvo bez obzira na razdiobu područja među više careva uvijek smatralo jedinstvenom državom.

Ponovi Na koje je načine Klodvig I. širio franačku vlast i učvršćivao vladarski položaj u poslijerimskoj Galiji?

Klodvigovi nasljednici proširili su granice Franačke, pripojivši joj Burgundsko Kraljevstvo i Provansu. Tako su sada stupili i na obalu Sredozemnog mora. Prethodno su bili osvojili južnu Tiringiju, potom južni dio nekadašnjeg alamanskog područja, a poslije su još protegnuli i svoj utjecaj na Bavarsku. Slomom Ostrogotskog Kraljevstva u Italiji Franačka je postala najmoćnija država na tlu nekadašnjega Zapadnog Rimskog Carstva. Merovinšku dinastiju često su potresale obiteljske svađe, 380.

390.

400.

406. Franci sa srednje Rajne pokušavaju obraniti rimsku granicu protiv navale Vandala, Alana i Sveva

410.

420.

430.

440.

448. Aecije poražava Franke 451. Franci na strani Rimljana protiv hunskog

450.

kralja Atile (bitka na Katalaunskim poljima) oko 460. Franci osvojili Köln

460.

470.


POLITIKA je s vojskom potom prošao kroz Buhoniju, hitajući u Tiringiju. Opazivši to, Radulf je podigao drvenu utvrdu na nekom brdu iznad rijeke Unstrut u Tiringiji, sabrao je odasvud vojske što je više mogao i učvrstio se sa ženom i djecom u toj utvrdi kako bi se obranio. Onamo je s vojskom svojega kraljevstva stigao Sigibert, pa je vojska sa svih strana opkolila utvrdu, dok je Radulf unutra sjedio dobro pripremljen za boj. No taj je boj nerazborito zametnut. To je pripremila mladost kralja Sigiberta [bilo mu je jedanaest godina], budući da su neki htjeli krenuti u bitku istoga dana, a drugi sutradan, pa nisu naumom bili jedinstveni. Opazivši to, vojvode Grimoald i Adalgizel, gorljivi zbog Sigibertove pogibelji, neprekidno su ga odasvud čuvali. Bobon, vojvoda Auvergne i Inovales, grof Saintoisa, smjesta su sa svojim zemljacima i većom četom preostale vojske krenuli prema vratima utvrde da se bore protiv Radulfa. Radulf je u neke vojvode u Sigibertovoj vojsci imao povjerenje da ne bi na njega navalili s četama, pa je iz utvrde sa svojima provalio kroz vrata na Sigibertovu vojsku. Takav je pokolj stvorio Radulf sa svojima nad Sigibertovom vojskom da je to bilo čudo. (...) Kažu da je ondje mačem ubijeno više tisuća ljudi. Izvojevavši pobjedu, Radulf se vratio u utvrdu. Sigiberta je s njegovim sljedbenicima teško ščepao ljuti jad pa je, sjedeći na konju i lijući iz očiju suze, oplakivao one koje je izgubio. (...) Sigibert je istu noć ostao sa svojom vojskom u šatorima nedaleko od one utvrde. Sutradan, kad su vidjeli da Radulfa neće ničim nadvladati, poslali su glasnike da opet mirno prijeđu Rajnu pa su se Sigibert i njegova vojska, prema sporazumu s Radulfom, vratili svojim kućama. Fredegarova kronika 4.87.

Oružje franačkog odličnika iz merovinškog doba

unutrašnji razdori i borba za vlast, ali to nije bitno naštetilo samoj Franačkoj kojoj sve do 8. stoljeća nisu zaprijetile vanjske opasnosti. Na čelu države stajao je kralj koji je bio izvor zakona, vrhovni sudac i zapovjednik vojske. On je vladao jednako nad Francima kao i nad Galorimljanima. I za jedne i za druge vrijedio je isti zakon, Salijski zakon, u kojem je bilo popisano franačko običajno pravo. Galorimljani su bili u podređenom položaju, ali ih se nije onemogućavalo da dosegnu visoke državne službe. Među Galorimljanima je bilo i veleposjednika i biskupa. Najvažniji dvorski službenik bio je majordom, predstojnik kraljevske palače, koji je isprva ravnao dvorskom služinčadi, a poslije je preuzeo nadzor nad cjelokupnim kraljevskim posjedom i upravom. Od sredine 7. stoljeća majordomi su počeli umjesto kraljeva stvarno upravljati državom. Na mjesnoj razini kralj je svoje ovlasti predavao grofu koji je zapovijedao ratnicima, sudio i prikupljao porez. Iznad grofova stajali su vojvode. I jedni i drugi bili Istraži tko je bio franački kralj Sigibert III. Razmisli kako su veleposjednici i težili su se što više osamostaliti od kra- su njegova malodobnost i ponašanje nakon poraza mogli utjecati na ugled kraljevske vlasti. ljevske vlasti. To im je uvelike uspjelo tijekom 7. stoljeća. Do kraja 7. stoljeća pripadnici jedne franačke obitelji uspjeli su steći nasljedno pravo na majordomsku čast i ukloniti sve suparničke majordome. Majordom Karlo Martel (714. – 741.), koji je najprije upravljao istočnim dijelom kraljevstva, skršio je otpor zapadnofranačkog plemstva, zavladavši i zapadnim dijelom kraljevstva. Njegova vlast je bila toliko čvrsta da je svoje posljednje četiri godine nesmetano upravljao državom, a da uz sebe čak nije imao ni kralja. Kako bi osnažio vojsku, jer je trebalo iznova pokoriti odmetnute krajeve, osigurati granice Franačke i proširiti ih, podijelio je zemlju – ranije oduzetu Crkvi i velikim posjednicima – svojim ljudima, koji su zauzvrat bili dužni služiti kao konjanici. Tako je, čini se, ustanovio obrazac koji je odigrao važnu ulogu u srednjovjekovnom društvu

Ponovi Kako je bila organizirana franačka država pod vlašću dinastije Merovinga? Istraži zašto su majordomi naposljetku preuzeli stvarnu vlast od kraljeva.

IZVORI

Dok je Sigibert vladao osmu godinu [641.], žestoko je na njega upravio ustanak vojvoda Tiringije Radulf. Po Sigibertovoj su zapovijedi sazvani svi prvaci Austrazije u vojsku kako bi ga suzbili. Sigisbert je s vojskom prešao Rajnu, a s njim su se sjedinili i ljudi odasvud iz svih prekorajnskih oblasti njegova kraljevstva. (...) Sigibert 470.

480.

490.

500.

510.

520.

498./499. Klodvig I. 486. Franci osvojili ostatke rimskog područja prihvatio pravovjerno kršćanstvo u središnjoj Galiji oko 480. Franci osvojili Treversku Augustu

530.

540.

550.

15

560.

534. Franci pripojili Bavarsku 531. Tirinžani pali pod franačku vlast

570.

506. sjeverno alamansko područje potpalo pod Franke

580.

590.

600.

610.

620.

630.

oko 548. Bavarska prvi put postala zavisna o Francima 536./537. južno alamansko područje potpalo pod Franke

536. Franci pripojili Provansu

640.

650.


RIA MB

York

NORMANDIJA

Hamburg SASKA

IJ

ISTOČNA ANGLIA ESSEX WESSEX KENT SUSSEX

A

MERCIJA

IZ

16

U RTH

– ustupanje posjeda na korištenje u zamjenu za vojnu službu. Konjaničkom se vojskom suprotstavio Arapima koji su provaljivali na franačko područje, porazivši ih 732. u bitki između Poitiersa i Toursa. Njegov sin Pipin Mali (714. – 768.) otišao je korak dalje i uklonio Merovinge s vlasti, proglasivši se 751. uz papinsku privolu franačkim kraljem. Nova dinastija, koja je po svojem najslavnijem predstavniku Karlu Velikom prozvana u 10. stoljeća Karolinzima (Karlovići), uznijela je Franačku na vrhunac moći. Da se oduži Papi, Pipin mu je dao podršku protiv Langobarda u Italiji, koji su ugrožavali Rim, te je postavio temelje budućoj Papinskoj Državi. Učinio je to tako što je papinstvu ustupio područja preoteta od Langobarda. U obeštećenje za oduzete crkvene posjede, Pipin je svim podanicima nametnuo obvezu plaćanja Crkvi desetine od vrijednosti prihoda, čime je dodatno učvrstio dobre odnose s Crkvom.

FR

Franačka konjica. Prikaz iz 9. stoljeća

Pipina Malog naslijedili su sinovi Karlo i Karloman. Kad je Karloman 771. iznenada umro, na vlasti je ostao sam Karlo (768. – 814.), poslije prozvan Veliki. Bio je vrlo sposoban vladar i Franačka je pod njegovom vlašću doživjela najveći uspon. Privržen Crkvi i papinstvu, preuzeo je ulogu njihova zaštitnika u zapadnoj Europi. Veći dio vladavine Karlo Veliki proveo je u osvajanjima. Najprije je pokorio Langobarde i uzeo naslov kralja Franaka i Langobarda, učvrstivši franačku vlast u Italiji. Sve je italske posjede ujedinio u Kraljevstvo Italije. Franačke su vojske proširivale granice u prekorajnskim i podunavskim zemljama. Najkrvaviji ratovi vodili su se protiv Sasa. Nakon više od 20 godina ratovanja s prekidima, Sasi su pokoreni i pokršteni te dijelom preseljeni u unutrašnjost Franačke. Pokrštavanje je postalo redoviti postupak pri uspostavi franačke vlasti na novoosvojenom području. Na jugoistoku je Karlo trajno pripojio Bavarsku, a u Panoniji se sukobio s Avarima. U dva je vojna pohoda srušio njihovu državu. Konačno pokoravanje Avara uslijedilo je nakon ugušenja nekoliko ustanaka. Proširio je franačku vlast i utjecaj na slavenske narode u Podunavlju i u jadranskom zaleđu. U pograničju je ustanovio posebne oblasti – marke, na čelu s markgrofom, koje su štitile franačke granice. Franačka vlast u NO

70.

1. tema

TIRINGIJA Aachen Prag Frankfurt Mainz ČEŠKA MORAVSKA St. Denis Trier LOTARINGIJA Verdon Regensburg Pariz ŠVAPSKA ALAMANIJA BAVARSKA Augsburg Salzburg Konstanca

Poitiers BURGUNDIJA Lyon

AKVITANIJA

Ponovi

GASKONJA

Istraži i obrazloži kakav je bio stav starije, a kakav je stav najnovije historiografije o važnosti bitke između Franaka i Arapa 732. godine. Istraži na koji su način Langobardi ugrožavali papinski Rim.

St. Gallen

KARANTANIJA HRVATSKA

Venecija

PROVANSA

Ravenna Rim Monte Cassino

Barcelona

Franačka

Opseg Franačke u vrijeme Karla Velikog 680.

690.

700.

710.

720.

730.

732. franačka pobjeda nad Arapima

740.

751. Karolinzi

750.

760.

770.

780.

790.

800.

810.

772. – 804.

ratovi protiv Sasa smijenili Merovinge 773. – 774. pokoravanje Langobarda 791. prvi franački pohod protiv Avara

796. drugi

franački pohod protiv Avara

800. Karlo Veliki

okrunjen za rimskog cara

820.

830.

840.

812. mir u 843. ugovor Aachenu u Verdunu 803. posljednji avarski ustanak 801. osnutak Španjolske marke


POLITIKA osvojenim područjima na istoku i jugoistoku temeljila se i na zavisnim mjesnim knezovima. Karlo se sukobio i s Arapima, želeći ratovima proširiti franačku vlast na Pirinejski poluotok. Naposljetku je uspio zaposjesti područje do rijeke Ebre te ga također ustrojiti kao marku. Vrhunac vladavine Karla Velikog bilo je krunidba za rimskog cara na Božić 800. godine u Rimu u crkvi sv. Petra. Karla je okrunio papa Lav III., temeljem ovlasti koje su pape prisvojili kao tobožnji nasljednici rimskih careva na Zapadu. Carskom krunidbom Karlo je izravno ugrozio interese bizantskog cara te je između Bizanta i Franaka izbio rat. Vodio se na Jadranu. Bizant je imao prevlast na moru, a Franci na kopnu, tako da nijedna strana nije ostvarila presudnu prednost. Rat je okončan 812. mirom u Aachenu, kojim je bizantski car priznao Karlu carski naslov. Područje razgraničenja utjecaja prolazilo je Jadranom: Istra i istočnojadransko zaleđe pripali su Francima, a dalmatinski gradovi i otoci te Venecija Bizantu.

Ponovi Istraži u čemu leži važnost krunidbe Karla Velikog za rimskog cara.

IZVORI

Nakon ovoga slijedi osim saskog najvažniji od svih ratova koje je Karlo vodio. Riječ je o ratu koji je poduzet protiv Avara ili Huna. Njemu je on pristupio s više žestine nego ostalim ratovima i s daleko većim snagama. Osobno je ipak predvodio samo jedan pohod u Panoniju – u toj su, naime, provinciji tada obitavali Huni – a ostalo što je trebalo poduzeti prepustio je svom sinu Pipinu i načelnicima provincija te grofovima i zastupnicima. Iako su ga oni vrlo odlučno vodili, rat je okončan u osmoj godini. Koliko je bitaka u njemu bilo, koliko je krvi proliveno, svjedoči Panonija, prazna bez stanovnika i mjesto gdje je bio kaganov dvor [kagan je naslov avarskog vrhovnog vladara], tako pusto, da se na njemu ne vidi ni trag ljudskog boravišta. U tom je ratu izginulo sve hunsko plemstvo i propala sva slava. Razgrabljen je sav novac i tokom dugog vremena zgrnuto blago. Dokle može ljudsko pamćenje doseći, nije bilo niti jednog rata protiv Franaka u kojem su se oni više obogatili, a njihov se imetak više povećao. Jer, iako su se sve do tog vremena činili gotovo siromasima, u kraljevskom dvoru našli su toliko zlata i srebra, a u

bitkama odnijeli toliko dragocjenog plijena, da bi se s pravom moglo reći da su Franci pravedno oteli Hunima ono što su Huni prije drugim narodima nepravedno oteli. U tom ratu poginula su samo dvojica franačkih prvaka: Erik, vojvoda furlanski, koji je u Liburniji, blizu primorskog grada Trsata pao u zasjedu građana te Gerold, zapovjednik Bavarske, koji je ubijen u Panoniji, od nepoznatog ubojice, kad je postavljao bojni red za bitku protiv Huna, zajedno s dvojicom koji su mu bili jedina pratnja dok je jašući uokolo sokolio vojnike. Inače je ovaj rat bio za Franke gotovo bez krvi i imao je vrlo povoljan ishod, premda se zbog svoje važnosti dulje vukao. Einhard, Život Karla Velikog, 13.

Istraži odakle Avarima veliko blago koje je postalo ratnim plijenom franačkih osvajača. Kako je pisac prikazao franačko ratovanje protiv Avara?

Golemo carstvo Karla Velikog nije bilo dugog vijeka. Na carskom prijestolju naslijedio ga je sin Ludovik I. Pobožni (814. – 840.). Privrženiji Crkvi, potvrdio je Papi sva dotadašnja prava Crkve te izuzeće Rima i papinstva od carske vlasti. Odlučio je da samo najstariji sin može naslijediti carski naslov, dok su mlađa braća trebala postati njemu podređeni vladari. To je još za Ludovikova života izazvala nezadovoljstvo pa su izbile višegodišnje borbe za nasljedstvo u kojima je i sam Ludovik Pobožni privremeno bio dvaput zbačen s prijestolja.

Karlo Veliki na konju. (9. stoljeće)

17


1. tema skog i Bizantskog Carstva bio Konstantinopol, često se osnutak toga grada uzima kao začetak Bizanta. Međutim, ispravnije je o Bizantu govoriti tek od 7. stoljeća kada su u državi i društvu Istočnoga Rimskog Carstva, svedenog na manji dio prethodnog opsega, provedene opsežne reforme koje su ga temeljito preobrazile. No, razvoj Bizanta nemoguće je odvojiti od prethodnoga vremena, tako da nije neopravdano podvesti i povijest kasnoantičkoga Istočnog Rimskog Carstva pod bizantsku povijest. I sami Bizantinci cijelo su vrijeme postojanja srednjovjekovne države sebe smatrali Rimljanima – nazivali su se Romejima (prema grčkoj riječi koja je značila Rimljani) – i svoju državnost izvodili iz Rimskog Carstva.

IS

TO ČN

AF

RA

ZAPADNA FRANAČKA

Verdun 843

NA

ČK

A

LOTAROVA DRŽAVA

Dioba Franačke 843. godine

18

Karlovi su nasljednici u međusobnim borbama oslabili i carstvo i Franačku, a Karlovo je naslijeđe čak deset puta bilo razdjeljivano. Na kraju su Karlovi unuci i Ludovikovi sinovi sporazumom u Verdunu 843. podijelili Franačku na tri dijela. Karlo Ćelavi (843. – 877.) dobio je posjede na prostoru današnje Francuske (Zapadna Franačka), Ludovik Njemački (840. – 876.) zemlje istočno od rijeke Rajne (Istočna Franačka), a najstariji Lotar (840. – 855.) Italiju te Burgundiju i Lotaringiju, nazvanu po Lotarovu istoimenom sinu (Središnja Franačka). Lotar je zadržao carski naslov, ali on mu nije davao nikakvo prvenstvo nad braćom. K tome je Središnja Franačka do kraja 9. stoljeća dijelom podijeljena među Zapadnom i Istočnom Franačkom, a dijelom pretvorena u samostalne državice. Ova je Mozaik s prikazom cara Justinijana I. podjela ostala trajna te postala temelj kasnijih srednjovje- (Crkva San Vitale, 6. stoljeće) kovnih država. Posljednji uzlet kasnoantičko Istočno Rimsko Carstvo doživjelo je pod vladavinom Justinijana I. (527. Ponovi – 565.). On je napregnuo snage države kako bi proU čemu leži važnost ugovora u Verdunu? mijenio odnose snaga na Sredozemlju. Najprije su pobijeđeni Vandali u sjevernoj Africi, a onda je nakon višegodišnjeg ratovanja srušeno Ostrogotsko Kraljevstvo u Italiji. Pripojen je i jugoistočni dio vizigotske Hispanije. Uskoro je Carstvo opet vladalo cijelim Sredozemljem, no nije vratilo stari opseg – izvan njega su ostali najveći dio Pirenejskog poluotoka, cijela Galija, Britanija i srednje Podunavlje. Justinijan je očuvao i istočne granice koje su ugrožavali Perzijanci, a velik je trud ulagao i u to da se zaštiti granica na donjem DuBizantsko Carstvo povjesničarski je naziv za srednjovje- navu. kovnu državu koja je bila neposredan nastavak Istočnoga Car je dao temeljito preurediti rimsko pravo. Na sredRimskog Carstva. Budući da je središte i Istočnoga Rim- njovjekovnom Zapadu Justinijanovo je zakonodav-

POLITIČKI I DRŽAVNI RAZVOJ BIZANTSKOG CARSTVA I ŠIRENJE NJEGOVA UTJECAJA

330.

340.

330. osnutak Konstantinopola

420.

430.

425. utemeljeno sveučilište u Konstantinopolu

470.

480.

490.

500.

510.

520.

529. zatvaranje poganske škole u Ateni 533. sklapanje mira s Perzijancima 533. – 534. rušenje vandalske države u sjevernoj Africi 535. – 554. rat protiv Ostrogota u Italiji

530.

540. – 545.

novi rat s Perzijancima

540.

550.

551. – 552.

istočnorimski pohod u Hispaniji

560.


POLITIKA stvo ponovno otkriveno sredinom 11. stoljeća, a u 16. stoljeću sabrane su zakonske zbirke ponijele naziv Zbornik građanskog prava (Corpus iuris civilis). Justinijanovo doba bilo je i vrijeme procvata graditeljstva i umjetnosti. U Konstantinopolu je sagrađena nova, velebna crkva sv. Mudrosti (grč. Hagía Sofía), danas muzej Aja Sofija. Daljnja kristijanizacija društva potaknula je zatvaranje poganske škole u Ateni. Uskoro je Konstantinopol, gdje je 425. utemeljeno i sveučilište, ostao jedino intelektualno i umjetničko središte Istočnog Carstva.

Ponovi Istraži zašto se za srednjovjekovnu državu koja je bila nastavak Istočnoga Rimskog Carstva uvriježio naziv Bizantsko Carstvo. Objasni temeljna obilježja vladavine Justinijana I.

IZVORI

Hipatije, Pompej i Prob, rodom bratići i nećaci božanskog Anastazija, već su u zavjeru uvukli više plemića, razdijelili oružje i darove i time namamili čitavo mnoštvo buntovnika, pa su na januarske Ide [13. siječnja] pokušali urotom prigrabiti carsku vlast, koju je svaki od njih nedostojnim častohlepljem želio za sebe. S bešćutnošću neprijatelja dali su da zločinački građani pet uzastopnih dana pustoše prijestolnicu pljačkom, ognjem i mačem krstareći bez određenoga protucara, a sami su u dvoru hinili da su odani državi. Petoga pak dana toga neizrecivog zločina, kad su se Hipatije, urešen zlatnom ogrlicom iz ruku zločinačkih komesa [pratitelja], te njegov sudrug Pompej u oklopu ispod odjeće, uspinjali s trga da osvoje dvor, obojica su uhvaćena pred vratima palače, smjesta okovana i smaknuta platila kaznu na mig našega preblagog vladara [Justinijana I.], te su carsku vlast izgubili prije nego što su je stekli. Nebrojen je svijet pobijen svuda u trkalištu, a saveznici uzurpatora smjesta su stavljeni izvan zakona. Tada je spaljena crkva, koju je august [car] ubrzo počeo obnavljati. Marcelin, Kronika, pod godinom 534.

Opseg Bizantskog Carstva početkom 7. stoljeća

Justinijanovi vojnopolitički uspjesi nisu se pokazali trajnima. Velik dio Italije uskoro je izgubljen u korist Langobarda, a zaredali su i novi sukobi s Perzijom. Početkom 7. stoljeća Perzijanci su čak osvojili Siriju, Palestinu i Egipat te zaprijetili Maloj Aziji. Na sjevernim granicama učestale su pljačkaške provale Slavena. Avari su 582. zaposjeli Sirmij, koji im je Carstvo bilo prisiljeno prepustiti nakon trogodišnje opsade. Osvajanje grada olakšalo je Avarima daljnje navale na carsko područje. Avarski i slavenski prodori sezali su sve do Tesalonike (Soluna), Peloponeza i Konstantinopola. Ugroženo Carstvo preuzeo je Heraklije I. (610. – 641.) koji je poduzeo važne financijske reforme i preustroj državne uprave. Novi je car ispravno prosudio da je za opstanak Carstva nužno zadržati Malu Aziju, pa je sve snage usredotočio na rat protiv Perzijanaca. Na zapadu je plaćanjem godišnjeg danka nastojao kupiti primirje s Avarima, ali su se slavenske provale nastavile. U prvim desetljećima 7. stoljeća Slaveni su se počeli postupno naseljavati u jugoistočnoj Europi. Vrhunac krize dosegnut je 626. kad su Avari i Slaveni opsjeli Konstantinopol, a pridružili su im se i Perzijanci. Propast opsade zahvaljujući tvrdim zidinama i okretnoj mornarici omogućio je Herakliju da pokrene pobjedonosnu ofenzivu protiv Perzije kojim je okončano višegodišnje ratovanje. No, borbe su temeljito iscrpile i Bizant i Perziju, pa se nisu mogli suprotstaviti Arapima.

Istraži o kojoj je pobuni riječ. Koje su bile okolnosti njezina izbijanja? Usporedi te okolnosti s uzrocima koji su navedeni u odlomku izvora.

Carica Teodora, supruga Justinijana I. (Crkva San Vitale, 6. stoljeće) 560.

570.

561. novo

primirje s Perzijancima

580.

590.

600.

579. – 582. avarska opsada Sirmija 572. – 591. dugogodišnji rat s Perzijom 568. Langobardi provalili u Italiju

610.

620.

630.

640.

650.

660.

670.

680.

19

690.

674. – 678. velika 627. – 628. bizantska 647. – 698. Arapi protuofenziva i osvojili bizantska arapska opsada Konstantinopola konačan poraz uporišta u Perzijanaca sjevernoj Africi 636. – presudan bizantski poraz od Arapa i 637. – 640. Arapi dovršili osvajanje Palestine 640. – 642. Arapi osvojili Egipat konačan pad Sirije

613. Perzijanci osvojili sirijsku Antiohiju i Damask 626. avarsko-slavenska opsada Konstantinopola 604. Carstvo prisiljeno kupiti mir od Avara 616. – 619. Perzijanci osvojili Egipat 602. Perzijanci obnovili ratno stanje 592. Carstvo pokreće rat protiv Avara i Slavena 614. Perzijanci osvojili Jeruzalem

700


1. tema

Heraklije napada perzijsku utvrdu, dok Perzijanci nasrću na Konstantinopol. (Ilustracija iz Kronike bizantskog diplomata i pisca Konstantina Manasa, 14. stoljeće). Uspješna obrana prijestolnice 626. od opsade Avara i Perzijanca umnogome je pridonijela preokretu u daljnjem tijeku bizantsko-perzijskog rata, a i zadala je težak udarac ugledu avarskoga kagana te je oslabila avarsko vrhovništvo nad podčinjenim skupinama

20

Heraklijevi nasljednici su pred arapskom prijetnjom proveli novu reformu uvođenjem posebnih oblasti u Maloj Aziji – tema (temata), kojima je na čelu bio vojni zapovjednik s vojnom i civilnom vlašću. Vojnicima u temama davana je državna zemlja na trajno korištenje u zamjenu za vojnu službu i plaćanje poreza. Tako su se smanjili troškovi za plaćeničku vojsku, koja je često bila nepouzdana. Država je sačuvala i slobodne seoske općine, koje su kao zajednica plaćale porez i imale zajedničko vlasništvo nad zemljom. Takvim je ustrojem stvoren širok sloj poreznih obveznika, što je omogućilo brže punjenje državne blagajne. U državi je još pod Heraklijem provedena i temeljita helenizacija društva. Vrhunac tog procesa bilo je uvo-

Zlatnik s likom cara Heraklija I. i njegova najstarijeg sina Heraklija Konstantina

710.

720.

730.

717. – 718. posljednja arapska opsada Konstantinopola 711. Arapi napali vizigotsku Hispaniju

740.

751. Langobardi Ravenu, posljednje bizantsko uporište na sjeveru Italije

750.

đenje grčkog kao službenog jezika i izbacivanje latinskog iz upotrebe. S uvođenjem grčkog jezika u upravu i pravo započeo je već Justinijan I.

Ponovi Razmisli i odgovori što je sve omogućilo opstanak Bizanta u 7. stoljeću.

Heraklijeva dinastija (610. – 711.) pružila je valjanu osnovu za opstanak Carstva koje se othrvalo pokušajima Arapa da ga u cijelosti osvoje. Arapi su čak pet godina uzastopce (674. – 678.) opsjedali Konstantinopol s mora, ali su se naposljetku morali povući, potisnuti grčkom vatrom. To je bila zapaljiva masa koja je gorjela i na vodi, a recept za njezinu pripravu bio je stroga tajna. Lav III. (717. – 741.), utemeljitelj sirijske dinastije (717. – 802.), došao je na vlast pola godine prije nego što su Arapi ponovno napali Konstantinopol, ovog puta i s kopna i s mora. Čvrste zidine prijestolnice opet su izdržale opsadu, a pobjedi Bizanta, osim upotrebe grčke vatre, uvelike je pridonio savez s Bugarima i Hazarima (Kazarima), turkijskim polunomadskim narodom koji je stvorio prostranu državu između Kaspijskog i Crnog mora. 900.

910.

902. muslimani

dovršili osvajanje bizantske Sicilije

920.

930.

924. Bugari pod

Simeonom opsjeli Konstantinopol

940.

950.

960. – 961. Bizant

preoteo muslimanima Kretu

960.


POLITIKA

Bizantski brod upotrebljava grčku vatru. (Ilustracija iz Madridskog rukopisa Kratke povijesti Ivana Skilice, 12./13. stoljeće). Istraži od čega se radila grčka vatra.

Tijekom 7. i 9. stoljeća carska je vlast radila na poboljšanju tematskog sustava i unapređenju gospodarskih prilika. Carstvo je sredinom 7. stoljeća bilo opet zaokupljeno borbama s Arapima, ali i s Bugarima. U srazu s Bugarima Bizant je početkom 9. stoljeća doživio i težak poraz. Dodatne je zapletaje donio i sukob s Francima pod Karlom Velikim. Učvršćivanje prilika donijela je amorijska dinastija (820. – 867.) koju je zbacio Bazilije I. (867. – 886.), utemeljitelj makedonske dinastije (867. – 1057.). Pod njome je Bizant doživio vrhunac moći i rasprostranjenosti, a iskusio je i novi kulturni procvat. Bizantski je utjecaj u jugoistočnoj i istočnoj Europi počivao i na širenju kršćanstva među slavenskim zemljama. Početkom 10. stoljeća ponovno je ojačala Bugarska, čiji je vladar Simeon (893. – 927.) uputio izazov Bizantu, prisvojivši carski naslov. Budući da nije mogao osvojiti Konstantinopol, njegova su nastojanja da stvori jedinstveno bugarsko-bizantsko carstvo pod svojom vlašću doživjela slom. Nakon njegove smrti Bugarska je oslabjela i u drugoj polovici 10. stoljeća potpala pod bizantsku vlast. U 10. stoljeću Bizant je pokrenuo i ofenzivu protiv muslimana, pripojivši mnoga područja na istočnim granicama i obnovivši svoju prevlast na istočnom Sredozemlju. U isti mah, početkom 10. stoljeća, muslimani su dovršili osvajanje bizantske Sicilije, pa je Bizantincima preostala južna Italija.

21

Prikaz Bazilija II. u odori pobjedničkog vojskovođe. Carsku krunu mu na glavu stavljaju anđeli, a podno nogu klanja mu se padanjem ničice osam likova (tzv. Psaltir Bazilija II., 11. stoljeće)

vodstvom četvorice braće, od kojih je na vlasti ostao Samuilo (977. – 1014.). Oslanjajući se na bugarsku carsku tradiciju, uzeo je naslov cara i širio se na uštrb Objasni na koji način je širenje kršćanstva Bizanta. Bizant dugo nije mogao posvetiti pozornost moglo koristiti jačanju bizantskog utjecaja u istočnoj i jugoistočnoj Europi. ovoj prijetnji, zauzet unutarnjim sukobima i ratovima s muslimanima na istoku. Nakon 1000. godine BaziPotkraj 10. stoljeća Bizantu je u jugoistočnoj Eu- lije II. (976. – 1025.) konačno se svim snagama bacio ropi zaprijetio ustanak makedonskih Slavena pod na slamanje Samuilove države. Presudna bitka vođe-

Ponovi

970.

980.

990.

971. Bizant osvojio Bugarsku 969. Bizant preoteo

muslimanima Antiohiju u Siriji

1000.

1010.

1014. bitka kod Belasice 1018. srušeno

Samuilovo carstvo

1020.

1030.

1040.

1050.

1060.

1070.

1080.

1090.

1091. poraz Pečenega bizantske oblasti u Grčkoj 1092. temeljita novčana reforma u Bizantu posljednje bizantsko uporište u Italiji 1097. – 1099. Bizant obnovio bizantsku vlast u znatnom dijelu zapadne Male Azije 1071. bitka kod Mancikerta 1071. Normani osvojili Bari,

1081. – 1085. Normani napali

1099.


1. tema na je 1014. podno planine Belasice blizu doline rijeke i popivši, dobije srčani napad i poslije dva dana umre. Ivan Strume, na tromeđi današnje Sjeverne Makedonije, Skilica, Kratka povijest, 16.35. Grčke i Bugarske. Makedonska je vojska bila potuče- Razmisli o broju oslijepljenih Samuilovih vojnika. Istraži na, a Samuilo je umro još iste godine. Godine 1018. može li se brojka koju donosi izvor smatrati pouzdanom i vjerojatnom. Bizant je osvojio ostatke Samuilova carstva. Bazilije II. je zbog ovoga uspjeha ponio nadimak Bugaroubojica. IZVORI

22

Car [Bazilije II.] nije propuštao da svake godine uđe u Bugarsku pustošeći i uništavajući sve pred sobom. Samuilo, ne mogavši na otvorenom prostoru postaviti tabor niti stupiti u otvorenu borbu protiv cara, nego pritisnut sa svih strana i počinjući popuštati u snazi, odluči mu iskopanim jarcima i podignutim palisadama zapriječiti ulaz u Bugarsku. Znajući, dakle, da je car uvijek držao običaj poduzimati upade preko tzv. Kiave Longa i Klidija [prijevoj na Belasici], odluči ovaj klanac zagraditi i caru zatvoriti ulaz. Podigne, dakle, utvrdu na velikoj širini i u nju smjesti odabranu posadu te pričekaše cara, pa kad car stiže i pristupi pokušavajući prodrijeti, naposljetku počne gubiti nadu da će uopće proći, budući da su se čuvari habro branili i odozgo uništavali napadače ubijajući i ranjavajući. Nikefor Ksifija, tadašnji strateg [zapovjednik] u Filipopolu [Plovdiv], boreći se zajedno s carem, savjetova mu da on i dalje tu ostane i neprestano poduzima napade na utvrdu, dok će on sam [Ksifija], reče, poći na drugu stranu i pokušati ne bi li štogod korisno i spasonosno učinio. Krene uzevši sa sobom svoje ljude i, obišavši vrlo visoku planinu koja leži na jugu Klidija i koju nazivaju Belasicom, a koristeći se divljim stazama i strmim putovima, 24. srpnja 12. indikcije [točan datum je 29. srpnja 11. indikcije, tj. 1014.]¸ pojavi se iznenada s vojnim poklicima i bukom odozgo i iza leđa Bugara. Ne očekujući ovo, oni se uplaše i okrenu u bijeg. I car, prodrijevši kroz napušteno utvrđenje, krene u potjeru. Mnogi padoše, a još više ih dopadne ropstva, dok Samuilu jedva pođe za rukom izbjeći opasnost zahvaljujući pomoći sina koji je hrabro odbijao napadače i koji ga posadi na konja te odvede u tvrđavu zvanu Prilep. Car dade bugarske zarobljenike kojih je, kažu, bilo oko 15.000, oslijepiti te naredi da svaku skupinu od stotinu oslijepljenih vodi jedan koji ima jedno oko te ih posla Samuilu. Videći ih on kako dolaze u takvom broju i poretku, a ne podnoseći tu nesreću hrabro i suzdržano, spopadne ga vrtoglavica i nesvijest te padne na zemlju. Prisutni mu vodom i mirisima vrate svijest i on se malo oporavi. Povrativši se, zatraži popiti hladne vode. Uzevši je

Bizantinci pobjeđuju Samuilovu vojsku kod Belasice (gore), a car Samuilo umire nakon što je ugledao svoje poražene vojnike koje su Bizantinci oslijepili (dolje). (Ilustracija iz Kronike bizantskog diplomata i pisca Konstantina Manasa, 14. stoljeće). Osljepljenje je bila zakonita kazna u Bizantu za podanika koji se pobunio

Kraj makedonske dinastije bio je obilježen sve većom slabošću bizantske države te sukobima između pokrajinskog plemstva i dvorskog činovništva. Iako je slobodno seljaštvo činilo najveći dio poreznih obveznika i bilo osnova bizantske vojske, carska je vlast naposljetku odustala od njegove zaštite pred uzdizanjem zemljoposjedničke aristokracije. Posljedica je bila ubrzano propadanje tematskog sustava, pa je stajaća vojska sve više zamjenjivana nepouzdanijim plaćeničkim četama. Budući da su se smanjili prihodi carske blagajne, a rashodi znatno povećali,


POLITIKA

RANOSREDNJOVJEKOVNA HRVATSKA IZMEĐU FRANAČKOG I BIZANTSKOG SVIJETA Oblikovanje i razvoj ranosrednjovjekovnih Hrvata Opseg Bizantskog Carstva u trenutku smrti Aleksija I. Komnena, 1118. godine

vlast je to pokušavala nadoknaditi kvarenjem novca (kovanjem novca slabije čistoće). No, to je samo prouzročilo financijsku i gospodarsku krizu. Ključan vojnopolitički udarac zadala je pojava Turaka Seldžuka koji su zavladali glavninom Male Azije, Sirijom i Palestinom. Godine 1071. u bitki kod Mancikerta/Manzikerta (sjeverno od jezera Van, u današnjoj Turskoj) porazili su i zarobili cara Romana IV. Diogena (1068. – 1071.). Iste su godine Bizantinci trajno bili potisnuti iz Italije nakon što su Normani osvojili posljednje bizantsko uporište. Kriza središnje vlasti okončana je dolaskom na prijestolje Aleksija I. Komnena (1081. – 1118.), osnivača dinastije Komnena. On je preustrojio vojnu i državnu upravu s osloncem na krupne zemljoposjednike, sasvim napustivši dotadašnje pokušaje zaštite slobodnog seljaštva. Proveo je i temeljitu novčanu reformu kako bi spriječio financijski slom države. Uspio se othrvati napadima južnoitalskih Normana koji su napali bizantske oblasti, a zaustavio je i nasrtaje turkijskog naroda Pečenega koji su provaljivali preko donjeg Dunava. Turci Seldžuci bili su najveći problem, pa se zbog toga za pomoć obratio zapadu. Unatoč vojnim uspjesima, glavnina je Male Azije ostala pod seldžučkom vlasti. Ipak, zahvaljujući Aleksijevima naporima, Bizant je opet postao sila s kojom je valjalo računati.

Ponovi Objasni glavne probleme s kojima se Bizant suočavao u 11. stoljeću.

Proces oblikovanja i razvoja ranosrednjovjekovnih Hrvata još je otvoreno pitanje i povijesna znanost, na osnovi postojećih pisanih izvora i materijalnih ostataka onoga vremena, ne može ponuditi definitivan odgovor o podrijetlu Hrvata i hrvatskog imena. U hrvatskoj povijesnoj znanosti postoji razmjerno velik broj različitih znanstvenih objašnjenja o postanku i podrijetlu Hrvata i hrvatskog imena, no sva se ona mogu sažeti u nekoliko osnovnih teorija. Najstarija od njih je slavenska teorija, prema kojoj su Hrvati narod slavenskog podrijetla. Zastupnici te teorije smatraju da su se Hrvati naselili u jednom seobenom valu zajedno s drugim slavenskim skupinama. Prema teoriji o društvenom dualizmu (dvojstvu), pleme Hrvata doselilo se na prostor današnje domovine i ovdje podčinilo otprije naseljene Slavene. Hrvati su postali vladajući sloj, a Slaveni njihovi podložnici. Gotska teorija tvrdi da su Hrvati gotskoga podrijetla i da su se kao osvajači nametnuli zatečenim Slavenima. Hrvati bi tako bili poslavenjeni Goti. Teorija se oslanja na djelo Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika Tome Arhiđakona (13. st.), ali je vidljivo da Toma ime Goti koristi samo kao pogrdni nadimak za barbarske Slavene u dalmatinskom zaleđu. Prema iranskoj teoriji, Hrvati su iransko pleme koje je, zahvaćeno velikim seobenim valom, krenulo prema Europi te se putem poslavenilo. Teorija se oslanja na dvije tzv. Tanajske ploče pronađene kod ušća Dona (antički Tanis) u Azovsko more, na kojima su zapisana imena Horoáthos i Horoúathos koja se uistinu možda mogu povezati s hrvatskim imenom, slično kao i ime nekadašnje perzijske pokrajine Harahvatije. Ipak, treba upozoriti da ovo upućuje samo na dodire slavenskog i iranskog svijeta te nikako ne može biti jedini dokaz iranskog podrijetla Hrvata.

23


1. tema

Doseljenje Hrvata na istočnu obalu Jadrana

24

Odljev jedne od Tanajskih ploča

U novije vrijeme pojavila su se i neka nova mišljenja o podrijetlu Hrvata. Naime, da Hrvati nisu postojali kao “narod” prije stvaranja avarske države, nego da u pojmu “hrvati” treba gledati istaknuti sloj avarskih graničara razmještenih po rubovima kaganata. Oni su u ime Avara vladali podložnim Slavenima, a raspadom kaganata ti su se graničari osamostalili, prenijevši svoje ime na slavensko stanovništvo. Danas je općeprihvaćeno mišljenje da su Hrvati bili slavenskoga podrijetla ili barem da su se doselili već poslavenjeni. Pri tome je nemoguće poricati određene iranske ili avarske utjecaje na njihov razvoj, ali isto tako ne smije se zaboraviti da je u oblikovanju ranosrednjovjekovnih Hrvata ulogu imalo i zatečeno romanizirano stanovništvo kasnorimske Dalmacije, kao i druge okolne slavenske skupine.

Misli se da su se Hrvati tijekom doseljavanja dijelili na nekoliko skupina. Pretpostavka se oslanja na priču zabilježenu u djelu O upravljanju Carstvom bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta (913. – 959.) prema kojoj su Hrvati, po nalogu bizantskog cara Heraklija I., stigli u bivšu pokrajinu Dalmaciju pod vodstvom petorice braće i dvjema sestrama. Danas se uglavnom odbacuje mišljenje da je Heraklije imao aktivnu ulogu u dolasku Hrvata. Smatra se i da se doseljenje Hrvata nije dogodilo odjednom, nego da je trajalo više godina, pa se govori o doseljenju Hrvata tijekom 7. stoljeća. Ipak, postoji i pretpostavka da su se Hrvati pojavili na istočnoj obali Jadrana tek nakon što su Franci oborili Avarski kaganat potkraj 8. stoljeća. O opsegu prostora na kojem su se Hrvati smjestili nemoguće je sa sigurnošću govoriti. Možda se smije iznijeti pretpostavka da je obuhvaćao područje između rijeka Zrmanje i Cetine, gdje su iznikli zameci ranosrednjovjekovne hrvatske države. Čini se da su Hrvati za život odabrali plodna kraška polja, u zaleđu obalnih dalmatinskih gradova koji su preživjeli slavenske napade, poput Jadera (Zadar) ili Tragurija (Trogir). Opstali su i gradovi na otocima, primjerice Kurikta (Krk, u ranom srednjem vijeku Vekla), Apsor (Osor) i Arba (Rab). Većina je kasnorimskih gradova u priobalju, poput Nezakcija (Vizače kod Pule), Narone (Vid kod Metsredišta Avarskog kaganata zone avarskog utjecaja Dunav

granice Avarskog kaganata

n ato

Bal

Drava

Tisa

Ponovi Obrazloži različite teorije o podrijetlu i oblikovanju ranosrednjovjekovnih Hrvata. Na temelju dosada stečenog znanja, razmisli i odgovori zašto su tijekom Drugog svjetskog rata službene hrvatske vlasti promicale tzv. gotsku teoriju.

Sava Dunav

Opseg Avarskog kaganata

Tisa


POLITIKA kovića), Epidaura (Cavtat) ili Salone (Solin) stradala u udarima Slavena ili je jednostavno odumrla zbog bitno promijenjenih okolnosti. No, nastala su i nova IZVORI naselja. Stanovništvo izbjeglo iz Salone sklonilo se u (Da) Hrvati koji sada stanuju u dijelovima Dalmacije Dioklecijanovu palaču koja je postala zametak sred- potječu od nekrštenih Hrvata, nazvanih i “Bijeli”, koji njovjekovnog Splita, a izbjegli Epidaurani u Raguzij, stanuju s onu stranu Turske [Mađarske], blizu Franačke, budući Dubrovnik. Dio se romanskog stanovništva u i graniče sa Slavenima, nekrštenim Srbima. Ime “Hrvati” unutrašnjosti povukao u teže pristupačne planinske znači na slavenskom narječju toliko kao “oni što imaju krajeve Dinarida, gdje se ono bavilo stočarstvom i opet mnogo zemlje”. Ovi Hrvati bili su pribjegli romejskom [bizantskom] caru Herakliju još prije nego što su pribjegli se pojavilo u nizinama tek u 14. stoljeću pod imenom Srbi istome caru Herakliju, u doba kad su Avari oružjem Vlasi. protjerali odanle Romane, koje bijaše onamo doveo car Nakon dolaska, Hrvati su vrlo brzo stupili u dodir sa Dioklecijan i ondje im odredio boravišta. Zato su se i zatečenim stanovništvom, preko kojeg su se upoznali i nazivali Romanima jer su bili iz Rima i postali kolonisti u s kršćanstvom. Možda su neki već tada napustili mno- onim zemljama, to jest u Hrvatskoj i Srbiji, kako se danas goboštvo i prihvatili kršćansku vjeru. O odnosu Hr- nazivaju. Kad su prema tome Romani u doba istoga vata i drugih Slavena prema krštenim starosjediocima cara Heraklija bili protjerani, ostalo je njihovo zemljište svjedoči i misija opata Martina 641. godine. Martina pusto. Tada su Hrvati, na zapovijed cara Heraklija, je poslao papa Ivan IV. (640. – 642.) u Dalmaciju i pograbili oružje, istjerali iz tih krajeva Avare i naselili se Istru da otkupi zarobljene kršćane od pogana. Opat po naređenju cara Heraklija u zemlji Avara, gdje danas se nakon uspješno obavljene misije vratio u Rim s re- stanuju. A u to doba su Hrvati imali Porgina oca za likvijama uglednih svetaca stradalih tijekom Diokleci- vladara. Konstantin VII. Porfirogenet, O upravljanju janovih progona. Kršćanstvo se među Hrvatima i Sla- Carstvom, glava 31: O Hrvatima i pokrajini u kojoj sada žive. venima najprije vjerojatno širilo iz gradova na istočnoj Objasni kako se carevo tumačenje o značenju imena jadranskoj obali pod bizantskom vlašću. Hrvat može povezati s postojećim teorijama o tome.

Ponovi

Otkrij odakle je car mogao doznati podatke koje iznosi.

Objasni zašto je moguće da postoji više pretpostavki o vremenu i načinu na koji su Hrvati došli na istočnu obalu Jadrana. Istraži kako povijesna znanost gleda na ulogu bizantskog cara Heraklija u tome.

Prve kneževine na hrvatskom povijesnom prostoru

Ranosrednjovjekovni nakit na lubanji iz Biskupije kod Knina

Doseljeni Slaveni organizirali su nekoliko manjih političkih zajednica – sklavinija (zemalja Slavena). Sklavinija Hrvatska vjerojatno se izvorno protezala između rijeka Zrmanje i Cetine, a u 9. stoljeću protegnula se do rijeke Raše te u unutrašnjosti do rijeke Kupe i porječja Vrbasa. Franački je izvori izričito nazivaju Dalmacijom i Liburnijom. Na jugu od Cetine do Neretve nalazila se sklavinija Paganija, čije ime svjedoči da su njezini stanovnici dugo ostali nekršteni (pogani). Ta se sklavinija još naziva i Neretvanskom kneževinom. Još južnije bili su Hum (Humska zemlja), koji se izjednačuje sa Zahumljem, te Travunja (Travunija). Prema mišljenju nekih povjesničara, Neretvanska kneževina nije nikad postojala, nego se iza nje skriva Hum, a Hum i Zahumlje dvije su različite oblasti razdijeljene rijekom Neretvom.

25


1. tema Mu

ra

Sa

va

DO NJA

a

Krk

Sisak

a

Kup

Trsat a

Sa

av

a

JA

va

TSK

Zadar

Vr

Dri na

VA

Sava

na

HR

sna

Bo

A

B

Bos

A

I

Nin

NI

ba

EV

N

San a

Pula

Dr

NO

s

Un

KN

Poreč

PA

O

SN Ne

Solin

A

re

tva

Split

Omiš RAŠKA Makarska NERETVANSKA KNEŽEVINA HUMSKO KNEŠTVO Dubrovnik TRAVUNIJA DUKLJA

Višeslavova krstionica. Istraži koja su tumačenja Višeslavove krstionice iznesena u povijesnoj znanosti.

Prve sklavinije na hrvatskom povijesnom prostoru

26

820.

U gornjem porječju rijeke Bosne nastala je sklavinija Bosna, koja se prvi put spominje u 10. stoljeću. Na sjeveru između Save i Drave nastala je pod franačkim utjecajem Donjopanonska kneževina sa sjedištem u Sisku. Nazivi Dalmatinska ili Primorska Hrvatska za hrvatsku kneževinu i Panonska ili Posavska Hrvatska za Donjopanonsku kneževinu nisu nikad postojali, nego su ih smislili moderni povjesničari. Na čelu sklavinija od 9. stoljeća obično je bio knez. Te su sklavinije bile podijeljene na manje područne cjeline zvane županije, na čijem je čelu stajao knežev službenik – župan. Prodor franačkog utjecaja početkom 9. stoljeća pratio je stvaranje i prve veće političke jedinice na istočnoj obali Jadrana – Dalmatinske kneževine, kojoj je na čelo 819. postavljen Borna. Nov zamah dobilo je i pokrštavanje zahvaljujući dolasku franačkih misionara iz Akvilejske patrijaršije. Istovremeno je Donjopanonskom kneževinom upravljao knez Ljudevit. On je priznavao vlast franačkog vladara. Nezadovoljan postupcima mjesnih predstavnika franačke vlasti, Ljudevit se pritužio caru Ludoviku Pobožnom. Budući da nije dobio zadovoljštinu, podigao je 819. ustanak protiv Franaka. Pokušao je stvoriti širok savez protiv Franaka, pa je u pomoć pozvao obližnje skupine. Franci su nekoliko puta udarili vojskama na Ljudevitovu oblast, ali je on izbjegavao sraz na bojnom polju 825.

830.

835.

840.

819. – 822. ustanak kneza Ljudevita 821. Bornin nećak Vladislav postao novi knez 819. franačkim 839. mletački dužd

utjecajem Borna postao knez Dalmacije

sklopio mir s hrvatskim i neretvanskim knezom

845.

850.

841. muslimansko

855.

860.

skrivajući se u utvrdama na uzvisinama. Ljudevita je po franačkom nalogu napao i dalmatinski knez Borna. Bitka kod rijeke Kupe završila je Ljudevitovom pobjedom, ali je on potom doživio neuspjeh kad je provalio u Borninu zemlju. Uskoro su Franci uspjeli pokoriti Ljudevitove saveznike i 822. natjerali samog Ljudevita na bijeg. Ubijen je 823. na bijegu od Franaka. U starijoj povijesnoj znanosti smatralo se da je knez Ljudevit također bio Hrvat, ali za to nema nikakvih dokaza te takvo mišljenje treba napustiti. Oblikovanje ranosrednjovjekovne hrvatske države ionako je bilo vezano za istočnojadransko priobalje.

Ponovi Razmisli i obrazloži je li ispravno za ranosrednjovjekovne prilike upotrebljavati nazive Dalmatinska ili Primorska Hrvatska, odnosno Panonska ili Posavska Hrvatska.

IZVORI

Godina 823. U mjesecu svibnju održan je sabor na istom mjestu [u Frankfurtu]... Na istom saboru ugovoreno je vrijeme i mjesto za održavanje drugog sabora, naime mjesec studeni i dvorac Compiègneu [Kompjenu]. Kad 865.

852. Trpimirova darovnica oko 846. Trpimir

brodovlje prvi put provalilo napao bizantsku do istočne obale Jadrana Dalmaciju 865. Mlečani napali Hrvatsku pod Domagojem

870.

875.

880.

885.

890.

895.

900.

879. Papa 895. Muncimirov natpis iz Uzdolja blagoslovio pad Branimira i Zdeslava 888. Branimirov natpis iz Muća Barija njegov narod na vlast 887. mletački poraz kod Makarske 866. – 867. Arapi opsjeli bizantski Dubrovnik, ali ih je otjerala bizantska flota 871.

878. dolazak

905.


POLITIKA se car, pošto je vijećanje bilo dovršeno, a velikaši bili otpušteni, već spremao da otiđe odanle, stigne mu vijest o Ljudevitovoj smrti, da je, naime, bio ostavio Srbe, pa kad je stigao u Dalmaciju Ljudemislu, ujaku kneza Borne, i kod njega proveo neko vrijeme, da ga je taj na prijevaru ubio. Godišnjaci Franačkog Kraljevstva, pod godinom 823.

Stranica rukopisa benediktinca Gottschalka u kojem spominje Trpimira

Uz pomoć literature istraži uzroke sloma Ljudevitova ustanka.

Jačanje Hrvatske u 9. stoljeću

F

Priznajući franačko vrhovništvo, hrvatski su knezovi jačali svoju vlast. Uspon Hrvatske počeo je već u vrijeme kneza Mislava u prvoj polovici 9. stoljeća, kada se zajedno s neretvanskim knezom Družakom suprotstavio težnjama Venecije da zavlada istočnom jadranskom obalom. Zaštićena bizantskim vrhovništvom nakon mira u Aachenu, Venecija se slobodno mogla gospodarski uzdizati razvijajući trgovačko posredništvo između istoka i zapada. Mlečanima je bilo važno da nadziru trgovački put uzduž istočne jadranske obale, čiju su sigurnost ugrožavali gusarski prepadi Slave-

R

A

N

A

ARST O C ČK

na. Tijekom 9. stoljeća nekoliko su puta pokušavali njome zavladati, no svaki su put odbijeni. Prvi vladar koji je u vladarski naslov stavio hrvatsko ime, jer sam sebe u darovnici iz 852. naziva „milošću božjom knez Hrvata“, bio je Trpimir. On je osnivač dinastije Trpimirovića. Benediktinac Gottschalk iz Orbaisa [Gotšalk iz Orbea], koji je kao bjegunac iz POKRŠTAVANJE HRVATA 7.-9. stoljeće

D rava

VO Sava

P A N

AKVILEJA

O

Sisak

N

Dra va

I

J A

Poreč

Sava

Krk

J

Ulomak s imenom kneza Trpimira iz samostana u Rižinicama pokraj Solina

Osor

D

a

RAVENA

A

L

d

M

r

Nin A C Zadar I

a

Knin

n

J

A

s

Solin

k

Trogir

o

o

r

Split

Duvno Omiš SKO NT O A STV Z R A

e

B I C

m

RI M

Dubrovnik

središte crkvene vlasti romansko naselje mjesto vezano za hrvatsku državu 910.

Smjerovi pokrštavanja Hrvata i ostalih slavenskih skupina

915.

920.

925.

930.

935.

940.

928. drugi crkveni sabor u Splitu 914. prvi spomen kneza Tomislava

27

925. Tomislav spomenut kao kralj; crkveni sabor u Splitu

945.

950.

955.

960.

Kotor

965.

970.

975.

980.

985.

990.

995.

1000. pohod mletačkog dužda i susret sa svrgnutim kraljem u Trogiru

1000.


1. tema

28

1000.

Franačke neko vrijeme boravio na Trpimirovu dvoru, nazvao ga je kraljem, iako to Trpimir stvarno nije bio. Trpimir se brinuo za vjerski život, pa je u Rižinicama kraj Klisa podigao samostan u koji je doveo benediktince. To je bio prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj. Ondje je pronađen kameni ulomak s uklesanim Trpimirovim imenom. Potkraj Trpimirove vladavine, u šezdesetim godinama 9. stoljeća, osnovana je biskupija u Ninu, što svjedoči o jačanju crkvene organizacije u hrvatskoj državi. Nakon Trpimira zavladao je Domagoj koji nije pripadao Trpimirovićima. Kao franački podložnik istaknuo se u borbama kod Barija (871.) protiv muslimana koje srednjovjekovni izvori nazivaju Saracenima. Istodobno se sukobljavao s Mlečanima, potičući gusarske prepade, pa su ga oni prozvali „najgorim knezom Slavena“. Nakon smrti Domagoja (876.), kojega su naslijedili njegovi poimence nepoznati sinovi, bizantski car Bazilije I. (867. – 886.) doveo je na hrvatsko prijestolje Trpimirova sina Zdeslava (878. – 879.). No, Hrvati su ga uskoro svrgnuli i na vlast uzdigli Branimira, koji također nije pripadao obitelji Trpimirovića. Jačanje bizantskog utjecaja na istočnome Jadranu ogledalo se i u tome što su tijekom 9. stoljeća bizantski posjedi u Dalmaciji (gradovi na obali i otocima) organizirani u temu. Car Bazilije I. naložio je bizantskim gradovima da porez koji su dotad plaćali bizantskom namjesniku u Zadru (grad je bio sjedište bizantske uprave), počnu davati knezovima Hrvata, Humljana i Travunjana. Među njima je najveći iznos dobio hrvatski knez. Zbog toga slavenski knezovi više nisu oružano ugrožavali bizantsko područje (poznato je da je Trpimir bio napao bizantska uporišta u Dalmaciji). Za uzmaha bizantske vlasti na istočnoj jadranskoj obali u Bazilijevo doba kršćanstvo je prodrlo i u druge, dotad kršćanstvom jedva dotaknute oblasti, poput Neretvanske kneževine.

Ponovi Razmisli i objasni zašto je za razvitak ranosrednjovjekovne hrvatske države bilo važno jačanje crkvene organizacije. Obrazloži kakvu je ulogu imao Bizant u prilikama u hrvatskoj državi u drugoj polovici 9. stoljeća.

1005.

1010.

1015.

1000. pohod mletačkog dužda i susret sa svrgnutim kraljem u Trogiru

1020.

1025.

1030.

1035.

1024. bizantski prepad u kojem je zarobljena supruga Krešimira III.

1040.

Knez Branimir i papa Ivan VIII. Branimir je o svom dolasku na prijestolje pismom obavijestio papu Ivana VIII. (872. – 882.), želeći se osloncem na papinstvo osloboditi i franačkog vrhovništva i bizantskog utjecaja. U uzvratnom pismu od 7. lipnja 879. papa je obavijestio Branimira da je na Uzašašće iste godine u crkvi sv. Petra u Rimu blagoslovio njega, njegov narod i njegovu državu. Time je papa priznao Branimirovu svjetovnu vlast, što je u stvari značilo prvo međunarodno priznanje neovisnosti Hrvatske kneževine.

Ulomak grede s imenom kneza Branimira iz Gornjeg Muća kod Splita iz 888. godine

U Branimirovo je vrijeme Hrvatska doživjela gospodarski procvat, što se očitovalo i u sve brojnijoj gradnji crkvenih zdanja. U suradnji s ninskim biskupom Teodozijem knez je obnavljao stare i gradio nove crkve. Iz Branimirova vremena očuvano je čak pet kamenih natpisa s njegovim imenom. Kameni ulomak iz Šopota kraj Benkovca spominje Branimira kao “kneza Hrvata”, i to je najstariji kameni zapis hrvatskog imena. Za razliku od Domagoja, nema podataka da je Branimir podupirao gusarenje. Ovo je možda ohrabrilo Veneciju da pokrene pohod protiv gusara koji su ugrožavali plovidbu njezinih brodova duž istočne obale Jadrana. No, Mlečani su 887. u pomorskom boju kod Makarske doživjeli poraz, u kojem je poginuo i mletački dužd. Otada Venecija više od stotinu godina nije pokušavalo vojno zauzeti pomorski put, nego je slavenskim knezovima plaćala danak za slobodnu plovidbu. Branimira je potkraj 9. stoljeća naslijedio Trpimirov sin Muncimir (Mutimir), što je označilo povratak dinastije Trpimirovića na vlast. I on je održavao dobre odnose s Crkvom. Čini se da je njegovo glavno sjedište bilo u Biaćima blizu Trogira. U Uzdolju blizu Knina podigao je crkvu, od koje je danas ostao sačuvan kameni ulomak s njegovim imenom i 895. godinom.

1045.

1050.

1055.

1059. dolazak Petra Krešimira IV. na prijestolje 1060. crkveni sabor u Splitu

1060.

1065.

1069. darovnica

1070.

za Maon 1075. zarobljavanje Petra Krešimira IV.

1075.

1080.

1085.

1090.

1076. krunidba Dmitra Zvonimira 1089. Zvonimirova smrt 1091. smrt Stjepana III.


POLITIKA Ponovi Objasni zašto je Branimir o dolasku na vlast obavijestio Papu.

IZVORI

Dragomu sinu Branimiru. Čitajući pismo tvojega gospodstva, što si ga nama po časnom svećeniku Ivanu, uzdaniku našem, poslao, razabrah jasnije od sunca, koliku vjeru i iskreno štovanje gajiš prema crkvi svetih apostola Petra i Pavla i prema nama. Pa jer s voljom božjom ponizno ispovijedaš i želiš kao dragi sin biti u svemu vjeran i pokoran svetomu Petru i nama, koji smo po milosti Božjoj namjesto njega: zato uvelike zahvaljujemo gospodstvu tvojemu ovim našim pismom apostolskim, pa te s očinskom ljubavlju kao najmilijega sina primamo i u duhu grlimo gdje se vraćaš u krilo Svete Stolice apostolske, majke tvoje, u kojoj su se i pređi tvoji iz najbistrijega vrela pojili slatkim napitkom svetoga nauka; i bit ćemo ti skloni apostolskom dobrotom, da bi vazda lebdjela nad tobom milost i blagoslov od apostolskih glava sv. Petra i Pavla, pa i danas, eda bi uvijek bio čitav i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji neprestano ljudskom spasu zasjedaju i staju na put, i da bi lakše stekao žuđenu pobjedu nad neprijateljima. Jer, kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim: tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima. I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: “Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme njegovo na zemlji”; a sam veli u evanđelju: “Tko mene ljubi, držat će riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti”. Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaju, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: “Proslavit ću one koji mene slave.” Pa kako si preko spomenutog već svećenika Ivana od naše vrhovne vlasti molio troje, da te za bolji spas tvoj blagoslovimo našom apostolskom riječju, to smo vrlo rado učinili. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na

Pismo pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru. U okviru se vidi ime kneza Branimira

nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš. A budući da smo spoznali da je ovaj isti svećenik Ivan u svemu tebi i nama uistinu vjeran, podali smo mu naše apostolsko pismo, da ga preda bugarskom kralju [Borisu]. Stoga te molimo, daj za ljubav svetomu Petru i nama, da s tvojim dopuštenjem obavi to poslanstvo bez otezanja, pa zato tebi za ljubav tvoju mnogo put zahvaljujemo. Dano 7. dan mjeseca lipnja, 12. indikcije [879.]. Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru.

Odredi što sve Papa očekuje od Branimira.

Novi uspon Hrvatske u doba Tomislava Za Tomislava, koji je vladao u prvoj četvrtini 10. stoljeća, ranosrednjovjekovna je Hrvatska doživjela daljnji uspon. Prema mnogo kasnijim srednjovjekovnim zapisima, Tomislav je vodio obrambene bojeve s Mađarima koji su uništili Donjopanonsku kneževinu i prodirali radi pljačke dalje na jug. Čini se da je Tomislav proširio vlast na zapadni dio kneževine sa središtem u Sisku. Tomislav je bio uvučen i u bugarsko-bizantski sukob, postavši bizantski saveznik protiv moćnog bugarskog vladara Simeona koji je naposljetku napao Hrvatsku. No Tomislav je porazio bugarsku vojsku koju je vodio vojskovođa Alogobotur (924.).

29


1. tema

Cividale (Čedad)

KARANTANI JA

Mu

Drav

ra

a

Sava

MAĐARI

Dra

Akvileja Ku

pa

av

Dun

va

ISTRA Venecija Trsat Poreč Krk Senj Pula Rab Osor

Sisak

Sav

a

Drava

a

Bo sn a

Du

na

v

Dri n

a

Un

Nin Zadar

Knin

BOSNA

Skradin Trogir

Split

NERETVANSKA KNEŽEVINA

HUM Ostrog

RAŠKA

TRAVUNIJA DUKLJA BUGARSKA

Vard a

r

Dubro vnik

Dalmatinski i Drački temat Hrvatska i susjedi u 10. stoljeću

30

Kralj Tomislav (spomenik je djelo kipara Roberta Frangeša Mihanovića). Istraži kojim povodom je spomenik naručen. Misliš li da prikaz odgovara stvarnoj povijesnoj osobi? Objasni svoj odgovor.

Uspjeh je naveo cara Konstantina VII. Porfirogeneta da u spisu O upravljanju Carstvom preuveliča vojnu snagu ondašnje Hrvatske, napisavši da raspolaže sa 60.000 konjanika, 100.000 pješaka i 80 bojnih lađa. Tako je posredno opravdao i činjenicu što se Bizant nije mogao nositi sa Simeonom. Ovi su uspjesi silno podigli Tomislavov ugled. Stoga ga je i sam papa Ivan X. (914. – 928.) u pismu 925. godine nazvao kraljem i od njega tražio da se brine za Crkvu u svojoj državi. Na osnovi tog pisma smatra se da se Tomislav proglasio kraljem, pa je prvi hrvatski vladar koji je ponio kraljevski naslov. Istu su titulu nosili i njegovi nasljednici. Kraj Tomislavove vladavine oblježilo je pitanje uspostave crkvenog jedinstva Hrvatske i Dalmacije. Iskrsnuo je problem tko će biti glavni crkveni poglavar u hrvatskoj državi. Splitski nadbiskup smatrao je da ima pravo na to jer je Split bio nasljednik antičke Salone koja je nekoć bila crkveno sjedište cijele Dalmacije. I zadarski biskup se natjecao, jer je Zadar bio sjedište bizantske Dalmacije. U natjecanje se uključio i ninski biskup Grgur jer je njegova biskupija bila prostorno najveća. Crkveni sabor sazvan 925. trebao je riješiti pitanje vrhovnog poglavara ujedinjene hrvatsko-dalmatinske Crkve. Osim dalmatinskih biskupa i ninskog (hrvat-


POLITIKA skog) biskupa, na sabor su bili pozvani i kralj Tomislav te humski knez Mihael Višević. Nakon žučne rasprave odlučeno je da vrhovni crkveni poglavar treba postati splitski nadbiskup. Ninski biskup Grgur nije bio zadovoljan takvom odlukom pa se žalio papi. Na drugom splitskom crkvenom saboru 928. potvrđeno je prvenstvo splitskog nadbiskupa. Odlučeno je da se ukine ninska biskupija i da se njezino područje razdijeli između dalmatinskih biskupija. Novi papa Lav VI. (928.) podržao je zaključke drugog sabora. Hrvatski vladari nisu se usprotivili takvom razvoju događaju, iako su žrtvovali vlastitog biskupa, jer im je odgovaralo jačanje veza između Dalmacije i Hrvatske. Time se ubrzao proces suživljavanja stanovnika priobalnih gradova s hrvatskim stanovništvom u zaleđu. Na saborima se raspravljalo i o slavenskom bogoslužju i upotrebi glagoljice na prostoru dalmatinskih biskupija. Papa je strahovao od širenja nepravovjernog učenja, ali i od jačanja bizantskog utjecaja. Stoga je odlučeno da se glagoljaški svećenici ne smiju zaređivati ni promicati u više redove ako ne nauče latinski. No, ako ne bi bilo dovoljno svećenika sa znanjem latinskog, bogoslužje su smjeli držati i glagoljaši. Time je ostala mogućnost da se kršćanski nauk u dalmatinskim biskupijama širi i na slavenskom jeziku.

Ponovi Razmisli i obrazloži u čemu je razlika između Tomislavova kraljevskog naslova i kraljevskog naslova koji je Trpimiru pridijelio Gottschalk.

Hrvatska nakon Tomislava U vrijeme Tomislavovih nasljednika Trpimira II. i Krešimira I., Hrvatska je i dalje bila jaka država. Moguće je i da se dogodila smjena dinastije, jer se ne zna je li između Krešimira I. i njegovih prethodnika na prijestolju postojala rodbinska povezanost. Zato neki povjesničari misle da je on utemeljitelj dinastije Krešimirovića. Možda je Krešimirova obitelj bila pobočna loza Trpimirovića. Uskoro su nastali prvi prijepori u kraljevskoj obitelji. Krešimirova sina, kralja Miroslava zbacio je Pribina, prvi poimence poznati ban Like, Gacke i Krbave, te sredinom 10. stoljeća na prijestolje doveo Miroslavova brata Mihaela Krešimira II. Sin i nasljednik Krešimira II., Držislav, pružio je Bizantu savez i pomoć protiv bugarsko-makedonskog vladara Samuila. Stoga je bizantski car Bazilije II. dodijelio Držislavu krunu i visoke počasne naslove. Smatra se da je Držislav tako postao prvi hrvatski okrunjeni kralj te je uzeo ime Stjepan, koje na grčkom znači ovjenčan, okrunjen. Njegova majka – kraljica Jelena – dala je na Otoku kraj Solina sagraditi crkvu Sv. Marije. Kasnije su u njoj pokapani hrvatski kraljevi, a i sama kraljica Jelena. Stjepan I. Držislav imao je tri sina – Svetoslava (vjerojatno s nadimkom Suronja), Krešimira III. i Gojslava. Vlast u kraljevstvu ostavio je najstarijem Svetoslavu. Njegova braća nisu bila zadovoljna takvom podjelom

Dio stubišta crkvene govornice s imenom Stjepana Držislava. Istraži gdje je spomenik pronađen i gdje se danas čuva.

31


1. tema vlasti te su ga oko 1000. godine svrgnula s prijestolja. Građanski rat u Hrvatskoj iskoristio je mletački dužd te je 1000. godine s velikom mornaricom zaplovio niz istočnu jadransku obalu. U Trogiru se susreo sa svrgnutim kraljem (Suronjom) koji je s njim sklopio savez te mu u zalog predao sina Stjepana. Dužd je potom, uz dozvolu Bizanta, zabranio dalmatinskim gradovima da plaćaju danak hrvatskom vladaru koji su davali još od vremena Bazilija I. Gradovi su jedan po jedan prisezali na vjernost duždu, pa su Mlečani privremeno zavladali cijelom obalom, uključujući i otoke. Do 1018. godine prevlast su sačuvali samo u gradovima na sjevernom Jadranu, dok se središnja Dalmacija vratila pod izravnu vlast Bizanta. Čini se da su Krešimir i Gojslav prijetili bizantskoj Dalmaciji, ali su suzbijeni. Prema jednom mnogo kasnijem srednjovjekovnom izvoru, Krešimirov sin Stjepan II. prolazno je zavladao Zadrom, no preoteli su mu ga Mlečani, zacijelo za račun Bizanta.

Ponovi 32

Objasni što bi se o položaju banu u hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj državi moglo zaključiti na temelju Pribinina primjera.

Petar Krešimir IV. − vrhunac ranosrednjovjekovne Hrvatske Stjepana je na prijestolju naslijedio sin Petar Krešimir IV. (oko 1059. – 1075.). Uočivši važnost jadranske obale za napredak hrvatske države, Petar Krešimir poticao je razvoj hrvatskih gradova na obali – Nina, Biograda i Šibenika. U Biogradu, gdje je okrunjen, bila je smještena i njegova prijestolnica. U to se doba i Šibenik prvi put spominje kao vladarevo privremeno boravište. Razvoj gradova na obali nužno je ovisio o njihovoj povezanosti s hrvatskim zaleđem. Stoga je kralj težio dalmatinske gradove što tješnje povezati s hrvatskom državom. Nazvavši se kraljem Hrvatske i Dalmacije, jasno je istaknuo tu želju koja je u pojedinim dijelovima Dalmacije postala i stvarnost. U jednoj ispravi

Jadran je čak nazvao „našim dalmatinskim morem“. No bizantska se vlast i dalje održavala, barem načelno. Sve je izrazitije bilo prožimanje hrvatskog zaleđa i dalmatinske obale, jer se u obalne gradove naseljavalo sve više hrvatskog stanovništva. To je vodilo pohrvaćivanju izvorno romanskih gradova. Čini se da se vlast hrvatskog vladara postupno učvršćivala i na prostoru buduće srednjovjekovne Slavonije (današnja središnja Hrvatska i zapadna Slavonija). Pretpostavlja se da je njome kao ban upravljao Dmitar Zvonimir, dok je Likom, Gackom i Krbavom upravljao ban Gojko (Gojčo). U darovnici za otok Maun iz 1069. Krešimir je ustvrdio kako je „svemogući Bog proširio naše kraljevstvo na kopnu i na moru“. Nije poznato koja su područja potpala pod kraljevu vlast, iako se često navodi da je bila riječ o Neretvanskoj kneževini. No, za to nema pravih dokaza. Čini se ipak da su Krešimirovu kraljevsku vlast priznali dijelovi bizantske Dalmacije, a da to nije pokvarilo njegove odnose s Bizantom, koji je ionako bio zauzet vlastitim neprilikama. Petar Krešimir se brinuo za razvoj Crkve u Hrvatskoj. Potpomagao je izgradnju benediktinskih samostana te im darivao zemlju i posebne povlastice. Zahvaljujući vladarskim darovanjima, benediktinski samostan sv. Ivana kraj Biograda raspolagao je najvećim zemljišnim posjedom u onodobnoj Hrvatskoj, a ženski samostan sv. Marije u Zadru bio je oslobođen svih javnih podavanja. Petar Krešimir je podupirao reformna nastojanja papinstva. Radi provedbe crkvene reforme papa Nikola II. (1058. – 1061.) uputio je u Hrvatsku poslanika Majnarda. Godine 1060. sazvan je crkveni sabor u Splitu na kojem se iznova raspravljalo o upotrebi glagoljice i slavenskog jezika u Božjoj službi. Glavno uporište glagoljaša bili su otoci Krk i Cres, odakle se utjecaj širio prema Istri i Primorju. Sabor je odlučio da se običaj držanja Božje službe na narodnom jeziku mora ukinuti, kao i zaređivanje svećenika bez znanja latinskog jezika. Odlučeno je da i svećenici ubuduće ne smiju nositi bradu niti se smiju ženiti. Dio svećenstva opirao se ukidanju glagoljice i slavenskog jezika u bogoslužju. Na novom crkvenom saboru u Splitu 1064. godine potvrđen je uspjeh reforme struje, ali se slavensko bogoslužje ipak održalo. Glagoljica je prerasla i u pismo službenih isprava.


POLITIKA Mu

KORUŠKA

ra

ŠTAJERSKA (Varaždin)

Sa

Dra

va

va

SVETO RIMSKO CARSTVO

Pečuh

UGARSKA

Dr

a

ava

Krk

(Zagreb)

(Čazma)

a Kup

Trsat

Sisak Sa

ISTRA Un

a

va

Nin

a

Zadar

d r

Vrana

a

s

k

Bo

J n

sn a

Pset

Diklo

Bribir Skradin

Hlijevno Dimno Split

o

m

Sava

BIZANTSKO CARSTVO

na

Sana

Bo

Dri

sna

Vr ba s

Senj

o

r

Ne

re

tva

e

Hrvatsko Kraljevstvo u drugoj polovici 11. stoljeća

Ponovi Objasni zašto se za vladavinu Petra Krešimira IV. može reći da je bila vrhunac ranosrednjovjekovne Hrvatske.

Vladavina Dmitra Zvonimira Tijekom 1075. na istočnom Jadranu pojavili su se Normani iz južne Italije. Došli su na poziv nekih hrvatskih i dalmatinskih gradova (Splita, Trogira, Zadra, Biograda i možda Nina), što upućuje na njihovo nastojanje da se otrgnu utjecaju hrvatskog kralja. Normani su zarobili hrvatskog kralja. Izvori nigdje izrijekom ne navode njegovo ime, ali je vrlo vjerojatno da je to bio upravo Petar Krešimir koji se posljednji put spominje 1073./1074. godine. Nakon Petra Krešimira prijestolja se domogao Dmitar Zvonimir, isprva s naslovom vojvode. Istisnuo

R A Š K A

Prikaz hrvatskoga kralja iz druge polovice 11. stoljeća. (Reljef na vanjskom zidu krstionice sv. Ivana Krstitelja u splitskoj katedrali)

je iz nasljednog reda Krešimirova nećaka Stjepana, koji se morao odreći vojvodskog naslova i povući u samostan. Zvonimir je već neko vrijeme bio najutjecajniji dužnosnik u Kraljevstvu, po kojem su se datirale i neke isprave. Taj je istaknuti položaj zahvaljivao braku s ugarskom princezom Jelenom (Ilonom) Arpadović. Kako bi učvrstio položaj, Zvonimir je od pape Grgura VII. zatražio krunu i priznanje vlasti. Papa je uskoro uputio poslanika Gebizona koji je Zvonimiru donio žezlo, mač i zastavu te ga 1076. u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije. Zauzvrat je Papa dobio prisegu Zvonimirove vjernosti i samostan sv. Grgura u Vrani (kraj Biograda) u kojem su se čuvale prijašnje kraljevske krune i druge dragocjenosti. Zvonimir se kao Papin vazal obvezao i na plaćanje godišnjeg danka u visini od 200 dukata. Ovim je činom stekao i zaštitu Pape kao svog vrhovnika te najvišu razinu priznanja svoga vladarskog dostojanstva. Papa je pak zadobio saveznika u sporu s rimsko-njemačkim kraljem Henrikom IV., koji se upravo zahuktavao.

33


1. tema

Kasniji zamišljeni prikaz krunidbe kralja Zvonimira (Ferdo Quiquerez)

IZVORI

34

U ime svetog i nerazdjeljivog Trojstva. Godine Gospodnjeg utjelovljenja MLXXVI, indikcije XIV, mjeseca listopada. Ja Dmitar koji se zovem Zvonimir, milošću Božjom knez Hrvatske i Dalmacije, kojega si ti, gospodine Gebizone, pošto si kao poslanik apostolske stolice primio vlast od gospodina našeg pape Grgura, u salonitanskoj crkvi svetog Petra, nakon zajedničkog i složnog izbora čitavog svećenstva i naroda, zastavom, mačem, žezlom i krunom uveo u upravu kraljevstva i postavio za kralja – tebi se zavjetujem, obećavam i obričem da ću stalno ispunjavati sve što mi njegova časna svetost [tj. Papa] naloži. To jest da ću u svemu i po svemu čuvati vjernost prema apostolskoj stolici; i što god su u ovome kraljevstvu tako apostolska stolica kako i njezini poslanici odredili ili će odrediti, to ću nepromjenjivo čuvati. Poštovat ću pravdu (i) braniti crkve; pobrinut ću se za prvine, desetine i sve ono što pripada Crkvi; brinut ću se za živote biskupa, svećenika, đakona i podđakona da pobožno i pravilno žive. Zaštićivat ću siromahe, udovice i siročad, i poništavajući nedopuštenu vezu među rođacima, ustanovit ću zakonito vjenčanje s prstenom i svećeničkim blagoslovom, a ustanovljeni brak neću dopustiti da se izopači. Protivit ću se prodaji ljudi i uz pomoć ću se Božju pokazati pravedan u svemu što je u skladu s pravdom. Posavjetovavši se sa svim svojim prvacima, određujem da se za predano mi kraljevstvo svake godine na Uskrs plaća svetom Petru tribut od 200 bizantskih zlatnika, te zapovijedam, utvrđujem i potvrđujem da to isto za vječno obdržavaju i oni koji će nakon mene kraljevati. Osim toga, budući da služiti Bogu znači isto što i kraljevati, prepuštam se i predajem umjesto blaženom Petru i gospodinu našem papi Grguru i njegovim nasljednicima na apostolskoj stolici, u tvoje ruke (gospodine Gebizone). Ovo vazalstvo učvršćujem zakletvom: Ja, ponavljam, Dmitar koji se zovem i Zvonimir, po milosti Božjoj i darom apostolske

stolice kralj, bit ću od ovog časa unaprijed vazal svetog Petra i svog gospodara pape Grgura i njegovih zakonito izabranih nasljednika. Neću pomagati ni savjetom ni djelom (one) koji budu radili na tome da se sam papa, njegovi budući nasljednici ili poslanici ubiju, rane ili zatvore. I nikome neću svjesno odati na njihovu štetu namjere koje mi povjere. A kraljevstvo koje mi ti, gospodine Gebizone, svojom rukom predaješ vjerno ću zadržati i nikad neću nipošto oteti apostolskoj stolici ono vrhovno pravo (nad njim koje ona ima). Dođu li moj gospodar papa Grgur i njegovi nasljednici i poslanici u moju državu, s poštovanjem ću ih primiti, časno s njima postupati i ispratiti ih. I odakle god me pozovu, iskreno ću im, kako budem mogao, služiti. Osim toga, dajem, predajem i potvrđujem apostolskoj stolici samostan svetog Grgura koji se zove Vrana sa svim njegovim blagom, tj. sa srebrnom kutijom koja sadrži moći svetog tijela istog blaženog Grgura, dva križa, kalež i pliticu, dvije zlatne krune ukrašene dragim kamenjem, evanđelje okovano srebrom, sa svima njegovim pokretnim (stvarima) i nepokretnim dobrima neka bude za vječno gostinjac poslanicima svetog Petra i u njihovoj potpunoj vlasti; ali uz uvjet da se (samostan) ne preda nijednoj drugoj vlasti, nego da za sva vremena bude od svakog tereta slobodan i oslobođen (i) vlasništvo svetog Petra koje ću braniti ja i moji nasljednici skupa. Zavjernica kralja Dmitra Zvonimira papi Grguru VII. (listopad 1076.).

Objasni što je sve podrazumijevao Zvonimirov položaj Papinog vazala.

Pod Zvonimirom Hrvatska je zadržala snagu koju je imala za njegova prethodnika, a mirne su prilike pospješile daljnji gospodarski napredak. Zvonimir je najviše stolovao u gradu Kninu u blizini kojeg je dao uspostaviti stolnu crkvu na lokalitetu koji se i danas naziva Biskupija. Potpomagao je Crkvu gradeći i darivajući zemljom brojne crkve i samostane. Podupirao je i svećenike glagoljaše, o čemu govori i jedan kameni spomenik – znamenita Bašćanska ploča s otoka Krka. Sposobnost vođenja djelatnije vanjske politike ogleda se u savezništvu s normanskim vojvodom kad je on, uz Papin pristanak, zaratio protiv Bizanta i napao Drač (1081.). Normanima su potporu pružili i Dubrovčani. Iako su normansko brodovlje porazili bizantski saveznici Mlečani, Normani su odnijeli pobjedu na kopnu i osvojili Drač. Bizantski car odužio se Veneciji dodijelivši joj opsežne trgovačke povlastice i vrhovništvo nad Dalmacijom, čime je Venecija stekla zakonito pravo da je podvrgne pod svoju vlast. Nakon Zvonimirove smrti (1089.) nastala je legenda o njegovu tobožnjem ubojstvu na Kosovu polju kraj Knina. Legenda govori da su Zvonimira ubili njegovi podanici


POLITIKA jer ih je htio, kao Papin saveznik, voditi u daleki križarski rat. Prema legendi, Zvonimir je u času smrti prokleo Hrvate da nikad više nemaju vladara svoje krvi. Priča je trebala objasniti zašto Hrvati u kasnijim razdobljima nisu imali domaće nego strane vladare. Zvonimir nije uspio stvoriti dinastiju jer je nadživio sina. Naslijedio ga je Stjepan III., nećak Petra Krešimira, koji je dotad živio u samostanu sv. Stjepana „pod borovima“ kod Splita. Umro je već nakon dvije godine bez muških potomaka, pa je s njime utrnula dinastija Trpimirovića. Hrvatska je zapala u razdoblje borbi za prijestolje, što je naposljetku za posljedicu imalo dolazak dinastije ugarskih Arpadovića na vlast.

Ponovi Objasni što svjedočanstvo Bašćanske ploče govori o teritorijalnom opsegu vlasti hrvatskoga kralja.

Ostaci crkve sv. Marije u Biskupiji na Kosovu polju kod Knina. Crkva je služila kao sijelo hrvatskog biskupa. Pored njezinih ostataka podignuta je 1938. nova crkva sv. Marije

Usporedi i zaključi

Objasni uzroke i posljedice Izradi plakat na kojemu ćeš prikazati kratkoročne i dugoročne posljedice tzv. velike seobe naroda i raspada Zapadnoga Rimskog Carstva te njihov utjecaj na rani razvoj Franačke i Istočnoga Rimskog Carstva. Izradi PowerPoint prezentaciju o utjecaju arapskih osvajanja na prostorni opseg Bizantskog Carstva. Utvrdi na koji je način odnos s Bizantom utjecao na politički razvoj hrvatske države u ranom srednjem vijeku. Napiši u bilježnicu svoje nalaze.

Istraži povijesne izvore U knjižnici potraži djelo Einharda Život Karla Velikog (Zagreb: Latina et Graeca, 1992.). Istraži kako Einhard opisuje Karla Velikoga. U knjižnici potraži izvore o doseljenju Hrvata (Pop Dukljanin, Toma Arhiđakon, Konstantin Porfirogenet) te usporedi sličnosti i razlike u njihovom prikazu. U tablici napiši rezultate svojeg istraživanja. U knjižnici potraži knjigu Nade Klaić Izvori za povijest Hrvatske do 1526. godine (Zagreb: Fortuna, 2019. ili Zagreb: Školska knjiga, 1972.). Pronađi ispravu koja omogućava utvrđivanje predaka Petra Krešimira IV. te uz pomoć tih podataka i podataka iz povijesnih knjiga rekonstruiraj njegovo obiteljsko stablo.

U bilježnicu nacrtaj tablicu te ispiši sličnosti i razlike u političkom razvoju Franačke i Bizantskog Carstva. Uz pomoć karte utvrdi koji prostor je tijekom ranosrednjovjekovnog razdoblja baštinila Franačka, odnosno Bizantsko Carstvo. Uz pomoć karte u udžbeniku utvrdi teritorijalnopolitičke promjene na prostoru između Drave i Jadranskog mora od 9. do 11. stoljeća.

Smjesti u prostor i vrijeme U svoju bilježnicu nacrtaj usporednu kronološku tablicu razvoja Franačke, Bizantskog Carstva i hrvatske ranosrednjovjekovne države. Koristeći povijesnu kartu izdvoji karakteristike prostora pojedinih država te ih sa svojim nastavnikom/ nastavnicom prokomentiraj.

Prepoznaj promjene Uz pomoć teksta i povijesnih karata u udžbeniku istraži razvoj država i njihove teritorijalne promjene u razdoblju ranog srednjeg vijeka. Izradi PowerPoint prezentaciju o posljedicama ugovora u Verdunu iz 843. godine na daljnji razvoj zapadnoeuropskih država tijekom srednjega vijeka. Uz pomoć teksta i povijesnih karata u udžbeniku istraži teritorijalne promjene hrvatske države u ranom srednjem vijeku.

35


2 2. tema

Srednjovjekovne europske monarhije, Hrvatska u sklopu srednjovjekovnoga Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i srednjovjekovna Bosna

NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ:

36

objasniti oblikovanje i razvoj zapadnoeuropskih i srednjoeuropskih monarhija u srednjem i ranom novom vijeku, te položaj hrvatskih zemalja u regionalnom i europskom kontekstu


POLITIKA

SREDNJOVJEKOVNE EUROPSKE MONARHIJE − ODABRANI PRIMJERI Francuska Svako od tri novonastala kraljevstva proizašla iz raspodjele karolinškog carstva našlo se rastrzano unutarnjim previranjima i ugroženo provalama novih naroda. Najopasniji među njima bili su Normani (ljudi od sjeverca), kako su ih prozvali, koji su u 9. i 10. stoljeću svojim pljačkaškim pohodima iz Skandinavije najžešće pogađali Zapadnu Franačku. Svojim su se lađama spuštali sve do Sredozemnog mora te riječnim putovima pustošili gradove u Provansi i Burgundiji, čak i gradove u Italiji. Zapadnofranački kralj bio im je na kraju 911. godine prisiljen prepustiti područje u sjeverozapadnom dijelu države, s obje strane donjeg toka rije-

ke Seine [Sene], gdje su Normani organizirali zasebno vojvodstvo po njima prozvano Normandsko. Tijekom 10. stoljeća izumrle su kraljevske loze dinastije Karolinga u franačkim državama. Nakon što je 987. umro posljednji Karoling na zapadnofranačkom prijestolju, za kralja je izabran vojvoda oblasti u sjevernom dijelu države oko Pariza, Hugo Capet, po kojem je nova dinastija dobila ime Kapetovići. No, prava vlast je bila u rukama velikaša. Iako nije nastala nikakva bitna promjena, uobičajeno se Zapadnu Franačku od tog vremena zove Francuskom.

IZVORI

Vikinzi napadaju 911. Guérande [Gerand] u Bretanji. (Ilustracija iz Života sv. Albina, 11. stoljeće)

843. Gusari normanskog soja došli su do Nantesa [Nanta], ubili biskupa i mnogo svećenika i običnih ljudi, muškaraca i žena, a potom opljačkali grad. Od tuda su potom krenuli pljačkati zemlje donje Akvitanije. Napokon stigoše na jedan otok [otok Rhe u ušću Garonne] i tamo donesoše materijal s kopna da si sagrade kuće. Tu prezimiše, no činilo se kao da su se stalno nastanili. 844. Normani zaploviše uzvodno Garonnom sve do Toulousea [Tuluza]. Usput su pljačkali zemlje uzduž obiju obala bez imalo milosti. Neki od njih potom pođoše u Galiciju [u sjevernoj Španjolskoj] i ondje nestadoše – dijelom izginuše u srazu sa strijelcima koji su im se oduprli, a dijelom se utopiše u moru. No oni što preživješe, uključiše se u duge i očajničke borbe sa Saracenima [muslimani]. Pobijeđeni, na kraju su se povukli. 845. Na dan 20. ožujka Normani su sa 100 lađa uplovili u Seinu i, pljačkajući obje obale, stigoše do Pariza a da nisu naišli ni na kakav značajniji otpor. Karlo [II. Ćelavi] odlučio im se oduprijeti, no vidjevši da nema mogućnosti pobijediti ih, sklopi s njima određen sporazum i darom od 7000 libri potkupi ih i uvjeri da se vrate. Erik, kralj Normana, napredovao je rijekom Labom sa 600 lađa s namjerom da napadne Ludovika u Njemačkoj. Sasi su se pripravili dočekati ga i u bitki uz pomoć Gospodina našega Isusa Krista izvojevaše pobjedu. Normani su se vratili niz tok Seine te usput pljačkali, razarali i palili područja uz obalu... Godišnjaci samostana Sv. Bertina.

Objasni kakvu sliku o Normanima stvara pisac zapisa.

37


2. tema

38

Luj IX. Sveti. Proglašen je 1297. svecem Katoličke Crkve. (Prikaz iz 13. stoljeća)

Iako je prvim vladarima iz dinastije Kapetovića vlast bila skučena zbog premoći velikaša, zadržali su kraljevski naslov u svojim rukama. Uspjeli su ponešto proširiti i svoj posjed, upokorivši niže plemiće na području nekadašnjeg vojvodstva Huga Capeta. Stanje se počelo mijenjati u prvim desetljećima 13. stoljeća. Jačanje kraljevske vlasti potpomagala je i Crkva, jer su u sukobima plemstva i crkveni posjedi bili ugroženi. Osobito je bilo važno poboljšanje središnje kraljevske uprave. Snaženje kraljevske vlasti postiglo je prvi vrhunac za Filipa II. Augusta (1180. – 1223.). On je kroz cijelu vladavinu širio kraljevske posjede i usavršavao središnju upravu. Upošljavao je uvježbane službenike. Uspio je engleskim kraljevima ratovima preoteti velik dio posjeda u Francuskoj. Podupirao je i razvoj gradova, a novac od poreza ulagao je u jačanje središnje kraljevske uprave. U godini kad je Filip umro, francuski je kralj prvi put bio najmoćniji i najbogatiji čovjek u državi. Luj IX. Sveti (1228. – 1270.) okončao je ratove s Englezima. Dodatno je proširio kraljevski posjed i ojačao kraljevsku vlast na jugu Francuske. Želeći dodatno financijski osnažiti vladarski položaj, uveo je jedinstven novčani sustav, čime je ubrzao optjecaj novca i omogućio ubrzan razvoj trgovine. Proveo je i reformu sudstva

Engleski kralj Edvard I. polaže vazalsku prisegu Filipu IV. Lijepom koji sjedi. (Prikaz iz 15. stoljeća). Kao vojvoda Akvitanije, Edvard je bio vazal francuskoga kralja

– kraljevski sud postao je prizivni sud za sve plemićke sudove. Usavršio je središnju kraljevsku upravu. Vrhunac dinastije Kapetović bila je vladavina Filipa IV. Lijepog (1285. – 1314.). On je slamao moć mjesnih velikaša i ukidao samostalnost vazala. Uveo je niz državnih tijela izravno podređenih kralju: Veliko vijeće bavilo se državnim poslovima, sudska pitanja rješavao je Vrhovni sud, a osnovana je i posebna dvorska služba za kraljevske financije. Budući da su mu bila potrebna golema novčana sredstva da održi postojeći sustav, nametao je poreze i svećenstvu, što ga je sukobilo s Papom. Posuđivao je novac i od gradova, a dugove bi pretvarao u stalne poreze. Sve to uzrokovalo je unutarnje nezadovoljstvo njegovom vladavinom, pa je 1302. prvi put bio prisiljen sazvati državne staleže u kojima su bili zastupljeni predstavnici svećenstva, plemstva i tzv. treći stalež s predstavnicima gradova. Državni staleži postali su kraljevo savjetodavno tijelo koje je raspravljalo o državnim poslovima i raspisivanju poreza. Kada je 1328. godine treći sin Filipa IV. Lijepog umro bez izravnog muškog potomka, francusko je plemstvo

800. 810. 820. 830. 840. 850. 860. 870. 880. 890. 900. 910. 920. 930. 940. 950. 960. 970. 980. 990. 1000. 1010. 1020. 1030. 1040. 1050. 1060. 1070. 1080. 1090. 1100. 1110. 1120. 1130.

799. prvi spomen

normanskog napada u Zapadnoj Franačkoj

911. začetak

Normandskog vojvodstva

987. – 1328. dinastija Kapetovića


POLITIKA Calais

Calais Crécy S ei

ne

S ei

Pariz

Ga

Bordeaux

Rhone

ron

ne

FRANCUSKA oko 1360.

Ga

ron

ne

FRANCUSKA oko 1385. Calais

Calais

S ei

ne

Pariz

Rhone

Ga

ron

Bordeaux

ne

Ga

ron

ne

Rhone

Loire

Loire

Bordeaux

U N D IJA G U

ne

Reims Pariz

B

R

S ei

Rhone

Loire

Loire

Bordeaux

Pariz

ne

FRANCUSKA na kraju stogodišnjeg rata

FRANCUSKA ok o 1430. francuski posjedi

Ivana Orleanska. Proglašena je 1909. blaženicom, a 1920. sveticom Katoličke Crkve. (Prikaz iz 15. stoljeća) Istraži život Ivane Orleanske i napiši o tome sastavak. Četiri faze Stogodišnjeg rata

39

engleski posjedi

na prijestolje dovelo Filipa VI. (1328. – 1350.) iz obitelji Valois [Valoa], pobočne loze Kapetovića. Engleski kralj isprva je priznao Filipa VI., ali kad je sredio prilike u svom kraljevstvu, istaknuo je 1337. vlastito pravo na francusko prijestolje kao unuk Filipa IV. Lijepog po majci. Bio je to povod za rat između Engleske i Francuske koji potrajao više od stotinu godina, pa je stoga prozvan Stogodišnjim ratom. Pravi razlog rata bila je bogata tadašnja francuska pokrajina Flandrija s razvijenim obrtom i suknarskim manufakturama koje su obrađivale vunu iz Engleske. Te se pokrajine engleski kralj htio domoći. Rat se vodio na francuskom području u nekoliko faza. Englezi su pobijedili u više važnih bitaka, ali nisu trajnije zadržali osvojeno. U prvim desetljećima 15. stoljeća činilo se da su nadomak najvećeg uspjeha, jer su uspjeli opet osvojiti znatan dio Francuske. Engleski je kralj 1431. bio i okrunjen za francuskog kralja. No, nastupio je preokret pod vodstvom šesnaestogodišnje djevojke Jeanne d’Arc [Žan Dark] koja je uvjerila budućeg kralja Karla VII. da ima bogomdanu zadaću

spasiti Francusku. Godine 1430. razbila je englesku opsadu grada Orléansa, pa je otuda prozvana Ivana Orleanska. Još iste godine bila je uhvaćena na prijevaru i predana Englezima koji su je 1431. smaknuli. Za vladavine Karla VII. (1429. – 1461.) Francuzi su istjerali Engleze iz Francuske. Nakon okončanja rata 1453. Englezi su zadržali samo Calais [Kale] (do 1558.). Rat je iscrpio i Englesku i Francusku, a Francuska je osobito teško stradala jer su se borbe vodile na njezinu tlu. Stanje je pogoršalo i izbijanje velike epidemije kuge – poznate kao crna smrt – koja je poharala Europu (1347. – 1353.) i pokosila otprilike trećinu europskog stanovništva. Takve su prilike uzrokovale društvene nemire. U Francuskoj je izbio ustanak seljaka, na koji se nadovezao ustanak građana (1358.).

Ponovi Obrazloži na koji je način francuski kralj uspio učvrstiti kraljevsku vlast. Otkrij pod kojom su optužbom Englezi smaknuli Ivanu Orleansku.

1130. 1140. 1150. 1160. 1170. 1180. 1190. 1200. 1210. 1220. 1230. 1240. 1250. 1260. 1270. 1280. 1290. 1300. 1310. 1320. 1330. 1340. 1350. 1360. 1370. 1380. 1390. 1400. 1410. 1420. 1430. 1440. 1450.

1180. – 1223. Filip II. August

1228. – 1270. Luj IX. Sveti

1328. dolazak dinastije Valois 1337. početak Stogodišnjeg rata 1358. ustanak seljaka i građana

1430. Francuzi razbili englesku opsadu Orléansa 1431. engleski kralj okrunjen za francuskog kralja 1453. kraj Stogodišnjeg rata


2. tema

Engleska Tijekom 5. i 6. stoljeća na području današnje Engleske nastala su mnoga mala kraljevstva koja su osnovali došljaci iz Germanije, ponajprije Sasi i Angli. Njihova imena ostala su dandanas sačuvana u nazivu engleskih oblasti, pa i u samom nazivu Engleske. Došljaci su se postupno pomiješali sa zatečenim stanovništvom, ali su mu uspjeli nametnuti svoj jezik. Ipak, nisu uspjeli zaposjesti cijelu nekadašnju rimsku Britaniju jer je krajnji zapadni dio ostao pod vlašću starijeg stanovništva. Izvan njihova dohvata ostala su i područja koja nisu osvojili Rimljani.

40

Srebrni novac pretposljednjeg anglosaskog kralja Edvarda Ispovjednika

Ta sitna kraljevstva neprestano su međusobno ratovala. Naposljetku je do 7. stoljeća nastalo sedam većih kraljevstava koja su se i dalje borila za prevlast. Tijekom 7. stoljeća započeo je i sve jači prodor kršćanstva. To se događalo poglavito zahvaljujući misionarima poslanim iz Rima, koji su stvarali i crkvenu organizaciju, ali i vjerovjesnicima iz današnje Škotske i Irske. Tako su se (skupno prozvani) Anglosasi postupno pokrstili. Od kraja 8. stoljeća Britansko su otočje počeli napadati Normani koje su ondje nazivali Vikinzima. U 9. stoljeću danski su se Vikinzi naselili na sjeveroistoku Engleske i odatle poduzimali napade u kojima su osvojili velik dio anglosaskog područja. Njihovo napredovanje zaustavljeno je tek potkraj 9. stoljeća. Početkom 10. stoljeća provedeno je ujedinjenje anglosaskog područja u jedinstvenu državu, a zaposjednuta su i danska područja, iako je u prvoj polovici 11. stoljeća Dancima pošlo za rukom podložiti Englesku vikinškoj vlasti. Anglosasi su ipak izborili samostalnost pod Edvardom Ispovjednikom (1042. – 1066.). No to je bilo kratkog vijeka jer su Englesku uskoro napali Normani iz Normandije. Pod vodstvom vojvode Vilima porazili su 1066. u bitki kod Hastingsa anglosasku vojsku i osvojili Englesku.

Normanska mornarica. (Tapiserija iz Bayeuxa [Bajœa], 11. stoljeće)

Bitka kod Hastingsa 1066. godine. (Tapiserija iz Bayeuxa, 11. stoljeće)

600.

650.

700.

750.

596. – 597. dolazak prvih misionara iz Rima 789. prvi spomen vikinškog (normanskog) napada u Engleskoj

800.

850.

900.

950.

1000.

918. sva anglosaska 1017. danski kralj kraljevstva ujedinjena Knut Veliki okrunjen u jedinstvenu državu za engleskog kralja 1042. obnova anglosaske samostalnosti

1050.

1100.

1150.

1200.

1154. dolazak dinastije Plantagenet 1066. bitka kod Hastingsa

1250.

1300.

1350.

1400.

1450.

1381. seljački ustanak 1399. dolazak dinastije Lancaster 1461. dolazak dinastije York 1215. Velika povelja sloboda 1485. dolazak dinastije Tudor

1500.


POLITIKA Vilim I. Osvajač (1066. – 1087.) je kao kralj Engleske uspostavio snažnu središnju kraljevsku vlast. Razvlastivši anglosasko plemstvo, oslanjao se na svećenstvo i gradove. Istovremeno je povlašćivao normansko plemstvo. Jednaku politiku nastavili su i njegovi nasljednici. Posebno je Henrik I. (1100. – 1135.) uspio dodatno unaprijediti kraljevsku upravu i sudstvo. Pojavila se skupina uvježbanih službenika, povećan je broj kraljevskih činovnika i poboljšano čuvanje spisa. Ojačano je ubiranje i upravljanje vladarskim prihodima.

Ponovi Objasni koje su bile osnove snažne vlasti vladara i usporedi engleski primjer s francuskim.

Nakon Henrikove smrti izbile su prijestolne borbe koje su iskoristili velikaši za jačanje svojeg položaja. Tek je kralj Henrik II. Plantagenet (1154. – 1189.), unuk Henrika I. po majci i prethodno grof francuske grofovije Anjou [Anžu], ponovno ojačao kraljevsku vlast. Budući da je vladao Engleskom, Škotskom, Walesom [Velsom] i Irskom, a u Francuskoj imao više posjeda i od francuskog kralja, bio je u svoje vrijeme najmoćniji europski vladar.

Henrika je na prijestolju naslijedio sin Rikard I. (1189. – 1199.) koji je zbog ratne hrabrosti dobio nadimak Lavlje Srce. Dok je on bio u križarskom pohodu, Engleskom je u njegovo ime do 1194. upravljao njegov brat Ivan Bez Zemlje. Rikard je potom prešao u Francusku, gdje se posvetio obrani anžuvinskih posjeda od posezanja francuskog kralja. Poginuo je tijekom opsade dvorca jednog nepokornog vazala. Njegov brat i nasljednik Ivan Bez Zemlje (1199. – 1216.) neuspješno je ratovao u Francuskoj, izgubivši gotovo sve posjede. Sukobio se i s papom Inocentom III. zbog imenovanja nadbiskupa Canterburyja [Kanterberija], glavara crkve u Engleskoj, ali je na koncu morao popustiti. Neuspješna vanjska politika, stalna porezna opterećenja i zlouporabe kraljevske vlasti izazvali su pobunu plemstva protiv kralja. Pritisnut sa svih strana, Ivan je 1215. godine izdao Veliku povelju sloboda. Njome je kralj sam sebi ograničio vlast. Bilo mu je zabranjeno raspisivanje i povisivanje poreza bez suglasnosti plemstva. Nijedan osobno slobodan podanik nije smio biti osuđen bez sudske odluke. Kralja je u izvršavanju odluka povelje nadziralo tijelo od 25 velikaša. Zajamčeno im je pravo pobune protiv vladara ako se on ne pridržava odluka.

Ponovi Objasni u čemu leži važnost Velike povelje sloboda.

U vrijeme sina i nasljednika Ivana Bez Zemlje, Henrika III. (1216. – 1272.), Vijeće dvadesetpetorice počelo se nazivati parlamentom. Budući da mu je bio stalno potreban novac za ratove i raskošan dvorski život, Henrik je 1237. godine morao trajno potvrditi povelju. Poslije se kralj obvezao sazvati parlament tri puta godišnje, a parlament je dobio i pravo postavljanja najviših državnih službenika. IZVORI

Rikard I. i Filip II. August uzimaju križ kao znak spremnosti da pođu u križarsku vojnu. (Prikaz iz 15. stoljeća). Utvrdi koji lik pripada engleskom kralju, a koji francuskom te obrazloži zašto.

čl. 12. U našoj se državi ne smije urediti nikakva štitarina [porez umjesto vojne službe] ni prinos bez državnog sabora, već ako se radi o otkupu vaše ličnosti ili kad proglašavamo prvorođenca našega doraslim za oružje i kad udajemo prvi put našu najstariju kćer; u svim tim slučajevima smije se samo jedanput tražiti primljeni iznos. Jednako neka se postupa i s prinosom grada Londona. čl. 31. Nijedan se slobodan čovjek ne smije uhvatiti,

41


2. tema Izvornik Velike povelje sloboda iz 1215. godine. (Jedan od četiri sačuvana primjerka)

Henrik VII., prvi engleski kralj iz dinastije Tudor. (Portret je nastao 1505. godine)

42

utamničiti, imanja lišiti ni prognati niti istjerati ni na ijedan drugi način oštetiti. Mi nećemo ni protiv jednog čovjeka postupati niti odrediti što protiv njega osim po zakonitom sudu njegovih drugova ili po zemaljskom zakonu. čl. 61. Ako mi prijestup ne popravimo ili ga, ako budemo izvan kraljevstva, naš sudac ne popravi u roku od 40 dana, računajući od onoga dana kad je bilo javljeno nama ili sucu našemu, spomenuta će četiri baruna [velikaša] tu stvar iznijeti pred ostalih dvadeset pet baruna, pa će nas s općinama čitave zemlje kinjiti i mučiti na sve načine kako budu mogli – zaplijenit će naime dvorove, zemlje, posjede – i na druge načine kako budu mogli dok se ne popravi po njihovoj volji, ali neće dirati u ličnost našu, ni u kraljicu našu, ni u djecu našu; pa kad se popravi, priklonit će se nama kao što su prije činili ... Zato, naime, što baruni biraju dvadeset pet baruna kraljevstva koje god hoće i koji moraju svom snagom svojom čuvati i držati i nastojati da se mir i sloboštine čuvaju što smo njima dali i ovom sada našom ispravom potvrdili tako da, ako se mi ili sudac naš ili tko od naših službenika u nečem nekoga ogriješimo, ili ako koji članak mira ili sigurnosti prekršimo i ako se prekršitelj otkrije četvorici baruna od onih dvadeset pet baruna, neka ova četiri baruna dođu k nama, ili ako nas ne bude u kraljevstvu, k našem sucu i neka pred nas iznesu prekršaj; tražit će da onaj prekršaj bez otezanja popravimo... Iz Velike povelje sloboda (1215.).

Analiziraj ovdje iznesene odredbe Velike povelje sloboda i njihovo značenje u vezi s kraljevim postupcima prije nje i obvezama nakon nje.

Kad je Henrik pokušao pogaziti odredbe proizašle iz povelje, izazvao je pobunu velikaša. Nakon što je kraljeva vojska poražena, a kralj utamničen, sazvan je parlament u koji su ušli velikaši, crkveni dostojanstvenici te po dva viteza svake grofovije i dva zastupnika svakoga grada. Kralj se tako naučiti savjetovati s predstavnicima staleža: s velikašima u pitanjima rata, mira i savezništava, a s predstavnicima nižeg plemstva i gradova uglavnom kad je bilo riječi o razrezivanju poreza. Istovremeno je nastavljen razvoj kraljevske državne uprave. Zahvaljujući svim promjenama, Engleska je do kraja 13. stoljeća postala najbolje upravljano kraljevstvo na europskom zapadu. Tijekom Stogodišnjeg rata ni Engleska nije bila pošteđena društvenih nemira, pa je tako i u njoj izbio seljački ustanak (1381.). Godine 1399. umjesto dinastije Plantageneta na vlast je došla dinastija Lancaster [Lenkaster]. Svršetkom rata izbio je u drugoj polovici 15. stoljeća sukob između obitelji Lancaster i York [Jork] koje su se borile za prijestolje. Završio je dolaskom na vlast Henrika VII. (1485. – 1509.) iz dinastije Tudor [Tjudor], koji je bio u rodu s obje obitelji.

Ponovi Obrazloži zašto se za Englesku može reći da je bila najbolje upravljano kraljevstvo na zapadu srednjovjekovne Europe.


POLITIKA

Sveto Rimsko Carstvo

Ivana XII. (955. – 962.) ugrozili moćni italski velikaši, pozvao je istočnofranačkog kralja u pomoć. Oton se odazvao i krenuo s vojskom u Italiju, pa ga je Ivan XII. u Rimu okrunio 962. za cara. Oton je tako obnovio carsku vlast na Zapadu, a Istočna Franačka je otada bila poznata pod nazivom Rimsko Carstvo, odnosno, od 12. stoljeća, Sveto Rimsko Carstvo, čime se željelo naglasiti božansko pokroviteljstvo carske vlasti, to jest vladavinu po milosti Božjoj. Od 15. stoljeća nosi i dometak Njemačkoga Naroda. Od 11. stoljeća se za ovu državu počeo neslužbeno koristiti i naziv Njemačko Kraljevstvo, čime se naglašavalo njezino etničko podrijetlo nasuprot ideje o sveopćoj carskoj vlasti. To su prvenstveno činili protivnici svetih rimskih careva. Prije nego što bi ponijeli carsku krunu, vladari su nosili naslov rimskoga kralja. U povijesnoj znanosti se zbog spretnosti koriste nazivi rimsko-njemački kralj, odnosno rimsko-njemački car. Oton I. je kao car smatrao da je stekao položaj iznad duhovne vlasti. Izdao je povelju, tzv. Otonove povlastice, kojom je zajamčio postojanje Papinske Države, ali i odredio da nijedan Papa ne smije biti posvećen prije nego što caru položi prisegu vjernosti.

Karolinška loza u Istočnoj Franačkoj ugasila se početkom 10. stoljeća. Istočnofranačko plemstvo izabralo je novog vladara, a poslije njegove smrti na prijestolje je doveden saski vojvoda Henrik I. (919. – 936.). Saska je dinastija Njemačkom vladala do 1024. godine. Osobitu prijetnju u tom su vremenu činili Mađari (Ugri), nomadski konjanici za koje se smatra da su došli iz srednje Azije (područja Urala) te su se potkraj 9. stoljeća smjestili u Panonskoj nizini. Ubrzo su brzim prepadima počeli ugrožavati južne dijelove Istočne Franačke, Italiju, pa Zapadnu Franačku. Henrik I. ih je uspio poraziti, pa su mađarske pljačkaške navale utihnule u iduća dva desetljeća. Henrik se proslavio i ratovima protiv Danaca i protiv Slavena između Labe i Odre, znatno proširivši istočnofranačku vlast na istok. Oton I. (936. – 973.), prozvan Veliki, nastavio je jačati vladarski položaj protiv moći vojvoda. Ugušio je pobune velikaša, a vojnim uspjesima i ženidbenim vezama stavio je vojvodstva pod kontrolu svoje obitelji. Nadzirao je i Crkvu, imenovavši na ključne crkvene položaje svoje rođake. Proširio je državu, otevši zapadnofranačkom kralju Ponovi Lotaringiju i nastavivši osvajanja slavenskih područja na Obrazloži osnovna obilježja vladavine Otona istoku. U osvojenim krajevima obilno je darivao velike I. Velikog. Objasni na koga se Oton ugledao zemljoposjede velikašima. Istočnofranački utjecaj širio se uzimanjem carskog naslova. i misionarenjem. Oton je iskoristio bezvlašće u Italiji te je 951. preuzeo i krunu Italije. Shvaćanje carske vlasti, po kojoj je ona iznad duhovne Godine 955. u bitki na Leškom polju kod Augsburga vlasti, uskoro je uzrokovalo sukob između svetih rimOton je trajno zaustavio mađarske prodore. Tom poskih careva i papinstva, poznat u povijesti kao borba bjedom Otonu je ugled naglo porastao, a kako su papu za investituru, tj. oko svjetovnog ili duhovnog prvenstva u uvođenju crkvenih dužnosnika u njihovu službu i čast. Tada je na vlasti u Svetom Rimskom Carstvu bila nova, salijska dinastija (1024. – 1125.). Želeći obuzdati moć krupnog plemstva, vladari su u Crkvi vidjeli prirodnog saveznika, htjeli su da na crkvenim položajima budu sposobni ljudi i da Crkva uživa ugled, ali su je ujedno željeli imati pod kontrolom. U isti mah su u 11. stoljeću pape bili zaokupljeni time kako da Crkvu oslobode od pretjeranog utjecaja svjetovnih moćnika, pa je običaj da svjetovni vladar postavlja biskupe i uvodi ih u službu za papinstvo izrastao u jedan od središnjih problema crkvene reforme. Za pape Grgura VII. (1073. – 1085.) revno su provoOton I. Veliki i njegova supruga Adelaida (Magdeburška đene glavne točke crkvene reforme. Jedan od temeljnih katedrala). zahtjeva bio je da Papu ne može određivati car, nego (Srednjovjekovni prikaz)

43


2. tema

Papa Grgur VII. (Ilustracija iz Života Grgura VII., 12. stoljeće)

Car Henrik IV. okružen svojim sinovima. (Evangelijar iz samostana sv. Emmerama u Regensburgu, 1105./1106.)

vazalskom obvezom). Ipak, napetosti između carstva i papinstva nisu prestale, jer je pitanje prvenstva svjetovne ili duhovne vlasti ostalo otvoreno.

Ponovi

44

da ga izabire zbor kardinala, da crkveni prihodi pripadaju Papi, a ne caru, te da Papa, a ne car, mora imati ključnu riječ u imenovanju crkvenih dostojanstvenika. Kad je Papa kralju Henriku IV. (1056. – 1105., car od 1084.) odrekao pravo da postavi novog milanskog nadbiskupa, izbio je sukob. Henrik je na državnom saboru u Wormsu 1076. proglasio svrgavanje Pape. Grgur je nato izopćio kralja i oslobodio sve njegove vazale prisege vjernosti. Velikaši su izabrali protukralja te je Henrik popustio. Zimi 1076. i 1077. krenuo je u Italiju kao pokajnik. Bojeći se napada, Grgur se sklonio u dvorac Canossu [Kanosu] u Apeninima. Tek nakon tri dana primio je kralja koji se pokajao i dobio oprost. Legenda kaže da je Henrik danju i noću od 25. do 28. siječnja 1077. klečao na snijegu čekajući prijem. No, unatoč dobivenom oprostu, sukob između njega i pape Grgura se nastavio.

Objasni glavne uzroke tzv. borbe za investituru.

U prvoj polovici 12. stoljeća na vlast je u Svetom Rimskom Carstvu došla nova dinastija – Štaufovci (1137. – 1254.). Prvi važniji vladar te dinastije bio je Fridrik I. Barbarossa (Crvenobradi) (1152. – 1190., car od 1155.). On se najprije posvetio jačanju carske vlasti u sjevernoj Italiji, nad tamošnjim vrlo razvijenim gradovima, ali je naposljetku doživio poraz, pa je morao pristati na to da im dopusti dalekosežnu samostalnost. Više je uspjeha imao u nametanju carske volje podru­ čnim knezovima na njemačkom tlu, ali njegova postignuća nisu bila trajna.

Ponovi Jesi li čuo/čula za uzrečicu „Ići u Canossu“? Objasni kada se upotrebljava.

Spor oko investiture načelno je riješen 1122. sporazumom u Wormsu kada su papa Kalist II. (1119. – 1124.) i car Henrik V. (1106. – 1125., car od 1111.) dogovorili da će se ubuduće biskupi zaređivati dvostrukom investiturom, tj. da nakon pravovaljanog izbora i duhovne investiture (uvođenja u crkvenu službu) car može podijeliti laičku investituru (uvođenje u posjed s

Fridrik I. Barbarossa kao križar. (Ilustracija iz rukopisa Jeruzalemske povijesti Roberta iz Reimsa [Remsa], oko 1188.)


POLITIKA

Car Fridrik II. Štaufovac sa svojim sokolarom i sokolima. (Prikaz iz 13. stoljeća)

Zahvaljujući ženidbenim vezama, Štaufovci su se uspjeli domoći normanskoga Sicilskog Kraljevstva, koje je naslijedio Fridrikov unuk Fridrik II. (1212. – 1250., car od 1220.). Zbog malodobnosti prihvaćen je za vladara u Svetome Rimskom Carstvu tek mnogo kasnije. Sve izrazitiju moć svjetovnih i crkvenih knezova Fridrik II. je priznao dodijelivši im opsežne povlastice, koje su učvrstile postojeće stanje. Tako se Njemačko Kraljevstvo sasvim pretvorilo u labavu političku zajednicu područnih knezova. Oni su povremeno pristajali zajedno djelovati pod vrhovništvom cara, ali su uglavnom vodili zasebnu politiku. S papinstvom se Fridrik sukobio oko pitanja prevlasti svjetovne (carske) i duhovne (papinske) vlasti. Pape je osobito brinula Fridrikova želja da se nametne za vladara u cijeloj Italiji, što ga je dovelo u sukob sa sjevernotalijanskim gradovima. Glavni oslonac u vlasti bilo mu je Sicilsko Kraljevstvo u kojem je još od 1198. bio kralj. Tu je izgradio snažnu kraljevsku vlast, donijevši i zakonsku zbirku kojom su upravne i sudske ovlasti bile prenesene na kralja i njegove službenike. Stvorio je bolju upravu i privredno ojačao državu. Čak je osnovao i sveučilište u Napulju, neovisno o crkvenom utjecaju, u namjeri da osigura dovoljno obrazovanih stručnjaka, osobito pravnika, te dobije vjerne službenike. Nakon njegove smrti nestala je vlast Štaufovaca, a Sveto Rimsko Carstvo prestalo je biti veća politička snaga sve do 16. stoljeća, iako je bilo kraljeva (careva) koji su pokušavali ponovno osnažiti vladarski položaj. Svojevrsnu prekretnicu označio je zakon iz 1356. (Zlatna bula) kojim je bio propisan način izbora kralja i budućeg cara kako bi se spriječile dotada uobičajene borbe za moć. 910.

930.

950.

970.

990.

1010.

1030.

1050.

1070.

1024. – 1125. salijska 919. dolazak saske dinastije

911. smrt posljednjeg Karolinga

na istočnofranačkom prijestolju

933. pobjeda

Henrika I. nad Mađarima

1090.

1110.

dinastija

Ponovi Objasni koji su bili glavni razlozi političkog slabljenja Svetog Rimskog Carstva.

IZVORI

1. Određujemo, i ovim trajno važećim carskim ediktom [ukazom] potvrđujemo radi jasnoga znanja i punoćom carske vlasti da, koliko god puta i kad god se u budućnosti bude pojavila potreba i prilika za izborom kralja Rimljana i budućeg cara, i knezovi izbornici se budu morali, prema starom i hvalevrijednom običaju, zaputiti na taj izbor, svaki pojedini knez izbornik, ako, i kad god, bude pozvan na to, dužan je pratiti bilo koje svoje knezove suizbornike ili njihove izaslanike, koje oni budu poslali na taj izbor preko svojih zemalja, područja i krajeva, te još dalje, što dalje bude mogao. I bez prijevare pružiti im pratnju do grada u kome se taj izbor bude održavao i, također, na povratku iz njega, pod prijetnjom kazne za krivokletstvo i, samo tom prilikom, gubitak svoga glasa, kojeg bi imao na tom izboru. Doista, određujemo da se oni ili on, za koje se pokaže da su buntovni ili buntovan, nehajni ili nehajan pri pružanju rečene pratnje, samim tim izlažu kaznama. 2. Utvrđujemo nadalje, i nalažemo, svim drugim knezovima koji drže lena od Svetoga Rimskoga Carstva, ma kakvim se naslovom odlikovali, takoder grofovima, barunima, vitezovima, pratiocima, plemićima i neplemenitima, građanima i zajednicama utvrda, gradova i mjesta svekolikog Svetoga Carstva, da u isto to vrijeme, kad se, naime, bude održavao izbor kralja Rimljana i budućeg cara, na rečeni način, bez prijevare, prate svakog kneza izbornika koji od njih, i nekog od njih zatraži tu pratnju, ili njegove izaslanike koje on bude uputio na sam 1130.

1150.

1190.

1137. – 1254. Štaufovci 1122. sporazum u Wormsu

1077. put Henrika IV. u Canossu

962. Oton I. okrunjen za cara 955. bitka na Leškom polju

1170.

1210.

1230.

1250.

1270.

1290.

1310.

1330.

45

1350.1360.

1356. zakon o izboru

rimskog kralja i budućeg cara


2. tema izbor, kako je prije rečeno, kroz svoja i tuđa područja, što dalje budu mogli. Ako se, pak, neki budu drznuli suprotstaviti se ovoj našoj uredbi, samim činom izlažu se niže navedenim kaznama. Svi knezovi i grofovi, baruni, plemići, vitezovi i pratioci, te svi plemići koji postupaju suprotno izlažu se optužbi za krivokletstvo i lišavanju svih lena, koje drže od svetog Rimskog carstva ili bilo od koga drugoga, te takoder svih svojih posjeda, ma tko ih držao. Zlatna bula iz 1356. godine. Na temelju ovih odredbi zaključi kakve su se poteškoće pojavljivale u vezi s izborom rimskoga kralja. Istraži tko su bili knezovi izbornici s pravom izbora.

Bizant Nakon što je Aleksije I. Komnen uspio prevladati krizu u koju je Bizantsko Carstvo upalo u drugoj polovici 11. stoljeća, njegovi su nasljednici uznijeli državu do nove moći. Aleksijev unuk Emanuel I. (1143. – 1180.) upro je snage da od Bizanta ponovno stvori sredozemnu velesilu. Dodatno je učvrstio bizantsku vlast u jugoistočnoj Europi, proširivši vlast i na dijelove Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Pokušaj da obnovi bizantski posjed u južnoj Italiji završio je neuspjehom, ali mnogo teže posljedice imao je poraz od Seldžuka koji je okončao bizantska osvajanja u Maloj Aziji. Kako bi smanjio utjecaj Venecije koja je imala široke trgovačke povlastice, sklopio je savez s Pisom [Pizom] i Genovom [Đenovom]. Posljednji predstavnik dinastije, Andronik I. (1183. – 1185.), pokušavao je ograničiti moć aristokracije, pružiti podršku slobodnom seljaštvu te ograničiti službeničku korupciju i druge zlouporabe. Budući da je svoju politiku provodio nasilno, zaredale su aristokratske pobune, pa se njegova vladavina na kraju pretvorila u strahovladu. Naposljetku je svrgnut, a na vlast je došla nova dinastija Angela (1185. – 1204.). Ni tada nisu prestale unutarnje borbe u Carstvu te je bizantska moć sasvim opala. Početkom 13. stoljeća iznureni je Bizant pao plijenom križara koji su osvojili Konstantinopol i na bizantskom području utemeljili Latinsko Carstvo, uz još tri druge zapadnjačke države. Rušenjem Bizanta najviše su se okoristili Mlečani. Oni su zaposjeli uporišta na Peloponezu i otoke u Egejskom moru važne za plovidbu prema Istoku. Tradiciju bizantske vlasti nastavile su tri države, od kojih je Nicejsko (Nikejsko) Carstvo – nazvano tako jer mu je središte bilo u Niceji (Nikeji)

46

1180.

1190.

1185. – 1204.

1200.

dinastija Angela

1210.

1220.

1204. križarsko osvojenje

Konstantinopola

1176. presudan bizantski poraz od Seldžuka

1230.

1240.

Karta Konstantinopola iz 1422. godine. Izradio ju je firentinski kartograf Cristoforo Buondelmonti. Najstarija je sačuvana karta grada koja datira iz vremena prije osmanlijskog osvajanja. Konstantinopol je do Četvrtog križarskog rata bio najveći i najbogatiji grad u srednjovjekovnoj Europi

u sjeverozapadnoj Maloj Aziji (danas İznik) – postalo najjače. Nicejski su carevi 1261. osvojili Konstantinopol, srušivši Latinsko i obnovivši Bizantsko Carstvo. No Bizant više nikada nije dosegnuo prijašnju snagu, unatoč pokušajima Mihaela VIII. (1259. – 1282.), utemeljitelja posljednje bizantske carske dinastije Paleologa (1261. – 1453.). Rastrgano unutarnjim prijeporima i raznovrsnim slabostima, Bizantsko je Carstvo od sredine 14. stoljeća sa sve većom zebnjom gledalo jačanje Turaka Osmanlija. Oni su se okoristili slabljenjem seldžučke moći i potkraj 13. stoljeća utemeljili pod vodstvom svojeg vođe Osmana, po kojem su i dobili ime, vlastitu državu u Maloj Aziji. Kao vješti ratnici, Osmanlije su stupali u službu okolnih vladara, pa ih je čak i Bizant koristio kao najamnike u raznim unutarnjim i vanjskim sukobima. Uskoro su se Osmanlije okrenuli širenju svojeg područja u Maloj Aziji i do druge polovice 14. stoljeća vrlo brzo su postali najmoćnijom državom u Maloj Aziji. 1250.

1260.

1261. pad Latinskog i

obnova Bizantskog Carstva

1270.

1280.

1259. – 1453. dinastija Paleologa

1290.

1300.

1310.

1320.


POLITIKA

Opseg Bizantskog Carstva početkom 15. stoljeća Susret bizantskog cara Manuela II. Paleologa i engleskog kralja Henrika IV. 1400. u Londonu. (Ilustracija s kraja 15. stoljeća)

a potom su opsjedali grad još nekoliko puta, ali nisu uspjeli probiti gradsku obranu. Sa sultanom Mehmedom II. (1451. – 1482.) došao je na vlast među Osmanlijama vladar odlučan konačno ZANIMLJIVOST srušiti Bizant. Nakon dvomjesečne opsade zauzeo je Tijekom prve osmanlijske blokade Konstantinopola od 1394. 1453. Konstantinopol. U čast pobjede uzeo je nadimak do 1402. bizantski car je 1399. pošao na turneju zapadnom el-Fātih (Osvajač). U Konstantinopol je preselio srediEuropom kako bi ishodio pomoć. Posjetio je, između šte države, a grad je pretežno nazivan Istanbul (od grč. ostalog, Veneciju, Avignon, Pariz i London, a u carsku eís tḕn pólin, u grad). Doskora je dokrajčio i posljednje prijestolnicu se vratio 1403. godine. Svugdje je izazivao pozornost, a naročito je dojmio suvremenike intelektualnim ostatke bizantske državnosti. Pa ipak, Mehmed je sebe sposobnostima i obrazovanjem, što je među vladarima u smatrao nasljednikom bizantskih careva – samog sebe ono doba bio još izuzetak je označavao rimskim carem – i učinio je sve da u novo Bilo je to uvelike na uštrb Bizanta, koji je izgubio go- središte svoje države privuče stanovništvo i pokrene zatovo sve svoje maloazijske posjede. Nisu stali na tome, mašne gradnje. nego su vlast počeli širiti i u jugoistočnoj Europi. Do kraja 14. stoljeća već su ovladali znatnim dijelom Balkanskog poluotoka, a njihovo je vrhovništvo od 1371. IZVORI priznavao i Bizant, obvezavši se na plaćanje danka i U utorak 29. svibnja, rano toga dana, sultan je zaposjeo vojnu službu. Tek je nagli prodor Mongola u Malu naš Grad; u to je vrijeme zauzeća moj pokojni gospodar Aziju početkom 15. stoljeća zaustavio daljnje osman- i car, gospodin Konstantin, ubijen. Nisam u tom času lijsko napredovanje, pa se i Bizant oslobodio podlož- bio uz njega, nego sam provjeravao drugi dio Grada, prema njegovim zapovijedima. Avaj meni, nisam znao ništva. Osmanlije su se ubrzo oporavili. Odlučili su osvojiti kakva mi je vremena Providnost pripremila. Moj pokojni car, mučenik, živio je 49 godina, tri mjeseca i 20 dana. Konstantinopol koji je predstavljao strano tijelo na njiNjegova je vladavina trajala četiri godine, četiri mjeseca hovom području. U prvoj polovici 15. stoljeća Bizanti 24 dana. Bio je osmi car dinastije Paleologa. Prvi je bio sko Carstvo je bilo svedeno na prijestolnicu i okolno Mihael, drugi Andronik, treći Mihael, četvrti Andronik, europsko područje, nekoliko otoka u Egeju, posjede peti Ivan, šesti Manuel, sedmi Ivan te osmi Konstantin. na Peloponezu i, prolazno, na Tesaloniku. Pokušava- Dinastija Paleologa vladala je nad Gradom 194 godine, jući se obraniti od Osmanlija, bizantski su se carevi deset mjeseci i četiri dana. Ja sam zasužnjen i pretrpio za pomoć obraćali zapadu, ali je jedino papinstvo bilo sam zla bijednoga ropstva. Naposljetku sam 1. rujna spremno učiniti nešto konkretnije, zauzvrat tražeći da 6962. [1453.] otkupljen te sam otišao u Mistru. Moja žena se obnovi jedinstvo Istočne i Zapdne Crkve. Osmanli- i djeca dospjela su u ruke nekih starijih Turaka koji se nisu je su već potkraj 14. stoljeća blokirali Konstantinopol, loše odnosili prema njima. Potom su prodani sultanovom 1320.

1330.

1340.

1350.

1360.

1370.

1380.

1390. Osmanlije osvojili posljednji

1390.

1400.

bizantski grad u Maloj Aziji 1402. mongolska pobjeda nad Osmanlijama kod Angore (Ankare)

1410.

1420.

1422. osmanlijska opsada

Konstantinopola

1430.

1440.

1450.

47

1460.

1453. osmanlijsko zauzeće

Konstantinopola

1457. Konstantinopol postao osmanlijska prijestolnica

1461. pad Trapezuntskog Carstva, posljednjeg ostatka bizantske državnosti


2. tema mir ahoru [glavnom konjušaru] koji je prikupio veliko bogatstvo prodajom mnogih drugih prelijepih plemenitih gospa. Ljepota moje djece i njihov odgoj nisu se mogli prikriti; stoga je sultan doznao i otkupio moju djecu od svojega glavnog konjušara za mnogo tisuća aspri. I tako je njihova jadna majka ostala sasvima sama u društvu jedne jedine dadilje; ostali su njezini sluge bili raspršeni. Georgije Sfrances, Kronika, 35.9-12. Objasni koji se sve podaci o zbivanjima u vezi sa zauzećem Konstantinopola mogu izvući iz izvora.

HRVATSKA U SKLOPU SREDNJOVJEKOVNOGA UGARSKO-HRVATSKOG KRALJEVSTVA Hrvatske zemlje pod Arpadovićima 48

Još za vladavine posljednjeg Trpimirovića, Stjepana III., dio plemstva bio je privržen Zvonimirovoj udovici, kraljici Jeleni. Oni su željeli na hrvatsko prijestolje dovesti Jelenina brata – ugarskog kralja Ladislava I. Arpadovića (1077. – 1095.). Nakon Stjepanove smrti 1091. godine borba za hrvatsko prijestolje dodatno se zaoštrila. Pojedini hrvatski velikaši također su se osilili te su zavladali manjim područjima. Hrvatska je ostala bez čvrste središnje vlasti. Vidjevši da su prilike u Hrvatskoj povoljne za preuzimanje vlasti, ugarski kralj Ladislav okupio je vojsku te preko Drave krenuo prema današnjoj Lici. Uglavnom nije nailazio na znatniji otpor jer su hrvatski velikaši bili razjedinjeni. Kako bi osigurao vlast u Slavoniji, osnovao je 1093./1094. godine biskupiju u Zagrebu. Na taj je način Slavoniju crkvenoupravno odijelio od Splitske nadbiskupije. Postavši središtem biskupije, Zagreb se počeo dodatno razvijati. Ladislav se nije uspio u cijelosti nametnuti u Hrvatskoj jer se uskoro morao vratiti u Ugarsku. U međuvremenu je jedan hrvatski velikaš imenom Petar sebe proglasio kraljem te se utvrdio u gradu Kninu. Često ga se poistovjećivalo sa Zvonimirovim banom Petrom Snačićem, ali za to nema potvrde u izvorima.

Ladislav I. Arpadović. (Ilustracija iz Mađarske oslikane kronike, 14. stoljeće)

Koloman Arpadović. (Ilustracija iz Mađarske oslikane kronike, 14. stoljeće)

U takvim prilikama Ladislav se posvetio učvršćenju vlasti u Slavoniji, gdje je uredio županije po ugarskom načelu, koje su bile prostorno veće od hrvatskih. Župani su se oslanjali na vojnu moć kraljevih ratnika, koji su stolovali u pojedinim utvrdama. Novoosnovana biskupija u Zagrebu trebala je postati oslonac vlasti ugarskog vladara. Stoga je Ladislav bogato darivao biskupiju, pa je zagrebački biskup postao jedan od najbogatijh velikaša u srednjovjekovnoj Slavoniji. Nesigurne prilike u Hrvatskoj su se nastavile. O tome svjedoči i okolnost što je Ladislavov nećak i nasljednik Koloman (1095. – 1116.) morao po buduću suprugu, normansku princezu iz južne Italije, poslati 1097. vojni odred kako bi je dočekao u Biogradu. Ugarska voj-


POLITIKA ska je morala prijeći preko dijela Hrvatske pod vlašću kralja Petra. Petar je ugarsku vojsku dočekao podno gore Gvozd, ali je poginuo u boju. Neočekivani uspjeh Koloman nije mogao iskoristiti jer je bio zauzet neprilikama u Ugarskoj. Tek 1102. Koloman je krenuo na Hrvatsku. Budući da nije želio ponoviti otvoren sukob, sporazumio se s hrvatskim velikašima koji su ga priznali za kralja. Isprava poznata kao Pacta conventa („zaključeni ugovori“), koja se prije uzimala za svojevrsni državnopravni ugovor između hrvatskog plemstva i ugarskog kralja, nije vjerodostojno svjedočanstvo tog sporazuma jer svjedoči o prilikama u 14. stoljeću. Nakon toga Koloman se u Biogradu okrunio za hrvatskoga kralja. Dolazak nove dinastije iz druge zemlje nije označio nikakav prekid jer je u srednjem i novom vijeku to bila uobičajena pojava. Hrvatska i Ugarska bile su ponajprije povezane osobom vladara. Takva vrsta državne zajednice naziva se personalna unija. U sljedeće tri godine Koloman je uspio zavladati i u dalmatinskim gradovima. Iako je u Zadru i Splitu naišao na privremen otpor, uspio ga je nadvladati uz pomoć crkvenih dostojanstvenika. Gradovima je priznao određene povlastice te pravo na unutarnje samostalno upravljanje. Kralj je time samo potvrdio postojeće stanje.

Ponovi Objasni zašto je Ladislavu bilo lakše učvrstiti ugarsku vlast u Slavoniji.

IZVORI

Kako i kojim se ugovorom predadoše Hrvati kralju ugarskomu. Koloman, Božjom milošću sin Vladislava, kralja ugarskoga, vladajući na mjestu svog oca, a jer je bio veoma odvažan, odluči da čitavu Hrvatsku sve do mora dalmatinskoga podloži pod svoju vlast. Dođe sa svojom vojskom do rijeke Drave. Hrvati pak, čuvši za dolazak kraljev, sakupiše svoju vojsku i spremiše se na bitku. Kralj pak doznavši, da su se Hrvati sakupili, pošalje svoje poslanike htijući s njima prijateljski pregovarati i sklopiti ugovor, kakav su oni željeli. Hrvati, saslušavši poruku gospodina kralja, sastavši se na skupštini svi skupa, prihvatiše i poslaše 12 plemenskih starješina od 12 hrvatskih plemena, i to župana Jurja od roda Kačića, župana Ugrina od roda Kukara, župana Mrmonju od roda Šubića, župana Pribislava od roda Čudomirića, župana

Jurja od roda Snačića, župana Petra od roda Murića, župana Pavla od roda Gusića, župana Martina od roda Karinjana i od roda Lapčana, župana Pribislava od roda Poletčića, župana Obrada od roda Lačničića, župana Ivana od roda Jamometa, župana Miro(ne)ga od roda Tugomira. Ovi, došavši k gospodinu kralju, iskazaše mu dužnu počast. Gospodin pak kralj, primivši ih poljupcem mira, te dostojanstveno s njima postupajući, ovako se pogodiše: da će spomenuti sa svim svojim bližnjim uživati svoje posjede i imovinu u miru i bez smetnje; da nijedan od spomenutih rodova ni njegovi ljudi nisu dužni spomenutomu kraljevskomu veličanstvu plaćati porez ili dohodak, osim što su dužni gospodinu kralju, kad netko navali na njegove granice, tad ako gospodin kralj pošalje po njih, dužni su tad poći s najmanje 10 oboružanih konjanika od svakog spomenutog roda do Drave na svoj trošak, odonud prema Ugarskoj na trošak gospodina kralja, i sve dok traje vojna, moraju ostati. I tako je bilo uređeno godine Gospodnje 1102. Pacta conventa 1102. godine. Uz pomoć povijesne literature rastumači značenje ovog izvora.

Dolaskom dinastije Arpadovića pod jednim su vladarom okupljene Hrvatska, Dalmacija i Slavonija. Budući da se središte nove državne zajednice nalazilo duboko u panonskoj ravnici, hrvatskim je zemljama u ime kralja upravljao ban. Cijelo državno područje bilo je podijeljeno na kraljevske županije kojima su upravljali župani. Županije su bile teritorijalno-upravne jedinice, a župane je postavljao kralj. Župani su ujedno bili i vojni zapovjednici na području kojim su upravljali, a imali su i zadaću prikupljanja poreza za kralja. Vlast Arpadovića slabije se osjećala na prostoru južno od Gvozda jer je broj kraljevskih posjeda ondje bio znatno manji nego u Slavoniji. To se očitovalo u većoj samostalnosti župana i velikaških obitelji na tom prostoru. Od kraja 12. stoljeća sve se više naglašavala zasebnost Slavonije u kojoj su se razvila i posebna upravna tijela. Sam je kralj počeo izravno upravljati Slavonijom, a ne više preko bana. Kralj Bela III. (1172. – 1196.) uveo je čast hrvatskog hercega, koju je obnašao ugarski-hrvatski prijestolonasljednik ili netko drugi iz kraljevske obitelji. Herceg je dobivao upravu nad Hrvatskom kao kraljev suvladar, s vlašću potpuno jednakom kraljevoj. Iako je kralj time vjerojatno htio jače vezati Hrvatsku uz ugarski dio kraljevstva, čast je hercega više naglašavala posebnost hrvatskih zemalja pod dinastijom Arpadovića.

49


2. tema Bela IV. Arpadović. (Ilustracija iz Ugarske kronike Jánosa Thuróczyja [Janoša Turocija], 1488.

Bela III. Arpadović. (Ilustracija iz Mađarske oslikane kronike, 14. stoljeće)

50

ZANIMLJIVOST Za vladavine Bele IV. u Ugarsku su prodrli Tatari (Mongoli) koji su 1241. porazili kraljevsku vojsku pod zapovjedništvom kraljeva brata, hercega Kolomana kod mjesta Mohi na rijeci Šaju. U boju su sudjelovali i hrvatski odredi, predvođeni splitskim nadbiskupom Guncelom. Herceg je od zadobivenih rana umro, a kralj je pobjegao u Austriju i potom u Zagreb. Tatari su ga 1242. slijedili sve do Jadrana, Klisa, Splita, Trogira i otoka Čiova, kamo se sklonio Viseći zlatni pečat (bula) s povelje Andrije II. Zlatna bula bila je sastavljena od 31 članka kojima je niže plemstvo postalo punopravan čimbenik u državnoj vlasti. Sve do 17. stoljeća svi su kraljevi na krunidbi morali prisegnuti da će poštovati odredbe Zlatne bule

Sve do vremena Bele IV. (1235. – 1270.) postojala je i ustanova dvostruke krunidbe. To je značilo da se svaki ugarski kralj morao posebno još jednom kruniti za kralja Hrvatske i Dalmacije, čime se dodatno naglašavala posebnost Hrvatskog Kraljevstva. Hrvatska je sačuvala i zaseban porezni sustav i vojsku. Za kralja Andrije II. (1205. – 1235.) dogodile su se promjene u kraljevskoj upravi. Otada se u izvorima pojavljuju dva bana u Hrvatskom Kraljevstvu – Slavonijom je upravljao slavonski ban, a ostalim dijelovima Hrvatske upravljao je primorski (hrvatsko-dalmatinski) ban. Iako su bili panonski vladari, Arpadovići nisu sasvim zanemarivali svoje jadranske posjede, ali su bili predaleko da bi ih učinkovito branili. Venecija je već potkraj Kolomanove vladavine pokušala ostvariti svoju vlast na dalmatinskoj obali, zaposjevši velik dio dalmatinske obale. Bela II. Slijepi (1131. – 1141.) nakratko je preoteo Veneciji Dalmaciju, ali bez grada Zadra i otoka. Prolazno (do 1180.) i Bizant se nametnuo za gospodara u znatnom dijelu Dalmacije, zajedno s Hrvatskom

južno od rijeke Krke, Bosnom i Srijemom, osvojivši ih 1167. od kralja Stjepana III. (1162., 1163. – 1172.). Tek je kralj Bela III. nakon 1180. godine ostvario trajniju vlast na dijelu dalmatinske obale, nad gradovima između Zadra i Splita. Venecija se Zadra domogla 1202. iskoristivši križarsku vojsku. Ugarsko-hrvatski kraljevi Emerik (1196. – 1204.) i Andrija II. bili su zauzeti drugim poslovima te nisu mogli obraćali previše pozornosti na dalmatinske gradove. Iako se Zadar više puta bunio protiv mletačke uprave i obraćao ugarsko-hrvatskim kraljevima, Arpadovići jednostavno nisu bili kadri pružiti traženu pomoć.

Ponovi Obrazloži koji su sve bili elementi zasebnosti Hrvatske pod vlašću Arpadovića.

Vladavinu Andrije II. obilježilo je slabljenje središnje kraljeve moći. Andrija je često ratovao i izbivao iz kraljevstva, rasipao je novac kraljevske blagajne i dodatno


POLITIKA se zaduživao. Da bi podmirio dugove i mogao financirati ratovanja, počeo je kovati novac lošije kakvoće i proizvoljno raspisivati poreze. Kraljevo je ponašanje izazvalo otpor plemstva, i to poglavito nižeg u Ugarskoj i Slavoniji. Ubrzo nakon kraljeva povratka iz križarskog pohoda izbila je otvorena pobuna plemstva. Uz plemstvo je pristao i kraljev sin Bela koji je tada obnašao čast hercega. Andrija II. morao je popustiti i 1222. sazvati državni sabor. Plemstvo je prisililo kralja da potpiše dokument poznat kao Zlatna bula (zbog pričvršćenog zlatnog pečata), kojim je izravno ograničio svoju vlast u korist nižeg i srednjeg plemstva u Ugarskoj i Slavoniji. Plemstvo je svoja prava trebalo ostvarivati na staleškom saboru, a kralj se obvezao da će ga sazivati svake godine. Uz brojne odredbe kojima je smanjena kraljeva izravna vlast, plemstvo se izborilo i za pravo otvorene pobune protiv kralja ako se on ne bi pridržavao potpisanih odredbi.

Pavao I. Šubić. (Detalj s kovčega sv. Šimuna u Zadru)

Ponovi Uz pomoć povijesne literature usporedi osnovna obilježja Velike povelje sloboda Ivana Bez Zemlje i Zlatne bule Andrije II.

51

Vladavina Anžuvinaca Još za života Andrije III. Arpadovića napuljski Anžuvinci, ogranak francuske dinastije Kapetovića, pojavili su se kao kandidati za ugarsko-hrvatsko prijestolje. Marija, supruga napuljskog kralja, bila je sestra ugarsko-hrvatskog kralja Ladislava IV. (1272. – 1290.) koji je umro bez djece. Kao izravan potomak loze Arpadovića, smatrala je da njoj, tj. njezinu sinu Karlu Martelu, pripada pravo na ugarsko-hrvatsku krunu. U tom sporu Papa je stao na stranu Anžuvinaca, pa je papinski poslanik već 1290. u Napulju okrunio Karla Martela za ugarsko-hrvatskoga kralja. Spor su iskoristili hrvatski velikaši. Ban Pavao I. iz roda Šubića Bribirskih zatražio je i dobio potvrde svojih posjeda od Modruša do Neretve i od Anžuvinaca (1292.) i od Andrije III. (1293.). Šubići su, zajedno sa zagrebačkim biskupom, podržavali Anžuvince, dok su Kačići i Babonići pristajali uz Andriju III. Smrću Karla Martela (1295.) njegova nasljedna prava prešla su na njegova sina Karla Roberta. Budući da Andrija III. nije imao muškog potomka, pokušao je

Karlo I. Robert Anžuvinac. (Ilustracija iz Mađarske oslikane kronike, 14. stoljeće)

nasljedna prava prenijeti na rođaka Mlečanina. To je nagnalo hrvatsko plemstvo da se sasvim opredijeli za Karla Roberta, tj. anžuvinsku dinastiju. Dok se knez Juraj Šubić, brat bana Pavla, vraćao iz Napulja s Karlom Robertom, umro je Andrija III. Arpadović. Karla Roberta sâm je ban Pavao otpratio do Zagreba. Iako je imao podršku hrvatskog plemstva, Karlo Robert morao se još neko vrijeme boriti da učvrsti vlast jer je ugarsko plemstvo podržavalo druge kandidate. Godine 1301. godine Karlo Robert je okrunjen ugarskom krunom Sv. Stjepana. Time je i ugarsko plemstvo priznalo Karla Roberta (1301. – 1342.) Novi kralj nije imao velikih zemljoposjeda u Ugarskoj te nije mogao darivanjem zemlje pridobiti velikaše na


2. tema

Ludovik I. Anžuvinac. (Ilustracija iz Ugarske kronike Jánosa Thuróczyja [Janoša Turocija], 1488.)

52

svoju stranu. Karlo je odlučio vlast učvrstiti ostvarujući kraljevska prava i prihode od poreza, rudnika i trgovine. Tako je smogao dovoljno novca da preustroji vojsku koja mu je omogućila da obuzda ugarsko plemstvo. U Hrvatskoj je također uveo nove poreze te kovanje stalnog novca po uzoru na srebrni banovac koji se kovao u Slavoniji od sredine 13. stoljeća. Iako je hrvatsko plemstvo pomoglo Karlu Robertu da se uspne na prijestolje, pojedini velikaši nisu se odrekli samovlašća na svojim posjedima. Knezovi Šubići su i dalje samostalno vladali u Hrvatskoj. Karlo je uskoro shvatio da, ako želi stvarno zavladati, mora slomiti moć velikaša kao što su Šubići. Posluživši se nezadovoljstvom drugih velikaša zbog premoći Šubića, kralj je poslao vojsku pod vodstvom slavonskog bana koji je 1322. kod mjesta Blizna u Poljicama porazio Mladena (Mladina) II. Šubića, Pavlova sina i nasljednika. Iako je najmoćniji hrvatski velikaš uklonjen, moć ostalih nije bila slomljena. Hrvatske velikaške obitelji upokorio je Ludovik I. Veliki (1342. – 1382.), nasljednik Karla Roberta. Postigao je to oružanim putem, ali i dogovorima. Tako je s velikašima zamjenjivao posjede. Šubići su 1347. predali kralju važnu utvrdu Ostrovicu, a u zamjenu su dobili grad Zrin u donjem Pounju u srednjovjekovnoj Slavoniji pa su se otad nazivali Zrinskima.

1091. 1095.

1100.

1105.

1110.

1115.

1120.

1125.

1102. Kolomanova krunidba za hrvatskog kralja 1097. bitka na Gvozdu 1093./1094. osnutak Zagrebačke biskupije oko 1093. kralj Petar 1091. smrt Stjepana III., posljednjeg Trpimirovića

1130.

1135.

1140.

Kako bi osigurali redovite prihode kraljevskoj riznici, Anžuvinci su se više okrenuli razvoju novčarskoga gospodarstva. U Slavoniji su podupirali razvoj slobodnih kraljevskih gradova i trgovišta (Krapina, Koprivnica, Sv. Ivan Zelina) iz kojih su dobivali velike novčane prihode. Poticali su i napredak rudarstva te kovali zlatan novac. Porezne reforme, kojima su zemljišni porez vratili u kraljevske ruke i pretvorili u novčano podavanje, donosile su Anžuvincima znatne prihode. Anžuvinci su se na slobodne kraljevske gradove oslanjali i kako bi ojačali kraljevsku vlast. Jednako tako su oslonac pronašli u nižem plemstvu. Slavonskom saboru (koji je prvi put bio sazvan 1273.) Karlo Robert je proširio sudske ovlasti, čime je ojačao moć nižeg plemstva. I banu su dodijeljene sudske ovlasti nad velikašima da se spriječe njihova zlodjela nad nižim plemstvom i seljaštvom. Anžuvinci su niže plemstvo stavili i pod neposrednu kraljevsku zaštitu i proglasili ih kraljevskim vitezovima. Tim su potezima Anžuvinci ojačali središnje ustanove vlasti u Hrvatskoj i Slavoniji, a niže i srednje plemstvo u borbi za vlastita prava podupiralo je kraljeve težnje.

Ponovi Objasni temeljna obilježja politike Anžuvinaca u jačanju kraljevske vlasti.

Za razliku od Arpadovića, Anžuvinci su bili prirodno orijentirani prema moru i stoga mnogo odlučniji u tomu da ostvare vlast nad dalmatinskim gradovima i otocima koje je u dvadesetim godinama 14. stoljeća, iskoristivši slabljenje Šubića, ponovno zaposjela Venecija. Bilo je to i pitanje ostvarenja kraljevskih prava, ali i potreba da se omoguće nesmetane veze s Napuljskim Kraljevskom. Ludovik u prvom ratu protiv Venecije (1345. – 1346.) nije uspio preoteti Mlečanima Zadar koji se bio pobunio protiv mletačke uprave. U drugom ratu (1356. – 1358.) Ludovik je u suradnji s Genovom pokrenuo široku akciju protiv Venecije ne samo na dalmatinskoj obali, nego čak i na mletačkom kopnu. Split, Trogir, Šibenik i Nin odmetnuli su se od mletačke vlasti i pristali uz Ludovika. Pritisnuta i u Dalmaciji i na vlastitu kopnu, Mletačka Republika morala je popustiti. Mirom potpisanim u Zadru 18. veljače 1358. mletački se dužd odrekao svakog prava na Dalmaciju (od Kvarnera do Drača) te je iz svog naslova bio prisiljen izbaciti titulu „knez Dalmacije i Hrvatske“. 1145.

1150.

1155.

1160.

1165.

1167. Bizant nameće vlast u znatnom dijelu Dalmacije i Hrvatske

1170.

1175.

1180.

1185.

1190.

1194. uvođenje časti hercega u Hrvatskoj

1195.


POLITIKA Povelja kojom je Ludovik I. Veliki dao Šubićima grad Zrin u zamjenu za Ostrovicu

Povelja Zadarskog mira 1358. godine

Ponovi Istraži u povijesnoj literaturi kad je i u kojim okolnostima dužd prvi put uzeo naslov kneza Dalmacije i Hrvatske.

53

Zadarskim mirom svi su gradovi na istočnoj jadranskoj obali od Kvarnera na jugoistok došli pod vlast Anžuvinaca. Time je Dalmacija ponovno sjedinjena sa zaleđem, što je omogućilo brži gospodarski razvoj i Dalmacije i Hrvatske. To sjedinjenje je pogotovo koristilo gospodarskom uzletu grada Zadra. Ludovik je krenuo i u obnovu mornaričke snage svoga kraljevstva. Od 1378. do 1381. izvori spominju postojanje hrvatske ratne mornarice s admiralom na čelu. U tom je razdoblju Ludovik i treći put zaratio s Venecijom jer se Mlečani nisu u potpunosti držali odredbi Zadarskog mira te su zauzeli Kotor, Šibenik i Rab. Ludovik je u savezu s Genovom opet porazio Mletke pa se mirom u Torinu 1381. mletački dužd iznova obvezao poštovati odluke mira u Zadru te plaćati godišnji danak od 7000 dukata. IZVORI

... Mi dakle, koji smo željeli i želimo živjeti u miru sa svima kršćanima, osobito s Mlečanima, koje s našim kraljevstvom veže staro prijateljstvo, utanačili smo s njima niže napisani mir i slogu – neka ona s Božjom pomoću 1200.

1205.

1210.

1202. Venecija se domogla Zadra

1215.

1220.

1225.

1230.

1235.

1222. Zlatna bula Andrije II.

1240.

1245.

1250.

vječno potraje! – ovim načinom. To jest, da su isti dužd i općina mletačka, a mjesto njih i u njihovo ime prije spomenuti poslanici, nunciji, prokuratori i sindici, imajući za niže rečeno puno i slobodno ovlaštenje, prostali na osnovu već navedene isprave, koju smo kod sebe zadrželi kao jamstvo u našu korist na ime nas i naših nasljednika kraljeva cijele Dalmacije, tj. od sredine Kvarnera sve do granica Drača, sa svim gradovima, zemljama, tvrđavama, otocima, lukama i pravima, ukoliko su ih na bilo koji način imali i držali u njima, a napose u gradovima na kopnu – Ninu, Zadru, Skradinu, Šibeniku, Trogiru, Splitu i Dubrovniku. Još su, dakako, slobodnom voljom i zrelom odlukom prenijeli na nas i naše nasljednike gradove i zemlje Osora, Cresa, Krka, Raba, Paga, Brača, Hvara i Korčule, s njihovim otocima i svima koristima i pripadnostima, naslove Dalmacije i Hrvatske kojima su se običavali služiti prije spomenuti duždevi, te svekoliko njihovo pravo i vlast i vlasništvo, ukoliko su ih imali... Iz isprave o sklapanju mira u Zadru 18. veljače 1358. godine.

Utvrdi čega su se sve Mlečani morali odreći u korist ugarsko-hrvatskog kralja.

Nakon mira u Zadru vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskoga kralja priznao je i Dubrovnik, poznat i kao Raguzij. 1255.

1260.

1265.

1270.

1275.

1280.

1285.

1290. okrunjen prvi

Anžuvinac za ugarsko-hrvatskog kralja

1290.

1295.

1300.

1301. Karlo I. Robert okrunjen za kralja

1305.


RU

ŠK Sa

Mu

A

va

ŠT

A

Krk

KRANJSKA

JE

RS

ra

KA

U G A R S K A Drava

a

Zagreb

Gradec

VO NIJ A S LA Sa va Un a

K

upa

KRK

PAG

a

d

U

r

na

T

Zadar

S

DUGI OTOK

a

n

s

k

a sn Bo a S p re ća

r so

Bos

A

J

Sana

LOŠINJ

V

RAB

R

CRES

Vr ba s

KO

H

0.

2. tema

K

Knin

A

Ne

Split

o

ŠOLTA

m

re

tv

a

BRAČ HVAR

o

VIS

r

e

KORČULA LASTOVO

Dubrovnik

MLJET

Hrvatska poslije Zadarskog mira 1358.

Hrvatska sredinom 14. stoljeća

54

1315.

Grad je još od 9. stoljeća bio dobro utvrđen i jedno od važnijih naselja na istočnoj obali Jadrana. Sve do kraja 12. stoljeća stajao je pod bizantskim vrhovništvom, koje mu je davalo mogućnost da se slobodno razvija, slično kao i Venecija, uspostavivši razvijenu prekomorsku trgovinu s talijanskim gradovima. Zbog straha od prevelikog uzdizanja Mlečana koji nisu trpjeli konkurenciju na Jadranu, Dubrovnik je potkraj 12. stoljeća priznao vrhovnu vlast južnoitalskih Normana. No početkom 13. stoljeća, tijekom Četvrtog križarskog rata, ipak se morao podrediti Mletačkoj Republici koja je dotad već postala pomorska velesila. Venecija se nije bitno miješala u unutarnji ustroj grada, jedino je na čelo uprave postavljala kneza iz redova mletačkog plemstva. No budući da je željela zadržati vlastitu trgovačku prevlast, ograničavala je razvoj dubrovačke pomorske trgovine. Zato se Dubrovnik preusmjerio na trgovinu s kopnenim zaleđem – s Bosnom i Srbijom. Razvojem rudarstva na Balkanu u 13. stoljeću Dubrovčani su postali glavni organizatori iskorištavanja tamošnjih rudnih bogatstava. Osnivali su trgovačke kolonije u kojima je život bio uređen prema dubrovačkim zakonima. Dubrovnik je uskoro postao glavni trgovački posrednik između Italije i balkanskih zemalja. Našavši se od 1358. pod anžuvinskom zaštitom, Dubrovnik se mogao nesmetano razvijati, pa je gospodarski i politički ojačao. 1320.

1325.

1330.

1335.

1340.

1342. dolazak Ludovika I.

Anžuvinca na prijestolje

1345.

1350.

1355.

1358. Zadarski mir

1360.

1365.

Kralj se nije upletao u unutarnje poslove dubrovačke općine, nego se zadovoljio godišnjim dankom u novcu. Dubrovnik se u to vrijeme i prostorno proširio na okolna područja i otoke. Ovako osnažen, već potkraj 14. ili početkom 15. stoljeća počeo se nazivati republikom. I dok je izgubila glavninu svojih posjeda na istočnoj obali Jadrana, Veneciji je mirom 1381. vraćena Istra. Njezini su istočni dijelovi u 11. stoljeću, čini se, pripadali Hrvatskom Kraljevstvu, dok ih u 1060-im godinama nije preoteo tadašnji kranjsko-istarski markgrof, po svemu sudeći za račun svojega gospodara, rimskoga kralja (i budućeg cara) Henrika IV. Venecija se dotad već bila uključila u borbe za vlast u Istri. Zbog jačanja mletačkog utjecaja, Istarsku je marku Henrik IV. darovao akvilejskom patrijarhu, još od franačkih vremena crkvenom vrhovniku Istre, koji je u 11. stoljeću počeo u njoj dobivati posjede. U 12. i 13. stoljeću akvilejski patrijarsi i Mlečani su se natjecali za vlast nad istarskim gradovima u priobalju, a posjede su razgraničili potkraj 13. stoljeća. Venecija je dobila zapadnu i južnu Istru, a patrijarh sjevernu i jugoistočnu. U unutrašnjosti su niz posjeda kao leno držali gorički grofovi u svojstvu upravitelja akvilejskih patrijarha. Potkraj 13. stoljeća u istočnoj su se Istri zahvaljujući darovanjima patrijarha uzdigli i devinski grofovi (iz talijanskog grada Duina nedaleko od Trsta). U drugoj polovici 14. stoljeća u istarske unutarnje sukobe umiješali su se Habsburgovci koji su 1374. preuzeli posjede istarske grane goričkih grofova i utemeljili Pazinsku knežiju sa sjedištem u Pazinu. U 15. stoljeću je akvilejski patrijarh izgubio preostale posjede u korist Venecije, ali ona nije uspjela spriječiti da se habsburška vlast u drugoj polovici stoljeća proširi i na područje do Kvarnera, Rijeke i Kastva. Time je ustanovljena trostoljetna podjela Istre između Venecije i Hasburgovaca.

Sigismund Luksemburški Smrću kralja Ludovika I. 1382. godine ponovno se otvorilo pitanje nasljednika. Kralj Ludovik nije imao muških potomaka i, premda je bilo uređeno da ga na prijestolju naslijedi maloljetna kći Marija, dio plemstva je smatrao da treba izabrati novog kralja. Neki su držali da bi trebalo dovesti novu dinastiju, a dio velikaša mislio je da treba okruniti Ludovikova rođaka, 1370.

1375.

1380.

1385.

1390.

1395.

1382. smrt Ludovika I. Anžuvinca 1394. poraz pobunjenika 1383. pobuna protiv Marije Anžuvinske 1396. bitka 1385. krunidba Karla Dračkog kod Nikopolja 1387. krunidba Sigismunda Luksemburškog 1397. krvavi sabor križevački

1400.

1405.

1403. krunidba Ladislava Napuljskog

1410.

1415.

1409. prodaja

kraljevskih prava na Dalmaciju

1420.


POLITIKA Marija Anžuvinska, kći Ludovika I. (Ilustracija iz Ugarske kronike Jánosa Thuróczyja [Janoša Turocija], 1488.)

Sigismund (Žigmund) Luksemburški. (Portret nepoznatog češkog majstora, 1436./1437)

1420.

1425.

napuljskog kralja Karla Dračkog (1382. – 1386.) koji je prije obnašao čast hercega. Na kraju je ipak okrunjena Marija, a njezina je majka Elizabeta Kotromanić obnašala vlast zbog kćerine malodobnosti. Nezadovoljnicima su se na čelu našla braća Ivan i Pavao Horvat, slavonski plemići podrijetlom iz Ugarske. Uz njih je stao i poglavar (prior) vranskih ivanovaca Ivan Paližna te hrvatski ban Stjepan Lacković. Podupirali su ih i bosanski kralj i veći dio bosanskog plemstva, među kojim se isticao vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Otvorene borbe između dviju strana počele su već 1383. godine, ali su sukobi prestali 1385. kad su velikaši uspjeli primorati kraljice da se odreknu krune. Za novog kralja okrunjen je Karlo Drački kao najstariji pripadnik dinastije Anžuvinaca. No, Karla Dračkog je kraljica Elizabeta ubrzo dala ubiti. Izbila je nova pobuna i otvoreni rat protiv kraljica. Pobunjenici su isprva imali znatnih uspjeha: braća Horvat osvojila su veći dio Slavonije, dok je područjem južno od Gvozda zagospodario Ivan Paližna. Pobunjenici su čak 1386. uspjeli uhvatiti obje kraljice. Za novog su kralja odlučili postaviti Ladislava Napuljskog (1386. – 1414.), malodobnog sina Karla Dračkog. Tada se u sukob umiješao Marijin zaručnik Sigismund (Žigmund) Luksemburški, sin češkog kralja i svetog rimskog cara. Uspjevši osigurati potporu dijela plemstva, Sigismund je 1387. okrunjen za ugarsko-hrvatskoga kralja. Uz pomoć Frankapana i Venecije, poslao je vojsku u Hrvatsku te uspio osloboditi zaručnicu Mariju. Sigismundove čete sukobile su se s pobunjenicima i više puta žestoko ih potukle pa su se braća Horvat i Ivan Paližna morali skloniti u Bosnu. 1430.

1435.

1420. dovršetak

mletačkog zaposjedanja Dalmacije

1440.

1445.

1450.

1440. Vladislav

Jagelović kralj

1438. Albert

Habsburški kralj

1455.

1460.

1465.

1458. Matijaš

1470.

Korvin kralj 1471. urota protiv Matijaša Korvina

Ratna previranja iskoristio je bosanski kralj te je proširio svoju vlast na velik dio Hrvatske, zavladavši i nekim otocima. Sebe je prozvao „kraljem Dalmacije, Hrvatske i Primorja“. I Ladislav Napuljski smatrao se kraljem Hrvatske i Dalmacije, no hrvatski su velikaši više nade polagali u zaštitu bosanskoga kralja. Ladislav je bio u dalekom Napulju, a Sigismundov je utjecaj jačao. Smrću bosanskog kralja 1391. pobunjenici su izgubili važan oslonac, a doskora je umro i Ivan Paližna. Zahvaljujući potpori Frankapana, Sigismundova je vlast sve više jačala. Uskoro je njegova vojska prisilila pobunjenike na povlačenje u Bosnu te ih 1394. sasvim porazila. Ivaniša Horvata i još neke hrvatske velikaše Sigismund je dao pogubiti. Osjećajući se dovoljno sigurnim u svoj položaj, Sigismund je 1396. poveo križarski vojni pohod protiv Osmanlija koji je završio porazom kod Nikopolja u sjevernoj Bugarskoj. Nakon što se poslije mjesecima nije znalo je li Sigismund uopće preživio, oživjele su težnje pobunjenika da dovedu Ladislava Napuljskog na prijestolje. Kad se Sigismund 1397. vratio, sazvao je slavonsko plemstvo na sabor u Križevcima, obećavši da se neće osvećivati. No, pogazio je riječ te pobio sve plemiće pristaše pobune, među njima i bivšeg bana Stjepana Lackovića. Zbog tog strašnog pokolja sabor je prozvan krvavi križevački sabor. Ovo je raspirilo pobunu kojoj su glavnu potporu pružili bosanski kralj i velikaši. Ladislav Napuljski napokon je došao u Hrvatsku i okrunjen je 1403. u Zadru za ugarsko-hrvatskoga kralja. Iz protuusluge novi je kralj Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću dodijelio naslov splitskoga hercega i namjesnika u Hrvatskoj, a sam se uskoro

1475.

1480.

prodaja Krka Mlečanima

1480.

1485.

1490.

Vladislav II. Jagelović kralj

1490.

1495.

1500.

1493. bitka na

1505.

Krbavskom polju

1510.

1515.

1520.

55

1525.

1522. govor Bernardina Berislavić Frankapana ban u Nürnbergu 1526. bitka na Mohačkom polju

1514. Petar


2. tema

56 Bitka kod Nikopolja 1396. godine. (Ilustracija s kraja 15. stoljeća). Vođena je potkraj rujna 1396., a križarska se vojska sastojala od snaga iz raznih kršćanskih zemalja

vratio u Napulj. Sigismunda su u to vrijeme ugarski plemići držali u zatočeništvu. Nakon što se nagodio s njima, mogao se posvetiti problemima u Hrvatskoj i Bosni. Istovremeno je osvojio sve dalmatinske gradove i otoke, osim nekolicine koji je i dalje držao Ladislav Napuljski. Tako je i Hrvoje Vukčić Hrvatinić napokon bio prisiljen priznati Sigismundovu vlast. Uvidjevši da se neće održati na prijestolju te da mu saveznici prelaze na Sigismundovu stranu, Ladislav Napuljski je 1409. mletačkom duždu prodao sva svoja kraljevska prava na Dalmaciju za 100.000 dukata. Time je Venecija nakon Zadarskog mira zakonitim putem došla u posjed dalmatinske obale. Na vijest o prodaji Dalmacije Zadrani su istjerali vojsku kralja Ladislava i sami podigli mletački stijeg, a uskoro su i ostali dalmatinski gradovi priznali mletačku vlast (do 1420.). Jedino je Dubrovnik i dalje priznavao ugarsko-hrvatskog kralja za svog vrhovnika.

Kako bi vratio Dalmaciju, Sigismund je poveo dva neuspješna rata protiv Venecije. U posjedu Hrvatske ostao je samo Senj kao jedina veća luka te grad Omiš i Poljica koja su nešto kasnije (1444.) priznala mletačku vlast. Od otoka Hrvatskoj je ostao Krk, ali i on je 1480. odijeljen od kraljevske vlasti jer ga je Ivan Frankapan predao u mletačke ruke. Gubitkom Dalmacije Hrvatska je izgubila značaj pomorske države. Dalmatinski gradovi ostali su u posjedu Mletačke Republike sve do njezine propasti. Mletačkom je vlašću za dalmatinske gradove počelo razdoblje gospodarskog zastoja jer je sve bilo podređeno trgovačkim interesima Mlečana i sva se pomorska trgovina dalmatinskih gradova usmjeravala prema Veneciji. Taj je zastoj osmanlijskim provalama prerastao u zaostajanje. Istovremeno je ovo bio i početak razjedinjavanja hrvatskih zemalja. Širenjem mletačkog posjeda u Dalmaciji Venecija je širila i teritorijalni opseg pojma Dalmacija na štetu hrvatskog imena. Prostor na kojem je izvorno nastala hrvatska država s vremenom je uklopljen u pojam Dalmacija. Glavni grad cijele mletačke Dalmacije bio je Zadar, u kojem je stolovao glavni zastupnik mletačke vlasti, izravno odgovoran duždu. U ostalim gradovima Mleci su postavili svoje plemiće kao knezove, a gradski zakoni bili su usklađeni s mletačkim. Tijelima gradske uprave preostala je samo savjetodavna uloga i briga o tomu da se ispunjavaju obveze prema Veneciji i plaća porez mletačkom duždu. Za Sigismundove vladavine na hrvatska je vrata prvi put zakucala osmanlijska opasnost. Nakon poraza kod Nikopolja, Sigismund se drugi put sukobio s Osmanlijama tijekom borbi s Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem, koji je 1415. godine pozvao osmanlijske čete u pomoć. I taj je put Sigismundova vojska doživjela težak poraz. Kralj je shvatio da se otvorenim sukobom viteške vojske ne može postići pobjeda nad osmanlijskom vojnom silom. Stoga je tridesetih godina 15. stoljeća pokušao organizirati protuosmanlijski obrambeni sustav. Cijeli hrvatski teritorij razdijeljen je na tri vojnička tabora (hrvatski, slavonski i usorski) unutar kojih su se velikaši morali na kraljev poziv obvezno odazvati u vojsku. Nakon Sigismundove smrti (1437.) taj se obrambeni sustav nije pokazao osobito učinkovitim.

Ponovi Uoči posljedice mletačke vlasti u Dalmaciji.


POLITIKA

Smjena dinastija i osmanlijska opasnost Sigismunda je po njegovoj želji naslijedio zet Albert Habsburški (1438. – 1439.). Vrlo brzo je preminuo, pa je ugarsko-hrvatsko prijestolje ponovno bilo upražnjeno. Albertova udovica Elizabeta Luksemburška privremeno je preuzela vlast nadajući se da će tek rođenog sina Ladislava ustoličiti za kralja. No, izabran je poljski kralj Vladislav Jagelović (1440. – 1444.). Vladislav nije dugo vladao, a za njegove vladavine u protuosmanlijskim se ratovima istaknuo Ivan Hunjadi. Međutim, narasla je moć Osmanlija ugrozila razgranatu dubrovačku posredničku trgovinu, pa su Dubrovčani sklopili s Osmanlijama ugovore o plaćanju danka. Novi kralj postao je Albertov sin koji je okrunjen kao Ladislav V. (1445. – 1457.). Budući da je Ladislav bio malodoban, ugarsko je plemstvo odlučilo da u njegovo ime vlada Ivan Hunjadi (do 1453.). Nakon što je kralj preuzeo vlast, kao njegovi glavni politički savjetnici nametnuli su se grofovi Celjski, koji su se uzdigli u red najmoćnijih velikaša kraljevstva zahvaljujući potpori kralja Sigismunda. Između obitelji Celjskih i Hunjadi izbio je sukob koji je opterećivao odnose u državi. Smrću Ladislava V. kraljevstvo se opet našlo pred izborom novoga kralja. Povrh svega, osmanlijska opasnost postajala je sve izrazitija.

Albert II. Habsburški i kraljica Elizabeta Luksemburška, kći Sigismunda i Barbare Celjske. (Albertov oltar u samostanu Klosterneuburg u Donjoj Austriji)

Nakon smrti kralja Ladislava 1457. godine izbile su borbe za nasljedstvo između Matijaša (Matije) Korvina, sina Ivana Hunjadija, i njemačkog cara Fridrika III. Habsburškog (1440. – 1493., car od 1452.), rođaka preminuloga Ladislava, kojeg je podržavao dio ugarsko-hrvatskog plemstva. Matijaš je izišao kao pobjednik i 1458. godine izabran je za ugarskohrvatskog kralja. Pripadao je srednjem plemstvu, a ta je činjenica odredila njegov stav prema staleškom ustroju kraljevstva, ali i stav plemstva prema njegovoj vlasti. Visoko je plemstvo nastojalo ograničiti kraljeve ovlasti te je vladar potražio oslonac u srednjem i sitnom plemstvu i sve snažnijem građanstvu. Novi vladar nastojao je stvoriti centraliziranu državu s jakom kraljevskom vlašću. Jedna od glavnih obilježja njegove vladavine bila je reforma poreznog sustava usmjerena protiv velikaša. Da bi suzbio moć i vlast pojedinih velikaša, ali i mogao voditi inozemne ratove, kralj Matijaš je ustrojio plaćenike, tzv. crnu vojsku. Jedni od najvećih kraljevih protivnika u Hrvatskoj bili su knezovi Frankapani. Kralj Matijaš se sukobio s njima i porazio ih, a njihovo je glavno sjedište Senj priključio novoustrojenoj organizaciji za obranu od Osmanlija i Mlečana (Senjska kapetanija). Nove osmanlijske provale na hrvatski teritorij počele su 1468. godine i trajale sve dok kralj nije 1483. s osmanskim sultanom sklopio primirje, koje je trajalo do 1490. godine.

Ivan Hunjadi u oklopu. (Ilustracija iz Ugarske kronike Jánosa Thuróczyja [Janoša Turocija], 1488.)

Matijaš Korvin. (Ilustracija iz Ugarske kronike Jánosa Thuróczyja [Janoša Turocija], 1488.)

57


2. tema

Ivan Vitez od Sredne (1408. – 1472.). (Ilustracija iz rukopisa, oko 1465.). Biskup Velikog Varadina (Oradea u današnjoj Rumunjskoj), humanist, podrijetlom iz Križevačke županije. Sudjelovao je u stvaranju centralizirane države, ali je onda uz nećaka Jana Panonija pružio otpor kralju jer se nije slagao s njegovim apsolutističkim težnjama. Obojica su se 1471. uplela u neuspjelu urotu protiv Matijaša

58

Jan Panonije (Ivan Česmički/ Kestenski, 1434. – 1472.). Biskup u mađarskom Pečuhu i humanistički pjesnik. Bio je i slavonski ban (1469. – 1470.). Portret je djelo talijanskog slikara Andree Mantegne (oko 1470.), a drži se da prikazuje Jana Panonija

Matijaševa smrt značila je slom centralističke politike. Novi kralj iz dinastije Jagelovića, Vladislav II. (1490. – 1516.) morao se obvezati da će vladati zajedno s velikašima. Ugarski staleži su izabrali Vladislava jer su mislili da će on najmanje ugrožavati njihove povlastice. On je ukinuo poreznu reformu koju je uveo kralj Matijaš i pristao da će se složiti sa svim što odluči visoko plemstvo. U Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu počele su vladati nesređene i nestabilne unutarnje prilike. To je oslabilo obrambenu snagu zemlje, a kralj se našao između ograničenih kraljevskih mogućnosti i osmanlijskog pritiska. Naposljetku je kralj odustao od or-

Moderni umjetnički prikaz Petra Berislavića. Otkrij autora ovog umjetničkog prikaza.

ganiziranog otpora osmanlijskom nadiranju. Obrana je bila prepuštena samoj Hrvatskoj i naporu njezinih stanovnika. Nakon isteka primirja sklopljenog s Matijašem Korvinom, Osmanlije su obnovili prodore. U jesen 1491. poraženi su kod Udbine. Dvije godine kasnije, 9. rujna 1493., teško su potukli hrvatsku plemićku vojsku na Krbavskom polju. Poginuli su brojni plemići i drugi uglednici, a hrvatski ban Emerik Derenčin zarobljen je i odveden u Istanbul. Taj je poraz jako odjeknuo među suvremenicima. Nakon Krbavske bitke hrvatsku je obranu pokušao organizirati Ivaniš Korvin, nezakoniti sin Matijaša Korvina i od 1495. hrvatski ban. Organizaciju obrane od Osmanlija prekinula je njegova smrt 1504. godine. Osmanlije su nakon zauzimanja neretvanskoga kraja došli do Jadranskog mora i današnje srednje i sjeverne Dalmacije. Krbavski knez i kasniji hrvatski ban Ivan Karlović se u službi Venecije početkom 16. stoljeća suprotstavljao Osmanlijama. On je branio prostor južno od Velebita, a posebno Zadar. Protiv Osmanlija je uspješno ratovao biskup u mađarskom Vesprimu i hrvatski ban Petar Berislavić, a novac za obranu davali su mu Hrvatski sabor i Papa. On je u proljeće 1513. postao upravitelj banata Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a iduće godine i ban. Prihvatio se zadatka obrane prostora između Cetine i Jajca, dijela protuosmanlijskog obrambenog sustava koji je ustrojio Matijaš Korvin i koji je Osmanlijama branio prodor u Hrvatsku i Slavoniju. Između 1514. i 1520. kad je poginuo, uspješno je sprečavao daljnja osmanlijska osvajanja u Hrvatskoj. Kada je 1501. godine sklopljen protuosmanlijski savez između kralja Vladislava II. Jagelovića, pape Aleksan-


POLITIKA ŠTA JERSKA

Križevci

Zrin

r

a

n

s

Z r ma

k

Hrvatsko kraljevsto potkraj 15. st.

m

r

Osmansko Carstvo mletački posjedi

e

SREB RE N

Sava

A BANOV INA IČK

Srebrenik

a

ba

a

S K O M A N O S

Knin Šibenik

o

VINA BANO KA Č A Jajce

nja

Vrana

o

Bo

Banja Luka

Ostrovica

Zadar

v

Šabac

ŠABAČKA BANOVINA

C A R S T V O

Klis

Trogir Split Drijeva

va

d

na

ret

a

Bihać

JA J

J

sn

s

Osor

Du

a

Vr

Drežnik

A

va

Vukovar

Požega

Modruč Senj

K

Sav

Un a

Poreč

S

a T is

Kupa

Pazin

D ra

Virovitica

Zagreb Čazma

Kopar

R

Drin

va

Samobor

A

Koprivnica

Gradec KRANJSKA

G

Du na v

Sa

U

Varaždin

Ne

D r ava

Hrvatska krajem 15. stoljeća

dra VI. (1492. – 1503.) i Venecije, Papa se obvezao na davanje visoke novčane pomoći ugarsko-hrvatskom vladaru. Slično je papa Lav X. (1513. – 1521.) povremeno slao novčanu pomoć Petru Berislaviću, namijenjenu borbi protiv Osmanlija. U naporima da se spriječi osmanlijsko nadiranje posebno su bili angažirani knezovi Frankapani. Knez Bernardin Frankapan sudjelovao je u borbama protiv Osmanlija od sedamdesetih godina 15. stoljeća do smrti 1530. godine. Pripadao je dijelu Hrvata koji su se za pomoć počeli okretati vladarskoj obitelji Habsburgovaca. Bernardin Frankapan je 1522. godine otišao na sjever preko Alpa i na njemačkom državnom saboru u Nürnbergu [Nirnbergu] održao govor za Hrvatsku u kojem je pred njemačkim velikašima i nadvojvodom Ferdinandom Habsburškim isticao da je Hrvatska “štit i vrata kršćanstva”. On je njemačke staleže želio upozoriti na opasnost koja od Osmanlija prijeti Hrvatskom Kraljevstvu i Svetom Rimskom Carstvu. Bernardinov sin Krsto spadao je među vodeće srednjovjekovne hrvatske vojskovođe. On je 1523. godine otišao pred papu Hadrijana VI. (1522. – 1523.) kako bi za Hrvatsko Kraljevstvo ishodio pomoć u borbi protiv Osmanlija. Vuk Frankapan je na njemačkom državnom saboru u Augsburgu 1530. godine održao govor protiv Osmanlija.

Svi protuosmanlijski govori i pozivi za pomoć Hrvatskoj nisu donijeli znatnije rezultate. Štoviše, osmanlijska opasnost je od sredine 15. stoljeća sve više utjecala na depopulaciju jer se stanovništvo iseljavalo s ugroženih područja. Depopulaciju su pospješivale i prirodne nepogode, osobito oskudica i glad. Nakon gladi 1453. godine, koja je zahvatila dijelove Bosne i Hrvatske, veliki je val izbjeglica otišao u istočnojadranske gradove. Padom Bosne pod osmanlijsku vlast naglo je porastao broj iseljenika prema jadranskoj obali. Depopulacija je zahvatila cijeli prostor od Drave do Jadrana. Dio stanovništva Osmanlije su odvodili u sužanjstvo, a dio se spašavao bijegom. Izbjeglo je stanovništvo potražilo nove domove i u najzapadnijim krajevima Hrvatskog Kraljevstva, zapadnougarskim prostorima i na području Svetoga Rimskog Carstva. IZVORI

Daj nama, presveti velesvećeniče, zajedno s onim starim rimskim papama, koji su se lišili privatnih osjećaja te zapostavili sve druge brige, te su jedino danju i noću mislili o tome kako da povjereno stado dovedu spašeno i nepovrijeđeno svome gospodinu Bogu. Takvoga velesvećenika, ako je ikada trebalo kršćanstvo, onda to

59


2. tema

Bitka kod Mohača (Johann Schreier, 1555.). Usporedi zapadnu i osmanlijsku ilustraciju bitke kod Mohača.

60

zacijelo sada najviše treba, kada njegov protivnik obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždere, na koji dio kršćanskog carstva da navali i sasvim ga uništi... Njemu nije dovoljno, što je pokorio cijelu Aziju, koja je nekoć bila i velik dio Europe, te već veoma okrutno hara oko samog središnjeg dijela kršćanstva. Sad se već, preblaženi Oče, predobra braćo, kani dočepati vlasti nad cijelom Europom, ako mu se ne odupre snaga svih nas... Konačno će propasti i zauvijek se odcijepiti od kršćanskog carstva toliki pojas zemalja, koliko ovdje leži između Jadranskog mora i gorja Cecija, a tamo između Karpata i Crnog mora. Iz protuosmanlijskoga govora Stjepana Brodarića pred papom Hadrijanom VI. u Rimu 1522. godine. Uoči kako je govornik prikazao opasnost od Osmanlija.

Nakon što je osmanski sultan Sulejman II. (1520. – 1566.) zauzeo 1521. godine važnu ugarsku utvrdu Beograd, “ključ Ugarske”, Osmanlijama se otvorio put prema srednjem Podunavlju. U kolovozu 1526. sukobili su se na Mohačkom polju s ugarsko-hrvatskim kraljem Ludovikom II. Jagelovićem (1516. – 1526.). Prema zapisima

Bitka kod Mohača. (Ilustracija iz osmanlijskog rukopisa, 16. stoljeće).

očevica bitke, visokog kraljevskog službenika i srijemskog biskupa Stjepana Brodarića, zapovjednik vojske Hrvatskoga Kraljevstva, Krsto Frankapan, nije na vrijeme stigao sudjelovati u bitki, pa su Osmanlije imali znatnu brojčanu prednost. Kršćanske snage su izgubile, a kralj se utopio na bijegu u potoku. Osmanlije su zauzeli i Osijek, Vukovar i Srijem. Pogibija ugarsko-hrvatskog kralja nagnala je i Dubrovčane da se podrede Osmanlijama, ali unutarnja samouprava i sloboda grada nisu došli u pitanje.

Ponovi

Ludovik II. Jagelović. (Portret je nastao oko 1515.)

Objasni kakve su posljedice osmanlijska nadiranja imala za prilike u hrvatskim zemljama u kasnom srednjem vijeku. Istraži kako je u hrvatskoj historiografiji prikazivano značenje Krbavske bitke te o tome napiši sastavak. Usporedi i obrazloži važnost Krbavske, odnosno Mohačke bitke.


POLITIKA

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA Izgradnja samostalnosti Bosna je od 10. stoljeća, kad se prvi put spominje u izvorima, stajala pod utjecajem susjednih zemalja. Početkom 11. stoljeća potpala je pod vrhovništvo Bizanta, a potkraj istog stoljeća priznala je vlast dukljanskoga kralja. No, već početkom 12. stoljeća otrgnula se od dukljanske prevlasti, ali je dospjela pod utjecaj Ugarske. Sredinom 12. stoljeća za bosanskog bana postavljen je slavonski plemić Borić. Bosna je tada počela dobivati jasnije teritorijalne obrise, a njezina jezgra se nalazila unutar zaštićenog područja odvojenog planinama prema rijekama Vrbasu, Neretvi i Drini. Iz tog se prostora tijekom srednjeg vijeka Bosna širila prema hrvatskom i srpskom prostoru. Nakon kratkotrajne bizantske prevlasti (1167. – 1180.) bosanski je ban potkraj 12. stoljeća bio Kulin (1180. – 1204.). Iako je priznavao vrhovnu ugarsku vlast, ponašao se kao samostalni vladar. Tada se Bosna prostirala od Drine do Grmeča, obuhvaćajući središnju Bosnu, Usoru, Soli i Donje krajeve oko rijeke Sane. Ban Kulin je dubrovačkim trgovcima dao povlastice za trgovanje po Bosni. U Bosni su tada postojali svi uvjeti za razvoj gospodarstva, a naročito rudarstva. Gospodarske veze između Bosne i jadranskog središta poput Dubrovnika značile su povezivanje ljudi i ekonomskih sustava, o čemu svjedoče kasnije brojne migracije pretežno iz bosanskog prostora prema jadranskoj obali, ali i obrnutim smjerom. IZVORI

U ime Oca i Sina i Svetoga duha. Ja ban bosanski Kulin prisežem tebi, kneže Krvašu, i svim dubrovačkim građanima da ću vam biti pravi prijatelj odsada i dovijeka i držati s vama prav mir i vjeru dok sam živ. Prema svim Dubrovčanima koji hode po mojoj državi trgujući, ili hoće počivati, ili prijeći, držat ću se se s pravom vjerom i pravim srcem bez ikakve povrede, osim što tko sam svojom voljom pokloni. I da im ne bude sile od mojih carinika, i dokle god budu u mene, dat ću im savjet i pomoći kao i sebi, koliko mogu, bez zle pomisli. Tako mi Bog pomogao i ovo sveto

Isprava bana Kulina iz 1189. godine

evanđelje. Ja Radoje dijak banov pisah ovo banovo pismo od rođenja Kristova tisuću osamdeset devet ljeta mjeseca kolovoza u dvadeset deveti dan, na usječenje glave Ivana Krstitelja. Kulinova isprava Dubrovčanima 1189. godine.

Objasni sadržaj isprave u okviru razvoja srednjovjekovnog Dubrovnika.

Tijesne veze Bosne i Dubrovnika u Kulinova doba proizlazile su i otuda što je Bosanska biskupija (koja je ustrojena u drugoj polovici 11. stoljeća) crkvenoupravno potpadala pod dubrovačkog nadbiskupa. Doduše, bogoslužje se obavljalo na narodnom jeziku. Potkraj 12. stoljeća bosanskom državom počelo se širiti dualističko učenje. Prvu vijest o tome poslao je papi Inocentu III. dukljanski knez Vukan Nemanjić (1196. – 1208.), tvrdeći da se u Bosni pojavilo neko masovno krivovjerstvo. Čini se da je takvo učenje stiglo zahvaljujući krivovjercima koji su pobjegli iz dalmatinskih gradova. Od tada je rimski papa sumnjao da se u Kulinovoj državi širi katarsko krivovjerje. Kulin je bio spreman nastali spor odmah riješiti uz posredovanje dubrovačkog nadbiskupa. Godine 1203., uz pomoć papinskog poslanika, postignut je sporazum u kojem su se sljedbenici Crkve bosanske obvezali da neće u svoje redove primati nikoga tko bi bio krivovjerac. Nakon toga papa je dao privolu da dubrovački nadbiskup posveti

61


2. tema ra na Ko

Duna v

Un a Sa

va

Dobor

Sa

ba

a

s

na

in

Vr

kr

Bo

U

U

ra so

RA

Sa

pr

S

Vrbas DONJI KRAJEVI Ključ

sna

Srebrenik

eË a

O US

SOLI Kr

Bilino Polje

Sokol

Hlivno (Livno)

E ŠJ VR ZA a

Krka

a ja

Dlamoč (Glamoč)

Bobovac Srebrenica

Visoko

Ce

Kreševo

ti n

Vrhbosna

et

Li

Ner

m

va

Dimno (Duvno)

PODRINJE

Imotski HUM Mostar

Omiš

MAČVA

Zvornik

iv

Jajce

va

Ta

ra

a

NJ

E

Piv

Počitelj EB I

Ponovi

TR

jezgra Bosne Bosna početkom 1 3. st.

Odredi i objasni osnovna obilježja razvoja bosanske države do 14. stoljeća.

Trebinje

Bosna početkom 1 4. st. Bosna u doba kralja Tvrtka I.

Novi Kotor

Opseg srednjovjekovne Bosne

62

1020.

U vrijeme Stjepana II. Kotromanića razvilo se rudarstvo u Bosni, a ono je potaknulo uspon trgovine. Najveći utjecaj na bosansku trgovinu imali su Dubrovčani. Gospodarskim napretkom jačala je politička moć bosanskog bana, ali i plemića kojima je Stjepan uvećavao posjede kako bi ih privezao uz sebe. O ugledu i moći bosanskoga bana zorno svjedoči i činjenica da se Ludovik Anžuvinac oženio njegovom kćeri Elizabetom, koja je postala ugarsko-hrvatska kraljica (1353.). U miraz je Ludovik dobio velik dio Huma.

bosanskog biskupa Dragonju, a sjedište biskupije bilo je u vrhbosanskoj župi. Polovicom 13. stoljeća Bosanska biskupija nije više bila u nadležnosti dubrovačkog nadbiskupa, nego je crkvenoupravno podvrgnuta kaločkom nadbiskupu. Sjedište biskupije premješteno je u Đakovo. Sredinom 13. stoljeća ugarski kralj Bela IV. poveo je rat protiv Bosne. Novim je banom postao Prijezda I. (1254. – 1287.) koji je vladao pod ugarskom zaštitom. Oblasti Usora i Soli izdvojene su kao posebna banovina koja se povremeno spajala sa susjednom Mačvom. Ugarska je prevlast trajala do kraja 13. stoljeća. Otad se u Bosni postupno širila vlast bribirskih knezova Šubića. Budući da je posjed Šubića bio prevelik, Mladen II. Šubić morao je vlast u Bosni prepustiti Stjepanu II. Kotromaniću (umro 1353.). On je sudjelovao u borbama protiv Šubića te se od njih osamostalio (1322.). Iskoristivši prazninu koja je nastala slamanjem moći Šubića, Stjepan II. Kotromanić počeo je širiti bosansko područje. Stavio je pod svoju vlast Donje krajeve, Završje i prostor od ušća rijeke Neretve do Omiša. Proširio se i na Hum i zagospodario područjem Usore i Soli. Udvostručio je opseg Bosne. Uključivanjem dijela hrvatskih zemalja, Bosna je ušla u tijesni gospodarski i geopolitički odnos s Hrvatskim Kraljevstvom. 1030.

1040.

1050.

1060.

1070.

1080.

1090.

prije 1088. Bosna pod dukljanskom vlašću 1018. Bosna pod oko 1101. političko

bizantskim vrhovništvom

osamostaljenje Bosne

1100.

1110.

1120.

Crkva bosanska U srednjovjekovnoj bosanskoj državi djelovala je zasebna crkva pod imenom Crkva bosanska, koja se razvila u okrilju Katoličke crkve, uz utjecaje iz istočnog redovništva, zadržavši osobitosti u bogoslužnim običajima i hijerarhiji. Njezini punopravni članovi nazivali su se krstjani (kršćani). Na čelu Crkve bosanske nalazio se djed koji nije priznavao više crkvene vlasti. Sljedeći u hijerarhiji Crkve bosanske bili su gosti. Kao viši crkveni dostojanstvenici, gosti su brinuli o propovijedanju te bi u slučaju djedove odsutnosti predsjedali bogoslužnim skupovima. Na čelu redovničkih zajedni-

1130.

1140.

1150.

1160.

1154. slavonski plemić Borić ban 1167. Bosna pod bizantskom vlašću

1170.

1180.

1190.

1200.

1210.

1180. Kulin ban 1189. Kulinov ugovor o trgovini s Dubrovčanima

1220.

1230.

1240.

1247. Đakovo postalo sjedište bosanskih biskupa

1250.


POLITIKA

Stećak. Istraži što su stećci i napiši o tome sastavak.

ca bosanskih krstjana, koje su se zvale hiže, stajali su starci. Uloga djeda Crkve bosanske u bosanskoj je državi bila iznimno važna. Osim što je bio neosporiv duhovni autoritet, djed je posredovao u svim sporovima koji bi izbili između bosanskih velikaša. Pri potpisivanju vladarskih povelja djed je gotovo uvijek bio glavni svjedok tog čina. Velikodostojnici Crkve bosanske često su bili savjetnici bosanskih vladara. Prema oporuci gosta Radina Butkovića iz 1466., moguće je ustanoviti da je i među pristašama Crkve bosanske postojala određena razlika. Na prvome mjestu

tu su bili krstjani i krstjanice, tj. muškarci i žene koji su već primili duhovno krštenje Crkve bosanske. Slijedili su vjernici, tj. pripravnici za krštenje. Posljednji u nizu bili su tzv. mirski ljudi koji su zbog ovozemaljskih navika konačni pristup Crkvi bosanskoj odgodili za kasnije vrijeme, najčešće za kraj života. Zbog bojazni od širenja krivovjernih učenja i postupaka, što je iz papinskog gledišta uključivalo i Crkvu bosansku, vrlo su rano u Bosnu prispjeli pripadnici prosjačkih redova dominikanaca i franjevaca. Njihova je djelatnost iznimno važna za kulturni i vjerski razvoj srednjovjekovne Bosne. Dominikanci su stigli u vrijeme pape Grgura IX. (1227. – 1241.). Razlozi njihova dolaska bili su praktične naravi – kao vješti inkvizitori trebali su pobijati krivovjerje koje se širilo u Bosni. Izvori tvrde da su „na čudesan način postigli toliko te su mnoge krivovjerce i njihove pristaše obratili istini (katoličke) vjere“. Franjevci su prispjeli nešto kasnije, u vrijeme pape Nikole IV. (1288. – 1292.). Taj je Papa prije izbora bio provincijal (starješina) franjevačke provincije Dalmacije (1272.) i general (glavar) franjevačkog reda (1274.). Franjevci su u Bosni 1340. godine osnovali Bosansku vikariju, što upućuje na njihovu vrlo razvijenu misionarsku djelatnost okrenutu prema pripadnicima Crkve bosanske, vrlo spor i dugotrajan proces. O tome svjedoče i izvještaji franjevaca polovicom 15. stoljeća koji istovremeno pokazuju da su u kanosrednjovjekovnoj Bosni, osim katoličkih crkvenih redova i Crkve bosanske, postojali i djelovali i pravoslavni svećenici.

63

Ponovi Utvrdi zašto je Crkva bosanska stajala pod sumnjom u krivovjerna učenja i postupke.

Bosna od vrhunca moći do pada pod osmanlijsku vlast Stjepana II. naslijedio je nećak Tvrtko I. (1353. – 1391.). On je po majci pripadao Šubićima. Na početku vladavine sukobljavao se s ugarsko-hrvatskim kraljem Ludovikom I. kojemu je naposljetku morao ustupiti velik dio Huma koji mu je pripadao kao miraz njegove supruge Elizabete Kotromanić (1357.). Godine 1363. Ludovik je opet upao u Bosnu, vjerojatno

Zvonik crkve sv. Luke u Jajcu, primjer dalmatinskog utjecaja na graditeljstvo u srednjovjekovnoj Bosni 1250.

1260.

1270.

1280.

1290.

1300.

1299. Pavao Šubić „gospodar Bosne“ 1322. osamostaljenje Stjepana II. Kotromanića

1310.

1320.

1330.

1340.

1350.

1360.

1370.

1380.

1390.

1400.

1410.

1420.

1430.

1440.

1450.

1432. plaćanje 1353. Elizabeta Kotromanić 1377. krunidba 1404. Sigismund 1415. Hrvoje Vukčić danka postala ugarsko-hrvatska kraljica Tvrtka I. za kralja doveo na vlast Hrvatinić pozvao Osmanlijama Tvrtka II. Osmanlije u pomoć 1390. Tvrtko se prozvao hrvatskim kraljem 1448. Stjepan Vukčić Kosača herceg od Sv. Sabe 1393. Stjepan Dabiša priznao vrhovništvo Sigismunda Luksemburškog

1460.

1463.

1470.

1480.

1482.

osmansko dovršetak osvojenje osvajanja Bosne Hercegovine


2. tema Povelja Tvrtka I. iz 1382. godine. Objasni na primjeru iz hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti zašto je Tvrtko u povodu svoje krunidbe uzeo ime Stjepan.

Sudačka stolica bosanskih kraljeva s kraja 14. stoljeća

64

kako bi osnažio svoj utjecaj, ali je doživio poraz. To je omogućilo Tvrtku da započne jačati središnju vlast, ali to je naišlo na otpor bosanskog plemstva i izbila je pobuna (1366.). Već sljedeće godine Tvrtko je opet zavladao situacijom uz ugarsku pomoć, ali je tek 1369. godine uspio uspostaviti punu vlast u Bosni, a nekoliko godina kasnije proširio se na nova područja. Godine 1377. okrunio se „za kralja Srbljem, Bosni, Primorju i Zapadnim stranama“ i uzeo ime Stjepan. Nakon smrti ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika Tvrtko je stao je na stranu pobunjenih hrvatskih plemića i uz njihovu pomoć zauzeo dio Hrvatskog Kraljevstva. Godine 1390. prozvao se kraljem Raške, Bosne, Hrvatske, Dalmacije i Primorja. U vrijeme njegove vladavine Bosna je doživjela izrazit gospodarski razvitak. Proširila se trgovina i povećala proizvodnja, o čemu svjedoči stvaranje gradova s trgovačkim kolonijama (Novi u Bokokotorskom zaljevu i Brštenik kod današnjeg Opuzena). Potkraj 14. stoljeća u Bosnu su počeli prodirati Osmanlije, ali ih je tada još moćna bosanska država lako odbila – poraženi su 1388. godine. Položaj Bosne nakon smrti kralja Stjepana Tvrtka I. između Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva bio je pogodan za jačanje plemstva – Hrvatinića, Kosača i Radinovića (Pavlovića). Plemstvo nije željelo jaku kraljevsku vlast. Najmoćniji bosanski velikaš bio je vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, gospodar Donjih krajeva i Zapadnih strana (Završja) s prijestolnicom u Jajcu. Tvrtkov nasljednik Stjepan Dabiša (1391. – 1395.) morao je 1393. godine ugovorom

o miru sklopljenim u Đakovu priznati vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda, ustupiti mu pravo na bosansko prijestolje i odreći se zauzetih dijelova Hrvatske i Dalmacije. Hrvoje Vukčić Hrvatinić stao je na stranu protivnika ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda. Nakon Stjepana Dabiše kraljevska je vlast u Bosni još više oslabila. Budući da su bosanski velikaši djelatno pomagali pobunjenike protiv kraljevske vlasti u Hrvatskoj i pružali im utočište, Sigismund je pod krinkom križarskog rata protiv bosanskih krivovjeraca upao u Bosnu. Svrgnuo je s prijestolja kralja Stjepana Ostoju i na vlast doveo Tvrtka II. (1404.). IZVORI

(...)Nadalje vas molim, blaga kraljice, ne dajte, da u starosti svojoj umrem u poganskom obredu i nevjeri, jer sam jedva i teško dočekao vrijeme, da od poganskoga obreda pređem na vjeru katoličku i da vjerno uzmognem služiti svoga kralja. Nemojte me odbijati od službe kraljevske i vaše, i obrati me bez krivnje, jer za svoju krivnju nikako ne znam. Sjetite se, da mi se kralj sa svojim velikašima zakleo, i da o tom imam kraljevska pisma, potvrđena kraljevskim pečatom i velikaškim pečatima. Znajte dalje, da sam član Zmajeva reda, a po pismenim ustanovama toga reda ne smije se ni jedan član osuditi bez savjeta, znanja i suda ostalih članova. Spomenite se za ljubav sv. Ivana, da sam vam kum. Obazrite se za volju svemogućega Boga, na sve meni zadate obveze i vjeru, te me nemojte u toj mojoj starosti uništiti, već dajte da umrem u vjernosti spram kralja. Kad sam svojedobno bio u Budimu, dobio sam kraljevsko pismo, u dva primjerka, od dvanaest članaka


POLITIKA

Hrvoje Vukčić Hrvatinić. (Ilustracija iz Hrvojeva misala, 1404.)

sa svim kletvama o obvezama, kojim se bijaše gospodin kralj meni zavjerio s cijelim kraljevstvom svojim. Ne udovolji li kralj svim ovim zakletvama svojim, obećanima i obvezama, a i mojim molbama pravdi za volju, neka mi ne zamjeri ni u grijeh upiše, ako svim kršćanskim vladarima objavim i razložim zadata mi (a neispunjena) obećanja, obveze i vjeru. A iza takve objave neću moći više obstati pod tako gorkim nasiljem, nego ću se onamo obratiti gdje uzmognem zaštite naći. Dosan nijesam tražio zaštite, već sam se zaklanjao za samim kraljem; no ostanu li stvari i nadalje tako, morat ću je tražiti, gdje uzmognem – ostao, propao! Eto, Bošnjaci se već misle složiti s Turcima, učinivši u tom poslu već potrebne mjere, a isti se Turčin sprema da svakako navali na Ugarsku. Pismo Hrvoja Vukčića Hrvatinića kraljici Barbari Celjskoj, supruzi Sigismunda Luksemburškog

Utvrdi na koji način je vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić nastojao ishoditi potporu kraljice Barbare Celjske. Istraži što je Zmajev red.

Koristeći neprestane krize i ratove u Bosni, Osmanlije su tijekom 15. stoljeća postupno jačali utjecaj u njoj. Godine 1415. izbio je sukob između Sigismunda i Hr-

voja Vukčića Hrvatinića kojemu su pomagali Osmanlije. Osmanlije su pobijedili i time znatno oslabili ugarsko-hrvatski utjecaj u Bosni. Velikaši su se međusobno borili za vlast, a Osmanlije su im postupno nametali vrhovništvo te se upletali i u borbe oko bosanskog prijestolja. Od 1432. godine Bosna je plaćala godišnji danak Osmanlijama. Bosanski velikaš Stjepan Vukčić Kosača oteo se vlasti bosanskih kraljeva te 1448. godine proglasio hercegom od Sv. Sabe (Save), pa se otad njegov posjed nazivao Hercegovina. Ujedno je priznao i vrhovništvo Osmanlija. Posljednji bosanski kraljevi Stjepan Tomaš (1443. – 1461.) i njegov sin Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) oslanjali su se na Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo i Papinu pomoć protiv Osmanlija. Papinstvo je sredinom 15. stoljeća bilo jedina europska snaga koja je podupirala otpor Osmanlijama. Papa Pio II. (1458. – 1464.), poznati humanist Enea Silvio Piccolomini, neuspješno je 1460. godine pozvao zapadnoeuropske države u rat protiv Osmanlija. On je usmjerio pomoć prema srednjovjekovnoj Bosni i Stjepanu Tomaševiću kojega je za kralja okrunio Papin predstavnik. Računajući na Papinu potporu, Stjepan Tomašević je otkazao plaćanje godišnjeg danka Osmanlijama. Kada je osmanlijska vojska u proljeće 1463. ušla u Bosnu, bosanski su plemići redom priznavali osmanlijsku vlast. Kralja su Osmanlije zarobili u Ključu i dali ga, unatoč obećanju, smaknuti. Bio je to kraj srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva. Nakon Bosne Osmanlije su od 1465. do 1482. godine postupno zauzeli Hercegovinu. Nakon pada Bosne papa Pio II. još je 1463. pokušao organizirati križarski rat protiv Osmanlija, ali su pripreme prekinute zbog Papine smrti 1464. godine.

Stjepan Tomašević. (Moderan prikaz iz 1910.)

65


2. tema Grobna ploča bosanske kraljice Katarine Kosače u crkvi Santa Maria in Aracoeli u Rimu.

66

ZANIMLJIVOST Nakon smrti kralja Stjepana Tomaševića 1463., kraljica Katarina Kosača, udovica Stjepana Tomaša, potražila je pomoć Pape u Rimu. Ondje je bila prognanica i redovnica trećoretkinja od 1464. Saznala je da su joj sin i kći prešli na islam. Oporukom je Bosnu ostavila papama, a imetak zavodu Sv. Jeronima. Umrla je u Rimu 1478., gdje je i pokopana u crkvi sv. Marije. Često je nazivaju posljednjom bosanskom kraljicom, ali je to bila Mara (Marija) Branković, supruga Stjepana Tomaševića i kći srpskog vladara Lazara Brankovića i bizantske princeze Helene (Jelene) Paleologine

Ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin dao se na stvaranje obrambenog protuosmanlijskog sustava. Godine 1463. Matijaš je zauzeo sjevernu Bosnu i ondje osnovao Jajačku banovinu. Zauzeo je 1464. i Srebrnik te oblikovao Srebrničku banovinu, a 1469. Jajačkoj i Srebrničkoj banovini dodao je Senjsku kapetaniju i konačno oblikovao svoj sustav protuosmanlijske obrane u hrvatskim zemljama. Stvorene banovine trebale su biti dio šireg obrambenog sustava za zaštitu hrvatskih i ugarskih zemalja. Taj sustav je postojao nekoliko desetljeća. Srebrnička banovina je pod vlast Osmanlija došla 1512., a Jajačka 1528. godine. Ipak, taj je sustav obrane usporio osmanlijsko osvajanje hrvatskih zemalja. Pučanstvo srednjovjekovne Bosne proživljavalo je brojne promjene izazvane osvajanjima Osmanlija. Osmanska je vlast ostavila trajne posljedice na njegov politički, kulturni, vjerski i kulturni razvoj. Nakon osmanlijskog zauzeća Bosne, franjevci su odigrali ključnu ulogu u tome da se katoličko stanovništvo održi na prostorima pod osmanlijskom vlašću. Upornim radom među katoličkim stanovništvom franjevci su ishodili od sultana Mehmeda II. povelju kojom im je omogućeno obavljanje službe Božje na prostoru njihove vikarije.

IZVORI

I dok se to zbivalo, Turčin se izdajom domogne čitavog Ilirika, koji se sad zove Bosna, kralja Stjepana uhvati i pogubi, a njegovo kraljevstvo opustoši i razori. Turčina su na to nahuškali prvaci sekte manihejaca [katarskih dualista], koje je bosanski kralj protiv njihove volje dao pokrstiti i onda, da bi ih dobročinstvima i častima udobrovoljio, povjerio im najjače tvrđave kraljevstva. Ja sam kao Papin legat pretrpio ne male gubitke: izgubio sam 19 svojih ljudi, sâm sam bio izvrgnut skrajnjim pogiblima i spasio sam se nakon neopisivih tegoba zahvaljujući daleko više božanskoj zaštiti negoli ljudskoj pomoći. Iz spisa Obrana slobode Crkve Nikole Modruškog (1479./1480.).

Obrazloži kako Nikola Modruški objašnjava pad Bosne pod osmanlijsku vlast.

Osmanlijskim osvajenjem Bosne postavilo se pitanje prelaska stanovništva na islam. Iako je starija povijesna znanost smatrala da su pripadnici Crkve bosanske prvi prihvatili islam, čini se da je povijesna istina bitno drugačija. Svoje je zaključke temeljila na izvještaju biskupa Nikole Modruškog, papinskog izaslanika na bosanskom dvoru u trenutku pada Bosne u osmanlijske ruke. U tom izvještaju papinski je legat otvoreno optužio bosanske krstjane za izdaju i predaju kraljevstva Osmanlijama. Stoga je bilo logično zaključiti da su upravo krstjani nakon osmanlijskog osvajanja prvi prešli na vjeru osvajača. Sam povijesni razvoj i ustroj Crkve bosanske pokazuju da je tako nešto vrlo malo vjerojatno. Čini se da je nakon uspostave osmanlijske vlasti malo preostalih krstjana nastavilo živjeti vjerno svome izvornome naučavanju, odolijevajući pozivima i pritiscima za islamiziranjem vjerojatno ustrajnije od katoličkih i pravoslavnih susjeda i suvremenika. Dio krstjana je i prebjegao iz Bosne na dubrovački teritorij. Otamo su vrlo vjerojatno, u sklopu velikih migracija uzrokovanih osmanlijskim navalama, prešli u Italiju. Ni najnovija istraživanja ne mogu dati sasvim pouzdane odgovore o tome u kojoj su mjeri i koji dijelovi stanovništva srednjovjekovne Bosne prihvatili islam odmah nakon uspostave osmanlijske vlasti. Čini se da je islamizacija stanovništva Bosne bila postupna i bez primjene prisile. Dio je domaćeg plemstva vjerojatno prešao na islam kako bi sačuvao zemljišne posjede. Muslimansko je stanovništvo plaćalo manje poreze i


POLITIKA bilo oslobođeno poreza za zaštitu koji je nemuslimanima davao pravo na osobnu i imovinsku sigurnost. Osim dijela domaćeg plemstva koje je prešlo na islam, u osmanlijsku upravu u Bosni ušli su i brojni preobraćenici iz drugih dijelova Osmanskog Carstva, došavši zajedno s osvajačkom vojskom.

Ponovi Objasni uzroke koji su omogućili osmanlijsko osvajanje Bosne.

Usporedi i zaključi

Objasni uzroke i posljedice

U bilježnicu nacrtaj tablicu te u nju ispiši sličnosti i razlike u političkom razvoju Francuske, Engleske, Svetoga Rimskog Carstva i Bizanta. Istraži kako su križarski pohodi utjecali na slabljenje Bizanta. Uz pomoć teksta i povijesnih karata u udžbeniku usporedi teritorijalne promjene hrvatskog povijesnog prostora tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka. Istraži i objasni kako su osmanlijska osvajanja utjecala na teritorijalni izgled modene Hrvatske.

Koristeći povijesnu kartu i stečena znanja izradi tablicu i u nju upiši uzroke, tijek i posljedice Stogodišnjeg rata. Izradi PowerPoint prezentaciju u kojoj ćeš prikazati kratkoročne i dugoročne posljedice političkih previranja u Ugarskoj i Hrvatskoj u 14. i prvoj polovici 15. stoljeća. Izradi tablicu u bilježnici u koju ćeš napisati uzroke i posljedice propadanja bosanske države.

Istraži povijesne izvore Smjesti u prostor i vrijeme U bilježnicu nacrtaj usporednu kronološku tablicu razvoja Francuske, Engleske, Svetog Rimskog Carstva i Bizanta. Na temelju teksta u udžbeniku i dodatne literature pokušaj izraditi rodoslovnu tablicu dinastije Arpadovića i Anžuvinaca.

Prepoznaj promjene U bilježnicu nacrtaj usporednu tablicu i u nju za svaku državu upiši najvažnije dinastije, vladare, njihova dostignuća i obilježja vladavine. Izradi PowerPoint prezentaciju o tijeku i posljedicama ugarskog osvajanja hrvatskih zemalja. Uz pomoć teksta u udžbeniku izradi plakate o hrvatskoj povijesti tijekom vladavine Arpadovića, Anžuvinaca i Jagelovića.

U knjižnici potraži knjigu Nade Klaić Izvori za povijest Hrvatske do 1526. godine (Zagreb: Fortuna, 2019. ili Zagreb: Školska knjiga, 1972.) i pronađi izvore koji se odnose na prodor Tatara (Mongola) u Ugarsku i Hrvatsku. Analiziraj kako izvor opisuje te događaje i bijeg kralja Bele IV. na Jadran. Pronađi u knjižnici roman Plameni inkvizitori Marije Jurić Zagorke koji prikazuje hrvatsku povijest tijekom druge polovice 13. stoljeća. U njemu pronađi opis zagrebačkih naselja te ga prokomentiraj s nastavnikom/nastavnicom.

67


3 3. tema

Uspon apsolutizma na europskom zapadu, hrvatske zemlje na granici Habsburške Monarhije, Osmanskog Carstva i Mletačke Republike

NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ:

68

objasniti osmanlijska širenja u Europi i na hrvatska područja te zaključiti o osmanlijskom utjecaju na razvoj hrvatskih zemalja


POLITIKA

USPON APSOLUTIZMA NA EUROPSKOM ZAPADU Obilježja apsolutne vlasti Od kasnog srednjeg vijeka proširivale su se nadležnosti države te je ona zahvaćala veći broj ljudskih aktivnosti. Uz to je počelo skupljanje moći i vlasti u rukama pojedinih vladara. Time je osoba vladara postala najvažnijom u državi. To je kod sposobnih vladara djelovalo u korist države, a kod nesposobnih su štetne posljedice trpjeli cijelo društvo i država. Vladari su postupno stvorili odan administrativni aparat, odnosno upravu koja je vladala iz jednog središta. Neki su se vladari u velikoj mjeri poistovjećivali s državom, izjavljujući kako žele služiti na dobrobit svojih podanika. Takav način vladavine naziva se apsolutizam. On je na jednoj strani ograničavao povlastice plemstvu, a istodobno je bio prijateljski raspoložen prema sve razvijenijem građanstvu. Gospodarski je razvoj doveo do porasta samosvijesti građana, a iz toga su postupno izlazili zahtjevi građanstva za sudjelovanjem u vlasti. To se nije slagalo s uređenjem apsolutne vlasti vladara pa je iz tih suprotnosti znalo doći do povremenih sukoba ili nesuglasica. Istovremeno je započelo stvaranje modernog aparata uprave i državnih ustanova.

Španjolska kraljevska palača Escorial. Istraži povijest izgradnje Escoriala i što je simbolizirao.

skog princa Ferdinanda Aragonskog (1479. – 1516.). Kada je Izabela dobila kastiljsko prijestolje (1474.), a Ferdinand postao vladar u Aragonu (1479.), sjedinile su se dvije glavne države na Pirenejskom poluotoku. Od njih se razvila Španjolska, a kralj Ferdinand Aragonski uveo je apsolutističku vlast. Tijekom njegove vladavine 1492. je osvojena Granada, posljednje muslimansko uporište u Španjolskoj, otkriven Novi svijet, zauzeto Napuljsko Kraljevstvo, nekoliko važnih luka u sjevernoj Africi te španjolski dio Navare. Nakon Ferdinandove smrti, španjolsku krunu preuzeo je njegov unuk Karlo V. Habsburški (1516. – 1556.) Preduvjet za španjolsko ujedinjenje bilo je vjenčanje Zahvaljujući velikim geografskim otkrićima i osvajakastiljske princeze Izabele (1474. – 1504.) i aragon- nju prekomorskih posjeda uz pomoć konkvistadora,

Španjolska i Portugal

APSOLUTISTIČKA VLADAVINA

P A R L A M E N TA R N A V L A DAV I N A

KRALJ

zakonodavna vlast

izvršna vlast

sudska vlast

PARLAMENT

KRALJ

SUDOVI

zakonodavna vlast

izvršna vlast

sudska vlast

Apsolutistički i parlamentarni oblik vladavine. Objasni glavna obilježja apsolutizma.

69


3. tema

70

Španjolska je postala jedna od najmoćnijih država na svijetu. Ona je do kraja 16. stoljeća proširila svoje prekomorske kolonijalne posjede, stvorivši veliku i moćnu kraljevinu kojom je vladala jedna grana obitelji Habsburgovaca. Osim Španjolske, velike je prekomorske posjede imao i njihov susjed Portugal, koji je doživio gospodarski i politički procvat u vrijeme kralja Manuela I. (1495. – 1521.). No, otkriće Amerike bilo je uzrokom sukoba između Portugala i Španjolske, koji je riješen tek posredništvom pape Aleksandra VI. (1492. – 1503.), koji je razgraničio portugalske i španjolske kolonijalne posjede. Od razdoblja vladavine španjolskoga kralja Filipa II. (1556. – 1598.), sina Karla V., glavni teret španjolske kolonijalne djelatnosti u Americi snosila je uprava pod koju je spadala i Crkva. Kralj je smatrao da kolonije u Americi tvore dio njegove monarhije. U Novom svijetu vladali su potkraljevi, za Peru i za Meksiko. Osim američkih posjeda, Španjolci su, pošavši iz Meksika, 1564. godine osvojili Filipine u Tihom oceanu, a imali su posjede i u Africi. Utjecaj španjolskoga kolonijalizma na Južnu i Srednju Ameriku bio je velik. Španjolska je tamo prenijela značajke svoje civilizacije, društvenu strukturu, katoličanstvo, svakodnevne životne oblike i španjolski jezik. Ti se utjecaji vide i danas. Pod vlašću Filipa II., uz Španjolsku i prekomorske kolonije, nalazili su se još nizozemski prostori, Milano, Napulj i Sicilija. Već potkraj njegove vladavine došlo je do slabljenja Španjolske. Godine 1581. sjeverne nizozemske pokrajine proglasile su neovisnost. Nadalje, španjolska ratna flota, poznata pod nazivom Nepobjediva armada, bila je 1588. poražena u pomorskom sukobu s Englezima. Nakon izumiranja portugalske kraljevske dinastije Aviz 1580., španjolski kralj Filip II. je 1581. izabran za portugalskog kralja, te je sklopljena personalna unija Španjolske i Portugala na čelu s Habsburgovcima, koja je trajala do portugalskog ustanka 1640. Tada je za kralja Portugala proglašen vojvoda Ivan IV. (1640. – 1656.), ali je Španjolska tek 1668. priznala neovisnost Portugala. Tijekom Tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.) Španjolska je ratovala na strani Habsburške Monarhije protiv Engleske, Francuske i Nizozemske. Rat s Francuskom okončan je Pirenejskim mirom 1659. kojim je Španjolska izgubila i dio teritorija i ulogu jedne od vodećih sila u Europi.

Kraljevska igra Elizabete I. i Filipa II. – alegorija na Veliku nepobjedivu armadu. (Plymouth: Muzej umjetnosti. Foto: Mladen Tomorad, 2015.)

Nakon smrti Karla II., posljednjeg španjolskog kralja iz obitelji Habsburgovaca, 1700. došlo je do rata za španjolsku baštinu. Tim je ratom Španjolska izgubila Gibraltar, Milano, Napulj i Sardiniju. Na vlast je nakon potpisivanja Utrechtskoga mira 1714., uz pomoć Francuza, došao Filip V. (1700. – 1724.) iz obitelji Burbon, koja je i danas španjolska kraljevska obitelj. IZVORI

Pošto ste ponovno zadobili spomenuto kraljevstvo... Vi ste ljubljenog sina Kristofora Kolumba... s brodovima i ljudima koji su imali isti zadatak... poslali da brižljivo istraže takve udaljene i nepoznate zemlje i otoke preko mora kojima se dosad još nije plovilo. I ti su ljudi napokon s Božjom pomoću... našli neke sasvim daleke otoke, pa i kopna koja dosad još nisu bila otkrivena... Stoga ste Vi odlučili da spomenuta kopna i otoke s njihovim stanovnicima, ako dopusti milost Božja, pokorite i privedete katoličkoj vjeri... Sve te otoke i kopna što su otkriveni i još će se otkriti... zapadno i južno od linije koja ide od Sjevernog do Južnog pola,... i koja je od otoka što se obično zovu Azori i Kapverdski otoci udaljena sto španjolskih milja na zapad i jug... poklanjamo i prepuštamo... Vama, Vašim potomcima i nasljednicima, kraljevima Kastilje i Asturije, zauvijek. Papa Aleksandar VI. poveljom upućenom kralju Ferdinandu Aragonskom i Izabeli Kastiljskoj dijeli novootkriveni svijet između Portugala i Španjolske 1493. godine.

Istraži odakle Papi ovlasti za diobu Novog svijeta između Portugala i Španjolske.


POLITIKA Ponovi Odredi na kojim je kontinentima Španjolska imala kolonijalne posjede. Uz pomoć enciklopedije i leksikona obrazloži uzrok današnje podjele na španjolsko i portugalsko govorno područje u Latinskoj Americi.

Mletačka Republika U prvoj polovici 15. stoljeća Mletačka Republika bila je na vrhuncu moći te je bila gospodarski najjača država Sredozemlja. Nakon osmanlijskog osvajanja Konstantinopola i otkrića novog pomorskog puta za Indiju, počeli su opadati njezina gospodarska snaga i politički utjecaj. U ratovima s Osmanskim Carstvom gubila je posjede na Sredozemlju. Tijekom rata (1538. – 1540.) Osmanlije su zauzeli Naupliju, Malvaziju i druge egejske otoke. Mletačka Republika je sve do 1570. vodila suzdržanu politiku, a u Lepantskoj bitki 1571. mletačkoj je brodovlje, s brojnim mornarima iz Dalmacije, bilo od presudne važnosti. Slijedilo je potpisivanje mira s Osmanskim Carstvom 1573. u korist kojega se Mletačka Republika trajno odrekla Cipra te drugih manjih posjeda u Albaniji i Epiru. Pristala je i na plaćanje znatne novčane odštete.

Rovinj

Udine

Pogled na središte Venecije s glavnim zgradama (slika s kraja 18. stoljeća) Uz pomoć sadržaja na internetu odgonetni koje su zgrade prikazane u prvom planu i u pozadini.

U ciparskom ratu (1570. – 1573.) Mletačka Republika je izgubila i dio svojih posjeda na istočnom Jadranu, a tijekom ratnih operacija opljačkana su ili razorena naselja u Dalmaciji. U Kandijskom ratu (1645. – 1669.) Mletačka Republika je izgubila Kretu, no u Dalmaciji je dobila Klis i utvrde oko Zadra i Šibenika. U Morejskom ratu (1684. – 1699.) uspjela je vratiti dio stečevina na Peloponezu (Moreju). Istovremeno je proširila svoje posjede u Dalmaciji i Boki kotorskoj. Mletačka Istra

Piran Kopar

Mletačka Dalmacija Mletačka Albanija

Labin Senj Mleci Krk Poreč Rab Nin Pula Pag Novigrad Cres Osor Klis Šibenik Zadar Vrana Split Omiš Ancona Trogir Herceg Novi Korčula Brač Hvar Kotor Dubrovnik Bar Skadar Korz ik a Budva Lješ Ulcinj Bari Kroja Brindisi Valona S a rd inija Otranto

Tirensko more

Sicilija

Romanija (nekadašnji bizantski posjedi)

C r n o

m o r e

Carigrad Lemno

Parga Krf S. Maura Lepant Negropont Kefalonija Korint Zakint Naks Arg Nauplij Modon Moreja Egejsko Jonsko more Koron Malvazija more Kitera Kandija

Nicosia Ci pa r

K re t a

S

r

e

Karta mletačkih posjeda. Objasni važnost Lepantske bitke.

d

o

z

e

m

n

o

m

o

r

e

Farmagusta Limasol

71


3. tema

Nizozemska

72

Glavnina budućeg nizozemskog područja bila je do 15. stoljeća ujedinjena pod vlašću burgundskih vojvoda. Godine 1463. dolazi do prvog zasjedanja nizozemskih staleža. Prostor Nizozemske je 1477. došao pod habsburšku vlast, a 1556. pripao je španjolskoj grani obitelji Habsburgovaca. Španjolci su gospodarski iskorištavali Nizozemsku, pa se njezin narod pobunio protiv španjolske vlasti i podigao ustanak. Sjeverne nizozemske pokrajine su 1579. sklopile Utrechtsku uniju, a 1581. se odcijepile od Španjolske i proglasile neovisnost. Nizozemski oslobodilački rat istodobno je bio prva uspjela građanska revolucija. Južne pokrajine (kasnija Belgija) ostale su pod vlašću Španjolske (Španjolska Nizozemska), a 1714. pripale su Habsburškoj Monarhiji (Austrijska Nizozemska). Nizozemska se razvila u jednu od najvažnijih pomorskih i trgovačkih sila na svijetu. Nakon Tridesetogodišnjeg rata, Vestfalskim je mirom 1648. priznata neovisnost države koja je nazvana Ujedinjena Nizozemska. Zajedno s neovisnošću, Nizozemska je izborila velik utjecaj na svjetsku trgovinu. Nizozemski su poduzetnici 1602. godine osnovali Istočnoindijsku kompaniju, koja je postupno zauzela dio portugalskih kolonija u Aziji i Africi. Time se Nizozemska, uz stvaranje jake mornarice, uključila u podjelu kolonija, stvorivši snažan gospodarski sustav. Nizozemski su gradovi, poseb-

no Amsterdam, gospodarski jačali. Uz snažnije gospodarstvo došlo je i do kulturnog procvata. Kada je 1689. namjesnik Nizozemske Vilim Oranski (1650. – 1702.) postao engleskim kraljem, Nizozemska je stupila u personalnu uniju s Engleskom. Međutim, od početka 18. stoljeća slabila je nizozemska mornarica te je postupno opala gospodarska snaga Nizozemske. IZVORI

Narod nije stvoren radi kneza, nego knez radi naroda, jer bez naroda ne bi on bio nikakav knez. On je zato tu da svojim podanicima upravlja pravedno i pravično i da ih ljubi kao otac svoju djecu, da vjerno vlada kao pastir nad svojim stadom. Ali ako on s njima ne postupa tako, nego samo kao s robovima, on prestaje biti knez i postaje tiraninom. Ali podanici, po zakonitom zaključku svojih zastupnika staleža, ako im ne preostaje nikakvo drugo sredstvo i ako nikakvim izlaganjem svoje nužde ne mogu od tiranina postići nikakvo jamstvo za slobodu života i imanja, žene i djece, imaju pravo da ga ostave. Pod izlikom religije pokušao je španjolski kralj uvesti tiraniju te je, ne mareći ni za kakav prigovor zemlje, povrijedio njezine povlastice, pogazio zakletvu kojom se zakleo na njeno održanje. I stoga mi sada izjavljujemo da je kralj španjolski izgubio svako pravo na vlast u Nizozemskoj; mi ovim sve činovnike, poglavarstva, gospodu, vazale i stanovnike rješavamo prisege kojom su se nekoć zakleli španjolskom kralju na poslušnost i vjernost... Proglas neovisnosti Nizozemske 1581. godine.

Obrazloži kako je prikazana španjolska vladavina u Nizozemskoj.

Ponovi Odredi primjere personalne unije u srednjem vijeku. Objasni kako se Nizozemska uključila u zauzimanje kolonija.

Engleska

1520.

Vilim Oranski. U Engleskoj je vladao zajedno sa suprugom Marijom II., kćeri kralja Jakova II. (Portret iz 1680-ih) 1525.

1530.

1535.

1519. – 1556. Karlo V. 1520. – 1566. sultan Sulejman

1540.

1545.

1550.

1555.

Engleskoj je u prvoj polovici 16. stoljeća pridružen Wales, a u vrijeme kralja Henrika VIII. (1509. – 1547.) bila je organizirana mornarica. Engleska je time stvorila preduvjete kojima je postupno postajala pomorska i kolonijalna sila. Vladavina Elizabete I. (1558. – 1603.) značila je stvaranje temelja suvremene Engleske. Ona je Engleskoj priključila Irsku. Nakon uništenja španjolske “nepobjedive armade” 1588., bio 1560.

1565.

1556. – 1598. španjolski kralj Filip II.

1570.

1575.

1580.

1570. – 1573. Ciparski rat

1585.

1590.

1595.

1600.

1588. Španjolska poražena u pomorskom sukobu s Engleskom

1605.

1610.

1615.

16


615.

POLITIKA

Henrik VIII. (Portret iz 1540. Čuva se u Palazzo Barberini u Rimu)

Elizabeta I. (London: Nacionalna galerija portreta. Foto: Mladen Tomorad, 2007.)

Oliver Cromwell. (London: Nacionalna galerija portreta. Foto: Mladen Tomorad, 2007.)

je učvršćen položaj engleskih trgovačkih udruženja. Ona su prodrla na kolonijalna područja Portugalaca, Španjolaca i Nizozemaca. Nastupio je snažniji gospodarski rast, ali i razvoj kulture. Kraj 16. i početak 17. stoljeća je razdoblje koje je u engleskoj književnosti 73 obilježio dramatičar i pjesnik William Shakespeare (1564. – 1616.). U 17. stoljeću ojačalo je plemstvo koje je tražilo sudjelovanje u vlasti, što je rezultiralo povećanjem značenja i uloge parlamenta kao predstavništva plemstva. Dolaskom škotske dinastije Stuart (1603. – 1689.) na englesko prijestolje ujedinjena je Škotska s Engleskom. Tijekom vladavine te dinastije Englesku su potresale stranačke borbe. Kralj Jakov I. (1603. – 1625.) posjedovao je škotsku, englesku i irsku krunu te se 1604. godine Zasjedanje engleskog parlamenta (ranonovovjekovni prikaz) prvi put prozvao kraljem Velike Britanije. Početkom 17. stoljeća Englesku su obilježili vjerski sukobi, a zemlja je ušla u Tridesetogodišnji rat. Jakov I. sukobio se s parlamentom, a njegov nasljednik Karlo I. ga je raspustio i zavladao apsolutistički (1629. – 1640.). Ubrzo je došlo do otpora u Engleskoj, Škotskoj i Irskoj. Škotskom pobunom i sazivanjem parlamenta 1640. počeo je građanski rat između pristaša kralja na jednoj i Jakov II. Bio parlamenta na drugoj strani. U ratu su pobijedile snage je posljednji parlamenta, a 1649. je proglašena republika na čelu koje katolički vladar je bio Oliver Cromwell (1599. – 1658.). Engleske, Škotske Nakon njegove smrti, na plimi naraslog nezadovolji Irske. stva, 1660. godine opet je uspostavljena kraljevska (Portret iz vlast Stuarta, djelomično ograničena engleskim parla1650./1675.) 1620.

1625.

1630.

1635.

1618. – 1648.

1640.

Tridesetogodišnji rat 1642. početak građanskog rata u Engleskoj

1645.

1650.

1655.

1660.

1645. – 1669. Kandijski rat

1665. 1643. – 1715.

1670.

1675.

1680.

francuski kralj Luj XIV.

1660. Engleska ponovo postaje

kraljevina (parlamentarna monarhija) 1649. kraj građanskog rata u Engleskoj, Engleska postaje republika

1685.

1690.

1695.

1684. – 1699. Morejski rat 1683. osmanlijska

opsada Beča

1700.

1705.

1710.

1699. Mir u Srijemskim Karlovcima

1715.


3. tema mentom. U parlamentu su se organizirale dvije političke stranke: vigovci (liberali) i torijevci (konzervativci). Kralj Jakov II. (1685. – 1688.) želio je obnoviti Katoličku crkvu u Engleskoj i uspostaviti apsolutizam, čime je protiv sebe okrenuo obje engleske političke stranke koje su ga smijenile s prijestolja. Na njegovo su mjesto postavili nizozemskog namjesnika Vilima Oranskog (1689. – 1702.), koji je potvrdio sva prava parlamenta. Godine 1707. donesen je Zakon u uniji između Engleske i Škotske i otada su zajedničku državu redovito počeli nazivati Velika Britanija. IZVORI

74

1. Kako je Karlo Stuart, bivši kralj Engleske, Irske i pripadajućih područja i zemalja, zbog mnogih izdaja, umorstava i drugih bezbožnih zločina odlukom parlamenta osuđen na smrt i pogubljen, to ni njegovi potomci i nasljednici i svi koji podižu zahtjeve na temelju njegova imena ne mogu nositi spomenutu krunu ili vršiti službu kralja ili kraljice, bilo u kraljevini ili u ma kojoj od zemalja koje joj pripadaju. 3. I kako je iskustvom utvrđeno da u ovoj naciji nije potrebna služba i moć kralja usredotočena u jednoj jedinoj osobi, jer je štetna i opasna po slobodu, sigurnost i opće dobro, i jer je kraljevska vlast većinom upotrebljavana za pritiskanje i isisavanje podanika... – to ovaj parlment zaključuje da odsad u ovoj naciji nijedna osoba ne može biti ni vršiti dužnost kralja. 5. I kako je ukidanjem kraljevske vlasti – ako je Bogu milo – za narod veoma sretan put da povrati svoje istinsko i staro pravo da njima upravljaju njegovi vlastiti predstavnici ili vijeće... to je ovaj parlament zaključio da se za zasjedanje ovog parlamenta postavi rok i raspusti čim to bude u skladu sa sigurnošću naroda koji mu je povjerio vlast i s onim što je neposredno nužna učiniti za održavanje i očuvanje države koja je sad postala republika... Zakon o ukidanju monarhije u Engleskoj 1649. godine.

Francuska Francusku su u drugoj polovici 16. stoljeća potresali vjerski sukobi između katolika i hugenota (protestanata). Najstrašniji događaj zbio se 1572. u noći uoči blagdana Sv. Bartolomeja. Tada je, vjerojatno na poticaj kraljice majke Katarine Medici [Mediči], njezin sin, kralj Karlo IX., naredio da se poubijaju svi hugenotski vođe. Pobijeno je oko 25.000 hugenota. Taj je događaj poznat kao Bartolomejska noć. Nakon dulje krize kraljevske vlasti, francuski kralj Henrik IV. (1589. – 1610.) uspio je vratiti ugled kraljevske krune. On je hugenotima osigurao vjersku slobodu Nanteskim ediktom 1598., čime su završili višedesetljetni vjerski ratovi u Francuskoj. Njegov ministar financija, vojvoda od Sullyja, oporavio je francusko gospodarstvo i državne financije te su stvoreni preduvjeti za daljnje jačanje Francuske. Vrlo kratko nakon Henrikove smrti pravim je upraviteljem Francuske postao kardinal Richelieu [Rišelje] (1624. – 1642.), prvi ministar kralja Luja XIII. (1610. – 1643.). Francuska je tada bila okružena posjedima Habsburgovaca – Austrije (Habsburške Monarhije) na istoku, Španjolske na jugu i Nizozemske na sjeveru. Kardinal Richelieu nastojao je stvoriti vojni savez usmjeren protiv Habsburgovaca. Na unutarnjem se planu zalagao za neograničenu vlast kralja, jasno razdvajanje staleža, ujednačavanje prava i organizacije uprave te povećanje poreza radi jačanja vojske. Richelieu je ojačao položaj Katoličke crkve i oslabio oporbu

Obrazloži čime se u zakonu utemeljuje ukidanje monarhije.

Ponovi Objasni okolnosti u kojima se dogodila unija između Engleske i Škotske.

Pokolj uoči blagdana svetog Bartolomeja. (François Dubois [Fransoa Duboa], 1572./1584.). Uočljiva je Katarina Medici u gornjem dijelu slike.


POLITIKA

Luj XIV., „Kralj Sunce“. (Portret iz 1701.)

Francuski kraljevski dvorac Versailles [Versaj]

visokog plemstva u pokrajini Languedoc [Langedok]. Nakon smrti kralja Luja XIII. naslijedio ga je maloljetni sin Luj XIV. (1643. – 1715.), a umjesto njega je vladala njegova majka Ana Austrijska. Stvarnu vlast obnašao je Richelieuov nasljednik, kardinal Mazarin [Mazaran] (1643. – 1661.), koji je još više učvrstio centralističku vlast. Protiv Mazarina i Ane Austrijske podigla se pobunjenička stranka zvana Fronda, koju su 1653. pobijedile vladine snage. U vrijeme Mazarinove vlasti Francuska je proširila svoj teritorij i stekla utjecaj na habsburšku politiku. Nakon Mazarinove smrti, kralj Luj XIV. odlučio je uzeti u svoje ruke svu vlast. Vladao je apsolutistički uz pomoć kraljevih ukaza. U državnom vijeću se o svojim ukazima savjetovao s ministrima, koje je pozvao iz redova građanstva i činovničkog plemstva. Prema visokom plemstvu bio je nepovjerljiv. Jedan od najbližih kraljevih suradnika bio je JeanBaptiste Colbert [Žan-Batist Kolber]. On je kvalitetno organizirao državne financije, kojima je kralju

Portret JeanBaptistea Colberta iz 1655. godine. Istraži u čemu leži njegova važnost za francusku monarhiju.

donio velike porezne prihode. Jačao je francusko gospodarstvo i ratnu mornaricu te osnivao francuske prekomorske kolonije. Luj XIV. vodio je nekoliko dugotrajnih ratova kojima je bio cilj prisvajanje španjolske kraljevske krune. Ukinuo je lokalnu samoupravu, pod svoju kontrolu stavio je sudove i Katoličku Crkvu, a prognao je iz Francuske

Luj XIV. vlada apsolutistički zakonodavac i vrhovni sudac

odlučuje o izdatcima

odlučuje o ratu i miru

miješa se u gospodarstvo

imenuje savjetnike i ministre Luj XIV. vlada apsolutistički

odlučuje o rashodima i prihodima

75


3. tema gotovo sve hugenote. Kralj je sebe smatrao božanskim zastupnikom na Zemlji. Zvali su ga “Kralj Sunce”. Sagradio je veličanstven dvorac Versailles [Versaj] kraj Pariza. Iako su kralj i francuska država pokazivali vanjski sjaj, česti ratovi i veliki porezi doveli su do osiromašenja stanovništva.

Ponovi Odredi na koga se francuski kralj oslanjao u obnašanju svoje vlasti i zaključi zašto. Istraži i usporedi sličnosti i razlike između Escoriala i Versaillesa.

Danska i Švedska

76

Godine 1397. stvorena je personalna unija između Danske, Norveške i Švedske. Početkom 16. stoljeća Švedska je istupila iz unije s Danskom, a Norveška je ostala u njoj do početka 19. stoljeća. Danski kralj Kristijan IV. (1588. – 1648.) pod svojom je vlašću pokušao okupiti sve tri skandinavske krune (dansku, norvešku i švedsku). U Tridesetogodišnji je rat ušao uz velike gubitke. Poveo je neuspješni rat sa Švedskom, s namjerom da obnovi personalnu uniju. No, rat je završio mirom 1645. kojim je Danska morala Švedskoj prepustiti dio otoka te norveške pogranične pokrajine.

Kristijan IV. Danski (portret iz 1611./1616.). Istraži uz pomoć interneta i literature zašto je Švedskoj bilo stalo do vlasti na Baltičkom moru

Time je Švedska povećala svoje područje. Još su švedski kraljevi Karlo IX. (1604. – 1611.) i Gustav II. Adolf (1611. – 1632.) težili da pod svoj utjecaj stave južnu i istočnu obalu Baltičkog mora. Gustav II. Adolf je 1617. uspio osigurati švedsku vlast na Baltičkom moru. Tim se mirom Rusija u korist Švedske morala odreći svojih pribaltičkih pokrajina te je izgubila izlaz na Baltičko more. Kralj Gustav II. Adolf je nakon toga zauzeo grad Rigu i velike dijelove Pruske, ali poslije njegove smrti švedski utjecaj je oslabio.

Tridesetogodišnji rat Izborom Habsburgovaca za kraljeve, Češka je s habsburškim nasljednim zemljama ušla u personalnu uniju. Česi nisu bili zadovoljni vlašću Habsburgovaca, pa su 1618. organizirali ustanak uperen protiv katoličke habsburške vlasti. Počeo je kao sukob između katolika i protestanata, a s vremenom se pretvorio u veliki europski rat prozvan Tridesetogodišnji, jer se vodio od 1618. do 1648. godine. Prva faza rata je Češko-falačka (1618. – 1623.). U njoj se češko protestantsko plemstvo pobunilo protiv Habsburgovaca i za češkog kralja izabralo kalvinista Fridrika V., ali on je poražen na Bíloj hori kraj Praga 1620. Habsburške su snage osvojile Prag, Češku, Moravsku, Falačku i Šlesku te započele progone protestanata. U Svetom Rimskom Carstvu postojala su dva saveza: protestantska Unija i katolička Liga. Unija je podupirala Fridrika V., a Liga Habsburgovce. Drugi period rata je Donjosasko-danski (1623. – 1629.). U njemu je Danska prešla na stranu protestanata, a Habsburgovcima je pomogao vojskovođa Albrecht Wallenstein [Albreht Valenštajn] (1583. – 1634.), organiziravši veliku vojsku. Carske snage su prodrle u Sasku i potukle protestantsku vojsku kraj Dessaua 1626. Nastavile su s pobjedama i potisnule dansku vojsku, pa je Danska morala pristati na mir u Lübecku 1629. Ipak, na skupu knezova-izbornika u Regensburgu 1630. Wallenstein je smijenjen s mjesta vrhovnog zapovjednika carskih snaga. Slijedilo je treće, Švedsko razdoblje rata (1630–1635.) u kojem se švedski kralj Gustav II. Adolf umiješao u rat na stranu protestanata te u bitci kraj Breitenfelda [Brajtenfelda] potukao 1631. katoličke snage koje je vodio vojskovođa Tilly i nakon toga osvojio niz područja stigavši do Bavarske. U bitki kraj Lützena [Lice-


POLITIKA

Albrecht von Wallenstein Gustav II. Adolf u bitki kod Breitenfelda u rujnu 1631. [Albreht fon Valenštajn] (portret iz 1629.) (Portret Johanna Jakoba Waltera, 1632.)

na], u kojoj je 1632. poginuo kralj Gustav II. Adolf, na čelu carske vojske iznova se našao Wallenstein. Nakon bitke se povukao u Češku, a kasnije je ubijen zbog optužbi za veleizdaju. U sastavu katoličkih snaga sudjelovale su i hrvatske postrojbe. Švedske snage su 1634. poražene kraj Nördlingena, što je dovelo do potpisivanja mira 1635. u Pragu. U završnoj, Švedsko-francuskoj fazi (1635. – 1648.) u rat se otvoreno uključila Francuska, predvođena kardinalom Richelieuom, a nakon njegove smrti kardinalom Mazarinom. Zajedničke švedske i francuske postrojbe nanijele su niz poraza carskim snagama. Rat je završio 1648. godine, kada je potpisan Vestfalski mir NORVEŠKA

ŠKOTSKA

ŠVEDSKA

između njemačkog cara i Francuske te između cara i Švedske. Nizozemska i Švicarska dobile su potpunu samostalnost. Od potpisivanja mira, država se više nije miješala u vjerska pitanja. U Svetom Rimskom Carstvu car je dobio samo formalni reprezentativni karakter. Češko plemstvo bilo je poraženo, a Češka je izgubila status kakav je prije imala u sklopu zemalja kojima su vladali Habsburgovci.

Ponovi Objasnite uzroke i posljedice Tridesetogodišnjeg rata.

ESTONI JA

IRSKA

Moskva

Gdansk

US

ENGLESKA

PR

London Pariz FRANCUSKA

KA

Riga

SVETO RIMSKO CARSTVO

L I T VA P O L J S KA

ŠLESKA Prag

R U S I J A

Kijev

DA

G

B

A

ES

Krakov Beč Budim MOL DAVIJA ŠVICARSKA AU STRIJA ČERKEZI UGARSKA TRANSILVANIJA Zagreb PIJEMONT VENECIJA PORTUGA L HRVATSKA VLAŠKA GON mor e Madrid RA BOSNA Beograd Lisabon C r no SRBIJA Dubrovnik ŠPANJOLSKA PAPINSKA CRNA GOR A O Carigrad EA RI DRŽAVA Granada AL Solun S M AN SARDINIJA NAPULJSKO SKO C ARSTVO KRALJEVSTVO GRČKA S r e d SICILIJA o z e SULTAN AT m n o MAROKA m o r e EUROPA SREDINOM 17. STOLJEĆA granica Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda

ARABIJA

TA N

Europa sredinom 17. stoljeća

77


3. tema

Poljska

78

Zahvaljujući uniji s Litvom, Poljska je potkraj 14. stoljeća postala znatna sila u istočnoj Europi. No, postupno se našla izložena pritiscima Rusije, Osmanskog Carstva i Švedske. Uz to je, od početka 16. stoljeća, unutar države ojačao utjecaj plemića izbornika koji su birali kralja. Usprkos tome, plemstvo je imalo važnu ulogu u borbama protiv Osmanlija. U prvoj godini vladavine kralja Jana II. Kazimira (1648. – 1668.) iz dinastije Vasa izbio je veliki ustanak Kozaka pod vodstvom Bogdana Hmeljnickog, koji je prihvatio vrhovnu vlast ruskog cara. U ratu s Rusijom Poljska je izgubila dio Ukrajine. Nekoliko godina kasnije došlo je do rata između Švedske i Poljske. Nakon rata Poljska je izgubila velik dio prostora uz Baltičko more. Poljska je 1657. morala priznati neovisnost Pruskoj, koja se ujedinila s Brandenburgom. Osmansko Carstvo je 1672. zauzelo velik dio teritorija na desnoj obali rijeke Dnjepar. Napredovanje Osmanlija godinu dana kasnije je zaustavio Jan III. Sobieski (1674. – 1696.). On je 1683., došavši u pomoć opkoljenom Beču, pobijedio Osmanlije, spasio Beč i time spriječio širenje Osmanlija u srednjoj Europi. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine Poljskoj je vraćen dio teritorija koji je zauzelo Osmansko Carstvo.

Ponovi Objasni važnost pobjede Jana III. Sobieskog nad Osmanlijama.

Rusija Jačanje Moskovske Kneževine bilo je preduvjet da se njezin veliki knez Ivan IV. Grozni (1547. – 1584.) okruni 1547. za prvoga ruskoga cara, preuzevši carski položaj umjesto propalog Bizantskog Carstva. Tako je nastala ideja o Moskvi kao „trećem Rimu“, koji će ujediniti kršćanski svijet. Kao jedina pravoslavna država koja nije došla pod vlast Osmanskog Carstva, Rusija je željela biti zaštitnicom svih pravoslavnih kršćana. Ivan IV. Grozni i njegovi nasljednici nasilnim putem su centralizirali državu, slabeći staro i oslanjajući se na novo plemstvo. Nakon smrti Ivana IV. Groznog zavladali su nemiri koji su zaustavljeni tek 1613. kada je za cara izabran Mihail (1613. – 1645.) iz obitelji Romanov, koja je vladala Rusijom sve do 1917. godine.

Petar Veliki pravoslavnim Rusima reže brade, kao simbol promjena koje je namjeravao provesti

Početkom ranog novog vijeka Rusija je počela širiti svoj teritorij. U 16. i 17. stoljeću proširila je svoju vlast na područja preko Urala u Aziju, sve do Tihog oceana. Pritom je bilo važno osvajanje nepreglednih prostranstava Sibira. Iako je Rusija postala apsolutna monarhija još u vrijeme Ivana IV. Groznog, taj je proces dovršen u doba ruskog cara Petra Velikog (1689. – 1725.). Ruski su vladari težili osvajanju izlaza na Baltičko more. Da bi to uspjeli, Rusija se morali sukobiti s Poljacima i Šveđanima te se na kraju uspješno probila na Baltik. Usprkos širenju na dva kontinenta, kojim je bila uvučena u svjetska gospodarska kretanja, Rusija je ostala gospodarski zaostala država s nesređenom upravom i financijama, što je reformama nastojao poboljšati car Petar Veliki.

Ponovi Objasnite kako je Petar Veliki nastojao stvoriti od Rusije europsku silu.

Habsburška Monarhija Rodonačelnik obitelji Habsburg bio je grof Guntram u 10. stoljeću, a u 11. stoljeću obitelj je držala velike posjede u Alsaceu [Alzasu], Švapskoj i Švicarskoj. Njemački kralj Rudolf I. je od kasnijih nasljednih zemalja Habsburgovaca – Austrije, Štajerske, Koruške i Kranjske – stvorio podlogu za daljnji uspon dinastije. Širenjem vlasti Habsburgovaca na susjedna područja stoljećima je stvarana Habsburška Monarhija. Povoljne okolnosti su krajem 15. i početkom 16. stoljeća pomogle Habsburgovcima da ojačaju svoju vlast. Maksimilijan I. (1486. – 1519., car od 1493.) rato-


POLITIKA pokrajine (Gornja i Donja Austrija te unutarnjoaustrijske zemlje: Štajerska, Koruška, Kranjska s Pazinskom knežijom, Goricom i Trstom). U obje je skupine unio središnje urede, nadležne za sve pokrajine. Gornjoaustrijske pokrajine imale su središte u Innsbrucku, a doMaksimilijan I. njoaustrijske u Beču. Osnovna svrha centralizacije bilo (Beč: Muzej je suprotstavljanje plemićima, koji su htjeli staleškom povijesti pokrajinskom upravom učvrstiti podjelu habsburških umjetnosti. posjeda na niz samostalnih pokrajina. Foto: Mladen Maksimilijanov unuk Karlo V. (1519. – 1556.) je 1516. Tomorad, nasljedstvom postao španjolski kralj. On je, osim Španjol2016.) ske, pod svojom vlašću okupio Nizozemsku, Burgundiju, Württemberg [Virtemberg], Napulj, Sardiniju te Siciliju i kolonije u Americi. Austrijske nasljedne zemlje je 1521. predao bratu Ferdinandu da njima upravlja. Karlov dolazak na vlast poklopio se s dva velika izazova – reformom Svetog Rimskog Carstva i reformom Crvao je protiv Mletačke Republike i zaokružio granicu kve. Karlovo shvaćanje političkog univerzalizma bilo habsburških posjeda u Tirolu i uz rijeku Soču. Razdoblje Maksimilijanove vladavine nije značilo samo uzdizanje Habsburgovaca u europskim razmjerima, nego i početak središnje uprave u nasljednim zemljama. Maksimilijan je pod svojom vladavinom udružio sve habsburške pokrajine na alpskom prostoru. Podijelio ih je u dvije skupine: 1) gornjoaustrijske (Tirol i prednjoaustrijske pokrajine do Rajne) i 2) donjoaustrijske

Maksimilijan I. 1493. - 1519.

1477.

Filip Lijepi

Izabela Portugalska

1496.

Marija Burgundska

1496.

Karlo V. 1519. - 1556.

Ivana Španjolska

Marija

španjolska grana Habsburgovaca (do 1700.) Ferdinand I. 1556. - 1564.

Ana Ugarska

austrijska grana Habsburgovaca (do 1918.) Ženidbene veze Habsburgovaca

Karlo V. (Beč: Muzej povijesti umjetnosti. Foto: Mladen Tomorad, 2016.)

Ludovik II. Jagelović

79


3. tema

EN G LES KA

KA Brandenburg

S EM

Z ZO

ES SASKA KA Prag ČEŠKA MOR AVSKA Beč Pariz Salzburg AUSTRIJA BURGUNDIJA ŠTA JERSKA U GA R SK A TIROL KORUŠKA ŠVICARSKA KRANJSKA

NI

HR VAT S

FRA N CU S KA

VENECIJA

Venecija

RT

UG

AL

A N D ORA Madrid

PO LJSKA

ŠL

KA

austrijska granica Habsburgovaca španjolska granica Habsburgovaca granica Svetog Rimskog Carstva At l a n t s k i o ce a n

Kada je Ferdinand vojnim putem želio ostvariti svoje pravo na vlast nad Ugarskom, suprotstavile su mu se snage Osmanskog Carstva, koje su 1541. godine osvojile Budim. Iste je godine Erdelj (Transilvanija) postao zasebnim političkim teritorijem, koji će priznavati vrhovnu vlast Osmanskog Carstva sve do 1690. godine. Ferdinad je dobro znao da su Ugarska, Češka i Hrvatska s njegovim nasljednim zemljama povezane jedino osobom vladara. Cilj Ferdinandovih reformi bio je nadvladavanje feudalnog partikuralizma (čuvanja samo zasebnih, lokalnih interesa feudalaca) i jačanje vladarske moći. No, reforme su postupno vodile prema stvaranju centralizirane države. Ferdinand je zatražio da mu svaka kraljevina i zemlja pošalje zastupnike koji će raspravljati o poslovima od zajedničkog interesa. Plemstvo mu se suprotstavljalo, jer nije željelo odlučivati o poslovima od zajedničkog interesa. Zbog tog otpora Ferdinand je u Beču osnovao središnje urede vlasti pod svojom kontrolom, koji su postupno dobivali sve veće značenje. Sličnu su politiku provodili Ferdinandov sin Maksimilijan II. (1564. – 1576.) i unuk Rudolf II. (1576. – 1612.). Kao vladar, Rudolf II. nije se brinuo za obranu od Osmanlija, pa su za njegove vladavine Hrvatska, Slavonija i Ugarska svedene na najmanji teritorijalni opseg. Upravljanje civilnim poslovima u Ugarskoj i Hrvatskoj prepustio je bratu Ernestu (1553. – 1595).

DANSKA

IRS KA

PO

80

je stalni uzrok ratova, pogotovo s Francuskom. Nju je pobijedio 1525., učvrstivši vlast Habsburgovaca u sjevernoj Italiji. Karlo V. je ratovao sa sultanom Sulejmanom u srednjoj Europi i sjevernoj Africi, a u Americi je 1535. proširio španjolske kolonijalne posjede. U njegovo su vrijeme izbili vjerski ratovi u Svetom Rimskom Carstvu između katolika i protestanata. Pred kraj života s povukao s vlasti. Mlađem bratu je prepustio carsku krunu, a sinu Filipu španjolske posjede. Time su se Habsburgovci podijelili na dvije loze – austrijsku i španjolsku. Karlov brat Ferdinand I. (sveti rimski car 1556. – 1564.) baštinio je 1519. austrijsku granu habsburške dinastije. U njegovo su se vrijeme učvrstile austrijskohrvatske veze te je obnovljen ugovor o međusobnom nasljeđivanju između ugarsko-hrvatske vladarske obitelji Jagelovića i Habsburgovaca. Uz to je Ferdinand 1526. postao češkim, a godinu dana kasnije i ugarskohrvatskim kraljem. Time je hrvatski prostor 1527. ušao u sastav Habsburške Monarhije, u kojem je ostao do 1918. godine. Ferdinand je proširenjem svojeg područja vlasti provodio centralističku politiku. Ona je produbljivala razlike između habsburškog dvora u Beču te hrvatskih i ugarskih staleža. Ipak, spadao je među konfesionalno miroljubive političare, nastojeći iskoristiti dobre strane vjerskoga mira (Augsburški mir iz 1555. godine).

PAPINSKA DRŽAVA

O SMA N SKO C A R STVO

NAPULJ

Š P A N J O L SKA Sr e doz e mn o m o re

Habsburške zemlje u Europi u 16. stoljeću


POLITIKA onda je iznenada u pomoć došla vojska pod vodstvom poljskog kralja Jana Sobieskog, spasivši Beč. Uz pomoć Pape nastao je savez zvan Sveta liga, koji je krenuo u protunapad. Činile su ga Habsburška Monarhija, Mletačka Republika, Poljska i Rusija, a u borbama su oslobodile dio ugarskog i hrvatskog prostora. Rudolf II. (Portret iz 1594.)

Vojnu upravu je dao stricu Karlu II. Štajerskom (1540. – 1590.), kojeg je potom na toj dužnosti zamijenio njegov sin Ferdinand, kasniji kralj. Rudolf je 1608. potvrdio zaključak Hrvatskog sabora o isključivom priznanju katoličke vjere u Hrvatsko-slavonskom kraljevstvu, što je bilo suprotno ugarskom zakonodavstvu. Njegov brat Matija II. (kralj od 1618, car 1612. – 1619.) svrgnuo ga je s vlasti. Ferdinand II. (1619. – 1637.) i Ferdinand III. (1637. – 1657.) vladali su u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata. Kralj Leopold I. (1657. – 1705.). ušao je 1663. godine u rat s Osmanlijama. Kršćani su pobjedili Osmanlije u bitki na tromeđi današnje Mađarske, Slovenije i Austrije (kod mjesta Mogersdorfa). U kolovozu 1664. godine Osmanlije i Habsburgovci potpisali su tajni Vašvarski mir. Određeno je da habsburška i osmanlijska strana mogu zadržati osvojena područja. Hrvatska utvrda Novi Zrin u Međimurju, koju su premoćne osmanske snage, nakon mnogih ranijih pokušaja, 1664. razorile, nije se mjela obnavljati. U znak prijateljstva kralj Leopold je sultanu morao dati dar u novcu. Takvim odredbama nisu bili zadovoljni hrvatski velikaši, koji su očekivali oslobođenje hrvatskih zemalja. Nakon potpisivanja Vašvarskog mira 1664. Osmanlije su prekinuli veće napade na habsburške prostore gotovo dva desetljeća. Osmanlije su pod vodstvom velikog vezira Kara Mustafa-paše 1683. godine s brojnom vojnom silom odlučili zauzeti Beč, kako bi obnovili osvajačke napade i snagu oslabljenog Osmanskog Carstva. Nakon više mjeseci opsjedanja Osmanlije su gotovo osvojili Beč, a

IZVORI

Neka je navijek hvaljen naš Gospodin i Bog koji je našoj naciji udijelio ovakvu pobjedu i slavu za koju se u ranijim vremenima nikad nije čulo. Čitav neprijateljski logor skupa s topništvom i neprocjenjivim blagom pao je u naše ruke, a neprijatelj se nalazi u potpunom neredu u bijegu, pokrivši leševima prilaze rovovima, sam logor i otvoreno polje. Naši su oteli sve deve, mazge, goveda i ovce, sakupljene oko logora... Veliki vezir [Kara Mustafa] spasio se na jednom konju s jedinim odijelom, uz gubitak svega svoga dragocjenog blaga, čiji sam nasljednik postao je... Pismo poljskog kralja Jana III. Sobieskog o oslobođenju Beča od opsade 1683. godine.

Odredi kako poljski kralj opisuje pobjedu nad Osmanlijama.

U Habsburškoj Monarhiji ugarsko i hrvatsko plemstvo imalo je veliku političku i gospodarsku moć sve do druge polovice 17. stoljeća, kada ih je oslabio Leopold I. Prisilio ih je da Habsburgovcima priznaju pravo nasljedstva na ugarsko-hrvatsku krunu i odreknu se prava na otpor. U vrijeme Leopoldove vladavine počele su apsolutističke i centralističke promjene radi obnove zemlje nakon protuosmanlijskih ratova. Bezuspješno je ratovao protiv Francuske (1672. – 1679. i 1688. – 1697.), a pred kraj života ušao je u Rat za španjolsku baštinu (1701. – 1714). Ferdinand I.

Maksimilijan II.

Ferdinand

Karlo

Rudolf II.

Matija

Ferdinand II. Ferdinand III.

Leopold I.

Ferdinand IV.

Rodoslovlje Habsburgovaca kao ugarsko-hrvatskih kraljeva. Odredi i objasni glavna obilježja habsburške politike prema Osmanlijama.

81


3. tema Leopolda je naslijedio sin Josip I. (1705. – 1711.) koji je dalje radio na učvršćivanju središnje vlasti, dok je u Ugarskoj 1711. ugušio bunu Franje II. Rákóczyja. Nakon Josipove smrti prijestolje je preuzeo njegov brat Karlo III. (kao car Karlo VI.) (1711. – 1740.). Završio je Rat za španjolsku baštinu stekavši dio posjeda, a protiv Osmanskog Carstva je vodio dva rata. Nastojao je osigurati prijestolje svojoj kćeri Mariji Tereziji, ali pritom je oslabio vojnu snagu Carstva te je dio stečenih posjeda morao prepustiti Španjolskoj i Osmanskom Carstvu.

Osmansko Carstvo

82

Sultan Selim I. (1512. – 1520.) osvojio je Siriju, Egipat, Libanon, Palestinu i dijelove Mezopotamije i Kurdistana. Pod njegovu je vlast došao i Hidžaz sa svetim mjestima Mekom i Medinom. Selim I. preuzeo je naslov kalifa, čime je faktički postao duhovnim poglavarom islama. Ustanovu kalifa prenio je iz Kaira u Istanbul. Njegov sin i nasljednik Sulejman I., zvan na istoku Zakonodavac, a u Europi Veličanstveni (1520. – 1566.), bio je najvažniji osmanski vladar, a pod njim je Osmansko Carstvo bilo na vrhuncu moći. Pokorio je Bagdad, Gruziju, Armeniju, Jemen i Aden. Svojem admiralu Hajrudinu Barbarosi povjerio je osvajanje dijelova sjeverne Afrike. Zauzimanjem Roda (1522.) i pobjedom nad kršćanskom vojskom 1538. u pomorskoj bitki kod Preveze u sjeverozapadnoj Grčkoj, Osmanlije su zavladali Sredozemnim morem. Nakon što je 1526. slomio Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo, Sulejman je 1529. pokušao osvojiti Beč, ali ga je

Sultan Selim I. (Prikaz iz 19. stoljeća)

Sulejman I. Veličanstveni. (Beč: Muzej povijesti umjetnosti. Foto: Mladen Tomorad, 2016.)

Prikaz Konstantinopola (Carigrada), osmanlijskog Istanbula

opsjedao bez uspjeha. Međutim, novim je osvajanjima obuhvatio hrvatske zemlje. Primorao je Moldaviju i Erdelj (Transilvaniju) da mu budu vazali i plaćaju danak. Osmansko je Carstvo pretvorio u europsku silu. Razlozi uspona Osmanlija mogu se tražiti u neslozi među kršćanima na zapadu, što je koristila osmanlijska diplomacija, ali i u unutarnjem ustroju Osmanskog Carstva. Sulejman je umro prigodom opsade utvrde Siget u današnjoj Mađarskoj 1566. godine, koju je junački branio bivši hrvatski ban Nikola IV. Zrinski. U vrijeme Sulejmanova nasljednika, sultana Selima II. (1566. – 1574.) politikom Osmanskog Carstva praktično je upravljao veliki vezir Mehmed-paša Sokolović (1565. – 1579.). On je 1568. sklopio mir s Habsburškom Monarhijom, učvrstio osmanlijsku vlast u Moldaviji i Vlaškoj te skršio pobunu u Jemenu (1569. – 1570). Nakon toga krenuo je u napad


POLITIKA Bagdad. Sultani nisu imali ni većih uspjeha u ratovima s Poljskom i Habsburškom Monarhijom. Osman II. (1618. – 1622.) ušao je u Tridesetogodišnji rat na strani erdeljskog kneza, no doživio je poraz od Poljske kod Hotina (1622.). Taj je događaj nadahnuo Ivana Gundulića na pisanje epa Osman. Murat IV. (1623. – 1640.) je Perziji preoteo Bagdad i bezuspješno pokušao provesti reforme u Osmanskom Carstvu. U drugoj polovici 17. stoljeća Osmanskim Carstvom dominirali su veliki veziri iz obitelji Köprülü (u hrvatskoj tradiciji poznati kao Ćuprilići). Mehmed-paša (veliki vezir 1656. – 1661.) pokrenuo je upravne reforme u Osmanskom Carstvu i započeo Kandijski rat koji je nastavio njegov sin Fazil Ahmed-paša (veliki vezir 1661. – 1676.), preotevši Mlečanima Kretu (1666. – 1669.). Nastavio je i očeve reforme, a nakon pokušaj upada u Habsburšku Monarhiju 1664., koji je zaustavila međunarodna vojska u bitki kraj Svetoga Gottharda odnosno Mogersdorfa, osigurao je za Osmansko Carstvo povoljan mir. U ratu protiv Poljske (1672. – 1676.) Osmanlije su zauzeli zapadnu Ukrajinu i Podolje. To je područje vraćeno Poljskoj tek mirom u Srijemskim Karlovcima 1699., kojim je Osmansko Carstvo izgubilo i Ugarsku do Temišvara, Erdelj, Moreju te dijelove Dalmacije, Slavonije i Hrvatske.

Osmanski paša na konju. Sat izrađen u Njemačkoj o. 1580. (Beč: Muzej povijesti umjetnosti. Foto: Mladen Tomorad, 2016.)

na mletački otok Cipar (1570. – 1571.), što je rezultiralo stvaranjem protuosmanlijskog saveza Papinske Države, Mletačke Republike i Španjolske. Snažna flota tih triju država je kraj Lepanta, na ulazu u Korintski zaljev, 1571. uspjela uništiti osmanlijsku flotu. Time je zaustavljena prevlast Osmanlija nad Sredozemljem. Usprkos tome, Osmanskog Carstvo je za manje od godinu dana obnovilo flotu i nastavilo s osvajanjima te je 1573. Mletačkoj Republici oduzelo Cipar. Nasljednici Selima II. na istoku su naišli na otpor perzijskog vladara, koji je na prostoru od Tigrisa do Inda stvorio moćno carstvo te Osmanskom Carstvu oteo

Ponovi Uz pomoć literature i interneta istraži kakve su reforme provodili veliki veziri iz obitelji Köprülü.

Carigrad/Istanbul

S r ed o

Ankara Konya o m or e

n

Tunis

m

ze

Bagdad

Tripoli ve no mo re

do 1395 do 1520. do 1683.

Cr

Širenje Osmanskog Carstva

Meka

Širenje Osmanskog Carstva

83


3. tema

HRVATSKE ZEMLJE NA GRANICI HABSBURŠKE MONARHIJE, OSMANSKOG CARSTVA I MLETAČKE REPUBLIKE Iseljavanja iz hrvatskih zemalja i doseljavanje u njih

IZVORI

Čl. 23. Usjevi pak, ako kakve ima taj kmet na onom svom selištu, koje namjerava napustiti, neka nesmetano ostanu pod njegovim imenom. Te će usjeve, kad bude potreba, taj isti seljak moći okopati, ograditi i čuvati, a kad budu zreli, uzeti za sebe i odnijeti, pošto položi zemljarinu zemaljskom gospodarstvu prema običaju onog mjesta... Čl. 24. Kada pak netko od gospode ili plemića ne bude htio na miran način otpustiti takvog kmeta, koji je na spomenut način bio zatražen, i za kojega je dobivena otpusnica, nego ga prisilno zadržava: Ubuduće župani, podžupani ili plemićki suci uz globu od 25 maraka, koju imaju bezodvlačno utjerati od onoga, koji nasilno

Dio hrvatskog stanovništva Osmanlije su odvodili u sužanjstvo, a dio se spašavao bijegom. Osim na zapadnu obalu Jadrana, odlazili su prema zapadnougarskim prostorima i na teritorij Svetog Rimskog Carstva. Posljedice iseljavanja hrvatskog pučanstva vidljive su do danas. Potomci iseljenika protjeranih u vrijeme ratova s Osmanlijama žive još i sad u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i drugdje.

84

Mu

ra

Drava

Varaždin

SVETO RIMSKO CARSTVO

Kupa

UGARSKA

Križevci Zagreb Sava

Drava

Čazma HRVATSKA

Ozalj

Sisak

Ogulin

Požega

Đakovo

Kostajnica Brod

Un a

Slunj Senj

Cazin

Prijedor

ba Vr

Otočac

Bihać

Banja Luka

Mitrovica

Tuzla

Udbina

d J a

Novigrad

Sava

Dobor

Pag MLETAČKA DALMACIJA

a

sn

Bo

s

Bakar

Kupa

Zvonigrad

Jajce

r a

n

Knin

OSMANSKO CARSTVO

s Sinj

k

o m

o

r

e

Osmanijska osvajanja u Hrvatskoj i Bosni od 15. do 16. stoljeća

osvojeno do 1463. godine Ne

osvojeno 1463. -1526. godine

re

tva

Hrvatska 1526. godine


POLITIKA zadržava kmeta, dužni su i moraju toga kmeta predati gospodaru ili plemiću, koji ga je zatražio. Zaključak Hrvatskog sabora iz 1538. o načinu preseljenja kmetova.

Objasni što se htjelo postići ovim odredbama.

Na opustošena hrvatska područja vojne su vlasti, ali i pojedini plemići nastojali doseliti novo stanovništvo, nudeći mu povlastice. Novodoseljeni stanovnici su u najvećem broju bili kršćani s prostora Osmanskog Carstva. Oni su doseljavali tijekom čitavog 16. stoljeća. Najveći broj ih se doselio krajem 16. i početkom 17. stoljeća. To su bili Vlasi. Oni su na prostoru Osmanskog Carstva počeli gubiti zasebni položaj, a smanjenjem povlastica opadala je njihova odanost Osmanlijama. Habsburgovci su Vlasima prigodom doseljavanja dali privilegije, odnosno zaštitno pismo kojim im je zajamčeno oslobođenje od svih „nameta, rabota i sličnih tereta“. Zauzvrat su ih vojni zapovjednici mogli, u slučaju potrebe, pozivati u vojnu službu. Najvažnije povlastice kralj im je dao 1630. potpisavši Vlaške statute (Statuta Valachorum) koji su vrijedili za svako selo između Drave i Save s vlaškim stanovništvom. Vlasi su dobili pravo na slobodno upravljanje zemljišnim posjedom u zamjenu za vojnu službu, a u civilnim poslovima organizirali su vlastitu samoupravu. Vlaškim statutima počela je teritorijalizacija Varaždinskoga generalata i nastavljen je proces nezakonitog izdvajanja od vlasti Hrvatskog sabora i bana. Pravoslavni Vlasi bili su poznati i kao Rašani (Raška = srednjovjekovna Srbija). Doseljenici katoličke vjere bili su poznati kao Predavci (od predati se).

Ponovi Objasni kako su se vladar i plemstvo nastojali nositi s depopulacijom hrvatskog područja.

Izbor Ferdinanda I. Habsburgovca za hrvatskog kralja i građanski rat Nakon krize nastale pogibijom Ludovika II. Jagelovića, Hrvatski je sabor na zasjedanju u Cetinu 1. siječnja 1527., izabrao Ferdinanda I. Habsburškog (1527. – 1564.) za hrvatskog kralja. Ferdinand se obvezao da će poštovati sva hrvatska državna prava i pomagati hrvatsku obranu od Osmanlija vojskom i novcem. Kraljevina Hrvatska je, izborom Ferdinada za kralja, ušla u personalnu uniju sa zemljama kojima su vladali Habsburgovci. Hrvatski staleži su iste godine istaknuli da su se slobodne volje priključili zemljama kojima je vladao Ferdinand I. i time sačuvali svijest o zasebnosti Hrvatskog kraljevstva. Slavonsko plemstvo je 6. siječnja 1527. na saboru u Dubravi kraj Čazme izabralo Ivana Zapolju za kralja. On je nakon toga Krstu Frankapana imenovao banom. Ubrzo je dio slavonskog plemstva izgubio povjerenje u Zapolju. Od srpnja 1527. počeli su oružani sukobi između pristaša oba kralja. U borbama kraj Varaždina 26. rujna vojska pristaša Ivana Zapolje doživjela je po-

IZVORI

O poglavarstvima – Čl. 1. – Svako selo Vlaha koji obitavaju između rečenih rijeka Save i Drave, neka imade svoga suca ili kneza, čovjeka, dakako, kadra i podesna za obnašanje službe te vrste. Njega neka u za to određeno vrijeme, naime u mjesecu travnju prije blagdana Sv. Jurja, izabere općina njegova sela na godinu dana, a izbor neka se dade na znanje generalu. Čl. 2. Kao što čitava općina Vlaha boravi na području triju vrhovnih kapetanija, naime, križevačke, koprivničke i ivanićke, tako neka se u svakoj kapetaniji zasebno bira i postavlja vrhovni sudac, muž vješt i upućen u domovinske zakone... Vlaški statuti iz 1630. godine.

Objasni na što se uopćeno odnose ovdje iznesene povlastice dane Vlasima.

Isprava o izboru Ferdinanda I. Habsburškog za hrvatskoga kralja

85


3. tema Ivan Zapolja

86

raz. Nakon toga je slavonsko plemstvo na saboru u Križevcima 6. listopada 1527. priznalo Ferdinanda Habsburgovca za kralja. Građanski rat su iskoristili Osmanlije. Njima je prodore na hrvatski prostor olakšala činjenica da kralj Ferdinand nije Hrvatskoj poslao u pomoć vojsku koju je obećao. Jajačka banovina je od vladavine Matijaša Korvina bila branik Hrvatsko-Slavonskog Kraljevstva. Ferdinand se nije brinuo o njezinoj obrani. Gradovi su bili slabo opskrbljeni vojskom i hranom. Takvu su situaciju iskoristili Osmanlije i 1528. godine zauzeli Jajce, a potom i ostale utvrde Jajačke banovine. Time je Osmanlijama bio otvoren put za osvajanja dijelova Slavonije i Hrvatske. Osmanlije su još 1527. zauzeli Obrovac i Udbinu. Pod osmanlijsku je vlast došla Lika s Krbavom. Time je bila prekinuta veza između hrvatskog sjevera i juga. Na jugu se održao jedino grad Klis. Osim njega, glavne obrambene utvrde Hrvatskog Kraljevstva bili su Senj i Bihać. Pokušaje Ivana Zapolje da se vrati na kraljevsko prijestolje iskoristili su Osmanlije, sklopivši s njim savez. Istovremeno, građanski rat u Slavoniji nije prestajao, a snage privržene Ivanu Zapolji uspješno je vodio zagrebački biskup Šimun ErdŐdy [Erdedi]. Njega je Zapolja 1530. imenovao hrvatskim banom, a podržalo ga je slavonsko plemstvo. Nakon toga su se oba kralja

pokušala pomiriti, ali ni jedan od njih se nije želio odreći krune. Ferdinand je ponovno pregovarao s Ivanom Zapoljom. Tijekom pregovora 1537. Osmanlije su zauzeli velik dio Slavonije s Požegom. Iste je godine, nakon pogibije uskočkih branitelja pod vodstvom Petra Kružića, pao Klis, a ubrzo nakon toga Osmanlije su zauzeli gotovo čitav južni dio Hrvatskog Kraljevstva. Kralj Ferdinand se nakon pada Požege i Klisa uplašio da će plemstvo jače podržavati Ivana Zapolju. Zato je iste godina poslao u rat protiv Osmanlija u Slavoniju generala Ivana Katzianera [Kacijanera]. Njega su Osmanlije porazili i učvrstili vlast u Slavoniji. U ruke Osmanlija pala je 1538. Dubica, što je bio prvi njihov prodor u obrambeni sustav na rijeci Uni. Na saborskom zasjedanju u Križevcima 1538. plemstvo je raspravljalo o raznim pitanjima obrane. Ferdinand se iste godine uspio tajno nagoditi s Ivanom Zapoljom te mu je priznao da može nositi kraljevski naslov i samostalno vladati u dijelu Ugarske koji je tada posjedovao. Zauzvrat se Ivan Zapolja morao odreći prava na Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju. Teritorijalno smanjenje Hrvatske i preseljavanje hrvatskog plemstva u Slavoniju bili su uzrocima da su se oba sabora počela okupljati na zajedničkim zasjedanjima. Prvo takvo zasjedanje održano je 1533. u Zagrebu. Godine 1558. oba su se sabora spojila u jedinstven Hrvatsko-dalmatinsko-slavonski sabor. Članovi Sabora bili su crkveni i svjetovni velikaši, niže plemstvo, kaptoli, zastupnici slobodnih kraljevskih gradova i povlaštenih okruga. Oni su se nazivali staleži i redovi. Prvi stalež činili su crkveni velikaši – prelati, drugi državni dužnosnici i svjetovni velikaši, treći niže plemstvo i četvrti slobodni kraljevski gradovi. Staleži i redovi predstavljali su vladajući sloj. Sve plemstvo nije bilo u njihovu sastavu. Najviše plemića nije imalo pravo sjedišta i glasa u Saboru, nego su ih već od 17. stoljeća zastupali zastupnici koji su birani na županijskim skupštinama. Sabor je bio jednodomni parlament te su svi staleži i redovi zajedno zasjedali. Na Hrvatski sabor imali su pravo dolaziti izaslanici kralja koji su pred Saborom iznosili kraljeve prijedloge da bi Sabor o njima raspravljao i dao zaključke.

Ponovi

Utvrda Klis iznad Splita. Istraži zašto je Klis bio važna uporišna točka.

Odredi osnovna obilježja politike Ferdinanda Habsburškog u hrvatskim zemljama i usporedi to s obvezama koje je na sebe preuzeo prigodom izbora za kralja.


POLITIKA

Osmanlijska zauzimanja dijelova hrvatskih zemalja Nakon smrti Ivana Zapolje 1540., Ferdinand je ostao jedini ugarsko-hrvatski kralj. Zapolja je na samrti kraljevska prava prenio na tek rođenog sina Ivana Sigismunda (Žigmunda) kojeg su stavili pod zaštitu Osmanlija. Istovremeno, vojnička obrana Slavonije između rijeka Kupe i Drave do sredine 16. stoljeća nije bila dobro organizirana. Do 1542. kraljevske su se posade nalazile u samo desetak utvrda. Osmanlije su napali ugarske i slavonske prostore 1543. godine. Uz neke ugarske gradove, osvojili su velik dio Slavonije. Naredne godine zauzeli su nova uporišta, a 1545. preplašena je posada napustila utvrdu Moslavinu. Kralj Ferdinad je sa sultanom 1547. sklopio mir na pet godina. Nakon tog mira, u novim sukobima, Hrvatska je 1552. izgubila Viroviticu i Čazmu. Ovime je u prostoru između Save i Drave završilo napredovanje Osmanlija. Svi kasniji pokušaji daljnjeg zauzimanja hrvatskog teritorija bili su odbijeni. U Pounju je

Kostajnica (ranonovovjekovni prikaz)

Kostajnica, osvojena 1556., pretvorena u osmanlijsko uporište za osvajanje Pounja te prodore prema Pokuplju. Sultan Sulejman I. i veliki vezir Mehmed-paša Sokolović krenuli su 1566. na čelu brojne osmanlijske vojske u pohod s ciljem zauzimanja Beča. Bivši hrvatski ban Nikola IV. Zrinski, poznat i kao Nikola Šubić Zrinski, preuzeo je s hrvatskim i mađarskim vojnicima obranu utvrde Siget. Kad se ugrožena utvrda više nije mogla braniti, Zrinski je s preostalim braniteljima

Varaždinska vojna granica na Angielinijevoj [Anđijelinijevoj] karti Hrvatske i Slavonije iz 1566. godine

87


3. tema njima i Zrin. Nakon toga je glavnina obrane Hrvatsko-Slavonskog Kraljevstva morala biti prenesena s Pounja u Pokuplje. Posebno je teško bilo kada su 1592. Osmanlije osnovali utvrdu Petrinja te zauzeli hrvatski grad i utvrdu Bihać, koja je bila važna za obranu današnjeg Korduna i Banovine. Nakon toga je došlo do velikog iseljavanja civilnog hrvatskog stanovništva prema zapadu i sjeveru. Hrvatsko-Slavonsko Kraljevstvo se otada nazivalo „ostacima ostataka“.

Bihać je bio važan za obranu današnjeg područja Korduna, Banovine i Like. Objasni zašto je pad Bihaća imao tako teške posljedice.

Pojedini hrvatski plemići su usporedno s osmanlijskim osvajanjima tijekom 16. stoljeća kralju davali svoje pogranične utvrde. Sredinom 16. stoljeća stvoren je sustav pograničnih straža i utvrda s posadama koje je financirao kralj. Protezao se od rijeke Drave do Jadranskoga mora. Taj sustav zovemo Hrvatsko-slavonska POLJSKO KRALJEVSTVO

Granica Sedmogradske (Erdelj, Transilvanija)

Késmárk

granica krajine

1 Hrvatska krajina

5

2 Slavonska krajina 3 Ugarska krajina

Dnj

esti

6

r

Požun (Bratislava)

Selmecbány U G A R S K O - H R V A T S K O KRALJEVSTVO Bát Du Eger Léva na VELIKA 4 Ugarska krajina v Ostrogon Sopron KNEŽEVINA od Balatona do Dunava Négyes MOLDAVIJA Györ Komáron 5 Krajina ugarskih Budim rudarskih gradova 4 Debrecen Pápa Köszeg Udvard Zilah ra 6 Gornjougarska krajina Veszprém Mu Varád 3 Graz Kanjiža ERDELJ Ptuj Sava Drava (TRANSILVANIJA) Simánd Čakovec SVETO Csanad RIMSKO Mar Varaždin Siget Pečuh eš CARSTVO Zagreb Temišvar 2 Križevci D Beč

a

od Drave do Balatona

Tis

88

krenuo u protunapad te junački poginuo. Tijekom opsade Sigeta sultan Sulejman je umro od starosti, pa su se unatoč pobjedi Osmanlije vratili. Ipak su prije povratka zauzeli prostor preko Drave od ušća Mure do Sigeta. Time je stvorena sjeverna hrvatsko-osmanska granica na rijeci Dravi. U vrijeme ciparskog rata, u drugoj polovici 16. stoljeća, Osmanlije su napadali dijelove Dalmacije pod mletačkom vlašću, a po njegovom završetku obnovili su napade u Pounju, te zauzeli nova uporišta, među

Ustroj Hrvatskoslavonske vojne krajine (granice)

Dunav

Karlovac Senj

Osijek Sava

Bihać

Zadar MLETAČKA REPUBLIKA

a

Požega

1

Otočac

rav

Sisak

Šibenik Split Omiš

Beograd

VELIKA KNEŽEVINA VLAŠKA

Sarajevo OSMANSKO CARSTVO

Dunav

Jadransko more

Karta 24: Hrvatsko-slavonske i ugarske vojne krajine tvorile su obrambeni sustav od osmanlijskih napada (stanje s kraja 16. stoljeća)


POLITIKA vojna krajina (granica). Između Drave i Save utemeljena je Slavonska krajina sa središtem u Koprivnici. Sastojala se od četiri kapetanije: Koprivničke, Križevačke, Ivanićke i Đurđevačke. Od Jadranskog mora do Kupe protezala se Hrvatska krajina. Njezin primorski dio se nazivao Primorska krajina. Poseban su položaj unutar Hrvatske krajine imali doseljenici na prostoru Žumberka naseljeni u prvoj polovici 16. stoljeća. Između Slavonske i Hrvatske krajine bila je Banska krajina pod neposrednim zapovjedništvom hrvatskog bana. Međimurje (Legradska kapetanija) je spadalo pod Kanišku krajinu, koja je bila sastavni dio ugarskih krajiških područja. Kralj je 1577. upravu Slavonske i Hrvatske Vojne krajine prepustio nadvojvodi Karlu. Iduće, 1578. godine održan je sabor predstavnika staleža Štajerske, Kranjske, Koruške i Gorice u austrijskom mjestu Bruck na Muri. Na njemu je bilo određeno stalno financiranje utvrda Vojne krajine. Dogovoreno je da će Štajerska financirati Slavonsku vojnu krajinu, a Kranjska, Koruška i Gorica Hrvatsku vojnu krajinu. Osnovano je Dvorsko ratno vijeće u Grazu koje je postalo vrhovno vojno zapovjedništvo Vojne krajine. Prikaz bitke kod Siska. (Zagreb: Muzej grada Zagreba. Foto: Mladen Tomorad, 2019.)

Treba naglasiti da je Hrvatsko-slavonska vojna krajina tijekom 16. stoljeća bila dubinska bojišnica protiv Osmanlija koja se oslanjala na stalnu plaćeničku vojsku u utvrdama. Tada nije postojala nikakva unutarnja granica prema matičnoj zemlji. Zbog toga se može govoriti samo o organizaciji vojske u utvrdama, a ne o području sa stanovništvom koje bi se organizacijski razlikovalo od tada uobičajenih ustrojstava u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji.

Ponovi Objasni na čemu se temeljio početni ustroj Vojne krajine.

Bitka kod Siska 1593. i mir na Žitvi Nakon zauzimanja Bihaća 1592. i gradnje nove utvrde Petrinje te podizanja mosta na rijeci Kupi kraj Bresta, koji su osvojili u srpnju 1592., Osmanlije su u lipnju 1593. neuspješno napali Sisak. Glavni cilj im je bio osvajanje toga grada i daljnje napredovanje

89


3. tema D. Martinović

Mir je trebao vrijediti 20 godina. Nakon potpisivanja mira kralj je nagradio Tomu ErdŐdyja za zasluge u ratu i obrani Hrvatskog Kraljevstva. Godine 1607. dao mu je varaždinsku utvrdu, posjede oko Varaždina i imenovao ga nasljednim županom varaždinskim.

Ponovi Obrazloži važnost bitke kod Siska kao prekretnice u ratovima s Osmanlijama na hrvatskom prostoru.

Iz srednjovjekovne anonimnosti Sisak je izronio u vrijeme bojeva protiv Osmanlija, posebno nakon gradnje znamenite sisačke tvrđe 1544. godine. Sisak je vrhunac doživio nakon sjajne pobjede kršćanske vojske nad Osmanlijama, nakon treće opsade 1593. godine. Glas o prvom velikom osmanlijskom porazu nakon višestoljetnih uspješnih vojnih pohoda brzo se širio i Sisak se nakratko našao u središtu pozornosti cijele Europe

90

prema Zagrebu. Grad su već gotovo bili zauzeli. No, u pomoć su došle hrvatske snage pod banom Tomom Erdődyjem. Pridružile su im se vojne postrojbe krajišnika. U pomoć braniteljima Siska stigle su i postrojbe iz Kranjske i Koruške. Dana 22. lipnja 1593. vođena je bitka između kršćanskih i osmanlijskih snaga. Iako su Osmanlije imali barem dvostruko brojniju vojsku, nastao je nemir u njihovim redovima, te su počeli uzmicati prema mostu koji su zauzeli karlovački vojnici, zapriječivši im povlačenje. Nakon općeg napada kršćanskih snaga Osmanlije su izgubili bitku, a u njoj je smrtno stradao i osmanlijski zapovjednik. Glas o kršćanskoj pobjedi kod Siska vrlo brzo je odjeknuo diljem Europe. Doznavši za poraz, sultan je objavio rat kralju Rudolfu. Rat je trajao do mira 1606. godine. Nakon bitke Osmanlije su ipak zauzeli Sisak, ali su ga zajedno s obližnjom Petrinjom ubrzo morali napustiti. Mir na Žitvi, sklopljen na ušću rijeke Žitve u Dunav, gdje su vođeni pregovori (u današnjoj Slovačkoj), potpisan je 11. studenoga 1606. Svaka je strana zadržala one prostore koje je osvojila tijekom rata. Hrvatskom Kraljevstvu su pripale utvrde: Čazma, Petrinja, Moslavina, Gora i Hrastovica. Dogovoreno je da se na granici ne smiju podizati nove utvrde, ali su se smjele obnavljati stare. Bilo je zabranjeno zauzimati tvrđave, pustošiti, plijeniti i pljačkati. Kralj je sultanu morao dati jednokratni dar u vrijednosti od 200.000 forinti.

1530.

1535.

1540.

1527. Hrvatski sabor u Cetinu izabrao Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja

1545.

1550.

1555.

1558. Hrvatsko-dalmatinski i

Slavonski sabor spojeni u jedinstven Hrvatskodalmatinsko-slavonski sabor

1560.

1565.

1566. bitka kod Sigeta

Doba preosvajanja

Neuspjeh Osmanlija kod Beča 1683. potaknuo je kršćane pod osmanlijskom vlašću na dizanje ustanaka. U Slavoniji je pobunu potaknuo franjevac Luka Ibrišimović. Jedna od najvažnijih pobjeda ustanika pod Ibrišimovićevim vodstvom zbila se 1689. godine kod Požege. Cijela Slavonija oslobođena je tek nakon bitke kod Slankamena 1691. godine. U Lici i Krbavi kršćanski ustanak potaknuo je katolički svećenik Marko Mesić. Pod njegovim vodstvom od osmanlijske su vlasti te oblasti i oslobođene, a Marko Mesić je štitio civilno stanovništva od Osmanlija sve do priključenja Like Vojnoj krajini početkom 18. stoljeća.

Fra Luka Ibrišimović, osloboditelj Slavonije od osmanlijske vlasti. (Moderan zamišljeni prikaz)

Marko Mesić oslobodio je Liku od Osmanlija. (Moderan zamišljeni prikaz) 1570.

1575.

1580.

1585.

1590.

1592. Osmanlije osnovali utvrdu Petrinju i osvojili Bihać 1593. bitka kod Siska

1595.

1600.

1605.

1606. mir na Žitvi

1610.

161


15.

POLITIKA je na Savu i najvećim se dijelom podudarala s današnjom državnom granicom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

IZVORI

Naime, čujemo, da se spomenuti neprijatelj u dosta velikom broju sakuplja u mjestu Gradiška, namjeravajući svim silama opet iz ove nam rodne grude protjerati vojsku Posvećenoga Carskog Veličanstva. I zaista, ako dođe ovamo, moći će je bez sumnje potjerati. Naime, vojska, koja se ovdje nalazi, nije dosada usmjeravala pozornost na očuvanje ovih krajeva, nego na upropaštavanje Kristovih vjernika. A ucviljeni se kršćanski puk u velikom broju raselio, zato što nema nikakvih sredstava za život, pa se ili opet podlaže Turcima, ili će, ako ostane ovdje, umrijeti od gladi. A to se nipošto ne bi smjelo dogoditi, budući da je živežnih namirnica preostalo u veoma zadovoljavajućoj količini, kako od kmetskih poreza, tako i od zaplijene krušarica od Turaka. Stoga se samo, zbog nebrige gore spomenute vojske za naš osiromašeni kršćanski puk, gotovo dvije tisuće ljudi obaju spolova nalazi još uvijek u turskim rukama u ropstvu... Pismo fra Luke Ibrišimovića zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću 1688. godine.

Ponovi Na karti odredi područja koja je Osmansko Carstvo izgubilo Karlovačkim mirom.

Mletačko-osmanlijski ratovi

Mletačka Dalmacija obuhvaćala je sve hrvatske otoke od Cresa do Korčule i obalu između rijeka Zrmanje i Neretvu, a do 16. stoljeća njezinim se dijelom smatrala i Boka kotorska. No, od druge polovice 16. stoljeća mletački prostori južno od Dubrovačke Republike počeli su se nazivati Mletačkom Albanijom. Na početku mletačke vladavine jedinstveno upravno središte Dalmacije nije se još ustalilo. Mletačka Republika po poObjasni o čemu svjedoči ovo pismo. trebi je slala dužnosnike koji su od kraja 16. stoljeća bili vrhovni zapovjednici nad mletačkom vojskom u Završetkom rata oslobođen je od osmanlijske vlasti Dalmaciji i Mletačkoj Albaniji. Njihovo je stalno sjevelik prostor: Lika, Krbava, dio Korduna, Banovina, dište od 17. stoljeća bio Zadar kao tadašnji najutvrđeMoslavina, Slavonija, Baranja i zapadni Srijem. No, niji i najvažniji dalmatinski grad. pitanje njegove pripadnosti trebalo je riješiri mirovnim sporazumom. On je sklopljen u Srijemskim Karlovcima 1699., a potpisali su ga Habsburška Monarhija, Mletačka Repulika i Osmansko Carstvo. Njime je određena točna granica između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, ali tako da je Habsburška Monarhija zadržala sve što je zauzela vojnim putem. I Mletačka Republika je nakon Karlovačkog mira stekla nova područja. Unatoč oslobođenju velikog dijela hrvatskih zemalja, mir u Srijemskim Karlovcima nije donio proširenje teritorija Hrvatsko-Slavonskog Kraljevstva jer preotete oblasti nisu bile podređene banu, nego su Lika i Krbava ubrzo postale dio Vojne krajine, a Slavonija je Zadar 1571. godine stavljena pod izravnu dvorsku upravu. Požarevačkim mirom 1718. istočni Srijem je prestao biti dio Osmanskog Carstva pa je granica tekla Du- IZVORI navom od Slankamena do Zemuna, tj. ušća Save u Zadar je najljepši grad Dalmacije, i s pravom je metropola Dunav. Granica s Osmanskim Carstvom prelazila je ove provincije. Ovaj grad ima otprilike dvjesta koračaja Savu i išla nekoliko kilometara od njezine desne obale. opsega. Ima šest bedema... Odjahao sam sve do granice Osmanlije su napustili područje na lijevoj obali Une koju sada uživamo, koja je sada tri milje daleko od grada, oko Novog i prostor istočno od Slunja. Beogradskim i, budući da su razorena sva obitavališta, jadni seljaci mirom (1739.) osmansko-habsburška granica vraćena moraju svake večeri doći sa svojom stokom u grad te 1615.

1620.

1625.

1630.

1635.

1640.

1630. Vlaški statuti

1645.

1650.

1655.

1660.

1665.

1670.

1675.

1680.

1685.

1690.

1667. veliki potres u Dubrovniku 1683. – 1699. rat za oslobođenje

hrvatskih zemalja pod osmanlijskom vlašću

1686. oslobođenje

Sinja i Knina od osmanlijske vlasti

1689. oslobođeni su Lika i

Krbava od osmanlijske vlasti 1691. bitka kod Slankamena

1695.

1699. mir u Srijemskim Karlovcima

91

1699.


3. tema Mlečani su na granici s Osmanskim Carstvom u Dalmaciji uspostavili obrambeni sustav sa stalnom domaćom vojskom. Budući da im je posjed bio sveden na otoke i uski obalni pojas, mogli su se osloniti samo na mali broj za oružje sposobnih muškaraca. Stoga su mletačke vlasti mamile kršćanske podanike Osmanskog Carstva kako bi se doselili na mletački teritorij te stupili u mletačku vojnu službu. U 17. stoljeću mnogo se kršćana iz Osmanskog Carstva preselilo u mletačku Dalmaciju te su dobili zemlju uz obavezu ratovanja za račun Mlečana. Kršćani katoličke i pravoslavne vjere vlaškog podrijetla, poznati pod nazivom Morlaci, pretvoreni su u graničare i branitelje svoga teritorija. Jedan je suvremenik izjavio da su oni bili „štit Dalmacije“ u borbi protiv Osmanskog Carstva. S vremenom se izdvojio gornji sloj morlačkih zajednica koji je postupno integriran u sustav vlasti te se razvio oblik samouprave.

svakog jutra ići van u polje i raditi, uvijek praćeni s dvije čete stratiota [vojnika plaćenika]... Zato je potrebno, dokončavši pitanje granica, riješiti se na neki način da bi jadni seljaci mogli stanovati izvan grada... U gradu Zadru ima duša sedam tisuća sto šezdest i jedna uključi, uključivši seljake... Na otocima ima šest tisuća sedamsto četrdeset duša... Opis Zadra i okolice iz 1575. godine.

Obrazloži kakav je bio život u Zadru prema ovom opisu.

Nakon rata 1499. – 1502. Osmanlije su Mletačkoj Republici oduzeli područje Krajine između rijeka Neretve i Cetine. Osmanlije su kasnije (1538.) osvojili gospodarski važan središnji dio zadarskog gradskog teritorija. Tijekom ciparskog rata (1570. – 1573.) Mletačka Republika je u Dalmaciji izgubila nove prostore, pa joj je preostao tek uzak obalni pojas od Novigrada do Biograda. Službenim povlačenjem granice između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva 1576. mletački posjed u Dalmaciji krajnje je smanjen. Mura

Varaždin Sa

Ljubljana

Dr

av

a

Pečuh

Koprivnica

va

Ozalj

D. Miholjac Sisak

pa

Kostajnica

Cetin

Zrin

Furjan

Ðakovo

Ilok

Brod

Slankamen

Derventa

Dri

Bosn

Perušić

Beograd

va

ba

s

Bos. Novi Krupa Bihać

Sa

Otočac Drežnik

va

Bos. Dubica

a

Slunj

Senj

Požega

Sa

Vr

Kraljevica Ogulin

Osijek

Karlovac

na

Ku

Rijeka

av

Dun

Tisa

Virovitica

Zagreb

Un

92

Legrad

a

Udbina Srb Zadar Skradin Mletačko područje početkom 17. st. 1671. godine 1700. godine 1718. godine

Šibenik

Knin

Sarajevo

Livno Ne

Sinj Klis Split

ret

va

Imotski Mostar Makarska

Habsburško područje početkom 16. st. 1699. godine 1718. godine 1791. godine

Trebinje Dubrovnik

Sutorina

Oslobađanje hrvatskih i susjednih područja koja su bila pod osmanlijskom vlašću te njihovo uključivanje u habsburšku i mletačku upravu

Čačak


POLITIKA

Ponovi Objasni kako se širilo ime Dalmacije na istočnojadranskom prostoru.

Istra − između Mletačke Republike i Habsburgovaca Područje Istre je u ranome novom vijeku bilo politički podvojeno. U središnjem je dijelu poluotoka bila Pazinska knežija (grofovija) kao privatni posjed Habsburgovaca. Ostali je dio Istre držala Mletačka Republika. Takva podjela se uz manje izmjene održala do prestanka postojanja Mletačke Republike 1797. godine. Istra je Mletačkoj Repulici bila vrlo važna zbog sigurnosti plovidbe u sjevernom Jadranu. Višestoljetna granica koja je pučanstvo Istre neprirodno podijelila na dva politička područja nije spriječila gospodarsku suradnju među njima. U doba zaoštravanja između Mletačke Republike i Habsburgovaca ta se granica pretvarala u područje okrutnosti i nasilja. Ratovi i pustošenja su uz siromaštvo, glad i bolesti utjecali na gospodarski i društveni život. Broj stanovnika uvelike je opao. Sustavno naseljavanje novog stanovništva u mletačkoj Istri počelo je u drugoj polovici 16. stoljeća. Doseljenicima je državna vlast davala neobraTRST

Tršćanski zaljev Kopar ja

gon

Dra

Kastav Mirna

RIJEKA Pazin

Poreč

Žminj

Ra ša

Unutar sustava mletačkih krajišta bile su građene brojne utvrde na granici s Osmanskim Carstvo. Posadu utvrda je u pravilu činila redovita plaćenička vojska. U 18. stoljeću mletačka krajišta u Dalmaciji nisu dosegnula onu organizacijsku objedinjenost kao Hrvatskoslavonska vojna krajina. Sredinom 17. stoljeća izbio je mletačko-osmanski rat za otok Kretu (Kandiju) – tzv. kandijski rat (1645. – 1669.). Dio vojnih djelovanja vodio se i u Dalmaciji. Nakon tog rata Mletačka Republika je proširila svoj teritorij u Dalmaciji (1671.). Širenje mletačkog područja nakon kandijskog rata naziva se „stara stečevina“ (acquisto vecchio [akvisto vekjo]). Razgraničenjem je Mletačka Republika dobila splitsko zaleđe, Makarsko primorje i još neka područja. U vrijeme toga rata stanovništvo s osmanskog područja se masovno preseljavalo u Dalmaciju i na dalmatinske otoke. Stanovnici sjeverne Dalmacije digli su se na ustanak 1683. tijekom rata Svete lige protiv Osmanskog Carstva, u kojem je sudjelovala i Mletačka Republika – tzv. morejski rat (1683. – 1699.). Oslobodili su veliko područje osim većih gradova. Iduće godine se ustanicima pridružila mletačka vojska kao habsburški saveznik u ratu protiv Osmanlija. Mlečanima je glavni cilj ulaska u rat bila težnja za proširenjem posjeda na istočnoj obali Jadrana. Mletačka Republika je nakon Karlovačkog mira stekla Podvelebitsko Primorje oko Starigrada, područje od Obrovca do Knina, Vrlike, Sinja, Trilja, Makarskog Primorja, Metkovića i Opuzena, te dio Boke Kotorske. Dobivene oblasti su prozvane „nova stečevina“ (accquisto nuovo [akvisto nuovo]). U Dalmaciji je Mletačka Republika stekla nova proširenja nakon mletačko-osmanlijskog rata 1714. – 1718. godine. Mletačko-osmanska granica je 1721. – 1733. bila pomaknuta prema sjeveroistoku, a dobivena područja su nazvana „najnovija stečevina“ (acquisto novissimo [akvisto novisimo]). Time je završeno teritorijalno oblikavanje Dalmacije pod vlašću Mletačke Republike. Granice proširenja se većim dijelom poklapaju s jugozapadnim dijelom današnje granice između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Mletačka Republika je u 17. i 18. stoljeću, šireći svoj teritorij, proširila u jadranskome zaleđu dalmatinsko ime, umjesto ranijeg hrvatskog imena.

K rk

Rovinj Labin

Pula

C re s

Jadransko more Habsburški posjed

Lošinj

Mletački posjed

Istarski poluotok je tijekom ranoga novog vijeka bio podijeljen na dio pod vlašću Habsburgovaca (središnja i istočna Istra) te na područje pod mletačkom vlašću (južna i zapadna Istra)

93


3. tema đeno zemljište uz djelomično oslobađanje od tereta i podavanja. Mletačka Republika je uglavnom zadržala stari istarski srednjovjekovni pravni sustav. Područje njezinog posjeda se dijelilo na gradove, urbana središta nižeg tipa, sela i feude. Čitav istarski prostor je u 18. stoljeću doživljavao nazadak obilježen primitivnim ratarstvom i stočarstvom, slabim urodom žitarica, visokom smrtnosti od bolesti te povremenim razdobljima gladi i haranja stočnih zaraza. Problem je bio i u slaboj povezanosti poluotoka i neprestanom manjku novca u općinskim blagajnama te drugim nedaćama. U takvim uvjetima propadali su svi pokušaji poboljšanja gospodarstva. Istarske manufakture nisu se uspjele održati, pa je u habsburškom i mletačkom dijelu poluotoka dominirala roba iz Trsta.

Ponovi Istakni temeljna obilježja života u ranonovovjekovnoj Istri pod mletačkom i habsburškom vlašću.

94

Uskoci Uskoci su bili starosjedioci raseljeni pred naletom Osmanlija i prebjezi iz krajeva pod osmanskom vlašću koji su od druge polovice 15. stoljeća „uskakali“ na hrvatski prostor i nastavljali borbu protiv Osmanskog Carstva. Prvo središte uskoka bio je Klis, dok ga Osmanlije nisu zauzeli. Uskoci su potom otišli u Senj, a njihovo se ime proširilo na sve vojnike Senjske kapetanije. Pridruživali su im se novi prebjezi s prostora

Uskočki vojvoda. (Crtež prema predlošku iz 16. stoljeća). Uz pomoć literature istraži koji su bili osnovni načini uskočke borbe. Objasni važnost uskoka u povijesti istočne obale Jadrana.

Osmanskog Carstva. Kasnije su im se priključili i došljaci s mletačkih prostora. Zajedno s domaćim Senjanima uskoci su osnovali jaku mornaricu, a zbog utjecaja su ih nazivali „gospodarima Jadrana“. Ratovali su protiv Mletačke Republike i Osmanskog Carstva. Zbog sukoba uskoka s Mlečanima početkom 17. stoljeća vođen je tzv. uskočki rat između Habsburške Monarhije i Mletačke Republike. Nakon toga rata uskoci su morali napustiti Senj i naseliti se u Žumberku, oko Otočca i Pazina te ispod planine Učke.

Organizacija osmanlijske vlasti na osvojenim hrvatskim područjima Osmanlije su na osvojenim područjima ustrojili pašaluke (ejalete). Oni su činili vojna i upravna područja na koja se dijelilo Osmansko Carstvo. Pašalukom je upravljao paša. Krajem 16. stoljeća organiziran Bosanski pašaluk (ejalet) koji je obuhvaćao Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju, Liku, današnju Slavoniju te susjedne rubne dijelove Srbije i Crne Gore. Središte Bosanskog pašaluka bilo je najprije u Banja Luci, a kasnije u Sarajevu. Dio današnje Slavonije, Srijem i Baranja potpadali su pod Kaniški i Budimski pašaluk. Manji upravni i vojni prostori bili su sandžaci. Više sandžaka je činilo jedan pašaluk. Niže jedinice vlasti bili su kadiluci s gradom u središtu i nahije. Uz osmanlijsku vlast vezana je pojava islama. U Slavoniji i Srijemu većinu je muslimanskog stanovništva najvjerojatnije sačinjavalo islamizirano južnoslavensko stanovništvo uglavnom podrijetlom iz susjednih prekosavskih krajeva Bosne i Srbije. Broj muslimana u međuriječju Save, Drave i Dunava je postupno rastao islamizacijom starosjedilaca: građana te seljaka koji su po prelasku na islam velikim dijelom prelazili u gradove. Znatan broj novih muslimana činili su oslobođeni robovi kao i pripadnici kršćanskih pomoćnih vojnih postrojbi. Seljaci-muslimani su u većem broju živjeli na prostorima oko Požege i Cernika. Pogranična područja Osmanskog Carstva bila su izložena čestim napadima. Uz velike vojne sukobe stalno su se događali manji upadi, pljačke i razbojstva. Osim


POLITIKA Maribor Mu ra

Drava

Ptuj HABSBURŠKE ZEMLJE a

a

Foča Plevlja

va

n

Drin

s

Hvar

Hrvatsko Kraljevstvo i Dubrovačka Republika k Osmansko Carstvo

o

habsburški posjedi u Istri mletački posjedi na istočnom Jadranu granice pašaluka (velikih upravnih područja)

ret

a

Sarajevo

Ce

Ne

r

Drina

SANDŽ AK KLIS tin Livno Duvno a Šibenik Klis Trogir Mostar Split Omiš

Knin

o

Korčula

r

e

Lastovo

granice sandžaka (manjih upravnih područja)

Ta

ra

SANDŽ AK HERCEGOVINA

Vis

m

Tuzla

SANDŽAK Z VORNIK

PAŠALUK BOSNA

Jajce

SANDŽAK LIKA

Sava

Zvornik

as

Zadar

SANDŽ AK BOSNA

Mitrovica

b Vr

Nin

Doboj

Banja Luka

SANDŽAK BIHAĆ

Udbina

Pag

d

Bo

na

Osor

a

sna

a

Bihać

Bač

Đakovo Slavonski Brod

Un

Senj Otočac

SANDŽ AK SE GEDIN a

Modruš

Sa

Pula

PAŠALUK BUDIM

Pakrac SANDŽAK PAKRAC

Kikinda

Mohač

SANDŽ AK Osijek POŽEGA Vukovar Požega

HRVATSKA

Rab

SANDŽ AK MOHAČ

Zagreb

Krk

Rovinj

Pečuh

Ti s

Pazin

J

Virovitica

Karlovac Sisak Rijeka

Poreč

Koprivnica

PAŠALUK JEGA

Baja

EJALET KANJIŽ A

v

Novo Mesto

Trst

Piran

SLAVONIJA Gradec

Sav

Ljubljana

Gorica

Varaždin

Segedin

Kanjiža

na Du

Udine

Čakovec

Piva

Trebinje Ston Dubrovnik

Kotor Budva

“Ostaci ostataka” Hrvatskog Kraljevstva, mletački, habsburški i osmanlijski posjedi u hrvatskim zemljama krajem 16. i početkom 17. stoljeća

toga, na pograničnim je područjima bila raširena i hajdučija. Kako bi zaštitilo svoje granice, Osmansko Carstvo je organiziralo učinkovit sustav obrane. Pogranična područja dobila su poseban status vidljiv iz velikog broja utvrda sa stalnom posadom. Osobitost krajišta bila je slaba naseljenost i nizak stupanj gospodarske proizvodnje. Krajište je pretežito naseljavalo vlaško stočarsko stanovništvo s povlaštenim položajem. Kapetanije su nastajale kao pogranična vojna područja pod nadzorom kapetana. Kapetani su upravljali vojskom u utvrdama na pograničnom prostoru. Prve kapetanije su osnivane na pograničnim riječnim tokovima – Savi i Uni. Kapetanije su istovremeno služile u obrambene i napadne svrhe.

Ponovi Objasni temeljna obilježja organizacije osmanlijske vlasti na hrvatskom prostoru.

Dubrovačka Republika Dubrovačka Republika bila je jedini dio hrvatskog prostora koji je imao samostalni razvitak tijekom ranoga novog vijeka. Temelj snage ove republike bila je posrednička trgovina između zapadne i jugoistočne Europe, ali i vrlo snažna diplomacija koja je znala zaštititi dubrovačke interese u nemirnim vremenima. Dubrovčani su njegovali dobre odnose s Osmanskim Carstvom i Španjolskom, čiju je zaštitu uživala Republika. Dobre veze s tim državama omogućile su dubrovačkim trgovcima razvijanje unosnih poslovnih veza. U trenucima kada je Španjolska tijekom 16. stoljeću postajala najveća svjetska pomorska sila, to je dubrovačkoj trgovini olakšalo prodor na nova tržišta. S pojavom Osmanlija u jugoistočnoj Europi, razgranata dubrovačka posrednička trgovina uskoro je bila ugrožena. Rješenje su Dubrovčani naposljeku pronašli stupanjem u vazalni odnos prema Osmanlijama, uz plaćanje danka, ali su zauzvrat dobili jamstvo svoje samouprave i trgovačke povlastice.

95


3. tema

96

Dubrovačka Republika razvila je vještu diplomatsku službu. Nju su činila diplomatska predstavništva u svim važnijim gradovima Sredozemlja. Diplomatska su predstavništva štitila interese trgovaca i pomoraca Dubrovačke Republike. Dubrovački trgovci su tijekom svojih poslovnih aktivnosti prikupljali i obavijesti o političkom stanju te društvenim promjenama u Osmanskom Carstvu. Te su obavijesti dubrovačke vlasti koristile u diplomatskim pregovorima i poslovima. Obavijesti su širile i putem duhovnika. Zbog toga su postojali dobri odnosi između Papinske Države i Dubrovačke Republike. Iako je priznavala osmanlijsko vrhovništvo, Dubrovačka Republika je u svim ratovima u susjedstvu ostajala neutralna. Nije se miješala u sukobe i time je omogućila ne samo širenje svojih trgovačkih poslova nego i opstanak u nemirnim vremenima. Dubrovačka Republika je u drugoj polovici 17. stoljeća uživala zaštitu Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Ta je zaštita bila nužna upravo zbog opasnosti od Mletačke Republike. Mlečani su krajem 17. stoljeća, tijekom rata s Osmanskim Carstvom, opkolili sa svih strana Dubrovnik u namjeri da prekinu njegovu kopnenu i pomorsku trgovinu te ga unište. Na mirovnim pregovorima u Srijemskim Karlovcima dubrovač-

Izgled grada Dubrovnika prije potresa 1667. godine i nakon njega

ka je diplomacija uspjela uvjeriti predstavnike Osmanskog Carstva kako ne bi bilo dobro da Mlečani zadrže Hercegovinu. Pridobili su i habsburške izaslanike uvjerivši i njih da bi Mlečani mogli ugroziti habsburške interese na Jadranu. Osmansko Carstvo je tako dobilo prostore na granicama Dubrovačke Republike – Neum na sjeverozapadu i Sutorinu na jugoistoku. Dubrovčani time više nisu imali kopnenu granicu s Mletačkom Republikom, što je potvrđeno Požarevačkim mirom Mletački posjed u 18. stoljeću

Drniš

Livno

Šibenik

Dubrovačka Republika Najstarije područje Dubrovnika

Duvno

Osmansko Carstvo Glavni trgovački putovi

Trogir

Sporedni putovi

Omiš

Split

Imotski

Supetar

Makarska

1413. - 1417.

Brač

1426.

Godina stjecanja područja

1413. - 1417.

Pod upravom Dubrovnika

Ljubuški

Vrgorac

Gacko

Hvar Vis

1413. - 1417.

Hvar

1413. - 1417.

Ko r čula

Stolac

Bršanik

Orebić

Vis

Janjina Korčula

Last o vo

Ston

Polače

prije 1272.

Bileća

Ošlje

1326. - 1333.

Mljet sredinom XIV. st. Š i p a n Lop ud

Nikšić

Slano Zaton

Trebinje

G r už

Dubrovnik Cavtat

1426.

Risan Novi

1419.

Molunat

J

a

d

r

a

n

s

k

o

m

o

Tivat

r

Perast Kotor Cetinje

e Bar

Karta Dubrovačke Republike i susjednih područja


POLITIKA početkom 18. stoljeća. Upravo na koridoru između Mletačke i Dubrovačke Republike koji je u području Neuma uspostavljen mirom u Srijemskim Karlovcima 1699., a potom prepušten Osmanskom Carstvu, moderna Bosna i Hercegovina i danas ima izlaz na more i presijeca hrvatski teritorij. Veliki potres pogodio je Dubrovnik 1667. i u času uništio grad. Izbio je i požar. U potresu i požaru poginulo je gotovo pola stanovnika. Premda su u potresu uništene brojne građevine i umjetnine, Dubrovčani su uz velike napore obnovili svoj grad, ali se gubitak stanovništva odmah vidio u svim dijelovima gradskog života. U 18. stoljeću ojačale su gospodarske aktivnosti Dubrovačke Republike. To se dijelom dogodilo jer su sklopljeni povoljni ugovori s Francuskom i Mletačkom Republikom. Tijekom obnove grada izgrađene su nova katedrala, crkva sv. Vlaha i isusovačka crkva u baroknom stilu. No, razdoblje privremenog blagostanja prekinuto je kada je početkom 19. stoljeća pod francuskim utjecajem Dubrovačka Republika ukinuta.

Ponovi Istraži tko su bili najpoznatiji dubrovački diplomati.

Usporedi i zaključi U bilježnicu nacrtaj tablicu te ispiši sličnosti i razlike u političkom razvoju pojedinih europskih država. Uz pomoć teksta i povijesne karte u udžbeniku istraži teritorijalne promjene hrvatskog povijesnog prostora tijekom kasnog srednjeg i ranog novog vijeka. Usporedi to s današnjim opsegom hrvatskog teritorija.

Smjesti u prostor i vrijeme U bilježnici nacrtaj usporednu kronološku tablicu razvoja pojedinih europskih država tijekom ranog novog vijeka. Pokušaj izraditi rodoslovlje habsburških vladara u 16. i 17. stoljeću. Koristeći zemljovid i povijesnu kartu izdvoji geografska obilježja hrvatskog prostora te s nastavnikom/ nastavnicom prokomentiraj saznanja u vezi s fazama širenja osmanlijske vlasti.

Prepoznaj promjene Uz pomoć teksta i povijesnih karata u udžbeniku istraži razvoj najvažnijih europskih država u razdoblju ranog novog vijeka. U bilježnicu nacrtaj usporednu tablicu i u nju za svaki prostor upiši teritorijalne promjene u razdoblju kasnog srednjeg i ranog novog vijeka. U zasebnu tablicu upiši najvažnije dinastije i vladare te uz njih naznači karakteristike njihove vladavine. Izradi PowerPoint prezentaciju o tijeku i posljedicama ranonovovjekovnih osmanlijskih osvajanja na hrvatskom povijesnom prostoru.

Objasni uzroke i posljedice Izradi plakat na kojem ćeš prikazati kratkoročne i dugoročne posljedice osmanlijskih osvajanja u ranom novom vijeku. Na internetu potraži ilustracije (slike i karte) te pomoću njih ilustriraj svoj rad. Izradi PowerPoint prezentaciju o uzrocima, tijeku i posljedicama Tridesetogodišnjeg rata na razvoj srednjoeuropskih država u 17. stoljeću. U knjižnici potraži preglede povijesti Dubrovačke Republike te u njima istraži posljedice velikog potresa 1667. na daljnji razvoj Dubrovačke Republike. O rezultatima istraživanja napiši kraći sastavak.

Istraži povijesne izvore Pogledaj filmove Elizabeth (1998.) i Zlatne godine kraljice Elizabete (Elizabeth: The Golden Age, 2007.) i o njima napiši kraće osvrte. Usporedi filmove s događajima opisanima u udžbeniku. U knjižnici potraži djelo Augusta Šenoe „Čuvaj se senjske ruke“ i istoimeni strip Andrije Maurovića. Istraži kako su opisani sukobi senjskih uskoka s Mlečanima i Osmanlijama. U bilježnicu nacrtaj tablicu i u nju upiši rezultate istraživanja. U knjižnici potraži knjigu Nade Klaić Izvori za povijest Hrvatske do 1526. godine (Zagreb: Fortuna, 2019. ili Zagreb: Školska knjiga, 1972.). U njoj pročitaj izvore koji se odnose na sukobe s Osmanlijama u prvoj polovici 16. stoljeća. Na temelju istraženog napiši kraći sastavak u bilježnicu.

97


4 4. tema

Društveni odnosi u ranosrednjovjekovnoj Europi i Hrvatskoj od doseljenja do početka 12. stoljeća. Primjeri franačke države, Bizantskog Carstva i ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine i kraljevstva NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ:

98

zaključivati o društvenim odnosima u ranosrednjovjekovnim državama u zapadnoj Europi, na istočnom Sredozemlju te na hrvatskom povijesnom prostoru


DRUŠTVO

DRUŠTVENI ODNOSI U RANOSREDNJOVJEKOVNOJ EUROPI I HRVATSKOJ Društveni odnosi u franačkoj državi Franačko društvo razvijalo se od druge polovice 5. stoljeća na trima osnovama: franačkim običajima, rimskome naslijeđu i zasadama kršćanske Crkve. Dostupni izvori, prvenstveno zakonske zbirke iz 6. i 7. stoljeća, svjedoče o potrebi za uspostavom reda u društvu te rješavanjem sporova i dokazanih zločina na nenasilan način. Krvne osvete bile su dozvoljen postupak rješavanja zavada za slobodne osobe, ali su mogle obitelji i rodove uvući u dugotrajne sukobe. Središnju je ulogu u tome igralo poimanje časti, ponajprije obiteljske, koju je pod svaku cijenu valjalo zaštititi. To se najbolje vidjelo u slučajevima ubojstva i nanošenja teških tjelesnih ozljeda kad je žrtvina obitelj tražila pravdu i osjećala obvezu da jednakom mjerom uzvrati počinitelju ili članu njegove obitelji jednakoga društvenog položaja. No upravo zbog začaranoga kruga odmazdi i nesigurnog ishoda zavada žrtvina je obitelj mnogo češće, umjesto za osvetom, posezala za zakonom propisanom novčanom naknadom za učinjenu štetu. Tu su štetu počinitelj i njegovi rođaci plaćali žrtvi (ako je još bila živa) i njezinoj obitelji. U zakonicima se navodio dugačak popis kaznenih djela i vrijednosti odšteta, pri čemu se u obzir uzimao spol (odšteta za žene je u pravilu bila jednaka kao i za muškarca, a u nekim zakonskim zbirkama čak i dvostruko veća) kao i pravni i društveni položaj žrtava (odštete za osobe višega društvenog ugleda bile su veće, a vrijedile su samo za slobodne osobe, dok se za robove plaćala naknada prema njihovoj tržišnoj vrijednosti). Nakon što se odšteta platila, smatralo se da su žrtvina i počiniteljeva obitelj izmirene te da otada moraju živjeti u prijateljstvu. Ako bi prekršile mir uspostavljen među sobom, vladar je nametao teške kazne. Naposljetku je u franačkoj državi potkraj 8. stoljeća osveta službeno zabranjena zakonom. Ovakav kaznenopravni

sustav bio je karakterističan za većinu društava u zapadnoj Europi u ranome srednjem vijeku.

Ponovi Objasni zašto je u franačkom društvu krvna osveta bila za slobodne osobe dozvoljen način rješavanja obiteljskih zavada. IZVORI

XVII. (1) Ako netko htjedne drugoga ubiti i udarac promaši, a bude mu dokazano, neka se kao kriv osudi na 2500 denara koji čine 63 solida. (2) Ako netko htjedne drugoga probosti otrovnom strjelicom, pa zasječe mimo, neka se kao kriv osudi na 2500 denara koji čine 63 solida. (3) Ako netko drugog u glavu udari tako da se mozak vidi, a k tome tri kosti koje leže nad samim mozgom ispadnu, neka se kao kriv osudi na 1200 denara koji čine 30 solida. (...) (4) Ako pak bude među rebrima ili na trbuhu tako da se rana vidi i doseže sve do nutrine, neka se kao kriv osudi na 1200 denara koji čine 30 solida, pored 5 solida za liječenje. (5) Ako netko čovjeka udari tako da krv na zemlju padne, a bude mu dokazano, neka se kao kriv osudi na 600 denara koji čine 15 solida. XX. (1) Ako slobodan čovjek uhvati slobodnu ženu za šaku, ruku ili prst, a bude mu dokazano, neka se kao kriv osudi na 15 solida. (2) Ako

Prva stranica iz rukopisa Salijskog zakona nastalog 793. godine

99


4. tema bi podlakticu stegnuo, neka namiri 30 solida. (3) Dakako, ako bi dirao ruku iznad lakta, neka se kao kriv osudi na 1400 denara koji čine 35 solida. XXIV. (1) Ako netko ubije dječaka mlađeg od 10 godina ili do punih 10 godina, a bude mu dokazano, neka se kao kriv osudi na 24000 denara koji čine 600 solida. (...) (3) Ako netko zlostavlja slobodnu i trudnu ženu, pa ako ona umre, neka se kao kriv osudi na 28000 denara koji čine 700 solida. (4) Ako pak ubije dijete koje je još u utrobi svoje majke, ili prije nego što i ime ima, a bude mu dokazano, neka se kao kriv osudi na 4000 denara koji čine 100 solida. (...) (6) Ako netko ubije slobodnu ženu koja je počela rađati djecu, neka se kao kriv osudi na 24000 denara koji čine 600 solida. (7) Onaj tko je ubije nakon što više ne može rađati djecu, neka se kao kriv osudi na 8000 denara koji čine 200 solida. Iz glava „O ranama“ (XVII), „O onome tko slobodnu ženu uhvati za šaku, ruku ili prst“ (XX) i „O ubojstvima nejakih“ (XXIV) Salijskoga zakona.

Koje je tvoje mišljenje o kaznama propisanima Salijskim zakonom? Objasni svoj odgovor. Na temelju izvora istraži i zaključi zašto je u pravnoj kulturi ranosrednjovjekovnih društava odšteta za žene mogla biti veća negoli za muškarca.

100 Franačko je društvo, kao i druga europska ranosrednjovjekovna društva, bilo zemljoradničko društvo kojim je gospodarila ratnička aristokracija. Ratnička aristokracija uzdizala se nad običnim ljudima po

Prva stranica iz rukopisa Alamanskog zakona (Prijepis s kraja 8. stoljeća) Istraži tko su bili Alamani.

Prva stranica iz rukopisa Bajuvarskog (bavarskog) zakona (Prijepis iz 9. stoljeća) Na karti potraži područje Bavaraca u ranome srednjem vijeku.

porijeklu, bogatstvu temeljenom na zemlji, ratničkom ugledu i obnašanju javnih službi. Blizina vladaru pružala je ratničkoj aristokraciji nove prilike da uveća bogatstvo i političku moć. Jezgru ratničke aristokracije predstavljali su vojni vođe, čije su osobne pratnje ratnika bile osnova ranosrednjovjekovnih vojski. U isti mah aristokratske su obitelji davale i visoke crkvene službenike, čime su dodatno monopolizirale vlast zbog uloge Crkve u javnoj upravi. U rano franačko doba u 5. i 6. stoljeću biskupsku su službu kao najvišu crkvenu službu prvenstveno obnašali pripadnici nekadašnje rimske aristokracije iz kasnoantičke Galije koji su tako nastojali zadržati utjecaj i očuvati stari način života u bitno promijenjenim političkim okolnostima. U ranosrednjovjekovnom društvu je među zemljoradnicima postojao još znatan broj slobodnih ljudi. U ovo vrijeme nije se razvio zaseban pojam seljaštva kao društvene skupine, nego su seljacima smatrane sve osobe koje su se za život bavile poljoprivredom i stočarstvom. Obični slobodni muškarci imali su dvije obveze povjeravane u rimsko doba pojedincima kojima su to bila plaćena zanimanja. Prva je bila vojna služba. Tako unovačeni ratnici bili su dužni pobrinuti se za vlastitu opremu i zalihe na vojnome pohodu. Poteškoća je ležala i u tome što su se pohodi događali uglavnom u vremenski najpovoljnije doba godine koje se poklapalo s poljoprivrednim radovima, a mogli su potrajati mjesecima. Zbog toga su novačenja običnih slobodnjaka kasnije bila ograničena. Karlo Veliki propisao je početkom 9. stoljeća da u vojnome pohodu osobno sudjeluju samo oni slobodnjaci koji su posjedovali određenu količinu zemlje, dok su ostali bili obvezni naizmjence obavljati vojnu službu ili zajedničkim snagama opremiti jednoga ratnika. Vojna služba mogla se otkupiti i plaćanjem novčane naknade koja je vjerojatno prije bila kazna ako se netko ne bi odazvao pozivu na vojni pohod. Jedino ako bi državu netko napao, ostajala je dužnost svih slobodnih muškarca da stupe u vojsku. Druga im je obveza bila sudjelovanje u javnom sudovanju u svojoj oblasti (grofoviji), čak i ako nisu bili stranka u sporu. Donosili su presudu koju je tijekom postupka oblikovala manja skupina stalnih sudaca redom – koliko je poznato – aristokrata. Služenje vojske i sudjelovanje u sudovanju nisu bili samo obveze, nego su običnim slobodnjacima davali i društveni ugled te im omogućavali da steknu pokroviteljstvo aristokratskih moćnika. To je pokroviteljstvo imalo oblik primanja slobodne osobe u štićenički položaj vjerojatno na


DRUŠTVO

Dvojica aristokrata iz franačkog doba. (Ilustracija iz Štutgartskog psaltira, 9. stoljeće)

zemljoposjednika uz malu ili nikakvu rentu] od bilo koga, neka se opremi i sâm pođe u vojsku, ili sa svojim gospodarom ako njegov gospodar ide, ili sa svojim grofom. Onaj tko pak ima tri mansa posjeda bit ću udružen s onim tko ima jedan mans i neka mu pomogne tako da taj može služiti za obojicu. A onaj tko ima samo dva mansa posjeda bit će udružen s drugim koji jednako tako ima dva mansa te neka jedan od njih, uz pomoć onoga drugog, pođe u vojsku. I onaj tko ima samo jedan mans posjeda udružit će se s trojicom koji imaju jednako toliko te neka mu pomognu pa neka on ide sam. Trojica pak koja su mu pomogla neka ostanu kod kuće. Prvi članak Kapitulara za kraljevske poslanike o pokretanju vojske, 808. godine.

Utvrdi koja je bila važnost zemlje u srednjem vijeku. Otkrij jesu li posjedovali puno zemlje oni koji su imali četiri mansa svojega posjeda. Istraži koja je bila glavna pobuda Karlo Velikom da na ovaj način propiše vojnu obvezu.

Dvojica ratnika iz franačkoga doba. (Ilustracija iz Štutgartskog psaltira, 9. stoljeće). Odredi po kojim je kriterijima ratnička aristokracija uživala istaknuti položaj u ranosrednjovjekovnom društvu.

temelju usmenoga ugovora. Osoba koja bi se predavala u takav odnos obvezala bi se na služenje i iskazivanje poštovanja prema svojemu nadređenome kojega je zvala gospodarom. Služba je mogla biti u gospodarevu kućanstvu, vojna ili gospodarska ili sve tri zajedno, uz uvjet da ne šteti štićenikovu položaju slobodnog čovjeka. Zauzvrat je gospodar preuzeo na sebe obvezu pomaganja i uzdržavanja štićenika. Obično je to bilo izravno uzdržavanje u gospodarevom kućanstvu ili davanjem plaće, ali se mogla davati i zemlja. IZVORI

Svaki slobodan muškarac koji ima četiri mansa [mans je zemljišna mjera jednaka otprilike 135 rala] svojega posjeda ili beneficija [posjed dobiven od

Niže na društvenoj ljestvici nalazili su se zemljoradnici zavisni o vlasniku zemlje. Bili su to seljaci zakupnici (koloni) na zemlji aristokratskih moćnika i crkvenih ustanova (biskupije, župe, samostani). Oni su vlasniku zemlje plaćali najamninu (rentu), čiji je oblik i visina uglavnom ovisila o njegovoj volji. U ranijoj franačkoj 101 državi seljaci zakupnici su na većini veleposjeda dobivali zemljišne čestice uz plaćanje najamine u poljoprivrednim plodovima (prirodninama). Od 8. stoljeća veleposjednici su počeli dio zemlje zadržavati za sebe i tražiti od zakupnika da ga obrađuju svojim radom kao radnom obvezom. Promjena je nastupila zbog pojačane potrebe da se ratnicima osigura hrana jer su pohodi postali učestaliji, a i zato što nije bilo dovoljno radne snage. Posljednje je utjecalo na to da su zemljoposjednici zakupnicima onemogućavali odlazak sa zemlje koju su obrađivali, odnosno vezivali su ih uz zemljišnu česticu. Takvo je stanje snažila i okolnost što su zemljoposjednici imali sudske ovlasti nad zakupnicima, razrješavajući sporove i kažnjavajući kršenja mjesnih običaja. Na taj način su zakupnici pali na položaj zavisnika koji se u hrvatskoj povijesnoj literaturi nazivaju kmetovi. U kasnijim srednjovjekovnim izvorima takvi se zavisnici opisuju pojmom koji je na latinskom jeziku rimskoga doba označavao robove. No njihov pravni položaj nije imao veze s ropskim jer su oni bili osobno slobodni, ali su obrađivali tuđu zemlju. Obični slobodnjaci također su mogli postati zakupnici aristokratskih moćnika tako što su im se svojevoljno podvrgavali zajedno sa svojom zemljom jer im je tre-


4. tema

Seljak ore polje. (Ilustracija iz Štutgartskog psaltira, 9. stoljeće). Odredi koja su temeljna obilježja društvenoga položaja ranosrednjovjekovnih seljaka zakupnika. Otkrij kojim to latinskim pojmom srednjovjekovni izvori označavaju robove.

bala zaštita ili jer su zapali u oskudicu. Moćnici su i vlastitim nastojanjem mogli steći zemlju slobodnjaka i svesti ih na svoje zavisnike, pa i prisilom, što je osobito do izražaja dolazilo u nesigurnim vremenima. Pretvaranje slobodnih seljaka u kmetove nije se dogodilo odjednom, nego je trajalo dulje vrijeme. Cijeli je taj postupak u zapadnoj Europi dovršen tek otprilike sredinom 13. stoljeća. Na samome društvenom dnu su po svom pravnom po102 ložaju bili robovi kao potpuno neslobodno stanovništvo. Dio robovskog stanovništva preživio je iz kasnorimskog vremena. Za dotok novih robova pobrinuli su se vojni pohodi vladara protiv stranih neprijatelja i međusobni sukobi ratnih vođa. K tome su i okrivljenici mogli biti kažnjeni ropstvom, a siromašni ljudi su zbog bijede ili dugova prodavali sebe ili svoju djecu u ropstvo. Robovi su bili i najvažnija izvozna roba koja je iz ranosrednjovjekovne kršćanske Europe odlazila na islamski Istok. Crkva nije istupala protiv ropstva kao ustanove, ali je od 8. stoljeća nastojala spriječiti da se robovi kršćani prodaju inovjercima. Crkveni pisci su isticali i da se nema razloga postupati s robovima nečovječno ako je ropstvo neizbježno kao društvena stvarnost, pa i Božja kazna za grijehe. Štoviše, oslobođenje robova pridonosilo je osobnom moralnom oplemenjivanju kao izraz istinske pobožnosti. Na poboljšanje položaja robova, kao i njihovo oslobađanje, najviše su utjecali gospodarski razlozi. U nedostatku radne snage zemljoposjednicima se isplatilo i robovima dodijeliti zemljišnu česticu na obradu, čime se u osnovi brisala razlika između robova i kmetova u društveno-gospodarskom pogledu. No ropstvo nikad nije bilo dokinuto u srednjem vijeku. 501. 510.

520.

530.

početak 6. stoljeća

540.

sastavljanje franačkoga Salijskog zakona

550.

560.

570.

580.

590.

početak 7. stoljeća sastavljanje

600.

610.

620.

Alamanskoga zakona 7./8. stoljeće Zemljoradnički zakon u Bizantu, određivao je vlasničke i privredne odnose na selu

630.

640.

Biskup zaređuje svećenike. (Ilustracija iz svitka s kraja 10. stoljeća koji se čuva u Casanatinoj knjižnici u Rimu). Odredi koje su se sve prednosti u ranosrednjovjekovnom društvu davale svećenstvu i redovništvu.

Iako je najranija podjela u ranosrednjovjekovnim društvima u zapadnoj Europi razlikovala samo slobodne i neslobodne ljude, odnosno bogate (moćne) i siromašne (slabe), s vremenom se u zasebnu društvenu skupinu razvilo svećenstvo. Ono je uključivalo viši (biskupi) i niži kler (župnici) te redovništvo (monasi) kao povlašten dio društva. Uloga svećenstva bila je dvojaka. Glavna zadaća bilo im je dušobrižništvo, ali su bili i od ključne važnosti u odvijanju javne uprave, osobito na mjesnoj razini, zbog svoje pismenosti, znanja latinskog jezika kao jezika učenosti i poznavanja pisanih zakona te okolnosti što su bili dijelom dobro uređene i postojane organizacije s utvrđenim teritorijalnim ustrojem. Svećenici i redovnici nisu potpadali pod svjetovne sudove, nisu plaćali poreze i bili su oslobođeni vojne obveze. Budući da je Crkva bila vrlo bogata, imala je središnje mjesto u preraspodjeli prihoda temeljem različitih oblika dobrotvorne djelatnosti (brige o siromašnima, bolesnima, udovicama i siročadi). Stoga je uživala velik moralni ugled među širokim slojevima stanovništva, uz to što joj je bogatstvo davalo političku moć. Pritom treba na umu imati da nije postojala središnja crkvena riznica, nego je bogatstvo bilo u posjedu crkvenih ustanova. Ono se zasnivalo na izdašnim darovanjima vladara i aristokracije, ali i na podavanjima dobivanima od slobodnih seljaka kao i prihodima od zavisnih zemljoradnika (kmetova). Osim što su pobrinuli da popunjavaju sve bitne crkvene položaje jer je Crkva uživala velik ugled u ra650.

660.

oko 630. sastavljanje

franačkoga Ripuarskog zakona

670.

680.

690.

700.

710.

720.

730.

741./743. prva preradba Bajuvarskoga (bavarskoga) zakona (nastajao od 6. do 8. stoljeća)

740.

750.

760.

770.

779. zakonom je

u franačkoj državi zabranjena krvna osveta

780.

790.


DRUŠTVO nosrednjovjekovnom društvu, aristokrati su iz pobožnosti i zbog ugleda sami na svojem zemljištu podizali crkve i samostane. Pritom su se pobrinuli i za to da sami imenuju svećenika, opata ili opaticu. Budući da je crkvena ustanova osnovana na njihovom zemljištu, aristokrati su smatrani njezinim vlasnicima, pa su pod svojom upravom mogli zadržati posjede koje bi joj darovali. Ne samo da su tako čuvali imovinu od diobe i posezanja drugih, ponajprije vladara, nego im je posjedovanje crkve ili samostana donosilo i dodatan prihod jer su za sebe prisvajali najveći dio crkvenih podavanja.

Ponovi Istraži na koje je sve načine kršćanska Crkva opravdavala postojanje ropstva. Objasni zašto su aristokrati u ranome srednjem vijeku osnivali crkve i samostane. Razmisli na koji su način obavljanje vojne službe i sudjelovanje u javnom sudovanju davale društveni ugled običnim slobodnjacima.

Bizantski car Teofil (9. stoljeće) okružen dvorskim dužnosnicima. (Ilustracija iz Madridskog rukopisa Kratke povijesti Ivana Skilice, 12./13. stoljeće). Istraži koje su bile najvažnije dvorske službe u Bizantu.

DRUŠTVENI ODNOSI U RANOSREDNJOVJEKOVNOM BIZANTU

790.

800.

Bizantsko društvo u ranome srednjem vijeku izraslo je iz kasnorimskoga društva, doživjevši mijene koje su ga s protekom vremena uvelike preobrazile. Ustroj i građa bizantske države i društva počivali su na trima izvorištima: rimskoj državnosti, grčkoj (helenističkoj) kulturi i kršćanskoj vjeri. Bizantsko društvo umnogome je bilo slično ranosrednjovjekovnim društvima u zapadnoj Europi jer se bogatstvo mjerilo ponajprije posjedovanjem zemlje. No za razliku od Zapadne Europe u Bizantu se i dalje uspješno održavao složen porezni sustav koji je iziskivao razrađenu državnu upravu sa stručnim službenicima. Državna je uprava bila bitno manja nego u kasnorimsko doba jer se i opseg Bizantskog Carstva tijekom 7. stoljeća izrazito smanjio. Najistaknutiji društveni sloj činili su u prvo vrijeme pripadnici senatorske aristokracije koji su držali glavninu zemljoposjeda i obnašali najviše državne službe. No u promijenjenim političkim okolnostima oni su postupno nestali tijekom 7. stoljeća. Zamijenili su ih pripadnici službeničke elite, civilne i vojne, kako u carskoj prijestolnici, tako i u pokrajinama. Ta elita nije bila jedin-

810.

820.

830.

840.

808. kapitular (zakonska naredba) Karla Velikog o vojnoj službi slobodnih muškaraca

850.

860.

870.

880.

890.

900.

910.

920.

9./10. stoljeće Knjiga eparha (gradonačelnika Konstantinopola) u Bizantu, propisnik o obrtničkim i trgovačkim poslovima

930.

stvena skupina sa zajedničkim interesima, nego se sastojala od obitelji, rodova i pojedinaca koji su bili i različitog porijekla i međusobno su se natjecali za ugled i moć, ali su ponekad sklapali bračne saveze. 103 Nečija odličnost zasnivala na tome da je pojedinac bio rođen slobodan, a ne kao rob, te da su ga drugi priznavali odličnim. Ovo jednostavno temeljno određenje nečije odličnosti poticalo je stalnu potrebu da se ona dodatno utvrdi. Općeprihvaćeni način da se to ostvari bilo je obnašanje državne službe i dobivanje dvorskoga naslova. Službe i naslovi donosili su plaću u zlatnome novcu, ali je ugled koji si davali bio mnogo važniji. Budući da je službe i naslove dodjeljivao car, ključna je bila carska milost. Osim veza na carskome dvoru i pokroviteljstva moćnikâ, važnu ulogu u dobivanju položaja imala je i nadarenost i obrazovanje jer je država uvijek trebala sposobne službenike. Do 10. stoljeća bio je utvrđen cjenik pojedinih naslova i službi, a moglo se kupiti i pravo na objedovanje za carskim stolom tijekom posebnih svečanosti. Ovakav sustav podupirao je razne oblike službeničke i političke korupcije. Osobito utjecajni u tom pogledu kao osobe bliske caru bili su dvorski službenici koji su vodili brigu o djelovanju carskoga dvora. Mnogi od njih su bili eunusi (uškopljenici). S druge strane, sustav je omogućavao i ljudima skromnoga porijekla da se uspnu sve do visokih državnih službi i carskog dvora, ali im je od kraja 11. stoljeća bilo sve teže zauzeti mjesto među elitom. 940.

950.

960.

oko 970. Pribina, prvi imenom

970.

980.

poznati hrvatski ban 986. osnutak (obnova) samostana sv. Krševana u Zadru

990. 1000. 1010. 1020. 1030. 1040. 1050. 1060. 1070. 1080.

1028. hrvatska aristokratkinja

Jelenica, sestra bana Godemira, obdaruje zadarski samostan sv. Krševana

oko 1080. i poslije Petar Crni osniva

crkvu i samostan u Selu u Poljicama te ih obdaruje brojnim nekretninama i pokretninama


4. tema Posvećenje Eutimija za konstantinopolskog (carigradskog) patrijarha 907. godine. (Ilustracija iz Madridskog rukopisa Kratke povijesti Ivana Skilice, 12./13. stoljeće). Utvrdi razlike i sličnosti između društvenog položaja svećenstva u zapadnoj Europi i u Bizantu.

Srednji društveni sloj činili su mali seoski zemljoposjednici i obrtnici uključujući trgovce. Od 7. do 10. stoljeća trajala je prevlast malih samostalnih seoskih zemljoposjednika koji su proizvodili za sebe. Na zemlji su radili sami ili su se služili radom težaka najamnika, odnosno davali su zemljišne čestice zakupnicima, a državi su plaćali porez. Posebnu skupinu činili su seljaci s vojnom obvezom koji su se počeli pojavljivati od sredine 7. stoljeća, a zbog obavljanja vojne službe 104 uživali su porezne olakšice. Obrtnika je bilo i na selu i u gradu. Seoski obrtnici su također znali imati vlastite radionice, ali su neki među njima sami bili zakupnici. Trgovci su bili usredotočeni u gradovima, a trgovina je bila pod državnim nadzorom. Zemljoposjedi koje su držali privatni veleposjednici (aristokratske obitelji i bogati pojedinci) i javni veleposjednici (vladar, biskupije, samostani) uglavnom su se dijelili na čestice i davali na obradu zakupnicima koji su s vlasnikom zemlje stupali u ugovorni odnos i bili mu dužni na podavanja. Premda su bili osobno slobodni, nisu smjeli napustiti zemlju budući da su za nju bili vezani kao porezni obveznici. Takvi zakupnici su od 11. stoljeća činili najvažniju društvenu skupinu zemljoradničkog stanovništva. Još niži društveni sloj bili su seljaci bezemljaši koji su radili kao najamni težaci te radnici u obrtničkim radionicama, osobito u gradovima. Najniže na društvenoj ljestvici nalazili su se robovi kojih je u većem broju bilo sve do 11. stoljeća. Uglavnom su bili kućni robovi, čak i u seoskom društvu, a rjeđe zemljoradnici. Radili su u gradskim obrtničkim radionicama, a mogli su ih čak i voditi, izuzevši poduzetničke poslove poput mijenjanja ili posuđivanja novca. Za razliku od zapadne Europe, bizantsko svećenstvo, koje je također činio viši (episkopi) i niži kler (parosi)

te redovništvo (kaluđerstvo), nije nikad bilo zasebna društvena skupina, ali je bilo povlašten dio društva. Vrhovni predstavnik Istočne Crkve bio je konstantinopolski (carigradski) patrijarh. Ni svećenstvo u Bizantu nije potpadalo pod svjetovne zakone, no car je igrao vrlo važnu ulogu u životu Istočne Crkve. Na primjer, imao je pravo imenovati konstantinopolskog patrijarha. Bizantski svećenici nisu obnašali dužnosti u javnoj upravi i bilo im je zabranjeno prihvaćati svjetovne službe, iako se to znalo događati. No u mnogim pokrajinskim gradovima biskup i njegova crkva često su bili jedini pokazatelj da je riječ o gradskoj sredini. Za razliku od zapadne Europe, u Bizantu nikad nije bila uspostavljena službena župna organizacija jer su se zbog teritorijalnih promjena te smanjenja stanovništva i blagostanja biskupije osnivale i u veličinom skromnim naseljima koja ponekad nisu bila ništa drugo doli sela. Stoga su nerijetko bizantske biskupije bile prostrane koliko i veće župe na zapadu. Prihodi Crkve, župa, samostana i biskupija, ovisili su o obdarivanjima vjernika koja su ubrajala skromne darove u prirodninama, ali i zemljoposjede, s kojih su crkvene ustanove crpile najviše prihoda. Kler nije smio tražiti stalne naknade niti darove za svoju dušobrižničku službu. To je bilo i strogo zabranjeno crkvenim propisima. U stvarnosti je bilo uobičajeno da kler uzima doprinose nakon vjenčanja, krštenja ili ređenja. Prihodi biskupa ovisili su prvenstveno o nametima koje su ubirali od crkava i samostana pod svojom nadležnošću. No potkraj 10. stoljeća bilo im je zabranjeno crkvama nametati dodatna podavanja i ubirati porez od samostana. Prihod su ostvarivali i ustupanjem samostana i samostanskih posjeda svjetovnom upravitelju, što je bilo osobito rašireno od kraja 9. stoljeća. Pravo ustupanja imali su i car, svjetovni osnivači samo-


DRUŠTVO Bogatu udovicu Danielis iz grada Patre (Patras), koja je prema tradiciji posjedovala velik dio Peloponeza i uspješno tekstilno poduzeće, nose u nosiljci njezini robovi u posjet bizantskom caru Baziliju I. (9. stoljeće). (Ilustracija iz Madridskog rukopisa Kratke povijesti Ivana Skilice, 12./13. stoljeće). Na temelju primjera udovice Danielis zaključi u kojim okolnostima je žena u bizantskom društvu mogla postati glava obitelji.

stana te visoki državni službenici. Postupak se pokazao lošim za Crkvu budući da je svjetovni upravitelj vodio brigu o vlastitim gospodarskim interesima, izvlačeći sâm za sebe što više prihoda. Za razliku od zapadne Europe, u Bizantu je bilo mnogo više privatnih crkava i samostana koje su osnivale svjetovne osobe. Osnivači su imali pravo imenovati svećenike, redovnike, pa i predstojnike samostana. Bili su zaduženi za novčano potpomaganje svoje zadužbine te su ponekad svećeniku davali plaću. Kako bi osigurali redovite prihode biskupima, carevi su u 11. stoljeću propisali stalni namet koji su u novcu i prirodninama plaćali vjernici ovisno o veličini sela, a utvrdili su i druga podavanja. Za razliku od Crkve u zapadnoj Europi, Crkva je u Bizantu bila obvezna na plaćanje poreza državi temeljem svojim zemljoposjeda, ali su carevi dodjeljivali olakšice ili izuzeća od plaćanja. IZVORI

Ako si pametan, nipošto ne obmanjuj car, i ne pomišljaj ga varati ljubaznim riječima niti od njega sebi pribaviti poklone, jer to neće za tebe izaći na dobro. I ne spominjući mnoge druge, da ti ispripovjedim o jednom toparhu [načelniku mjesta], što mu se dogodilo. Zadar i Salona su gradovi u Dalmaciji. U njoj se kao arhont [poglavar] i

toparh nalazio neki Dobronja, pametan i vrlo sposoban. Jednom se njemu prohtije otići i pokloniti blagopokojnom caru gospodinu Romanu Argiru. Taj ga blagonaklono primi uz darove i počasti te otpremi kući s velikim blagom. Polaskan tako ovim dobročinstvima, on to ponovi i drugi put. I opet bude blagonaklono primljen, ali ne kao prvi put, nego skromnije, te se vrati u svoju zemlju. Kad je ovaj car umro, zacario se blagopokojni car gospodin Mihael Paflagonac, pa je on opet stigao u Konstantinopol, ali već kao običan gost bude omalovažen. Na molbu da se vrati, nije toga udostojan te uvrijeđen, počne gunđati. Primijetivši, dakle, da on gunđa, dvorski službenici dojave to caru i smisle ovaj naum: „Kako ga sada imamo u rukama, zavladajmo njegovom zemljom, jer nam se neće nitko suprotstaviti“. Tako i bude. Strpavši ga zatim u tamnicu pretorija [jedna od dvije gradske tamnice, naziv su dobile po tome što su to nekoć bili uredi najvišega kasnorimskog pokrajinskog civilnog službenika, prefekta pretorija], zauzmu bez teškoća njegovu zemlju i, dopremivši njegovu ženu i sina, odvedu i njih u pretorij te Dobronja i njegova žena provedu sve vrijeme svojeg života u zatvoru i, pod carem [Konstantinom IX.] Monomahom, umru ondje, dok sin njegov, prezren i ni od koga cijenjen, jedva uspije pobjeći. Toliko o njima. Keukamen, Strategikon 5.

Istraži što su sve povjesničari zaključivali o Dobronji. Objasni što bi se na temelju izvora moglo reći o ulozi cara u nečijem društvenom usponu u Bizantu.

105


4. tema

Ponovi Opiši društvene odnose u ranosrednjovjekovnom Bizantu. U čemu je sličnost društvenih odnosa u Bizantu i Franačkoj? Da si živio/živjela u to doba, u kojoj bi državi, Bizantu ili Franačkoj, htio/htjela živjeti? Objasni svoj odgovor.

DRUŠTVENI ODNOSI U RANOSREDNJOVJEKOVNOJ HRVATSKOJ DRŽAVI Kao i u ostatku Europe, društvo ranosrednjovjekovne hrvatske države počivalo je na dvjema društvenim skupinama – ratničkoj aristokraciji i seljacima zemljoradnicima. Osim razlike u bogatstvu i moći, temeljna je društvena podjela bila između slobodnih i 106 neslobodnih ljudi. Na čelu društva bili su pripadnici aristokracije, među kojima su najistaknutije obitelji obnašale vladarsku vlast i bile kadre nadmetati se za nju. U 9. stoljeću poznate su po svemu sudeći četiri različite kneževske obitelji: Bornina, Trpimirova, Do-

Lik hrvatskog dostojanstvenika s kamene pregrade iz crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina, 11. stoljeće. (Danas u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu)

magojeva i Branimirova. Aristokrati se prvenstveno pojavljuju u ulozi područnih upravitelja – župana i dvorskih dostojanstvenika. Položaj bana uveden u 10. stoljeću svjedoči o dodatnom jačanju aristokracije. Na to jačanje upućuje i okolnost, vidljiva u 11. stoljeću, što su pojedini aristokrati uznastojali da javne službe postanu nasljedne u njihovim obiteljima. Iz prve polovice 11. stoljeća potječe prvi primjer samostalnog djelovanja pripadnice aristokracije, sestre jednoga bana, koja je obdarila posjedom zadarski samostan sv. Krševana. Kao i u zapadnoj Europi, hrvatska je aristokracija imala vojnu i upravljačku ulogu, a za njezin položaj podjednako je bitno bilo porijeklo kao i blizina vladaru. U drugoj polovici 11. stoljeća može se također opaziti raslojavanje među aristokracijom jer se u izvorima pojavljuju članovi velikaške pratnje. Pripadnici aristokracije su od vladara stjecali posjede, ali čini se da su ih uglavnom dobivali u puno vlasništvo kao nagradu za vjernost i dobro obavljenu službu. Velika većina stanovništva pripadala je seljačkom sloju. U hrvatskom povjesništvu općenito se smatra da je većina seljaka u ranome srednjem vijeku bila slobodna. No već u 9. stoljeću bilo je neslobodnih seljaka – robova koji su radili na zemlji u vlasništvu svjetovnih osoba i crkvenih ustanova. U daljnjemu razvoju ti su robovi, ali i siromašni seljaci, postupno bili pretvoreni u kmetove. Mnogi su robovi bili po porijeklu, a drugi su u ropstvo zapadali zbog neimaštine ili duga. Roditelji su znali svoju djecu prodavati ili predavati samostanima kao robove u nadi da će im tako osigurati bolju budućnost. Jedan se čovjek sâm predao samostanu za roba jer je bio dužan, a drugi zato što ga je opat na vlastiti trošak bio izliječio. Zaseban slučaj bila su gradska društva u obalnim i otočnim gradovima koji su se do druge polovice 11. stoljeća nalazili pod bizantskim vrhovništvom, a svoj su razvoj uvelike nastavljali iz kasnoantičkoga doba. Pod njihovim su utjecajem stajala i društva gradova koji su stasali u zaleđu i na obali u političkom okviru hrvatske države (Nin, Skadar, Biograd, Šibenik). Temeljna je društvena podjela u gradovima također bila na slobodne i neslobodne ljude, odnosno bogate i siromašne. No vrlo važna je bila i dioba na stanovnike samoga grada i stanovnike njegova neposrednog zaleđa (gradske oblasti), osobito stoga što su na području izvan gradskih zidina najvjerojatnije živjeli poglavito neslobodni ljudi i seljaci zakupnici. Na čelu gradskoga društva bila je gradska aristokracija koja je u svojim


DRUŠTVO ZANIMLJIVOST U Supetarskom kartularu se uglavnom donose popisi imovine benediktinskog samostana sv. Petra u Selu u Poljicama stečene kupovinom ili darovanjem, a zabilježeni podaci svjedoče o gospodarskim i društvenim odnosima u Hrvatskoj na prijelazu iz ranoga u razvijeni srednji vijek. Samostan je, zajedno s crkvom, osnovao kao zadužbinu svoju i svoje supruge Ane bogati Splićanin Petar Crni, pripadnik gradske aristokracije. Osim nekretninama i pokretninama, obdario je samostan i robovima. Tako je darovao dječaka Zlobu kojeg je kupio od njegovih roditelja. No dao ga je školovati, potom osloboditi i zarediti za svećenika te mu dodijeliti službu u crkvi koju je podigao. Slučaj dječaka Zlobe s kraja 11. stoljeća znamenit je primjer kako je pristupanje svećenstvu nudilo izlaz niskoga, čak i ropskoga, društvenog položaja Prva stranica Supetarskog kartulara. (Početak 12. stoljeća, čuva se u kaptolskom arhivu u Splitu).

rukama usredotočila gospodarsku moć te prisvojila svjetovnu vlast, iako je gradska skupština uključivala sve slobodno gradsko stanovništvo. Kao i u zapadnoj Europi, ratnička aristokracija (uključujući i kneževsku obitelj) i gradska aristokracija pojavljuje se u ulozi pokrovitelja crkvenih ustanova, bilo da su samostane i crkve osnivali, bilo da su ih obdarivali. Viši kler, biskupi i opati, potjecali su uvelike iz redova gradske aristokracije, što je razumljivo jer su se najvažnija biskupska sijela i najugledniji samostani nalazili prvenstveno u obalnim gradovima. Pristupanje svećenstvu nudilo je izlaz iz niskoga društvenog položaja, čak i ropskoga.

Takozvani križ opatice Cike. Takozvani križ opatice Cike, hodočasnički križić od lijevanog pozlaćena bakra istočnjačkog porijekla (7./8. stoljeće) koji se čuva u riznici crkve sv. Marije u Zadru. Na prednjoj strani križa (lijevo) prikazano je Kristovo raspeće s četiri svetačka poprsja. Na poleđini križa je moliteljica Bogorodica s četiri svetice. Cika je bila rođakinja kralja Petra Krešimira IV. Istraži zašto je opatica Cika važno ime hrvatskoga ranosrednjovjekovlja.

Natpis župana Gostihe (Gastike) s kamene grede oltarne ograde iz crkve sv. Spasa u Vrh Rici (danas selo Cetina kod Vrlike), kraj 9. stoljeća. (Danas u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu). U natpisu se spominju tri generacije, Gostihina pokojna majka Nemira, on sâm i njegovi sinovi (koji su vjerojatno umrli u dječjoj dobi). Natpis svjedoči o oblikovanju aristokratske elite u županijama i važnosti pokroviteljstva nad crkvenom ustanovom kao pokazatelja velikaške moći.

107


4. tema

108

Odredba i potvrda Petra Krešimira IV. o opsegu Rapske biskupije. Godine od utjelovljenja gospodina našega Isusa Krista 1071., devete indikcije, osmog dana mjeseca srpnja, u vrijeme gospodina Aleksandra, rimskog pape. Ja, Krešimir, kralj Dalmatinaca i Hrvata, zajedno sa svojim prvacima, zadržavajući pravo Rapske crkve, i uzimajući je u našu zaštitu, odlučujem, i, odobravajući vječnim pravom, potvrđujem, da rečena Crkva ima svoje parohije, dakako župu koja je bila pod planinama, od kastruma [utvrde] latinski zvanog Murula, a slavonski Stenice, do rijeke Koprive i crkve svetog Jurja u Ravnom, otok Pag s onim što mu pripada, jedino zadržavajući van svojeg prava nekoliko sela Paga: Pećane, Murovljane, Vlašiće, koje smo, iako se uzima za zlo, dali novom ninskom biskupu, župu Licche, župu Bućani i Boćaki. I odlučujem da ova uredba ostane zauvijek nepovrediva, kao što smo od starijih naučili da je uredba već rečene Crkve uvijek bila nepovrediva. Dakle, tko god od naših nasljednika bude nekim pothvatom pokušao uznemiravati i napadati ovu povlasticu, bit će našim sudom prognan iz kraljevstva; za manje povrede određujemo platiti kaznu od 100 libri [oko 33 kg] zlata, polovicu kraljevskom dvoru i polovicu prijerečenoj svetoj Rapskoj crkvi. Za potvrdu i snagu datiranja naše listine i odobravanja prava, spomenutoj Crkvi darujemo mitru s utisnutim slovima našeg imena, i potvrđujući osnažujemo utiskivanjem našeg pečata. Osme indikcije. Ova je povlastica Rapskoj crkvi dana u kastrumu Biogradu, kroz ruke Ivana, đakona i bilježnika gospodina kralja pred zajedničkim vijećem. Utvrdi smatra li se u povijesnoj znanosti ova isprava vjerodostojnom ili ne i zašto.

Ponovi Razmisli i odredi temeljna obilježja hrvatskoga ranosrednjovjekovnoga društva. Postoje li sličnosti u društvenom uređenju između Hrvatske i ostatka Europe?

Objasni uzroke i posljedice Odredi razloge te posljedice toga što u srednjem vijeku nije ukinuto ropstvo. Izdvoji uzrok i posljedicu koje smatraš važnijim od drugih i objasni svoj izbor.

Istraži povijesne izvore U knjižnici pronađi knjigu koja u jednom dijelu opisuje povijest Franačke te istraži zašto je u franačkom društvu krvna osveta bila dozvoljen način rješavanja obiteljskih zavada za slobodne osobe.

Usporedi i zaključi Utvrdi sličnosti i razlike u obilježjima društvenih odnosa između ranosrednjovjekovne zapadne Europe i Bizanta te na temelju toga osmisli kratko izlaganje.

Smjesti u prostor i vrijeme Istraži koje se sve današnje države nalaze na području nekadašnje Franačke i Bizanta.


5

DRUŠTVO

Staleško društvo srednjovjekovne i ranonovovjekovne Europe i primjeri uloge hrvatskih velikaških rodova u društvenome razvoju srednjovjekovne i ranonovovjekovne Hrvatske NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ: objasniti elemente staleškog društva i utjecaj velikaških rodova na društveni razvoj srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih država s posebnim naglaskom na društveni razvoj hrvatskih zemalja

109


5. tema

STALEŠKO DRUŠTVO SREDNJOVJEKOVNE I RANONOVOVJEKOVNE EUROPE seljak radi za našu hranu, ratnik se mora boriti protiv naših neprijatelja, a sluga Božji se mora neprestano moliti za nas i boriti duhovno protiv nevidljivih dušmana. Moćnu stoga borbu vode redovnici protiv nevidljivih vragova koji spletkare protiv nas, dok se svjetovni ljudi bore svjetovnim oružjima protiv zemaljskih dušmana. Zemaljski pak ratnici ne bi smjeli sluge Božje siliti od duhovnog rata na zemaljsko ratovanje, jer njihova je služba veća, nevidljivi neprijatelji su veći od vidljivih, te je velika šteta što zanemaruju službu Gospodnju i odvraćaju se na svjetovno ratovanje koje nije njihova briga. Iz Života svetaca anglosaskog redovnika Aelfrica Gramatika (10./11. stoljeće).

Trodijelna podjela srednjovjekovnog društva. (Ilustracija iz 13. stoljeća)

Već su srednjovjekovni učeni ljudi dijelili društvo svo110 jega vremena na tri skupine, od kojih je svaka živjela drukčije (prvi put se ta ideja pojavljuje i razrađuje potkraj 10. i početkom 11. stoljeća u anglosaskoj Engleskoj i na sjeveru Zapadne Franačke): one koji rade, tj. seljake, one koji mole, tj. svećenstvo i one koji ratuju, tj. vitezove ili plemiće. No to nije bila kruta podjela prema kojoj bi svatko tko je pripadao istom staležu imao jednake uvjete života, već su postojale razlike i unutar samih staleža. U srednjemu vijeku se pod pojmom staleža smatralo svako zvanje. S razvijenim srednjim vijekom pojavio se još jedan sloj – stanovnici gradova, koji su se većim dijelom bavili trgovinom i obrtom. Ovo doba obilježio je i opći porast stanovništva, a razvoj trgovine pridonio je sve većem bogatstvu i općenito boljim životnim uvjetima. U istim mah pojavilo se i mnoštvo siromaha na rubu životnih prilika. IZVORI

No znaj da na svijetu postoje tri reda, postavljena u jedinstvo. To su oni koji rade, oni koji mole i oni koji ratuju. Oni koji rade trudom nam pribavljaju hranu. Oni koji mole posreduju za nas u Boga. Oni koji ratuju štite naše gradove i brane našu zemlju od napadačke vojske. Tako

Razmisli i objasni što je redovnik želio postići ovim opisom.

Pojam seljak kao staleška oznaka pojavio se prvi put potkraj 10. stoljeća. Do tog vremena seljaštvo je već iskusilo opadanje svojeg položaja. Više je razloga za to. Ranosrednjovjekovna državna područja vrlo rano su se proširila, pa je to običnim slobodnjacima otežavalo ili ih čak sasvim onemogućavalo u tome da sudjeluju na općim skupštinama koje su se bavile vojnim pitanjima i javnim sudovanjem. Od karolinškog doba slobodnjaci su sve više zapadali i u zavisnost o veleposjednicima, kojima je bilo u interesu štititi vlastite zakupnike i naseljenike, a ne posebna prava slobodnih seljaka. Rašireni vojni pohodi od toga vremena uzrokovali su preobrazbu vojske u vitešku vojsku, pri čemu je viteštvo postalo nositeljem obrambene snage. Poljoprivredna proizvodnja postala je sve intenzivnija, pa je za obradu zemlje trebalo više muškaraca, što je jednako tako utjecalo na isključivanje seljaka iz ratništva. Oblikovanjem posebnih staleža vitezova i građana, ostatak je stanovništva naposljetku postao seljačkim staležom. Za pravni položaj seljaka bilo je karakteristično to da uživaju posebnu zaštitu koja je proizašla iz pokretâ Božjeg mira i Božjeg primirja. Njima je Crkva, uz potporu viših svjetovnih vlasti, nastojala tijekom 10. i 11. stoljeća spriječiti pretjerano nasilje i ratovanje među plemstvom, od kojeg su stradavali drugi druš-


DRUŠTVO

Seljaci obrađuju polje. (Štutgartski psaltir, 9. stoljeće)

tveni slojevi. Zaštita je bila potrebna i zato što je seljacima bilo zabranjeno nošenje oružja. Doduše, mnogi su bili naoružani i dužni na pratnju, iz čega se u kasnome srednjem vijeku razvila obveza da na poziv brane državu od vanjskog napadača. Najbrojnija skupina zavisnih seljaka, kmetova, bili su naseljenici na zemlji gospodara koji je nad njima imao sudske ovlasti, odnosno vlast, pa se zato naziva vlastelinom. Bili su vezani za zemlju koju su obrađivali i nisu je smjeli napustiti. Prema gospodaru su imali utvrđene obveze koje su se sastojale od davanja dijela uroda i drugih proizvoda te obavljanja službe, odnosno radne obveze. Radna je obveza bila dužnost da određen broj dana u godini rade na zemlji koju je gospodar zadržao za sebe. Tijekom 12. i 13. stoljeća radna je obveza bitno smanjena i na više mjesta zamijenjena podavanjima. Seljaci su obvezu podavanja imali i prema Crkvi (desetina) i vladaru, odnosno državi (porez). Otpor seljaka protiv raznovrsnih obveza i podavanja izraz je dobio u seljačkim ustancima, osobito u kasnom srednjem vijeku.

bogatstvo u zemlji koju su dobili omogućilo im je da imaju i vlastite vazale. Tim odnosom naposljetku su obuhvaćeni i visoki dužnosnici, vojvode, markgrofovi i grofovi, pripadnici službeničke aristokracije, kojima je nametnuta dužnost da postanu kraljevski vazali kako bi bili obvezni na poslušnost svome gospodaru. Sa širenjem ustanove vazalstva u završnim desetljećima 8. i tijekom 9. stoljeća bitno je porastao društveni ugled vazala. Biti vazal postalo je znak časti, prvenstveno kad je riječ bila o izravnom vazalstvu prema vladaru. Vazal, bez obzira na skromno podrijetlo, morao je raspolagati konjem, opremom, kopljem, mačem i štitom. Zemljoposjed koji bi dobio nije sam obrađivao, nego su to činili seljaci koji su na toj zemlji živjeli. Pored toga što se pri stupanju u vazalski položaj morao podrediti gospodaru (predati mu se tako što je svoje ruke smjestio između ruku osobe čiji vazal postaje, izražavajući time spremnost da bude njegovim čovjekom), budući vazal je od druge polovice 8. i u 9. stoljeću bio obvezan položiti prisegu vjernosti. Prisega je uvedena kako bi se vazala obvezalo da ispunjava svoje dužnosti, jer bi kršenjem zadane riječi počinio krivokletstvo. Sklapanje vazalskog ugovora, koji je tada vje- 111 rojatno bio usmen, smatrao se činom slobodne volje obiju strana, iako u stvarnosti to nije moralo biti tako. Jedanput sklopljen, ugovor nije mogao biti jednostrano raskinut. Karlo Veliki je propisao u kojim slučajevima vazal smije napustiti gospodara, primjerice, ako ga je gospodar pokušao ubiti, udario šibom (što se smatralo

Ponovi Objasni zbog čega su slobodni seljaci tijekom ranog srednjeg vijeka uglavnom pali u zavisnost o zemljoposjednicima. Utvrdi što je sve određivalo pravni položaj zavisnih seljaka. Istraži što su to pokreti Božjeg mira i Božjeg primirja.

Na vrhu društvene piramide nalazio se vladar (kralj ili knez). U karolinško doba dokraja se razvio sustav podjeljivanja zemljoposjeda na punopravno, doživotno korištenje, uz obvezu obavljanja vojne službe. Tako se stvarao za srednji vijek osobit odnos – tzv. seniorskovazalni odnos između vladara – seniora (gospodara) i njegovih podložnika (ratnika, vojnih vođa) – vazala. Sve više plemića željelo je postati vazalima vladara, a

Karlo Veliki prima vazalsku prisegu od kraljevskog vazala. (Ilustracija iz 19. stoljeća prema vjernom prikazu izvorne ilustracije iz Kronike St. Denisa, 14. stoljeće)


5. tema nedostojnim za slobodnu osobu), pokušao mu silovati suprugu ili počinio preljub s njom, oduzeo vazalu dio njegova nasljednog posjeda, pokušao ga pretvoriti u kmeta, napao ga isukanim mačem (što znači da mu je htio izravno nanijeti zlo) ili ga nije uspio obraniti. Vazal nije smio napustiti gospodara bez njegova pristanka. Njegova temeljna dužnost bila je vojna služba, ali je mogao obavljati i druge zadaće, upravne, sudske i gospodarske. Gospodar je vazalu morao osigurati financijsku osnovu da može ispunjavati svoje obveze, a to je najčešće činio podjeljivanjem zemljoposjeda. Takav se zemljoposjed od druge polovice 9. stoljeća počeo nazivati feud ili, na hrvatskom, leno. Zato se ukupnost društvenih odnosa – između seniora i vazala, ali i gospodara zemlje i kmetova – uvriježeno naziva feudalizmom (pojam je skovan tek u 17. stoljeću). Osim što mu je davao feud, gospodar je trebao štititi vazala i zastupati ga pred sudom. Do kraja 9. stoljeća postao je i zakonski odgovoran za postupke svojega vazala. Time je vazal zapravo izuzet od državne vlasti. Budući da se razvilo i osobito, mistično poimanje va112 zalstva, duhovna prinuda po kojoj je vazal dugovao potpunu odanost gospodaru, stvarale su se između njih čvrste međusobne veze. One su bile dodatno osnažene time što je vazal mogao očekivao da će njegov sin smjeti pod istim uvjetima naslijediti njegov položaj. Otuda su vazali ostajali uz svoje gospodare velikaše i kad su oni ustali protiv vladara, iako ih je pravno takva pobuna oslobađala vazalske obveze. Seniorsko-vazalske spone sprečavale su i da ne nastupi potpuni slom države zbog sve veće moći područnih knezova koji su bili potomci ili nasljednici vojvoda, markgrofova i grofova. Iako uvelike neovisni, zbog ovih su se veza knezovi ponekad ustezali od poteza izravno uperenih protiv kralja ili su izvršavali službu prema njemu. Tako je Oton I. Veliki, došavši na prijestolje, odlučio da je najbolje da vezu između sebe kao vladara i vojvoda, čija se moć bitno povećala na uštrb države, stvori tako što će ih sve učiniti svojim vazalima.

Društvena piramida feudalnog društva vladar (car, kralj, knez)

crkveni dostojanstvenici (biskupi, nadbiskupi, opati...)

svjetovni velikaši (visoko plemstvo)

vitezovi (niže i sitno plemsto)

niže svećenstvo (župnici, đakoni...)

građani seljačko stanovništvo (kmetovi, slobodnjaci, težaci, koloni)

Društvena piramida feudalnog društva

nju, koji se sastojao od nekoliko službenih činova. Prvi je čin bio iskazivanje poslušnosti. Vazal bi, obično klečeći, nepokrivene glave i nenaoružan, stavljao sklopljene ruke u ruke svojega gospodara koji bi ih pokrio. Potom je slijedilo izražavanje nakane. Vazal je na pitanje želi li postati vazalom morao potvrdno odgovoriti riječju „želim“. Time je potvrđivao da u odnos stupa svojevoljno. Drugi čin bio je prisega vjernosti. Vazal bi stajao i ruku položio na Sveto pismo ili košaru sa svetačkim relikvijama. Ponekad su ova dva čina bila popraćena i poljupcem, ali on nije imao jednaku težinu, nego je bila riječ o načinu na koji su se potvrđivale ugovorene obveze. Odgovarao je današnjem običaju stiska ruke nakon pogođena posla. Cijeli postupak u pravilu se odigravao u gospodarevu glavnome sjedištu ili glavnome mjestu oblasti kojoj je pripadao vazalov feud. No, bilo je i običaja kad su držatelji vrlo velikih feuda u Francuskoj, poput vojvode Normandije kao vazala Ponovi francuskog kralja, iskazivali poslušnost i polagali prisegu na granici vlastitoga i kraljevskoga područja. Bilo je Otkrij odakle potječe u hrvatskom jeziku riječ i izuzetaka. Na primjer, kraljevi Francuske i Engleske leno za feud. su kao suvereni bili oslobođeni iskazivanja poslušnosti. U razvijenom srednjem vijeku, od 10. do 13. stolje- Ponekad je ugovor o vazalstvu bio sastavljen u pisaća, postupak stupanja u vazalski položaj dodatno se nom obliku kao isprava u kojoj su se navodile obveze razvio. Vazalski odnos stvarao se ugovorom o predava- i prava.


DRUŠTVO

Stupanje u vazalski odnos. (Ilustracija iz 13. stoljeća). Objasni koji točno čin prikazuje slika. U kojem slučaju je kralj Engleske bio dužan položiti vazalsku prisegu?

Ponovi Istraži o čemu svjedoči okolnost da su od razvijenog srednjeg vijeka ugovori o vazalstvu ponekad bili sastavljeni u pisanom obliku.

Učinci ugovora o vazalstvu imali su dva vida: gospodarevu vlast nad osobom vazala te obveze obje strane. Gospodar je imao neposrednu i izravnu vlast nad vazalom, koja je prešutno bila ograničena samo obvezom da ne smije umanjivati vazalov položaj slobodnog čovjeka i ugrožavati odanost koju duguje vladaru. Ta moć gospodara nad vazalom, koja je u kasnijem razdoblju oslabjela, uključivala je poslušnost i poštovanje

koje mu je vazal morao iskazivati. Otuda su slijedili običaji, poput obveze da vazal pridržavanjem stremena pomaže gospodaru pri uzjahivanju ili ga prati u svečanim prigodama. Vazal nije smio gospodaru ni na koji način naštetiti ili nauditi, nego mu je morao pomagati savjetom i pomoći. Pomoć je obično značila vojnu službu na konju, u punoj ili djelomičnoj opremi. Neki vazali su morali služiti osobno ili s određenim brojem vitezova koji su bili njihovi vazali. Vojna se služba katkad nadomještala novčanim plaćanjem – štitarinom. Osim vojne službe, postojale su i druge zadaće, upravne i gospodarske, prenošenje poruka ili pružanje pratnje. Vazal je gospodaru mogao privremeno staviti na raspolaganje konja, dati korisne predmete poput para rukavica, mača ili potkova, pa i pružiti novčanu pomoć ako je bilo potrebno. Savjet je podrazumijevao i obvezu savjetovanja gospodara i odazivanja na njegov poziv. Po sili te obveze vazal je sjedio zajedno s gospodarom na njegovu sudu i presuđivao u prispjelim slučajevima i parnicama.

113

IZVORI

Ja, Teobald, grof palatin od Troyesa [Troaa], objavljujem onim prisutnim i budućim da ja dajem kao feud Jocelynu d’Avalaonu [Žoselinu Davalaonu] i njegovim nasljednicima vlastelinstvo koje se zove Gillencourt [Žilenkur], koje se nalazi na području tvrđave Ferte-surAube [Fert-sir-Ob]; i što god rečeni Jocelyn mogne steći u

Harold, budući posljednji okrunjeni anglosaski kralj, polaže vazalsku prisegu normanskom vojvodi Vilimu. (Tapiserija iz Bayeuxa [Bajœa], 11. stoljeće). Temeljem čega se na slici može zaključiti da je riječ o davanju vazalske prisege?


5. tema dvoru. Zastupao ga je i branio na sudu, pa čak i kraljevom. Morao mu je pomagati savjetom i odnositi se prema njemu pošteno i pravedno. Čin uvođenja vazala u feud nazivao se investiturom, a slijedio je nakon iskazivanja poslušnosti i prisege vjernosti. Gospodar bi mu uručio predmet (žezlo, palicu, prsten, nož, rukavicu) koji bi predočavao ili čin uvođenja ili sam feud. U prvom slučaju predmet bi zadržao gospodar, a u drugom vazal. Investiturom je vazal dobio pravo raspolaganja feudom. Feud je najčešće bio zemljišni posjed, ali je ponekad bila riječ o dvorcu, kakvoj ovlasti ili pravu. Feud se Uoči osobitosti seniorsko-vazalskog sustava iz ovog ugovora. mogao sastojati od prava na određene novčane isplate u pravilnim razmacima. Svjetovni su vazali u 10. i 11. Gospodar je imao obvezu držati riječ zadanu vazalu, stoljeću držali kao feude crkve (opatijske, župne, kapepružati mu zaštitu, obranu i jamstvo. Morao ga je uz- le) te im je to donosilo prihod od desetine i darivanja. državati davanjem feuda ili uzdržavanjem na svojem Ovome je na kraj stao reformni pokret u Crkvi. Iako je ugovor o vazalstvu izvorno bio neraskidiv, osim ako gospodar ne bi hotimično zlouporabio svoju moć nad vazalom, postoje primjeri iz Francuske i zapadne Njemačke od kraja 11. stoljeća da je vazalu bilo dopušteno raskinuti ugovor pod uvjetom da o tome dade svečanu izjavu i odrekne se feuda. U biti se tada bunio 114 protiv gospodara, ali se nadao da će zadržati posjed. Postojale su i kazne za neispunjenje ugovornih obveza, poput prekida prijateljskih odnosa, pa čak i zapljene feuda. Posljednje je sve teže bilo provoditi, jer su ojačala vazalova stvarna prava nad feudom, koji je postao nasljednim. Posebnost seniorsko-vazalskog odnosa narušila se pojavom višestruke odanosti, kad je vazal bio obvezan u tom vlastelinstvu, dajem njemu i njegovim nasljednicima za povećanje toga feuda. Ja mu se također obvezujem da u neslobodnom svom manoru [vlastelinsko dobro] neću zadržati ljude koji su iz njegove nadarbine. Nadalje, Jocelyn je temeljem toga postao moj vazal, zadržavši, ipak, svoju vazalsku vjernost prema Gerardu d’Arcyju [Žeraru Darciju] i prema vojvodi Burgundije, i prema Petru, grofu od Auxerrea [Oksera]. Dano u Chouaudeu [Šuodu], mojom vlastitom rukom, godine 1200. od Utjelovljenja Gospodina našeg, u siječnju. Napisao Walter, moj kancelar. Ugovor šampanjskog grofa Teobalda III. iz 1200. godine o uzimanju osobe u vazalski položaj.

Rimski kralj Henrik VII. prelazi 1310. Alpe s vojskom na svojem pohodu u Rim radi carske krunidbe. (Ilustracija iz jedne kronike iz 14. stoljeća). Sudjelovanje u pohodu u Rim bila je obveza kraljevskih vazala u Svetome Rimskom Carstvu. Od druge polovice 12. stoljeća mogla se otkupiti novčanim plaćanjem

Pečat Eleonore Akvitanske (oko 1122. – 1204.). Na prednjoj (vidljivoj) strani pečata naziva se engleskom kraljicom i vojvotkinjom Normandije, a na stražnjoj vojvotkinjom Akvitanije i anžuvinskom groficom. Iako žene nisu mogle izravno davati vojnu službu, visoke plemkinje i vladarice primale su i davale vazalsku prisegu. Eleonorin otac, akvitanski vojvoda Vilim X., kako bi osigurao da ga ona naslijedi, naložio je svojim vazalima da joj prisegnu i priznaju je baštinicom Akvitanije. Kad je njezin sin Rikard naslijedio englesko prijestolje, Eleonora je u njegovo ime primila prisege velikaša i crkvenih velikodostojnika. Istraži život Eleonore Akvitanske i napiši kratak sastavak o tome.


DRUŠTVO odnosu na više gospodara. Pokušaji da se to spriječi nisu urodili plodom, pa je rješenje pronađeno u tome što je vazal jednome gospodaru morao služiti sa strogom obvezom karakterističnom za prvobitno vazalstvo. Vazali su također mogli imati svoje vazale, koji nisu bili podložni i vrhovniku njihova gospodara.

Ponovi Razmisli zašto je papama bilo stalo do toga da spriječe svjetovnu investituru za crkvene dužnosnike.

Riječ „plemić“ oduvijek je u srednjovjekovnom društvu označavala istaknutost. Ona se zasnivala na odličnosti po podrijetlu i stanovitom bogatstvu. Plemstvo je postalo vladajući stalež zahvaljujući zemljoposjedima, pokretnom bogatstvu i obavljanju upravnih i zapovjednih službi. Vojna funkcija je bila najvažnija, iako se aristokracija nije sastojala samo od vojničkih vazala. Naime, u aristokraciju su spadali i vlasnici naslijeđenih zemljoposjeda, koje oni nisu dobili kao feud, pa je njihovo vlasništvo bili potpuno. Vazali ili vlastelini s potpunim pravom vlasništva u ranom razdoblju feudalizma bili su i bolje naoružani i profesionalni ratnici. U 9. i 10. stoljeću, unatoč unutrašnjim previranjima i normanskim, muslimanskim i mađarskim navalama, zbilo se učvršćivanje položaja obitelji koje su obnašale visoke javne službe i držale ili posjedovale velik zemljoposjed. Njihovi potomci su u 11. i 12. stoljeću bili na istom kneževskom položaju, zahvaljujući ispravama koje su im jamčile posjede i prava. Položajem ispod njih stajali su potomci njihovih starih vazala na feudal-

Slika srednjovjekovnog viteza (konjanika) s obiteljskim grbom na štitu i zastavi. (14. stoljeće)

Roland daje vitešku prisegu Karlu Velikom koji ga opasuje mačem. (Ilustracija iz 19. stoljeća prema vjernoj preslici rukopisa Statuta Reda čvora napuljskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca, 14. stoljeće). Saznaj tko je bio Roland.

nom ili vlastitom posjedu s velikim utvrđenjima koja su podignuta u 10. i 11. stoljeću. To su bili gospodari zamkova. Ti su se velikaši jasno razlikovali od svojih vazala i podvazala. Raslojavanje je značilo da je bilo vrlo bogatih i moćnih plemića, ali i siromašnih, go- 115 tovo poput seljaka. Svima im je bilo zajedničko pravo na plemićki naslov i svijest o plemenitom porijeklu, što ih je između ostalog oslobađalo od plaćanja poreza. Ujedno su se ustanovile i plemićke loze s obiteljskom utvrdom (zamkom, dvorcem) kao trajnim plemićkim sjedištem. Ova promjena izraz je našla u širenju plemićkih grbova i pečata. Od 10. do 12. stoljeća i brojna skupina neplemićkih ratnika i držatelja novih, malih službeničkih lena našla je priključak u plemstvo kao njegov najniži sloj zahvaljujući razvitku viteštva. Uskoro su se pojavili zakoni prema kojima je viteški položaj mogao steći samo onaj čiji je predak već uživao takav status. Time je viteški stalež postao stalež po rođenju i više nije bio stalež po zvanju (ratništvo). Za viteške sinove prijelazno je razdoblje do punog viteškog položaja bilo zvanje štitonoše. Razvitak kojim su viteški potomci pretvoreni u povlašteni sloj dovršen je potkraj 13. stoljeća. Ubuduće više nikoga nisu plemićem činili stari postupci viteške posvete (svečane dodjele, odnosno opasivanja mačem), nego isključivo podrijetlo od osobe viteškog roda. Taj je plemićki zakon vrijedio i za plemiće i plemkinje. Od tog vremena načelno je nemoguće bilo biti vazalom osobi koja nije pripadala plemstvu po rođenju, dok se u ranijem razdoblju čovjek smatrao plemićem


5. tema

Srednjovjekovni vitez s mačem, kopljem, štitom, kacigom i verižnom (lančanom) košuljom

Bojni sukob vitezova. (Ilustracija s kraja 12. stoljeća)

jer je bio vazal. Bilo je izuzetaka zbog porasta imutka građana i potrebe za novcem, koja je pritiskala stare 116 plemićke obitelji, pa su djeca plemenite majke i oca neplemića mogla postići plemstvo, ali samo ako im ga je podijelila najviša vlast (vladar). Plemići su se po pravnom položaju razlikovali od ostalih društvenih slojeva. Pravo na nošenje oružja težilo je tome da bude isključivim pravom plemića, iako se to nije postiglo u stvarnosti. Plemići su uživali veću zaštitu od neplemića, pa su globe za nanošenje štete ili ozljede plemiću bile u pravilu teže nego za obične ljude. Plemstvu su poseban položaj priznavali i kasnosrednjovjekovni zakoni protiv raskoši. U 13. stoljeću razvio se i strogo smišljeni sustav hijerarhijske razlike među plemstvom.

Ponovi Objasni na koji način se u pravnom smislu plemstvo razlikovalo od neplemićkih staleža.

Staleško društvo ranonovovjekovne Europe bilo je prirodan nastavak srednjovjekovnog, s obilježjima kao u prethodnom razdoblju. Najugledniji društveni sloj bilo je plemstvo. Ono je svu moć i bogatstvo temeljilo na pravu posjedovanja zemlje te na pravu sudjelovanja u političkom životu, a imalo je mnoge druge privilegije poput prava sudovanja nad seljacima ili oslobođenja od poreza. Plemstvo je uglavnom svoja sjedišta imalo u seoskim područjima, gdje su gradili dvorce i vodili društveni život. Izuzetak je

Plemkinja. (Kasnosrednjovjekovni prikaz)

bilo gradsko plemstvo. U nekim državama plemstvo je bilo hijerarhijski organizirano, pa su unutar njega postojale različite razine časti i dostojanstva. Plemićke povlastice ukinule su građanske revolucije od 18. stoljeća nadalje. Na zapadu Europe zemlju su posjedovali plemići, koji su je davali u zakup seljaštvu. Pod utjecajem novih gospodarskih kretanja, plemići su seljacima počeli oduzimati zemlju, kako bi je mogli iskoristiti u druge svrhe. Tako su u Engleskoj oranice pretvarane u pašnjake za ovce. Ovce su držali radi vune koju su prodavali poduzetnicima, a oni su je dalje prerađivali u tkanine. Kad im je oduzeta zemlja, brojni seljaci postali su jeftina radna snaga, koju su poduzetnici koristili za proizvodnju. U istočnoj Europi gospodarstvo je bilo slabije razvijeno. Zbog rasta cijena prehrambenih proizvoda i stoke te zbog smanjenja vrijednosti novca, plemići su seljacima pretvarali novčana podavanja u davanja prirodnina sa zemlje. Uz to je seljacima povećana radna obveza (tlaka) i pravnim putem je određena njihova stalna vezanost uz zemlju, što je na istoku Europe dodatno ojačalo moć plemstva.

Ponovi Odredi glavna obilježja staleškog društva ranonovovjekovne Europe. Koje su bile posebnosti društveno-proizvodnih odnosa u istočnoj Europi?


DRUŠTVO

PRIMJERI ULOGE VELIKAŠKIH RODOVA U DRUŠTVENOM RAZVOJU SREDNJOVJEKOVNE I RANONOVOVJEKOVNE HRVATSKE Uspon moći dinastičkih rodova U 12. stoljeću počeo je uspon velikaških obitelji u Hrvatskoj. Već je kralj Bela III. potkraj vladavine počeo darivati pojedine velikaške rodove prostranim zemljoposjedima – ponekad cijelim županijama – koji su uskoro postali velikaška kneževstva. Na posjedima su velikaši dobivali upravnu i sudsku vlast te pravo ubiranja poreza. Postupno su velikaški rodovi postali stvarnim gospodarima velikih prostora kraljevstva. Na tlu nekadašnje Neretvanske kneževine, u 12. stoljeću uzdigao se rod Kačića, koji su gotovo samostalno gospodarili i otocima Bračom i Hvarom. Sjedište njihove vlasti bilo je u Omišu. U današnjem Hrvatskom primorju nalazio se posjed knezova Krčkih koji su od 1430. nosili prezime Frankapani (kasnije Frankopani). Oni su se pojavili u 12. stoljeću, kao mletački podložnici i upravitelji otoka Krka. Već potkraj istog stoljeća proširili su se i na susjednu hrvatsku obalu. Kralj Bela III. darovao im je 1193. Modrušku županiju, a 1225. su od Andrije II. dobili i Vinodol. Godine 1271. knezovi Krčki su zagospodarili i gradom Senjom. U srednjovjekovnoj Slavoniji uzdigli su se Babonići koji su dobili ime po rodonačelniku roda – knezu Babonegu. U nesigurnim vremenima vladavine posljednjih Arpadovića, Babonići su uspjeli osigurati nasljednu bansku čast. Najveći uspon imali su potkraj 13. i početkom 14. stoljeća. Malo potom, moć Babonića je oslabila, a počeli su se opet uzdizati krajem 14. stoljeća, sada kao knezovi Blagajski. Šubići, koji su se koncem 13. i na početku 14. stoljeća pokazali najsnažnijim dinastičkim rodom u Hrvatskom Kraljevstvu, imali su djedovske posjede u zaleđu Zadra i Šibenika. Još od 13. stoljeća upravljali su vrlo važnim utvrdama Bribirom i Ostrovicom. Bribir im je dodijelio Bela III. kao leno. Godine 1293. knez Pavao I. dobio je od kralja Andrije III. (1290. – 1301.) doživotnu bansku čast. Pavlovo vrijeme vrhunac je moći

Šubića. On je vlast proširio i na dio Bosne, pa je nosio naslov „ban Hrvata i gospodar Bosne“. Uz Pavla su bila i njegova dva brata, Mladen I. i Juraj I., koji su međusobno dijelili vlast. Na početku 14. stoljeća Šubići su držali i Nin, Skradin, Trogir, Šibenik, Split i Omiš, a vladali su i zaleđem tih gradova. Već sredinom istog stoljeća moć te dinastičke obitelji slabi. Braneći hrvatsku obalu, Šubići su samostalno ratovali protiv Mlečana. Kolika je bila moć roda Šubića, svjedoči i činjenica da je Venecija sklapala pojedine ugovore s njima, ne tražeći za to dozvolu ugarsko-hrvatskog vladara. Šubići su se trudili uzdići gospodarsku moć priobalnih gradova kojima su vladali. Ban Pavao pustio je Skradinu da se uzdigne s pravnog statusa utvrde na položaj grada. Šubići su pripomogli težnjama Šibenčana da u svom gradu osnuju biskupiju, ne libeći 117 se izravno obratiti Papi, koji je udovoljio molbama bribirskih knezova. Takav uspon roda Šubića bio je moguć samo stoga što je kraljevska vlast posljednjih Arpadovića bila slaba. Posljednji Arpadović, Andrija III., od početka je svoje vladavine imao silnih poteškoća, jer mu je dio plemstva odricao zakonitost vlasti. Cijelu svoju vladavinu morao se boriti da ostane na prijestolju, što su Šubići vješto koristili.

Ponovi Obrazloži tko su bili najvažniji plemićki rodovi u srednjovjekovnoj Hrvatskoj i Slavoniji. Istraži postoje li u tvojem užem zavičaju povijesna svjedočanstva i materijalni ostaci koji upućuju na djelovanje nekog od tih plemićkih rodova.

Jačanje velikaških obitelji U vrijeme vladavine Sigismunda (Žigmunda) Luksemburškog ojačale su pojedine velikaške obitelji. Najvažniji među njima bili su grofovi Celjski. Njihov uspon u Hrvatskoj počinje nakon što se Sigismund –


5. tema poslije smrti prve supruge Marije Anžuvinske (1395.) – oženio kćeri Hermana Celjskog, Barbarom. Celjski su bili velikaši njemačkog podrijetla, a u posjedu su u Hrvatskoj držali Varaždin i veći dio Zagorja. Ženidbom slavonskog bana Fridrika Celjskog s Elizabetom Frankapan posjed Celjskih dodatno se proširio. Tijekom 15. stoljeća, što kraljevim darovima, što izravnim sukobljavanjem s ostalim velikašima i slobodnim kraljevskim gradovima, znatno su uvećali posjed, pa su zapravo postali gospodari srednjovjekovne Slavonije. Celjski su posjedovali i gotovo cijelo Međimurje i dijelove Podravine, a imali su i velike posjede u Ugarskoj, Kranjskoj i Koruškoj. Druga vrlo moćna velikaška obitelj bili su krčki knezovi Frankapani. Gospodarili su otokom Krkom, Vinodolom, Modrušom, Senjom, Likom i Gackom u Hrvatskoj te Cetingradom, Ozljem i Slunjom u srednjovjekovnoj Slavoniji. Godine 1426. Nikola Frankapan postao je hrvatski ban. Uskoro su došli u posjed Bihaća, Knina, Ostrovice, Skradina i Poljica te Lučke županije između Zrmanje i Krke. Tako su Frankapani došli u posjed gotovo cijele Hrvatske. 118 Zbog obiteljskih razmirica uskoro je izbio sukob između Frankapana i Celjskih. Ostale velikaške obitelji opredjeljivale su se za jednu ili drugu stranu, pa je Hrvatskom Kraljevstvu ponovno zaprijetio unutarnji rat. On je spriječen jer se umiješao kralj Sigismund. Doskora se Sigismund sukobio s Frankapanima, a razlog spora bila je ostavština roda Nelipića. Naime, nakon smrti Ivaniša Nelipića njegovi su posjedi trebali prijeći u ruke hrvatskog bana Anža Frankapana, čija je žena bila udovica kneza Nelipića. No, Sigismund je od Frankapana zahtijevao da mu predaju te posjede. Budući da Anž to nije htio učiniti, kralj ga je proglasio buntovnikom i poslao na njega vojsku pod vodstvom slavonskog bana Matka Talovca. Nakon nenadane smrti Anža Frankapana, Sigismund je ostavštinu Nelipića prepustio Matku Talovcu i njegovoj braći. Talovci su bili velikaški rod podrijetlom s otoka Korčule, koje je kralj Sigismund brojnim darovanjima zemljišnih posjeda te davanjem banskih časti i drugih upravnih funkcija uzdigao među najmoćnije velikaške rodove u kraljevstvu.

Ponovi S pomoću literature istraži povijest obitelji Celjski i napiši kratak sastavak.

Velikaške obitelji u Hrvatsko-Slavonskom Kraljevstvu početkom ranoga novog vijeka

Početkom 16. stoljeća u srednjovjekovnoj Slavoniji bilo je oko 900 feudalnih posjednika, koji su na svojim posjedima imali oko 30 tisuća obitelji zavisnih seljaka. Među njima materijalnu i političku prevlast imali velikaši. Primjerice samo je 5 posto feudalnih posjednika (nasljedni knezovi tj. grofovi, baruni i crkveni velikodostojnici) držalo gotovo tri četvrtine zemljišnih posjeda. Najbrojniju skupinu feudalnih posjednika činilo je niže i srednje plemstvo, koje su početkom 16. stoljeća obuhvaćale oko 95 posto od svih posjednika. Njima je pripadala oko četvrtina zemljišnih posjeda. Niže i srednje plemstvo je imalo važnu ulogu u političkom i društvenom životu. Njihov se udio u ukupnom zemljišnom posjedu počeo povećavati krajem 16. stoljeća da bi do sredine 17. stoljeća njima pripadala gotovo polovica zemljišnih posjeda. Tijekom 17. stoljeća se iz toga sloja skupina najbogatijih plemića izdignula u skupinu velikaških rodova, pa se udio nižeg i srednjeg plemstva u ukupnom zemljišnom posjedu ponovno smanjio. Među najbogatije u nižem i srednjem plemstvu su tijekom 17. stoljeća spadali plemići koji su vlastitom gospodarskom aktivnošću stekli velike posjede, a nakon toga i status baruna i grofova. Najpoznatiji među njima su bili Čikulini, Oršići, Gotali, Patačići, Mikulići i Vojkovići. Neki od članova tih obitelji su obnašali različite državne službe. Istovremeno je došlo do izumiranja ili osiromašenja mnogih uglednih velikaških obitelji poput Alapića i Gregorijanaca. Najbogatiji feudalni posjednik je bila Katolička Crkva koja je početkom 16. stoljeća držala petinu od svih zemljišnih posjeda u zemlji. Tijekom 16. stoljeća novi su slavonski velikaši postali Draškovići i Keglevići, a u skupinu najbogatijih hrvatskih velikaša su ušli pripadnici obitelji Erdődy [Erdedi]. Na prostoru srednjovjekovne Hrvatske najutjecajniji su bili Frankapani, podijeljeni u osam loza, od kojih su najbogatiji bili Frankapani Ozaljski. Držali su ogromne posjede između Kupe, Une, Zrmanje i Jadranskog mora. Oni su znatno oslabjeli u vrijeme borbi s kraljem Matijašom


DRUŠTVO

Raba

Vesprem

Szigliget

Čatar

Mura Radgona

Murska Sobota Z A L A

Maribor

Lendava Štrigova

Fehérvár

Šimeg

Körmend Egerszeg

A

SK

VESZPREM

Monyorokerék Vašvar

Fürstenfeld

Zalavar

Tihany n t o l a B a

Komar

Somogyvar Kaloča Čakovec Prelog Kotoriba Nedelišće Dombovar Šegešd Novi Zrin Varaždin Kaposvar Celje Legrad Szekszard Čurgov Drnje 1566. Bednja Brežnica Kuzminec Krapina Baja Koprivnica 1566. Sava Siget Bistrica Rakovec Sulok Pečuh Križevci Đurđevec Stubica Bobovec Sveti Lovrenc Vrbovec 1552. Medvedgrad Mohač a Šikloš Virovitica Dubrava Krk Susedgrad Drav Božjakovina Rača Samobor Brezovica a Čazma Brlog 1552. Kneževi Vinogradi Lukavec 1552. Jaska Viljevo Slatina Turopolje Ozalj Valpovo Ribnik Dubovac Kupa Ivanić Dobra Kuća Ružica Letovanić Karlovac Kupa Sisak Novigrad Švarča Steničnjak Osijek Našice Velika Petrinja 1526. Pakrac 1542. Bosiljevo 1556. Hrastovica Gorjani 1536. Korođ Bač Majkovac Topusko Prekovršac Jasenovac Đakovo Rastušje Požega Glina 1592. Vukovar 1537. 1526. 1538. Cetin Gvozdansko Modruš Kostajnica Dubica Ilok Zrin 1592. 1556. 1592. Brod 1584. Pedalj Slunj Sava Ptuj

TOLNA

Kaniža

1600.

SOMOGY

VA R A Ž D I N

ZAGREB

Brod

Lič Bakar Kraljevica Hreljin Drivenik Novi Krk

BARANJA

Ilova

Čabar

S L KRIŽEVCI A V VIROVITICA O N I J

Du

nav

Ljubljana

A

Orl

jav a

Vuk a

POŽEGA

H

Jamnica Otok

Drežnik

R

Bihać

1592.

a

Udbina

O

119

Nijemci

Brčko 1512.

Sava

(1463.)

1527.

Maglaj

Bijeljina

ZRINSKI POSJEDI KUPLJENI: DO 1527.

Žepče

1527. - 1541.

Vranduk

1541. - 1660.

Travnik

A

1527.

Doboj

Jajce

K Obrovac

Zadar

N V A T M S S R BOSNA O A C Ključ

1527.

S Nin

sna

Bo

VUKOVAR 1530.

Banja Luka

Un

T

1528.

S

O

1528.

A

Bužin Karlobag

Krupa

K

na

V

Krbava

Sana

s

Ostrožac

Prozor

1522.

Blagaj

Dri

Senj

Vrb a

Gerovo Grobnik

1541.

Papa

Szombathely

JER

Drava

SVET

K R A N J S K A

Klagenfurt

Budimpešta

VA S

Köszeg

Dunav

O RI MSK O CA RST V O Š TA

GRANICA PREMA OSMANSKOM CARSTVU oko 1520. oko 1543. oko 1580. oko 1600. utvrda, grad, posjed Graz

1518.

NAKON 1664.?

Zenica

Opseg i raspored posjeda Zrinskih u 16. i 17. stoljeću

Korvinom, a u 16. stoljeću su njihove posjede opusto- dima mogli iskorištavati rudu bez plaćanja podavanja, šili Osmanlije. Na slavonskim i hrvatskim prostorima što je omogućilo razvoj rudnika u Gvozdanskom (na najistaknutiji je bio velikaški rod Zrinski. Zrinskoj gori) i povećanje prihoda obitelji. Nikola III. Zrinski (1488. – 1534.) povezao se s uglednim rodom Ponovi Karlovića te ženidbom stekao njihove prostrane posjeObjasni zašto je Katolička Crkva u hrvatskim de. Zrinski su snagu temeljili upravo na rudnicima u zemljama mogla biti najbogatiji posjednik. Pounju koji su im omogućavali podizanje obrane na višu razinu. S preseljenjem Šubića Bribirskih u Slavoniju, rod je Nakon što su Osmanlije zauzeli Kostajnicu, Zrinski su izgrađivao novi identitet i prema utvrdi Zrin nazvao nastojali težište svojih posjeda prenijeti u sigurnija pose u 14. stoljeću Zrinski. Do kraja 15. stoljeća rod dručja. Nikola IV. Zrinski (1508. – 1566.) ženidbom Zrinskih se nije previše isticao. Uspon je počeo dobi- je stekao posjede jedne loze Frankapana, od kojih su vanjem kraljevske povlastice kojom su na svojim posje- najvažniji bili Ozalj i luka Bakar. Važno je i to što je

1566. 1570.

1575.

1580.

1566. smrt Nikole IV.

prigodom opsade Sigeta

1585.

1590.

1595.

1600.

1605.

1610.

1615.

1620.

1625.

1630.

1635.

1640.

1645.

1650.

1655.

1660.

1665.

1664. smrt Nikole VII. Zrinskog u lovu na vepra 1671. pogubljenje Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana

1671.


5. tema

Kaciga i sablja Nikole IV. Zrinskog

Veduta utvrde Zrin (moderan prikaz)

120

Isprava o darovanju Međimurja iz 1546. godine. Istraži u kojim okolnosti su Zrinski došli u posjed Međimurja.

u ruke ovoga velikaškog roda došao i veliki posjed u Međimurju. Nikola IV. je uspio ishoditi pravo kojim je od podložnika mogao sam ubirati porez, a radilo se o velikom prihodu koji je dodatno ojačao ovaj velikaški rod. Zrinski su u Međimurju naseljavali svoje kmetove s ugroženih vlastelinstava u Pounju i Slavoniji. Time je Međimurje postalo važno područje naseljavanja hrvatskih seljaka iz krajeva ugroženih osmanlijskim pustoše-

njima. U vrijeme Nikole IV. velikaški rod Zrinskih je, zahvaljujući planskom prikupljanju posjeda i pozorno vođenoj ženidbeno-nasljednoj politici, postao najmoćniji aristokratski rod u Hrvatsko-Slavonskom Kraljevstvu. Snazi roda nije naštetila ni Nikolina pogibija u obrani Sigeta 1566. godine. Upravo je nastojanje da na svoje puste posjede privuku doseljenike bio razlog što su oni dobivali povlastice. Budući da su Zrinski trebali veći broj vojnika za svoje potrebe, to je utjecalo na stvaranje brojnih slobodnjaka i Vlaha. Na primjer, na vlastelinstvu Rakovec bilo je 80 obitelji slobodnjaka i Vlaha u odnosu na 60 obitelji kmetova, a sličan odnos je bio i na još nekim njihovim posjedima. Na vinodolskim posjedima podložnici su Zrinskima najviše davali novčanu rentu te su seljaci tamo živjeli slobodnije nego u unutrašnjosti. Jačanje gospodarstva na zrinskim posjedima utjecalo je na ubrzani razvoj trgovišta na njihovim vlastelinstvima. Glavna su bila: Čakovec, Legrad, Štrigova, Središće, Nedelišće, Prelog, Turnišće (danas Podturen), Rakovec, Vrbovec, Trg kraj Ozlja, Ozaljsko Trgovište, Ribnik, Dubovac. Stanovnici trgovišta koji su snosili kmetske terete činili su od 22 posto (Međimurje) do više od 30 posto stanovništva vlastelinstava (Rakovec). Važno je istaknuti da se uprava zrinskih posjeda vodila na hrvatskom jeziku.


DRUŠTVO

IZVORI

Bijaše veoma sjajan i prostran, izvrsno utvrđen protiv turske sile, gotovo sa svih strana opkoljen močvarom koja je sprječavala potkopavanje... U predvorjima su se mogle razgledati ovješene zastave koje su označavale uistinu krvavu i bojovnu pobjedu, zarobljene od Turaka i nagrđene obiljem krvi. Ondje su se pokazivale i slike koje su prikazivale GROFOVE hrabre pothvate. Sjećam se jedne na kojoj se okrenuo i odsjeka glavu Turčinu koji ga je s leđa uhvatio za plašt i podigavši desnicu prijetio mu smrću... Trećeg ili četvrtog dana otkako smo došli bili smo uvedeni u knjižnicu koja je bila znamenita i puna svakog obilja knjiga, a odatle u oružarnicu koju je bio opremio više no što se vjerovati može mjedenim mušketama, bombardama, kopljima, sabljama i drugim vrstama oružja. Ovoj se profinjenosti pridružila nadasve obilna dopuna, otvorena riznica, gdje je uz ostalo vrijedno bilo obilje starih novaca... Otišavši odande pošli smo u GROFOVE vrtove čiji sjaj i sklad ne mogu izraziti riječima... Iz opisa čakovečkog dvorca Nikole Zrinskog putopisca Jakova Tolla.

Odredi što se posebno dojmilo putopisca.

Držeći velika vlastelinstva od rijeke Mure do Jadranskoga mora, čiji je raspored utjecao na povezivanje unutrašnjosti s jadranskom obalom, Zrinski su svojim posjedima na jedan način povezivali hrvatske zemlje osiguravajući slobodni izlaz Hrvatske na more. Koncentracija velikih imanja u rukama Zrinskih i Frankopana stvarala je materijalne i financijske preduvjete za njihovu samostalnu politiku koja se najčešće podudarala s općim interesima Hrvatske. Položaj njihovih posjeda utjecao je na odnos s Osmanlijama te su zbog ugroženosti Zrinski postali zagovornici aktivne borbe protiv Osmanskog Carstva. Jačanje Zrinskih nastavljeno je i u vrijeme Nikolinog sina Jurja IV. (1549. – 1603.), čija su se imanja protezala od Jadranskog mora do zapadne Ugarske (današnje Gradišće), gotovo u neprekinutom nizu uz granicu austrijskih nasljednih zemalja, a takav položaj posjeda mu je omogućio dobivanje nemalih sredstava dobivenih iskorištavanjem trgovačkog prometa koji je neizostavno morao ići preko posjeda Zrinskih. Od oca Nikole IV. je, osim vojnih dužnosti, naslijedio titulu kraljevskog tavernika, te je time postao jednom od najutjecajnijih osoba u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. 121 Dra

va

Sava

ča

Brežice (1634-1671)

Metlika (II. pol. 16. st.) Okić Črnomelj Ozalj (1398-1577) (16. st.) Ribnik (1398-1577) Novi Grad Novigrad Dubovac (1480-1577) Letovanić na Krasu Moravice Grobnik Severin upa (1512-1525) Turanj (Križanić) K (1481-1577) Brod Vrbovsko Zvečaj Bosiljevo (do 1577) Steničnjak Perna Bakarac Trsat Gora (1461-1670) Hreljin (do 1577) Skrad Badanj Gomirje Krstinja Bakar (do 1577) Drivenik Kraljevica Otok na Grižane Gli Ogulin (Oštarije) Klokoč (od 1387) Kotor Omišalj Bribir Ledenice (do 1480) Dobrinj Cetingrad (1387-1572) Modruš Žirovnica Gradec Slunj (1323-1572) Novi Krk Vrbnik (1150-1577) Plaški Tržac (do 1480) Brinje (do1577) (od 1343) Jesenica Una Baška Drežnik (1323-1592) (do 1480) Senj (1150-1480) Brlog Dabar (Sokolić) Otočac Bihać (15. st.) (1300-1535) Senožeče (1509)

Mirna

Česm a

a

Samobor Lipovec

Postojna (do 1525)

j Lon

Krka

Sutla

So

ja

Grebengrad Bedn (1621-1622)

Čabar

Posjedi obitelji Frankopan u 17. stoljeću

Prozor na Sa

Lapac


5. tema Uredno je pohađao ugarska saborska zasjedanja u Požunu, a bio je pristaša protestantizma. Usprkos stalnom malom ratu na granici s Osmanskim Carstvom Juraj IV. je oko sebe okupljao pisce te je poticao tiskanje njihovih knjiga. Tako je 1574. u Nedelišću pružio gostoprimstvo tiskaru Rudolfu Hofhalteru koji je ondje otisnuo prvu knjigu na kajkavštini – Decretum („Ukaz“) Ivana (Ivanuša) Pergošića.

Petar Zrinski. (Portret iz 17. stoljeća)

Ponovi Istraži kakva je to bila služba tavernika. Što su to austrijske nasljedne zemlje?

122

Juraj IV. Zrinski (ranonovovjekovni prikaz)

Nikola VII. Zrinski. (Portret iz 17. stoljeća)

Sin Jurja IV., Juraj V. (1598. -1626.), bio je odgojen u protestantskoj vjerispovijesti, ali je prešao na katoličanstvo. Bio je hrvatski ban te je sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu i u bojevima protiv Osmanlija. Sinovi Jurja V. Nikola VII. (1620. – 1664.) i Petar IV. (1621. -1671.) razvili su intenzivne gospodarske i političke veze s Mletačkom Republikom koja im je priznala mletačko plemstvo. Pripadnici ove obitelji su održavali i dobre veze s Dubrovačkom Republikom. To je sve upućivalo na to da su Zrinski stvarali sustav saveza usmjerenih protiv Habsburgovaca. Gospodarsko suparništvo je bilo razumljivo jer su habsburška luka Rijeka i zrinska luka Bakar bili međusobni suparnici. Izuzetan gospodarski i vojni potencijal Zrinskih u 17. stoljeću nije predstavljao opasnost samo za Osmansko Carstvo nego i za Habsburgovce. Pojačana budnost Habsburgovaca na prostoru Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva oslabila je i moć župana u ugarskim županijama, koju su Zrinski tradicionalno obnašali u Zaladskoj županiji. Budući da su Nikola VII. i Petar IV. bili usmjereni prema Hrvatskoj, od županske im je bila zanimljivija dužnost bana. Prijetnja sa zapada Europe Habsburgovce je primorala je da pod svaku cijenu čuvaju za Hrvatsku nepovoljni mir s Osmanlijama. Nemogućnost da se Osmanlijama preotmu zauzeta hrvatska i ugarska područja te nespremnost Habsburgovaca na ozbiljnije vojne akcije bili su među uzrocima urote


DRUŠTVO koja je rezultirala propašću Zrinskih. Habsburgovci su htjeli obuzdati moć hrvatskog i ugarskog visokog plemstva te su dijelili povlastice nižem plemstvu, ali istovremeno nastojali stvoriti jaku apsolutističku državu. Jedna od važnijih prepreka Habsburgovcima u tim nastojanjima bili su Zrinski, koji su kao ciljeve imali osloboditi se istovremeno i habsburškog i osmanskog pritiska. Iako su Habsburgovci u ratu 1664. dokazali sposobnost da se odupru Osmanlijama, nisu bili spremni za njihovo protjerivanje iz Podunavlja. Takva po Hrvatsku i Ugarsku loša politika Habsburgovaca pobudila je veliko nezadovoljsto među hrvatskim i ugarskim visokim plemstvom. Grupa utjecajnih plemića okupljena oko bana Nikole VII. razmišljala je o uklanjanju Habsburgovca s kraljevskog prijestolja. Urotničku skupinu je Nikolin brat Petar IV.isprva podržavao, a kasnije joj se i aktivno priključio. Urota je na neki

način predstavljala put prema oslobođenju Zrinskih od habsburške vojne i gospodarske blokade. Nakon Nikoline pogibije u lovu 1664. urotnici su ostali bez vođe s vizijom, a vodstvo je prešlo na Petra IV. koji je krivo procijenio političke odnose i spremnost susjeda Habsburške Monarhije da se upuste u borbu na strani urotnika. Činjenica je da su Zrinski precijenili svoje snage, a razlozi uništenja obitelji nisu bili samo politički nego i gospodarski, jer su Zrinski, sabirući bogatstvo trgovačkim poslovima, bili veliku opasnost za apsolutističku državu koju su Habsburgovci upravo gradili. Leopold I. Habsburški je Petra IV. dao uhititi i kasnije 1671. pogubiti u Bečkom Novom Mjestu. Propast urote je imala veliki utjecaj na daljnji društveni, gospodarski i politički razvitak Hrvatske ne samo stoga što su njihova imanja prešla pod državnu upravu, nego i stoga toga što je Dvorska komora uzimala s tih posjeda cjelokupnu feudalnu rentu.

Ponovi Odredi uzroke i posljedice uklanjanja velikaškog roda Zrinski.

123

Objasni uzroke i posljedice

Usporedi i zaključi

U knjižnici potraži knjigu Zrinski i Frankopani – 100 godina od povratka u domovinu (Dragutin Feletar, Hrvoje Petrić, Nevio Šetić, Zagreb: Meridijani, 2019.). Prouči uzroke, tijek i posljedice urote te o tome izradi plakat ili napiši sastavak u bilježnicu.

Usporedi društvene prilike u hrvatskim zemljama u ranome novom vijeku s kretanjima u Europi. Uoči i izdvoji sličnosti i razlike.

Smjesti u prostor i vrijeme Istraži povijesne izvore Na temelju svega što si naučio/la iz ove teme izdvoji dio koji ti se čini najzanimljiviji i o tome istraži izvore i literaturu u knjižnici. Na temelju istraživanja napiši rad. U knjizi Nade Klaić Izvori za povijest Hrvatske do 1526. godine (Zagreb: Fortuna, 2019. ili Zagreb: Školska knjiga, 1972.) pronađi sljedeće izvore: „Prvi pokušaj staleškog organiziranja slavonskog plemstva (1273. g.)“, „Knezovi bribirski dižu se do samostalne dinastičke vlasti“ i „Tragični svršetak bana Mladena II. Bribirskog“. U bilježnicu napiši kratak sastavak o staleškom organiziranju slavonskog plemstva u drugoj polovici 13. stoljeća. Izradi plakat o važnosti bribirskih knezova tijekom razvijenog srednjeg vijeka.

Na temelju teksta u udžbeniku pokušaj odrediti koje su hrvatske plemićke obitelji vladale na kojem prostoru današnje Hrvatske. Uoči promjene tijekom razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka i razdoblja ranoga novog vijeka.

Prepoznaj promjene Usporedi staleška društva srednjeg i ranog novog vijeka s društvima staroga vijeka. O učenim razlikama izradi plakat. Na temelju teksta u udžbeniku odaberi jednu važnu plemićku obitelj hrvatskog srednjega i ranoga novog vijeka te o njoj izradi plakat. Pokušaj izraditi rodoslovlje odabrane obitelji.


6 6. tema

Seoska i gradska društva srednjovjekovne i ranonovovjekovne Europe i Hrvatske

NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ:

124

usporediti društvene strukture i svakodnevni život u gradovima i na selima u srednjem i ranom novom vijeku


DRUŠTVO

SEOSKA I GRADSKA DRUŠTVA SREDNJOVJEKOVNE EUROPE I HRVATSKE Selo i seoska društva. Seoska svakodnevica Seljaštvo je činilo najveći dio srednjovjekovnog europskog stanovništva. Iako se mreža gradova u razvijenom srednjem vijeku ubrzano širila, i dalje je četiri petine stanovnika živjelo od zemlje i na selu. Tako je ostalo sve do kraja 17. stoljeća. Ključna odrednica za svaki vid seljačkog života u srednjem vijeku bio je vlastelinski sustav. Uklapajući tijekom razvoja u sebe većinu seljaka, vlastelinstvo je ostavilo pečat na čitav njihov društveni, gospodarski i politički položaj. Sve Prikaz zamišljenog srednjovjekovnog sela veći broj seljaka podvrgavan je rastućem vlastelinskom V L A S T EL I NS T V O sustavu tijekom ranoga srednjeg vijeka jer su se slobodni seljaci dobrovoljno predavali u potrazi za sigurnošću zajednički posjed ili bili prisiljavani na podložništvo te jer se vlastelinstvo - šume alodij širilo krčenjem nove zemlje i njezinim naseljavanjem. pašnjaci Vlastelin je posjed najčešće dijelio na dva osnovna dije125 - vode vlastelinski dvor la: dio na kojem je živio sa svojom obitelji i na kojem su kmetovi za njega obrađivali zemlju (alodij), te dio koji selo je prepuštao kmetovima da sami obrađuju i daju mu dio uroda (selišta). Gospodar je neposredan nadzor selišta nad pobiranjem podavanja i organizacijom rada povjeravao posebnim službenicima koji su za to dobivali Srednjovjekovno dio prihoda te imali posjed koji su sami gospodarski vlastelinstvo iskorištavali s pomoću kmetskog rada. U 10. i 11. stoljeću vlastelini su postupno dobili dodatna prava kojima su im proširene ovlasti nad seljacima. Zahvaljujući

Prikaz zamišljenog srednjovjekovnog vlastelinstva

Prikaz poljoprivrednih radova. (Ilustracija iz 15. stoljeća)


6. tema tim pravima stekli su nad seljacima sudsku vlast, pa su se oni morali obraćati vlastelinovu sudu. Vlastelinova sudska moć bila je najpotpunija na vlastelinstvima na kojima nisu niti vladar niti njegovi predstavnici vršili nikakvu vlast nego jedino vlastelin. Dodatna prava su omogućila vlastelinu i da uvede monopole te ubire prihode temeljem njih, osobito od mlinova, gostionica, vinskih preša i pekara za kruh. Osnovnu proizvodnu i životnu jedinicu srednjovjekovnog seljaštva tvorila je seljačka obitelj sa svojim gospodarstvom. No rad seljaka odvijao se u pravilu u okviru sela te se on stoga morao pokoravati njegovom poretku. Ishodišna točka za razvoj sela bilo je susjedstvo koje je bilo određeno oblicima suživota u naselju. Seljaci su si međusobno morali pružati pomoć u slučaju nedaća i u radu na polju te sudjelovati u obiteljskim događanjima (rođenje, svadba, pogreb). Susjedi su već od karolinških vremena djelovali i kao svjedoci pozivani u sporovima između vlasti i seljaka ili između više predstavnika vlasti. Viši stupanj bila je seoska zajednica. Zasnivala se na zajedničkom pravu stanovnika vlastelinstva i obuhvaćala je određen oblik samouprave 126 jer su seljaci birali nositelje seoskih službi i sudjelovali u mjesnim sudištima. Usko povezana sa seoskom zajednicom bila je župna zajednica sa središtem u seoskoj crkvi i na seoskom groblju. Crkveni trg je bio glavno mjesto za svečanosti i tržnice u selu. Seoski župljani su sudjelovali u postavljanju župnih pomoćnika (crkvenjaka, zvonara), u upravi nad imovinom župe, a u mnogim područjima čak i u izboru župnika. U seoskim zajednicama je već u ranom srednjem vijeku nastupilo raslojavanje. Društvene su razlike bile vidljive po pravnom položaju jer su postojali slobodni i neslobodni seljaci (iako je ta razlika sa širenjem vlastelinskog sustava nestala budući da je u 9. i 10. stoljeću velik broj prethodno slobodnih seljaka sveden na zavisnost o vlastelinu) te po mogućnosti privređivanja jer su neki seljaci držali puno seosko gospodarstvo, a drugi tek mali posjed. Od 11. do 13. stoljeća Europa je iskusila silan uzmah poljoprivrednog gospodarstva koji je bio posljedica velikog povećanja stanovništva, krčenja tla, širenja obradivih površina i rasta cijena žita te tehnološkog napretka u obradi zemlje. Povećanje stanovništva i širenje obradivih površina pretvaralo je pojedinačna seljačka imanja u zaseoke, a zaseoke u sela. Pod utjecajem promjenljivih gospodarskih i društvenih prilika u razvijenom srednjem vijeku vlastelinski se sustav počeo raspadati, a taj je proces manje-više

Srednjovjekovna seljačka kuća od pruća

Srednjovjekovna seljačka kuća od drva

dovršen tijekom 13. stoljeća. Njegova obilježja bila su zamjetno smanjenje alodija i seljačkih službi te znatno popuštanje osobne ovisnosti o vlastelinstvu. Različite obveze poput pluženja, sjetve, košnje, žetve, vršidbe, mljevenja i pečenja, uz skrb o vlastelinovoj stoci, postavljanje ograda, skupljanje ogrjeva i drva, vožnje seoskih kola i obavljanja raznih zadaća, pored toga što su žene i kćeri morale za vlastelina presti, tkati i prati rublje, zamijenjene su podavanjima u novcu i prirodninama. U brojnim područjima seljaci su počeli uživati veću slobodu jer im se poboljšao pravni položaj i uvjeti držanja zemlje. Prijelaz na novčano podavanje i podjeljivanje obradivih površina u najam znatno je promijenio život seljaka. Obrađivanje pod nadzorom vlastelinskog službenika sada je preuzela sama seoska zajednica. Nastupilo je još izrazitije raslojavanje. Vodstvo su preuzeli seoski načelnici i bogati seljaci koji su imali najviše zemlje, držali velika dobra i posjedovali plužne zaprege (volove, konje). Oni su stajali na čelu seoske uprave i


DRUŠTVO bili članovi mjesnog suda. Uz njih je važnu ulogu unutar sela sada imao i nekadašnji vlastelinski službenik. Ispod njih bio je srednji sloj sa skromnim, no dostatnim zemljoposjedom. Velika većina bili su sitni seljaci, maloposjednici i nadničari. Najsitniji seljaci su obično boravili na rubu sela, a njihove male zemljišne čestice nisu dostajale za život, pa su se morali baviti dodatnom djelatnošću (zanatom) ili raditi za plaću u seljačkom i plemićkom domaćinstvu. Ipak, s raspadom vlastelinskog sustava razvila se i društvena solidarnost i osjećaj zajedništva, a središte društvenog i privrednog života premjestilo se u selo. Stoga je taj proces za posljedicu imao učvršćenje seoske zajednice. Na taj je proces utjecalo i to što su izbrisane društvene i pravne opreke između raznih slojeva seljaštva. Tako su razlike između slobodnih, poluslobodnih i zavisnih seljaka nestale ujednačavanjem njihova položaja u skladu s jedinstvenim pravnim statusom sela. Život seljaka u srednjem vijeku nije bio nimalo lagodan. Najveći dio dana seljak bi radio na polju ili oko stoke. U ranijem razdoblju, dok je morao raditi i na vlastelinovu alodiju, često se događalo da seljak ne stigne raditi na svom selištu. Nakon što bi platio sve poreze, te Crkvi i vlastelinu dao sva potrebna podavanja, seljaku bi malo toga ostalo da prehrani sebe i svoju obitelj. Stoga većina seljaka gotovo nikad nije uspijevala stvoriti bilo kakve zalihe hrane, te bi im se život često svodio na golo preživljavanje. Ako bi se k tome zadesila i koja nerodna godina, život seljaka bi se jako pogoršao jer bi onda doslovno gladovali. Ovakav život imao je za posljedicu to da je velik dio seljačkog stanovništva tijekom srednjeg vijeka bio stalno pothranjen. Seljak se neprestano morao boriti protiv gladi, a sanjao je bogate gozbe. Njegova je svakodnevica bila određena smjenama dvaju godišnjih doba, zime i ljeta, te dana i noći. Mjesece u godini seljak je razlikovao samo po gospodarskim radovima karakterističnim za njih. Posao je obavljao za dana, za Božjeg svjetla, a kad je nastupila noć, stizalo je doba mraka i vladavine đavla i raznih drugih utvara. Seljaci su živjeli u proširenim obiteljima, ali to nisu bile jako velike zajednice. U njima je glavnu riječ imao otac, a u tome bi ga nasljeđivao sin, najčešće najstariji ili onaj koji se prvi oženio, kad bi otac prešao šezdesetu godinu života. Obitelj je primala ženu i djecu oženjenog člana obitelji, a nevjenčani (braća i sestre) bi se odselili. Neudane i neoženjeni su se u svojim kasnim dvadesetim godinama već smatrali starima za udaju,

Žene grabljaju sijeno. (Ilustracija iz 15. stoljeća) U ranijem razdoblju žena je na selu pretežno bila ograničena na rad u kući (predenje, priprema hrane), ali se u 12. stoljeću, prema slikovnim svjedočanstvima, njezin djelokrug proširio na mužnju, sjetvu, različite žetvene poslove i uzgoj peradi

odnosno ženidbu. U ranom je srednjem vijeku seljačka kuća zapravo bila nastamba od ispletena pruća pokrivena glinom – koliba u kojoj su pored ljudi neri- 127 jetko živjele i životinje. Dimnjak, ako bi ga kuća imala (najčešće je riječ bila samo o otvoru u krovu), bio je načinjen od istog materijala. Krovovi su bili slamnati. U krajevima gdje je građevni materijal bio kamen, osobito na Sredozemlju, kuće su bile kamene. No seljačka kuća od kamena općenito je bila luksuz jer su kamena zdanja imali samo velikaši (dvorce) i Bog (crkve). U kasnijim vremenima imućniji seljaci imali su u svojim spavaćim sobama lijepe krevete. Obavezni dio pokućstva bile su fino ukrašene škrinje u koje se spremala odjeća i razni predmeti. Raskoš se očitovala u skupocjenim tkaninama i zidnim tapetama. Velika većina seljaka je pak spavala na posteljama od slame i kora osušenog graška ili lišća, slično kao i gradski siromasi. Još je Karlo Veliki bio za zavisne seljake propisao odjeću. Ona često nije bila ni cjelovita niti neoštećena. Činila ju je košulja ili haljina od grubog materijala, obično bez potkošulje, jednako takve hlače te, u najboljem slučaju, obuća od goveđe kože. Za zaštitu od vremenskih nepogoda, ovisno o godišnjem dobu, služile se rukavice bez prstiju, ogrtač, kapuljača s dugačkim vrhom i pokrivalom za ramena, slamnati šešir ili vunena kapa. Motika, šiba, nož ili srp predstavljali su staleški znak seljaka. Drvo je bilo najvažniji materijal, a željezo je zbog skupoće bilo rijetko. Seljak je sam izrađivao alat i


6. tema

Seljaci u objedu, dijele kruh i piće. (Ilustracija iz 14. stoljeća)

pribor za vlastitu upotrebu u kući i na polju. Prehrana je jednako tako služila kao staleška oznaka. Osnovnu prehranu većine stanovnika Europe činila je biljna hrana. Od žitarica su u prehrani prevladavali pšenica, raž, ječam i zob, od kojih su se prvenstveno pripremale kaše. Važne su bile i biljke bogate bjelančevinama, bob, leća i grašak. Od 14. stoljeća u Europi se uzgajala riža, a u 16. stoljeću su doneseni grah, kukuruz 128 i krumpir, koje su ljudi postupno počeli koristiti za prehranu. Meso nije bilo svakodnevno na jelovniku, što je u svečanim prigodama (svadba, proštenje) vodilo u neobuzdanu potrošnju. Najčešće se jelo meso domaćih životinja, rjeđe divljači, a u vrijeme posta riba. Vrlo važni su bili mlijeko i mliječni proizvodi, naročito razne vrste sireva. Osnovno sladilo je, kao i ranije, bio med. Kao izvor hrane za ljude i stoku te raznoga materijala osobitu je ulogu u životu srednjovjekovnog seljaka imala šuma. Gospodarski uzlet i poboljšanje životnih prilika prometnuli su se početkom 14. stoljeća u veliku krizu. Tome su prvenstveno pridonijeli prirodni uvjeti. Krčenje šuma na golemim područjima prouzročilo je opasan pad izvora vode. To je za posljedicu imalo sušenje tla te na koncu loše žetve, osobito za vrućih ljeta. Budući da su zbog jagme za obradivim površinama, jer je neprestano trajala potražnja za žitom zbog neprekinutog rasta stanovništva, zajednička zemljišta seoske općine korištena za napasanje stoke (livade, pašnjaci, ali i šume) također bila privedena plugu, snažno je pao stočni uzgoj. Manjak stočnoga gnojiva također je dodatno otežao posljedično pogoršanje seljačke prehrane. Naposljetku je opala i proizvodnja žita, pa je nastao začarani krug prehrambenih kriza. No početkom 14. stoljeća na mnogim je mjestima stanovništvo i dalje ra-

Srednjovjekovna šuma (kasnosrednjovjekovni prikaz)

slo unatoč manjku obradivih površina. Stoga je i cijena žita rasla. Napose u gusto naseljenim područjima bilo je sada mnogo seljaka koji su imali premalo zemlje da bi od nje mogli živjeti. Većina seljaka je bila izložena prehrambenoj krizi koja se pogoršavala s rastom stanovništva. Vlastelinima su se smanjili prihodi jer su ih dobivali u novcu koji je rastom cijena gubio na vrijednosti, a istodobno su željeli održavati raskošan način života. Zato su počeli povećavati feudalna podavanja te na razne druge načine (krađom i silom) uznastojali osigurati sebi veća primanja. Vladarima je također trebao novac zbog sve učestalijih ratova, pa su smanjivali vrijednost novca, što je završavalo povećanjem poreza. Budući da su poljoprivredni prinosi bili niski, feudalna podavanja postala su nepodnošljiv teret mnogim seljacima. Na sve to su se nadovezale i teške gladi i epidemije, koje su donijele pad stanovništva poslije sredine 14. stoljeća. Dodatan pritisak stvorio je i rat između Engleske i Francuske. Stvorio se još veći jaz između bogatih i siromašnih, prelivši se naposljetku u otvo-

Moderan prikaz pobunjenih seljaka okupljenih u vojsku


DRUŠTVO rene ustanke seljaka koji su se opetovano događali u raznim dijelovima Europe sve do 16. stoljeća.

IZVORI

Engleski kralj Rikard II. susreće se s pučkim ustanicima 1381. godine. (Ilustracija iz Kronike Jeana Froissarta [Žana Froasara], 15. stoljeće). Otkrij uzroke i tijek pučkog ustanka u Engleskoj 1381. godine.

Poraz francuskih seljačkih ustanika 1358. godine. (Ilustracija iz Kronike Jeana Froissarta [Žana Froasara], 15. stoljeće). Istraži čiji je ustanak u Francuskoj 1358. godine prethodio ovom seljačkom ustanku.

Uskoro nakon oslobođenja kralja Navare [Karla II.] izbi na području Francuske neki nemir... Bijahu okupljeni oko određenih ljudi, iz običnih sela, bez nekog vođe i vodstva, sabraše se u Beauvosinu [Bovozanu]. U početku ih ne bje više od stotinu, a govorili su da su francuski plemići, vitezovi i paževi osramotili kraljevstvo, te da bi bilo veliko dobro uništiti ih sve. I svaki od njih reče da je tako te rekoše svi kao jedan: „Neka je sram onoga tko ne uloži sve svoje da uništi gospodu kraljevstva!“ Stoga su se sakupili bez ikakvog vijeća, i bez ikakva oružja, samo sa srpovima i noževima, te takvi pođoše pred kuću nekog viteza koji je živio u blizini. I provale mu u kuću i pobiju i viteza i ženu mu i svu djecu – veliku i malu, te spališe kuću. Potom su pošli do nekog drugog dvorca, te izvukoše viteza i zavezaše ga za lomaču. Zatim su mu zlostavljali ženu i kćer pred očima, pa ubiše gospu i svu mu djecu. Potom su spalili viteza, te zapališe i razvališe čitav dvorac. Isto učiniše i drugim dvorcima i dobrim kućama. I vremenom su se umnožili tako da ih je bilo šest tisuća, i kako god su napredovali, broj im se povećavao, tako da je svaki plemić bježao pred njima vodeći sa sobom ženu i djecu; a bježali su i po deset ili dvadeset liga [oko 33 ili 66 km] kako bi se sklonili u sigurnost. A kuće su ostvaljali prazne, sa svim što je bilo u njima. Ti bijednici, tako okupljeni bez ikakva zapovjendika i oružja, ubijali u svu gospodu koju bi sustigli, a gospe su zlostavljali. I činili su takve stramotne stvari koje niti jedno ljudsko biće ne bi ni pomislilo, a ono što je donosilo najviše nesreće slavili bi kao najveću vještinu. Ne usuđujem se niti napisati sve strahote koje su činili gospama; između ostaloga ubili su viteza i potom ga natakli na ražanj te pekli naočigled njegove gospe i djece, a potom silovaše gospun njih desetorica ili dvanaestorica. Potom gospu natjeraše da jede svog muža, te je zatim

129


6. tema zajedno s djecom ubiše. Izabrali su između sebe kralja, jednog iz Clermonta [Klermona] u Beauvosinu; izabraše ga jer bijaše najgori među njima. I zvali su ja Jaques [Žak] Dobri, i otada nazivahu sebe Jaquesovom družinom. Uništavali su i palili čitavom zemljom od Beauvosina, i Corbiea [Korbjea], do Amiensa [Amjena] i Montdidiera [Mondidjea] – više od šezdeset tisuća dobrih kuća i jakih utvrda. Jednako tako ti bijednici postupahu u Brieu [Briu] i Artoisu [Artoau], tako da su sve gospe, vitezovi i paževi te zemlje bili prisiljeni pobjeći u Meaux [Mo] u Brieu. Čak i vojvotkinja Normandije i vojvotkinja od Orléansa pobjegoše, jer bi inače bile zlostavljane, a potom ubijene. U isto doba postojaše skupinice jednakih jadnika u kraju između Pariza i Noyona i između Pariza i Soissonsa [Soasona], te svuda u Coucyju [Kusiju], grofoviji Valois [Valoa] i u Laonskoj biskupiji. Tada bijaše spaljeno i uništeno više pd stotinu dvoraca i dobrih viteških kuća u toj zemlji. Jean Froissart, Kronika.

Otkrij tko su bili paževi. Odredi kako se ovaj ustanak seljaka naziva u povijesnoj znanosti. Kako Froissart prikazuje ustanak i na što stavlja naglasak? Iščitaj njegov stav. Što misliš, čije gledište izražava?

130

Seljaci su u Hrvatskoj u ranom srednjem vijeku živjeli kao slobodni pripadnici seoske općine. Seljačke obitelji su često putem ždrijeba (kocke) dobivale na obradu onoliko zemlje koliko su mogle obrađivati, odnosno prema potrebama i mogućnostima. Tek su se potkraj ranoga srednjeg vijeka stvorili novi oblici odnosa u poljoprivredi. Tada su istočnojadranska gradska društva počela postupno uključivati seoske općine u svoje zemljišne posjede. Taj je proces najprije bio ograničen na neposredna zaleđa istočnojadranskih gradova. Prodiranje zemljišnog posjeda iz istočnojadranskih gradova prema hrvatskom zaleđu je u razvijenom srednjem vijeku bilo sve jače. S druge strane dio se seoskih općina uključio u kneštva hrvatske vlastele. Njihovi su pripadnici postali ovisni kmetovi na vlasteoskim posjedima. Oba procesa, širenje posjeda iz gradova na obali i stvaranje kneštava, utjecali su na pogoršanje položaja seoskih društava na hrvatskom prostoru. U Slavoniji je do sredine 14. stoljeća tekao proces izjednačavanja seljačkog stanovništva na feudalnim posjedima, pa su se seljaci podložnici i slobodni naseljenici pretvorili u jedinstveni kmetski sloj. Dio seljačkog stanovništva u seoskim općinama koje nisu ušle u sastav vlastelinstava sačuvao je vlastito zemljište i pravnu slobodu. To je bila podloga za stjecanje uglednijeg društvenog položaja, pa i nižeg plemstva. Slavonski su feudalni posjedi bili organizirani kao vlastelinstva, ali bilo je i drugih vrsta plemićkih posjeda. Vlastelinstva su istovremeno bila gospodarske te sudske i upravne jedinice. Mnoga su vlastelinstva nastala prelaskom u osobni posjed starih slavonskih županija ili njihovih dijelova. Ostali plemićki posjedi razlikovali su se od vlastelinstava jer nisu uspjeli razviti sve upravne i sudske funkcije. IZVORI

Smaknuće Jurja Dože, vođe pobune ugarskih seljaka 1514. godine. (Ilustracija iz djela Kmetski panonski rat Stjepana Taurina/ Stephana [Štefana] Stieröxela [Štirœksela], 16. stoljeće). Uhvaćenog vođu seljačke pobune okrutno su kaznili: posjeli su ga na usijano prijestolje, okrunjen je usijanom krunom, a u ruku su mu dali usijano žezlo. Utvrdi s kojim vođom seljačkog ustanka u UgarskoHrvatskom Kraljevstvu se može usporediti Dožina sudbina. Što možeš zaključiti na temelju toga?

Svaki naš kmet mora davati tri dara: prvi o Božiću, i to tri dobra hljeba, nazvana “bez mane”, i jednog kopuna [uškopljenog i ugojenog pijevca], a onaj, koji zakolje svinju bez slanine, jednu plećku, pučki nazvanu “seldor”; drugi dar o Uskrsu: tri hljeba i dvanaest jaja, a tko nema jaja, jedan sir. Kao treći dan dužni su davati jedno pile i tri hljeba... Svaki naš kmet mora nam svake godine s jednoga selišta davati vjedro pšenice i dva vjedra zobi... Osim toga dužni su svakim plugom uzorati i izbranati tri nadnice ili tri jutra zemlje... Zatim su svi naši kmetovi s jednog dima dužni skupno i zajednički požeti i skupiti naše usjeve...


DRUŠTVO Dužnosti kmetova pavlinskog samostana Streza (kod Koprivnice) u Slavoniji 1477. godine.

Pokušaj utvrditi jesu li ove kmetske obveze bile veće ili manje nego na svjetovnom vlastelinstvu.

U Dalmaciji je osnovna jedinica posjeda bilo selo koje se sastojalo od zemlje u vlastelinovu vlasništvu (zgon) i kmetskih selišta (ždrijeb). Kmetovi su na dijelu selišta podizali svoje kuće i gospodarske zgrade oko kojih se nalazio vrt. Kmetsko selište se sastojalo od obrađivanog i neobrađivanog zemljišta (šume, gajevi, pašnjaci). Neobrađivano je zemljište bilo zajedničko svim kmetovima u selu. Na dalmatinskim su se posjedima pojavile dvije vrste poljoprivrednih odnosa: težaština (kolonat) i kmetstvo. Zajedničko im je bilo to što su tvorili slobodni ugovorni odnos težaka i kmeta prema vlasniku zemljišta. Na gotovo cijelom istočnojadranskom hrvatskom prostoru prvobitno je prevladavalo podavanje seljaka u prirodninama te je ono bila najvažnija feudalna obveza. Na uskom jadranskom pojasu seljaštvo je stajalo pod utjecajem gradskih komunalnih gospodarstava i društava. Seljaštvo je uspjelo sačuvati osobnu slobodu te dio slobode gospodarskog djelovanja. Poljoprivredni odnos težaka i kmeta utemeljivao se ugovorom. Težaština je prevladavala u vinogradarstvu i maslinarstvu. Kmetovi na vlastelinstvima u unutrašnjosti bili su podvrgnuti sudskim i upravnim ovlastima feudal-

Srednjovjekovna žetva (srednjovjekovna ilustracija)

ca, no ondje sve do kraja srednjega vijeka nije bilo zakonske vezanosti kmeta za zemlju. Seljačke obveze koje su se razvile tijekom srednjeg vijeka obuhvaćale su radnu obvezu (tlaka), naturalno podavanje, odnosno podavanje u prirodninama (dio prinosa sa zemlje ili od stoke), novčanu daću i poreze. U Slavoniji se u razvijenom srednjem vijeku počeo događati prijelaz s tlake i naturalnog podavanja na novčano. U 15. stoljeću smanjili su se feudalni tereti i promijenio se pravni status seljaka. Time se gospodarski i pravni položaj seljaka poboljšao.

Ponovi Obrazloži osnovne elemente razvoja srednjovjekovnog seljaštva. Usporedi sličnosti i razlike između prilika na srednjovjekovnom selu u hrvatskim zemljama i u ostatku Europe. Utvrdi osnovna obilježja seoske svakodnevice. Pojasni uzroke velike krize u 14. stoljeću

Gradovi i gradska društva. Gradska svakodnevica Srednjovjekovno doba bilo je vrijeme nove urbanizacije u povijesti eurosredozemnog prostora. Gradovi u srednjovjekovnoj Europi razvijali su se iz gradova koji su preživjeli iz kasnorimskog vremena ili su nastajali novi na povoljnim položajima, kao trgovačka središta, obrambene točke ili naselja uz samostane koji su privlačili hodočasnike pa su tako stvarali potražnju za robom i uslugama. Neki od tih gradova koji su se razvili nakon rimskih vremena iščeznuli su jer su se promijenile okolnosti zbog kojih su nastali. Takvi su bili utvrđeni gradovi koje su anglosaski vladari podizali u Engleskoj radi obrane od vikinških napada, kao i gradovi na baltičkim obalama Skandinavije koji su služili kao mjesta trgovačke razmjene gdje su se mjesni proizvodi razmjenjivali za finiju robu koja je pljačkom ili trgovinom pristizala iz Bizanta ili s Bliskog istoka. Neki takvi gradovi uspjeli su trajnije privući i zadržati trgovce i obrtnike, razvivši se u važna gradska središta. Gradovi na prostoru Zapadnoga Rimskog Carstva već su u kasnorimsko vrijeme postali sve manje privlačni za život. Opadanje životnih uvjeta nastavilo se i u po-

131


6. tema

Moderna rekonstrukcija drvenih kuća u danas iščezlom vikinškom gradu Birki na otoku Björkö zapadno od Stockholma

132

ZANIMLJIVOST Grad Birki, osnovan potkraj 8. stoljeća i građen od drva, bio je važno središte za trgovinu dobrima iz Skandinavije, središnje i istočne Europe, kao i s Bliskog istoka. Trgovina se uglavnom temeljila na razmjeni bez upotrebe novca. Mjesni su trgovci nudili raznovrsnu robu, krzna i proizvode koje su mjesni obrtnici izrađivali od jantara, rogova i željeza, kao i keramičku robu (grnčariju iz Porajnja), tkaninu i tekstil (kinesku svilu, raskošne bizantske vezene tkanine), staklenu robu i začine koji su dopremani pljačkom ili trgovinom. Grad je napušten u drugoj polovici 10. stoljeća

trgovine i razrađenijih oblika proizvodnje. Želeći imati koristi od novih tijekova, vlastelini su na svojim područjima sami počeli osnivati gradska naselja. Izdali bi povelju, proglasili da su poželjni budući građani te bi objavili kako će uvjeti pod kojima će živjeti biti nadasve povoljni, a njihove povlastice opsežne. Za novi grad predvidjelo bi se dovoljno veliko zemljište, čak bi se planirao raspored ulica i zemljišne čestice za podizanje kuća u kojima će stanovati naseljenici. Ovakve prilike privlačile su i ljude koji nisu imali stalnog boravišta, beskućnike i seljake koji su pobjegli od kmetske podložnosti. U mnogim krajevima bi kmet, koji je živio godinu i jedan dan u gradu i vlastelin ne bi zahtijevao njegov povratak, postajao slobodan. Ovo je poticalo i druge kmetove da bježe u gradove. Vlastelin je useljenike pronalazio i među vlastitim kmetovima koji su mu kao trgovci i obrtnici bili od veće novčane koristi nego da su radili na polju. Svaki gradski useljenik je pravno bio slobodna osoba. Vlastelin bi im davao slobodu ili bi je oni ponekad otkupili za određenu svotu novca. Gradovi koje je vlastelin osnovao nisu mogli napredovati bez tržnice na kojoj su mjesni seljaci nudili proizvodne viškove i kupovati robu koju nisu sami proizvodili. Moglo se dopustiti i prigodično organiziranje sajma koji je privlačio trgovce s veće udaljenosti i na kojima se nudila luksuznija i neuobičajenija roba. Mnogi tako osnovani gradovi širom zapadne i središnje Europe nisu uspjeli opstati, nego bi se ti neuspjeli gradovi pretvorili u mala seoska naselja. Glavni uzrok njihove propasti ležao je u tome što vlastelini nisu uviđali da su broj useljenika, potražnja za proizvodima i opseg gradske trgovine ograničeni. Povećanjem broja takvih gradova smanjivala se mogućnost da se

slijerimsko vrijeme, u ranom srednjem vijeku. Središnji gradski trgovi su napuštani, znatno se prorijedila izgradnja novih građevina, a sa starih se uzimao građevni materijal. Gradski prostor se usitnio ili raspao u nekoliko zasebno naseljenih cjelina s nezauzetim međuprostorom. Velike su rimskodobne zgrade pretvorene u manje kuće ili prenamijenjene u crkvene objekte. Ceste, otpadni odvodi i vodovodi prestali su se održavati. Nekadašnji rimski gradovi su u ovom razdoblju uglavnom postali malene točke crkvene i svjetovne uprave. Neki su postupno izgubili gradska obilježja prestavši se razlikovati od obližnjih seoskih sredina. Ponegdje su bili sasvim napušteni i pretvoreni u poljoprivredno zemljište. Ipak, stanovnici ranosrednjovjekovnih gradova također su se bavili obrtom i trgovinom, ali je trgovina prije 11. stoljeća uvelike bila lokalna. Stoga gradovi nisu mogli još izrasti u trgovačka i obrtnička središta, pa je i njihovim stanovnicima glavna gospodarska djelatnost u ranijem razdoblju bila poljoprivreda. Nesigurnost putova i slabo kolanje novca onemogućavali su snažnije trgovačke tijekove. Oporavak je nastupio potkraj 10. stoljeća. Prestankom gibanja selilačkih naroda gradska su naselja do- Prikaz srednjovjekovnoga grada iz živjela znatan gospodarski uspon zahvaljujući razvoju Nirnberške kronike (1493.)


DRUŠTVO u dovoljno mjeri privuče trgovina i ostvaruju prihodi. Obnova gradskog života i bogaćenje gradskih stanovnika potaknuli su stvaranje nove vrste moći i novog društvenog sloja. Sve je više stanovnika gradova, osobito gradova koji su se razvili na vlastelinstvima, počelo zahtijevati određeni društveni i politički položaj. Tražili su osobnu slobodu, oslobođenje od financijskih obveza prema vlastelinu te samoupravu. Prva dva zahtjeva vlastelini su razmjerno lako ispunili. U interesu im je bilo da na svojem području imaju grad u kojem su djelovali trgovci i obrtnici jer su tako dobivali mnogo veće prihode od carina i poreza. Vlastelin je razmjerno jednostavno pristao na to da pojedinačne, Građani kasnosrednjovjekovnog Pariza u vjerskoj procesiji. male iznose poreza koje je uzimao od svakog stanov- (Kasnosrednjovjekovna ilustracija) nika grada zamijeni godišnjim porezom koji je plaćala gradska zajednica od ostvarenih primanja. Tako je prema brodu i žestoko uz uvrede potjera nadbiskupove jednostavnije ubirao novac te sebi povećao prihode službenike koji su ustrajali na tome da se lađa oslobodi. zbog porasta poslovanja ako nije nametao previsoka (...) I već su ovima i njemu u potporu pojedinačno dotrčali davanja. Treći zahtjev je bilo najteže ispuniti jer je on njihovi naoružani prijatelji te je stvar izgledala kao da podrazumijevao vlastelinov gubitak vlasti nad gradom, je na pomolu velika nevolja i bitka. Nadbiskupu bude što je moglo dovesti u pitanje i njegovo ostvarivanje dojavljena vijest da se gradom proširila prestrašna buna, prihoda. Neki vlastelini, svjesni da nisu u mogućnosti pa on žurno posla ljude da umire strku naroda te, silno sami njima upravljati, dali su vrlo brzo gradovima pra- razjaren, zaprijeti pobunjenim mladićima da će na 133 vo da biraju službenike koji će predsjedati sudovima sljedećoj sudskoj sjednici biti kažnjeni zasluženom kazom. za trgovačke sporove i manje prekršaje te voditi grad- Bio je on, naime, muž kojega su krasile svakovrsne vrline i često se blistavo dokazao kako u stvarima državnim, sku upravu, prikupljajući porez nužan da bi gradska tako i onima Božje Crkve. No među svim tim vrlinama zajednica funkcionirala. Pritom je sam vlastelin mogao imaše jednu manu (...) da, kad bi se razljutio, nije mogao zadržati pravo da imenuje gradskog načelnika ili da vladati jezikom, nego bi bez razlike na svakoga vitlao odobrava nove poreze. najžešće izazove i poruge. (...) Jedva se činilo da se buna IZVORI

Nadbiskup je proveo uskršnje praznike u Kölnu, a s njim je bio biskup Münstera kojega je kao dobroga prijatelja pozvao da zajedno proslave takvo svečano veselje. Kad je biskup želio krenuti na put, nadbiskup naredi ljudima koji su obavljali poslove njegova domaćinstva da mu pronađu prikladni brod. Kad su sve pretražili i pregledali, uzeli su brod nekoga bogatoga gradskog trgovca koji se činio podesnim za tu namjenu te naložili da se izbaci roba koju je nosio i što hitrije stavi na službu nadbiskupu. Sluge koji su se brinuli o brodu to su odbili, pa im zaprijetiše silom ne budu li odmah poslušali nalog. Oni trkom pohitaše svojem gospodaru, ispričaše mu se što se dogodilo i upitaše ga što činiti. Trgovac imaše sina odrasle dobi, ništa manje srčana negoli snažna, koji je zbog rodbinske veze i zasluga prvacima grada bio nadasve drag i omiljen. On okupi svoje sluge i mladiće iz grada, koliko je sebi za pomoć u onoj uzrajanosti mogao naći, te pojuri

malo smirila, ali mladić, koji bijaše silno gnjevan i ponesen svojim prvobitnim uspjehom, nije prestajao sve dovoditi u smutnju. Išao je gradom i držao narodu govore o obijesti i strogoći nadbiskupa koji čini mnoge nepravde, nedužnima oduzima njihova dobra te nadsve časne građane napada najdrskijim riječima. Nije mu bilo teško taj soj ljudi navesti na sve što je htio (...) jer, od najmlađe dobi odgajani među gradskim slastima, nisu imali nikakva iskustva u stvarima rata, nakon prodaje robe svi bi običavali među ićem i pićem razglabati o vojništvu sve što bi im palo na pamet, pa su mislili da je jednako lako činiti koliko i govoriti, a nisu znali događajima procijeniti ishod. Osim toga, na um im dođe znamenit i zloglasan zločin Wormšana koji su iz grada protjerali svojega biskupa koji se počeo vladati bahato. A kako su oni još i bolji brojem, bogatstvom i oružjem, nisu htjeli da ih se smatra manje hrabrima i da poput žena trpe ovako dugo nadbiskupa koji obijesno njima upravlja. Lampert iz Hersfelda, Godišnjaci, pod godinom 1074. (20. – 23. travnja).

Objasni o čemu je riječ u izvoru.


6. tema

Srednjovjekovni Nürnberg [Nirnberg] u Njemačkoj. (Ilustracija iz Nirnberške kronike, 1493.). Utvrdi kakav je položaj uživao grad Nürnberg u kasnosrednjovjekovnom Svetom Rimskom Carstvu.

134

Srednjovjekovni Budim u Ugarskoj. (Ilustracija iz Nirnberške kronike, 1493.). Otkrij zašto srednjovjekovni Budim nije bio slobodni kraljevski grad.

Srednjovjekovni Rim. (Ilustracija iz Nirnberške kronike, 1493.). Uz pomoć interneta i literature istraži kako je stvorena komuna grada Rima.

Neki vlastelini nisu bili spremni pristati ni na kakav oblik samouprave, dok se većina gradova nije samo borila za smanjenje vlastelinskih ovlasti, nego i za ostvarenje potpune neovisnosti. Pojedini gradovi su se pretvorili u komune, odnosno slobodne kraljevske

(carske) gradove. U njima su građani bili zajednica koja je imala pravnu osobnost. Komune su se počele ustrojavati već tijekom 11. stoljeća. U njima su stanovnici uveli vlastita upravna tijela na čelu s načelnikom, sucem ili knezom koje su sami birali. Novi uzlet sred-


DRUŠTVO

Srednjovjekovni sat na tornju

se svečene procesije. Zvonjava crkvenih zvona dijelila je dan, iako je vika ili truba stražara već u 13. stoljeću počela označavati početak dana. No tek je pojava mehaničkog sata, koji se tijekom 14. i 15. stoljeća proširio cijelim kršćanskim svijetom, oduzela Crkvi monopol nad određivanjem ritma dana jer je vrijeme sada počela mjeriti sprava, koliko god još nesavršena i pokvarljiva, ugrađena u gradski toranj. Prehrana gradskog stanovništva nije se razlikovala od seljačke prehrane. Viši slojevi su na raspolaganju imali samo veću količinu hrane negoli niži slojevi, uz ponešto egzotičnijih začina. Većinu hrane grad je namicao iz okolice, ponajviše kupnjom od seljaka na tjednoj tržnici, manje vlastitom proizvodnjom, iako su se unutar gradskih zidina gajili vinogradi i vrtovi, uzgajala stoka, a građani su imali i vlastita polja i livade. Po potrebi hrana se dopremala i iz mnogo većih udaljenosti, skladištila neko vrijeme, pa prodavala konačnom kupcu. Iako su građani zapravo živjeli napola seljačkim životom, zidine, tornjevi i gradska vrata jasno su razlikovali grad od sela, razdvajali dva oprečna svijeta. No bedemi, podignuti da bi grad zaštitili od vanjskih prijetnji, ujedno su i ograničavali grad, stvarali skučen prostor, 135 čak i ako srednjovjekovni gradovi nisu bili goleme nakupine ljudi – početkom 14. stoljeća malo je gradova imalo više od sto tisuća stanovnika, primjerice, Venecija i Milano. Pariz, najveći grad u sjevernijim dijelovima Europe, vjerojatno nije imao ni dvjesto tisuća stanovnika. Gradovi poput Londona, Hamburga i Lübecka imali su između dvadeset i sto tisuća stanovnika. Skučenost se nastojala prevladati proširenjem zidina, no bez trajnijeg rješenja. Stoga su kuće podizane čak i po mostovima i zidinama. Ulice su u pravilu bile vrlo

njovjekovnoga građanstva dogodio se u 13. stoljeću. Trgovina i obrt su ojačali, broj gradskog stanovništva je porastao i pojavili su se novi oblici poslovanja, prvenstveno novčarski. Rastuće bogatstvo gradova dobilo je izraz i u njihovoj sve većoj političkoj važnosti, pa su predstavnici gradova pozivani na zasjedanja skupštine kraljevstva, a u Italiji i Njemačkoj građanstvo povezano u saveze neovisnih gradova često se suprotstavljalo vladaru i njegovim težnjama ili utjecalo na borbe između sučeljenih vladara. Razvijala se sve jača samosvijest među građanima koji su sebe doživljavali različitim i od plemstva i od seljaštva. U gradskom društvu, u procesu koji se odvijao od 12. do 14. stoljeća, izdvojio se sloj najbogatijih i najutjecajnijih građana koji su postali jedini nositelj političke vlasti u gradskoj zajednici, prisvojivši gradske upravne službe i pretvorivši se u gradsku vlastelu (patricijat). Ta podjela na bogate i siromašne je od kraja 13. stoljeća prouzročila sve više nemira, a u 14. stoljeću i silovite pobune gradskog stanovništva. Svakodnevica u kasnosrednjovjekovnom gradu bila je raznolika, ali nije nudila previše udobnosti. Glavnina dnevnih aktivnosti zbivala se na javnim mjestima, na trgovima i ulicama, poput sajma i raznovrsnih okupljanja. Glasoviti propovjednici držali su govore na trgovima ispred crkava ili na polju ispred grada. Prodavači su obilazili ulicama nudeći robu, a glasnici bi kadšto izvikivali važne vijesti. Većina trgovina nije imala ni zidove niti prozore, pa su kupci mogli vidjeti sve što se u njima zbiva. Za praznika mladi su se okupljali i plesali na otvorenom, čak i na grobljima. Muškarci su pohodili sastanke svojih udruženja i zalazili u krčme. Za blagdana i svetkovina organizirale su Crtež srednjovjekovnog Pariza


6. tema

Uska srednjovjekovna ulica. Osvjetljenost i prozračenost takvih uskih ulica bio je velik problem u srednjovjekovnom gradu

136

Pogled na srednjovjekovni London (Ilustracija iz rukopisa s kraja 15. stoljeća). U prednjem planu je Londonska kula, a u pozadini Londonski most na kojem su izgrađene kuće ZANIMLJIVOST U Londonu nije bilo neuobičajeno blizu kuće iskopati jamu za skupljanje izmeta i mokraće koja bi se prekrila drvenim daskama s probušenom malom rupom. U londonskim sudskim zapisima zabilježen je slučaj da je čovjek propao kroz takve daske jer su strulile od vlage te se utopio u smrdljivom kalu. Ako nije s vremena na vrijeme čišćena, jama bi se brzo napunila i valjalo je iskopati novu. Ubrzo više nije bilo mjesta, pa su se kopale i ispod podova kuća. U gradovima poput Londona i Pariza, kojima se dobro upravljalo, otpadne jame su se redovito čistile i njihov sadržaj odvozio. Ponekad bi se bacao rijeku, a ponekad bi se njime posipala polja u podgrađu gdje su se uzgajale žitarice i povrće. Istraži što je to podgrađe srednjovjekovnog grada.

uske – samo one koje su vodile od glavnih gradskih vrata do najvećega gradskog trga bile su dovoljno široke da bi njima mogla prolaziti natovarena zaprežna kola. Opasnost su bili požari jer su do 13. stoljeća kuće i zgrade u gradu bile uglavnom drvene. No još su veća muka bili sanitarni uvjeti. Vlasnici kuća bili su obvezani čistiti i držati urednim dio ulice ispred svojega praga, ne navažati smeće na javne putove, no odredbe se nisu osobito poštovale. Čišćenje ulice se stoga uglav-

nom prepuštalo kiši, ali i životinjama, poput svinja, koje su tumarale gradom. London je među prvim gradovima pokušao ograničiti držanje domaćih životinja po gradskim kućama. Imajući ovo na umu, ne čudi što su u gradovima izbijale epidemije i lako se širile. Bogatstvo i razvijenost gradova ogledali su se i u drugim vidovima gradske svakodnevice. Imućniji građani, gradska vlastela, svojim su izgledom nastojali oponašati plemstvo. Stoga su se potkraj 13. stoljeća pojavili zakoni protiv raskoši koji su propisivali odijevanje sukladno nečijem društvenom položaju. Iako su se obraćali svim staležima, uglavnom su bili usmjereni na žene i građanski sloj. Do pojave renesansne mode muškarci su u Italiji nosili kratki haljetak koji se kopčao sprijeda, s dugačkim suknenim ili kožnatim čarapama. Cipele su bile jednostavne i prilagođene obliku stopala. Žene su nosile dvodijelne duge haljine. U vrijeme renesanse u Europi je isprva prevladavala talijanska, a kasnije njemačko-švicarska moda. Tkanja sa šarenim Bogati građanin i građanka iz Bruggea u Flandriji, europskog trgovačkog središta u kasnom srednjem vijeku. Svilene tkanine s uzorkom u obliku nara i artičoke bile su karakteristične za 15. stoljeće, kao i raskošno obojena baršunasta i vunena tkanja. Otkrij gdje je Flandrija te saznaj kojoj je vrsti proizvodnje i trgovine Brugge (Bruges) dugovao svoj razvitak.


DRUŠTVO Firentinka iz bogate plemićke gradske obitelji, u haljini koja pokazuje obilježja talijanske mode osamdesetih godina 15. stoljeća. Riječ je o Giovanni [Đovani] Tornabuoni, čiji je otac bio ugledni Firentinac, a udala se za sina utjecajnog i imućnog bankara iz obitelji Medici [Mediči]

uzorcima su polako nestala. Odjevni predmeti su se izrađivali od dvije tkanine od kojih je svaka bila druge boje. Ženske su haljine postupno postajale nešto kraće. Grad i gradsko društvo bili su važno obilježje i srednjovjekovne Hrvatske. Na hrvatskom prostoru su se oblikovala tri tipa grada: grad na obali, grad u hrvatskom kontinentalnom zaleđu i grad u Slavoniji. Veći dio gradova na obali nastao je na kasnoantičkim temeljima (Zadar, Split ili Trogir). Uz njih su nastajali i tvrdi gradovi te gradovi koji se nisu oslanjali na kasnoantičku baštinu ili je nisu imali (Nin, Knin, Klis, Šibenik ili Senj). Društvo gradova na obali bilo je podijeljeno na gradsku vlastelu (patricije), pučane i ostale stanovnike (seljaci, doseljeni trgovci). Ulice u gradovima bile su uske i bez kanalizacije, a sav otpad se bacao izravno na ulicu. U takvim nehigijenskim uvjetima često su izbijale razne bolesti. Svaki grad imao je glavni trg na kojem se obavljala trgovina, a ondje su se nalazile upravne zgrade i crkva. Grad u hrvatskom kontinentalnom zaleđu bio je pod vlašću plemićkih obitelji (Ostrovica ili Sinj). Mogućnosti njegova razvoja bile su ograničene jer nije bio samo ovisan o podložnosti feudalnoj ili kraljevskoj vlasti, nego je i najčešće bio smješten u vojno izloženim područjima. IZVORI

Dana 28. mjeseca listopada 1403. [Isti slučaj dana 16. prosinca prema nalogu gospodina Rafaela de Goze i sudaca kurije ser Ivana de Volce, ser Šimuna de Bona i ser Jakova de Gondola]. Milša Kovačić, nosač, pred gospodinom Vukom Vlahovim de Babalio, rektorom, tuži se na Milas(k)a, glasnika grada Dubrovnika, rekavši da je

jučer navečer bio u krčmi krčmara Utješena, gdje je bio i prije rečeni glasnik Milas, pa je kazao: „Zašto ne platiš vino koje piješ?“ I tada me žestokim udarcima rukama i nogama počeo udarati u lice te u predjelu oka. Ti Milasovi udarci prouzročili su mi krvave podljeve i modrice. I ugrizao me tako da je krv potekla. A povrh svega, uhvatio me za testise tako da umalo nisam izdahnuo. Svjedoci: gos’n Vlakota Janica, Milatko nosač, Utješen krčmar, Someta Ranojević. Istoga dana. Krčmar Utješen, navedeni svjedok pred gospodinom Vukom Vlahovim de Babalio, rektorom, te sucima kurije ser Vlahom de Sorgo, ser Marinom de Gondola, ser Mihajlom de Resti i ser Marinom Junijevim de Grede, prisegnut da govori istinu, rekao je da je tog dana rečeni glasnik Milas pio u krčmi u kojoj sam svjedok prodaje vino, te je popio dva tercerija [oko 1,4 litre] vina. I kad ga je svjedok [Utješen] zatražio da plati račun, rečeni Milas je odgovorio: „Ja nemam što platiti!“ I tada je rečeni Milša Kovačić uhvatio rečenog Milas(k)a za halje i rekao: „Zašto ne platiš vino koje si popio?“ I rečeni glasnik Milas se ražestio i udario rečenog Milšu u lice. I tako je započela svađa. Iz knjige Tužbe kaznenog prava Kancelarije Dubrovačke Republike.

Istraži s pomoću literature i utvrdi značenje pojmova kurija i ser. Što se na temelju izvora može reći o životu u srednjovjekovnom Dubrovniku?

U Slavoniji se gradski život razvio jače nego u hrvatskom kontinentalnom zaleđu. Društvena uloga slavonskih gradova ovisila je o stupnju djelotvornosti kraljevske zaštite. Osim slobodnih i kraljevskih gradova, od kraja razvijenog srednjeg vijeka počela su se razvijati brojna trgovišta ne feudalnim posjedima i vlastelinstvima. Trgovišta su bila mjesta gdje su se opskbljivale vojne posade utvrda i vlastelina. Osnivali su ih i zagrebački biskup i samostani. Slobodni kraljevski gradovi bili su izravno pod kraljevom vlašću. Njihovi građani i ostali stanovnici koji nisu imali građanski status (pravo građanstva stjecalo se životom u gradu više naraštaja, posebnim zaslugama za grad ili gradsku upravu, učenošću i bogatstvom) bili su izuzeti ispod vlastelinskih upravnih i sudskih ovlasti. Kralj im je povlasticom dodijelio samoupravu, pa su građani sami birali gradskog suca i gradsku upravu. Povlastice slobodnih kraljevskih gradova vrlo često su sadržavale i pravo održavanja tjednih i godišnjih sajmova, što je utjecalo na njihovo gospodarsko jačanje. U razvijenim i bogatim gradovima u Slavoniji, ali i u Hrvatskoj, živjelo je mnogo stranaca (Talijana, Nijemaca, Mađara), a njihov priljev bio je u razvijenom i kasnom srednjem vijeku sve veći.

137


6. tema

Isprava o dodjeli položaja slobodnoga kraljevskoga grada Gradecu, poznat pod nazivom Zlatna bula. Istraži okolnosti dodjele Zlatne bule Gradecu te njezin sadržaj i napiši o tome sastavak.

Shema upravnog sustava u gradovima srednjovjekovne Slavonije

138

gradski sudac / načelnik

cehovi magistrat / vijeće gilde

zajednica građana

(communitas civium)

Shema upravnog sustava u gradovima srednjovjekovne Slavonije

Kasnosrednjovjekovni Zadar. (Ilustracija iz djela Opis hodačašća od Konstance do Jeruzalema Konrada von Grünenberga, oko 1487.)

Gradska društva na hrvatskom prostoru također su iskusila posljedice borbe između bogatih i siromašnih, ali i između onih moćnih i onih manje moćnih ili lišenih političkog utjecaja. Tako je u Zadru, u doba mletačke opsade, izbila sredinom 14. stoljeća pobuna pučana zbog zahtjeva imućnijih pučana za ulaskom u gradsko vijeće. I bunu u Splitu potkraj istog stoljeća prouzročilo je pitanje sudjelovanja u splitskoj vlasti, ali između dviju skupina plemića. Na Hvaru je početkom 16. stoljeća također nekoliko godina potrajala buna pučana koji su tražili sudjelovanje u gradskoj vlasti.

Ponovi

Shema društva u gradovima srednjovjekovne Slavonije

Obrazloži osnovne elemente razvoja srednjovjekovnoga građanskog sloja. Usporedi sličnosti i razlike između europskih i hrvatskih srednjovjekovnih gradova. Utvrdi osnovna obilježja gradske svakodnevice.

zajednica građana marginalne grupe siromasi bolesni

došljaci

isključenici

(hospites)

(heretici)

trgovci

lutalice

obrtnici

građani (cives) trgovci obrtnici

kmetovi

Shema društva u gradovima srednjovjekovne Slavonije


DRUŠTVO

SEOSKA I GRADSKA DRUŠTVA RANONOVOVJEKOVNE EUROPE I HRVATSKE Selo je na grad istodobno gledalo s mržnjom i nadom. Iako mu je selo bilo neophodno radi opskrbe, grad je bio sumnjičav prema seljacima. Na drugoj strani seljaci su u gradu vidjeli izvor otimanja te su se često tužili na to da su prisiljeni podnositi žrtve. Kada je žito putovalo iz sela u gradove, seljaci su se bojali da će biti prisiljeni gladovati, a kada bi žito kasnilo u gradove, građani su govorili o tome da ih seljaci žele ostaviti gladnima. Grad je nastojao osigurati kontrolu i podređenost sela upravo kako bi prehranio sve brojnije stanovništvo te na taj način unaprijed osujetio nemire. Dok je na europskom zapadu seljacima tlaka zamijenjena za novčano podavanje, pa su se postupno oslobodili osobne ovisnosti, službi i dužnosti prema vlastelinu, na istoku Europe događao se suprotan proces. Tu se pojavilo tzv. „drugo kmetstvo“, odnosno vezivanje seljaka za zemlju uz prevlast tlake. Vlastelini su povećavali bogatstvo pojačanom prodajom usjeva na zapadu. Jedini slobodni seljaci bili su oni koji su, umjesto davanja rente, pristali obavljati vojnu službu te slobodnih seljaka i vojnika u Vojnoj krajini. Na gradska i seoska društva ranonovovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva snažno su utjecali ratovi s Osmanskim Carstvom. Nakon učvršćenja osmanske granice nastao je uz nju pojas s prorijeđenim stanovništvom, oslabljenim gradovima i zapuštenim selima. U to vrijeme događala se borba gradskih naselja za održanje statusa. Neka gradska naselja su tu borbu izgubila pa

Struktura zemljišnog posjeda Seljački posjedi Alodij

Urbarijalni ili selišni • kuća • okućnica • vrt • oranica • livade

Zajedničke zemlje Struktura zemljišnog posjeda

Izvanselišni • krčevine • vinogradi

• šume • pašnjaci • v ode

Pravljenje vina (srednjovjekovna ilustracija)

su njihovi stanovnici izgubili povlastice i pretvoreni su 139 u zavisne seljake. Održali su se slobodni kraljevski gradovi – zagrebački Gradec, Varaždin, Križevci i Koprivnica, te trgovišta koja su imala kraljevske povlastice – Krapina, Jastrebarsko i Samobor. Osnovnu skupinu seljačkog stanovništva činili su kmetovi. Oni su obavljali sve poljoprivredne radove na vlastelinstvima i feudalnim posjedima, a najveći dio svojih potreba namirivali su proizvodima sa svojeg dijela selišta. Od 16. stoljeća je na gotovo svim posjedima porastao broj seljaka koji su posjedovali samo kuću i vrlo mali dio selišta, a živjeli su od iznajmljivanja svog rada. Postojale su i druge skupine seljačkog stanovništva: siromašni seljaci koji su se bavili isključivo vinogradarstvom, seljaci oslobođeni feudalnih podavanja jer su na vlastelinstvu obavljali različite poslove i povlašteni seljaci na crkvenim posjedima kojima je bio oprošten dio davanja. IZVORI

„...da moraju prikupiti trgovinu i maltu koje su uvijek za nas ubirali tako vjerno i marljivo, a skupljene novce nama ili našem rasinjskom upravitelju ili komu bi mi odredili kada i gdje predati. Ako bi neku drugu robu uzeli za spomenutu maltu, i to nama prvo moraju donijeti i


6. tema dati… ako bi mi kada došli u spomenuti Đelekovec ili naše ljude i sluge poslali po nekom poslu, dužni su spomenuti Đelekovčani nama i našim ljudima te njihovom slugama i konjima osigurati dobro prenoćište i pobrinuti se za pristojan obrok… ako bi nam bilo potrebno za naš put ili neku drugu potrebu, dobro naoružanih, odmornih i jakih mladića dati nam ili poslati zbog našeg posla i potrebe, za određeno vrijeme da nam budu dužni tako dobro odmornih, jakih i naoružanih mladića, koliko nam bude potrebno na našu službu i potrebu, kada budemo mi zapovjedili i pismeno naložili, ili naložimo zapovjediti ili pismeno naložiti, moraju nam uvijek poslati.“ Stanovnici Đelekovca 1660. postaju slobodnjaci (Hrvatski državni arhiv, Obitelj Inkej, kutija 1).

Utvrdi obveze ovih seljaka. Otkrij kojoj su skupini seljaka od onih navedenih u tekstu udžbenika pripadali. Pronađi u rječniku značenje riječi malta.

Položaj seljaka se od početka 16. stoljeća počeo postupno pogoršavati. Naglo su porasle cijene poljoprivrednih proizvoda i smanjila se vrijednost novčanih davanja. U 16. stoljeću nastupilo je pretvaranje novčanih davanja u naturalno podavanje. Time su feudalci dobivali veći dio priroda s kmetskih selišta koje su nakon 140 toga sami prodavali. Kmetovi su također sudjelovali u trgovini prodajući viškove. Pojavilo se suparništvo između trgovine feudalaca i kmetova zbog čega su feudalci počeli potiskivati kmetove iz trgovine. Potiskivanje kmetova iz trgovine i povećanje podavanja pogoršali su položaj seljaka, što je uz loše postupanje prema seljacima bilo osnovni uzrok seljačke bune 1573. godine. Ta je buna bila najveći seljački ustanak na hrvatskom prostoru. Glavno žarište bilo je na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu kraj Zagreba.

Gospodar tog vlastelinstva Franjo Tahy izrabljivao je i uznemiravao nasiljem seljake na svom posjedu. Seljaci su istodobno s borbom protiv Tahyja počeli pripremati opću pobunu. Željeli su ukinuti sva feudalna podavanja i vlast plemstva. U slučaju da seljački ustanak uspije, željeli su u Zagrebu uspostaviti seljačku vladu koja bi organizirala prikupljanje poreza, javnih davanja i protuosmanlijsku obranu seljačke države. Vodeća osoba seljačke države trebao je postati Ambroz Gubec, kasnije nazvan Matija, kojega su pobunjeni seljaci proglasili seljačkim kraljem. Buna je počela u siječnju 1573. godine, a obuhvatila je šezdesetak hrvatskih i slovenskih vlastelinstava sjeverno i zapadno od Zagreba. Seljaci su organizirali vojsku. Uz Ambroza Gupca, seljački su vojskovođe bili Ilija Gregorić, Pavao Šterc i Ivan Pasanec. Ubrzo je uslijedio organizirani napad na seljačku vojsku. Kapetan žumberačkih uskoka Josip Thurn je kod Krškog pobijedio veliku seljačku vojsku, a hrvatski podban Gašpar Alapić porazio je ustanike kod Kerestinca. Preostali seljaci povukli su se na prostor oko Stubičkih Toplica, gdje je 9. veljače 1573. godine vođena bitka između seljaka i plemićke vojske pod vodstvom Gašpara Alapića koja je nakon višesatne borbe pobijedila. Plemići su na okrutan način kaznili pobijeđene seljake, a seljački vođa Gubec je pogubljen. Time je ugušen pokušaj društvenih promjena u Hrvatskoj. Građanstvo, društveni sloj stanovnika gradova, nije se bavilo poljoprivrednim djelatnostima, a po položaju se razlikovalo od seljaštva i plemstva. Građanstvo je zahvaljujući privrednom rastu u zapadnim dijelovima Europe steklo znatna novčana sredstva i utjecaj u

Davanja u 16. stoljeću vlastelinski tereti

javni tereti

žirovina

kraljevski porez (dika)

darovi

zemaljski porez Hrvatske

zemljarina • naturalne daće • gornica •

(dimnica) •

javni radovi

tlaka

kmetsko selište

davanja Crkvi desetina • vina • stoke •

žitarica


DRUŠTVO

Umjetničko viđenje bitke kod Stubičkih Toplica tijekom seljačkog ustanka Ambroza Gupca. (Krsto Hegedušić, 1939.)

gospodarstvu. Bogatiji su građani počeli tražiti utjecaj u društvu i političku moć. Priželjkivali su jaku vlast vladara. Na drugoj strani, vladari su podržavali gospodarski razvoj bogatoga građanstva jer im je kroz poreze njihova djelatnost donosila visoke prihode. Njima su mogli podmirivati troškove za vojsku i dvorske službe. Vladari su podupirali osnivanje manufaktura i uređenje putova kojima su se prevozili proizvodi. Uvodili su i visoke zaštitne carine kako bi zaštitili robu proizvedenu u svojoj zemlji. Gradsko stanovništvo u ranome novom vijeku u Europi kretalo se između šest i deset milijuna. Početkom

16. stoljeća samo su četiri grada imala više od sto tisuća stanovnika. Do početka 17. stoljeća ih je bilo trinaest. Najviše ih je bilo na Sredozemlju: Konstantinopol (Istanbul), Napulj, Milano, Venecija, Rim, Palermo, Messina i Sevilla [Sevilja], dok su se ostali nalazili na sjeverozapadu Europe: Pariz, London, Amsterdam i Antwerpen. Najveći dio gradskog stanovništva nije živio u velikim nego je obitavao u malim gradovima. Glavni gradovi su imali zajedničku karakteristiku da 141 je u njima bio usedotočeno činovništvo, čiji je broj rastao kako se primicao kraj ranog novog vijeka. Uz plemstvo, bogate građane i službenike, u gradovima je

Karta Konstantinopola (Istanbula) s kraja 16. stoljeća 1315. 1325. 1335. 1345. 1355. 1365. 1375. 1385. 1395. 1405. 1415. 1425. 1435. 1445. 1455. 1465. 1475. 1485. 1495. 1505. 1515. 1525. 1535. 1545. 1555. 1565. 1573.

1315. – 1317. razdoblje

velike gladi

1345. – 1346. pobuna

pučana u Zadru

1358. ustanak seljaka i građana u Francuskoj 1347. – 1353. Crna smrt

1381.

seljački ustanak u Engleskoj

1398. buna u Splitu

1437. – 1440. novo razdoblje velike gladi

1510. – 1514.

pučka buna na Hvaru

1573. seljačka buna

Ambroza Gupca


6. tema Slijepi prosjak i njegov pas (srednjovjekovna ilustracija) Uz pomoć literature i interneta utvrdi kakav je stav ljudi bio prema siromaštvu i siromasima u srednjem vijeku.

Objasni uzroke i posljedice Pročitaj u udžbeniku i u knjizi Marca Blocha, Feudalno društvo, o raslojavanju stanovništva tijekom srednjeg vijeka. Raspravi s nastavnikom/ nastavnicom o pročitanom.

Istraži povijesne izvore

živjela i posluga. Osim toga, u njima je obitavao velik broj prosjaka. Mnogi su gradovi neuspješno nastojali iskorijeniti prosjačenje. Gradovi su bili privlačni za doseljavanje, a najveći broj doseljenika činili su ljudi sa sela koje je u gradove potjerala teškoća s plaćanjem poreza, prirodna katastrofa ili glad. Doseljavanjem u grad trebali su se zadovoljiti s kakvom manje uglednom službom te su morali raditi teške poslove i pri tome 142 su bili potplaćeni. Doseljenici su morali biti spremni na velike teškoće te nisu mogli biti sigurni u stalnost poslova, no situacija u odnosu na onu koju su ranije imali na selu bila je nešto bolja.

Ponovi Utvrdi sličnosti i razlike u prilikama u seoskim i gradskim društvima u ranonovovjekovnoj Europi i Hrvatskoj. Istraži pojedinosti o seljačkoj buni Ambroza Gupca i napiši o tome sastavak.

Prepoznaj promjene U knjižnici pronađi knjige: Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu (Zagreb 1976. ili Zagreb 2003.), Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526., te Hrvoje Petrić i Gordan Ravančić, Povijesna čitanka – Srednji i rani novi vijek (Samobor: Meridijani, 2004.). U njima potraži tekstove koji opisuju izgled kasnoantičkog i srednjovjekovnog grada. Na temelju svega do sada naučenog i pročitanog usporedi izgled antičkoga i srednjovjekovnoga grada. Rezultate istraživanja prezentiraj u obliku PowerPoint prezentaciju.

Na temelju svega što si naučio/la iz ove teme izdvoji dio koji ti se čini najzanimljiviji i o tome istraži izvore i literaturu u knjižnici. Na temelju istraživanja napiši sastavak. Ako je izvedivo, neka sastavak bude povezan sa zavičajnom poviješću. U knjizi Nade Klaić, Izvori za povijest Hrvatske do 1526. godine, pronađi pročitaj izvorne tekstove „Položaj kmetova u Obrovici, posjedu zadarskog samostana sv. Marije (1297.)“ i „Težački odnosi na Području trogirske općine u 13. i 14. stoljeću“. Uz pomoć nastavnika/ nastavnice raspravi s učenicima u razredu položaj seljaka i kmetova u razvijenom srednjem vijeku na području Dalmacije. U istoj knjizi pročitaj izvor „Položaj kmetova na posjedima zagrebačkog Kaptola sredinom 14. stoljeća“. U bilježnici opiši njihov položaj.

Usporedi i zaključi Usporedi položaj kolona i slobodnog seljaštva u kasnoantičkom razdoblju s položajem seljaka u srednjovjekovnom razdoblju. U bilježnici nacrtaj tablicu i u nju upiši koje razlike uočavaš. Usporedi glavna obilježja seoskih i gradskih društava u hrvatskim zemljama u srednjem i ranome novom vijeku s gibanjima u Europi. Uoči i izdvoji neke sličnosti i razlike. U knjizi Nade Klaić Izvori za povijest Hrvatske do 1526. godine (Zagreb: Fortuna, 2019. ili Zagreb: Školska knjiga, 1972.) pročitaj tekst o Zlatnoj buli zagrebačkog Gradeca i povelji grada Samobora. Usporedi ova dva izvora, uoči i sličnosti razlike te o tome porazgovaraj s nastavnikom/nastavnicom.

Smjesti u prostor i vrijeme Uz pomoć udžbenika i knjige Marca Blocha, Feudalno društvo (Zagreb: Golden marketing, 2001.), koju potraži u knjižnici, izradi plakat o srednjovjekovnom vlastelinstvu.


7

DRUŠTVO

Uloga kršćanstva, islama i judaizma na srednjovjekovna i ranonovovjekovna društva. Vjerske podjele, religiozno-socijalni pokreti, inkvizicija, križarski pohodi, reformacija i protureformacija NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ:

zaključivati o ulozi vjere i organiziranih religija na društveni razvoj u srednjem i ranom novom vijeku 143


7. tema

VJERSKE PODJELE U KRŠĆANSTVU Ikonoklazam Ivan Gramatik, pobornik ikonoklazma i konstantinopolski patrijarh (837. – 843.), briše spužvom na štapu Kristovu ikonu. (Hludovski psaltir, 9. stoljeće). Ivan je prikazan neuredne kose koja strši u svim smjerovima, što su Bizantinci smatrali smiješnim

Još od kasnorimskog vremena kršćanski su svijet znali potresati žestoki teološki prijepori. Osobito je kršćanstvo na istoku bilo prožeto takvim sukobima koji su se kadšto znali prenijeti i na zapad. S vremenom, kako su sve više slabile spone između istoka i zapada, započelo je i udaljavanje između istočnog i zapadnog kršćanskog svijeta. Pojavile su se razlike i u teološkim učenjima i u vjerskim običajima koje su se pokazale trajnima. No do 8. stoljeća Papa je još obdržavao naslovnu odanost bizantskom caru jer je očekivao i bizantsku pomoć u Italiji. Tada je u 8. stoljeću Bizantsko Carstvo potresla nova vjerska kriza izazvana sukobom između pobornika i protivnika štovanja ikona, likovnih prikaza Krista, Bogorodice i svetaca. U srži spora ležao je problem što su mnogi vjernici obožavali ikone smatrajući da sadrže duhovnu bit svete osobe koju prikazuju i otuda ima144 ju posebnu moć, pa se to moglo smatrati svojevrsnim katolici KA

pravoslavci EŠ

muslimani

LES EN G

A

AN FR

N O AG AR

AL TUG POR

PAPINSKA DRŽAVA

Rim Cordoba

re mo ko

Beč

Sred oze

mn

o

m

AR

Kijev

D n je

SK

A

DUKLJA

m

r

st Pr u t

VLAŠKA Dun

SRBIJA

o

pa

Volga

D n je

HRVA T SKA

sk

BARCELONA

G

an

KASTILIJA

U

J

ra

POLJSKA

dr

T a je

N A VA R A

Od

Elb

SV E TO R I M S KO C A R ST V O

KIJEVSKA DRŽAVA

PRUSKA

ar

CU

SK

L oir e

lt

POMERANIJA

a

D u eris

Ba

a

Novgorod ESTONIJA LIT V A

KA

SK IR

Sjeverno DANSKA more

a

LEON

ŠVED

ŠKOTSKA

A

c

a n

R a jn

A tl a n ts k i

o

e

N

O

SKA

RV

pogani

or

e

NORMANSKO KRALJEVSTVO

av

Crno more

Konstantinopol (Carigrad)

B

I Z A N T

ore

SELDŽUCI

Vjerskopolitička karta Europe nakon crkvenog raskola 1054. godine 730. 740. 750. 760. 770. 780. 790. 800. 810. 820. 830. 840. 850. 860. 870. 880. 890. 900. 910. 920. 930. 940. 950. 960. 970. 980. 990. 1000. 1010. 1020. 1030. 1040. 1050. 1060. 1070.

754. službeno zabranjeno štovanje ikona u Bizantu 730. bizantski car Lav III. istupio protiv štovanja ikona Isusa, Marije i svetaca

787. obnovljeno štovanje ikona u Bizantu

843. konačan svršetak ikonoklastičkog spora u Bizantu

1054. raskol između Crkve na istoku i zapadu


DRUŠTVO

Vjerski sporovi u Katoličkoj Crkvi u kasnome srednjem vijeku

idolopoklonstvom. Car je istupio protiv štovanja ikona, zagovarajući ikonoklazam. U trzavice se uključila i Rimska Crkva, a Papa je izopćio protivnike ikona. Ovo je uzrokovalo kvarenje odnosa između Rima i Konstantinopola, iako ne i potpun raskid. No zbog sve izrazitije carske nemoći u Italiji pape su potražili novog svjetovnog zaštitnika u Francima. Ikonoklastički spor u Bizantu potrajao je do U 14. stoljeću Crkva na zapadu je ponovno zapala u ve843. kad je na crkvenom saboru u Konstantinopolu liku krizu. Pape su tada stolovali u Avignonu [Avinjonu], ikonoklazam presudno osuđen. gradu koji je pripadao Svetom Rimskom Carstvu, ali je po svemu bio francuski grad. Postupci koji su se mogli protumačiti da su učinjeni u francusku korist, izazvali su opći dojam da su se pape pretvorili u službenika francuskog kralja. Često su se opetovale optužbe papinskih protivnika o ovisnosti papinstva o vladaru Francuske. ZaMnogo nezgodnijim pokazao se spor oko prvenstva zornim se smatralo miješanje papa u svjetovne poslove. između rimskog Pape i konstantinopolskog patrijar- U želji da se lakše opiru svjetovnim vlastima, pape su ojaha. Sredinom 5. stoljeća konačno je utvrđen redoslijed čali upravni sustav Crkve, ali su oslabili njezin duhovni najuglednijih prvaka kršćanske Crkve. Prvo je mjesto ugled. Kako bi nadoknadili gubitak prihoda jer više nisu zauzimao rimski biskup (Papa), a za njim su slijedili stolovali u Rimu koji je oduvijek privlačio hodočasnike, konstantinopolski, aleksandrijski, antiohijski i jeru- dok su u Avignon oni rijetko dolazili, pape su se morali zalemski biskup, za koje se od Justinijanova vremena snaći novim mjerama. Uvedeni su visoki porezi na čitauvriježio naslov patrijarha. Nakon arapskih osvajanja vo svećenstvo, ali je više svećenstvo tu novčanu obvezu 145 posljednja su tri izgubila na važnosti. prebacivalo na podređene, pa su župno svećenstvo i vjerKonstantinopolski patrijarh Mihael Cerularije (Ke- nici podnijeli najveći dio tereta. Crkveni sudovi su izricali rularije) (1043. – 1058.) pokušao je prisvojiti položaj velike globe, pojačalo se utjerivanje crkvene desetine, a istovjetan Papinom, optužujući Crkvu na zapadu za svjetovnjacima se nametao novčani doprinos za svaku teološka i bogoslužna odstupanja od tradicije utvrđene službu koju su tražili od Crkve. Prodavao se oprost od na prvim sveopćim koncilima. Kad je u Konstantino- grijeha, a prodavale su se i visoke crkvene službe. polu radi sklapanja političkog saveza između pape i Sve ovo izazvalo je veliko nezadovoljstvo među šicara 1054. godine boravilo rimsko poslanstvo, dogo- rim društvenim slojevima, osobito među onima čije dio se lom zasnovan na netrpeljivosti i nepopustljivosti duhovne i intelektualne potrebe Crkva više nije moglavnog Papinog opunomoćenika i patrijarha. Rimski gla zadovoljiti. Pojavili su se kritičari koji su izravno poslanici su prije odlaska položili na oltar crkve sv. napadali prvenstvo Pape u Crkvi te tvrdili da bi pitaMudrosti ispravu o izopćenju patrijarha i njegovih nja unutarnjeg ustroja i stege u njoj trebao rješavati pomoćnika. Patrijarh je sazvao crkveni sabor koji je vladar ili crkveni koncil koji predstavlja sve vjernike. rimske poslanike pogodio crkvenim prokletstvom. Iz Odbacivali su i ovlasti svećenstva nad svjetovnjacima tog se izrodio crkveni raskol kojim je nastala podje- i žigosali bogaćenje Crkve. Pojavila su se čak i razmila na Zapadnu (Katoličku) i Istočnu (Pravoslavnu) šljanja koja su bila u neskladu s prihvaćenim vjerskim Crkvu. Nakon što su s povijesne pozornice uminuli naukom. Crkvenu krizu dodatno je produbio raskol u njegovi prouzročitelji, raskolu se dugo ni na zapadu ni Katoličkoj Crkvi izborom dvojice papa. U jednom na istoku nije pridavalo osobito značenje, ali on više su trenutku početkom 15. stoljeća bila čak trojica papa nikad nije bio prevladan. Konačan raskid dogodio se nakon što je jedan koncil, u nastojanju da okonča ranakon Četvrtog križarskog rata kad su križari osvojili skol, zbacio dvojicu postojećih papa i izabrao svojega. bizantsku carsku prijestolnicu. Pojačali su se zahtjevi za reformom Crkve, a protiv povlastica i moći svećenstva. Među tim se kritičarima početkom 15. stoljeća isticao Jan Hus (1372. – 1415.), pro-

Crkveni raskol između istoka i zapada

1070. 1080. 1090. 1100. 1110. 1120. 1130. 1140. 1150. 1160. 1170. 1180. 1190. 1200. 1210. 1220. 1230. 1240. 1250. 1260. 1270. 1280. 1290. 1300. 1310. 1320. 1330. 1340. 1350. 1360. 1370. 1380. 1390. 1400. 1410.

1309. početak boravka papa u

Avignonu (avinjonsko sužanjstvo)

1377. povratak Pape u Rim 1387. dvostruki izbor Pape (Zapadni raskol ) 1414. – 1418. koncil u Konstanci 1415. smaknuće Jana Husa 1417. kraj Zapadnog raskola


7. tema svjedok da ih ja nisam niti naučavao, niti poticao, niti ih branio kako to oni tvrde. Štoviše, glede izvadaka koje su oni izvukli iz mojih knjiga, kažem da prezirem sva lažna tumačenja koje bi se u njima mogle naći. No, budući da se bojim u laž zabludjeti, kao i protusloviti mišljenju crkvenih doktora, ja ne mogu poreći niti jedno od njih. I kad bi bilo moguće da glas moj dosegne svaki kutak svijeta, kao kad na Sudnji dan svaka laž i svaki grijeh koji sam počinio postat će razvidni, tada bih se krepko ispred svijeta pokajao za sve laži i grijehe koje sam bilo mišlju bilo djelom počinio. Ovo napisah svojom slobodnom voljom i izborom. Pisano mojom vlastitom rukom, prvog dana srpnja mjeseca. Jan Hus, Posljednja izjava (1. srpnja 1415.)

Spaljivanje Jana Husa na lomači. (Spiezovska kronika, 1485.)

Ponovi

146

Istraži koji su glavni teološki sporovi potresali kršćansku Crkvu u kasnom Rimskom Carstvu. Obrazloži je li utemeljeno mišljenje da se 1054. godine Crkva podijelila na Istočnu i Zapadnu. Objasni u čemu je ležala važnost koncila u Konstanci.

fesor na praškom sveučilištu, koji se zalagao za crkvenu reformu Crkve i prevođenje Biblije na narodni jezik, a i javno je osuđivao prodaju oprosta grijeha. Budući da je stekao brojne pristaše u Češkoj, uskoro su i Crkva i kralj Sigismund Luksemburški uvidjeli da njegovo djelovanje može izazvati društvene nemire. Tada se već okupio veliki koncil u Konstanci koji je trebao provesti crkvenu reformu, dokinuti crkveni raskol i ukloniti krivovjerja. Hus je pozvan na koncil da obrazloži svoje stavove. Na saboru je njegovo učenje osuđeno kao krivovjerno, a on je predan svjetovnim vlastima i spaljen kao krivovjerac jer nije želio odustati od svojih uvjerenja. Ovo je u Češkoj izazvalo ustanak i dugogodišnje ratove. I dok je na koncilu raskol dokinut, crkvena je reforma ostala neprovedena, a novi je Papa nastavio Crkvu voditi na stari način. IZVORI

Ja, Jan Hus, u vjeri Kristov svećenik, u strahu da ne uvrijedim Boga, i bojeći se krivokletstva, na ovom mjestu ispovijedam svoju nevoljkost poreći sve ili bilo koju od izjava koje su protiv mene dali lažni svjedoci. Jer Bog mi je

RELIGIOZNO-SOCIJALNI POKRETI Crkva je dugo vremena, zahvaljujući duhovnom ugledu, organizaciji i gospodarskoj moći, bila jedina snaga koja je povezivala šaroliki srednjovjekovni svijet. Od 11. stoljeća ojačale su i težnje Crkve da utječe na društveni i politički život srednjovjekovnih ljudi. Veliko materijalno bogatstvo i utjecaj Crkve poticali su i razne vjerske pokrete koji su pozivali na povratak iskonskim vjerskim načelima. Te je pokrete izrodilo jačanje pučke pobožnosti koju je poticala i sama Crkva, ali su bili i izraz nezadovoljstva i otpora postojećem društvenom poretku. Sljedbenici tih pokreta nerijetko su se sukobljavali s vjerskim učenjima Crkve i njezinim dogmama pa ih je službena Crkva proglašavala krivovjercima. Najrasprostranjenije srednjovjekovno krivovjerno učenje bilo je katarstvo, a njegovi pristaše nazivani su katari (od grčke riječi koja znači čisti jer su sebe smatrali duhovno pročišćenima). Katari su naučavali da svijetom vlada borba dobra i zla (svjetla i tame), da je materijalni svijet tvorevina zla, a da se dobro nalazi u duhovnom svijetu, uz dobrog Boga koji obitava na nebu. Cilj je katara bio da dobro u čovjeku (njegovu dušu) spase iz zlog materijalnog svijeta i odvedu Bogu. Katari su napadali Crkvu i zbog njezina materijalnog bogatstva i svjetovne moći. Odbacivali su crkvene sakramente, štovanje svetaca i mnoge druge crkvene ustanove. Pozivajući na izvorno siromaštvo i čistoću, stjecali su sve brojnije pristaše. Katara je najviše bilo u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji. U svom su naučavanju zastupali punu jednakopravnost žena i muškaraca pa su žene mogle također biti vjerski vođe.

1170. 1180. 1190. 1200. 1210. 1220. 1230. 1240. 1250. 1260. 1270. 1280. 1290. 1300. 1310. 1320. 1330. 1340. 1350. 1360. 1370. 1380. 1390. 1400. 1410. 1420. 1430. 1440. 1450. 1460. 1470. 1478. 1209. – 1229.

križarski rat protiv katara 1232. progon krivovjeraca povjeren franjevcima i dominikancima 1184. lionski siromasi (valdenzi) osuđeni kao krivovjerci; početak biskupske inkvizicije 1179. katari prvi put osuđeni na crkvenom koncilu u Rimu 1167. južnofrancuski katari okupljaju se na vlastitom koncilu

1252. dozvoljena

upotreba mučenja u inkvizicijskom postupku

1259. najraniji spomen

djelovanja inkvizicije u Bosni i Dalmaciji

1478. osnutak

španjolske inkvizicije


DRUŠTVO Papa Inocent III. (1198. – 1216.). Jedan od najutjecajnijih srednjovjekovnih papa, pozvao je u četvrti križarski rat i sazvao Četvrti lateranski koncil u Rimu. Smatrao je da su propovijedanje i crkvena reforma ključni u svladavanju krivovjerja, ali je protiv katara pokrenuo križarski rat, nazvavši ga „stvar mira i vjere“. Križari su ubijali i žene i djecu koji su u Papinim očima bili krivi za najgori od svih zločina jer je po njegovom viđenju borba protiv krivovjeraca bio boj za sam opstanak kršćanstva. Obrazloži svoje mišljenje o Papinu stavu prema krivovjercima.

U srednjovjekovnoj Europi postojale su i druge vjersko-društvene sljedbe koje su se pozivale na kršćansko zajedništvo i povratak iskonskoj vjeri, ali nisu zastupale dualistička vjerovanja. Valdenzi, poznati i kao lionski siromasi, dobili su ime po osnivaču Petru Valdesu, trgovcu iz Lyona [Liona] (12./13. st.). On je na svoju ruku propovijedao Evanđelje, zbog čega se sukobio s Crkvom. Pape stoga nisu dodijelili službeno priznanje njegovom pokretu, što je valdenge navelo da pojačaju svoju kritiku Crkve i odbace crkvenu hijerarhiju. Prema njima, svi svjetovnjaci, uključujući i žene, sposobni su i smiju propovijedati. Budući da su ti pokreti ugrožavali i službeni crkveni nauk i postojeći poredak, Crkva se trudila suzbiti ih. Prvi su se na udaru našli katari na jugu Francuske koji su uživali potporu i mjesnoga plemstva. Kad slanje propovjednika nije urodilo plodom, Papa je protiv krivovjeraca pokrenuo križarski rat (1209.). Poziv je odobrio francuski kralj, želeći ostvariti vlastite političke ciljeve. U pravom vojnom pohodu katari i njihovi pristaše su do 1213. uglavnom poraženi, ali se rat vukao do 1229. godine.

INKVIZICIJA Crkva je osmislila organiziraniji način suprotstavljanja krivovjerju. Već je 1184. papa Lucije III., u dogovoru sa svetim rimskim carem Fridrikom I. Barbarossom, obvezao svakog biskupa da obilazi dva-tri puta godišnje svoju biskupiju u potrazi za krivovjercima. Tako je utemeljena tzv. biskupska inkvizicija (od latinske riječi koja znači istraživanje, isljeđivanje). Ona se pokazala nedostatnom da učinkovito stane na kraj širenju krivovjerja. Stoga je papa Grgur IX. oduzeo biskupima istražnu obvezu i 1232. povjerio progon krivovjeraca novim crkvenim redovima, pretežno dominikancima, koji su bili teološki vrlo potkovani. Time je bila uspostavljena tzv. papinska ili rimska inkvizicija. Crkva je inkviziciju nazivala svetom službom sa zadaćom da otkriva krivovjernike i raskrinkava njihovo djelovanje. Svakom okrivljeniku pružala se mogućnost da slobodno prizna pogrešku i onda bi mu se odredila blaža kazna, hodočašće ili javno samoponižavanje.

147

Ranonovovjekovni prikaz inkvizitora na djelu

Ponovi Objasni zašto je Crkva nastupala protiv tzv. krivovjernih pokreta. Stolac za iznuđivanje priznanja tijekom inkvizicijskog postupka


7. tema Papa Inocent IV. dozvolio je 1252. inkvizitorima i uporabu mučenja u postupku ispitivanja osumnjičenika. Ozbiljniji prekršitelji bili su predavani svjetovnim vlastima radi kažnjavanja, a najčešće su osuđivani na kaznu zatvora i lišavanje imovine. Tek su tvrdokorni okrivljenici ili krivovjerci ponavljači kažnjavani na smrt spaljivanjem na lomači. U prvo je vrijeme odnos inkvizitora prema okrivljeniku bio snošljiviji i ciljao je krivovjerca odvratiti od njegova nauka koji je smatran opasnom zabludom. U prvoj polovici 14. stoljeća djelokrug rada inkvizitora proširen je na hvatanje i ispitivanje čarobnjaka, vještica, gatara i vračara, pa je i inkvizicijski sustav postao mnogo stroži i broj je smrtnih osuda narastao. Usprkos činjenici da su pape vrlo često naglašavali da se mučenje smije koristiti samo iznimno, inkvizitori su nerijetko njime iznuđivali priznanja. Ponekad bi nad pojedincima i posmrtno bila izrečena osuda radi krivovjerja. U kasnijim razdobljima pojavom tiska inkvizicijski se sud nije bavio samo osobama, nego i njihovim napisanim djelima koja su – ako bi se utvrdilo da su u suprotnosti s crkvenim naukom – bila zabranjivana i 148 spaljivana. Godine 1478. Papa je na području Pirenejskog poluotoka odobrio španjolskim vladarima imenovanje inkvizitora radi obrane kulturnih i vjerskih vrijednosti katoličanstva. Time je bila stvorena tzv. španjolska inkvizicija koja postala oruđe državnih vlasti i sustav društvenog nadzora. Španjolski inkvizitori progonili su ponajprije židovske i muslimanske obraćenike na katoličanstvo, osumnjičene da se i dalje drže stare vjere.

Ponovi Uoči razlike među trima inkvizicijama. Objasni svoj stav prema djelovanju inkvizicije. Istraži u čemu je bila sporna upotreba mučenja u inkvizicijskom postupku.

Pojava inkvizicije u hrvatskim zemljama podudara se s dolaskom dominikanaca i franjevaca. Nije poznato kada je Papa imenovao inkvizitore za ovo područje, no najstariji podatak o njihovu djelovanju na području Bosne i Dalmacije potječe iz 1259. godine. Prema izvornim svjedočanstvima, najstarije inkvizicijsko sjedište u hrvatskim krajevima bio je Zadar, a kao prvi inkvizitor spominje se Pavao Dalmatinac, pravni i teološki pisac te profesor na sveučilištu u Bologni [Bolonji]. Kao vrhovni inkvizitor u Hrvatskoj, Dalmaciji

i Slavoniji navodi se Andrija Dalmatinac, koji je 1268. vodio postupke protiv krivovjeraca u Skradinu. Krajem 13. stoljeća inkvizitorska djelatnost dominikanskog i franjevačkog reda protegnula se i na srednjovjekovnu Bosnu.

Ponovi Istraži protiv kojih je krivovjeraca provođen inkvizicijski postupak u hrvatskim zemljama i u Bosni.

Naslovna stranica izdanja Malja za vještice iz 1669. godine. Knjiga je prvi put tiskana 1486., a do 17. stoljeća doživjela je 29 izdanja. Što se može zaključiti na temelju podatka o broju izdanja?

IZVORI

Pošto se na prijavljenog čekalo određeno vrijeme [da prizna] i mnogostruko ga se poučavalo, a sudac u dobroj vjeri drži da prijavljeni poriče istinu, treba ga napokon ispitati na mukama, i to na umjeren način, naime, bez prolijevanja krvi, jer se zna da su ispitivanja na mukama varljiva i da su, kao što je spomenuto, često bez djelovanja. A način na koji se to počinje jest ovaj: Krvnik i njegovi pomoćnici neka se pripreme za ispitivanje na mukama, a zatim neka okrivljenika svuku. Ako je to žena, neka je prije nego što bude dovedena u zatvor druge žene dobroga glasa svuku da bi se otkrilo nije li možda u odjeći ušivena kakva čarolija, koju one često, prema uputama demona,


DRUŠTVO priređuju iz udova nekrštene djece. Ova se mjera poduzima da se one liše dječjeg pogleda koji usrećuje. Dok se sprave postavljaju, neka sudac sam ili pomoću drugih dobrih ljudi i revnih vjernika potiče onoga koji treba da bude ispitan na mukama da otvoreno prizna istinu. Ako on neće da prizna, sudac ga izručuje krvniku i njegovim pomoćnicima da ga privežu na uže ili da osjete druge sprave. Pri tom neka [krvnik i njegovi pomoćnici] odmah poslušaju, ali ne veselo, nego preplašeno. Zatim ga na molbu nekih treba opet osloboditi, povući na stranu i pokušati ponovno potaknuti [da prizna], pri čemu ga treba poučiti da neće biti predan smrti [ako prizna]. Heinrich Institor i Jakob Sprenger, Malj za vještice 3.2, 14.

Razmisli na koji su način inkvizitori iznuđivali priznanje od okrivljenika.

KRIŽARSKI RATOVI Uzroci križarskih ratova Do sredine 11. stoljeća Turci Seldžuci, turkijska skupina iz ravnica središnje Azije, zagospodarili su dijelom islamskog svijeta. Seldžuci su ubrzo zaprijetili i Bizantskom Carstvu, a na osvojenom prostoru revno su širili islam i arapsku kulturu. Pred seldžučkom opasnošću Bizant se obratio Papi za pomoć. Papa Urban II. (1088. – 1099.) prihvatio je poziv te je 1095. na crkvenom saboru u Clermontu [Klermonu] pozvao kršćane na pomoć istočnoj kršćanskoj braći i na oslo-

Papa Urban II. drži govor na koncilu u Clermontu. (Ilustracija iz 15. stoljeća)

bođenje svetih mjesta u Palestini (Sveta zemlja). To je bilo potrebno i stoga što kršćanski hodočasnici u Jeruzalem i Betlehem više nisu mogli sigurno putovati. Svima koji su se odazvali na papin poziv bio je obećan oprost od grijeha. Odaziv je bio golem, pa su već 1096. prvi borci za oslobođenje Kristova groba krenuli na put prema Palestini. Zbog znaka križa koji su prišivali na svoju odjeću uskoro su prozvani križarima. Uzroke pokretanja križarskih ratova, osim u vjerskim razlozima, treba tražiti i u političkim i gospodarskim prilikama onodobne Europe – povećanju stanovništva, potrebi za novim prostorima i osiguranju trgovačkih pravaca prema istoku. Križarski su ratovi bili i idealan način da se uposli širok ratnički sloj koji je izgubio svoju glavnu obrambenu ulogu nakon što su na europskom kontinentu prestali naleti muslimanskih, poganskih i nomadskih skupina. Pohodi su nudili priliku i za namicanje ratnog plijena.

Osam križarskih ratova Prvi križari koji su već 1096. došli do Konstantino- 149 pola nisu bili vitezovi, nego skupine seljaka, lutalica i drugih bezemljaša, predvođene propovjednikom Petrom Pustinjakom. Iako im je bizanski car savjetovao da pričekaju okupljanje ostatka križarske vojske, oduševljeni idejom oslobođenja Kristova groba, nisu na to pristali. Prevezeni u Malu Aziju, slabo naoružani seljaci, nevični ratu, već su u prvim sukobima s muslimanima bili sasvim potučeni. Viteška vojska stigla je u Konstantinopol tek početkom 1097. godine. Među njima nije bilo jednog glavnog vođe pohoda, nego su pojedini velikaši (doveli svoje vojske. Bizantskom caru je glavni cilj bio da mu križari pomognu vratiti oblasti koje su Turci Seldžuci preoteli Bizantu. Godine 1099. dio križara probio se do Jeruzalema koji su osvojili nakon višetjedne opsade. Počinili su velik pokolj nad islamskim stanovništvom. To je izazvalo želju za osvetom i netrpeljivost muslimana prema kršćanima te je oživljena ideja svetog rata. Križari su osnovali nekoliko državica: Jeruzalemsko Kraljevstvo, grofovije Edesu i Tripoli te kneževinu Antiohiju. Te su se državice jedva održavale pritiješnjene muslimanskom premoći. Osim što su vodile stalni mali rat s okolnim muslimanima, potresali su ih i unutarnji prijepori i sukobi.


7. tema

Boj između križara i muslimana srednjovjekovna ilustracija). Uz pomoć interneta utvrdi kojem su duhovno-viteškom redu pripadali kršćanski vitezovi na ilustraciji (lijevo).

150

Križari opsjedaju muslimanski grad (srednjovjekovna ilustracija). Uoči kako su na ilustraciji prikazani muslimanski ratnici. Pokušaj utvrditi kojim osobama bi pripadali likovi kršćanskih vitezova u prednjem planu (posebnim obilježjima i grbovima na odjeći, odnosnu štitu).

Drugi križarski rat (1147. – 1149.) bio je potaknut padom grofovije Edese (1144.). Predvodili su ga njemački kralj Konrad III. i francuski kralj Luj VII. Pohod je završio neuspjehom. Jedino u sporednoj vojni na Pirenejskom poluotoku muslimanima je preotet Lisabon (1147.). Treći križarski rat (1189. – 1192.) bio je izazvan novim muslimanskim usponom nakon što su muslimani 1187. osvojili Jeruzalem. Vođe novog pohoda bili su njemački car Fridrik I. Barbarossa, engleski kralj Rikard I. Lavljeg Srca i francuski kralj Filip II. August. Jeruzalem nije vraćen, ali je mirom koji je Rikard sklo1095.

1100.

1105.

1110.

1099. križarsko osvojenje Jeruzalema

1115.

1120.

1125.

1130.

1119. osnutak templarskog reda 1113. Papa potvrdio samostalnost reda ivanovaca

1135.

1140.

1144. pad grofovije

Edese

1145.

Rikard I. zapovijeda pokolj 2700 muslimanskih zarobljenika. Pokolj se zbio u kolovozu 1191. jer je egipatsko-sirijski sultan Saladin otezao ispuniti uvjete muslimanske predaje u Akri (prikaz iz 15. stoljeća)

pio 1192. s egipatsko-sirijskim sultanom kršćanima dozvoljen slobodan pristup u grad. Križari su preoteli gradove Jaffu i Akru (Akkon) koji je postao središtem Jeruzalemskog Kraljevstva. Rikard je od Bizanta osvojio Cipar koji je postao novo križarsko uporište. U četvrtom križarskom ratu (1202. – 1204.) sudjelovali su talijanski i francuski vitezovi. Križari su na poziv pape Inocenta III. trebali osvojiti Egipat i onda preoteti Jeruzalem. Dogovoreno je da ih prebaci mletačka flota. Budući nisu skupili dovoljno novca za plaćanje prijevoza, mletački dužd Henrik Dandolo iskoristio ih je da za Veneciju osvoje Zadar (1202.). Potom su križari otplovili do Konstantinopola, gdje su doveli 1150.

1155.

1147. – 1149.

drugi križarski rat

1160.

1165.

1170.

1175.

1180.

1185.

1190.

1195.

1184. prvi spomen ivanovaca u Hrvatskoj 1187. muslimansko preotimanje Jeruzalema 1189. – 1192. treći križarski rat 1202. – 1204. četvrti križarski rat

1200.


DRUŠTVO

Sofija

Sinopa TR

Konstantinopol (Carigrad)

Drač

S

KO

C

AR

ST

VO N I K E J S KO

T S KO C A R S T V O

A L Aheja

Dorilej

Cezareja

CARST VO Smirna

TI

N

Krf

Rik ard Lav ljeg Src a Fili p II . Au gu st

ZUN

Nikomedija Nikeja

Solun

Otrant

Trapezunt A PE

GROF. NAKS (1207. ven.)

Herakleja Ikonijum

Blez

Lu

ROD

Ko

Kandija

P ela gije

KRETA

JA

Dubrovnik

j VI I.

M

N

I

AR . J A L Antiohija KR

Laodikeja

CIPAR

nra dI II.

E

Famagusta Limasol Tripolis

Andrija ugar.-hrv.

Križarski pohodi, križarske države 12. st. i države koje su nastale nakon propasti Bizantskog Carstva 1204. g. 1. križarski pohod (1096. - 1099.) križarski pohod od 1101. 2. križarski pohod (1147. - 1149.) 3. križarski pohod (1189. - 1192.) Aleksandrija križarski pohodi Henrika VI. (1197. - 1198. 4. križarski pohod (1202. - 1204.) 5. križarski pohod 1217. - 1221. i 6. križarski pohod (Fridrik II., 1228. - 1229.) Kairo križarski pohodi Luja IX. (1248. - 1254.)

Edesa G R O F O V I JA E D E SA KNEŽEVINA ANTIOHI JA

ASASINI Emesa G R O F O V I JA TRIPOLIS Damask

Akko J E R U Z A L E M S KO Jeruzalem K R A L J EV S T V O

151

Križarski ratovi

na vlast bizantskog pretendenta (1203.). Budući da on nije ispunio obećanja dana križarima, oni su 1204. osvojili Konstantinopol, srušili Bizantsko i osnovali Latinsko Carstvo. Koliki je križarski zanos obuzeo sve slojeve društva pokazuje tzv. dječji križarski rat. Godine 1212. okupilo se u Francuskoj i Njemačkoj više tisuća djece i mladeži, prema nekim povjesničarima siromaha skitnica koji su tražili izlaz iz bijedne svakodnevice, uvjereni da će pouzdanjem u Božju zaštitu uspjeti u onom u čemu su ratnici zakazali. Nisu nikad dospjeli do Svete zemlje jer su se raspršili, stradali ili su prodani u roblje. Peti križarski rat (1217. – 1221.) vodili su vojvoda Leopold Austrijski i ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. Cilj tog pohoda bio je napad na Egipat, ali ni ovaj put križari nisu polučili uspjeh. Pod vodstvom svetog rimskog cara Fridrika II. pokrenut je šesti križarski rat (1228. – 1229.). U njemu nije bilo vojnih sukoba, nego se car diplomatskim putem nagodio s egipatskim sultanom, pa su kršćanima 1205.

1210.

1215.

1220.

1225.

1217. – 1221.

1230.

peti križarski rat 1212. tzv. dječji križarski rat

1235.

1240.

1228. – 1229. šesti

križarski rat

1245.

1250.

1255.

vraćeni Jeruzalem, Betlehem i Nazaret. Jeruzalem je pod muslimane ponovno pao 1244. godine. Sljedeća dva križarska rata pokrenuo je francuski kralj Luj IX. Sveti. Prvi je bio usmjeren protiv Egipta (1248. – 1254.), a drugi protiv Tunisa (1270.). Na prvom pohodu kralj je dospio u zarobljeništvo (1250.), a nakon što je otkupljen, pošao je u Siriju, gdje je nastojao učvrstiti križarske položaje i gradio utvrde. Tijekom drugog pohoda je preminuo. Osim navedenih glavnih križarskih pohoda, bilo je nekoliko manjih koji su se odvijali na tragu većih vojni, a u Svetu zemlju su i mimo pohoda stalno pristizali ljudi i ratnici. Pad posljednje križarske utvrde Akre u Palestini 1291. godine označio je kraj križarskih pohoda u Svetu zemlju, ali nije dokrajčio i križarsku ideju.

Ponovi Ocijeni svrhovitost i uspješnost križarskih ratova. 1260.

1248. – 1254. sedmi križarski rat 1244. ponovni pad Jeruzalema pod muslimansku vlast

1265.

1270.

1275.

1270. sedmi križarski rat

1280.

1285.

1290.

1295.

1300.

1305.

1310.

1312. ukinut templarski red


7. tema

Osnivanje duhovnoviteških redova Križarski ratovi utjecali su i na razvoj viteške kulture u Europi. Pridošli vitezovi udruživali su se u Svetoj zemlji u bratstva kojima je cilj bila borba protiv nevjernika i briga za bolesne i slabe. Takvo bratstvo, tj. red, postoji i danas – to su ivanovci ili hospitalci, vitezovi Sv. Ivana, danas poznati kao malteški vitezovi (po otoku Malti gdje im je sjedište). Njegov idejni začetnik bio je Gerard Amalfijski koji je, uz crkvu sv. Ivana Krstitelja u Jeruzalemu, sagradio hospital za bolesne i nemoćne hodočasnike. Važan je bio i red templara ili hramovnika, „siromašnih Kristovih vitezova“, koji danas više ne postoje. Njih je 1119. godine osnovao francuski vitez Hugues

152

de Pay(e)ns [Ig de Pei(e)n] radi zaštite svetih mjesta i hodočasnika. Ime su dobili po mjestu gdje im je bilo prvobitno sjedište – ondje gdje je nekoć stajao Salomonov hram u Jeruzalemu. Po uzoru na ova dva reda krajem 12. stoljeća nastao je i Teutonski red njemačkih vitezova, koji je kasnije odigrao vrlo važnu ulogu u njemačkom zaposjedanju pribaltičkih zemalja. Zajedno s redom Braće od mača (mačonoša), teutonski su vitezovi ondje osnovali vlastitu državu. Članovi redova bili su međusobno povezani zavjetom i nisu se u pravilu smjeli ženiti. Viteško-duhovni redovi sastojali su se od vitezova štitonoša koji su bili ratnici, braće pomoćnika koji su brinuli za bolesne te svećenika duhovnika. U crkvenoj su hijerarhiji bili podređeni Papi, ali ne i vlasti svjetovnih vladara na čijim su se zemljama nalazili njihovi posjedi. Viteški su redovi dobivali znatne zemljišne posjede od svjetovnih vladara i na Istoku i u Europi. Duhovno-viteški redovi zadnji su se povukli iz Svete zemlje. Svoju su djelatnost prenijeli na europski kontinent osnivajući hospitale. Prikupili su veliko bogatstvo, a bavili su se i bankarstvom. Templari su čak postali i glavni rizničari francuskog kralja.

Ponovi Objasni po čemu su specifični duhovno-viteški redovi.

Križari u Svetoj zemlji (srednjovjekovna ilustracija)

Templar na konju juriša u napad. (Detalj sa zidne slike u templarskoj kapeli u Cressacu u Francuskoj)

Hrvatska i križari Sudjelovanje Hrvata u križarskim pohodima slabo je dokumentirano, no križarski putovi prema Svetoj zemlji vodili su preko hrvatskih područja. Tako su se križari već u prvom križarskom ratu kretali dalmatinskim zaleđem, ali i današnjom istočnom Slavonijom i Srijemom. Potonjim putem išli su i križari predvođeni carem Fridrikom I. Barbarossom. I križari četvrtog križarskog pohoda ostavili su zapise o našoj obali, sudjelujući u križarskom osvojenju Zadra 1202. godine. U petom križarskom ratu sudjelovao je i ugarski-hrvatski kralj Andrija II., ali iz onodobnih izvora teško je utvrditi jesu li i u kojoj mjeri i Hrvati sudjelovali u tom pohodu. Križarsku su tradiciju u hrvatskim krajevima predstavljali i ivanovci i templari. Već polovicom 12. stoljeća


DRUŠTVO

ISLAM Muhamed i postanak islama Arapski poluotok, prostor na kojem se razvio islam, prekriven je pustinjom i visoravnima s malo pitke vode. U takvim uvjetima život se mogao razvijati samo u oazama i na rubovima pustinja gdje ima vode. Nomadski stočari, beduini, koji su ondje obitavali, živjeli su većinom u plemenskim zajednicama, često međusobno zaraćenim. Na nešto plodnijim jugozapadnim rubovima pustinje te uz obale Crvenog mora i Indijskog oceana razvili su se gradovi, polazne točke brojPrikaz križarskog pohoda na Zadar 1202. godine. nih karavanskih i pomorskih putova. (Mozaik u crkvi sv. Ivana Evanđelista u Raveni, 1213.) Upravo je jedan trgovac iz grada Meke uspio provesti izvori bilježe templarske posjede u Hrvatskoj. Nakon vjersko, a kasnije i državno ujedinjenje Arapa. Mušto su 1312. templari ukinuti, njihovi su posjedi prešli hamed (oko 570. – 632.) je na temelju židovskog i u ruke ivanovaca, koji se u Hrvatskoj prvi put spomi- kršćanskog vjerskog nauka te njihova spajanja s rodovnju 1184. godine. skim vjerskim tradicijama arapskih plemena stvorio osnove nove jednobožačke vjere. Smatrao se zadnjim 153 prorokom jednoga jedinog svemogućeg boga Alaha, IZVORI kojemu se oko 610. prvi put ukazao arhanđeo Džibrail Tada stupi u dogovor dužd sa svojim ljudima i reče im: (Gabrijel) i predao mu Božju poruku. Ubrzo je stvorio “Kralj ugarski oteo nam je Zadar u slavenskoj zemlji, skupinu sljedbenika u Meki kojima je propovijedao jedan od najutvrđenijih gradova na svijetu. Nikada ga pokoravanje, tj. predavanje Alahu (islam). Sljedbenici nećemo pridobiti snagom što je mi imamo ako ga ne su nazivani muslimani (oni koji se predaju). osvoje ovi ljudi [križari]. Zatražimo od njih osvojiti ga, i U Meki se nalazilo i svetište Ćaba sa svetim Crnim mi ćemo im odgoditi plaćanje 34.000 srebrnih mraka, kamenom. Jedanput godišnje sva su arapska plemena koje nam duguju, sve do časa kad Bog dopusti da ih mi zajedno s njima stečemo...” (...) Uoči Martinja dođoše pred Zadar u Hrvatsku. I opaziše da je to grad zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši i bogatiji grad. Kad ga hodočasnici ugledaše, mnogo se zadiviše i rekoše jedan drugom: “Kako bi se mogao silom osvojiti takav grad, ako ga sam Bog ne bi osvojio?” Prve lađe stigoše pred grad i baciše kotvu [sidro] i čekahu druge... I ujutro pođoše da se utabore pred vratima gradskim, gdje namjestiše svoje kamenobacače i katapulte i druge svoje strojeve, kojih su imali mnogo. I sa strane mora postaviše ljestve na lađe. Tada stadoše bacati na grad kamenje protiv zidova i protiv tornjeva! Pet dana tako potraja ova navala. I tada postaviše na jedan toranj svoje bušilice i stadoše bušiti zidove. I kad Zadrani vidješe to, zatražiše pogodbu... Gotfrid de Villehardouin [Vilarduen], Povijest osvojenja Konstantinopola.

Istraži okolnosti križarskog osvojenja Zadra 1202. godine.

Svetište Ćaba (Kaba) u Meki


7. tema prekidala sukobe i dolazila u Meku pokloniti se svetom kamenu. Tada je bio priređen i sajam koji je Meki kao vjerskom središtu donosio velike prihode. Bojeći se gubitka prihoda od hodočašća, mekanski su trgovci i aristokracija postali neskloni Muhamedu.

Ponovi Istraži koja je bila uloga Muhamedove supruge Hadidže u stasanju nove vjere.

Prvi koraci nove vjere Nakon što su ga 622. protivnici pokušali ukloniti, Muhamed se s malom skupinom sljedbenika sklonio u oazu Jatrib. Kasnije je ovdje nastao grad Medina (ar. Madinat an-Nabi – Prorokov grad). Godina Muhamedova preseljenja uzeta je za godinu hidžre, tj. početak računanja islamske ere. U Jatribu je Muhamed razvio snažnu organizaciju i vjersku promidžbu. Vrhunac Muhamedovih nastojanja bio je pobjedonosni povratak u Meku 630. godine. 154 Sam Muhamed priznao je Meki položaj svetoga grada jer je Ćaba pretvorena u Alahovo svetište. Tim činom

Prorok Muhamed na prijestolju, okružen je pratiteljima, a iznad njega su anđeli. (Knjiga kraljeva, Iran, početak 14. stoljeća)

konačno je većina Arapa priznala Muhameda i njegovo učenje. Stvorena je jezgra buduće moćne arapske države, kojoj su na čelu nakon Muhamedove smrti stajati kalifi, a država je po njima dobila ime kalifat. Sveta pravila nove vjere zapisana su u muslimanskoj vjerskoj knjizi Kur’anu, koja se sastoji od objavljene riječi Božje i predaje koja sadrži riječi i djela Muhamedova. Vjeruje se da je sve stihove Kur’ana osobno izdiktirao Muhamed, no neki su zapisani tek nakon njegove smrti, i to po sjećanju. Treći Muhamedov nasljednik kalif Osman (644. – 656.) načinio je mjerodavan izbor kuranskih tekstova koji je do danas ostao nepromijenjen. Odmah nakon Muhamedove smrti nastao je sukob između njegovih nasljednika oko prvenstva i tumačenja njegova učenja. Otuda proizašla podjela islamskog svijeta na sunite i šijite opstala je do danas. U vjerskom učenju suniti u Muhamedu vide Božjeg izabranika, dok mu šijiti pripisuju i natprirodne, gotovo božanske sposobnosti.

Ponovi

Muhamedov povratak iz Medine u Meku. (Ranonovovjekovna ilustracija)

Objasni razliku u nastajanju kršćanske svete knjige Biblije i muslimanske svete knjige Kur’ana.


DRUŠTVO

Temeljne vjerske zasade i ustroj Islamsko vjerovanje sadrži šest temeljnih vjerskih istina: vjerovanje u postojanje jednoga Boga, stvoritelja i nestvorena, svemogućeg i milosrdnog; vjerovanje u postojanje anđelâ, stupnjevano raspoređenih; vjerovanje u četiri pisane Božje objave koje su donijeli proroci (Musa/Mojsije, Davud/David, Isa/Isus i Muhamed koji je bio posljednji prorok); vjerovanje u Božje poslanike od Adema/Adama, preko Nuha/Noe, Ibrahima/Abrahama, Muse i Ise do Muhameda; vjerovanje u sudnji dan, kada će pokojnici uskrsnuti tijelom, da iskuse ili rajske radosti ili paklene muke; vjerovanje u predodređenje, po kojoj se sve događa po Božjem određenju i dopuštenju. Vjerski ustroj islama počiva na pet temeljnih pravila: ispovijest vjere, redovita obredna molitva, post, milostinja i hodočašće (hadž). Ispovijest vjere uključuje i obvezu sudjelovanja u stalnoj unutarnjoj i vanjskoj borbi da se slijedi Alahov put (džihad). Vanjska borba poprima i oblik svetoga rata protiv nevjernika kako bi se Božja objava proširila svijetom. Obredna molitva odražava jednoobraznost vjerskog sustava jer svi vjernici u isto vrijeme i na isti način izvršavaju obred, bez obzira na to gdje se nalazili. Od redovitih godišnjih postova najvažniji je dvadesetdevetodnevni post koji muslimane podsjeća na ramazan, deveti mjesec islamske godine, u kojem je Muhamedu objavljen Kur’an. U islamu postoje i druge obveze: obrezanje, zabrana svinjetine i opojnih pića, zabrana posuđivanja uz kamate.

Prorok Muhamed u viđenju kasnosrednjovjekovnoj umjetnika. (Ilustracija iz Nirberške kronike, 1493.)

Islam je više usmjeren na ljudsko ponašanje i čovjekov odnos prema Bogu, nego na razmišljanja o Božjoj naravi. Zbog toga je u islamu naglašen Božji zakon (še- 155 rijat). No u susretu s drugim kulturama, bizantskom, perzijskom i indijskom te njihovim vjerskim zasadama, razvile su se i u islamu teologija i mistika. Otuda su među muslimanima počele djelovati brojne različite sljedbe i bratstva često mističnoga karaktera. U islamu ne postoji svećenstvo u kršćanskom smislu, već se određena vjerska služba povjerava u vjeru dobro upućenom svjetovnjaku. Glavni su vjerski službenici stručnjaci upućeni u šerijat jer je šerijatsko pravo u središtu islama. Kalif je bio više svjetovni i politički zaštitnik islama, a ne vrhovni vjerski poglavar u užem smislu. Džamija nije samo bogomolja, nego i ustanova s popratnom vjerskom školom.

Ponovi Uoči i objasni temeljne vjerske razlike i sličnosti između kršćanstva i islama.

IZVORI Vizija proroka Izaije u kojoj Isus jaše na magarcu, a Muhamed na devi. (Al-Biruni, Knjiga o ostavštinama proteklih vjekova, rukopis s početka 14. stoljeća, Iran )

III. (145) Sve što je živo umire Alahovom voljom u času suđenom. Dat ćemo onome koji želi nagradu na ovome svijetu, a dat ćemo i onome tko želi nagradu i na onome svijetu i sigurno ćemo nagraditi zahvalne.


7. tema V. (33) Kazna za one koji protiv Alaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsjeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika. V. (34) Ali ne i za one koji se pokaju prije nego što ih se domognete! I znajte da Alah prašta i da je milostiv. V. (38) Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Alaha! Alah je silan i mudar. VIII. (17) Vi njih niste ubijali nego Alah; i nisi ti bacio, kad si bacio, nego je Alah bacio, da bi vjernike lijepom kušnjom iskušao, – Alah zaista sve čuje i sve zna. XVIII. (30) One koji budu vjerovali i dobra djela činili – Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio. XLVII. (15) Zar je dženet (raj) koji je obećan onima koji se Alaha boje – u kome su rijeke od vode neustajale i rijeke od mlijeka nepromijenjena ukusa, i rijeke od vina, prijatna onima koji piju, i rijeke od meda procijeđenog gdje ima voća svakovrsnog i oprosta od Gospodara njihova – zar je to isto što i patnja koja čeka one koji će u vatri vječno boraviti, koji će se uzavrelom vodom pojiti, koja će im crijeva kidati! Kur’an s prijevodom, preveo Besim Korkut (Medina 2000.).

Širenje nove vjere

Budući da je važna obveza muslimana i širenje vjere, već na samom početku postojanja islama pokrenut je zamašni proces njegova rasprostiranja popraćen vojnim osvajanjima. Neposredni je Muhamedov nasljednik dovršio ujedinjavanje arapskog svijeta na Arapskom poluotoku, bilo vojnim pobjedama, bilo pridobivanjem bedunskih plemena. Nakon toga su se Arapi nastavili širiti izvan Arapskog poluotoka prema istoku, sjeveru i zapadu. Do sredine 8. stoljeća na zapadu su došli do Pirineja osvojivši sjevernu Afriku, na sjeveru do Kavkaza, a na istoku do Indije i središnje Azije. Uspjehu u širenju muslimanske vlasti uvelike je pridonijelo to što osvajači nisu tražili vjersko obraćenje, nego samo političko podložništvo. Kršćanima i Židovima bilo je kao narodima knjige dozvoljeno zadržati staru vjeru, ali su morali plaćati poseban porez. Sljedbenicima zoroastrizma je tek kasnije priznat sličan položaj jer se njihov prorok ne spominje izrijekom u Kur’anu. No i tada je postojala zabrana muslimanima da se žene sljedbenicama zoroastrizma, 156 dok nje nije bilo u vezi s kršćankama i Židovkama. Od 10. stoljeća zoroastrizam je bio i sustavno suzbijan. Protumači s nastavnikom ili nastavnicom ovdje odabrane Istovremeno je prihvaćanje islama nosilo sa sobom dijelove Kur’ana. povlastice. Tako se velik dio pokretnog ratnog plijena

.

CIPAR

i

A R A B I JA

EG IP

i za l j ev

Cr ve

no

JA

e

r

BI

mo

NU

re

AT

Arapska osvajanja

1.

rz

j sk

(640. - 645.)

Franačka

E R (63 Z I 6. 65 J A 1.)

Pe

641.

Bizant

P

mo

KRETA o r e

ZO Bagdad P A OTAM J I IJA R SI Damask Jeruzalem

Aleksandrija

Arapska država do oko 750.

-7

50

ME

e

r

o z e S r e d mSICILIJA n o 661. - 750. m

mo

Cordoba

HA AVARSKI ZAR S L J U KAGANAT I js AV ŽN I R ko r o e A m EN I o G n r U C B ARMENIJA I Dubrovnik Konstantinopol (Carigrad) B Rim I Z A N T

66

KI

ISTOČNI SLAVENI

ko

FRANAČKA LA KR Poitiers NG AL OB JEV 732. AR IN D A A

ZAPADNI SLAVENI

i

BAS

n

ps

l

s

ea

K as p

At

t an

oc ki

Ar

a


DRUŠTVO dijelio među ratnicima, što je za većinu tek površno islamiziranih plemena značio višestruk poticaj da se širenje nastavi. Svi ratnici su zajedno s obiteljima bili obuhvaćeni u vojnom popisniku i primali su godišnju novčanu potporu iz državne riznice ovisno o svojoj plemenskoj pripadnosti i vjerskim zaslugama. No islam se nije širio samo vojnim putem, nego i vjerovjesničkim posredovanjem trgovaca i pripadnika vjerskih bratstava. Trgovačke karavane proširile su ga u dubinu Afrike, a pomorski trgovci tijekom 8. do 15. stoljeća jugoistočnom Azijom.

Ponovi Istraži što označava pojam narodi knjige. Prisjeti se što je zoroastrizam i tko je bio njegov utemeljitelj. Na koje države su Arapi nailazili u svom prvotnom širenju? Objasni što je sve poticalo prihvaćanje islama.

JUDAIZAM U SREDNJEM VIJEKU Položaj Židova u kasnome Rimskom i u Bizantskom Carstvu Položaj Židova kao vjerske zajednice bio je određen zakonskim odredbama careva u kasnome Rimskom Carstvu nakon što je kršćanstvo postalo dozvoljenom, a onda i jedinom državnom vjerom. Postupno se od kraja 4. do prve polovice 6. stoljeća Židovima pravni položaj pogoršao jer su im nametana različita ograničenja: nisu smjeli služiti u vojsci i u državnoj upravi, bilo im je zabranjeno posjedovati robove kršćane i graditi sinagoge, brakovi između Židova i kršćana su bili nedozvoljeni. S druge strane, zakonom im je bilo zajamčeno pravo da obdržavaju svoju religiju i vjerske običaje, ali ih nisu smjeli širiti. Budući da su ovime pretvoreni u građane drugog reda, Židovi su mogli odgovoriti na dva načina. Jedan je bio da prijeđu na kršćanstvo, čemu su i ciljali zakonski propisi. Ovo je bilo osobito zanimljivo onim Židovima koji su u rimskome društvu dosegnuli visok položaj. Drugi način je bio da ojačaju svoje židovsko

Aleksandar Veliki, odjeven kao bizantski car, prima poslanstvo židovskih rabina. (Ilustracija iz bizantskog rukopisa Aleksandride, romana o Aleksandru Velikom, 14. stoljeće)

naslijeđe, pa je tako kršćanski pritisak osnažio među Židovima osjećaj pripadnosti judaizmu. U Bizantskom Carstvu nastavili su vrijediti kasnorimski zakoni, što je značilo da su Židovima vjerska prava načelno bila zajamčena. No za razliku od kasnorimskih careva, pojedini bizantski carevi od od 7. do 10. stoljeća pokretali 157 su progone i prisilna pokrštavanja Židova. Činili su to u jeku velikih vanjskih ili unutarnjih kriza, političkih i vjerskih, ali ponekad su takvi postupci bili i izraz careva naglašenog kršćanskog vjerskog osjećaja. Tako su u prvoj polovici 7. stoljeća, tijekom arapskih osvajanja bizantskih područja, Židovi bili osumnjičeni da aktivno pomažu osvajaču. U 8. stoljeću ikonoklastički car Lav III. zapovjedio je njihovo prisilno pokrštavanje i prije izbijanja ikonoklastičke krize. Onda su postali još i njezinim žrtvama jer su štovatelji ikona optuživali svoje protivnike da su se urotili sa Židovima. I u 13. stoljeću Židovi su ponovno bili kratkotrajno izloženi progonu. Progoni su poticali Židove na iseljavanje s bizantskog područja, ali Židovi nikad nisu sasvim otišli. Najviše ih je bilo u carskoj prijestolnici Konstantinopolu. Iako im nije bilo propisano mjesto stanovanje, uglavnom su živjeli u gradskoj četvrti prekoputa Zlatnog roga. Od kraja 10. stoljeća, kako je bizantska država ponovno ojačala, poboljšale su se gospodarske prilike i prestala je opasnost od prigodičnih progona, Židovi su se čak počeli doseljavati na tlo Carstva s muslimanskog područja. To je osobito došlo do izražaja otkako se pogoršao položaj Židova na muslimanskom Bliskom istoku. Židovi su imali važnu ulogu u bizantskom gospodarstvu. Bavili su se kožar-


7. tema stvom, svilarstvom i bojadisarstvom. Smjeli su posjedova- licama, stranim tijelom u islamskom društvu, niti su li i zemlju te su se bavili i zemljoradnjom. živjeli u posebnim dijelovima grada odvojeno od muslimana, nego među njima, iako u vlastitim ulicama ili Ponovi četvrtima. Prisjeti se i obrazloži kakav je bio položaj Preokret u položaju Židova u islamskom svijetu na BliŽidova u ranijem razdoblju Rimskog Carstva. skom istoku počeo se događati u 11. stoljeću kad su, kao i ostali nemuslimani, izloženi progonima iz vjerskih razloga. U kasnijem vremenu, od kraja 14. stoljeća, Židovima su nametnute i dodatne zabrane koje su ih svele na nepovoljniji položaj nego muslimansko stanovništvo.

Položaj Židova u islamskom svijetu

Židova je u stanovitom broju bilo na Arapskom poluotoku i prije razvoja islama, a živjeli su ponajprije u važnim trgovačkim središtima na obali Crvenog mora. Arapskim osvajanjima tijekom 7. stoljeća Židovi na Bliskom istoku dospjeli su pod vlast muslimana. Budući da im je pod arapskim vlastodršcima pravo na ispovijedanje vjere bilo zajamčeno uz plaćanje poreza za zaštitu, Židovima se život nije bitno promijenio. Ipak, nametnuta su im i ograničenja koja su vrijedila i za ostale trpljene inovjerce. Tako, između ostalog, nisu smjeli graditi nove sinagoge ni popravljati ruševne, 158 nisu smjeli razgovarati tijekom muslimanskih molitvi, pogrebi su im se morali odvijati u potpunoj tišini i tajnosti, bilo im je zabranjeno propovijedati svoju vjeru muslimanima u namjeri da ih obrate, odjeća im se morala razlikovati od muslimanske i morali su nositi nešto što ih je određivale kao Židove, nije im bilo dozvoljeno da jašu ili nose oružje. Istovremeno su slobodno razvijali mnoge djelatnosti, bavili su se trgovinom i novčarstvom, zemljoradnjom i obrtom, bili su liječnici, jezikoslovci i mislioci, a ponekad i dužnosnici. Nisu smatrani tuđincima i pridoš-

Židov i musliman igraju šah. (Iz Knjige igara koju je naručio kastiljski kralj Alfonso X. Mudri, 13. stoljeće) 420.

440.

460.

480.

425. Židovima u Rimskom Carstvu zabranjene sve civilne i vojne službe

500.

520.

540.

560.

537. Židovima u Bizantskom Carstvu zabranjeno posjedovanje robova kršćana

580.

600.

620.

613. vizigotski kralj prvi put nalaže prisilno obraćenje ili izgon Židova

640.

660.

680.

Ponovi Usporedi sličnosti i razlike između položaja Židova u bizantskom i u muslimanskom svijetu.

Položaj Židova na kršćanskom zapadu Židovi su u zapadnoj Europi živjeli još od rimskih vremena. Prve protužidovske mjere na europskom zapadu donijeli su Vizigoti na Pirinejskom polutoku, ali je to u ranome srednjem vijeku bio više izuzetak nego bilo kakvo pravilo. Židovi su posjedovali zemlju, bavili su se zemljoradnjom, trgovinom, obrtom, liječništvom. Smjeli su javno moliti i javno suobraćati s kršćanima. Do početka 11. stoljeća već su bile vidljive prave židovske zajednice širom ondašnje Francuske, a do kraja istog stoljeća pojavile su se i razvijene zajednice u njemačkom Porajnju. Sudeći po spisima kršćanskih teologa, kršćanski odnos prema Židovima bio je prožet sukobom i kivnošću. Osobito se neprihvatljivim doživljavalo da Židovi posjeduju robove kršćane, da pokušavaju kršćane navesti na otpadništvo od vjere ili da gospodare nad kršćanima. Prema nekim mišljenjima, takav je odnos bio posljedica toga što se judaizam smatrao neposrednom i stvarnom prijetnjom za temeljne zasade kršćanske vjere i kršćanskoga načina života. Otuda se snošljivost svjetovnih vlasti prema Židovima tumači kao posljedica vladarske politike koja je u tome pronalazila poseban interes. Drugi smatraju da je proizlazio otuda što se judaizam koristio kao utjelovljenje vjerovanja i ponašanja kojima se izravno nijekala kršćanska istina. Istovremeno Židovi su trebali biti i svjedocima konač700.

632. bizantski car Heraklije naložio prisilno pokrštavanje Židova

720.

740.

760.

780.

721./722. bizantski car

Lav III. naredio prisilno pokrštavanje Židova

800.

820.

840.

860.

880.

900.

920.

940.

960.


DRUŠTVO

Mučeništvo Simona iz Trenta (Nirnberška kronika, 1493.)

ZANIMLJIVOST Židovski pjesnik Susskind iz Trimberga. (Rukopis Manesse, 13. stoljeće). Susskind (sasvim desno) stoji vjerojatno pred vlastelinskim službenikom u Konstanci (sasvim lijevo). Na glavi ima rogatu kapu i bradu karakterističnu za Židove

Spaljivanje Židova jer su navodno obeščastili hostiju. (Nirnberška kronika, 1493.)

ne pobjede kršćanske istine, pa je trebalo prema njima zauzeti snošljiv stav. Prilike su se promijenile potkraj 11. stoljeća kada su se Židovi našli izloženi izravnim žestokim napadima u gradovima u Porajnju tijekom prvoga križarskog rata. Dotad su se Židovi već bili čvrsto uklopili u mjesna društva. Još je neke križarske vojne pratilo nasilje protiv Židova. Od 12. stoljeća papinstvo je nastojalo vlastitim zakonima spriječiti širenje nasilja protiv Židova, ali im je jednako tako nametnulo ograničenja. Tako je Četvrti lateranski koncil 960.

980. 1000. 1020. 1040. 1060. 1080.

1066. pokolj Židova u Granadi u muslimanskom dijelu Španjolske

1100.

1120.

1140.

1160.

Gornja ilustracija prikazuje legendu o obrednom ubojstu koje su izveli Židovi. Osnovu je pružio nestanak i smrt trogodišnjeg dječaka u sjevernotalijanskom gradu Trentu, a za što su optuženi vođe židovske gradske zajednice jer je mrtvo tijelo bilo pronađeno u kući jedne židovske obitelji, a navodna priznanja iznuđena su pod mukama

159

propisao 1215. da se Židovi moraju odjećom razlikovati od kršćana kako bi se spriječilo slobodno suobraćanje među njima, osobito spolni odnosi. U 12. stoljeću počele su se pojavljivati i protužidovske optužbe za obredna ubojstva, posebno djece, što je uzrokovalo krvave mjesne progone. Kad je sredinom 14. stoljeća izbila velika epidemija kuge, okrivljavali su ih da su zatrovali bunare, pa čak i da prenose kugu, iako su oni sami umirali od bolesti. Po potrebi su i vladari zauzimali nepomirljiv stav prema Židovima, bilo iz vlastitog vjerskog osjećaja ili financijskog razloga, iako su imali koristi od poreza koji su ubirali od Židova. Činjenica što je Crkva kršćanima branila posudbu novca uz kamatu, pa su tu prazninu kao posuđivači popunili Židovi jer se na njih zabrana nije odnosila, stvarala je dodatno ogorčenje protiv njih zbog optužbi za lihvarenje. U isti mah se od Židova očekivalo da se bave novčarstvom, a kršćani su posuđivali novac i uz mnogo više kamate.

Ponovi Istraži kojim odjevnim predmetima su se Židovi trebali razlikovati od kršćana prema odlukama Četvrtog lateranskog koncila.

1180. 1200. 1220. 1240. 1260. 1280. 1300. 1320. 1340. 1360. 1380. 1400. 1420. 1440. 1460. 1480. 1500.

1215. Četvrti lateranski koncil 1120. papinska odredba za zaštitu Židova

1099. pokolj dijela Židova i muslimana u križarskom Jeruzalemu 1096. napadi na Židove u Porajnju tijekom Prvog križarskog rata

1290. Židovi izgnani iz Engleske

1394. Židovi trajno izgnani iz Francuske

1492. Židovi

izgnani iz Španjolske


7. tema

REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA Martin Luther, pokretač protestantske reformcije. (Portret vjerojatno iz oko 1532.)

Uzroci reformacije U Katoličkoj Crkvi je još od 11. stoljeća iskazivana potreba da se ona iznutra izmijeni, tj. reformira. Od 13. stoljeća i svaki je poziv u križarski rat bio je popraćen željom za crkvenom reformom. Zbog toga je cijeli pokret koji se razvio početkom 16. stoljeća, a išao je za unutarnjom preobrazbom Crkve, nazvao reformacija. U Crkvi je bilo više propusta. Kako bi ostvarila veće prihode, Crkva se služila prodavanjem oprosta od grijeha koje su svećenici u obliku potvrda izdavali za velike iznose. U Katoličkoj Crkvi se često pretjerivalo u raskoši. Neograničeni su vladari u svojim državama željeli smanjiti utjecaj pape, a plemstvo se zanimalo za crkvene posjede. Nepravilnosti u Katoličkoj Crkvi su bile osobito izražene na njemačkom području koje je bilo rascjepkano na mnoštvo malih državica. Stoga je 160 i razumljivo što se najjači pokret za promjene u Crkvi razvio upravo u Svetom Rimskom Carstvu Njemačkog Naroda. Pokret za promjene je tražio da se crkva reformira, odnosno izmijeni. Kako je taj pokret sadržavao protest, tj. prosvjedovanje protiv službene Crkve i pape, nazivamo ga protestantska reforma ili reformacija. Učenje i djelatnosti kršćanskih crkva i vjerskih zajednica pod utjecajem reformacije nazivamo protestantizam, a pripadnike protestantima.

Njemački svećenik i profesor teologije Martin Luther (1483. – 1546.) javno je 1517. ustao protiv Pape i Katoličke Crkve. Prema predaji, na vratima crkve u Wittenbergu iznio je svoje stavove o promjenama u Crkvi, sadržane u 95 “teza protiv oprosta”, pozvavši na raspravu sve koji imaju drugačiji stav od njegova. On je zahtijevao da vjeru sačinjava samo ono što piše u Bibliji ili Evanđeljima, a sve ostalo je odbacivao. Kako bi proširio Božju riječ, dao je Bibliju prevesti na njemački jezik, zahtijevajući da se vjerski obredi održavaju na tom jeziku. Svoje reformističke stavove iznio je u tri spisa: Kršćanskome plemstvu njemačkog naroda, O kršćanskoj slobodi i O babilonskom sužanjstvu. Papa je osudio Lutherove teze i izopćio ga iz Katoličke crkve. Lutherov pokret se brzo širio njemačkim zemljama, a sljedbenika reformacije bilo je sve više. Osobito su ga podržavali niže plemstvo i građanstvo, ali i dio knezova. Nakon izlaska iz Katoličke Crkve, Martin Luther je organizirao Evangeličku Crkvu. On je pojednostavio crkvene obrede i inventar crkava, a u bogoslužje je uveo narodni jezik.

Luther drži govor svetom rimskom caru. (Ranonovovjekovna ilustracija). Uz pomoć interneta otkrij kad je, gdje i pred kojim svetim rimskim carem Luther održao govor.

1515.

1520.

1517.

95 teza Martina Luthera

1525.

1530.

1524. – 1525.

Veliki seljački rat

1535.

1540.

1545.

1550.

1555.

1560.

1565.

1545. – 1563. Tridentski sabor 1555. Augsburški mir 1536. Jean Calvin objavljuje svoju knjigu „Temelj kršćanstva“ 1534. utemeljen isusovački red

1531. crkva u Engleskoj odvojena od Katoličke Crkve

1570.

1575.

1580.

16. stoljeće utemeljenje

zasebnog reformacijskog pravca u Švicarskoj

1585.

1590.

1595.

1600.

početak 17. stoljeća protestanti puritanci u Sjevernoj Americi utemeljuju vlastitu naseobinu


DRUŠTVO

jedinstvena Crkva

1054. crkveni raskol

Pravoslavna Crkva

Katolička Crkva protestantske crkve 1517. reformacija

Podjela Crkava

Rimokatolička Crkva

najuglednijih obrazovnih središta u Europi. Calvinovo učenje širilo se po Francuskoj, Škotskoj, Nizozemskoj, Češkoj, Ugarskoj i drugim zemljama. IZVORI

Ma kako bili različiti oblici vlada, nema u tome nikakve razlike, nego nam one sve imaju vrijediti kao Božje uredbe... Ne može se kazati koji je oblik vlade najbolji: pri tome mnogo ovisi o danim okolnostima... Ako se Gospodinu svidjelo da na čelu kraljevstva postavi kraljeve, na čelo slobodnih država vijećnike, onda je naša dužnost da se pokoravamo i da slušamo onu vlast koja nam je upravo na našem mjestu postavljena... Izuzetak u našoj poslušnosti prema vlasti nasupa samo onda kad i nas ona odvela do poslušnosti prema Gospodinu; njegovoj volji podložne su sve želje kraljeva, pred njegovim odlukama moraju uzmicati sve zapovijedi... Gospodin je kralj kraljeva: kad on otvori svoja Sveta usta, treba slušati samo njega za sve i iznad svih. Samo u njemu smo mi podložni ljudima koji su nam stavljeni kao vlast. Što oni zapovijedaju protiv njega, ne smije ništa vrijediti. Tu nas ne veže ni dostojanstvo koje inače pripada vlasti; njoj se ne nanosi nikakva nepravda ako je podvrgavamo jedinoj i najvišoj vlasti Božjoj. Iz Nauka kršćanske religije (1559.) Jeana Calvina.

Učenje Martina Luthera su kao blisko prihvatili njemački seljaci. Pod vodstvom Thomasa Münzera je 1524. izbio veliki seljački rat. Luther se ogradio od seljačkog ustanka koji je 1525. godine bio ugušen u krvi. Njemački knezovi koji su podržavali reformaciju Katoličkoj Crkvi su oduzimali posjede koja se tome oduprla te su izbili ratovi između katolika i pristaša reformacije, a vjerski su ratovi završili Augsburškim mirom 1555. godine. Njime je priznata ravnopravnost Katoličke i Evangeličke Crkve. Lutherov smjer reformacije nije ostao usamljen. U Švicarskoj su djelovali Ulrich Zwingli [Ulrih Cvingli] (1484. – 1531.) i Jean Calvin [Žan Kalvan] (1509. – 1564.), a u Francuskoj hugenoti, dok je poseban put Utvrdi stav Jeana Calvina prema državnoj vlasti. utirala Crkva u Engleskoj.

Ponovi Obrazloži uzroke protestantske reformacije.

Daljnji razvoj protestantskog pokreta Pristaša Lutherove reforme Jean Calvin morao je otići iz Francuske. Nakon boravka u više gradova naselio se 1541. godine u Ženevi, gdje je osnovao novi odjeljak reformacijskog pokreta zvan kalvinizam. Ostvario je model nove vjerske zajednice s izrazito strogom vjerskom stegom. Ženeva je pod njegovim utjecajem postala središte europske reformacije, a ondje je objavljen i prvi prijevod Biblije na francuski jezik. Za razliku od Lutherova pokreta, kalvinizam je poprimio vrlo širok međunarodni karakter. Novoutemeljeni kalvinski “ženevski kolegij” vremenom je postao jedno od

Portret Katarine Aragonske (1485. – 1536., kraljica od 1509. do 1533.), prve supruge Henrika VIII. (Portret se čuva u zbirci palače Lambeth u Londonu. Prije se smatralo da je prikazivao posljednju, šestu Henrikovu suprugu Catherine Parr)

ZANIMLJIVOST Zbog neostvarenog zahtjeva da mu papa Klement VII. dozvoli razvod od Katarine, Henrik je raskinuo s papinstvom i Katoličkom Crkvom. Katarina je odbila priznati Henrika poglavarom Crkve u Engleskoj i do smrti se smatrala njegovom zakonitom suprugom. Po njezinoj narudžbi je španjolski humanist Juan Luis Vives napisao na latinskom djelo Naobrazba kršćanske žene (1523.) u kojem je promicao pravo žena na obrazovanje, što je u ono vrijeme izazvalo prijepor. Djelo je doskora prevedeno na engleski jezik

161


7. tema

Odjeci reformacije na hrvatskom prostoru

Pokret reformacije proširio se i na Englesku. Ondje je u vrijeme kralja Henrika VIII. (1509. – 1547.) nastupio raskid s Katoličkom Crkvom. Kralj Henrik VIII. je prvobitno bio protivnik reformacije. Protiv Lutherova učenja objavio je spis Obrana sedam sakramenata protiv Martina Luthera, na koji mu je Luther odgovorio spisom Protiv kralja Henrika. Kada se Henrik VIII. sukobio s Papom jer mu nije dopustio razvod braka, porekao mu je vlast nad Crkvom u Engleskoj. Utemeljio je službenu Anglikansku Crkvu, a sebe proglasio njezinim vrhovnim glavarom. Nakon Henrikove smrti počeli su u Anglikanskoj Crkvi prevladavati kalvinistički utjecaji. Ta je crkva unutarnju organizaciju dobila u drugoj polovici 16. stoljeća, u vrijeme kraljice Elizabete I. U Engleskoj se unutar Anglikanske Crkve javila protestantska oporba poznata pod nazivom puritanci. Oni su 1567. osnovali Prezbiterijansku Crkvu. Iseljeni puritanci su u Sjevernoj Americi 1620. godine utemeljili vlastitu koloniju.

Reformacija se na hrvatski prostor proširila vrlo brzo nakon svojega nastanka u Njemačkoj. Unatoč tome, protestantizam nije uhvatio dublje i trajnije korijene na hrvatskom prostoru. Tome je, uz druge čimbenike, dijelom pomoglo što su stanovnici Hrvatske, zbog stalne opasnosti od Osmanlija, bili dublje povezani s Katoličkom Crkvom. Utjecaji Lutherovih učenja na hrvatski su se prostor počeli širiti iz Njemačke, i to uglavnom preko slovenskih zemalja. Prvi protestanti pojavili su se u Istri, Međimurju i Hrvatskom primorju, a širenje na prostor civilne Hrvatske i Vojne krajine bilo je ograničenog učinka. Protestantizam je, čini se, najviše uspjeha imao u Slavoniji. Hrvatski protestanti su nailazili na podršku krajiškog zapovjednika Ivana Ungnada, ali i na razumijevanje nekih velikaša, poput Nikole Šubića Zrinskog. Zbog progona su se mnogi istaknuti hrvatski protestanti morali skloniti u njemačke protestantske zemlje i tamo nastaviti širiti novu vjeru prevođenjem prote-

Ponovi

o c e a n

ENGLESKA

re mo

luterani Riga

kalvinisti anglikanci

i

č

DANSKA

B

t al

pravoslavci muslimani

P R U S IJ A Wittenberg

London

Pariz

katolici

ko

ŠV

no mo re ver

IRSKA

ED

je

SK

A

NORVEŠKA

S

Š' K O T S K A

SVETO RIMSKO C A R ST V O

približna granica područja odijeljenog od Katoličke Crkve

POLJSKA Kijev

Krakov

LIT VA

Prag Beč Budim

Nantes

KRIMSKI K A N AT

FRANCUSKA VLAŠKA

Geno va

Rim

AL POR

TUG

t s k i A t l a n

162

Uoči razliku u vezi s osnutkom Anglikanske Crkve u sklopu reformacijskog pokreta. Istraži tko su puritanci.

Š PA N J O L S K A

T U R S KO C A R ST V O

Carigrad

N APULJSKO K R A L J E VS T V O

S r e d o z e m n o

Vjerska karta Europe u drugoj polovici 16. stoljeća

C rno mo re

m o r e


DRUŠTVO

Matija Vlačić Ilirik, istaknuti protestantski mislilac i pisac. (Gravura s kraja 16. stoljeća). Smatra se da je njegov stav bio presudan za opstanak osnovnih naučavanja reformacije u njezinu prvobitnom obliku

stantskih knjiga i Biblije na hrvatski jezik. Istaknutu ulogu u reformaciji imao je Matija Vlačić Ilirik (1520. – 1575.), rodom iz Labina u Istri. On je napisao više djela u kojima je objašnjavao protestantska vjerska shvaćanja. Najpoznatiji radovi su mu Katalog svjedoka istine i Magdeburške centurije.

Ponovi Istraži ulogu Matije Vlačića Ilirika u protrstantskoj reformaciji i napiši o tome kratak sastavak.

Protureformacija i isusovci Brzo širenje reformacije zabrinulo je Katoličku Crkvu. Pristaše reformacije su od vlasti Katoličke Crkve uspjeli odvojiti desetak država. Sredinom 16. stoljeća počinje značajan uspon političke i duhovne snage papa. Katolička Crkva je počela provoditi unutarnje reforme koje su je osnažile. Mjere za ob-

Ignacije Loyola, utemeljitelj isusovačkog reda. (Portret, koji se smatra autentičnim, nastao je vjerojatno potkraj 16. stoljeća)

novu snage Katoličke Crkve i djelatnosti usmjerene protiv protestanata i reformacije nazivamo katolička obnova ili protureformacija. U katoličkoj obnovi veliku je ulogu imao red Družbe Isusove ili isusovaca, koji je 1534. godine osnovao Ignacije Loyola (1491. – 1556.), a ubrzo je papa Pavao III. (1534. – 1549.) potvrdio pravila isusovačkog reda i dao mu glavnu ulogu u katoličkoj obnovi. Ignacija su subraća izabrala za prvog predstojnika Družbe Isusove. Oni su htjeli raditi na unutarnjoj obnovi Katoličke Crkve i produbljenju kršćanskog života. Taj je red odgojem mladih ljudi i utjecajem na političke moćnike djelovao na učvršćenje katoličke vjere. Isusovci su gradili bogato uređene crkve, brinuli se za bolesne i siromašne, a osobito su djelovali na razvoj školstva u katoličkom duhu. Isusovci su bili zaslužni za širenje kršćanstva izvan Europe. U tome se istaknuo jedan od osnivača reda. Franjo Ksaverski (1506. – 1552.), koji je bio misionar u Indiji i Japanu. Kao i budući isusovački misionari, u svom se radu nastojao prilagoditi životu i načinu razmišljanja naroda kojima je propovijedao kršćanstvo.

Ponovi Razmisli i objasni u čemu je značenjska razlika između pojmova katolička obnova i protureformacija.

Papa Pavao III. je 1545. godine sazvao Tridentski sabor. On je do 1563. godine s prekidima održavan u Tridentu i Bologni. Taj je sabor namjeravao obnoviti snagu Katoličke Crkve i utvrditi stajališta o reformaciji te raznim reformističkim pokretima unutar same crkve. Radom Tridentskog sabora upravljali su isusovci. Donesene su razne mjere i zaključci usmjereni na jačanje Katoličke Crkve – od svećenstva je tražena disciplina, određeno je vjersko učenje, utemeljena je svećenička naobrazba te potaknuta jaka odgojna i obrazovna djelatnost. Na Tridentskom saboru do kraja je bio izgrađen protureformacijski stav Katoličke Crkve. Nakon njega trebalo je sazvati sabore po pojedinim biskupijama kako bi se odluke provodile u djelo. IZVORI

IV. sjednica, 8. travnja 1546. Sveti opći sabor tridentski prihvaća po primjeru pravovjernih otaca Svete knjige Staroga i Novoga zavjeta – jer je jedan Bog začetnik

163


7. tema obaju – isto tako i predaje koje se odnose na vjeru i moral, prihvaća s jednakom pobožnom ljubavlju i poštovanjem kao doslovce diktirane od Krista i Duha Svetoga te u neprekidnom slijedu očuvane u Katoličkoj Crkvi. Ali tko te knjige potpuno sa svim njihovim dijelovima, kako se u Katoličkoj Crkvi čitaju i kako su u utvrđene u starom, opće proširenom latinskom izdanju, ne prihvaća kao svete i katoličke te svjesno i smišljeno prezire spomenute predaje, neka bude proklet. Uz to određuje i izjavljuje isti sveti sabor da upravo to staro i opće prošireno izdanje treba smatrati vjerodostojnim. Osim toga odlučuje da nitko ne smije, oslanjajući se na vlastitu mudrost, tumačiti Sveto pismo protivno smislu kojega se držala i drži Sveta Mati Crkva, ili također protivno jednoglasnom mišljenju otaca. Sa zasjedanja crkvenog koncila u Tridentu.

Sjednica Tridentskog koncila 1545. (Ilustracija Matthiasa Burglechnera, 17. stoljeće)

Objasni zašto je koncil donio odluku o svetim knjigama.

Ponovi Obrazloži na koje je načine Katolička Crkva uznastojala poništiti djelovanje protestantske reformacije.

164

Odjeci protureformacije u Hrvatskoj Hrvatski svećenici su se odlučno zauzeli za provedbu reformnih zaključaka sabora u Tridentu. Među njima se osobito isticao Juraj Drašković (1525. – 1587.), kasniji kardinal i hrvatski ban. On je sudjelovao na saboru u Tridentu kao zastupnik kralja Ferdinada I. i Ugarskog sabora. Kao zagrebački biskup dao je poticaj promjenama u Katoličkoj Crkvi, pogotovo nastojanjima da se odluke Tridentskog sabora provedu u djelo. Kako bi pojačao intelektualnu i teološku naobrazbu svećenika, otvorio je sjemenište u Zagrebu. Na hrvatskom je prostoru u katoličkoj obnovi važnu ulogu imao red isusovaca. Osim njih, i drugi su katolički crkveni redovi imali zasluge u jačanju položaja Katoličke Crkve na hrvatskom prostoru. Kapucini su se u strogoj franjevačkoj tradiciji okretali najsiromašnijima i odbačenima. U razvoju obrazovanja su se istaknuli i dominikanci u Zadru, pavlini u Lepoglavi, a franjevci poglavito na hrvatskom prostoru koji se nalazio pod vlašću Osmanlija. Isusovci su sredinom 16. stoljeća uspostavili veze s hrvatskim prostorom. Prvo stalno sjedište isusovaca u

Čudesa sv. Franje Ksaverskog. (Peter Paul Rubens, 1617./1618.).

ZANIMLJIVOST Franjo Ksaverski bio je suosnivač Družbe Isusove te pokretač isusovačkih misija i preteča suvremenih katoličkih misija. Po njemu, na početku svakog misionarskog rada bilo je neophodno upoznati i razumjeti strani narod, njegov jezik, religije i običaja. Isusovci su stoga zaslužni i za prijevode mnogih djela istočnjačkih naroda na latinski, čime su ih stavili na raspolaganje učenim ljudima u Europi, a prevodili su i europska djela na istočnjačke jezike. Pronađi primjere iz kojih je vidljivo kako su isusovački prijevodi istočnih djela utjecali na europske mislioce.


DRUŠTVO Objasni uzroke i posljedice Izradi plakat na kojemu ćeš prikazati osnovne uzroke, tijek i posljedice pokreta reformacije i katoličke obnove (protureformacije). Napravi PowerPoint prezentaciju o razvoju protestantizma i odjecima katoličke obnove (protureformacije) u hrvatskim zemljama tijekom 16. i 17. stoljeća.

Istraži povijesne izvore

Juraj II. Drašković, zagrebački biskup (1563. – 1578.), kaločki nadbiskup (1573. – 1578.), kardinal (1585. – 1587.) i hrvatski ban (1567. – 1576.). (Portret iz 1585.)

hrvatskim zemljama bilo je u Dubrovniku. Na poziv Hrvatskog sabora isusovci su početkom 17. stoljeća došli u Zagreb kako bi suzbili protestante koji su se tu počeli djelovati. Isusovci su osnivali škole u kojima su se školovali pripadnici budućega sloja obrazovanih hrvatskih pojedinaca u katoličkom duhu.

Ponovi Istraži život i djelo Jurja II. Draškovića i napiši o tome kratak sastavak. Objasni zašto su isusovci osnivali škole.

Prepoznaj promjene Uz pomoć teksta u udžbeniku istraži razvoj pojedinih vjerskih skupina tijekom srednjeg i ranog novog vijeka. Izradi tablicu u bilježnici i u nju ispiši glavna obilježja kršćanskih vjeroispovijesti, islama i judaizma. Uoči sličnosti i razlike. Uz pomoć naučenoga izradi kronološku tablicu u kojoj ćeš naznačiti osnovne događaju u razvoju kršćanstva. Uz pomoć karte u udžbeniku istraži teritorijalno širenje islama tijekom 7. i 8. stoljeća. O svemu porazgovaraj s nastavnikom/nastavnicom. Nacrtaj tablicu u bilježnicu u kojoj ćeš prikazati razvoj razne oblike krivovjerja tijekom srednjeg i ranog novog vijeka.

Pročitaj knjigu Ime ruže koju je napisao talijanski književnik Umberto Eco ili pogledaj film temeljen na istoimenoj knjizi (The Name of the Rose, 1986.). Usporedi djelovanje inkvizicije i kažnjavanje prikazane u knjizi ili filmu s izvorom Malj za vještice. U bilježnici napiši kraći sastavak. Pročitaj knjigu Plameni inkvizitori Marije Jurić Zagorke. Na temelju pročitanoga napiši sastavak o progonima katara u Bosni i Hrvatskoj tijekom druge polovice 13. stoljeća. Analiziraj kako su kažnjavani krivovjernici u istoimenom djelu. Pogledaj film Ridleyja Scotta Kraljevstvo nebesko (Kingdom of Heaven, 2005.) u kojem su prikazani događaji u Svetoj Zemlji potkraj 12. stoljeća. Istraži uz pomoć literature i internete stvarne događaje prikazane u filmu. U bilježnici izradi tablicu i u nju ispiši što si utvrdio da je u filmu autentično, a što nije.

Usporedi i zaključi Izradi plakat u kojem ćeš prikazati razne oblike kažnjavanja i razvoj inkvizicije. Usporedi ih s oblicima kažnjavanja koje si naučio tijekom proučavanja stare povijesti. Uz pomoć karte i teksta u udžbeniku napiši u bilježnicu glavna vjerska središta tijekom srednjeg i ranog novog vijeka. Istraži i napiši u bilježnicu osnovne razlike između raznih oblika protestantskih skupina o kojima si učio u ovoj temi.

Smjesti u prostor i vrijeme Uz pomoć karte i teksta u udžbeniku te dodatne literature koju možeš potražiti u knjižnici izradi usporednu kronološku tablicu tijeka križarskih ratova. Prouči razlike u teritorijalnom opsegu križarskih i muslimanskih stečevina tijekom raznih faza.

165


8

8. tema

Gospodarstvo i komunikacije u srednjem i ranom novom vijeku NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ:

166

istražiti temeljna obilježja gospodarskog razvoja zapadne Europe i hrvatskih zemalja u srednjem i u ranom novom vijeku


EKONOMIJA

GOSPODARSTVO U SREDNJEM I RANOM NOVOM VIJEKU U ranom srednjem vijeku gospodarski su tijekovi u najvećem dijelu Europe bili uglavnom svedeni na mjesne razmjere. Bila je to posljedica velikih promjena koje su eurosredozemni svijet snašle u 5. i 6. stoljeću. Na njih se nadovezalo i arapsko širenje tijekom 7. stoljeća koje je premjestilo težište sa Sredozemlja na europsku unutrašnjost. Ovo je bilo u snažnoj suprotnosti s vremenom Rimskog Carstva. Trgovina namirnicama, posebno trima najvažnijim proizvodima na Sredozemlju, maslinovim uljem, vinom i žitom, te uporabnom robom široke potrošnje, na primjer, posudama izrađenima na lončarskom kolu koje su se nekada proizvodile u velikim rimskodobnim specijaliziranim radionicama, izrazito se smanjila. Ljudi su stoga počeli mnoge predmete za svakodnevnu upotrebu izrađivati sami. Sve se proizvodilo i trošilo lokalno. Potrebna se hrana namicala zemljoradnjom u okviru vlastelinstva, a u tome je najvažniju funkciju imalo seljačko gospodarstvo. Selo je bilo i ostalo osnovna proizvodna jedinica u srednjovjekovnom dobu. Privreda se zasnivala na poljoprivrednoj proizvodnji, a i kasniji se napredak dogodio u njezinim okvirima. U ranom srednjem

Zlatni novac (dinar) abasidskog kalifa al-Mahdija (775. – 785.). Istraži tko su bili Abasidi.

Zlatnik (solid) bizantskog cara Konstantina V. (lijevo), prikazanog sa sinom Lavom IV. (desno) i ocem Lavom IV. (sasvim desno), iskovan 741. – 755. godine. Velik broj zlatnika Konstantina V. otkriven je i na ranosrednjovjekovnim arheološkim nalazištima u Hrvatskoj

vijeku, ali i poslije, proizvodno su osobito uzorno bile uređene samostanske zajednice. Novac se u ovome vremenu sve manje koristio budući da su nestankom rimske države utrnule carske kovnice. Umjesto novčanoga gospodarstva prevladala

Crtež srednjovjekovnog samostanskog kompleksa

ZANIMLJIVOST Samostani nisu bili samo vjerska središta, nego i istaknute gospodarske cjeline. Mnogi su samostani bili smješteni na važnim trgovačkim pravcima. U kasnijim su vremenima privlačili obrtnike i trgovce te imali bliske veze s gospodarskim životom gradova

167


8. tema

SAAMI KVENI NORVEŠKA

SVEALAND

KARELIJA

FINCI

Uppsala GOTALAND

DANSKA

Ladoga LIVONIJA

SKANIJA

KURLANDIJA

Beloozero

Novgorod POVOLŠKA BUGARSKA Bulgar

RUSKE DRŽAVE

Hedeby NJEMAČKA

RUTENIJA Kijev

MAĐARI

ITALIJA Rim

KIPČACI

Černigov

POLJSKA

HR VAT SK

A

SR

BIJ A

H A Z A R S K I K A G A N AT Sarkel PEČENEZI Atil Tana Kerč Samandar Tmutarakan Herson GRUZIJSKE Balandžar BUGARI Derbent Tfilis Amastrida Trapeznut DRŽAVE Konstantinopol Baku ARMENCI

Trgovački pravci skandinavskih trgovaca. Crvenom bojom označen je pravac rijekom Volgom, a ljubičastom Dnjestrom i Dnjeprom.

OGUZI

BIZANTSKO CARSTVO

ABASIDSKI KALIFAT

je naturalna privreda, za koju je svojstvena svojstvena proizvodnja za vlastite potrebe i za podmirenje obveza prema vladajućim slojevima. Izuzetak su bili Bizant i 168 muslimanski svijet koji su imali nepobitnu gospodarsku prevlast nad zapadom, čak i ako je Bizant sam počeo proživljavati oporavak tek od kraja 8. stoljeća. Jedini je zlatni novac, koji je kolao u ondašnjoj Europi, dolazio iz bizantskih ili arapskih kovnica, a srebrni je novac većinom oponašao njihov kov. U 8. i 9. stoljeću sa zapada je na istok stizalo ponajprije roblje, ali i sirovine, drvo i željezo, pa i gotovi proizvodi poput franačkih mačeva ili tkanina, koje su uvozila razvijena gradska središta muslimanskog svijeta od Pirinejskog poluotoka pa sve do daleke Mezopotamije. Zapad je s istoka uvozio skupocjenu luksuznu robu (predmete od plemenitih kovina, svilene tkanine, začine). I europski sjever, vikinški prostori, odigrali su u ulogu u toj razmjeni, ponajprije rasprostranjenim trgovačkim aktivnostima, ali i trgovačkim uporištima. Trgovačke žile kucavice na istoku bile su u 9. i 10. stoljeću rijeka Volga kojom su sjeverni trgovci iz Skandinavije stizali do Bliskog istoka, čak i Bagdada, te rijeke Dnjepar i Dnjestar kojima su pristizali u Konstantinopol, trgujući krznom, mačevima i robovima. Talijanski gradovi pod bizantskim vrhovništvom, poglavito Venecija na sjeveru i Amalfi na jugu, počeli su u 9. stoljeću razvijati posredničku trgovinu (poslije su im se u 10. i 11. stoljeću priključile Pisa i Genova). U unutrašnjosti Italije

SAMANIDSKI KALIFAT

se od 10. stoljeću uspinjao Milano kao važno središte na sjecištu kopnenih putova, odakle je roba odlazila u talijanske obalne gradove radi daljnjeg izvoza ili u sjeverne gradove. Stoga bi se moglo reći da su poticaji za ekonomsku obnovu u ranosrednjovjekovnoj Europi dolazili s istoka. IZVORI

S Harunom, perzijskim kraljem [arapskim kalifom], vladarom skoro cijelog istoka, osim Indije, bio je [Karlo Veliki] u tako srdačnom prijateljstvu da je Harun Karlovu naklonost stavljao ispred prijateljstva svih ostalih kraljeva i knezova, koliko god ih je bilo na svijetu, te smatrao da samo njega vrijedi častiti počastima i darovima. I stoga, kad su Karlovi izaslanici, koje je bio poslao s darovima na presveti grob i mjesto uskrsnuća Gospodina i spasitelja našeg, stigli k njemu i objavili mu želju svoga gospodara, Harun ne samo da im je ispunio sve što su tražili, nego je čak dao da se ono sveto i spasonosno mjesto stavi pod Karlovu vlast. A kad su se poslanici vraćali, pridružio im je svoje ljude i poslao Karlu neizmjerno velike darove – haljine, mirodije i ostale dragocjenosti istočnih zemalja – dok mu je nekoliko godina ranije bio poslao na njegovu molbu slona, jedinog kojeg je tada posjedovao. Einhard, Život Karla Velikog, 16. O čemu u ekonomskom smislu svjedoči razmjena poslanstava i darova između franačkog i arapskog vladara?


EKONOMIJA

Crtež vikinškog trgovca

Do druge polovice 10. stoljeća još je u Europi bilo opasno putovati na veće udaljenosti. No potkraj 10. i početkom 11. stoljeća i posljednji selilački narodi Europe prešli su na sjedilački način života. Istovremeno je prestala opasnost od muslimanskih upada u dubinu kontinenta. Smanjenje ratnih sukoba pogodovalo je rastu stanovništva. Na dulje vrijeme prorijedile su se i razorne epidemije. Povoljni klimatski uvjeti također su omogućavali veću proizvodnju hrane potrebnu rastućem stanovništvu Europe. Umnoženi stanovnici na kontinentu tražili su nova mjesta za život, pa se dotadašnja naselja s uzvisina polako počinju širiti prema nizinama. Jednako tako, ljudi su počeli sve više krčiti šume kako bi stvorili nove životne prostore. Već od 11. stoljeća stanovništvo zapadne Europe polako se gibalo prema istoku – prema dotad slabije naseljenim područjima koja su i velikim dijelom bila prekrivena šumom. Vladari država na istoku (Poljska, Češka, Ugarska) bili su zainteresirani da se što veći broj lju-

Dvojica muškaraca sjeku stablo. (Ilustracija iz smithfieldskog prijepisa Dekretala pape Grgura IX., 14. stoljeće)

Poplava sv. Elizabete koja je u studenom 1421. pogodila Holandiju (slika s kraja 15. stoljeća)

169 ZANIMLJIVOST U poplavi sv. Elizabete žestoka oluja i navala plime natisnule su mnogo vode te su popustile brane i poplavile veliku površinu, razdvojivši i dva grada koji su nedugo prije bili u ratu. Poplavljeno je 72 sela i više tisuća ljudi izgubilo je život. Budući da se to područje više nije moglo iskušiti, s vremenom je nastala Holandska dubina i močvarno područje De Biesbosch. Stanovnici ovih prostora još su od ranijih razdoblja srednjeg vijeka gradili brane kako bi spriječili morska i riječna plavljenja te dobili upotrebljivo poljoprivredno zemljište

di naseli na njihovim područjima pa su naseljenicima osiguravali povlastice. Tijekom kolonizacije istočnih dijelova Europe posebno su bili cijenjeni majstori, obrtnici i vješti rudari jer je njihovo naseljavanje osiguravalo gospodarski napredak krajeva u koje su dolazili. Istodobno, u starim područjima naseljavanja, obradi su tla privođene prethodno neiskorištavane površine. Isušivane su plimne i naplavne močvare, planinski krajevi sustavno krčeni. Širenje naseljenog prostora urodilo je povećanom proizvodnjom hrane, te su se pojavili i proizvodni viškovi. Povećanje sigurnosti života u razvijenom srednjem vijeku omogućilo je stanovništvu da snage usmjeri na proizvodnju, a ne više na obranu. Narasli broj stanovnika Europe zahtijevao je sve veće i veće količine hra-


8. tema

DVOPOLJNI SUSTAV žitarice

ugar

ugar

žitarice

TROPOLJNI SUSTAV ozima pšenica

ugar

jaro žito

jaro žito

ozima pšenica

ugar

jaro žito

ozima pšenica

ugar

Dvopoljni i tropoljni sustav obrade zemlje Što je ugar?

ne. Povoljni su klimatski uvjeti pogodovali povećanoj proizvodnji, ali to još uvijek nije zadovoljavalo stalno 170 rastuće potrebe. Kako bi se doskočilo toj poteškoći, u poljoprivredi su se uvodile različite novine u načinima proizvodnje. Umjesto dotadašnjeg dvopoljnog sustava poljoprivredne proizvodnje (ozime žitarice na jednom dijelu oranice, a na drugom dijelu ugar) prevladao je tropoljni sustav u krajevima Europe gdje je bilo dovoljno kiše u ljeto da se siju proljetni usjevi. Jednako tako, seljaci su drveni plug zamijenili težim,

Prizor sa srednjovjekovne tržnice. (Ilustracija iz 15. stoljeća). Prouči sliku i utvrdi koje su sve aktivnosti na njoj prikazane.

Detalj na vitraju katedrale u Chartresu [Šartru] na kojem je prikazan prodavač začina

što je omogućilo bolju obradu zemlje. Te novine pratila je i povećana potreba za sve većim količinama novog oruđa i alata. Obrtnici koji su ih proizvodili naseljavali su se u blizini vlastelinstava, jer su vlastelini bili njihovi najbolji kupci. Pojava proizvodnih viškova uzrokovala je lagano uzmicanje dotad pretežne naturalne privrede jer su se oni mogli odnijeti na tržište i prodati za novac. Kolanje i upotreba novca u ovom razdoblju postala je sve prisutnija, pa su vlastelini kmetska davanja u plodovima postupno zamijenili novčanim podavanjima. Na taj su način uspijevali osigurati više novca za kupnju skupocjene robe koju su donosili trgovci iz dalekih zemalja. Zbog toga je važnost trgovine u svakodnevnom životu vlastelina postajala sve izrazitija. Razvoju trgovine pridonijeli su i križarski ratovi jer je povećana potreba za oružjem potaknula razvoj obrta. Križarski su ratovi omogućili i daljnje otvaranje prekomorske trgovine sa zemljama Bliskog istoka i istočnog Sredozemlja. Osim u gradovima, trgovina se odvijala i na brojnim sajmovima. Ondje su se susretali trgovci iz različitih krajeva Europe. Duž putova koji su vodili do sajmova nicali su u Njemačkoj i Francuskoj brojni gradovi kao usputne stanice trgovaca koji su u sve većem broju putovali i trgovali Europom. Na tim sajmovima svoje su proizvode nudili i obrtnici. Budući da je sve veća bila i potreba za novcem, nisu ga više kovali jedino vladari, nego i moćni velikaši, kako svjetovni tako i crkveni, koji su povlasticu kovanja dobili od vladara, zajedno sa slobodnim gradovima i gradovima državama. Kovanje novca doživjelo je veliki uzlet u 13. stoljeću. Na ruku pojačanim kovničkim aktivnostima išao je i razvoj


EKONOMIJA Srebrni banovac, iskovan u ime Stjepana V. Arpadovića (oko 1270.). Od 13. do druge polovice 14. stoljeća novac su kovali banovi i hercezi u Kraljevini Slavoniji. Predložak je bio novac salcburških nadbiskupa. Kovnica banovca isprva se nalazila u Pakracu, a od 1260. u Zagrebu. Istraži uz pomoć literature i interneta koji je sve novac tijekom srednjeg vijeka kolao na hrvatskim prostorima te napiši sastavak o tome.

Srebrni groš Pavla I. i Mladena II. Šubića iz 1305.-1312. godine. Šubići su kovali svoje groševe po uzoru na mletački novac, ali sa svojim natpisom. Njihove kovnice su se vjerojatno nalazile u Skradinu i Šibeniku

Talijanski bankari u brojačnici novca. (Ilustracija iz 14. stoljeća). Prikaz je dio rasprave o sedam smrtnih grijeha, a naslovljen je pohlepa. Razmisli i odgovori zašto su upravo bankari u srednjovjekovnom poimanju povezani sa smrtnim grijehom pohlepe. Istraži kakav je bio stav Crkve prema novčanom poslovanju, odnosno zaračunavanju kamata.

rudarstva. Sve većom upotrebom raznih vrsta novca pojavila se potreba za razvojem novčarstva, odnosno jednim novim zanimanjem – prvim bankarima, koji su na sajmovima i u gradovima mijenjali jednu vrstu novca za drugu. Prve trgovačke banke razvile su se već u 13. stoljeću u Italiji, u važnim trgovačkim gradovima poput Firence i Venecije. Razdoblje gospodarskog uspona prvu je veliku krizu doživjelo u 14. stoljeću.

IZVORI

Kralj šerifu [u ovom vremenu, kraljev službenik zadužen za održavanje reda i mira u pokrajini] Kenta, pozdrav. Budući je nedavno veliki dio naroda, posebno radnika i sluga, pomrlo od kuge, mnogi videći tu nevolju poslodavaca, i veliki manjak sluga, neće služiti osim za prekomjerne nadnice, a neki radije u besposlici prose nego da zarađuju radom; mi, razmotrivši te ozbiljne nevolje, koje bi kasnije mogle nastupiti naročito zbog nedostatka orača i sličnih radnika, smo nakon razmatranja i dogovaranja s prelatima i plemićima, te učenim ljudima i koji nam pomažu, po njihovom zajedničkom savjetu odlučili: Da je svaki muškarac i žena ovog našeg kraljevstva Engleske, bio ma kog staleža, slobodan ili neslobodan, tjelesno sposoban, i mladi od šezedeset godina, koji ne živi od trgovine, koji ne vodi nikakav zanat, koji nema ništa vlastitog tamo gdje živi, niti podesne zemlje, za obradu koje bi se on brinuo, i koji nikom drugom ne služi, ako on, uzevši u obzir njegov imetak, bude pozvan da služi u odgovarajućoj službi, on će biti obvezan služiti onome koji će ga pozvati; i dobit će samo one nadnice, hranu, nagradu, ili plaću, ono što je u mjestima gdje je on dužan služiti, bilo uobičajeno da se daje u dvadesetoj godini našeg vladavine Engleskom [1347.], ili pet-šest godina neposredno prije toga. (...) A ako neki takav muškarac ili žena, koji je tako pozvan služiti, to ne htjedne učiniti, te to bude dokazano, pomoću dva čestita čovjeka, pred šerifom ili konstablom [službenik s policijskom zadaćom] grada gdje se to bude događalo, oni ili neki od njih će ga smjesta uhvatiti, i predati u najbliži zatvor, da tamo ostane pod strogim nadzorom, dotle dok on ne zajamči da će služiti na naprijed rečeni način. Nadalje, ako žetelac, kosac, ili drugi radnik ili sluga, ma kakva imetka ili statusa on bio, koji je zadržan u službi bilo kog čovjeka, prije dogovorenog roka i bez razborita razloga ili dopuštenja, ode iz rečene službe, bit će kažnjen zatvorom. i neka se nitko, pod prijetnjom iste te kazne, ne drzne nekog takvog primiti ili zadržati u svojoj službi. Nadalje, neka nitko ne plati ili obeća da će platiti, nekom

171


8. tema slugi više nadnice, hranu, nagradu, ili plaću nego što je bilo uobičajeno, kako je naprijed rečeno; niti da itko na drugačiji način traži ili primi isto, pod prijetnjom da to što je tako bilo plaćeno, obećano, zahtijevano, ili primljeno, podvostručeno dade onome tko bi se time osjećao povrijeđen, koji bi radi toga gonio; a ako nitko takav ne htjedne goniti, onda neka se isto primijeni na bilo koga koji će goniti; a takvo gonjenje će biti na sudu gospodara onog mjesta gdje se takav slučaj zbiva. (...) Nadalje, budući da mnogi drski prosjaci, sve dotle dok mogu živjeti od prosjačenja, odbijaju raditi, prepuštajući se besposlici i poroku, a katkad krađi i drugim opačinama, neka nitko, pod prijetnjom rečene kazne zatvora, išta, pod izlikom sažaljenja ili samilosti, dade takvom koji može raditi, ili da bi se drznuo da ih podržava u njihovim željama, zbog toga da bi ih se time prisililo da rade za svoj kruh svagdašnji. Odlomci iz Odluke o radnicima (1349.) engleskog kralja Edvarda III.

U razgovoru s nastavnikom/icom objasni zašto je kralj donio ovu odredbu i koja je bila njezina svrha.

Ponovi 172

Objasni uzroke povećanja broja stanovnika u razvijenom srednjem vijeku. Kakve su se promjene dogodile u poljoprivrednoj proizvodnji? Obrazloži posljedice razvoja trgovine. Uz pomoć literature istraži kakvu su ulogu u novčarskom poslovanju imali templari.

Promjene u načinu proizvodnje i razvoj gospodarstva Obrtnici koji su se bavili istom strukom i trgovci udruživali su se u strukovne bratovštine, odnosno cehove i gilde. Takvim organiziranjem obrtnici i trgovci čuvali su poslovne interese pred drugim stranim obrtnicima i trgovcima koji su dolazili u gradove. U 13. stoljeću gotovo svi gradovi u kojima se razvio obrt imali su strukovne obrtničke cehove. Ceh su činili majstori i njihovi naučnici (djetići i kalfe). Svaki je ceh imao vlastita pravila, tj. statut u kojem je bio točno propisan način proizvodnje, kakvoća pojedinog obrtničkog proizvoda, cijena proizvoda, broj i plaće radnika. Za nekvalitetnu i nepropisnu izradu plaćale su se kazne. Cehovi su imali ovlasti dopuštati djelatnost samo onim obrtnicima koji su bili učlanjeni u udruženja. Time su se obrtnici oslobađali suparništva. Istovremeno se onemogućavalo slobodno poduzetništvo pojedinačnih majstora budući da su cehovi ograničavali svakog člana koji je želio unaprijediti proizvodnju. Cehovska pravila zabranjivala su konkurenciju, pa tko nijedan član ceha nije smio proizvoditi ni brže niti više nego što mu je bilo dopušteno cehovskim pravilima. Nije smio ni

ZANIMLJIVOST

Milosrđe (ilustracija iz 15. stoljeća)

Alegorijski lik milosrđa na ilustraciji slijeva prikazan je kao bogato odjevena žena, čija odjeća upućuje na obilje koje može dati. U desnoj ruci drži raspelo, a desnom daje prosjaku zlatnik. Fine crte koje spajaju Kristovu ranu na boku, srce Milosrđa i prosjakova štapa izražava predodžbu da je Kristova smrt na križu bio vrhunski čin milosrđa u korist cijeloga čovječanstva. Na svitku oko njezine glave piše: Tko god mene ima, pokriva mnoštvo grijeha. Izjava je smišljena da potakne čitatelja na djela milosrđa te davatelju obećava nagradu. U srednjem vijeku je, osim gospodarski aktivnog stanovništva, bilo i ljudi koji su se zbog vlastite neimaštine našli na rubovima društva. Pod pojmom siromaha smatrani su oni koji su lišeni vlastitih dobara i sredstava za život te su kao takvi ovisili o milostinji drugih. Za siromašne u srednjem vijeku ponajviše su se brinuli Crkva, bogati pojedinci i bratovštine. Za razliku od ostalih društvenih skupina na rubovima srednjovjekovnog društva (lopova, skitnica, prostitutki), siromasi su imali svoju ulogu u obzoru kršćanske civilizacije jer je ostatak društva njihovim potpomaganjem ostvarivao dužnost kršćanskog milosrđa. Tako su tijekom 13. i 14. stoljeća siromasi uspjeli na neki način ishoditi zaštitu društva


EKONOMIJA

Kazna pekaru koji je prekršio propise o kruhu. Prekršitelja bi vukli ulicama grada na sanjkama, a oko vrata mu je bio obješen nevaljao kruh (Bristol, Engleska)

Pekar sa svojim pomoćnikom peče beskvasni kruh. (Ilustracija s kraja 14. stoljeća)

ZANIMLJIVOST Suprotnosti između majstora i kalfa (pomoćnika) postale su krajem srednjeg vijeka sve oštrije. Sve dokle je majstor bio glavni radnik, koji je uzimao najviše jednog pomoćnika, nije imao razloga produljivati radno vrijeme. Sve se to izmijenilo čim je broj kalfa u jednoj radionici postao veći. Majstor je od predradnika sve više postajao nadzornik, koji je pokušavao od kalfe dobiti što više rada. Kalfe, kako bi zaštitili svoje interese, udružili se u pivnice. Svaki ceh je imao svoju pivnicu. Gradske uprave nastojale su suzbiti djelatnost pivnica i propisivale su pravilnike kako se kalfe moraju ponašati

cijenama oštetiti ostale članove ceha, pa su stoga bile ustanovljene jednake cijene za pojedine proizvode. Šegrtovanje kod majstora obično je trajalo oko tri godine. Nakon nekoliko godina šegrtovanja i položenog ispita, pomoćnici su morali obavezno obaviti barem trogodišnji rad kod majstora u nekom drugom gradu ili trgovištu. Nakon toga, pomoćnici koji su u vrlo teškim uvjetima stekli skromna financijska sredstva, vraćali su se obično u svoj grad ili trgovište kako bi ishodili primanje u ceh. Cehovska pravila su najčešće tražila od njih da prvo moraju biti primljeni među građane, za što su morali ispuniti određene uvjete, a također je trebalo položiti majstorski ispit. Valjalo se solidno pripremiti za izradu remek-djela. Bio je to uzoran rad predmeta iz struke bez greške, a kvaliteta je bila strogo kontrolirana i propisana u cehovskim pravilima. U ispunjavanju društvene uloge cehovi su isprva bili organizacije za samopomoć, zdravstveno i socijalno osiguranje svojih članova, ali se sve to promijenilo kada su njima zagospodarili bogatiji majstori koji su svoje povlastice prenosili na sinove. Oni su visokim upisninama i drugim odredbama onemogućavali da siromašniji pomoćnici postanu majstori. 173 IZVORI

Prvo, majstori i pomoćnici se ne trebaju nikada zajedno povezivati, ujedinjavati ili miješati, ne trebaju stvarati saveze, ne trebaju se međusobno pridržavati naredbe ili zabrane bez opuštenja i odobrenja majstora i vijeća onoga grada u kome tada stanuju. A onda moraju svi pomoćnici, koji služe, bilo da služe plemićima, kalfama ili građanima, koji stanuju u gradu, nad kojima se zapovijeda, a također i svi zanatlijski pomoćnici, koji služe u gradu, svečano obećati i zakleti se, da će se pokoravati gradonačelnicima i vijeću istih gradova, da će se podvrgnuti njihovom sudu, i da neće nigdje na drugom mjestu tražiti pravo. A koji se kalfa suprotstavi ovom propisanom uputstvu, točki ili članu, i neće živjeti po toj zapovijesti, toga svi drugi majstori u tome krugu ne smiju uzeti za kalfu, kad se ovo objavi, niti ga primiti u kuću ili dvorište, a ako se neki majstor protiv toga ogriješi, taj će platiti četiri guldena kazne. A ako neki kalfa bude drzak, pa ne bude htio činiti što je ovdje propisano, taj nikad više ne smije služiti u Strasburgu bez dozvole majstora i vijeća. Osim toga, kalfinski pravilnik dobio je još sljedeće četiri točke: 1. Zanatlijski pomoćnici i druge sluge ne smiju u buduće imati pivnicu ili sporazumne kuće ili vrtove, pa niti društvo gdje bi se sastajali, bilo radi čašćenja, bilo radi drugih


8. tema neopasnih stvari; 2. Svake druge nedjelje poslije svakog kvatrenog posta smiju se sastati radi svojih stvari, ako to objave pred cehovskim majstorom, a ne smiju se sastati, ako to ne učine...; 3. Zanatlijski pomoćnici trebaju također odgoditi svoje pogrebe na praznike, a ne na radne dane; 4. Više od trojice slugu ili zanatlijskih pomoćnika ne smiju također nekažnjeno nositi iste šešire, kapute, hlače, a niti druge znakove. Iz Strazburškog kalfinskog pravilnika (1465.).

Objasni što se propisuje u pravilniku.

Povećanom potražnjom za pojedinim proizvodima (tkaninama, umjetničkim predmetima, oružjem) pojavila se potreba za veleobrtničkom proizvodnjom. Strojeva nije bilo, nego se sve proizvodilo ručno. Boljom organizacijom proizvodnje te uvođenjem polustrojne proizvodnje nastale su veleobrtničke radionice. One su se nazivale manufakturama. Prve manufakture razvile su u Flandriji i Italiji. Trgovačka udruženja, gilde, bile su financijski i utjecajno moćnije od cehova. Gilde nisu bile vezane uz gradove, a često su se trgovci iz više gradova udruživali u jednu gildu. Jedno od najvećih trgovačkih udruženja bila je velika Hanza sjever174 ne Njemačke u kojoj je bilo trgovaca iz sedamdesetak gradova s Lübeckom na čelu. Kada se nakon velikih zemljopisnih otkrića počela razvijati svjetska trgovina, proizvodnja cehova nije mogla zadovoljiti potrebe kupaca. Poduzetnici su neovisno o cehovima počeli otvarati manufakture. To su bile veće radionice u kojima je, uz zadržavanje ručnog rada i alata, radio veliki broj radnika i proizvodio veću količinu robe za tržište. Važno obilježje manufaktura podjela je

Srednjovjekovni Lübeck. (Nirnberška kronika, 1493.)

rada između pojedinih radnika. Tako je svatko od njih obavljao jedan dio posla. Na primjer, u cehu je majstor morao izraditi čitavu cipelu sam, a u manufakturi je postupak izrade cipela bio podijeljen između više radnika. Time je povećan broj proizvoda kojima je bilo opskrbljivano svjetsko tržište, dok su cehovi radili za potrebe mjesnog, uglavnom gradskog područja.

Ponovi Obrazloži prednosti i mane cehova. Objasni ulogu manufaktura u razvoju gospodarstva.

Pojava kapitala Poduzetnici su zarađena novčana sredstva ulagali u nove poslove i proizvodnju. Svojim su radnicima plaćali od dijela zarade, a ostatak su zadržavali za nova ulaganja širom svijeta. Novčana vrijednost koju su njezini vlasnici ulagali u poslove koji su im nosili dobitak naziva se kapital. S vremenom je nastao bogati sloj poduzetnika koji je najvećim dijelom potekao iz građanskih redova. Te bogate poduzetnike nazivamo kapitalistima. Nove gospodarske prilike su poticale stalnu potrebu za rastom proizvodnje, što je utjecalo na razvoj manufaktura. Brzi razvoj manufaktura je zahtijevao radnu snagu koja je najvećim dijelom dolazila iz seoskih područja. Kako su proizvodne radionice bile smještene u gradovima, doseljavanjem seoskog stanovništva rasli su gradovi. Nakon što su prve banke nastale u kasnom srednjem vijeku u Italiji, počele su se širiti na druga područja.


EKONOMIJA ggea preselili u važnije trgovačko središte Antwerpen. Ondje im je gradska uprava izgradila posebnu zgradu burze. Iduće važno središte je London koji je organizirao burzu početkom druge polovice 16. stoljeća. U 17. stoljeću glavno burzovno središte bilo je u Amsterdamu, a ondje je počelo trgovanje dionicama.

Ponovi Objasni temeljna obilježja gospodarskog razvoja na izmaku srednjeg vijeka i u početnim stoljećima ranog novog vijeka.

Jakob Fugger (1459. – 1525.) i njegova supruga Sibylle. Jakob Fugger je između 1495. i 1525. bio najvažniji europski trgovac, rudarski poduzetnik i bankar

Početkom 16. stoljeća najbogatiji europski bankari su bili pripadnici obitelji Fugger iz njemačkoga grada Augsburga. Obogatili su se trgovinom platnom, srebrom i zlatom. Posuđivali su novac papama i svjetovnim vladarima, na primjer Habsburgovcima. Budući da im Habsburgovci nisu mogli vratiti posuđeni novac, zauzvrat su im prepustili iskorištavanje rudnika srebra u južnoj austrijskoj pokrajini Tirolu te proizvodnju soli kao i svu svoju trgovinu koju su ostvarivali s njemačkim zemljama. Pojavile su se i burze kao ustanove u kojima se trgovalo novcem i vrijednosnim papirima. Izraz burza je nastao od imena jednoga trgovačkog udruženja. U kući tog udruženja u nizozemskom gradu Bruggeu održavali su se prvi sastanci burze. Trgovci su se iz Bru-

Burza u Amsterdamu početkom 17. stoljeća

Gospodarski probitak građanstva i vladara U gospodarskim djelatnostima je tijekom ranog novog vijeka najveći udio imalo bogatije građanstvo. Građanstvo je činilo društveni stalež koji je živio u gradovima, nije se bavio poljoprivrednim djelatnostima, a po položaju se razlikovao od seljaštva i plemstva. Građanstvo je zahvaljujući gospodarskom rastu u zapadnim dijelovima Europe steklo znatna novčana sredstva i utjecaj u 175 gospodarstvu. Bogatiji su građani počeli tražiti utjecaj u društvu i političku moć. Oni su priželjkivali jaku vlast vladara. Na drugoj strani, vladari su podržavali gospodarski razvoj bogatoga građanstva jer im je kroz poreze njihova djelatnost donosila visoke prihode. Njima su mogli podmirivati troškove za vojsku i dvorske službe. Vladari su podupirali osnivanje manufaktura i uređenje putova kojima su se prevozili proizvodi. Uvodili su i visoke zaštitne carine kako bi zaštitili robu proizvedenu u svojoj zemlji. Gospodarska misao ranog merkantilizma, po kojoj je gospodarska politika bila usmjerena na to da uvoz bude što manji, a izvoz što veći s ciljem da državi ostane što veća količina novca, s vremenom se promijenila. Merkantilisti su sve više od države zahtijevali poticanje razvoja manufaktura, a neki od njih pisali su o važnosti obrtništva i pomorstva pa i poljoprivrede. Kasniji merkantilisti, koji su naglašavali razvoj proizvodnih djelatnosti, postali su prethodnici moderne političke ekonomije. Tako je merkantilizam postao načelo sve većeg državnog upletanja radi jačanja nacionalnog gospodarstva. U najranija merkantilistička djela spada rasprava dubrovačkog trgovca Benedikta Kotruljevića (o. 1416.


8. tema Stranica iz rukopisa Benedikta Kotruljevića Knjiga o moreplovstvu (1464.). Riječ je o prvom poznatom priručniku o plovidbi

Mathias van Somer

176

– 1469.) naslovljena O trgovini i o savršenom trgovcu, koja je objavljena tek nakon njegove smrti, a napisao ju je u Napulju kamo se odselio. On je bio među prvim ekonomskim piscima u svijetu koji je raspravljao o novome kapitalističkome društvu, koje se počelo stvarati, a prvi je pisao i o dvojnom knjigovodstvu.

Ponovi Pojasni gospodarsku misao merkantilizma. Istraži život i djelo Benedikta Kotruljevića te napiši kratak sastavak. 1. Prije svega boj se Boga i zazivaj njegov blagoslov u svom poslu; poštuj vlast i ljubi bližnjega svoga. 2. Jedi i pij umjereno; čuvaj se mnogog gozbarstva, i radije se zadržavaj u poslovnici [pisarnici] negoli u vrtovima i pri veselim domjencima. S mnogo šetnji odšetaju i vrijeme i novac. 3. Odjeću imaj čistu, ali ne raskošnu, i nikako da bi išla nad tvoj stalež, a čuvaj se da te supruga ne bi upropastila preskupocijenim svojim nakitom. 4. U gospodarstvu neka ti je žena lijevo, a ti budi desno oko. Nemoj biti nemaran zato što ona treba da je marljiva. Nemoj je slušati onda kada ona zaželi gnijezdo koje ne ćeš moći pokriti svojim krilima. Jer, ovaj paunasti [ženski] narodić rado prebiva u lijepim i raskošnim odajama čime potroše mnogi novac. Žene vole imati mnogo lančića. Nemoj biti djetinjast da je resiš poradi njezine samodopadnosti iznad snage svojega imanja. Ne puštaj joj da nosi hlače ni kese, a o onom što ima, neka ti polaže pravi račun. 5. Sluge svoje i čeljad opskrbljuj kako treba, no uvijek na njih pazi i uvijek znaj, da je gospodar svoj najbolji sluga.

6. Idi na spavanje u pravo vrijeme, a rano na svoj posao. 7. Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra. Vrijeme je skupo jer sutra će već doći nešto drugo, potrebno. Iz priručnika trgovca Matthiasa van Somera (17. stoljeća) namijenjena mladim trgovcima, a za pošteni rad trgovaca.

Raspravi u grupi značenje ovdje iznesenih naputaka.

Prometne komunikacije u srednjem i ranom novom vijeku Antika je u srednjovjekovlje stupila ponajprije smjerovima svojih cesta. U doba kad je antički svijet polagano odumirao, ceste su još pružale svjedočanstvo o nekadašnjoj moći rimske države. No nestankom uređene vlasti prometnice su se našle izlažene postupnom, ali neumitnom propadanju jer su presušile snage potrebne za brigu o njihovom očuvanju. To prvenstveno vrijedi za područja gdje je nepovoljan utjecaj prirodnih čimbenika bio mnogo izraženiji kao u naplavnim riječnim dolinama i u zamočvarenim krajevima. Gašenje ili preusmjeravanje pojedinih prometnih pravaca u ranom srednjovjekovlju bila je i izravna posljedica promijenjenih komunikacijskih potreba. Neki važni prometni pravci su opstali, kao što su bila dva puta kojima se stizalo do bizantske prijestolnice Konstantinopola, jedan iz Podunavlja, a drugi s istočnog Jadrana,


EKONOMIJA 12. stoljeća glavninom sredozemnih pomorskih pravaca između zapada i istoka. Kako se srednjovjekovna Europa širila, otvarala su se postupno i sjeverna mora. Baltik je još u ranom srednjem vijeku postao ključan prometni prostor za sjevernoeuropsku trgovinu, a novi je uzlet doživio u 13. stoljeću zahvaljujući širenju njemačkog utjecaja i usponu trgovačkih gradova Hanze kojima su se kao suparnici u drugoj polovici 14. pojavili Holanđani i Englezi. U Europi je tijekom srednjega vijeka razvijena mreža kopnenih putova koji su uglavnom bili u lošem stanju, a takve su se prilike nastavile i u ranom novom vijeku. Zimi se bilo teško kretati cestama jer su bile pune rupa ispunjenih blatom ili su bile zametene snijegom. Briga o cestama bila je prepuštena plemićima koji su uz njih imali svoje posjede. Oni su ubirali cestarinu od trgovaca, ali ubrani novac uglavnom nisu upotrebljavali za održavanje cesta i mostova. Problem je bio i u tome što su na cestama trgovci često bili izvrgnuti napadima razbojnika, ali i plemića: njihovi ljudi dočekivali su trgovačke karavane koje su se vraćale sa sajmova, pa su im otimali robu i pljačkali novac.

Southampton

e Rhon

Genova

a

Budim

Venecija

ro

Eb

S

R

Alžir

CRNO MORE

Dubrovnik

Trapezunt

Rim

Konstantinopol

Napulj

Palma

Kaffa

Dunav

Firenca

Marseille

Akkerman

Beograd

Krf E

D

O

Z

Tunis

Hanzeatski pravci Mletački pravci Đenovljanski pravci Mletački i đenovljanski pravci Kopneni i riječni pravci

Kasnosrednjovjekovni trgovački pravci. Utvrdi glavne smjerove trgovačkih pravaca.

Antiohija

E Messina M N O

Rod M

Tripoli

Kandija O

R

l

RO ZE JE

Milano

Beč

Dnjepar

Dnjestar

a Ra jn

Augsburg

Barcelona

Valencia

Kijev Lavov

KO

Santiago

Córdoba Cadiz

va

S IJ SP KA

Lyon

Bordeaux

Lisabon

Dauga

e

Basel

Toledo

ČK TI

Gdańsk Visla Hamburg LaLübeck ba Od ra Köln Leipzig Bruges Krakov Sein Frankfurt Erfurt Prag

Pariz

Tejo

Riga

London

Lora

Douro

L

Ura

za

BA

Novgorod

Reval

Volga

Tem

Visby

SJEVERNO MORE

Berwick York Chester

O M ORE

Bergen Oslo

Vo lg

ATLANTSKI OCEAN

Kama

od Drača. Njima su se služili križari u svojim pohodima. I napadači su također upotrebljavali stare cestovne smjerove, poput Mađara, koji su u svojim navalama iz Panonije na jug u 10. stoljeću pratili južni dio prastarog Jantarskog puta prema Akvileji u sjevernoj Italiji. Taj je pravac postao zbog toga poznat i kao „ugarska cesta“. Promet se odvijao i morem i rijekama, a izrazitija obnova pomorskog prometa na Sredozemlju u srednjem vijeku dogodila se s prestankom muslimanskih prepada u 10. stoljeću. Dotad su se upravo muslimanski gusari služili uvriježenim morskim pravcima, napadajući obale od istočnog Pirinejskog poluotoka pa sve do istočnog Jadrana. Bizantinci su do druge polovice 10. stoljeća, preotevši muslimanima Kretu, uspjeli iznova zagospodariti Egejskim morem, a Crno more im je također bilo važan prostor pomorskih komunikacija, odakle su dolazili trgovci sa sjevera. Rast trgovine glavnih talijanskih lučkih gradova, osobito od 12. stoljeća, dao je poticaj putovanjima na velike udaljenosti. Mlečani, Đenovljani i Pizanci, te u manjoj mjeri Provansalci s francuskog juga, plovili su u drugoj polovici

Famagosta

E

Aleksandrija

Tir

177


8. tema

Senj je polovicom 17. stoljeća bio sjecište karavanskih putova iz zaleđa i najprometnija luka u kvarnerskom primorju. (Veduta prema Martinu Stieru, 1660.). Istraži tko je bio Martin Stier i zašto je važan te o tome napiši sastavak.

Na drugoj strani, u nekim dijelovima svijeta poput Kine, kopneni su putovi bili dobro održavani. U Europi je sve veću važnost dobivalo riječno brodarstvo, dok je pomorstvo ostalo vrlo živo, pogotovo nakon otkrića Novoga svijeta i razvoja kartografije. Mnogi sredozemni gradovi zadržali su pomorsku moć, pomorskim pravcima su europske luke i države nastavile gospodariti, uključujući i Holandiju u 17. stoljeću i Englesku u 18. stoljeću. Dubrovnik je tako u 16. stoljeća bio treća 178 pomorska sila na svijetu. U Hrvatskom Kraljevstvu su cestovne veze bile u lošem stanju, baš kao i mostovi, na što upućuju stalne opaske u zaključcima hrvatskih sabora. Nekada vrlo prometne ceste prema Primorju opustjele su zbog opasnosti od Osmanlija, a k tome je politika bečkog dvora utjecala na pomicanje trgovinskog poslovanja između Ugarske i sjeverne Italije na područje austrijsko-slovenskih zemalja, čime je bila umanjena prometna važnost Hrvatske.

Ponovi Odredi temeljna obilježja prometnih komunikacija u kasnom srednjem i ranom novom vijeku.

Prepoznaj promjene U knjižnici potraži knjigu Fernanda Braudela Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća (Zagreb 1992.). U njoj pročitaj tekst „Dućani“ (55-62). Usporedi oblike trgovine tijekom srednjega i ranog novog vijeka i uoči do kojih promjena dolazi tijekom ranog novog vijeka.

Objasni uzroke i posljedice Uz pomoć dosad naučenog napišite sastavak o utjecaju križarskih ratova na razvoj trgovine na prostoru istočnog Sredozemlja.

Istraži povijesne izvore Na temelju svega što si naučio/la iz ove teme izdvoji dio koji ti se čini najzanimljiviji i o tome istraži izvore i literaturu u knjižnici. Na temelju istraživanja napiši rad. Ako je to izvedivo, neka rad bude povezan i sa zavičajnom poviješću. U knjižnici potraži knjigu Marka Pola Milijun te posebno istraži kojim prometnim pravcima i na koji način je teklo njegovo putovanje. U knjižnici potraži knjigu Hrvoje Petrić i Gordan Ravančić, Povijesna čitanka (Samobor, 2004.) i u njoj pročitaj tekst „Legrad – važno cehovsko središte (1697.)“ koji opisuje čizmarski ceh u Legradu. U bilježnici napiši sastavak o pročitanome.

Usporedi i zaključi Usporedi gospodarstvo i komunikacije u srednjem i ranome novom vijeku. Uoči i izdvoji neke sličnosti i razlike.

Smjesti u prostor i vrijeme Uoči osnovne razlike gospodarskog razvoja različitih europskih krajeva. U bilježnicu nacrtaj tablicu u nju upiši uočene razlike. U bilježnicu napiši sastavak o važnosti prekomorskih kolonija na razvoj gospodarstva zapadnoeuropskih država. Izradi plakat pod nazivom „Utjecaj osmanlijske opasnosti na gospodarski razvoj hrvatskih zemalja“.


9

EKONOMIJA

Razlike u razvoju seoskih i gradskih ekonomija tijekom srednjega i ranoga novog vijeka NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ: izdvojiti i obrazložiti temeljna obilježja seoske i gradske ekonomije u srednjem i ranom novom vijeku 179


9. tema

SEOSKA EKONOMIJA U SREDNJEM I RANOM NOVOM VIJEKU Srednjovjekovni seljaci živjeli su i radili na seljačkim obiteljskim gospodarstvima koje su bile dio šire zajednice sela, odnosno seoske općine. Uz to što su imali osnovnu zemljišnu česticu, zajedno su se s ostalim članovima seoske općine služili zajedničkim pašnjacima, šumama i vodama. Jedna seljačka obitelj obrađivala je zemljišnu česticu, čija je veličina kolebala ovisno o zemljopisnim obilježjima i ekonomskim uvjetima. Dugo je osnovna veličina čestice bila prosječno manja (10-16 hektara), ali je u razvijenom srednjem vijeku porasla. Glavni cilj seljačkoga gospodarstva bio je osigurati uzdržavanje obitelji poljoprivredom i uzgojem stoke. Radne mogućnosti bile su više ili manje snažno ograničene radnom obvezom na gospodarevu zemljoposjedu. Zbog promjena tijekom 12. i 13. stoljeća gospodarstvo zasnovano na radnoj obvezi je nazadovalo, pa je radna obveza znatno smanjena i 180 umnogome zamijenjena podavanjima. Kako bi mogli podmiriti svoje obveze podavanja, seljaci su morali

proizvoditi više nego što im je bilo potrebno za same sebe. Viškove koje su proizvodili počeli su sa širenjem trgovine u razvijenom srednjem vijeku nuditi na tržnicama i sajmovima u gradovima. Gradovima je selo u susjedstvu bilo neophodno kako bi dobivali poljoprivredne proizvode za vlastite potrebe, ali i kao tržište za obrtničke proizvode i trgovačku robu. Na taj način stvorila se podjela rada između sela i grada. Takva podjela rada ubrzo je dosegnula granice gdje god je seoska ekonomija imala slabe tržišne veze i gdje god su seoska imanja sama podmirivala svoje osnovne potrebe za alatom i obrtničkom robom. Stupanj urbanizacije i razvitak novčanoga gospodarstva u pojedinim područjima presudno su utjecali na tržišnu usmjerenost i važnost novca u seoskim domaćinstvima. Gradovi su svojom potražnjom poticali i poljoprivrednu specijalizaciju za određene proizvode. U obradi zemlje loša je strana bila njezina slaba iskoristivost. Zemlja je zbog jednostavnih načina

Poljoprivredni kalendar. (Ilustracija iz rukopisa bolonjskog prirodoslovca i pravnika Piera de’ Crescenzija [Pjera de Krešencija] koji je pisao o vrtlarstvu i poljodjelstvu, oko 1470.). U razgovoru s nastavnikom/icom raspravi i objasni važnost slikovnih izvora za rekonstrukciju povijesti srednjovjekovnoga gospodarstva, kulture i svakodnevice.


EKONOMIJA Drljanje tla. (Luttrellov psaltir, 14. stoljeće). Što je drljanje? Prouči što sve slika prikazuje u vezi s poljoprivrednim radovima.

obrade davala male prinose. Antički drveni plug, koji je mogao imati malo željeza kojim se oblagalo drvo, više je zemlju grebao nego sjekao. U uvjetima sredozemne klime bilo je to smisleno jer je bilo malo padalina, pa je zemlja bila lagana i suha. Ako bi se preduboko oralo, tlo bi se učinilo odviše rahlim, što bi omogućilo da iz zemlje pobjegne previše vlage. U sjevernoj Europi tla su teška i glinovita. Njih je valjalo jače preoravati kako bi se omogućilo da se prozrači i oslobodi viška vlage, pa su seljaci plugom morali prolaziti po njivi i do četiri puta. Nakon oranja veće bi grude zemlje morali razbijati rukama. Alatke za sječenje korova također su bile vrlo jednostavne. Gnojidba je bila slaba i nerazvijena. U ranom srednjem vijeku nije se znalo za umjetni gnoj, nego se upotrebljavalo biljno gnojivo (istrunula trava i lišće koje poslije žetve stoka nije pojela), ali i ono se prvenstveno čuvalo za osjetljivije i unosnije kulture (vinovu lozu, voćke). U razvijenom srednjem vijeku nastupile su važne tehnološke promjene koje su omogućile bitno povećanje prinosa te veću raznolikost u načinima uzgoja i vrsti uzgojene hrane. Tako su se mogle smanjiti poljoprivredne površine namijenjene proizvodnji žita, pa se moglo uzgajati više povrća, voća i grožđa, što je i kakvoćom i raznolikošću poboljšalo prehranu cjelo-

Seljaci u žetvi. (Psaltir kraljice Marije, Britanska knjižnica, London, 14. stoljeće)

Seljaci obrađuju njivu. (Srednjovjekovna ilustracija). Koje tehnološke novine možeš prepoznati na slici?

181

kupnog srednjovjekovnog stanovništva. Stari je plug zamijenjen težim, ponekad željeznog vrha, s odgrnjačom, što je omogućavalo dublje zaoravanje. K tome se proširila upotreba pluga s kotačima koji je bio poznat još u rimsko doba. Za bolju izradu pluga važan je izum blanje (strugače), sitnog alata kojim se ravnala površina obrađenog drva (također je već bio poznat u rimsko doba). Budući da se u poljoprivrednoj proizvodnji raširila upotreba konja, koji je brži od vola, iako su seljački konji bili manji i slabije kakvoće od plemićkih, trebalo je osmisliti nov sustav uprezanja jer je prethodni bio prilagođen volu. Uprežna je traka konju dolazila oko vrata, a ne na prsa, zbog čega se životinja gušila. Konjski ovratnik pojavio se u Europi još u 8. i 9. stoljeću zahvaljujući nomadima s istoka, ali je trebalo vremena da se njegova upotreba proširi. Taj se ovratnik sastojao od okruglog komada kože kojim bi životinja uprezala oko ramena, pa je mogla vući punom snagom. Uz to se konju na glavu stavljao kožni povodac radi lakšeg nadzora, a kopita su mu se


9. tema Vodenica. (Srednjovjekovna ilustracija)

Vjetrenjača. (Srednjovjekovna ilustracija). Istraži s pomoću interneta i literature kako je teklo širenje upotrebe vodenica i vjetrenjača u srednjem vijeku.

182 Branje grožđa. (Ilustracija iz 14. stoljeća). Uz pomoć interneta i literature istraži kakva je bila kakvoća vina u srednjem vijeku i čija su vina bila najcjenjenija.

Potkivanje konja (srednjovjekovna ilustracija). Objasni zašto je bilo važno potkivanje konja.

zaštićivala potkovom (još jedan izum poznat u rimsko doba). Vrlo važne bile su i vodenice (također dobro poznate Rimljanima) koje su se izrazitije počele graditi od 11. stoljeća. Time se ljudska snaga mogla osloboditi napornog mljevenja žita i usmjeriti u druge djelatnosti, krčenje šuma i poljoprivredni uzgoj. Na vodenice su se nadovezale i vjetrenjače u 12. stoljeću. Prve su

Voćnjak. (Ilustracija iz 15. stoljeća, Britanska knjižnica). Pronađi koji su se priručnici o poljoprivredi najviše koristili u srednjem vijeku.

se vjetrenjače s okomitim okretačem pojavile potkraj 12. stoljeća u Flandriji, Normandiji i južnoj Engleskoj (prethodno su bile poznate u islamskom svijetu, a europsko ih je srednjovjekovlje primilo iz muslimanske Španjolske). Osim toga, sve šira primjena tropoljnog sustava učinila je iskorištavanje zemljišta učinkovitijim, a i postupno je unaprijeđena gnojidba sve rašire-


EKONOMIJA Žeteoci. (Pieter Bruegel [Piter Brojgel] Stariji, 1565.)

nijom upotrebom lapora koji bi se sipao po površini njive, odnosno korištenjem stajskog gnoja. U svemu ovome valja imati na umu da je srednjovjekovni seljak teško prihvaćao novine, zbog neukosti bile su mu odbojne. Srednji vijek je za seljake bio vrijeme prevlasti alatke nad strojem. Nova velika promjena u seoskoj ekonomiji dogodila se u 14. stoljeću. Bilo je to razdoblje izrazitog pada broja stanovnika uslijed gladi i, osobito, epidemije kuge te krize poljoprivredne proizvodnje. Snažno je opala proizvodnja žitarica, a proširio se uzgoj stoke i poljoprivrednih kultura poput vinove loze koje su ciljale ostvariti veliku dobit i proizvesti tržišno konkurentan proizvod. Doduše, smanjenje stanovništva imalo je jednim dijelom i povoljne posljedice za ekonomski položaj seljaka. Broj sitnih seljaka se prorijedio, a smanjile su se i razlike između pojedinih seljačkih imanja. Seljaci su postali dragocjena radna snaga, pa su im feudalni gospodari bili spremni dati razne pogodnosti. No, ukupno uzevši, sve do otprilike kraja 15. stoljeća selo i njegova ekonomija su u većem dijelu zapadne Europe proživljavali teško razdoblje. Za razliku od prethodnog rasta sada je cijena žitarica pala, jer se bitno smanjio broj potrošača u odnosu na broj proizvođača, a smanjila se i njihova vrijednost u odnosu na drugu robu. Zbog znatnog porasta nadnica može se pretpostaviti i da su cijene manufakturne robe koja se koristila u poljoprivredi posljedično također porasle. Osim toga, neki feudalni posjednici su pod utjecajem ekonomskih promjena

183

Farma u Škotskoj u 17. stoljeću. (Ilustracija iz 1693.)

počeli zemlju, koju su im prije davali u zakup, seljacima oduzimati kako bi je mogli iskoristiti u druge svrhe. Tako su u Engleskoj oranice pretvarane u pašnjake za ovce. Ovce su držali radi vune koju su prodavali kapitalistima, a oni su je dalje prerađivali u tkanine u manufakturama. Oduzimanjem zemlje seljacima stvoren je veliki broj jeftine radne snage za manufakture.

Ponovi Odredi temeljna obilježja seoske ekonomije u srednjem vijeku. Čime je sve tehnološki razvoj unaprijedio seosku ekonomiju?


9. tema Loše stanje morske brane Zeedijk (danas ulica u Amsterdamu) između Diemena i Jaap Hannesa. (Nizozemska, 1705.). Istraži s pomoću sadržaja na internetu kako je i zašto podignuta brana Zeedijk.

184 Čovjek koji jede grah. (Annibale Carracci [Karači], 1580./1590.). Istraži kakvu je ulogu imao grah u prehrani ranonovovjekovnog stanovništva.

Žena šiša ovcu. (Ilustracija iz 16. stoljeća). Uz pomoć interneta i literature otkrij koje su glavne gospodarske zadaće obavljale žene na selu u ranom novom vijeku te o tome napiši sastavak.

Na početku ranoga novog vijeka seoska je ekonomija i dalje prvenstveno bila vezana uz poljoprivredu. Većina europskih seljaka živjela je na malenim posjedima veličine između dva i deset hektara te proizvodila oko 20 posto više od onoga što im je bilo nužno potrebno za preživljavanje. U većem dijelu Europe poljoprivredom se bavilo više od 80 posto stanovništva, nešto manje nego u srednjem vijeku kad je 90 posto ljudi bilo usmjereno na zemljoradnju. Taj se postotak snizio u Nizozemskoj i Engleskoj, gdje je u 16. stoljeću započela poljoprivredna revolucija stvorivši na tim prostorima do kraja 18. stoljećima visoko komercijalan poljoprivredni sustav. Dio stanovništva koji je napustio rad u britanskoj poljoprivredi predstavljao je kasnije radnu snagu za nove rudnike, tekstilne tvornice i željezare. Povećanje stanovništva poticalo je poljoprivrednu proizvodnju na selu, a povećanje cijena je tome pogodovalo. U Nizozemskoj su velika sredstva ulagana ne bi li se ze-

mlja otela moru. U drugim dijelovima Europe su površine pod livadama i pašnjacima smanjene da bi se osigurao prostor za proizvodnju žitarica. U Njemačkoj su poljoprivredne površine širene sječom šuma koje je bilo toliko rašireno da su je pojedini vladari morali zaustavljati. Do poboljšanja je dolazilo i zbog uvođenja novih i izdašnijih kultura, poglavito iz Amerike. Krumpir je do kraja ranoga novog vijeka postao glavni proizvod zapadne Europe. Kukuruz je davao znatno veći prinos po hektaru od starih žitarica. Heljda se proširila s juga na sjever Europe i u Rusiju. U Sredozemlje su riža, agrumi i šećerna trska došli prije ranoga novog vijeka, međutim proizvodnja šećera se smanjivala nakon sredine 16. stoljeća, isprva zbog konkurencije iz Madeire i s Kanarskih otoka, a od 17. stoljeća i iz Brazila te s Kariba. Ljudi su otkrili da se plodnost može održati i smišljenom izmjenom poljoprivrednih kultura, od kojih je svaka uzimala druge kemijske sastojke iz tla, pa je


EKONOMIJA izbjegnuto ostavljanje zemlje na ugaru karakteristično za srednjovjekovnu poljoprivredu. Sve više se uzgajala krmna repa i to stoga što su se njome mogle prehranjivati ovce i zimi. Ovce su bile važne jer su davale meso, vuno i gnojivo. Važan je bio i u uzgoj graha, graška i djeteline koji su obnavljali dušik u tlu. Novine u poljoprivredi bile su vidljive i poboljšanjem oruđa – primjerice, uvođenjem potpuno željeznog pluga i sijačice. Opsežno se i gnojilo vapnom kako bi se neutralizirala kiselost tla, a provodila su se i znatna isušivanja ili navodnjavanja.

Ponovi Istraži zašto se poljoprivredna revolucija tako naziva u povijesnoj znanosti i objasni u čemu leži njezina važnost. Usporedi napredak poljoprivrednih novina u odnosu na srednjovjekovlje.

IZVORI

kojih prave kruh. Kukuruz ovdje ne vlada zbog sušnoga tla. Tek su ga sada počeli ponešto sijati na mjestima gdje je tlo vlažno i dublje. Giacomo Filippo Tommasini [Đakomo Filipo Tomazini], Povijesnozemljopisni komentari o pokrajini Istri u Giacomo Filippo Tommasini osam knjiga, knjiga 1., poglavlje 31. (1641.).

Potraži u rječnicima značenje manje poznatih žitarica. Koji se povijesni podaci mogu utvrditi u odlomku? Pronađi koje se od ovih žitarica i danas sade u Istri te temeljem toga izvedi zaključak. Istraži tko je bio Giacomo Filippo Tommasini.

Gradska ekonomija u srednjem i ranome novom vijeku

Veduta Pule iz 1686. godine

Pulski dio Istre jako obiluje žitaricama, zatim slijede buzetske zemlje, one u dolini Motovuna, a ostatak je siromašan jer su zemljišta neravna i brdska, jako naginju suši, te zbog malog broja zemljoradnika i jer su ljudi, koje straši nesigurnost u pobiranju, sviknuti na manje napora i na uzgoj loze i maslina. (...) Daje obilje raži koja služi zemljoradnicima i pastirima više negoli pšenica. Siju se ječam i krupnik, a također i pir, kojega se pobiru količine, a od njega uobičajeno zemljoradnici prave kruh. Uvriježeno se pobiru količine zobi, koja se na konjima iznosi van i u Veneciju, a u stanovitom je smislu istarska žitarica. K tome, siromasi je, pomiješanu s malo sirka, upotrebljavaju za pravljenje kruha. Siju malo prosa, sirak i bar, od

Temeljno obilježje ekonomije srednjovjekovnih gradova bili su obrtnička proizvodnja i trgovačka djelatnost. Od njih je potonja u većini slučajeva bila glavni razlog bogatstva neke gradske zajednice. U isti mah trgovina je bila neodvojiva od specijaliziranih obrta jer se trgovalo upravo njihovim proizvodima. Obrti su začetak imali na selu i jednim su dijelom i kasnije ostali vezani za selo. Neki obrti, poput rudarstva ili kovinarstva, pripadali su seoskom svijetu budući da su se rudače ondje i crpile i prerađivale. Drugi, kao što su predenje i u stanovitoj mjeri tkanje, uvijek su bili prisutni na selu jer su se jako dobro uklapali u kalendar zemljoradnje u kojem je bilo razdoblja kad se na zemlji nije imalo što raditi. Ti obrti u kućnoj radinosti pružali su posao ženama koje u seoskoj ekonomiji nisu imali istaknutu radnu ulogu. Prelazak obrta sa sela u grad dogodio se zbog sve veće istančanosti i složenosti proizvodnog procesa, kakvoći gotovog proizvoda i profesionalnosti obrtnika. Razvoj staleža profesionalnih obrtnika bio je i posljedica toga što se među plemićkim staležom pojavila potražnja za takvim proizvodima.

185


9. tema im izgleda da sami zasnuju posao i postanu članovi ceha bili nikakvi. No koliko god da je bilo zaposlenika ili količine proizvedene robe, ni opseg ni organizacija proizvodnje nisu se nimalo približili industrijskom (tvorničkom) sustavu modernoga doba. U većini slučajeva obrtnikova radionica nije bila odvojena od kuće u kojoj je živio s obitelji. IZVORI

Mesnica. (Ilustracija iz 14. stoljeća)

186

Kovački posao. (Ilustracija iz oko 1500.)

Srednjovjekovnu obrtničku proizvodnju nadzirali su cehovi kao udruženja obrtnika koji su se bavali istim zanatom. Gradska proizvodna jedinica je bila uvijek mala. Uvriježeno se sastojala od majstora, kalfe i šegrta. No u nekim obrtima, poput bojadisarstva, bila je potrebna dodatna radna snaga koja se novačila među nadničarima, ljudima koji su prodavali svoj rad jer su

Na glavnom trgu i u 50 ulica ima valjda šest ili sedam stotina trgovina s robom svake vrste. Trgovine i zanatske radnje grupirani su strogo po cehovima – oni se zovu esnafi – baš kao po zapadnoj Europi i kao što je doskora bilo i u engleskim velikim gradovima. U kožarskoj ulici, koju zovu “Sarači”, možeš vidjeti divne robe i raznobojne kože i prekrasnu konjsku opremu da se nagledati ne možeš. Nadaleko su trgovine svakojakoga krzna od šumskih zvijeri. Među njima ima tako krasnog da bi londonske žene dale ne malo godina za jedan ogrtač od njega. U jednoj poduljoj ulici vidio sam dućane Sarajevo u 17. stoljeću prepune zlatnog nakita, ljepote kao u haremskih ljepotica iz arapskih i indijskih bajki, a od srebra izrađeni ukrasni predmeti svojom ornamentikom punom fantastičnih šara ne zaostaju nimalo za venecijanskim radovima ove vrste... U trgovinama tekstilom vidio sam dobre engleske čohe [debelo sukno od valjane vune] i skupocjene španjolske i venecijanske kadife [baršunasta tkanina]. Tkanine za laganu žensku, odjeću kao paučinu tanku svilu u prekrasnim uzorcima dobavljaju iz Male Azije. Opis Sarajeva engleskog pisca Roberta Stanfopesa [Stenfopsa], prema pripovijedanju viteza Henryja Blounta [Henrija Blaunta] koji ga je posjetio 1634. godine.


EKONOMIJA zašto. Dovedi ove opise u vezu sa znanjima stečenima o srednjovjekovnom i ranonovovojekovnom gradu. Raspravi s nastavnikom/icom o važnosti usporedbe izvornih svjedočanstava iz približno istog vremena za utvrđivanje povijesnih činjenica.

Trgovina je u srednjovjekovnom gradu bila neodvojivo povezana s obrtničkom proizvodnjom. Budući da su proizvodne jedinice bile male, svaki je obrtnik izravno poslovao s kupcima robe ili usluga. Izuzmu li se skupocjeniji proizvodi ili dobra iz udaljenih krajeva, Sahat-kula nije bilo potrebe za posrednikom – trgovcem, nego je i Gaziproizvođač izravno prodavao svoj proizvod potrošaču. Husrev Postojale su dvije vrste trgovine: unutargradska i izvanbegova džamija u gradska. U prvom slučaju obrtnik je prodavao svoje Sarajevu. proizvode drugim obrtnicima i njihovim obiteljima. Što je Takvi su obrtnici bili pekari i mesari koji su proizvodili sahat-kula? gotovo isključivo za mjesnu potrošnju. U izvangradskoj je trgovini obrtnik, koji je također svoje proizvode prodavao sugrađanima, robu u velikoj mjeri nudio i IZVORI kupcima sa sela ili iz drugih gradova. Da bi grad uopće Između brda i dolina, po pitomim brežuljcima, s lijeve i opstao, morala je postojati ravnoteža između unutardesne strane Miljacke, po vrtovima i baščama nanizane su gradske i izvangradske trgovine. Grad nije mogao biti prizemnice i jednokatne kuće s dimnjacima. Svaka od njih samodostatan, nego je nužno morao razvijati izvan- 187 ima živu vodu. Među najljepšim bogomoljama spomenut gradsku trgovinu. Ona se prvenstveno odvijala na ću Ferhat-pašinu džamiju. U sredini šehera [naselja] pokraj Sahat-kule nalazi se Husrev-begova džamija. Uz nju se diže minaret [toranj s kojeg se poziva na molitvu]. Osnivač džamije je bio jedan od zapovjednika sultana Sulejmana. Sagradio ju je blagom dobivenim u ratovima. Grad ima pet javnih kupališta. U svakoj gospodskoj kući sagrađena je raskošna kupaonica. I ja sam se, siromah, s uživanjem kupao u mnogim kupalištima. U čaršiji [dio naselja, četvrt] ima u svemu tisuću i osamdeset trgovina. U jednoj kamenoj zgradi sagrađenoj od kamenja nalazi se bezistan [trgovačka kuća]. Tu se može jeftino kupiti svakovrsna roba iz Indije, Arabije, Perzije, Poljske i Češke. Kako su Dubrovnik i Mleci [Venecija] udaljeni od ovog grada samo dva do tri konaka, to se iz Zadra, Šibenika i Splita za dva dana doveze na konjima različita roba, skupocjeno sukno i fine svilene haljine i tu se prodaju. Na rijeci Miljacki ima sedam tvrdih mostova... U ovom gradu stavljaju led u slamu i čuvaju ga u podrumu. U vrijeme žege u mjesecu srpnju vade ovaj kao kristal čist led i stavljaju ga u kompot od višanja. Klima je prijatna, a ljudi rumeni, krepki i zdravi. Jedni služe kao graničarski vojnici, drugi su službenici, neki se bave obrtom, a neki trgovinom. Evlija Čelebi, Putopisi.

Usporedi opis Sarajeva u 17. stoljeću s ove i prethodne stranice te utvrdi njihove sličnosti i razlike. Što je pojedinog putopisca najviše zanimalo? Razmisli

Istovar broda u Bruggeu (Brugesu [Brižu]) u Flandriji. (Simon Bening, prva polovica 16. stoljeća). U kasnom srednjem vijeku Brugge je bio jedan od europskih središte tekstilne proizvodnje i daleke trgovine


9. tema

Srednjovjekovna Firenca (ilustracija iz Nirnberške kronike, 1493.)

188

ZANIMLJIVOST Talijanska Firenca je bogatstvo pretežno zahvaljivala manufakturnoj proizvodnji tekstila, najprije vune, a potom i svile. Zarađeni je novac bogatim firentinskim obrtnicima i trgovcima omogućio da razviju razgranato novčano poslovanje, pa su već potkraj 13. stoljeća firentinski bankari istisnuli suparnike u takmenju za velike poslove

mjesnoj tržnici. Pojedini gradovi, poput talijanskih ili njemačkih, koji su razvili trgovinu na daljinu, bilo da su nudili vlastite obrtničke proizvode ili preprodavali luksuznu robu kao trgovački posrednici, mogli su ostvariti vrlo velike prihode. Osobito je u tome bio uspješan sloj talijanskih trgovaca koji se brzo bogatio. Oni stečeni novac nisu čuvali kod sebe nego su ga dalje ulagali u trgovačka društva ili u proizvodnju. U gradovima su i u ranome novom vijeku veliku važnost zadržali cehovi. Gradsko-kućanski sustav proizvodnje, u kojem je obrtnička radionica bila sastavni dio obrtnikova kućanstva, trajao bez bitnijih promjena sve do 18. stoljeća. Doduše, velike manufakturne radionice, koje su zapošljavale razmjerno mnogo ljudi, pojavile su se već na izmaku srednjeg vijeka. Rast je gradova poticao sve veću specijalizaciju u proizvodnji hrane, pa se Nizozemska usredotočila na mliječne proizvode, a Danska na stočarstvo. Njemačka, talijanska i nizozemska proizvodnja sukna uvelike je ovisila o velikom uvozu vune iz Španjolske koja je u 16. stoljeću imala tri milijuna ovaca. S vremenom je španjolska proizvodnja vune prepustila mjesto uvoznom pamuku i njemačkoj vuni. Dogodio se i porast trgovine drvom iz sjeverne Europe i žitaricama s europskog istoka

Rad u manufakturi (ranonovovjekovna ilustracija)

te voćem, uljem i vinom iz Sredozemlja. Pri tome su Gdanjsk u Poljskoj i Livorno u Toskani postali velike izvozne luke. U 18. stoljeću dogodile su se dvije ključne novine koje su temeljito promijenile mjesto i opseg proizvodnje. To je bilo uvođenje vrlo velikih jedinica proizvodnje, svojevrsnih tvornica, kao i primjena parnog pogona. U povijesnoj znanosti taj se proces naziva predindustrijalizacija.


EKONOMIJA Ponovi IZVORI

Objasni koje su bile glavne osobitosti gradskih ekonomija u srednjem i ranome novom vijeku te koje su se promjene dogodile.

Prepoznaj promjene

Podjela kruha u Louvreu tijekom velike gladi 1693.-1694. (Ilustracija s početka 18. stoljeća)

Godine 1693. Francusku je, već oslabljenu dugim ratom, pogodila, kao posljedica pravednog Božjeg gnjeva, najveća i sveopća glad za koju se zna. Cijena žitu, koje je u Orléansu prijašnjih godina prodavano za 14 do 15 franaka, narasla je na 110 franaka; no svejedno ga se nije moglo nabaviti. Obrtnici koji su imali velike zalihe izdržali su prvi udarac, ali ubrzo su bili prisiljeni prodavati svoje pokućstvo jer više nitko nije ništa naručivao, a i sami građani mislili su na najnužnije. Uhvatio ih je krajnji očaj kad su vidjeli da ostaju bez pokućstva, posla i kruha. Moglo se tada vidjeti cijele obitelji, koje su nekada bile prilično imućne, kako idu od vrata do vrata i prose kruh. Čulo se žalosne vapaje sirote djece koju su roditelji napustili i koja su danju i noću plakala i tražila kruh. Posvuda samo blijeda i ispijena lica. Mnogo ljudi se rušilo od iznemoglosti po ulicama i javnim trgovima, a neki su i izdisali na pločniku. Kad je siromašni puk u gradovima, u kojima nije nedostajalo hrane, bio u tako bijednom položaju, onda možete zamisiti u kakvom su bijednom stanju bili ljudi na selu i kakav je preveliki jad snašao selo, gdje je toliko obitelji bilo prepušteno samo sebi i žoivjelo u tako velikoj bijedi da su ljudi bili prisiljeni pasti travu kao stoka i hraniti se stvarima koje ni nečisten životinje ne bi jele. Iz zapisa suvremenika velike gladi u Francuskoj 1693.-1694. godine.

Tko je u ovo vrijeme vladao Francuskom? Kako pisac prikazuje posljedicu gladi? Što navodi kao glavni razlog izbijanju gladi? Što misliš, zašto? Usporedi razliku u stanju u gradu i na selu. Uz pomoć literature i interneta istraži uzroke i posljedice velike gladi u Francuskoj.

Na temelju teksta u udžbeniku izradi plakat o razvoju poljoprivredne proizvodnje tijekom srednjeg i ranog novog vijeka.

Objasni uzroke i posljedice Uz pomoć teksta i dodatne literature prouči koje su bile posljedice velike epidemije kuge sredinom 14. stoljeća te na koji način je to prouzročilo gospodarsku krizu.

189 Istraži povijesne izvore Na temelju svega što si naučio/la iz ove teme izdvoji dio koji ti se čini najzanimljiviji i o tome istraži izvore i literaturu u knjižnici. Izvore možeš pronaći u knjigama: Hrvoje Petrić i Gordan Ravančić, Čitanka za povijest – Srednji i rani novi vijek i Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine. Na temelju istraživanja napiši rad. Ako je to moguće, neka rad bude povezan i sa zavičajnom poviješću.

Usporedi i zaključi Na temelju teksta u udžbeniku usporedi razlike u razvoju seoskih i gradskih društava. Nacrtaj tablicu u bilježnici i u nju upišite svoja zapažanja.

Smjesti u prostor i vrijeme Uz pomoć teksta u udžbeniku i dodatne literature koju možete pronaći u knjižnici u bilježnici napiši sastavak o gospodarskom razvoju gradova Hanze i najvažnijih talijanskih gradova tijekom kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka.


10 10. tema

Gospodarski učinci velikih geografskih otkrića i susreta s izvaneuropskim civilizacijama

NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ:

190

povezati gospodarski razvoj ranonovjekovnih europskih gradova i država, dinamiku transkontinentalne i prekomorske trgovine i stvaranje prvih kolonija.


EKONOMIJA

Velika geografska otkrića Portugalci su tijekom 15. stoljeća otkrivali Europljanima dotad nepoznate zapadne afričke obale iz gospodarskih pobuda. Oni su bili prvi koji su odlučili tražiti novi put za Indiju. Do Rta dobre nade na jugu Afrike 1486./1487. doplovio je Portugalac Bartolomeu Dias [Bartulumeu Dieš] ili Diaz (o. 1450. – 1500.), ali se nije odvažio krenuti dalje. Dalje na istok otplovio je tek portugalski pomorac Vasco da Gama (o. 1469. – 1524.) koji je 1498. godine oplovio Rt dobre nade i sretno stigao u Indiju. To je bilo ključno za kasniji razvoj portugalske trgovine na novootkrivenom putu za Indiju. Na putu za Indiju Portugalci su duž afričke obale osnivali utvrđena naselja kolonije, koje su bile ovisne o Portugalu. Ojačalo je značenje glavnoga portugalskoga grada Lisabona. Za razliku od Portugala, Španjolska je tražila drugi put za Indiju. U službi španjolske kraljice i kralja bio je đenoveški (đenovljanski) pomorac Kristofor

Lisabonska luka u 16. stoljeću. Zašto je Portugal pokrenuo prvi val velikih istraživanja? Što su sve Portugalci otkrili?

Kolumbo (o. 1451. – 1506.) koji je prihvatio mišljenje da je Zemlja okrugla. On je namjeravao pronaći put za Indiju ploveći prema zapadu. Kolumbo je krenuo na put s tri broda karavele 1492.

G

R

E

N

ND LA

a

n

c

e

A Z I J A

RO PA EU

o l a n t s k i A t

SJ E A A M EV E R N R IK A

Lisabon Ceuta Terhaza

Tunis

Tuat Kalkuta

Timbuktu

AFRIKA

Diaz Da Gama

A

Kolumbo Magellan i suradnici

A

S TRA IJ

Indijski ocean

U

L

n cea Tihi o

JU A M EŽ N A R IK A

ostali Europljanima nepoznati kontinenti

Velika geografska otkrića. Analiziraj uz pomoć legende smjerove i vrijeme otkrića. Što sve možeš zaključiti na temelju ove karte?

191


10. tema

Tipična galija iz razdoblja geografskih otkrića. Lisabon: Pomorski muzej. (Foto: Mladen Tomorad, 2017.). Što je pokretalo galije u razdoblju geografskih otkrića?

Kristofor Kolumbo. Od koga je Kristofor Kolumbo prihvatio mišljenje da je zemlja okrugla? Pronađi mit o Zemlji kao ravnoj ploči.

Vasco da Gama. Lisabon: Pomorski muzej. (Foto: Mladen Tomorad, 2017.). Po čemu je Vasco da Gama ostao zapamćen?

godine. Plovio je uz velike teškoće dva mjeseca 192 Atlantskim oceanom i kada je zajedno sa svojim mornarima izgubio nadu da će ugledati kopno, pojavio se otok koji su prozvali San Salvador. Iako toga nije bio svjestan, Kolumbo je, umjesto novog puta za Indiju, otkrio Novi svijet. Od Kolumba su očekivali da će pronaći začine i zlato kojih nije bilo. Zbog toga ga je španjolski vladar slao na još tri putovanja na kojima je otkrio otoke Haiti i Kubu te srednjoameričko kopno. Bio je uvjeren da je otkrio Indiju pa je domorodačko stanovništvo nazvao Indijancima.

Kolumbo otkriva Ameriku. Otkrij što znači San Salvador. Što misliš, zašto je Kolumbo baš tako nazvao otok? Istraži je li Kolumbo bio prvi Europljanin koji je stao na američko tlo.

IZVORI

Četvrtak/petak, 11./12. listopada 1492. U dva sata ujutro ukazala nam se zemlja od kojem smo bili udaljni otprilike 8 morskih milja... Smotali smo jedra i plovili smo s jednim velikim jedrom, bez sporednih jedara... Našim se pogledima ukazala zemlja koja je bila zasađena svijetlim zelenim drvećem i bogata vodama i svakojakim plodovima... Odmah se na onom mjestu skupiše mnogobrojni uređinici otoka. Uvjeren da su to ljudi koji će se mnogo lakše ljubavlju nego mačem spasiti i privesti našoj svetoj vjeri, odlučio sam da ih učinim sebi prijateljima i poklonio sam nekima od njih crvene kape i ogrlice od stakla i još druge sitnice male vrijednosti, čem su se, očito, neobično veselili. Postali su tako dobri prijatelji da je to bila prava radost. Doplivali su do naših brodova i donijeli nam papiga, klupka pamuka, duge sulice i još mnogo drugih stvari koje su mijenjali za ono što smo im dali, kao staklene kuglice i zvonca. Davali su i uzimali sve od srca rado – ali meni se činilo da oskudijevaju u svemu. Idu goli naokolo kako ih je majka rodila, muškarci i žene... Svi koje sam vidio bili su mladi; naime nijednoga nisam vidio koji bi bio stariji od trideset godina. Zapisi iz Kolumbova brodskog dnevnika.

Kako su domoroci dočekali Kolumba? Što još, na temelju izvora, možeš zaključiti o domorocima? 1425.

1430.

1427. Portugalci

otkrili Azore

1470.

1475.

1480.

1485.

1486. – 1487. Bartolomeu Dias oplovio Rt dobre nade 1492. Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku

1494. sporazum iz Tordesillasa; razgraničenje Portugalaca i Španjolaca 1497. John Cabot pristao uz obalu Sjeverne Amerike 1497. – 1498. Vasco da Gama oplovio Afriku i pristao u Indiji

1490.

1495.

1500.

1499. – 1502. Amerigo Vespucci

istraživao Amazonu

1500. Pedro Alvares Cabral otkrio Brazil

1505.


EKONOMIJA

Ferdinand Magellan. Zašto možemo tvrditi da Magellanov put predstavlja svojevrsnu povijesnu prekretnicu?

Gospodarski učinci susreta s izvaneuropskim civilizacijama Španjolci koji su prodirali na američko tlo bili su na to potaknuti vijestima o njegovu bogatstvu u plemenitim metalima. Europljani su imali neusporedivo bolje vatreno oružje kojemu se domoroci nisu mogli uspješno oduprijeti. Manje skupine španjolskih pustolova, koje su zvali konkvistadori, bez velikih su napora u nekoliko desetljeća tijekom 16. stoljeća uništili tekovine starih civilizacija na novom kontinentu. Konkvistador Hernán [Ernan] Cortés (1485. – 1547.) osvojio je 1521. državu Azteka, a Francisco Pizarro (1478. – 1541.) 1532. carstvo Inka.

Novi kontinent tada nije dobio Kolumbovo ime. Kartografi su mu dali ime po talijanskom istraživaču Amerigu Vespucciju [Vespučiju] (1454. – 1512.) jer je on prvi utvrdio da je riječ o novom kontinentu – Americi. Kolumbo je umro misleći da je pronašao novi put za Indiju. Ipak, nije bio osamljen u namjeri traženja Indije plovidbom prema zapadu. Slično je postupio portugalski pomorac Ferdinand Magellan [Mageljan] (1480. – 1521.) koji je plovio u službi španjolske kraljice i kralja. On je pokušao doći do Indije ploveći jugozapadnim putem, oko Južne Amerike. Na put je krenuo s pet brodova 1519. godine. Prvo je preplovio Atlantski ocean. Nakon toga je otkrio morski put između Atlantskog i Tihog oceana, a danas se taj prolaz po njemu zove Magellanov prolaz. Uz velike je muke i oluje doplovio u Tihi ocean kojemu je dao to ime. Nakon toga je tri mjeseca u teškim uvjetima plovio mirnim morem do azijskih otoka bogatih mirodijama. Na otoku Mactanu u Filipinima poginuo je u borbi s Naoružanje konkvistadora. domorocima, a vodstvo dva preostala broda (od pet Lisabon: Pomorski muzej. (Foto: Mladen Tomorad, 2017.). Istraži kako su bili naoružani indijanski narodi. koliko ih je krenulo na putovanje) preuzeo je kormilar. Na koncu se samo jedan brod 1522. godine, nakon tri godine plovidbe, vratio u Španjolsku, oplovivši svijet. To je bilo prvo putovanje oko Zemlje. Magellan i pomorci koji su s njim plovili tim su putovanjem dokazali da je Zemlja okrugla.

193

Ponovi Kada i zašto dolazi do Velikih geografskih otkrića? Obrazloži jesu li postojala geografska otkrića i istraživanja prije Velikih geografskih otkrića. Zašto su baš otkrića u 15. i 16. stoljeću dobila naziv velika? Objasni što je sve otkriveno i tko su bili istraživači. 1505.

1510.

1515.

1520.

1519. Hernán 1513. Vasco Núñez Cortés se iskrcao u de Balboa stigao do Meksiku Tihog Oceana 1519. – 1521. Hernán Cortés osvojio kraljevstvo Azteka

1525.

Hernan Crotes. (Prikaz iz 19. stoljeća) 1530.

1535.

1540.

1526. – 1533. Francisco Pizzaro istraživao Srednju Ameriku i Peru 1522. J. S. del' Cana dokazivao da je Zemlja okrugla 1533. Francisco Pizzaro ušao u 1519. – 1522. ekspedicija Ferdinanda Magellana oko svijeta Cusco 1521. Ferdinand Magellan ubijen na Filipinima

1545.

1543. Portugalci se iskrcali u južnom Japanu

1550.

1555.


10. tema

Skladište duhana u Jamestownu [Džejmstaunu], najstarijoj stalnoj engleskoj koloniji u Sjevernoj Americi (osnovana 1607. na rijeci James u Virdžiniji). (Foto: Mladen Tomorad, 2004.). Što misliš, kako i odakle je došao duhan u Europu?

194

Kokvistadori od indijanskih plemena u Americi utjeruju zlato. Lisabon: Pomorski muzej. (Foto: Mladen Tomorad, 2017.). Koje su posljedice osvajanja koja su provodili konkvistadori?

i počeli naseljavati od ranog 17. stoljeća. U novootkrivenim područjima Englezi su uređivali plantaže za uzgoj pamuka i duhana, a za rad su koristili crnačko robovsko stanovništvo dovezeno iz Afrike. Iz toga se razvila unosna trgovina crnim robljem koja je utjecala na promjenu američkog stanovništva. Istodobno su Englezi ratovali s domorodačkim stanovništvom (Indijancima), otimajući im zemlju koju su naseljavali. Zemlju su od domorodaca dobivali i na druge načine, a najčešće kupnjom. Velika geografska otkrića prouzročila su krupne promjene u svijetu i izazvale velike posljedice u europ-

IZVORI

Peruanski Indijanci imali su općinski zakon koji je točno određivao prava svakog plemena i svake pokrajine: imali su zemljišni zakon po kojem su se polja premjeravala i dijelila među podanike, i njega su se najstrože držali. Mjernicima su razmjerivali zemljište mjerama, zvanim tupu, pomoću vrpca i dijelili ih tada među stanovnike označavajući svakom njegov dio. Općinski zakon nalagao je svima, izuzevši starce, mlade dječake i nesposobne ljude da rade za dobro općine, da grade hramove kao i palače za vladare i odličnike, da popravljaju ceste i da obavljaju druge, slične poslove. Jedan drugi zakon nazivali su bratimski zakon, koji je naređivao da se svi susjedi jednoga sela moraju međusobno pomagati pri oranju, sijanju, žetvi i pri gradnji kuća... Odlomak iz djela Povijest peruanskog carstva isusovca Blasa Valere (1551.-1597.).

Otkrij čiju državu opisuje Blas Valera. Je li ta država bila gospodarski razvijena? Na čemu temeljiš takav zaključak?

Tipična kuća doseljenika u Sjevernoj Americi. Jamestown, Virdžiniji. (Foto: Mladen Tomorad, 2004.). Uz pomoć interneta istraži kako su živjeli prvi doseljenici u Sjevernoj Americi.

Engleski, nizozemski i francuski pomorci su, za razliku od Španjolaca, pokušavali pronaći put za Indiju ploveći preko sjeverozapadnog dijela Atlantika. Na putu im se ispriječilo sjevernoameričko kopno koje su istražili 1560.

1565.

1570.

1575.

1580.

1585.

1578. – 1580. Francis Drake oplovio svijet

1590.

1595.

1600.

1605.


EKONOMIJA skom gospodarstvu. Najvažnija su se središta svjetske trgovine premjestila iz Sredozemlja na obale Atlantskog oceana. Pri tome je Mletačka Republika doživjela gospodarski zastoj, a kako su njezini važni posjedi bili na istočnoj obali Jadrana, to se prenijelo i na hrvatske zemlje. Istodobno je stradala trgovina na sjeveru Europe, što se vidi po krizi, a naposljetku i kasnijom potpunom propašću Hanze. Unatoč tome što su prve nove zemlje otkrivali Portugalci i Španjolci, veće koristi od njih su izvlačili Nizozemci i Englezi jer je u njihovim zemljama nastupio snažan razvoj kapitalističke proizvodnje. Nizozemci su se uključili u osvajanje novih zemalja s težištem na prostoru Indijskog oceana. Europske države su novostečena područja pretvorile u zavisna područja, odnosno kolonije. U Europu je iz novootkrivenih područja dopremljeno mnogo zlata i srebra, što je izazvalo podizanje cijena, tj. inflaciju ili poskupljenje poljoprivrednih i manufakturnih proizvoda. No bilo je i povoljnih učinaka. Iz Europe su u Ameriku prevezeni vinova loza, riža, pšenica, ovce i koze, a iz Amerike su u Europu stigli kukuruz, krumpir, grah, duhan, kakaovac. Uz biljke su uvezene i životinje, na primjer, puran. Budući da se gospodarsko središte svijeta u 16. stoljeću pomaknulo sa Sredozemlja na Atlantski ocean, ondje su se razvile važne luke s brodogradilištima i velikim skladištima. Nastala su i moćna trgovačka udruženja koja su ustrojila i povezivala svjetsku trgovinu. Trgovci su iz Europe izvozili robu u Afriku i ondje je mijenjali za crne robove koje su odvozili u Ameriku. Trgovina s crnim robovima donosila im je velike novčane dobitke. Robove su u Americi prodavali za šećer, srebro i pamuk koje su nakon toga prevozili u Europu i ondje preprodavali. Iz toga su izvlačili veliku dobit.

Objasni uzroke i posljedice U knjižnici potraži knjigu Povijest otkrića i istraživanja sv. 2 Novi svijet. (ZagrebLjubljana 1977.). Otkrij kakve je posljedice (društvene, gospodarske, političke) otkriće Amerike imalo na domaće stanovništvo, a kakvo na europske države. O rezultatima istraživanja napravi plakat. Napiši sastavak o kratkoročnim i dugoročnim posljedicama geografskih otkrića na daljnji tijek svjetske povijesti.

Istraži povijesne izvore Istraži kako su geografska otkrića promijenila svijet i na temelju toga napiši kratak strukturirani rad.

Smjesti u prostor i vrijeme Izradi slijepu kartu i na njoj ucrtaj glavne prometne pravce i otkrića u razdoblju od 15. do kraja 17. stoljeća.

195

Ponovi Koje su sve europske države sudjelovale u istraživanjima? Što misliš, zašto su to bile baš te države? Koje su kratkoročne, a koje dugoročne posljedice Velikih geografskih otkrića?

1610.

1615.

1620.

1609. – 1610. Henry Hudson istraživao

istočnu obalu Sjeverne Amerike

1625.

1630.

1635.

1640.

1642. A. J. Tasman otkrio Van

Diemenovu zemlju – Tasmaniju

1645.

1720.

1725.

1728. V. J. Bering otkrio prolaz

između Azije i Amerike – Beringov prolaz


11 11. tema

Islam i arapski svijet na Sredozemlju − sučeljavanje i razmjena ideja Istoka i Zapada NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ:

196

objasniti napredak znanosti i tehnologije u srednjovjekovnom islamskom svijetu te zaključivati o njegovom utjecaju na srednjovjekovnom Zapadu


ZNANOST I TEHNOLOGIJA

Islam i arapski svijet na Sredozemlju Zahvativši svojim širenjem čitav Prednji istok, Sjevernu Afriku i najveći dio Pirenejskog poluotoka tijekom 7. i do sredine 8. stoljeća, Arapi su stvorili jedinstvenu državu u kojoj su se prožimali različiti utjecaji, ali su ih sve objedinjavale dvije temeljne sastavnice – islamska vjera i arapski jezik kao zajednički jezik uprave i učenosti. Upravo je religija stvorila potrebu da se oblikuje standardan arapski jezik kako bi ga preobraćenici na islam lakše naučili i mogli ispunjavati temeljnu vjersku obvezu – proučavanje Kur’ana na arapskom, jer ga se nije smjelo prevoditi na druge jezike. Ta je okolnost ujedno i sprečavala potpuno stapanje (asimilaciju) Arapa s pokorenim narodima. Nisu samo preobraćenici nužno prihvatili arapski jezik, nego i sljedbenici dopuštenih vjera kako bi se uklopili u islamsko društvo i sami mogli sudjelovati u njegovim tijekovima. Za nesmetan protok zamisli i kulturnih obilježja još je važnije bilo to što je cijeli prostor od Španjolske do Indije bio jedinstveno područje kojim je prolazila mreža trgovačkih puteva. Čak i kad se političko jedinstvo islamskog svijeta u 9. i 10. stoljeću raspalo, pa su stvorene brojne manje državne cjeline, svaki musliman mogao se slobodno kretati na tom golemom prostoru koji je obuhvaćao sve krajeve gdje je islam bio službena religija. Ovo je dalo i silan poticaj razvoju trgovine. Taj islamski mir koji je jamčio sigurnost počeo se nagri-

zati tek polovicom 11. stoljeća kad su zaredali napadi nomadskih skupina, poput Turaka Seldžuka, te, naposljetku, nezadrživim naletom Mongola sredinom 13. stoljeća. No u vrijeme kad je Europa bila takoreći pod opsadnim stanjem, budući da su na nju izvana nasrtali Normani, Mađari i sami muslimani nazivani u srednjovjekovnim izvorima Saraceni, a iznutra ju je rastakao raspad karolinškog sustava vlasti i iz njega proizašla društvena kriza, islamska je civilizacija proživljavala prvi vrhunac. Središte toga procvata bio je Bagdad, nova prijestolnica Arapskog Kalifata utemeljena 762. godine, grad koji je ostao kulturno središte islamskog svijeta još dugo nakon što se slomila konkretna kalifova vlast i njegova nadređenost ostalim islamskim vlastodršcima. IZVORI

Grad Bagdad sačinjavala su dva golema polukruga na desnoj i lijevoj obali Tigrisa, dvanaest milja u promjeru. Brojna predgrađa, posuta parkovima, vrtovima, vilama i prekrasnim šetalištima, te izobila opskrbljena bogatim bazarima [tržnicama] i lijepo građenim džamijama i kupeljima, pružala su se u znatnu udaljenost na objema stranama rijeke. U danima svojega blagostanja stanovništvo Bagdada i njegovih predgrađa brojilo je više od dva milijuna! Kalifova palača stajala je usred golema parka, opsega nekoliko sati, koji je, osim zvjerinjaka i ptičnjaka, imao ograđeni prostor za divlje životinje namijenjene lovu. Prostori palače imali su uređene vrtove i izvanredno ukusno su bili urešeni biljkama, cvijećem i drvećem, spremnicima i fontanama, te okruženi

Moderna rekonstrukcija izgleda srednjovjekovnog Bagdada. Istraži kakva je bila sudbina Bagdada sredinom 13. stoljeća.

197


11. tema kiparskim oblicima. S ove strane rijeke stajale su palače velikih plemenitaša. Goleme ulice, široke ne manje od četrdeset lakata, presijecale su grad s jednog na drugi kraj, dijeleći ga u blokove ili četvrti, svaku pod paskom nadzornika ili nadglednika koji je skrbio o čistoći, higijeni i udobnosti stanovnika. Izlazi za vodu i na sjeveru i na jugu bili su poput gradskih vrata, a noću i danju čuvale su ih smjene vojnika koji su bili smješteni u kulama stražarama na objema stranama rijeke. Svako su kućanstvo izobila vodom u svako doba godine opskrbljivali brojni vodovodi koji su presijecali grad; a ulice, vrtovi i parkovi redovito su pometani i navodnjavani te nije bilo dopušteno da otpaci ostanu unutar zidina. Golemi trg ispred carske palače koristio se za smotre, vojne preglede, turnire i utrke; noću su trg i ulice osvjetljavale svjetiljke. Iz Rječnika zemalja Jakuta al-Hamavija (12./13. st.).

Razmisli i odgovori zašto pisac ističe dobru opskrbljenost vodom i mnogo zelenila u Bagdadu. Usporedi izgled Bagdada s izgledom srednjovjekovnoga grada. Što zaključuješ iz toga?

Arapska civilizacija gradila se na tradicijskim zasadama Arapa, ali znatnim dijelom i prilagodbom kulturnih dostignuća pokorenih naroda. Po svom podrijetlu srednjovjekovna je arapska kultura višenarodna i višekulturna jer 198 su joj tijekom vemena doprinos dali učenjaci iz brojnih naroda i kultura, Arapi, Sirijci, Perzijanci, Židovi, Egip-

ćani, Berberi i Turci. Arapski kalifi su bili zainteresirani za očuvanje i daljnji razvoj kulturne i učene baštine Grka i Perzijanaca. Njegujući prijateljske veze sa sirijskim kršćanima, koji su tijekom duge rimske vladavine imali priliku usvojiti mnoga grčka filozofska i znanstvena znanja (iako ovdje treba imati na umu da znanost u današnjem smislu riječi nije postojala prije druge polovice 19. stoljeća), arapski kalifi našli su se u jedinstvenoj prilici da grade svoju državu na temeljima razvijenije antičke civilizacije. Bogatstvo arapske civilizacije, na koju su osvajači najprije naišli u Siriji, zadivila ih je, a tu su učenost primali preko jezika vrlo srodnoga arapskom – sirijskog (aramejskog), na koji su bila prevedena grčka filozofska i znanstvena djela. Iako je grčki doprinos arapskoj civilizaciji bio ključan, nije bio jedini. Arapi su mnoge vještine upravljanja državom i službe preuzeli od Perzijanaca, a od njih su kasniji kalifi usvojili i dvorski ceremonijal. Perzijski utjecaji su jednako tako vidljivi i u graditeljstvu i književnosti. Napokon, od Perzijanaca su poprimili i praksu prevođenja. Prevoditeljski je pokret među Arapima trajao okvirno dva puna stoljeća (800. – 1000.). Preko Perzijanaca Arapi su došli u doticaj i s indijskom civilizacijom. Rani oblik igre poznate poslije kao šah i medicinski spisi su iz Indije do dvora perzijskog vladara pristigli još u 6. stoljeću. Arapi su šah preuzeli u 7. stolje-

Kalif Al-Mamun (813. – 833.) (lijevo) šalje pismo bizantskom caru Teofilu (829. – 842.). (Ilustracija iz Madridskog rukopisa Kratke povijesti Ivana Skilice, 12./13. stoljeće)

ZANIMLJIVOST

760.

Al-Mamun, sedmi po redu kalif iz arapske dinastije Abasida, poznat je po promicanju kulture i učenosti. Okupio je u Bagdadu učenjake koji su prevodili na arapski rukopise antičkih grčkih učenjaka i filozofa dobivene od Bizanta, ali i djela na sirijskom, perzijskom i sanskrtu. Po uzoru na perzijski intelektualni centar u gradu Gundišaparu, pretvorio je „Kuću mudrosti“, dvorsku knjižnicu kalifa, u svojevrsnu akademiju, redovito posjećujući učenjake koji su ondje radili. Zabilježeno je i da je rekao: „Perzijanci su vladali tisuću godina i nisu trebali nas Arape ni na jedan dan. Mi nad njima vladamo stoljećedva, a ne možemo bez njih ni sat vremena“. Otkrij gdje se nalazi grad Gundišapur. Što je sanskrt? Uz pomoć interneta i literature istraži na koje je sve načine kalif al-Mamun podupirao razvoj kulture i učenosti. 780.

800.

820.

840.

860.

880.

900.

920.

940.

813. – 833. kalif 870. – 890. prvi arapski spisi Al-Mamun s indoarapskim brojkama 793. radionica papira otvorena u Bagdadu 762. osnutak Bagdada

960.

980.

1000.

1020.

1040.

1060.

1080.

1100.

1120.

1140.

1160.

1180.

1154. Rogerova karta o. 1155. umro Herman 1166. umro Al-Idrisi 1198. umro Ibn Rušd

1200.


ZNANOST I TEHNOLOGIJA

Aristotel poučava učenika. (Ilustracija iz arapskog rukopisa Knjige o životinjama koja je početkom 13. stoljeća preveden na latinski, 13. stoljeće). Arapski su učenjaci izrazito poštovali grčku filozofiju, osobito Aristotela. Kako je prikazan Aristotel?

ću, nakon čega se on postupno do 11. stoljeća širio eurosredozemnim prostorom. No, daleko najvažnije bilo je to što su Arapi od Indijaca usvojili brojčani sustav koji je uključivao i nulu, učinivši tako mnogo lakšima zapisivanje i izvedbu aritmetičkih operacija nego što je to bilo u srednjovjekovnoj Europi koja se služila rimskim brojkama. Do 9. stoljeća upotreba tzv. arapskih brojki (točnije indoarapskih) već se raširila islamskim svijetom. Najstariji arapski zapisi koji koriste te brojke potječu iz druge polovice 9. stoljeća, a nula je označena točkom. Položajno pisanje brojeva na bazi decimalnog sustava i upotreba nule omogućili su znatan napredak matematike, ali i promijenili dotadašnje shvaćanje te znanosti. U dodirima na istoku Arapi su otkrili i papir, izvorno kineski izum, koji se od konoplje, ostataka starih tkanina i kore drveta već potkraj 8. stoljeća proizvodio u Bagdadu, do početka 10. stoljeća u Egiptu i u 12. stoljeću u muslimanskoj Španjolskoj. Od Kineza su u 13. stoljeću uzajmili i upotrebu baruta i umijeće plovidbom s pomoću kompasa. U srednjovjekovnu Europu papir je stigao prije brojki, u 11. stoljeću, dok su se indoarapske brojke počele koristiti u matematici u 12. stoljeću, ali se njihova šira primjena dogodila tek stoljeće kasnije. Osim matematike, gdje je učinjen najveći napredak, u središtu arapskih učenih stremljenja bila je medicina. Posebno su se arapski učenjaci usmjerili na proučavanje očnih bolesti, koje su bile vrlo raširene na istoku. U

199

Tradicionalna proizvodnja papira u islamskom svijetu. (Ilustracija iz 19. stoljeća). Istraži kako se u srednjem vijeku proizvodio papir.

optici su također ostvarili postignuća koja su zadržala svoju valjanost sve do ranog novog vijeka. Kirurgiju i anatomiju nisu mogli unaprijediti jer im je vjerski zakon zabranjivao seciranje. Bavili su se i astronomijom te su novim doprinosima obogatili antički sustav koji je zacrtao Klaudije Ptolemej. Osobito marljivo su motrili nebo, u početku prvenstveno radi astroloških potreba, što su podupirali i sami islamski vladari, pa je velik broj imena zvijezda arapskog podrijetla. Arapska kemija je umnogome bila alkemija, vještina preobrazbe neplemenitih kovina u plemenite (sam naziv je srednjovjekovni latinski prijevod arapske riječi al-kimija sastavljene od određenog člana „al“ i poarabljene grčke riječi koja znači mješavina). Pritom su izvodili brojne pokuse mnogo prije nego što su to počeli poduzimati europski srednjovjekovni učenjaci koji su se s arapskom alkemijom upoznali u 12. stoljeću. Arapi


11. tema

Liječnik obavlja operaciju očne mrene

Liječnik priprema ljekoviti napitak. (Stranica iz rukopisa arapskoga prijevoda grčkog djela o tvarima za liječenje, 13. stoljeće)

kovanje romantičnih elemenata u europskoj književnosti. Srednjovjekovni putujući pjesnici u južnoj Francuskoj, kako se čini, napajali su se uzorima iz muslimanske Španjolske. Arapi su se plodonosno zanimali za poljoprivredu. Preuzeli su načine obrade tla prisutne u Siriji, Egiptu i Mezopotamiji. Na temelju starih spisa, istraživali su kako unaprijediti zemljoradnju, pa su pisali djela o upotrebi navodnjavanja i gnojidbe, cijepljenju voćki, sadnji biljaka i uklanjanju štetočina. Uzgajali su razne vrste povrća, voća i cvijeća te ih prenosili u druge krajeve. U Španjolsku su zahvaljujući njima stigle palma, riža i banane, a na Siciliji 200 su se uzgajale šećerna trska i riža. Zamišljena rasprava između Averroesa (lijevo) i Porfirija. Za srednjovjekovnu su Europu Arapi bili osobito važni (Zapadnjačka ilustracija iz 14. stoljeća). Averroes je kao prenositelji kulturnih tekovina Dalekog istoka, ali latinska inačica imena muslimanskog filozofa i pravnika i posrednici ugrađivanja antičke filozofske misli i učeIbn Rušda (12. st.) koji je djelovao u Španjolskoj. Napisao je brojna tumačenja Aristotelovih djela, pa su ga na nih spoznaja u svijest ondašnje kršćanske Europe. Dosrednjovjekovnom zapadu nazivali Komentator. Smatra se najvažnijim aristotelovskim filozofom u islamskom svijetu. Porfirije je pak bio grčki filozof iz 4. stoljeća

su veliku pozornost pridavali i filozofiji, a posebno su se bavili pitanjem usklađivanja predodžaba zasnovanih na vjeri i spoznaja utemeljnih na razumu, a na temelju Aristotelove filozofije. Njihova su umovanja poslije pomno proučavali kršćanski učenjaci koji su o tom istom pitanju mozgali u 12. i 13. stoljeću. Arapska umjetnost i književnost također su postigle vrijedna ostvarenja, ali njihov je utjecaj na srednjovjekovnu Europu bio bitno manji. Arapi su razvili osobit stil gradnje, prepoznatljiv po raskoši vjerskih i svjetovnih zdanja. Likovna umjetnost ukrašavanja građevina arabeskama (vitičastim ukrasima i šarama isprepletenim stihovima iz Kur’ana) postala je prepoznatljivo obilježje arapske umjetnosti. Čini se i da je zašiljeni luk, tipično obilježje gotičke aritekture, najprije bio razvijen u islamskom svijetu. Moguće je i da je islamsko pjesništvo, u kojem su središnje mjesto imale ljubavne teme, također utjecalo na obli-

Dvojica muškaraca u poljoprivrednim radovima. (Ilustracija iz srednjovjekovnog rukopisa iz muslimanske Španjolske, oko 1200.). U islamskom svijetu zemljoradnja je bila važna i kao praktična djelatnost i kao učeno bavljenje


ZNANOST I TEHNOLOGIJA

Islamski dekorativni detalj

dirni prostor na kojem se europska kršćanska kultura isprepletala s arapskom kulturom bilo je Sredozemlje. Upravo su Sicilija i Pirenejski poluotok bili područja najsnažnije razmjene kulturnih tradicija i prožimanja tih kultura. Još je jedna ulazna točka bio i Konstantinopol. U prijenosu znanstvenih i filozofskih misli iznjedrenih u arapskoj kulturi veliku su ulogu imali prevoditelji arapskih znanstvenih djela na latinski – jezik znanosti i kulture onodobne Europe. Uz Adelarda iz Batha (o. 1070. – o. 1152.), Ivana iz Seville (12. st.), Gerarda iz Cremone (1114. – 1187.) i Platona iz Tivolija (12. st.), istaknuto je i ime Hermana Dalmatina (o. 1100. – o. 1155.), učenjaka vjerojatno podrijetlom iz Istre, koji je još za života stekao glas vrsnog prevoditelja i tumača arapskih i grčkih znanstvenih djela iz astronomije, filozofije i matematike. Mnoge novine su u Europu iz islamskog svijeta došle zahvaljujući i dodirima tijekom križarskih ratova. IZVORI

Bilo da se muhamedansku zabludu naziva sramnim imenom hereze ili odvratnim imenom poganstva, protiv nje valja djelovati, to jest pisati. Ali Latini, a pogotovo modernisti, pošto su uništili antičku kulturu, povodeći se za riječju Židova koji su se nekada divili apostolima zato što su poznavali više jezika, znaju samo jezik svoje rodne zemlje. Tako nisu ni mogli uvidjeti golemost te zablude niti joj prepriječiti put. Stoga se moje srce raspalilo i neki me oganj zahvatio u meditiranju. Razljutio sam se gledajući Latine kako ne znaju uzroka takve propasti i kako ih neznanje lišava moći da joj se odupru; nitko nije odgovorio, jer nitko nije znao. Pošao sam, dakle, pronaći stručnjake za arapski jezik koji je tom smrtnom otrovu omogućio da opustoši više od pola kugle zemaljske. Mnogim molitvama i novcem sklonuo sam ih da s arapskoga prevedu na latinski jezik povijest i nauk toga zlosretnika, pa čak i njegov zakon koji se zove Kur’an. A da vjerodostojnost prijevoda bude potpuna, te da nijedna greška ne iskrivi naše razumijevanje, kršćanskim sam prevodiocima pridodao i jednog Saracena. Evo imena

Herman Dalmatin (crtež prema srednjovjekovnoj ilustraciji). Prouči u literaturi što je poznato o Hermanu Dalmatinu i napiši o tome sastavak.

kršćana: Robert iz Kettena, Herman Dalmatinac, Petar iz Toleda; Saracen se zvao Muhamed. Pretraživši temeljito knjižnice toga barbarskog naroda, ova je momčad izvukla odatle jednu debelu knjigu koju oni bijahu objavili za latinske čitaoce. Posao je bio izvršen one godine kada sam ja pošao u Španjolsku i sastao se ondje s gospodarom Alfonsom, carem pobjednikom Španjolaca, to jest ljeta Gospodnjeg 1142. Petar Časni iz Clunyja, Suma čitava krivovjerja i đavolje sekte Saracena ili Išmaelita.

U rječniku potraži značenje riječi suma. Kakav je piščev stav prema islamu i muslimanima? Koja je po njemu svrha znanja arapskog jezika? Odredi vlastito mišljenje prema piščevu stavu. Pokušaj razumjeti taj stav u okviru kršćanskog srednjeg vijeka te raspravi o tome s nastavnikom/icom.

Budući da su imali široko razgranatu trgovačku djelatnost koja ih je vodila od zapadnog Sredozemlja i Atlantskog oceana do Dalekog istoka, te unaprijedili geografiju i kartografiju, Arapi su razvili i znatan interes za druge zemlje i narode. Dosta je sačuvanih arapskih putopisa i geografskih djela koji sadrže podatke o životu i običajima na današnjem hrvatskom prostoru. Najstariji poznati arapski pisac koji je Hrvate zabilježio već u 9. stoljeću je Al-Đarmi. I kasniji arapski pisci spominju Hrvate, pa tako Ibn Rustah (10. st.) čak raspoznaje da na istočnoj jadranskoj obali postoji „pleme“ Neretvana koji žive između rijeka Cetine i Neretve. Ta svjedočanstva još nisu dovoljno vrednovana u povijesnoj znanosti.

201


11. tema

Rogerova karta. Karta svijeta, koju je po narudžbi sicilskoga kralja Rogera (Ruđera) II. načinio 1154. arapski geograf Muhamed al-Idrisi zaposlen na njegovu dvoru, najbolji je primjer arapskog kartografskog umijeća. Izvorna je karta, urezana u srebrnu ploču, uništena. Na karti se spominje i Hrvatska pod imenom Bilâd Garuasia („zemlja Hrvatska“). Uoči posebnost u vezi s usmjerenjem karte. Doznaj zašto je to tako.

202

Ponovi

Prepoznaj promjene

Obrazloži na koji način su Arapi oblikovali svoju civilizaciju. Što bi se iz njihovog primjera moglo naučiti? Navedi koji su njihovi glavni doprinosi u znanosti. Na koji način je Europa u srednjem vijeku stjecala spoznaje iz islamskog svijeta? Uz pomoć interneta saznaj kako su Arapi nazivali Slavene.

Istraži na internetu sadržaje o utjecajima antičkih znanja i znanstvenih spoznaja na srednjovjekovnu arapsku znanost i kulturu (primjerice, znanja iz Aleksandrijske knjižnice, razmišljanja o svrsi egipatskih piramida). Tijekom istraživanja posebno pripazi na razvoj znanstvenih disciplina u arapskom srednjovjekovlju te na nova znanstvena dostignuća. Rezultate svoga istraživanja raspravi s nastavnikom/ nastavnicom na satu, a zapažanja ukratko zabilježi u bilježnici.

Objasni uzroke i posljedice Istraži uzročno-posljedične odnose arapskih osvajanja na razvoj srednjovjekovne znanosti i kulture. U bilježnicu nacrtaj tablicu. U nju napiši osnovne dosegne arapske znanosti i njihovu posredničku ulogu u širenju znanstvenih dostignuća s područja Srednjeg i Dalekog istoka. Istraži u kojim europskim državama su i danas vidljivi ostaci arapskog graditeljstva i kako njihove građevine izgledaju. Svoja zapažanja napiši u bilježnicu u obliku kraćeg sastavka.

Sagledaj prošlost Istraži kako su Arapi gledali na dosege antičke znanosti i kulture i koja su bila njihova poimanja antičke znanosti i antičkog graditeljstva.

Istraži povijesne izvore Na internetu pogledaj kratak dokumentarnoigrani film o arapskim znanstvenim dostignućima tijekom srednjovjekovnog razdoblja [https://www. youtube.com/watch?v=JZDe9DCx7Wk]. O prikazanom porazgovaraj s nastavnikom/nastavnicom. Pročitaj tekst Jurja Husa „O običajima Arapa i njihovu načinu života“ (str. 135-136) iz djela Opis putovanja Jurja Husa iz 1548. godine (Koprivnica 2017.). Hus je živio na prostoru Osmanskog Carstva (Konstantinopol, Egipat, istočno Sredozemlje, Arapski poluotok) između 1532. i 1541. godine. Raspravi s ostalim učenicima kako ovaj putnik iz Rasinja u Slavoniji vidi Arape i njihov način života.


12

ZNANOST I TEHNOLOGIJA

Znanstvena i tehnološka dostignuća srednjega i ranoga novog vijeka u Europi i Hrvatskoj

NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ: povezati razvoj znanosti i tehnologije u srednjem i ranom novom vijeku s gospodarskom, kulturnom i društvenom dinamikom u Hrvatskoj, Europi i svijetu

203


12. tema

ZNANSTVENA I TEHNIČKA DOSTIGNUĆA U EUROPI U SREDNJEM VIJEKU I u znanosti na početku srednjega vijeka stoji kasna antika. Ipak, već u kasnorimsko doba znanje je na zapadu bilo svedeno na djelić bogatstva koje je bila iznjedrila grčka antika, posljedica i toga što je sve manje zapadnjaka znalo čitati i razumjeti grčki. Kasiodor, pripadnik carske aristokracije, istaknuti kasnoantički intelektualac i visoki dužnosnik ostrogotskih vladara, koji je živio i djelovao potkraj 5. stoljeća i u većem dijelu 6. stoljeća, osobno se nije služio grčkim jezikom. No tijekom boravka u Konstantinopolu prikupljao je rukopise grčkih pisaca te ih dao prevesti na latinski. Učinio je to za redovnike samostana koji je utemeljio na jugu Italije kako bi im omogućio ono što je smatrao valjanom naobrazbom. Napisao je priručnik Udžbenik božanskih i svjetovnih znanosti koji se temeljio na uvodu u biblijsku znanost i sedam učenih disciplina (gramatici, retorici, dijalektici, aritmetici, glazbi, geo204 metriji i astronomiji). Ujedno je bio i književni vodič, u kojemu je preporučio znanstvena djela antike kao i spise crkvenih otaca i Bibliju. Time je pružio osnovu srednjovjekovnom obrazovanju koje je u sebi sažimalo pogansku znanost i kršćansku vjeru. Njegova je poganska znanost tek djelomična, sužena. Daleko je to i od znanja koje je imao Kasiodorov su-

Kasiodor. (Ilustracija iz rukopisa Djela Teodorikova, 1176./1177.). Pronađi kako je glasilo Kasiodorovo puno ime.

vremenik, Boetije, još jedan carski aristokrat. Bio je sjajan intelektualac koji je odlično znao grčki te snovao Platonova i Aristotelova djela učiniti cjelovito dostupnima na zapadu u vlastitom latinskom prijevodu popraćenom opsežnim komentarima. Jednako tako bio je i visoki ostrogotski dužnosnik, što je platio glavom. Zbog toga svoj naum nije ostvario. Njegova djela su zapadu pružala temeljna znanja o grčkoj logici, matematici i glazbi (kao teoriji zasnovanoj na matematici) sve do 12. stoljeća. U ranom srednjem vijeku malo tko ih je mogao razumjeti. I Kasiodor i Boetije upuštali su se u teološka razmatranja, jasno naznačavajući kamo treba smjerati učeno, intelektualno bavljenje u kršćanskom svijetu. Za srednjovjekovnu je Europu teologija bila kraljica znanosti. Kasiodor je za svoje redovnike propisao zadatak da brižljivo prepisuju i religijska i svjetovna djela, skupljaju ih i umnožavaju. Ovo je kao svoju zadaću preuzeo i prvi pravi monaški red latinskoga zapada – benediktinci. Kako je Kasiodor vidio ulogu učenih disciplina, možda ponajbolje pokazuje primjer astronomije. Njezina je svrha da upućuje na pravi čas za obradu tla, ali, još važnije, da točno odredi datum Uskrsa.

Boetije. (Ilustracija iz prijepisa Boetijeva djela O glazbi, 12. stoljeće). Uz pomoć interneta i literature istraži Boetijev život i djelo te napiši o tome kratak sastavak.


ZNANOST I TEHNOLOGIJA

Model svemira u viđenju Marcijana Kapele. (Ilustracija iz rukopisa iz Firence, 11. stoljeće)

ZANIMLJIVOST Marcijan Kapela je smatrao da se planeti Merkur i Venera ne gibaju oko Zemlje, nego oko Sunca. Ovo je već bio ustvrdio jedan grčki astronom iz 4. st. pr. Kr., Heraklid s Ponta. On je iznio postavku da se ta dva planeta kreću oko Sunca, a Sunce oko Zemlje, čime je utjecao na Aristarha sa Sama (4./3. st. pr. Kr.), koji je prvi razvio heliocentričnu postavku

Unatoč i Kasiodorovim sažimanjima, ranosrednjovjekovni su klerici – jedini pismeni ljudi svojega vremena – radije posezali za priručnikom Marcijana Kapele (5./6. st.). I on je sabrao sukus poganskog znanja podijeljenog u sedam učenih discplina, ali je donio tekst koji često mnogo prostora posvećuje beznačajnostima koliko i važnim činjenicama, dok i njih samo niže bez tumačenja. Marcijan je smišljeno uklonio graditeljstvo i medicinu iz odabira disciplina jer su se odnosili na zemaljsko i prolazno. Ipak, njegov je tekst i sadržajem i oblikom odgovarao predodžbama i duhu ranosrednjovjekovnih ljudi, čak i ako nisu razumijevali pozadinu koja, čini se, nije bila kršćanska. Taj duh napajao se citatima, odabranim odlomcima, izvodima iz većih djela. Samo znanje je za njih bilo blago koje treba čuvati, a ne koristiti ili unaprjeđivati, pa su zato redovnici prepisivali i nadali se da će im napor koji su uložili donijeti zasluženu nebesku nagradu. Tek je 12. stoljeće donijelo bitan pomak, koji se temeljio s jedne strane na znanju što su ga prethodna razdoblja zgrtala, a sada se počelo proučavati u školama pri gradskim katedralama, a s druge strane na

Raspored planeta na dan 18. ožujka 816. (Srednjovjekovni prikaz). Vjeruje se da se ovi položaji temelje na izračunu za Sunce i Mjesec te na motrenjima ostalih pet planeta. Bio bi to rijedak primjer konkretnog astronomskog izračuna u ranom srednjem vijeku

poticajima i doprinosima koji su dolazili iz islamskog svijeta zahvaljujući prevođenju arapskih rukopisa. U prvom je planu i dalje bila teologija, ali obogaćena novim filozofskim i logičkim uvidima. Ličnost koja je utjelovljavala nova strujanja u europskoj znanstvenoj misli bio je logičar, filozof i teolog Petar Abelard (1079. – 1142.). Smatrao je da je sve vjerske istine moguće dokazati razumskim putem, odnosno logičkim rasuđivanjem, zbog čega se izložio žestokim kritikama. U 13. stoljeću njegov je pristup prevladao. U to vrijeme djelovao je dominikanac Toma Akvinski (o. 1225. – 1274.), najveći srednjovjekovni katolički mislilac i glavni predstavnik skolastike, posebnog sustava mišljenja i načina podučavanja koji se zasnivao na logičkom umovanju i dokazivanju. Skolastičari su se najviše bavili teološkim pitanjima, nastojeći uskladiti Božju riječ i objavu s filozofskim pogledom na svijet. No zahvaćali su i sva ostala znanstvena područja. Postignuće Tome Akvinskog ležalo je u tome što je Aristotelovu filozofiju uklopio u kršćansko učenje, oblikovavši nauk koji je postao okosnica svjetonazora Katoličke Crkve. Time je i Aristotelova slika svijeta, o

205


12. tema Abelard i Heloiza. (Ilustracija iz rukopisa Romana o ruži, 14. stoljeće). Istraži priču o Abelardu i Heloizi te napiši kratak sastavak o tome. Razmisli o tome o čemu priča svjedoči.

nepomičnoj Zemljinoj kugli u središtu svemira, što je bilo i osnovno polazište Klaudija Ptolemeja, postala za Crkvu jedinim ispravnim učenjem.

IZVORI

206

Što više disciplina budemo poznavali i što dublje budemo njima prožeti, to potpunije ćemo shvatiti ispravnost [starih] pisaca, te ćemo jasnije podučavati. Njima je diakrisis [razlučivanje], što možemo prevesti ilustracijom ili bojenjem, omogućavala da od sirove građe neke povijesti, teme ili pripovijetke, a s pomoću svih tih disciplina i velikog umijeća sinteze kao i dotjerivanjem, učine dovršeno djelo slikom svih vještina. Gramatika i Pjesništvo se tijesno prepleću i prekrivaju čitav sadržaj. Logika na to polje donosi boje dokazivanja, u blještavilo zlata ulijeva svoje razumske dokaze. Retorika uvjeravanjem i rječitošću oponaša sjaj srebra. Matematika nošena kotačima svog četveroprega prolazi tragovima ostalih vještina i beskonačnom raznolikošću ostavlja u njima svoje boje i svoje čari. Fizika, pošto je istražila tajne prirode, prinosi mnogostruke čari svojih nijansi. I napokon, najistaknutija grana Filozofije, Etika, bez koje nema filozofa čak ni po imenu, nadilazi sve ostale dostojanstvom što ga djelu pridaje. Pročisti Vergilija i Lukana i ma kakva bila filozofija koju propovijedaš, naći ćeš u njima nešto čemu je možeš prilagoditi. Ovisno o sposobnosti učitelja, te umješnosti i revnosti učenika, u tome je probitak od prethodnog čitanja starih autora. Tu metodu slijedio je Bernard iz Chartresa [Šartra], najbujnije vrelo učenosti u Galiji [Francuskoj] novijeg vremena. Iz Metalogikona Ivana iz Salisburyja (12. st.).

Saznaj tko je bio Ivan iz Salisburyja, a tko Bernard iz Chartresa (Clairvauxa [Klervoa]). Obrazloži u razgovoru s nastavnikom/icom na što Ivan iz Salisburyja poziva u ovom odlomku.

Toma Akvinski. (Slika Carla Giovannija Crivellija [Karla Đovanija Krivelija], 1476.)

Među istaknutim učenjacima u 13. stoljeću bio je i Leonardo iz Pise (o. 1170. – 1240./1250.), jedan od najvećih srednjovjekovnih matematičara, zaslužan za to što su se indoarapske brojke uvriježile u Europi. Englez Robert Grosseteste (o. 1175. – 1253.), linkolnski biskup, poznat je po tome što je u svojim radovima razvijao, današnjim rječnikom rečeno, znanstvenu metodu. Uveo je ideju o kontroliranom pokusu. Motrio je prirodne pojave te ih proučavao s pomoću matematike i geometrije. Teorijom o svjetlu utro je put eksperimentalnoj optici. Na njegova proučavanja nadovezao se još jedan Englez, franjevac Roger Bacon [Rođer Bejkon] (o. 1220. – o. 1292.), koji se, pored latinskog, izvrsno služio hebrejskim, arapskim i grčkim, što mu je omogućilo da stekne izravan uvid u raznovrsnu literaturu. Naglasak je stavljao na proučavanje prirode temeljem spoznaja stečenih iskustvenim zapažanjima te je provodio pokuse. Naposljetku je potpuno odbacio skolastiku. Bavio se matematikom, astronomijom, optikom, magnetizmom, alkemijom, teologijom, geografijom, astronomijom i fizikom. Često mu se pripisuje da je predvidio izum mikroskopa, teleskopa, letećeg stroja i parnih brodova te da je izumio naočale na temelju radova iz optike muslimanskoga učenjaka Ibn al-Haitama (10./11. st.).


ZNANOST I TEHNOLOGIJA Roger Bacon. (Ilustracija iz Pisma o usporavanju učinaka starenja, 15. stoljeće) ZANIMLJIVOST Bacon je u svojim spisima naglasio potrebu da učenjak poznaje nekoliko jezika. Pritom nije zaboravio ni pučke jezike koje je smatrao korisnima u praktične svrhe poput trgovine, širenja vjere i uprave. No njega su prvenstveno zanimali jezici učenosti njegova vremena – arapski, grčki, hebrejski i latinski. Razmisli o važnosti znanja stranih jezika za bavljenje znanošću.

Robert Grosseteste. (Ilustracija s početka 14. stoljeća koja prikazuje Grossetestea kao biskupa Lincolna)

Ponovi Objasni koja i kakva je znanja kasna antika prenijela srednjem vijeku. U čemu je sve zasluga Kasiodora za srednjovjekovnu učenost i obrazovanje? Obrazloži koja su obilježja znanja u ranom srednjem vijeku. Kakav je tada većinom bio stav pismenih osoba prema znanju? Zbog čega su nastupile promjene u poimanju znanja u 13. stoljeću?

Srednji vijek slabo se zanimao za tehniku. Prvu tehnološku rapravu napisao je početkom 12. stoljeća njemački redovnik Teofil. No u njoj se poglavito bavio dokazivanjem kako je vještina tehničara Božji dar, a nije mu bila namjera poučiti obrtnike i umjetnike. I kasniji radovi su bili samo učene kompilacije. Strojevlje srednjega vijeka oslanjalo se na antičko i nije donosilo nove velike izume koji bi čovjeku pomogli da brže i bolje iskorištava prirodne izvore, iako se uspjehom donekle može smatrati i to što su stari izumi ponovno ušli u širu upotrebu. Vijak, kotač, poluga, zapinjača i kolotur

Zapadnjak i Arapin bave se geometrijom. (Ilustracija iz 15. stoljeća). Potraži na internetu kako je glasila teorija o svjetlu Roberta Grossetestea te utvrdi odakle je dobio ideju za svoja razmišljanja.

bili su poznati još u antici. Čini se da je jedino obrtna ručica, koja se koristila u mehanizmu pokretnog žrvnja zabilježenom još u 9. stoljeću, bila srednjovjekovno ostvarenje. Njezina se poboljšica pojavila tek potkraj 14. stoljeća. Ovu je nezainteresiranost za tehničke novine i usavršavanja moguće objasniti srednjovjekovnim svjetonazorom koji je, kad je riječ o napretku, bio prilično zatvoren i konzervativan. Ni u dalekometništvu nije prije pojave vatrenog oružja bilo nikakvog pomaka u odnosu na antičko doba. No kad se vatreno oružje i pojavilo zahvaljujući izumu baruta, njegova je učinkovitost bila niska. Prvi topovi u 14. stoljeću više su među neprijateljem sijali strah gromoglasnim praskom negoli ubojitim djelovanjem. Njihova važnost je mnogo više ležala u tome što je, od početka 15. stoljeća, razvoj dalekometništva poticao uzlet metalurgije. Jedini veliki tehnički napredak srednjega vijeka bilo je ponovno korištenje vodenica i potom vjetrenjača (ponovno jer su ih već poznavali u rimsko doba) te sustav naprednijeg uprezanja radnih životinja.

207


12. tema

Najraniji poznati prikaz topa u srednjovjekovnoj Europi. (Ilustracija iz rukopisa O plemenitostima, mudrostima i razboritostima kraljeva Waltera de Milmetea, o. 1326.). Na temelju slike, uoči osnovna obilježja srednjovjekovnog topa.

208

Trebušet. (Ilustracija iz 15. stoljeća). Najveća i najpreciznija srednjovjekovna opsadna sprava koja se koristila od 13. stoljeća, a služila je za izbacivanje kamena. Uz pomoć literature i interneta istraži na koji način je funkcionirao trebušet.

IZVORI

Bez prekida se pripremaju ratne sprave za uništenje zamka; jedan visoki stroj, koji nadvisuje borce sa svoja tri kata, uzdiže se, nadnoseći se nad zamak, ne bi li spriječio obične strijelce i samostrijelce iz prvog reda da se unutra kreću ili pokazuju. Zbog toga opsjedani, pod stalnim danonoćnim pritiskom tih sprava, nisu više mogli ostati na svojim bedemima, gledali su pažljivo da se sklone u rupe načinjene pod zemljom i, tjerajući tako svoje strijelce da pucaju iz zasjede, dovodili su u smrtnu opasnost one koji su ih nadvisivali s prvog kruništa sprave. Na taj je stroj, koji se dizao u zrak, bio spojen jedan drveni most koji je, pružajući se dosta u visinu i spuštajući se malo na zid, trebao omogućavati lak ulazak u zamak borcima koji bi se preko njega spustili. Sugerije, Život Luja VI. Debelog.

Pokušaj nacrtati stroj (ratnu spravu) koju opisuje srednjovjekovni pisac. Istraži koje su bile uobičajene srednjovjekovne opsadne sprave.

Ponovi Objasni zašto u srednjem vijeku nisu bila ostvarena velika tehnička poboljšanja.

ZNANSTVENA I TEHNIČKA DOSTIGNUĆA U EUROPI U RANOME NOVOM VIJEKU Novi humanistički duh vraćanju čovjeku doveo je do velikog napretka u znanosti. Znanstvene spoznaje i metode su se širile zbog potreba gospodarstva, otkrića, prometa te širenja tiskarstva. Europom su se širile nove bolesti, pa su se liječnici morali oslanjati na samostalna opažanja te su secirajući leševe unaprijedili anatomiju, otkrili mali krvotok te utemeljili embriologiju. Traženje lijekova od bilja unaprijedilo je botaniku, a proučavanje okamina (fosila) utemeljilo je geologiju. Njemački liječnik i filozof Paracelsus (1493. – 1541.) je bez stalnog prebivališta putovao čitavom Europom. Niječući tada opće priznate medicinske istine, Paracelsus je pisao vlastita opažanja, temeljena na „isku-


ZNANOST I TEHNOLOGIJA

Paracelsus. (Portret je nastao u 17. stoljeću)

Geocentrični prikaz svemira iz djela Harmonia macrocosmica („Sklad makrokozma“) Andreasa Cellariusa, 1660.

stvu prirode“, o raznim bolestima. Njegova medicina je ukazivala na novo pristupanje čovjeku i znanosti što je bilo karakteristično za buntovne renesansne mislioce njegovog doba. Od mislilaca koji su utjecali na intelektualni život važan je Erazmo Roterdamski (1466. – 1536.), autor djela Pohvala ludosti. Počela se razvijati znanost, od povijesti i kartografije preko medicine do raznih prirodnih znanosti, a sve se više proučavalo i ljudsko tijelo. Od prirodnih se znanosti posebno razvijala astronomija.

Nikola Kopernik (portret iz Gradske vijećnice u Toruńu, 1580.). Istraži život i djelo Nikole Kopernika i o tome napiši kratak sastavak.

Heliocentrični sustav. (Crtež iz djela O vrtnji nebeskih krugova Nikole Kopernika)

U srednjem vijeku bio je prihvaćen Ptolemejev geocentrični sustav po kojem je Zemlja središte svemira, tj. sva se nebeska tijela okreću oko Zemlje. Humanistički znanstvenici uveli su heliocentrični sustav prema kojem se Zemlja okreće oko Sunca. Zbog svojih naprednih shvaćanja oni su ponekad dolazili u sukobe s Crkvom jer su crkveni krugovi još zagovarali geocen- 209 trični sustav. Poljski znanstvenik Nikola Kopernik (1473. – 1543.), prvi je u prvoj polovici 16. stoljeća postavio temelje teorije heliocentričnog sustava, što je precizno izložio u svom djelu O vrtnjama nebeskih krugova, koje je objavio potkraj života. Kopernikovo učenje predstavljalo je revolucionaran prekid s dotadašnjim shvaćanjima. Čovjek je prestao biti središtem svemira. Mnogim se humanistima to nije svidjelo. Crkva je takvo učenje osudila, a 1616. zabranila sva djela koja su slijedila Kopernikovo učenje. Zabrana je s Kopernikovih djela skinuta tek 1757. godine. Kopernik je utemeljio modernu astronomiju te stvorio preduvjete za otkrića Johannesa Keplera (1571. – 1630.) i određivanje zakonitosti koja upravlja gibanjima nebeskih tijela, a njih je otkrio Isaac Newton [Ajzak Njutn]. U drugoj polovici 16. stoljeća Kopernikove su ideje razrađivali mnogi, poput bivšeg dominikanca Giordana [Đordana] Bruna (1548. – 1600.). Znanstvenik Bruno je ustvrdio da je svemir beskonačan, prepun svjetova sličnih Zemlji. Poslije sedam godina boravka u tamnici crkveni ga je sud predao svjetovnoj vlasti da ga kazni, što ga je odvelo u strašnu smrt na lomači jer je zagovarao Kopernikovo učenje o heliocentričnom sustavu.


12. tema

Galileo Galilei. Firenza: Muzej Uffizi. (Foto: Mladen Tomorad, 2015.). Otkrij što znači uzrečica Ipak se kreće.

Krajem 16. i početkom 17. stoljeća velik doprinos fizi210 ci i astronomiji dao je Galileo Galilei (1564. – 1642.). On je bio profesor matematike u talijanskim gradovima Pisi i Padovi, a otkrio je dalekozor i teleskop te niz pojava u svemiru. Otkrićem dalekozora pokazalo se da je Mliječna staza golem skup zvijezda slaba sjaja, Mjesečeva površina izbrazdana dolinama i brežuljcima te da oko Jupitera kruže četiri satelita, Venera pokazuje mijene kao i Mjesec, a na Sunčevoj površini vidljive su pjege. Galileijevo zalaganje za Kopernikov heliocentrični sustav dovelo ga je u sukob s Katoličkom Crkvom. Odlukom inkvizicije bilo mu je određeno da ne smije naučavati da se Zemlja giba oko Sunca i da je ono središte svijeta. Kako je astronomija napredovala, tako se utvrdilo zaostajanje kalendarske godine za sunčanom pa je papa Grgur XIII. (1572. – 1585.) dao 1582. reformirati julijanski kalendar pomaknuvši ga za deset dana unaprijed. Po njemu je prozvan gregorijanskim kalendarom. U Hrvatskoj je prihvaćen 1587. godine. Kasnije je razlika između julijanskog i gregorijanskog kalendara povećana na trinaest dana. Protestantske zemlje su gregorijanski kalendar prihvatile u 18. stoljeću, a dio pravoslavnih crkvi u 20. stoljeću, dok su ostale pravoslavne crkve do danas zadržale julijanski kalendar.

Toranj u Pisi u kojem je Galileo Galiei provodio svoja istraživanja. (Foto: Mladen Tomorad, 2015.)

René Descartes. (Portret iz druge polovice 17. stoljeća). Otkrij koja je vladarica pozvala filozofa na svoj dvor. Razmisli i zaključi o važnosti potpore državnih vlasti učenosti i znanosti.

Francis Bacon. (Portret iz 1617.). Uz pomoć literature i interneta istraži karijeru Francisa Bacona te o tome napiši sastavak.

Isaac Newton. (Portret iz 1689.). Istraži što je, prema predaji, dalo neposredan poticaj Newtonu da osmisli teoriju gravitacije te utvrdi ima li istine u toj priči.

1545. 1550. 1555. 1560. 1565. 1570. 1575. 1580. 1585. 1590. 1595. 1600. 1605. 1610. 1615. 1620. 1625. 1630. 1635. 1640. 1645. 1650. 1655. 1660. 1665. 1670. 1675. 1680. 1685.

1543. tiskano djelo O vrtnjama nebeskih krugova Nikole Kopernika u kojem je on precizno izložio teoriju heliocentričnog sustava

1590. navodno otkriven mikroskop 1582. gregorijanski kalendar

1625. Giovanni Faber smislio ime mikroskop 1616. Crkva je zabranila sva djela koja su slijedila Kopernikovo učenje

1666. Ivan Lučić

objavio djelo O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske

1687. Isaac

Newton otkrio zakon gravitacije


ZNANOST I TEHNOLOGIJA Učenjaci i znanstvenici su u sve većoj mjeri shvaćali važnost promatranja i pokusa u znanosti. Ova im je spoznaja pomogla da ostvare raznovrstan napredak. Dio crkvenih krugova je podupirao znanost jer su vjerovali da im ona pomaže otkriti čuda Božjeg stvaranja. No, dio pripadnika Crkve bio je nezadovoljan razvojem znanstvenih zakona koji su, kako se činilo, upravljali svijetom bez božanske pomoći. Pod utjecajem Renéa Descartesa [Dekarta] (1596. – 1650.) i Francisa Bacona [Frensisa Bejkona] (1561. – 1626.), koji je tražio da se stari autoriteti zamjene metodama eksperimenta i razumskog zaključivanja, Isaac Newton (1642. – 1717.) je u svojem djelu Matematski principi filozofije prirode pokušao dokazati zakonitosti svemira. Newton je, između ostaloga, otkrio zakon gravitacije (1687.) pa ga se smatra osnivačem moderne fizike. Također je pronalazio i nove putove u optici i matematici te je istodobno s Gottfriedom Wilhelmom Leibnizom [Gotfridom Vilhelmom Lajbnicom] (1646. – 1716.) razvio diferencijalni i integralni račun. Decartes, Bacon i Newton otvorili su put modernim prirodnim znanostima.

IZVORI

Počeo sam razmišljati o gravitaciji, koja se prostire do Mjesečeve staze i našao sam kako da se proračuna sila, s kojom kugla, koja rotira u unutrašnjosti sfere, pritišće površinu te sfere. Iz Keplerova zakona da su kvadrati vremena ophodnje planeta proporcionalni kubusima njihove udaljenosti od središta njihovih staza, ja sam izveo da sile, koje zadržavaju planete na njihovim stazama, moraju biti obrnuto proporcionalne kvadratima njihove udaljenosti od središta oko kojih se okreće. Odatle sam usporedio silu koja je potrebna da bi se Mjesec zadržao na svojoj stazi sa silom teže na površini Zemlje, i našao sam da one gotovo odgovaraju jedna drugoj. Bilješka iz Newtonovih zapisa iz 1666. godine.

Na temelju odlomka odredi način na koji je Newton izvodio svoje znanstvene zaključke. U razgovoru s nastavnikom/icom zaključi o kojem otkriću je ovdje riječ.

Za biologiju i medicinu je od ključne važnosti bio pronalazak mikroskopa. Obično se uzima da je prvi složeni mikroskop konstruirao potkraj 16. stoljeća Zacharias Janssen (o. 1580. – o. 1638), iako to nije nedvojbeno dokazano. Antoni van Leeuwenhoek [Levenhuk] (1632. – 1723.) konstruirao je mikroskop koji

Leonardo da Vinci. (Autoportret, oko 1512.)

je povećavao do 300 puta pomoću kojega je krajem 17. stoljeća otkrio praživotinjice, krvna tjelešca (eritrocite i leukocite), sjemenke (spermatozoide) i bakterije. Brojni priručnici iz metalurgije, arhitekture i drugih djelatnosti utjecali su na primjene novih tehnika. U doba renesanse inovacije su stvarali rijetki pojedinci poput Leonarda da Vincija (1452. – 1519.), a od 17. 211 stoljeća stotine inovatora djelovalo je u različitim državama. Osim toga pojavile su se znanstvene akademije (primjerice, u Londonu 1662., Parizu 1666.) i znanstveni časopisi (od 1665.), koji su pomogli organizirati sustavni znanstveni rad.

Ponovi Pojasni važnost znanstvenih i tehničkih dostignuća u ranonovovjekovnoj Europi. Obrazloži u kojoj mjeri se ranonovovjekovna postignuća nasljeduju na srednjovjekovna.

Znanstvena i tehnička dostignuća u hrvatskim zemaljama Mnogi stanovnici podrijetlom s hrvatskog prostora dali su doprinos znanosti. Benedikt Kotruljević (o. 1400. – 1468.) iz Dubrovnika pridonio je razvoju knjigovodstva. Humanist podrijetlom iz Hvara, Vinko Pribojević (umro poslije 1532.), autor je važnog djela O podrijetlu i zgodama Slavena (1532.), a iz kontinentalne je Hrvatske Andrija Dudić (1533. – 1589.), koji


12. tema na udaljenosti od 25 do 30 talijanskih milja, koji plove Jadranom, a koji ih instrument toliko približi da ih vidimo kao da su u samom Dubrovniku. Pismo iz 1672. godine.

O kojem je uređaju riječ u pismu? Istraži što je Ilirija. U razgovoru s nastavnikom/icom otkrij zašto se za Dubrovnik kaže da je grad u Iliriji. Marin Getaldić. (Moderan crtež)

se bavio filozofijom, teologijom, filologijom, pravom, medicinom, astronomijom i fizikom. U hrvatskoj su se znanosti isticali brojni Dubrovčani. Nikola Nalješković (o. 1500. – 1587.) djelovao je u 16. stoljeću, a bavio se astronomijom. Nikola Gučetić (1549. – 1610.) je u Dubrovniku tijekom 16. stoljeća formirao čitav kulturni i znanstveni krug, a i sam je stvarao znanstvena djela, prvenstveno iz fizike te biblijsko-teoloških pitanja. Poznati filozof, mate212 matičar i fizičar na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće je bio Marin Getaldić (1566. – 1630.). Radio je u dubrovačkoj diplomaciji. To mu je omogućilo školovanje u inozemstvu i mnogobrojna putovanja na kojima je mogao razgovarati s najuglednijim znanstvenicima svoga vremena. S mnogima se od njih, poput Galilea Galileija, dopisivao. Osobito zanimanje pokazivao je za matematiku baveći se geometrijom te za fiziku zanimajući se za optiku. Nastojao je pronaći njezinu praktičnu primjenu u mjeriteljstvu. Izvodio je brojne pokuse. On je Sunčevom svjetlošću usmjerenom sa zrcalima palio udaljene predmete, a među njima i modele brodova na moru. Najpoznatije djelo mu je O matematičkoj analizi (1630.). IZVORI

Ljubaznošću Vašeg Gospodstva, gospodine, dobio sam ne samo crtež već i opis teleskopa koji je izumio Newton, a na čemu sam Vam vrlo zahvalan. Pronalazak je veličanstven i služi golemoj slavi onoga koji ga je pronašao. U Dubrovniku, koji se nekada zvao Epidaur, najstarijem i najslavnijem gradu Ilirije, domovini Eskulapa, postoji još i danas jedan sličan instrument – ako ga nije uništio posljednji potres – pomoću kojeg se brodovi mogu vidjeti

U 17. stoljeću počela se razvijati hrvatska povijesna znanost, a njezin je utemeljitelj Ivan Lučić (1604. – 1679.), rodom iz Trogira. Svojim je radom spadao u europski vrh povijesne znanosti 17. stoljeća. Najvažnije mu je djelo O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, objavljeno u šest knjiga 1666. godine. Nakon Lučića bilo je još poznatijih hrvatskih povjesničara. Juraj Ratkaj (1612. – 1666.) je 1652. objavio djelo Spomen na kraljeve i banove koje govori o hrvatskoj povijesti. Senjanin Pavao Ritter Vitezović (1652. – 1713.) autor je brojnih književnih radova, ali mu je najpoznatije povijesno djelo Oživjela Hrvatska (1700.). Od ostalih autora koji su se bavili historiografijom važniji su Mavro Orbini (umro 1614.), pisac djela Kraljevstvo Slavena, te Juraj Križanić (o. 1618. – 1683.) koji je napisao spis Politika ili razgovor ob vladateljstvu. U filozofiji se posebno isticao Frane Petrić (1529. – 1597.), rodom s otoka Cresa, koji je u filozofiji objedinio dostignuća renesansnih mislilaca, te razvio vlastiti sustav filozofije prirode i znanosti. Utjecao je na važne mislioce 17. stoljeća poput Decartesa i Newtona. Istodobno se razvijala pravna znanost, a pravnik i pisac Baltazar Dvorničić (1560. – 1634.) u Zagrebu je osnovao prvu pravnu školu. Šibenčanin Faust Vrančić bio je najvažniji konstruktor i tehnički pisac u Hrvata tijekom 16. i 17. stoljeća. Jedan od njegovih najvažnijih projekata je bio padobran, koji je

Frane Petrić. (Portret iz njegove knjige Filozofija prirode, 1587.)


ZNANOST I TEHNOLOGIJA Objasni uzroke i posljedice U obliku pisanog rada opiši što je prethodilo i utjecalo na razvoj znanosti tijekom srednjeg vijeka.

Istraži povijesne izvore Faust Vrančić. (Portret iz 1605.)

Model padobrana Fausta Vrančića

Na temelju literature koju ćeš potražiti u knjižnici u dogovoru s nastavnikom izradi plakat o srednjovjekovnim i ranonovovjekovnim znanstvenicima i njihovim najvažnijim dostignućima. Pogledaj dokumentarni film „Koliko je mračan bio srednji vijek“ [https://www.youtube.com/ watch?v=Cnjbyl-_ILcg]. Prokomentiraj pogledano s ostalim učenicima i nastavnikom/nastavnicom.

Prepoznaj promjene Na temelju teksta u udžbeniku izradi tablicu u koju ćeš upisati koje su znanosti i znanja odgovarala vjerskim načelima srednjega vijeka.

213 Sagledaj prošlost

iskušavao, pa se može smatrati izumiteljem upotrebljivog padobrana. Napisao je i Rječnik pet najodličnijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i ugarskoga, a dio u koji su uvrštene dalmatinske (hrvatske) riječi, prvi je hrvatski rječnik uopće. Krajem 16. stoljeća Faust Vrančić je pripremio knjigu s crtežima svojih ili prerađenih tuđih izuma, te njihovim opisima pod naslovom Novi strojevi. Tim izumima je u mnogome bio ispred svojega doba, na primjer, predviđanjem plosnate elastične opruge koju je namijenio za pomicanje ručne pile ili kao elastični ovjes zaprežnih kola, a ona je postala neizbježan sastavni dio vozila sve do pojave željeznice i automobila.

Ponovi Pojasni važnost znanstvenih i tehničkih dostignuća u hrvatskim zemljama u ranom novom vijeku. Istakni najvažnije znanstvenike i učenjake.

Pokušaj istražiti kako su na znanstvena dostignuća ranog novog vijeka gledali ljudi toga vremena. Izdvoji najzanimljivije rezultate istraživanja i o njima raspravi s nastavnikom/nastavnicom.

Usporedi i zaključi U dogovoru s nastavnikom/nastavnicom raspravi glavne tekovine antičke civilizacije koje su utjecale na srednjovjekovnu znanost. O rezultatima razgovora napiši kraći sastavak. Usporedi važnost znanstvenih i tehničkih dostignuća u hrvatskim zemljama u ranome novom vijeku s kretanjima u Europi. Uoči i izdvoji neke sličnosti i razlike. Usporedi znanost srednjeg i ranog novog vijeka. U bilježnicu napiši sastavak o promjenama u odnosu na znanosti i istraživanja u razdoblju humanizma i ranog novog vijeka.


13 13. tema

Utjecaj znanstvene misli i tehnoloških otkrića na otkrivanje svijeta u srednjem i ranom novom vijeku

NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ:

214

ilustrirati primjerima povezanost razvoja znanosti i tehnologije s velikim geografskim otkrićima, razvojem transkontinentalnih komunikacija te razmjenom ideja i dobara


ZNANOST I TEHNOLOGIJA

UTJECAJ ZNANSTVENE MISLI I TEHNOLOŠKIH OTKRIĆA NA OTKRIVANJE SVIJETA U SREDNJEM I RANOM NOVOM VIJEKU dozemno more jer su plima, vjetrovi i struje te nedostatak uporišnih točaka na otvorenom moru nametali pomorcima potrebu za boljim znanjima i poznavanjem navigacijskih sprava. Dio spoznaja je dolazio iz prakse, a one su pretočene u zabilješke koje su se prenosile na nove generacije. Znanje potrebno za plovidbu podrazumijevalo je izračunavanje i poznavanje algebre, astronomije te geometrije. Povezivanjem praktičnog znanja s novim znanstvenim spoznajama omogućen je tehnički preduvjet velikih geografskih otkrića.

Kompas i astrolab

Brodovi zvani karavele omogućili su prekooceanske plovidbe. Istraži zbog čega su karavele bile osobito podesne za plovidbu dalekim morima.

Krajem 15. stoljeća Europljani su se našli u teškoj gospodarskoj situaciji. Trgovina Europe s Istokom bila je onemogućavana. Slobodnu trgovačku komunikaciju kopnenim putem ometalo je Osmansko Carstvo. Gotovo jedini izlaz bio je u traženju pomorskih putova prema Indiji i susjednim prostorima. Pronalaskom novog pomorskog puta zaobišlo bi se područje pod kontrolom Osmanskog Carstva. Da bi se to ostvarilo, bilo je potrebno stvoriti određene uvjete. Prvi je bio usavršavanje kompasa i razvoj pomorskih karata, a drugi početak gradnje čvrstih jedrenjaka zvanih karavele. Novi pronalasci omogućili su Europljanima upuštanje u traženje novog puta za Indiju. Plovidba Atlantskim oceanom predstavljala je veći izazov u odnosu na Sre-

Čini se da su Portugalci poznavali neku vrstu kompasa. Naime, magnetske osobine željeznog oksida bile su poznate otprije i u Europi i u Aziji. Nije poznato 215 vrijeme kada je na vjetrulju montirana igla koja je pokazivala strane svijeta, no postoje razmišljanja da su Portugalci za taj izum saznali od Talijana. To je bilo izuzetno važno jer se na taj način mogla odrediti točna pozicija broda tokom plovidbe. Problem plovidbe uz pomoć kompasa bilo je to što je kompas označavao magnetski sjeverni pol, koji se nije poklapao s geografskim sjeverom. I sam Kolumbo je u svom plovidbenom dnevnikom upozorio na to. Astrolab se upotrebljavao za izračunavanje geografske širine. Iako je bio poznat još u antičkim vremenima,

Kompas od slonovače o. 1500. godine


13. tema Crtež kompasa engleskog pomorca s početka 17. stoljeća. Istraži kada je prvi put u Europi opisan kompas s magnetiziranom iglom.

Ponovi Pojasni važnost upotrebe kompasa i astrolaba u plovidbi. Istraži kako je tekao razvoj i upotreba astrolaba u antici i srednjem vijeku te o tome napiši kratak sastavak.

Razvoj pomorskih karata (portulana) Astrolab izrađen u radionici klerika, matematičara i graditelja astronomskih uređaja Jeana [Žana] Fusorisa u Parizu, oko 1400.

usavršen je u 14. i 15. stoljeću. Sastojao se od teškog metalnog kruga koji se usmjeravao prema Suncu ili 216 zvijezdi Sjevernjači da bi se odredila njihova visina nad horizontom te uz pomoć dobivenog trokuta izračunavala geografska širina.

Pomorske karte ili portulani poznate su od 14. stoljeća, a prve su potjecala s Balearskih otoka. One su, uz obavezni kartografski prikaz, sadržavali razne informacije o plovidbenim rutama, morskim obalama i lukama, a često su imale ucrtane ruže vjetrova (vjetrulje), dok su rtovi i pličine bili najčešće uvećani kako bi se naglasila opasne lokacije. Na početku su prikazivale Sredozemno ili Baltičko more, no s vremenom su te karte poboljšavane. Od druge polovice 14. stoljeća prikazivale su zapadnu obalu Indije, no ne i dijelove Afrike izvan Sredozemlja iako se pretpostavljalo da je Afrika sa svih strana okružena morima. Pomorci su sami crtali svoje karte na napetoj ovčjoj koži, a kasnije i na drugim materijalima.

Dio katalonskog portulana. Uz pomoć interneta otkrij koji je najstariji poznati portulan i iz kojeg vremena potječe.


ZNANOST I TEHNOLOGIJA

Portulan Jadrana. Usporedi prikaz jadranskih obala na portulanu s današnjim zemljovidom te uoči sličnosti i razlike.

217

Ptolemejeva karta iz 1482. godine. Uz pomoć interneta pronađi zašto se ova karta naziva Ptolemejevom te gdje je objavljena.


13. tema

Maketa dubrovačke nave iz 16. stoljeća. Istraži koje su bile osobitosti brodova zvanih nava.

218

Globus, o. 1645. Lisabon: Pomorski muzej. (Foto: Mladen Tomorad, 2017.)

Nakon što je početkom 15. stoljeća napravljen prvi latinski prijevod Ptolemejeve Geografije, to je djelo postalo uzor za kartografe, a antičkim kartama dodavane su nove sa pouzdanijim podacima. Izum tiska je dodatno potaknuo razvoj kartografije. Potkraj 15. stoljeća proširilo se uvjerenje da se u istočna područja, poput Indije, može stići i ploveći prema zapadu. Zahvaljujući krivim izračunima kartografa smatralo se da su istočne obale Azije na mjestu gdje se uistinu nalazila Amerika. Zbog te pogreške moreplovac Kristofor Kolumbo se upustio u traženje zapadnog morskog puta za Indiju između ostaloga jer je povjerovao znanstveniku Paolu Toscanelliju da je zapadni put prema Indiji uistinu kraći. Umjesto Indije, pronašao je novi kontinent, a da toga nije bio svjestan. Kasnija putovanja pomoraca nedvojbeno su potvrdila prevladavajuću pretpostavku da Zemlja ima oblik kugle.

Ponovi Objasni u čemu je za otkriće novog kontinenta ležala važnost toga što je Kolumbo povjerovao Toscanelliju.

Maketa karavele Vasca da Game, kraj 15. stoljeća. Lisabon: Pomorski muzej. (Foto: Mladen Tomorad, 2017.). Pojasni zbog čega je bila važna pojava novih vrsta brodova.

Razvoj praktičnih znanja o plovidbi Za plovidbu Atlantskim oceanom bila je važna drugačija tehnika od one korištene na Sredozemlju, kojim su do 15. stoljeća gospodarili Genova i Mletačke Republika. Đenovljani i Mlečani su za potrebu trgovine koristili jedrenjake izduženog oblika zvanih nave, a njima su isplovljavali iz Sredozemnog mira te plovili duž obale Zapadne Europe. U Atlantskom oceanu vesla koja su se tradicionalno upotrebljavala na Sredozemlju nisu bila od koristi. Ondje su bila potrebna dobra jedra. Portugalci i Španjolci su oko 1430. stvorili novi tip broda – karavelu, koji je imao manju tonažu, a bolju oplatu, te bio prilagođen opasnostima oceana


ZNANOST I TEHNOLOGIJA

Karta svijeta iz Nirnberške kronike (1493.)

i plovidbi na pučini. Ta je vrsta brodova imala tri jarbola i jedro kojim su mogli zahvatiti više vjetra. Kako bi se bolje održala na moru, karavela je bila okruglija od galije. Uz to je mogla ponijeti veće količine vode i hrane, što je omogućavalo plovidbe na velike razdaljine.

Važno je bilo i napuštanje plovidbe po procjeni u korist plovidbe putem astronomske navigacije čime se omogućavala veća preciznost, a od koristi su bile i geografske karte iz kojih se mogao odrediti smjer kretanja. Uz sve navedeno, istraživački duh i nevjerojatna hrabrost pomoraca omogućili su ostvarenje velikih geografskih otkrića.

Karta svijeta početkom 16. stoljeća. Lisabon: Pomorski muzej. (Foto: Mladen Tomorad, 2017.). Usporedi gornju i donju kartu svijeta te uoči sličnosti i razlike.

219


13. tema

IZVORI

220

Ploveći dalje prema jugu, ugledali smo 21. listopada [1520. ] ispod 52. stupnja južne širine neki rt, što smo ga nazvali Rtom 11.000 djevica jer je taj dan bio njima posvećen. Cijela je posada bila tako čvrsto uvjerena da iz zaljeva iza toga rta nema nikakva izlaza prema zapadu da nikome ne bi palo na um da traži izlaz da nije bilo našega vrhovnog zapovjednika, koji je bio pun znanja. Naš je vrhovni kapetan, međutim, znao da taj put vodi kroz neki veoma zaklonjeni morski tjesnac, jer ga je vidio na nekoj karti… i koju je portugalski kralj čuvao u svom arhivu… Noću je navalila strahovita bura i potrajala 36 sati, te smo morali prerezati sidrene konope i brodove prepustiti na milost i nemilost valovima i vjetru… Minula su dva dana a da nismo ugledali ona dva broda što smo ih poslali da istraže zaljev. Držali smo da su potonuli u buri, što smo je i mi doživjeli, a kako smo na kopnu zamijetili dim, zaključili smo da su oni koji su imali sreću i spasili se, zapalili te vatre kako bi nama dali neki znak da su na životu. Međutim dok smo još bili u neizvjesnosti i razmišljali o njihovoj sudbini, zamijetili smo kako oba broda, okićeni zastavama, punim jedrima plove prema nama. Približivši nam se, ispalili su nekoliko topovskih hitaca, a posada je radosno stala vikati. Mi smo učinili isto; od njih smo doznali da su našli nastavak zaljeva ili, bolje, morski tjesnac, te smo svi zahvalili Bogu i Svetoj Mariji. Onda je cijela flota zaplovila tim morskim putem. Naišli smo na dva otvora ili kanala… Antonio Pigafetta, Izvješće o prvom putovanju oko svijeta (oko 1524.).

Razgovaraj s ostalim učenicima o dojmu koji je na tebe ostavio opis događaja.

Antonio Pigafetta (crtež iz prvog tiskanog izdanja njegova izvješća, 1800.) ZANIMLJIVOST Talijanski plemić Pigafetta od puste se želje za pustolovinom pridružio morskoj plovidbi na kojoj je konačno nedvojbeno dokazan kuglasti oblik Zemlje koji je dotad bio samo postavka. Pigaretta je u izvješću opisao i otkriće morskog puta između Atlanskog i Tihog oceana, današnjeg Magellanova prolaza

Objasni uzroke i posljedice Izradi plakat o važnosti primjene novih znanstvenih sprava tijekom razdoblja geografskih otkrića. Istraži posljedice primjene novih znanstvenih sprava i njihove primjene na pomorstvo ranog novog vijeka.

Utvrda Belém, izgrađena na ušću rijeke Tagus kod Lisabona, služila je kao znak raspoznavanja tog dijela kopna te je štitila brodove. (Foto: Mladen Tomorad, 2017.)

Istraži povijesne izvore Uz pomoć nastavnika/nastavnice prokomentiraj izvor Antonija Pigafette. Različita razmišljanja zabilježi u bilježnicu.

Prepoznaj promjene Istraži oblike poimanja svijeta od antičkog doba do ranog novog vijeka. O kontinuitetima i promjena koje si uočio raspravi s nastavnikom/ nastavnicom.

Sagledaj prošlost Usporedi načine plovidbe od antičkog razdoblja do ranog novog vijeka. Uočene razlike upiši u oblike tablice u bilježnicu.

Usporedi i zaključi U knjižnici potraži knjigu Početak istraživanja (Zagreb-Ljubljana: Mladinska knjiga, 1976.) i u njoj istraži načine plovidbe tijekom srednjeg i ranog novog vijeka. Obrati pažnju na način putovanja, vrijeme u godini kada se više putuje te razne oblike navigacije. U bilježnici nacrtaj tablicu i nju upiši razlike. U knjižnici potraži roman Stefana Zweiga Magellan (Zagreb: Mladost, 1979.). Usporedi opis iz izvora s prikazom plovidbe u romanu.


14

FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE

Intelektualni i duhovni horizonti srednjega vijeka. Misija solunske braće, glagoljska i ćirilska pismenost. Uloga crkvenih redova. Školstvo i sveučilišta

NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ: zaključivati o važnosti pismenosti i obrazovanja te o utjecaju kršćanstva na duhovni život srednjovjekovnih ljudi

221


14. tema

INTELEKTUALNI I DUHOVNI HORIZONTI SREDNJEGA VIJEKA skupljao je i uređivao dostupno antičko znanje prema kasnoantičkim obrazovnim načelima sedam učenih disciplina, smatrajući da je svjetovna kultura nužna kako bi se moglo pravilno razumjeti Sveto pismo. Njegovo je glavno djelo enciklopedija koja je u srednjem vijeku služila kao temeljna knjiga. Anglosaski redovnik Beda Časni (7./8. st.), pokrivši svojim djelima gotovo sva područja ondašnjeg znanja kako su bila prenesena iz antike, dodatno je u središte postavio proučavanje Svetoga pisma kao ključnog učenog bavljenja, posebnu pozornost posvetivši i pitanju crkvenog kalendara, odnosno izračunu datuma Uskrsa. IZVORI

Izidor Seviljski (desno). (Ilustracija iz druge polovice 10. stoljeća)

222 Najveći dio srednjega vijeka intelektualni i duhovni život odigravao se u okrilju Crkve, prožet zasadama i predodžbama kršćanske religije. Takav razvoj ima svoje korijene u kasnoj antici, u Rimskome Carstvu koje je na zapadu odumiralo. Na temeljima koje su postavili Kasiodor i Boetije, dvojica najistaknutijih ranosrednjovjekovnih intelektualaca nastavila su utvrđivati zacrtane smjernice. Biskup Izidor Seviljski (6./7. st.)

Beda Časni. (Moderan prikaz)

Ako bismo željeli ušima vaše milostivosti prenijeti objašnjenja Svetoga pisma onim redom i onim jezikom kojim su ih sveti oci izložili, hrana nauka mogla bi dospjeti samo do nekolicine učenih duša, a preostalo bi mnoštvo ljudi ostalo gladno. Stoga vas ponizno molim da se uši obrazovanih zadovolje da strpljivo slušaju te jednostavne riječi da Cezarije Arelatski. (Srednjovjekovna ilustracija) bi Gospodnje stado moglo primati duhovnu hranu, kako rekoh, na ovom jednostavnom i niskom jeziku. Budući da se neupućeni i prostodušni ne mogu uzdići do učenjačke visine, neka se učeni udostoje prignuti k njihovom neznanju. Ono što je rečeno prostodušnima, i učeni ljudi mogu razumjeti, no prostodušni uopće ne mogu pojmiti ono što je propovijedano učenima. Cezarije, nadbiskup Arelata (Arlesa) u Galiji, Propovijed 86.

Što ugledni galorimski nadbiskup zagovara u ovom odlomku? Objasni zašto to čini.


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE

Alkuin iz Yorka (u sredini). (Ilustracija iz prve polovice 9. stoljeća). Lijevo je mladi Raban Maur, Alkuinov učenik, a desno sv. Martin Tourski. Anglosas Alkuin bio je najvažniji savjetnik Karla Velikog i jedan od utemeljitelja karolinške renesanse

Prikaz Krista na prijestolju. (Ilustracija iz rukopisa iz druge polovice 10. stoljeća). Primjer tzv. otonske renesanse u likovnoj umjetnosti

Jedini je jezik i učenosti i Crkve na zapadu latinski. Njime su u ranom srednjem vijeku još neko vrijeme vladali širi svjetovnjački slojevi, jer su mogli razumjeti svećenikovu latinsku propovijed. Njihov je latinski iskvaren, jezik svakodnevnog života (i u rimsko doba latinski jezik puka bio je daleko od jezika učenih Rimljana), ali je svejedno latinski. No, do 9. stoljeća znanje latinskog je među brojnim svjetovnjacima nestalo jer se više nije njegovalo, pa su se otada vladari morali oslanjati na klerike kako bi uopće mogli upravljati državom. Upravo to stoljeće vrijeme je tzv. karolinške renesanse koja je bila ograničena na jednu usku društvenu skupinu i odgovarala je njezinim potrebama. Tu renesansu obilježavalo je probuđeno zanimanje za antičku baštinu, ali prilagođeno novom društvu koje se stvaralo. Tada se širilo i novo pismo – karolina, nastalo sredinom 8. stoljeća. Odlikovala ga je jasnoća i jednostavnost. Stoljeće i nešto kasnije, sada u Istočnoj Franačkoj, nakratko je zabljesnula još jedna, tzv. otonska renesansa, povezana s trojicom (svetih) rimskih careva imena Oton, o čijem je pokroviteljstvu ovisila. Njezin naziv još je sporniji od naziva karolinške renesanse. Zasnivala se na karolinškim utjecajima koji su bili obogaćeni bizantskim uzorima u skladu s time kako su trojica Otona shvaćala vlastiti carski položaj. Bilo je to opet doba bujanja samostanske prepisivačke djelatnosti. No tek je 12. stoljeće donijelo pravi intelektualni preporod, stvorivši brojne kulturne obrasce koji su u temeljima današnjih europskih društava. Renesansa 12. stoljeća, kako je nazvana u povijesnoj znanosti,

Oton II. i njegova supruga Teofana, kruni ih i blagoslivlje Krist (982./983.). Bjelokosna ploča pokazuje jasne bizantske uzore. Teofana, rođakinja cara Ivana I. Cimiska, bila je jedna od najutjecajnijih srednjovjekovnih vladarica, a šest godina (985. – 991.) vladala je u ime svojeg malodobnog sina, Otona III. Zaslužna je za širenje bizantskih utjecaja u umjetnosti, i graditeljstvu u (Svetom) Rimskom Carstvu

mnogo je šire i dublje zahvatila ondašnja srednjovjekovna društva. Temeljila se na ispitivanju postojećeg znanja i spoznaja, usvajanju prethodno nedostupnih postignuća grčke i rimske antike koje su zapadu sada posredovali Bizant i islamski svijet, oživljavanju plodotvornog zanimanja za rimsko pravo te stvarnim širenjem obrazovanja. Stoga se može smatrati podlogom i pretečom glasovite renesanse 15. i 16. stoljeća.

Ponovi Ukratko objasni osnovna obilježja triju srednjovjekovnih renesansi.

MISIJA SOLUNSKE BRAĆE, GLAGOLJSKA I ĆIRILSKA PISMENOST Kršćanstvo je po svojem karakteru misionarska religija. Širenjem kršćanstva u ranom srednjem vijeku na prostore koji nisu u prethodnom vremenu pripadali rimskom svijetu ili čija je rimska baština bilo znatnim

223


14. tema dijelom poništena, širile su se ranosrednjovjekovne kulturne i društvene tekovine. Na zapadu su osobito Franci pokrštavanjem i kristijanizacijom učvršćivali vlast te širili utjecaj i nove društvene odnose na zaposjednutim područjima, oslanjajući se na novoosnovane samostane koji su vremenom postali žarišta kulture i pisane riječi. Takav proces je iz vlastitih potreba također nastojalo nadzirati papinstvo, trudeći se kao čuvar rimskih carskih tradicija ponovno se u ranome srednjem vijeku uzdići na položaj stvarnoga prvaka kršćanstva na zapadu, kakav je uživalo u kasnom Rimskom Carstvu. Bizant, kao jedini izravni nasljednik Rimskog Carstva, jednako je tako uvriježeno koristio vjeru kao političko sredstvo kojim je širio vlastiti utjecaj. Dugo se vremena nije mogao jače aktivirati u jugoistočnoj i istočnoj Europi, prostorima koje je nekoć zahvaćalo Istočno Rimsko Carstvo ili ih je Bizant uvriježeno doživljavao svojom interesnom sferom. Prilike su se promijenile u 9. stoljeću, prvenstveno u njegovoj drugoj polovici. To je ujedno bilo vrijeme kad se Moravska kneževina, koja je nastala objedinjavanjem slavenskih skupina s obje strane rijeke Morave sjeverno od Dunava nakon 224 što su Franci srušili Avarski kaganat, nastojala pod knezom Rastislavom (846. – 870.) otrgnuti od franačke prevlasti. Crkveno je kneževina bila pod nadležnošću Salcburške nadbiskupije, pa su pokrštavanje obavljali njemački Vi sl a

ba

rta Wa

La

misionari iz Istočne Franačke. Njemačko svećenstvo dobivalo je znatne zemljišne posjede u Moravskoj, a s njim su stizali i mnogi njemački naseljenici. Kako bi se othrvao rastućem istočnofranačkom utjecaju, Rastislav se 863. obratio Bizantu za pomoć. Bizantski je car u tom pozivu vidio mogućnost širenja vlastita utjecaja, pa je u Moravsku uputio kršćanske misionare, braću Konstantina i Metoda, svećenike rodom iz Soluna. Prije polaska Konstantin je na osnovama grčkog alfabeta sastavio pismo prilagođeno pisanju slavenskog jezika – glagoljicu. Samo ime glagoljica pojavljuje se tek u prvoj polovici 17. stoljeća, a dotad se to pismo nazivalo kurilovica, slavensko pismo, Jeronimovo pismo (u 12. i 13. stoljeću) te hrvacke knjige. Braća su prevela najvažnije crkvene knjige na slavenski jezik kako bi Moravljanima mogli kršćanski nauk propovijedati na njihovu narodnom jeziku. Zbog njihova se djelovanja pobunilo njemačko svećenstvo. Optuženi da šire krivovjerje, morali su se opravdati pred Papom, od kojeg su ishodili odobrenje za nastavak misionarskog rada. U Rimu se Konstantin odlučio zarediti te je uzeo redovničko ime Ćiril. Uskoro se razbolio i 869. preminuo.

Vratislava Prag V l t av a

Regensburg

Libice Olomouc Starć Zamky -Lišen Devin

Salzburg

KA

RA

N

I JA TA N

Krakov Hradec

Trenčin

Požun

Hr

on

Ti s Mur a

Vesprim

a

Stolni Biograd Pečuh

ari

Mađ

prostor Moravske kneževine Prostor utjecaja

Moravska kneževina

Sv. Metod i sv. Konstantin (Ćiril) (moderan zamišljeni prikaz)


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE IZVORI

Prije dok su Slaveni još bili pogani i nisu imali knjige, čitali su i proricali s pomoću crta i ureza. Kad su pak postali kršćani, pokušavali su zapisivati slavenski jezik rimskim i grčkim slovima, bez pridržavanja bilo kakvog reda. No kako je moguće grčkim slovima valjano pisati „Bogъ“ ili „životъ“ ili „dzělo“ ili „crьkovь“ ili „čajanie“ ili „širota“ ili „jadь“ ili „ọdru“ ili „junostь“ ili „jazykъ“, ili druge ovima slične riječi? I tako je prošlo mnogo godina. Onda je pak Bog (...) upravio svoju milost nad slavenske narode te im je poslao svetoga Konstantina, Filozofa, koji je nazvan Ćiril, pravednog i istinoljubivog čovjeka. A on je stvorio 38 slova, neke prema grčkom uzoru, a druge da odgovaraju slavenskom jeziku. Iz spisa O pismenima Crnorisca Hrabra.

Istraži tko je bio Crnorizac Hrabar. Kako opisuje postanak novoga pisma?

Vrhunac Moravske kneževine bila je vladavina kneza Svatopluka I. (870., 871. – 894.). Došavši na vlast uz pomoć Istočnih Franaka, morao je priznati njihovo vrhovništvo i plaćati danak, ali mu je to omogućilo da nesmetano širi vlast. Potpomognuto Svatoplukovom naklonošću, njemačko je svećenstvo obnovilo napade na Metoda kojeg je Papa imenovao sirmijskim nadbiskupom s nadležnošću nad Moravskom i Panonijom. U tom sukobu Metodova djelatnost naposljetku je bila svedena na Moravsku, a i ondje je skučena. Kada je papa Stjepan V., bojeći se jačanja bizantskog utjecaja, zabranio slavensko bogoslužje, Metodovi učenici bili su prisiljeni napustiti Moravsku. Utočište su našli u

Stranica iz Kijevskog misala (listića)

drugim slavenskim zemljama – Bugarskoj, Makedoniji i, vjerojatno, Hrvatskoj. Jedan od njih, Kliment Ohridski, sklonio se u okolicu Ohrida u Makedoniji i ondje reformirao glagoljsko pismo. Prema legendi, sastavio je novo, jednostavnije pismo i nazvao ga po svojem učitelju Konstantinu (Ćirilu) ćirilica. U ranom razdoblju glagoljica i ćirilica su se međusobno prožimale, pa su se tako oba imena naizmjence koristila za 225 jedno i drugo pismo. Nije sačuvan nijedan glagoljički tekst iz 9. stoljeća, vremena kad je pismo nastalo, nego tek iz 11. stoljeća. Najstarijim sačuvanim tekstom pisanim glagoljicom smatraju se tzv. Kijevski listići, koji su se ranije tradicionalno datirali u kraj 10. stoljeća, a novija istraživanja pomaknula su vrijeme nastanka u 11. stoljeće.

Ponovi Na temelju već naučenog, objasni okolnosti zbog kojih se Bizant nije mogao sve do 9. stoljeća jače aktivirati u jugoistočnoj i istočnoj Europi. Istraži zašto se glagoljica nekoć nazivala Jeronimovim pismom. Uz pomoć literature i interneta istraži podatke o životu sv. Konstantina i sv. Metoda te napiši kratak sastavak. Utvrdi može li se Kliment Ohridski smatrati izumiteljem ćirilice.

ULOGA CRKVENIH REDOVA Kliment Ohridski. (Kasnosrednjovjekovna ikona iz 13./14. stoljeća)

Europsko srednjovjekovlje vrijeme je monaštva. Prvi pravi srednjovjekovni monaški red bili su benediktinci, prozvani po Benediktu iz Nursije (o. 480. – 547.).


14. tema

Sv. Benedikt iz Nursije. (Srednjovjekovni prikaz)

Današnji izgled samostana Monte Cassino Istraži što se dogodilo sa samostanom u Drugom svjetskom ratu.

On je na brdu Monte Cassinu [Monte Kasinu] u Italiji organizirao 529. redovničku zajednicu te, prema tradiciji, sastavio pravila prema kojima bi pripadnici takvih zajednica trebali živjeti. Uskoro su brojne druge redovničke zajednice prihvatile Pravilo sv. Benedikta, pa je nastao i prvi crkveni red. Zamislivši samostanski život kao život u obitelji, Benedikt je smatrao da bi svi redovnici trebali biti braća s opatom na čelu te zajed226 nice. Osnovno pravilo života koje je zagovarao bilo je molitva i rad (ora et labora). Osim molitvom i radom, pripadnici benediktinskoga reda počeli su popunjavati dan prepisivanjem starih rukopisa. Tako su zahvaljući njihovom maru u prepisanom obliku ostala do danas sačuvana brojna djela antičkih autora. IZVORI

O spavanju monaha. Svatko spava u posebnoj postelji. Neka po opatovoj odredbi dobije posteljinu kakva odgovara monaškom načinu života. Ako je moguće, svi spavaju u jednoj prostoriji, ako zbog velikog broja to ne ide, spavaju po deset ili dvadeset sa starješinama koji se za njih brinu. U spavaonicama svjetiljka stalno gori sve do jutra. Nek spavaju odjeveni i opasani pasom ili uzicom. Kad spavaju, ne smiju o boku imati svoje nožiće da se ne bi slučajno u snu ozlijedili. Monasi su tako uvijek spremni; čim se dade znak, bez odijevanja ustaju i međusobno se požuruju na Djelo Božje, ali posve ozbiljno i čedno. Mlađa braća nemaju postelje jedan uz drugoga, nego između starijih. Kod ustajanja na Djelo Božje neka se međusobno umjereno bodre, tako da pospanci ne bi imali izgovora. O količini hrane. Mislimo da za dnevnu okrepu, bila ona o šestom ili devetom času, s obzirom na različite slabosti dostaju dva kuhana jela kod svakog obroka. Tko ne može

jesti jedno jelo, nek se okrijepi drugim. Dakle, dva su kuhana jela dovoljna svoj braći; ako se pak nađe voća ili svježeg povrća, nek se doda i treće. Dobra mjera kruha dovoljna je na dan, bilo da se jede samo jednom ili pak i objeduje i večera. Ako se jede i navečer, opskrbnik ostavi jednu trećinu kruha i braći podijeli za večeru. Ako je posao bio naporniji, u opatovoj je odluci i vlasti da povisi, ako treba, količinu hrane. No prije svega valja izbjegavati neumjerenost i monah se nikad ne smije prejesti, jer ništa nije toliko nedostojno kršćanina kao neumjerenost, kako i naš Gospodin kaže: Pazite na se, da vam srca ne otežaju u proždrIjivosti. Dječacima mlađe dobi ne daje se ista količina kao odraslima, nego manje; a neka se u svemu pazi na skromnost. Svi neka se svakako odriču mesa četveronožnih životinja, osim posve slabih bolesnika. O količini pića. Svatko ima svoj dar od Boga, ovaj ovako, onaj onako. Zato s nekom bojaznošću određujemo količinu okrepe za druge. Međutim, i s obzirom na slabost nemoćnih, mislimo da bi svakome imala biti dosta hemina [0,274 l] vina na dan. A kome je Bog dao snagu da se od toga uzdrži, neka zna da će imati posebnu nagradu. Ako bi pak mjesne prilike, rad ili ljetna žega zahtijevali više, to se prepušta sudu starješine; samo neka u svemu pazi da se ne podlegne sitosti ili opijanju. Čitamo, doduše, da vino uopće nije za monahe, ali budući da ih u naše vrijeme nije moguće u to uvjeriti, složimo se barem u tome da ne pijemo do mile volje, nego razborito, jer vino izopači i mudre. Gdje su pak mjesne prilike takve da se ne može nabaviti ni gore navedena količina, nego mnogo manje, ili čak nimalo, nek braća koja ondje borave hvale Boga i nek ne mrmljaju. Prije svega opominjemo da valja izbjegavati mrmljanje. Svagdanji ručni rad. Besposlica je neprijatelj duše. Zato se sva braća moraju u određeno vrijeme baviti ručnim radom, a opet u određene sate božanskim čitanjem.

530. 540. 550. 560. 570. 580. 590. 600. 610. 620. 630. 640. 650. 660. 670. 680. 690. 700. 710. 720. 730. 740. 750. 760. 770. 780. 790. 800. 810. 820. 830. 840. 850. 860. 870. 880. 890. 900. 910.

542. umro Cezarije Arelatski 529. osnutak samostana Monte Cassino

636. umro Izidor Seviljski

735. umro Beda Časni


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE Zato mislimo da se vrijeme za oboje može rasporediti na sljedeći način: od Uskrsa do prvoga listopada braća ujutro od prvoga do približno četvrtog časa obavljaju potrebne poslove. Od četvrtog časa do znaka za molitvu šestoga časa posvete se čitanju. Poslije šestoga časa, kad ustanu od stola, u potpunoj tišini počivaju na svojim posteljama. Ako tko možda želi nešto čitati sam za sebe, neka čita tako da ne smeta drugome. Deveti čas mole ranije, oko sredine osmoga časa, a onda do Večernje obavljaju potrebne poslove. Pravila sv. Benedikta.

Prouči i prokomentiraj s nastavnikom/icom ovdje odabrane odlomke.

U 10. stoljeću benediktinski samostan Cluny [Klini] u Burgundiji postao je središtem redovničkog reformnog pokreta, tzv. klinijevskog pokreta. Samostan je osnovao akvitanski vojvoda Vilim I. početkom 10. stoljeća, a osnivačkom poveljom zajamčio mu je slobodan izbor opata i izuzeće od ovlasti mjesnoga biskupa, što su potvrdile i posebne papinske povlastice. Samu Crkvu su iznutra nagrizale negativne pojave. Na najvišim svećeničkim položajima često su bile osobe bez ikakve duhovne naobrazbe, a crkvene su dužnosti obnašale zahvaljujući milosti vladara i velikaša ili kupoprodaji službi. Niže svećenstvo nerijetko je živjelo u bračnim zajednicama ili suložništvu, što se također smatralo nedostojnim duhovnog zvanja. Reakcija na to bio je sveobuhvatni reformni pokret za moralnu preobrazbu Crkve koji je krenuo iz samostana Cluny. Reforma je probudila svijest o dostojanstvu i samostalnosti Crkve i duhovnog života. Papinstvo je prigrlilo pokret, postavivši naposljetku kao jedan od središnjih problema običaj da svjetovni vladar postavlja biskupe i uvodi ih u službu.

U 12. stoljeću razvili su se novi crkveni redovi kojima su ideal siromaštvo i redovnička strogost. Prvi su bili cisterciti koji su nastali u Burgundiji odvojivši se od benediktinskog reda i koji su u svojim redovničkim zajednicama postizali velike uspjehe u poljoprivredi. Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. pozvao ih je u svoje kraljevstvo, pa su se naselili i u Toplicama (današnjem Topuskom), gdje im je kralj podigao samostan. U to vrijeme na sjeveru Francuske nastao je i red premonstratenza (prema samostanu Prémontre), čiji su se redovnici istakli u misionarskom radu. U 13. stoljeću nastali su tzv. prosjački redovi – dominikanci i franjevci. Prosjački redovi preuzeli su ulogu zaštitnika siromašnih te su se zalagali za mir i zajedništvo u duhu evanđelja. Oba reda svoje su djelovanje usmjerila prema gradskim zajednicama koje su tada proživljavala gospodarski procvat. Osnivač dominikanskog reda bio je Dominik de Guzmán, poznatiji kao Sv. Dominik (o. 1170. – 1221.), rodom iz imućne obitelji iz Kastilje na Pirenejskom poluotoku. Dominikanski red isticao se načelnim odricanjem od posjeda i povlastica. Redovnici dominikanskog reda često su dolazili iz sveučilišnih sredina. Tijekom crkvenih borbi protiv krivovjernih pokreta u 227 Europi dominikanci su se istakli kao revni inkvizitori. Franjevački red, poznat i kao Mala braća, osnovao je Ivan Bernardone (1181./1182. – 1226.), poznatiji kao Franjo Asiški (sv. Franjo), sin imućnog trgovca. Djelovanje franjevačkog reda obilježeno je jednostavnošću i skromnošću redovnika. Time su franjevci

Sv. Franjo. (Najstariji poznati svečev prikaz, Špilja sv. Benedikta u Subiacu). Istraži i usporedi karijeru sv. Franje i Petra Valdesa. Zašto je jedan postao svetac Katoličke Crkve, a drugi krivovjerac?

Papa Urban II. posvećuje glavni oltar u samostanu Cluny u nazočnosti opata Huga. (Ilustracija s kraja 12./početka 13. stoljeća)

. 900. 910. 920. 930. 940. 950. 960. 970. 980. 990. 1000.1010. 1020.1030.1040.1050.1060.1070.1080.1090. 1100. 1110. 1120. 1130. 1140. 1150. 1160. 1170. 1180. 1190. 1200. 1210. 1220.1230.1240.1250.1260.1270.1280.

910. osnutak samostana u Clunyju

1088. osnutak škole (studija) prava u Bologni, zametak tamošnjeg sveučilišta

1200. kralj Filip II. August odobrio

osnutak pariškog sveučilišta 1209. sv. Franjo Asiški osnovao franjevce 1215. papa Inocent III. potvrdio osnutak pariškog sveučilišta

1216. odobreno osnivanje reda dominikanaca 1280. medicinska škola u Salernu postaje opća škola


14. tema predstavljali svojevrstan prosvjed protiv pretjeranog bogaćenja, zloporaba i drugih negativnosti u Crkvi. Najveći doprinos franjevaca bio je u otvaranju i vođenju škola, osnivanju hospitala za bolesne i siromašne te općenito u raznovrsnom vjerskom i kulturnom radu. Sv. Dominik (moderan zamišljeni prikaz)

Ponovi

228

Objasni važnost benediktinskog reda u srednjem vijeku. Zašto je bilo bitno što je samostan u Clunyju bio izuzet od svjetovne ovlasti i vlasti mjesnog biskupa? Obrazloži koji se problem u odnosima između papa i svjetovnih vladara nadovezao na samostansku reformu. Istraži zašto se dominikanci i franjevci nazivaju prosjačkim redovima.

ŠKOLSTVO I SVEUČILIŠTA Rani srednji vijek obilježila je gotovo potpuna nepismenost većine stanovništva, čak su i mnogi vladari bili nepismeni. Pismenost se njegovala samo u Crkvi i samostanima u kojima su redovnici otvarali samostanske škole te čitanju i pisanju poučavali druge redovnike i buduće klerike. Još je Karlo Veliki bio odredio da se u sjedištima biskupija osnivaju tzv. katedralne škole, čija je namjena bila da svećeničkom podmlatku pruže šira znanja od samostanskih škola. S vremenom su katedralne škole, jednako kao i samostanske, počele primati i vanjsku mladež. Viši stupanj obrazovanja sastojao se od sedam učenih disciplina, zvanih sedam slobodnih vještina, podijeljenih u dvije skupine. Najprije se izučavao trivij (tropuće), tj. gramatika, retorika i dijalektika, a potom tzv. kvadrivij (četveropuće), tj. aritmetika, glazba, geometrija i astronomija. Sva nastava bila je na latinskom jeziku, a osnovom znanja smatralo se Sveto pismo.

Potreba za sustavnijim i širim obrazovanjem potaknula je osnivanje sveučilišta potkraj 11. i početkom 12. stoljeća. Prva sveučilišta nazivala su se studium generale (opće škole), a nešto kasnije pojavio se naziv universitas. Taj je izraz označavao zajednicu profesora i studenata, koji su se udruživali radi zaštite vlastitih interesa, ali se prevodi kao sveučilište. Tek u 13. stoljeću sveučilišta su se počela dijeliti na fakultete. Najstarije je sveučilište osnovano 1088. u Bologni [Bolonji], a bilo je poznato po pravnom fakultetu na kojem se proučavalo rimsko pravo. Broj sveučilišta u Europi vrlo je brzo rastao – u 16. stoljeću bilo ih je već više od šezdeset. Osim bolonjskog, postojala su vrlo cijenjena sveučilišta u Padovi, Parizu, Beču, Pragu, Oxfordu, Cambridgeu [Kembridžu] i Krakovu. Sveučilišta nisu bila samo središta obrazovanja, nego i znanstvenog rada. Naobrazba je stajala u znaku skolastike. Sveučilišta su stajala pod izravnim nadzorom Crkve, a pape su imali velik utjecaj u oblikovanju nastavnog programa i odabiru nastavnika. Studenti su imali pravni status klerika, čak i ako se nisu pripremali za svećeničku karijeru, pa nisu potpadali pod svjetovne sudove. No temeljem toga je po crkvenom zakonu bilo onemogućeno ženama da pohađaju sveučilište. IZVORI

Želio bih vidjeti ovdje sve pariške učitelje čija glupost ovim gradom bliješti. Bezumnom preuzetnošću i kažnjivom drskošću prisvojili su pravo da protumače taj privilegij. Zar zamišljaju da bi Rimska kurija bez razmišljanja mogla dodijeliti tako važnu povlasticu? Svi su ti učitelji zamišljali da u nas uživaju golem ugled učenjaka; mi ih, naprotiv, prosuđujemo glupljima od najglupljih, njih koji su svojom doktrinom zatrovati i sebe same i sve ostale... Nedopustivo je da nadmudrivanja učitelja ponište bilo koji privilegij Svete stolice... Pariški učitelji, učinili ste, a činite i nadalje smiješnim sve svoje znanje i nauk... Budući da je kršćanski svijet nama povjeren, mi ćemo voditi računa ne samo o onome što bi bilo po volji hirovima vas klerika, nego i o onome što je korisno za cijeli svijet. Vjerujete možda da u nas uživate velik ugled; mi, međutim, cijenimo vašu slavu koliko ludoriju i dim... Pod prijetnjom lišavanja službi i beneficija [blagodati], zabranjujemo zbog pokornosti svim učiteljima da o povlasticama svećenstva odsad propovijedaju, raspravljaju ili zaključuju, javno ili pojedinačno... Prije nego što opozove privilegij, Rimska kurija će slomiti pariško sveučilište. Nismo od Boga pozvani zato da stječemo znanje ili da u očima


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE SREDNJOVJEKOVNO ŠKOLSTVO

Istraži povijesne izvore

sedam slobodnih vještina trivij

vadrivij

gramatika

aritmetika

retorika

glazba

dijalektika

geometrija

Prikaz srednjovjekovnog pariškog sveučilišta

astronomija

U knjižnici posudi knjigu ranosrednjovjekovnog pisca Einharda Život Karla Velikog i u njoj istraži kako je ovaj vladar gledao na obrazovanje. O rezultatima istraživanja izradi plakat.

Prepoznaj promjene

sveučilište

ljudi blistamo, već da duše svoje spasimo. A budući da ponašanje i nauk braće mnogim dušama donosi spas, povlastica koja im je povjerena zauvijek će biti očuvana. Iz izjave papinskog poslanika Benedetta Caetanija, budućeg pape Bonifacija VIII., na pariškom koncilu 1290. godine.

O čemu je riječ u odlomku? Što se iz njega može zaključiti o utjecaju papinstva na sveučilišta? Istraži s pomoću literature temeljnja obilježja vladavine pape Bonifacija VIII.

Istraži koji se kontinuiteti antičke znanosti mogu pronaći u ranosrednjovjekovnom obrazovanju. O rezultatima istraživanja napiši sastavak u bilježnicu.

Objasni uzroke i posljedice Istraži kako su postupno tijekom ranosrednjovjekovnog razdoblja nestale stare kasnoantičke škole te koje su posljedice njihova nestanka na ranosrednjovjekovno znanje. O rezultatima istraživanja napiši kraći sastavak u bilježnicu. Detaljnije istraži nastanak prvih sveučilišta u razvijenom srednjem vijeku. U bilježnicu nacrtaj tablicu i u nju upiši discipline koje su se poučavale u pojedinim sveučilištima spomenutima u udžbeniku. Prouči njihov utjecaj na razvoj humanizma u pojedinim europskim zemljama. O rezultatima istraživanja napiši sastavak.

Usporedi i zaključi

Medicinska škola u Salernu. (Kasnosrednjovjekovna ilustracija) ZANIMLJIVOST Salernska škola potječe iz 10. stoljeća, a bila je najvažnija medicinska ustanova na kršćanskom zapadu. Godine 1280. dobila je status općg učilišta (studium generale)

Ponovi Kako je izgledalo školstvo u ranom srednjem vijeku? Objasni nastanak prvih sveučilišta. Što je skolastika? Odaberi jedno od poznatih europskih srednjovjekovnih sveučilišta navedenih u tekstu, istraži s pomoću literature i interneta njegov osnutak i rad u srednjem vijeku te napiši o tome sastavak.

Usporedi obrazovanje antičkog i srednjovjekovnog razdoblja. Posebnu pozornost obrati na obrazovanje žena. O rezultatima istraživanja porazgovaraj s nastavnikom/ nastavnicom. Dodatno istraži posljedice djelovanja solunske braće i njihovih učenika na razvoj slavenske pismenosti. Posebnu pozornost obrati na hrvatski prostor i razvoj pismenosti na našem prostoru. O rezultatima istraživanja izradi plakat.

Sagledaj prošlost Na internetu istraži kako su zapadnokršćanska i muslimanska društva gledala na obrazovanje. O rezultatima istraživanja porazgovaraj s nastavnikom/ nastavnicom.

229


15 15. tema

Umjetnost i kultura srednjega vijeka na tlu Hrvatske i u Europi

NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ:

230

ilustrirati na primjerima doprinose i utjecaje arapske i bizantske kulture na razvoj zapadne i hrvatske kulture te ilustrirati obilježja srednjovjekovnih umjetničkih stilova − predromanike, romanike, gotike − renesanse i baroka na europskim i hrvatskim primjerima


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE

UMJETNOST I KULTURA SREDNJEGA VIJEKA NA TLU HRVATSKE Hrvatsku kulturu i umjetnost ranog srednjeg vijeka uvelike je obilježio utjecaj Crkve. Pritom su benediktinski samostani bili žarišta u kojima se razvijala pismenost i učeno bavljenje. Za hrvatsko je ranosrednjovjekovlje svojstvena trojezičnost i tropismenost. Govorila su se tri jezika: hrvatski, srednjovjekovni latinski i crkvenoslavenski (staroslavenski jezik bogoslužja), odnosno upotrebljavala tri pisma: latinica, glagoljica i ćirilica. U priobalnim gradovima i na otocima pod bizantskom vlašću može se pretpostaviti da su carski dužnosnici i službenici koji su dolazili iz Bizanta govorili grčkim jezikom, a služili se grčkim pismom. Hrvati su vrlo rano prihvatili i latinicu kao svoje pismo, što je nesumnjivo bio plod djelovanja misionara koje su u vjerovjesničkom radu naslijedili benediktinci. Budući da je latinski bio jezik učenosti i državne uprave, prvi dokumenti hrvatske povijesti pisani su njime. Pisma kojima su pisani latinski dokumenti i ostali spisi ranosrednjovjekovne Hrvatske bili su beneventana i karolina. Karolina je nastala sredinom 8. stoljeća, a raširila se za u vrijeme Karla Velikog, a beneventana je pismo razvijeno u samostanskim pisarnicama na jugu Italije. Osim vladarskih darovnica i sličnih pravnih spisa, sačuvana je i bogoslužna literatura poput evangelijara (evanđelistara), misala (misnih knjiga) i molitvenika.

Beneventana. (Rukopis misala iz 11. stoljeća)

Stranica rukopisa ispisana karolinom. (8. stoljeće)

Najstariji su hrvatski evangelijari Splitski evangelijar iz 7. ili 8. stoljeća i Trogirski evangelijar iz 12. ili 13. stoljeća. Na hrvatskim prostorima sačuvano je dosta kamenih 231 ostataka s natpisima na latinskom jeziku. Ti su se natpisi većinom nalazili na crkvenom namještaju i crkvenim građevinama zidanim u vrijeme prvih hrvatskih vladara. Na njima nalazimo najstarije zapise njihovih imena. Od njih treba spomenuti ulomak oltarne pregrade Trpimirove crkve u Rižinicama kraj Klisa, Branimirov natpis s oltarne pregrade iz Šopota kraj Benkovca i nadgrobnu ploču kraljice Jelene. Ti natpisi zbog svoje brojnosti bolje odražavaju razvoj latinske pismenosti u Hrvata, nego što je to moguće pratiti kroz sačuvane isprave i rukopise toga vremena.

Splitski evangelijar


15. tema

Natpis s imenom kneza Branimira. Istraži koliko je natpisa u kojima se spominje Branimir sačuvano.

Usporedni prikaz hrvatskih pisama: oble i uglate glagoljice, ćirilice i latinice

Nadgrobni natpis kraljice Jelene. Istraži u čemu sve leži važnost natpisa kraljice Jelene. Plominski natpis. Utvrdi koji je natpis stariji, plominski ili grdoselski, te koje su njihove osobitosti.

IZVORI

232

U ovom grobu počiva glasovita Jelena, koja je bila žena kralju Mihaelu i majka Stjepana kralja, ona koja je smrću prezrela kraljevski grimiz osmoga mjeseca listopada i ovdje u miru pokopana godine od Gospodnjeg utjelovljenja 976., indikcije četvrte, petoga mjesečeva cikla, sedamnaeste epakte, petoga kruga sunčanoga koji pada sa šestim. I ona koja je za života bila kraljevstvu majka postade i [majkom] sirota i zaštitnicom udovica ovamo pogledaj, čovječe, i reci: Bože, smiluj joj se duši! Nadgrobni natpis kraljice Jelene iz 976. godine.

Koji se povijesni podaci mogu izvući iz natpisa? O kakvoj ulozi vladarice svjedoči natpis?

Od kraja 9. stoljeća u Hrvatskoj se pojavila pismenost na glagoljici. Pojava glagoljice i njezina uporaba usko su vezani uz djelovanje glagoljaškog svećenstva i širenje kršćanske vjere na narodnom jeziku. Treba razlikovati tri sloja glagoljske (ćirilometodske) kulturne baštine. Na prvom mjestu to je samo glagoljsko pismo koje se razvijalo od početnog oblog oblika prema uglatom – karakterističnom za hrvatske krajeve, gdje je od 12. stoljeća nastala tzv. uglata glagoljica. Sljedeći je sloj slavensko bogoslužje, služba Božja na narodnom jeziku, koja se posebno proširila u priobalnim krajevima pod bizantskom vlašću. Ono se održalo na hrvatskim prostorima pa je 1248. papa Inocent IV. (1243. – 1254.) ipak odobrio upotrebu glagoljice u Hrvatskoj.

Grdoselski natpis

Treći sloj glagoljske baštine u Hrvata čini ostavština pisana glagoljicom na narodnom jeziku. Najstariji sloj čini duhovna književnost Bizanta prevedena na narodni slavenski jezik, no uskoro su u Hrvatsku stigli i slični utjecaji latinske duhovnosti i kulture. Na hrvatskim se prostorima glagoljica upotrebljavala od vremena Trpimirovića do sredine 19. stoljeća. Tim su pismom pisani različiti bogoslužni tekstovi, biblijski rukopisi, župne knjige, notarski (bilježnički) spisi, a pismo se koristilo i u svakodnevnom životu.


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE

Bašćanska ploča

Oko 1100. godine nastao je najvredniji glagoljski spomenik – Bašćanska ploča. Važno je spomenuti i Valunsku ploču s otoka Cresa (11. st.) te Plominski (11. st.) i Grdoselski natpis (12. st.) koji svjedoče o glagoljskoj pismenosti i na području Istre. Glagoljski natpisi pronađeni su i u Brodskom Drenovcu i Lovčićima jugoistočno od Požege (12. ili 13. st.) te Župi Dubrovačkoj (11. st.). IZVORI

Az v ime Otca i Sina i Svetago duha. Az opat Držiha pisah se o ledine juže da Zvnimir kral hrvatski v dni svoe v Svetuj Lucij. I svedo mi župan Desimra Krbave, Mratin v Lice, Pribneža s posl Vinodole, Ekov v Otoce. Da iće to poreče klni Bog i bi apostola i gevnajelisti Svetae Lucie. Amen. Da iže sde žive t moli za ne Boga. Az opat Dobrovit z dah crekv siju i svoeju bratiju s devetiju v dni kneza Kosmata obladajućago vsu Krainu. I beše v t dni Mikula v Otočci s Svetuju Luciju v edino. U ime Oca i Sina i Svetoga duha. Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u dane svoje Svetoj Luciji. I svjedoci: župan Desimir u Krbavi, Mratinac u Lici, Pribineg, ovaj poslanik u Vinodolu, Jakov u Otoku. Da tko to poreče neka ga prokune Bog i dvanaest apostola i četiri evanđelista i Sveta Lucija. Amen. Da tko ovdje živi neka moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu i sa svoje braće devetoro u dane kneza Kosmata koji je vladao čitavom Krajinom. I bijaše u te dane Nikola u Otočcu sa Svetom Lucijom zajedno. Bašćanska ploča (oko 1100.).

Usporedi koliko se hrvatski jezik 11. stoljeća razlikuje od današnjeg književnog (standardnog) jezika. S nastavnikom/icom analiziraj sadržaj teksta.

Ponovi Ukratko objasni temeljna obilježja i razvoj ranosrednjovjekovne pismenosti na tlu Hrvatske. Obrazloži važnost glagoljske baštine na prostoru sjevernog Jadrana.

Benediktinski skriptorij (ilustracija iz 15. stoljeća)

Hrvatski su vladari podupirali rad Crkve te dovodili benediktinske redovnike i gradili im samostane. Benediktinski samostani imali su izuzetnu ulogu u razvoju i širenju kulture i pismenosti. U tim samostanima postojali su posebni uredi zvani skriptoriji ili pisarnice, gdje su redovnici prepisivali evanđelja, misale, molitvenike i druge knjige. U skriptorijima su se rukopisi i likovno ukrašavali. Sadržaj tih rukopisa bio je i crkve- 233 nog i svjetovnog sadržaja. Na hrvatskom prostoru takvi su se samostani pojavilirazmjerno rano – knez Trpimir podigao je 852. samostan u Rižinicama u koji je doveo benediktinske redovnike. Za Branimira i Muncimira spominje se opat Teudebert, čije ime svjedoči da je u Hrvatsku došao s franačkih prostora.

Samostan sv. Marije u Zadru


15. tema

Crkva sv. Križa u Ninu

Točan broj benediktinskih samostana izgrađenih u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj teško je utvrditi, no ostaci pedesetak samostana podignutih u 10. i 11. stoljeću pokazuju da je mreža benediktinskih samostana pokrivala gotovo cijeli prostor hrvatske države. Njihova brojnost bila je mnogo veća u priobalju. Od ženskih 234 samostana po važnosti prednjačio je ženski samostan sv. Marije u Zadru, koji su darivali i Petar Krešimir IV. i Dmitar Zvonimir, a tada je postao žarištem društvenog i kulturnog života hrvatskog srednjovjekovlja. Opatice toga samostana Vekenega i Čika podupirale su reforme pape Grgura VII. Iz tog razdoblja ostali su sačuvani Čikin časoslov i Vekenegin evangelijar, prava remek-djela koja svjedoče o procvatu kulture u onodobnoj Hrvatskoj.

Crkva sv. Donata u Zadru. (Foto: Mladen Tomorad, 2019.)

Predromanika, umjetnički i graditeljski stil koji se razvio u zapadnoj Europi od 5. do 11. u Hrvatsku je došao u 9. stoljeću zajedno s franačkodobnim misionarima i majstorima koje su oni doveli iz sjeverne Italije. Predromanika je nastala na osnovama kasnoantičke (ranokršćanske) umjetnosti i bizantskoga graditeljstva. Osnovna obilježja tog umjetničkog stila su reljefna skulptura i ornamentalni ukrasi, a u graditeljstvu se odlikovao grubo tesanim kamenom, svodnim krovištem i tlocrtom križnog, kružnog ili pravokutnog oblika. Vrlo se često na vrhu takvih crkvenih građevina nalazila kupola, a prozorski su otvori bili maleni. Takve su građevine prisutne i u Hrvatskoj i u Dalmaciji, a najpoznatiji primjeri su crkve sv. Križa u Ninu, sv. Trojice u Splitu, sv. Petra u Omišu te sv. Donata u Zadru.

Prizori Kristova djetinjstva s oltarne pregrade iz crkve sv. Nediljice u Zadru


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE Unutrašnjost građevina bila je ispunjena umjetničkim kamenim namještajem te raskošnim životinjskim i biljnim ukrasima. Često se mogu naći i natpisi koji spominju imena hrvatskih vladara ili drugih odličnika koji su “za spas svoje duše” dali podići pojedine crkvene građevine. Od 11. stoljeća u ukrasima, osim životinjskih i biljnih motiva, polako se pojavio i ljudski lik. Najpoznatiji takvi reljefi u nas su prizori Kristova života s oltarne pregrade iz crkve sv. Nediljice u Zadru i prikaz hrvatskog vladara iz splitske krstionice (vidi na str. 33 udžbenika). Novost u graditeljstvu bile su crkve bez svodova, poput one Sv. Petra u Dragi na Rabu. Kao građevni materijal u tom se razdoblju pojavio bolje klesan kamen. Sve su to odlike rane romanike na našim prostorima.

Ponovi Objasni razlike predromaničke i romaničke crkvene arhitekture na istočnoj obali Jadrana.

podarska snaga hrvatskih istočnojadranskih komuna. U hrvatskom razvijenom srednjem vijeku razvila su se dva stila gradnje: romanički i gotički. U kasnom srednjem vijeku pojavio se renesansni stil. Ti su se stilovi često pojavljivali jedan kraj drugoga na pojedinim građevinama. Napredak u razvoju graditeljstva najbolje se vidi u Dubrovniku. U graditeljstvu gotike i renesanse, na hrvatskoj jadranskoj obali, najveći su zahvati izvedeni na kompleksima dubrovačkih utvrđenja. Utvrđivanje je bilo bitno radi pružanja sigurnosti svakodnevnog života pred osmanlijskom opasnošću, i to najvećim dijelom tijekom 15. stoljeća, ali i zaštite gospodarstva na kojem se temeljila snaga Dubrovnika. Unutar utvrde bile su sagrađene mnoge reprezentativne zgrade od kojih su neke sačuvane (Knežev dvor, Palača Sponza). Osim na jadranskoj obali, graditeljstvo se razvijalo i u hrvatskoj unutrašnjosti. Od romaničkih spomenika sačuvani su samo dijelovi Medvedgrada, Samobora,

Hrvatska je kultura razvijenog i kasnog srednjeg vijeka od 12. do 16. stoljeća bila sastavni dio kulture europskog zapada. Graditeljstvo je najveći razvoj postiglo na istočnoj jadranskoj obali, čemu je pridonijela gos-

Prikaz grada Dubrovnika u kasnom srednjem vijeku

235

Portal majstora Radovana na trogirskoj katedrali. (Foto: Mladen Tomorad, 2019.)


15. tema

Slika Nikole Božidarevića

Ozlja, Kalnika i drugih utvrda. Najpoznatiji gotički 236 spomenik u kontinentalnoj Hrvatskoj je samostanski kompleks u Topuskom, a valja mu pribrojiti i staru zagrebačku katedralu. Na katedrali u Trogiru posebno je lijep portal koji je 1240. izradio majstor Radovan. Vrijedan je i zvonik splitske katedrale na kojoj je prekrasna vrata oko 1214. izradio majstor Andrija Buvina. Iz Trogira je bio slikar Blaž Jurjev (o. 1412. – o. 1448.), čija su brojna djela u gradovima na jadranskoj obali. Za razvoj slikarstva u Dubrovniku osobito je bio zaslužan Nikola Božidarević, čija je slikarska škola ostavila niz vrijednih djela. Iz Istre je i slikar Vincent iz Kastva koji je 1474. oslikao crkvu sv. Marije na Škrilinah kraj Berma.

Ponovi Navedi najvažnija graditeljska i umjetnička dostignuća gotičke i renesansne umjetnosti na tlu Hrvatske.

Na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće počeli su se pojavljivati renesansni oblici u likovnoj umjetnosti. Poznati predstavnik stila na prijelazu iz gotike u renesansu bio je Andrija Aleši (1425. – o. 1505.), autor krstionice u trogirskoj katedrali. Uz njega je važan kipar bio Ivan Duknović (o. 1440. – posl. 1509.), a kao najistaknutijega graditelja treba navesti Jurja Dalmatinca (o. 1410. – 1475.), čija se brojna graditeljska djela nalaze

Freske iz crkve sv. Marije na Škrilinah kraj Berma. Otkrij što ova freska prikazuje i istraži simboličko značenje prikaza.


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE

Katedrala sv. Jakova u Šibeniku. (Foto: Mladen Tomorad, 2019.). Istraži što je o katedrali sv. Jakova napisao Faust Vrančić.

duž istočne jadranske obale. Juraj Dalmatinac počeo je graditi katedralu sv. Jakova u Šibeniku, a dovršio ju je Nikola Firentinac (1418. – 1506.). Najstariji pravno-povijesni spomenik pisan hrvatskim jezikom (čakavštinom) i glagoljicom je Vinodolski zakon. On je sastavljen 1288. godine, a proizašao je iz potrebe da se urede odnosi između vinodolskih stanovnika i knezova Krčkih. Prvi članci Vinodolskog zakona učvršćuju prava i dužnosti biskupa, popova i crkava, a najveći je broj kasnijih odredaba posvećen kaznenom pravu. Osobitost Vinodolskog zakona njegova je demokratičnost. Umnogome je ograničen utjecaj feudalne vlasti i kneza i svi su stanovnici ravnopravni pred zakonom. Vinodolski zakon ističe se i posebnom skrbi za moralnu zaštitu žene, a time i njezine obitelji. To se naročito odnosi na tjelesno nasilje nad

Poljički statut (1440.), pisan hrvatskom ćirilicom

ženama (silovanje, udaranje), usmenu uvredu, klevetu i simbolično moralno obeščašćenje žene, tj. namjerno zbacivanje hovrlice, pokrivala za glavu, koju su nosile časno udane žene pa bi se tim postupkom javno pogazila ženina čast. Za silovanje žene predviđena je visoka novčana kazna (u Senjskom i Krčkom statutu čak i smrtna). Potkraj srednjeg vijeka nastao je Poljički statut (1440.) kojim su popisane odredbe autonomne Poljičke općine. Nešto raniji (14. st.) pravni je spomenik Istarski razvod kojim su posjedovno razgraničene istarske komune.

Ponovi Objasni važnost nastanka prvih statuta i zakonika u primorskim gradovima Hrvatske.

Detalj iz Vinodolskog zakona (1288.)

Istočnojadranske komune su od 13. stoljeća svoje privatne i javne pravne odnose do najužih pojedinosti određivale statutima u kojima je bilo popisano običajno pravo. Statute su rano dobili Split (1240., 1312.), Korčula (1265.), Dubrovnik (1272.), Zadar i Brač (1305.), Trogir (1322.) i druge komune.

237


15. tema

Stranica iz rukopisa djela Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika Tome Arhiđakona

Crna smrt u Tournaiu [Turneiju] 1349. godine. (Ilustracija iz Kronike Gillesa [Žila] Li Muisisa, 14. stoljeće)

U razvijenom srednjem vijeku nastalo je u hrvatskim okvirima prvorazredno povijesno djelo s obzirom na pokazano literarno umijeće njegova pisca, koje ni poslije nije nadmašeno, Povijest salonitanskih i splitskih 238 prvosvećenika Tome Arhiđakona (o. 1200. – 1268.). Djelo je uživalo velik ugled u intelektualnim krugovima u Dalmaciji 15. i 16. stoljeća. Najstariji njegov rukopis je trogirski iz sredine 14. stoljeća, ujedno i svjedočanstvo o kulturi rukom pisane knjige. U drugoj polovici 14. stoljeća djelovala su u Splitu još dva pisca, Miha Madijev, autor djela O podvizima rimskih careva i papa, te imenom nepoznati član gradske plemićke obitelji Kutej, koji je ostavio tek djelomično sačuvano djelo s upečatljivim opisom epidemije Crne smrti u Splitu. Važno je spomenuti još i zadarskog kroničara Pavla de Paula i njegova Sjećanja nastala početkom 15. stoljeća. IZVORI

Jao, žalosti! Koji bi ljudski um ili koji jezik mogao izraziti i prikazati tako strašne, prebijedne i zlokobne dane nesreće, koji su – zbog brojnih raznovrsnih zlodjela što su ih ljudi počinili protiv Boga – u kratko vrijeme zadesili ljudski rod prije i poslije izbijanja strahovite nevolje, početka kuge? U to je vrijeme okužen zrak postao mračan i pun magle, a mnoge su strane svijeta bila zaražene smrtonosnom bolesti kuge. Usred dana Sunce se potpuno zamračivalo, a na nebu su se pojavljivale zvijezde kao da je noć. (...) Nebrojeni grabežljivi vukovi obilazili su oko zidina gradova i snažno zavijali. Žedni samo ljudske krvi, nisu se

ZANIMLJIVOST Prema procjeni američkog povjesničara Merrilla K. Bennetta, Europa je oko 700. godine imala 27 milijuna stanovnika, oko 1000. 42 milijuna, a oko 1300. 73 milijuna. Procjenjuje se da je epidemija kuge sredinom 14. stoljeća usmrtila trećinu stanovništva, oko 25 milijuna ljudi

više služili tajnim zasjedama, nego su otvoreno provaljivali u seoske kuće i iz majčina krila otimali nejaku djecu, i to ne samo djecu, nego su u zbijenim čoporima nasrtali i na naoružane ljude i razdirali ih strašnim zubima. Nadalje su iz grobova iskopavali mnogo lešina i proždirali ih tako da su se činili ne vukovima ili zvijerima, nego demonima. (...) Ta nemila pošast najprije je počela sijati smrt među tupom stokom. (...) Zatim je, šireći se po čitavom svijetu, ta nemila kuga počela bjesnjeti među bijednim ljudima i uništavati im snagu. Kad bi se čovjeku na kojem dijelu tijela pojavio kakav znak žlijezde ili čira, spopala bi ga vrućica s groznicom. (...) Trećega ili četvrtog dana on bi odjednom izdahnuo. Ostali ljudi koji su još bili zdravi, videći u kratkom vremenu tako strašan pomor i smrt mnogih ljudi i ne poznajući tu pošast, od silnog su straha bili kao bez duše i pameti, jer su se bojali slične nesreće i mislili da je došao kraj svijeta. (...) Neki su išli po crkvama, dizali ruke prema nebu, molili Boga i zahvaljivali mu, a neki su bježali što dalje, lutali po udaljenim krajevima napustivši leševe svojih rođaka, koji su u velikom broju ležali nepokopani po kućama i crkvama. (...) Nemila je pošast zajedno ubijala muško i žensko, staro i mlado i nije štedjela nijednu dob. Rastavljala je sinove i kćeri od roditelja i, obrnuto, rođenu braću i polubraću od braće, sve drage od dragih, a tako je isto bez ikakva obzira razdvajala muževe od žena i žene od zakonitih muževa. Kutejev, O djelima građana Splita.

Kakvo ozračje u vezi s izbijanjem kuge stvara pisac? Koje konkretne povijesne podatke je moguće izlučiti?


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE Ponovi Navedi najvažnija djela srednjovjekovnog pravnog i povijesnog stvaralaštva na tlu primorske Hrvatske.

Minijatura iz misala Jurja od Topuskog

Toma Niger (o. 1450. – 0. 1532.), skradinski (1520) i poslije trogirski biskup (1524.). (Portret iz 1527.)

Stranica glagoljskog misala Hrvoja Vukčića Hrvatinića

U kasnom srednjem vijeku, na prijelazu u rani novi vijek, oblikovala se i tematikom posebna književna vrsta – govori protiv Turaka, kojima su se utjecajni ljudi s hrvatskih prostora trudili pisanom riječju boriti pro239 tiv osmanlijskih prodora i osvajanja. Šimun Kožičić Benja je pred papom Lavom X. 1516. godine održao govor, kojim je tražio pomoć za borbu Hrvata protiv Osmanlija. Govore protiv Osmanlija pred papama su držali brojni Hrvati, primjerice, splitski nadbiskup Bernard Zane govorio je 1512. pred papom Julijem II., izaslanik Petra Berislavića Toma Niger održao je 1519. govor pred papom Lavom X., a predstavnik kralja Ludovika II. Stjepan Brodarić je 1522. godine govorio pred papom Hadrijanom VI. Govore protiv Turaka Osmanlija pisali su i Marko Marulić, Bernardin, Krsto i Vuk Frankapan te drugi pisci.

Ponovi Među rukom pisanim knjigama treba istaknuti i lijepo ukrašeni Hrvojev misal (početak 15. st.) i misal Jurja od Topuskog (početak 16. st.). Najstariji poznati hrvatski glagoljski misal (prva četvrtina 14. st.) potječe iz Omišlja. Tiskanjem su knjige mogle doprijeti do širokog kruga čitatelja. Najstarija tiskana hrvatska glagoljska knjiga je prvotisak Misala iz 1483. godine. Hrvatska se književnost oslanjala na dvopismeno, latiničko i glagoljsko tiskarstvo, i to na hrvatskom i latinskom jeziku.

Zašto je važna pojava tzv. protuturskih govora?

Hrvatski je prostor u razvijenom i kasnom srednjem vijeku bio zapljusnut raznovrsnim društveno-kulturnim pojavama onoga vremena, što je hrvatske krajeve činilo sastavnim dijelom takvih tijekova u ostalom dijelu srednjovjekovne Europe. Tako su se razvile bratovštine. Postojale su dvije vrste: vjerske i strukovne. Djelovanje im se zasnivalo na načelu dobrovoljnosti i bilo je ukorijenjeno u kršćanskoj solidarnosti. Svi su članovi bili jednakopravni, neovisno o staleškim i


15. tema

Srednjovjekovni hodočasnik. (Ilustracija iz jednog rukopis Romana o ruži, o. 1400)

imovinskim razlikama. Osim vjerske, naročito je važna bila društvena uloga bratovština jer su se članovi međusobno pomagali u različitim životnim nedaćama. Bratovštine su imale ulogu i u hodočašćima, putovanjima pojedinca ili više članova kršćanske zajednice prema nekom svetom mjestu udaljenom od mje240 sta stanovanja. Putovanja hodočasnika su mogla biti mala – u lokalna hrvatska svetišta ili velika – najčešće u Jeruzalem, Rim ili Santiago de Compostelu. U mnogim su mjestima postojale bratovštine hodočasnika, kao i bratovštine na putu ili u mjestu gdje su dolazili hodočasnici. Do Kristova se groba u Svetoj zemlji eu-

ropski su hodočasnici najčešće se putovalo mletačkim brodovima koji su kretali iz Venecije. Osim vjerskih razloga, ljude je na hodočašća nukala i intelektualna radoznalost, želja da se upoznaju novi narodi i krajevi. Hodočasnici su zapisivali podatke o onim gradovima u kojima su bile luke. Strani hodočasnici su prostore uz istočnu obalu Jadranskog mora nazivali Sklavonija, ne razumijevajući razlike unutar slavenskog prostora. Tek su hodočasnici 16. stoljeća bolje shvatili razlike. Hodočasnici su uglavnom bili muškarci, ali je bilo i žena. Među hrvatskima su najzastupljeniji bili građani istočnojadranskih komuna. Razvijeni srednji vijek donio je i uzlet obrazovanja na hrvatskim prostorima. Tako su dominikanci ustrojili u 13. stoljeću katedralne škole u Zagrebu i Čazmi. Dalje su se razvijale i samostanske škole. Godine 1396. u Zadru su osnovali prvo opće učilište u ovom dijelu Europe. Iz hrvatskih krajeva su se pojedinci odlazili obrazovati na istaknutim europskim sveučilištima. Bili su malobrojni, a najviše su odlazili u Padovu i Beč, ali bilo ih je i u Parizu. Od početka 15. stoljeća na pariškom sveučilištu pojavili su se i prvi profesori iz srednjovjekovne Slavonije, od kojih je potrebno spomenuti Jurja iz Slavonije (Slovinca).

Ponovi Objasni važnost hodočašća za mentalitet srednjovjekovnog čovjeka.

Izgled Dubrovnika u putopisu Konrada von Grüneberga koji je 1486. iz Konstance krenuo na hodočašće u Jeruzalem, posjetivši i gradove i otoke na istočnoj obali Jadrana


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE

UMJETNOST I KULTURA RAZVIJENOGA I KASNOGA SREDNJEG VIJEKA U EUROPI Nakon prvih ranosrednjovjekovnih uzleta koje su doživjeli graditeljstvo i likovna umjetnost, posebno oslikavanje rukopisa, tijekom tzv. karolinške i otonske renesanse, razvijeni i kasni srednji vijek iznjedrili su dva umjetnička pravca. Romanika se pojavila već u 11. stoljeću. Odlike tog umjetničkog pravca najbolje se mogu vidjeti na crkvama i benediktinskim samostanima iz tog razdoblja. Građevine su podizane od pravilno klesanog kamena s razmjerno malim prozorskim otvorima na masivnim zidovima. Svod takvih građevina bio je križnog ili bačvastog oblika. Kiparstvo je čvrsto povezano s graditeljstvom kao ukras na glavicama stupova ili na crkvenim pročeljima. Romanički kipari najčešće su prikazivali biblijske prizore, bogato ukrašene biljnim i životinjskim motivima. Tadašnje slikarstvo usko je povezano s graditeljstvom jer romaničke freske prije svega imaju ulogu ukrašavanja unutarnjeg

Romanička katedrala u Modeni u Italiji. (Foto: Mladen Tomorad, 2015.)

Gotička katedrala u Sienni, najljepša gotička katedrala u Italiji

prostora. Sačuvane su brojne romaničke freske s prikazima svetaca i kršćanskih legendi. Najpoznatije romaničke građevine nalaze se u Španjolskoj, Francuskoj i Njemačkoj, no taj se umjetnički pravac proširio i izvan tih zemalja. Romaniku je naslijedila gotika koja se pojavila već potkraj 12. stoljeća, a u 13. i 14. stoljeću doživjela je 241 puni procvat. Začeci tog umjetničkog pravca nastali su u Francuskoj, no vrlo brzo se proširio cijelom kršćanskom Europom. Gotički graditelji napustili su masivne romaničke oblike te oblikovali građevine koje se uzdižu u vis na vitkim stupovima. Za gotiku su vrlo prepoznatljivi vitki šiljasti luk, a prozorski otvori postaju veći, puštajući mnogo svjetla u unutrašnjost

Gotička katedrala Notre-Dame u Parizu, najljepša gotička katedrala u Francuskoj. Što je 2019. snašlo tu katedralu? Što misliš o tome?


15. tema

Gotička katedrala u Solisburyju, najljepša gotička katedrala u Engleskoj. (Foto: Mladen Tomorad, 2006.)

242

građevine. Bitno je spomenuti vitraje koji postaju sastavni dio gotičkih građevina. Pročelja gotičkih građevina bogato su ukrašavana kipovima koji se izdvajaju od pozadine. U slikarstvu se težilo na slikama prikazati i dubina prostora, tj. slike više nisu bile plošne. Osim crkvenih građevina, freskama se ukrašavala i unutrašnjost velikaških palača. Od 11. do 15. stoljeća na europskom prostoru razvijale su se i književnost i glazba, a s njima i dramska umjetnost. U samostanskim skriptorijima umnožavala su se i prevodila brojna djela antičkih autora, prepisivale su se različite bogoslužne knjige. Redovnici su i sami pisali razne vrste povijesnih djela, ljetopise i godišnjake, povijesti svojih redovničkih zajednica ili općenito država u kojima su živjeli i njihovih vladara. Vrlo popularni su bili i životopisi svetaca te različite svetačke legende. U 11. i 12. stoljeća razvila se – posebno u južnoj Francuskoj – osebujna viteška kultura koja je potaknula i razvoj svjetovne književnosti. Pojavili su se tzv. trubaduri, minezengeri u Njemačkoj, koji su pisali liriku ljubavne, pastoralne ili herojske tematike. Za stihove trubaduri su stvarali i glazbu te su, putujući Europom, izvodili skladbe na velikaškim dvorovima i gradskim trgovima. U sklopu viteške kulture razvijalo se i epsko

Srednjovjekovni trubadur u kupalištu. (Kasnosrednjovjekovna ilustracija) ZANIMLJIVOST Putujući trubaduri pisali su pjesme svjetovnoga karaktera. Većinom su te pjesme bile posvećene ljubljenim ženama ili su govorile o junačkim pothvatima, no bilo je i onih u kojima su trubaduri govorili o svakodnevnim stvarima kao što je zabava

pjesništvo. U epovima se obično u stihu iznosila priča o nekom velikom i slavnom događaju. Najvažniji srednjovjekovni spjevovi su Pjesma o Rolandu i Pjesma o Cidu [Sidu]. U 12. stoljeću u Francuskoj pojavila se i prozna književnost u obliku romana. Srednjovjekovni roman obično je bio pisan na narodnom jeziku, a tematski je bio sličan junačkim spjevovima. Jedan od najpoznatijih ciklusa romana obrađivao je legende o kralju Arturu i vitezovima Okruglog stola. Tijekom srednjovjekovlja bili su popularni i romani u kojima su se opisivali antički junaci predstavljeni kao srednjovjekovni vitezovi, na primjer, Aleksandar Veliki. Izrazitu je popularnost postigao roman u stihovima Roman o ruži, najuspješnije i najutjecajnije djelo srednjovjekovne francuske književnosti. Nastao je u 13. stoljeću, a temeljio se na tradiciji tzv. dvorske ljubavi, načinu iskazivanja viteške i plemenite ljubavi i divljenja prema voljenoj oso-


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE

Gospa. (Ilustracija iz Taymouthskog časoslova, 14. stoljeće)

bi. Razvijanjem dvorske ljubavi poboljšao se i položaj žena u višim društvenim slojevima. Dramska umjetnost, tj. srednjovjekovno kazalište također se razvijalo, u svećeničkim i u svjetovnim krugovima. Jedan smjer srednjovjekovnoga kazališta razvio se iz bogoslužnog obreda već u 11. stoljeću. Za velikih svetačkih blagdana dijelovi misnog slavlja obogaćeni su dramskim elementima i pjevanjem. Vremenom su se te izvedbe odvojile od samog bogoslužja i uvedeni su novi likovi (nerijetko životinje), ali su tematikom i dalje bile vezane uz biblijske sadržaje. Takav oblik kazališne umjetnosti nazivan je misterijem. IZVORI

Ljubavni susret. (Ilustracija iz smithfieldskog prijepisa Dekretala pape Grgura IX., 14. stoljeće). Uz pomoć literature istraži kakav je bio stav srednjovjekovnog čovjeka prema ljubavi. Plemići u igri. (Ilustracija iz oko 1500., Britanska knjižnica). Otkrij kojim su se sve igrama zabavljali plemići u srednjem vijeku.

Kad u krčmi skupa svi smo, preplašeni smrti nismo, za igru smo samo orni, od nje znojni i umorni. Zato čeljad krčmom luta, kako vino novac guta – ako li ste voljni znati, sad ćete me poslušati... Napitnica iz zbirke Carmina Burana (14. stoljeće) lutajućih klerika (u Francuskoj zvanih golijardi).

Kakav se pogled na svijet nudi u ovom odlomku? Istraži što je to Carmina Burana te napiši kratak sastavak. Doznaj tko su bili golijardi.

Iz trubadurske tradicije u 12. stoljeću izniknulo je i svojevrsno srednjovjekovno svjetovno kazalište. Ono se uvelike oslanjalo na oblike srednjovjekovnih misterija, ali su obrađivane teme bile svjetovnog karaktera. Takve predstave izvodili su uglavnom putujući glumci, a bile su obogaćene raznovrsnim atrakcijama poput žongliranja i kroćenja životinja.

Glazbenici. (Kasnosrednjovjekovna ilustracija). Uz pomoć interneta literature istraži kako je tekao razvoj glazbe u srednjem vijeku te o tome napiši sastavak.

243


15. tema

Akrobat. (Ilustracija Petra de Raimbeaucourta [Rembokura], Amiens, 1323.)

244

Vitez i sokol. (Srednjovjekovna ilustracija). Zašto je u srednjem vijeku bilo cijenjeno sokolarstvo? Četiri plesna para. (Ilustracija iz Nirnberške kronike, 1493.). Istraži koji su najpoznatiji plesovi u kasnom srednjme vijeku.

Zahvaljujući utjecaju Crkve, ali i izmijenjenim društvenim prilikama, obrazovanje je također bilo prihvaćeno u plemstvu. Do 11. stoljeća većina manjih i srednjih feudalnih gospodara na prostorima sjeverno od Alpa još je bila nepismena, a rašireno neznanje latinskog jezika među plemićima u ranom srednjem vijeku prouzročila je i razmjerno obezvrjeđivanje pisane isprave. Još je dugo valjanost zadržavala karolinška uzrečica koja je jasno ukazivala na okolnost da obrazovanju plemići nisu pridavali veću pozornost: „Tko ne jaše konja, nego je sve do dvanaeste godine ostao u školi, sposoban je još samo postati svećenik“. No, obrazovanje plemstva je tijekom 12. stoljeća postiglo velik napredak, pa su sada i plemići počeli čitati djela antičkih autora na latinskom jeziku i intelektualno se razvijati. Razvojem viteške kulture i udvornosti, tj. pravila dvorskog ponašanja, mijenjao se i govor plemića. Sve se više razlikovao od „prostog“ govora se-

ljaka te je naposljetku postao i društvena oznaka plemićkog staleža. Dakako, i dalje je središnja uloga plemstva bila ratnička, a glavno zanimanje ratovanje. Stoga su plemiće tijekom mladosti većinom obučavali raznim vojničkim vještinama da bi postali vitezovi. Kada nije bilo rata, vitezovi su vrijeme kratili lovom i sudjelovanjem na viteškim turnirima. Najotmjenija vrsta lova bilo je sokolarstvo. Ono je bilo nedvosmislen znak plemićkog položaja, a sokol je postupno postao znamenom plemenitosti i slobode. Mlade su plemkinje ponajprije učile voditi kućanstvo, šiti i plesti, ali su one iz viših plemićkih slojeva stjecale i naobrazbu. Vladari i mnogi velikaši u svoje su dvorce dovodili razne umjetnike te uživali u glazbi, čitanju spjevova i viteških romana, a ponekad su priređivani i igrokazi. Osim toga, vrijeme se na dvoru kratilo i igranjem šaha, plesom, a nerijetko je i dvorska luda zabavljala dvorjane.


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE

Vitezovi. (Ilustracija iz 12. stoljeća, Britanska knjižnica)

IZVORI

U gradu su se svi uresili, obukavši skupocjenu odjeću ukrašenu srebrom i zlatom. Onda su rasporedili čete za turnir. Na jednu su stranu stali austrijski vojvoda, tirolski grof i ostali s 200 vitezova; na drugoj su bili markgrof istarski Henrik, koruški vojvoda i ostali s 300 vitezova. Nakon što je u ponedjeljak svanulo sunce, odslužena je misa. Onda su se ulicama stale gurati čete slugu, glasno su odjekivali zvukovi truba, frula, rogova i bubnjeva, i zvonko se orio zov glasnika: „Iziđite, plemeniti vitezovi, iziđite dobre volje! Glasnici žena vas gledaju! Iziđite radosno na polje, gdje čeka nagrada one koji teže za ljubavi!“. Uz glasnu buku odjahasmo iz grada. Svaki je predvodilac molio svoje neka izvrše dužnost i ne dopuste da ih rasprše. Polje se bještalo puno zastava žarkih boja, sjajnih šarenih kopalja i ukrašenih kaciga. Turnir je nemirno tekao. Jedni su potiskivali druge. Mnogi su ostrugama podbadali konje, a kad bi se sukobili, padali bi ljudi i konji. Glasno su praskala koplja i štitovi. Sad bi se sudarili koljenima, te bi ona natekla; bilo je modrica i rana, bilo je mnogo iščašenih zglobova. Jedni bi projahali između drugih i opet se vraćali. Mnogi je vitez izgubio kacigu, neke su uhvatili protivnici, a oko žestokih se boraca stvarala gužva... Tek se navečer svršio turnir. Skinuli su kacige i krenuli u grad, gdje ih je čekala ugodna kupelj. Vitezovi su se okupali. Bilo ih je koji su bili psove iscrpljeni, nekima je trebalo previti rane i na rane staviti mast, bilo ih je koji su zaspali mrtvi umorni, a mnoge je mučila misao: „Jao, kako li sam se danas borio!“ Sutradan su oni što su pali u zarobljeništvo morali poći k Židovima i uz visoko jamstvo pribaviti novac da se iskupe. Međutim su dobre volje bili oni koji su pobijedili. Izvadak iz autobiografskog

djela Služenje gospama minezengera i viteza Ulricha von Liechtensteina [Ulriha von Lihtenštajna] (o. 1200. – 1275.) koji opisuje događaje s jednog od najvećih srednjovjekovnih turnira održanog 13. svibnja 1224. u Štajerskoj.

Objasni ugođaj i tijek viteškog turnira prema ovom svjedočanstvu. Za što se vitezovi na turniru bore?

Za razvoj srednjovjekovne kulture i umjetnosti osobito je bio važan građanski sloj, poglavito u Italiji. Italija je u razvijenom i kasnom srednjem vijeku imala u usporedbi s ostalim europskim zemljama najviše visokoobrazovanih svjetovnjaka. Unatoč političkoj nestabilnosti i čestim ratovima, talijanski su gradovi od 12. do 15. stoljeća zadržali status najbogatijeg i kulturno najrazvijenijeg dijela Europe. Niti u jednom dijelu ondašnje Europe gradovi nisu bili u mogućnosti uzdržavati toliko umjetnika i pisaca. Prvi poznati talijanski pisci, slikari i umjetnici potjecali su iz građanskog sloja i stvarali su za svoja djela za pripadnike toga staleža. Stoga je razumljivo i da je od sredine 14. stoljeća Apeninski poluotok postao ishodištem novoga pogleda na svijet – humanizma, a potom i kulture renesanse. Na drugoj strani od plemićke i građanske kulture, tzv. visoke kulture, razvijala se pučka seljačka kultura. Na vjerskom i kulturnom polju je seoski župnik imao važnu ulogu jer je posredovao u širenju obilježja visoke kulture i prenosio je na pismene članove seoske općine. Oni su potom ono što bi čuli miješali s narodnim vjerovanjem i vlastitim društvenopolitičkim zasadama. Kod seljaka je bilo ukorijenjeno držanje uz stare pre-

245


15. tema

Istraži povijesne izvore

Seljaci vrže žito. (Luttrellov psaltir, 14. stoljeće)

dodžbe i običaje koji su većinom bili povezani s plodnošću i imali su magijsku komponentu. Stoga su seljaci u srednjemu vijeku vrijedili za osobito praznovjerne. U vjerskom smislu seoski je život bio prožet snažnom religioznošću. Seoska je pobožnost osobito dolazila do izražaja u snažnom štovanju svetaca, u hodošašću i u procesijama. U razvijenom i kasnom srednjem vijeku seljaci su se jasno razlikovali od grada i njegove pisane kulture. Njegovali su stari način života i bili stoga veza246 niji uz tradiciju zemljoradničkog društva, pa im je po tome i način mišljenja bio konzervativan. Na političkom polju seljaštvo se držalo staroga običajnog prava i odbijalo je vladarske novine.

Ponovi Objasni važnost pojave srednjovjekovne književnosti i širenja viteške kulture na europskom tlu tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka. Navedi osnovne karakteristike trubadurskog stvaralaštva. Koja važna djela europske srednjovjekovne književnosti su se spominjala na nastavi hrvatskog jezika? Koje su osnovne karakteristike tih djela? Objasni razlike plemićke, građanske i seljačke kulture. Koja je osnovna karakteristika romanike na europskom tlu? Gdje su smještene najpoznatije romaničke građevine? Koja je osnovna karakteristika gotičke umjetnosti?

Na internetu pronađi Pjesmu o Cidu, a u knjižnici posudi istoimenu dramu Pierre Corneillea iz 1637. godine. Usporedi kako je ovaj španjolski junak prikazan u tim djelima. Možeš pogledati i film El Cid iz 1961. godine pa usporediti sva tri prikaza. U knjižnici potraži srednjovjekovno francusko djelo Roman o ruži. Pokušaj s učenicima u razredu, a uz pomoć nastavnika/nastavnice, objasniti zašto je ovo djelo bilo toliko popularno u kasnom srednjem vijeku. U knjižnici posudi djelo Tome Arhiđakona. Na temelju tog povijesnog izvora opiši nastanak i razvoj splitske crkve. Rezultate istraživanja zapiši u bilježnicu.

Prepoznaj promjene Istraži na internetu najpoznatije crkve gotičke umjetnosti na europskom tlu. Odaberi po vlastitom mišljenju sebi najdražu i na njezinom primjeru opiši promjene i funkciju pojedinih dijelova crkve od njezinog nastanka do današnjih dana.

Objasni uzroke i posljedice Istraži uzročno-posljedične veze između političkog sloma Zapadnog Rimskog Carstva sa smanjenjem pismenosti u ranom srednjem vijeku. O rezultatima istraživanja napiši sastavak. Istraži na kojem području Hrvatske je pronađen najveći broj srednjovjekovnih kamenih spomenika pisanih latinskim jezikom. Prokomentiraj rezultate istraživanja s drugim učenicima u razredu uz pomoć nastavnika/ nastavnice.

Usporedi i zaključi Usporedi razvoj pismenosti i književnosti na hrvatskom i europskom tlu. Rezultate upiši u tablicu koju ćeš nacrtati u bilježnicu. Istraži i usporedi razvoj graditeljstva tijekom romaničkog, gotičkog i renesansnog razdoblja na prostoru Hrvatske i Europe. O rezultatima porazgovarajte s nastavnikom/nastavnicom.

Sagledaj prošlost Pročitaj književno djelo srednjovjekovne književnosti po svome izboru i u njemu potraži kako autor prikazuje život u srednjovjekovnom društvu. Opise iz djela i vlastita razmišljanja napiši u bilježnicu.


16

FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE

Počeci novih gledanja na život i svijet: humanizam i renesansa. Odrazi u umjetnosti

NAKON UČENJA OVE TEME MOĆI ĆEŠ: zaključivati o novim duhovnim i obrascima s kraja srednjega vijeka te ilustrirati njihov utjecaj na europskim i hrvatskim primjerima

247


16. tema

Uzroci i žarišta renesanse i humanizma Od 14. stoljeća ponovno su se počela izučavati djela starovjekovnih spisatelja i mislilaca poput Aristotela, Platona i drugih. Time je nanovo otkriven svijet u kojemu glavnu riječ nije vodila Crkva. To je najizraženije bilo u Italiji gdje je čovjek na svakom koraku nailazio na tragove antike iz doba Rimskog Carstva. Osim toga, mnogi su se bizantski znanstvenici, koji su govorili grčkim jezikom, doselili u Italiju. Time su pridonijeli širenju utjecaja grčke antike u Italiji. Starovjekovna je kultura postala uzor i izvor nadahnuća za učenjake, graditelje, kipare, književnike i glazbenike. Gospodarsko i političko jačanje talijanskih trgovačkih gradova tijekom 14. stoljeća omogućilo je pojedinim njihovim stanovnicima stjecanje znatnijih financijskih sredstava. Osim toga, trošili su više novca za gradnju palača i općenito za poboljšanje životnog standarda. Tada je došlo do procvata Firence, Venecije i Genove. Sve je to utjecalo na novi pogled na život i svijet u ko248 jem je središte zanimanja čovjek, koji zovemo humanizam (latinski: humanus – ljudski), a pobornici takva gledanja zvali su se humanisti. Kolijevka humanizma bila je Italija. Poticaji su dolazili iz arapskih sveučilišta u Córdobi i Toledu, kao i od bizantskih znanstvenika koji su se pred osmanskom najezdom naselili u Italiji. U drugoj polovici 14. stoljeća dolazi do širenja humanizma izvan talijanskog prostora. Humanisti su se zanimali za antiku, a posljedica djelovanja humanističkih umjetnika bila je renesansa (preporod umjetnosti). Popularizaciji humanističkih razmišljanja pridonio je izum tiskarskog stroja s pokretnim slovima u četrdesetim godinama 15. stoljeća, za što je zaslužan Johann Gensfleisch [Gensflajš] Gutenberg (o. 1400. – 1468.). To

Firenca u 16. stoljeću

je omogućilo tiskanje knjiga u većem broju primjeraka. Izum tiskarskog stroja imao je odjeka i u našim krajevima pa su se krajem 15. stoljeća na hrvatskom području osnovale prve tiskare. Prva knjiga tiskana na hrvatskom jeziku i pismu glagoljica je Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. Na toj knjizi nije označeno mjesto tiskanja, pa se pretpostavlja kako je tiskana u Kosinju, Modrušu, Izoli ili Veneciji. Najčešće se prvom hrvatskom tiskarom smatra se ona u Kosinju, gdje je 1491. tiskan Brevijar po zakonu rimskoga dvora, a slijedila ju je tiskara u Senju koja je počela s radom 1494. godine.

Ponovi Koji su gradovi u Italiji doživjeli procvat u 14. stoljeću? Što misliš, kakva je bila uloga tiskarstva u širenju humanizma? Kada se tiskarstvo proširilo na hrvatski prostor?

Renesansa kao umjetnički izraz Nakon romanike u Francuskoj je najprije nastao novi način gradnje s isticanjem visine i šiljastim lukovima te svodovima. Talijani su taj stil graditeljstva nazvali gotika. Istodobno kada su humanistički znanstvenici proučavali stare antičke zapise, umjetnici renesanse su svoj uzor za stvaralački rad pronalazili u grčkim i starim rimskim umjetničkim radovima. Tijekom 15. stoljeća razvio se renesansni stil gradnje. U renesansnom se graditeljstvu osjećaju jednostavnost i sklad po uzoru na antiku. Filippo Brunelleschi [Bruneleski] (1377. – 1446.) začetnik je novoga arhitektonskoga stilskog izraza renesanse. Početkom 15. stoljeća surađivao je u gradnji firentinske katedrale te konstruirao njezinu veliku kupolu. Renesansni umjetnici stvarali su umjetnička djela kojima je u središtu bio čovjek, ali su im glavni motivi ostali religiozni. Od likovnih umjetnika isticao se Leonardo da Vinci (1452. – 1519.), svestrani predstavnik renesanse, autor slavnih slikarskih djela Mona Liza i Posljednja večera. Michelangelo [Mikelanđelo] Buonarroti (1475. – 1564.) bio je sjajan slikar, kipar i graditelj. Najpoznatija njegova kiparska djela su Mojsije i David, a graditeljsko kupola na crkvi sv. Petra u Rimu gdje se nalaze njegove slikarije u Sistinskoj kapeli. Rafael Santi (1483. – 1520.) slikao je portrete suvremenika i Bogorodicu. Osim u Italiji, i izvan nje postojali su poznati slikari, npr. flamanska


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE

David, Michelangelo, o. 1500. – 1504. Firenca: Galerija akademije. (Foto: Mladen Tomorad, 2015.)

Mojsije, Michelangelo, o. 1513. – 1515. Rim: Crkva San Pietro in Vincoli. (Foto: Mladen Tomorad, 2019.) Istraži gdje je Michelangelo pronašao uzore za svoje kipove Davida i Mojsija.

Vrata raja Lorenza Ghibertija, prva polovica 15. stoljeća. Istočna brončana vrata na krstionici sv. Ivana u Firenci

249

Mona Lisa Leonarda da Vincija, o. 1501. – 1504. Pariz: Muzej Louvre. Otkrij što je presudno pridonijelo svjetskoj slavi Mona Lise.

Atenska škola Rafaela Santija, 1509. – 1511. Vatikan: Vatikanski muzej. (Foto: Mladen Tomorad, 2019.). Uz pomoć interneta istraži u čemu leži važnost ove slike.

slikarska obitelj Brueghel [Brojgel], nizozemski slikar Rembrandt i drugi. Oni su, uz ostala djela, slikali prizore iz svakodnevnog života. Jedan od najpoznatijih europskih majstora izrade minijaturnih slika bio je Julije Klović (1498. – 1578.), podrijetlom iz hrvatskog Vindola.

Ponovi Objasni razliku između gotičkog i renesansnog stila gradnje. Nabroji najpoznatije renesansne umjetnike i njihova djela.


16. tema

Stvaranje Adama, Michelangelo, o. 1512. Vatikan: Sikstinska kapela. Istraži koje se sve freske nalaze na svodu Sikstinske kapele.

250

Babilonska kula Pietera Bruegela Starijeg, o. 1563. Beč: Muzej povijesti umjetnosti. (Foto: Mladen Tomorad, 2016.). Uz pomoć interneta istraži koja još verzija ove teme u izvedbi Pietera Bruegela Starijeg postoji.

Graditeljstvo na hrvatskom području

Oplakivanje Isusa Julija Klovića, 16. stoljeće. Firenca: Muzej Uffizi

Najveća su umjetnička dostignuća ostvarene u arhitekturi. Program graditeljstva složeniji je od ranijeg graditeljskog rada. U novom graditeljstvu više nisu prevladavale sakralne građevine. Glavni su zadaci renesansnih gradnji bili izgradnje utvrda, odnosno fortifikacija i oprema gradova uređenim ulicama, trgovima i vodovodima. Tome se pridružila stambena izgradnja obogaćena jednim novim tipom građevine. Taj novi tip je bio ladanjska vila. Te vile su gradili bogatiji građani,


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE brovnika, ali i zbog sigurnosti stanovništva. Osim znamenitih dubrovačkih zidina, Dubrovačka Republika je izgradila i stonske te cavtatske utvrde. I na drugim mjestima diljem istočne jadranske obale i hrvatske kontinentalne unutrašnjosti, tijekom 16. i 17. stoljeća se intenzivno gradila obrambena arhitektura koja je morala biti prilagođena borbama topništvom. Novi tip arhitekture donosili su graditelji iz sjeverne Italije. IZVORI

Ljetnikovac Sorkočević u Dubrovniku

Želja mu je bila da se utvrda prozove Novi Zrin, po njegovu vlastitom imenu, zato da bi se razlikovala od druge utvrde u Hrvatskoj, koja se nalazi u osmanskim rukama; tako da izgleda kao kakva tvrđava, a ne dvorac. Na onom pak dijelu, gdje se usko na utvrdu nadovezuje brijeg, od njega je razdvaja dubok jarak, dok na sjevernoj strani leži jezero, načinjeno uz veliki napor, a s juga i sa zapada, to jest, u smjeru Međimurja, okružuje je rijeka Mura. Budući da je izgrađena na malo višem brežuljku, netko tko dolazi od Međimurja, vrlo teško bi joj se mogao približiti. Ali ondje nema kamenja ni stijena, kao da je cijeli okoliš pjeskovit, te se stoga Novi Zrin, premda su ga uz veliki trud izgradila da bude tvrđava, nikako ne može nazvati doista učvršćenim mjestom, u prvom redu stoga što se brjegovi toliko uzdižu nad njim, da bi se s nekoliko mjesta mogao prikladno napasti topovima.“ Opis utvrde Novi Zrin (1661. – 1664.) iz djela Mars Hungaricus Pála Esterházyija.

odnosno neki plemići izvan grada, a mnoge od njih predstavljaju vrijedna i zapažena umjetnička ostvarenja, poput Sorkočevićevog ljetnikovca u Dubrovniku. Ostvareni su doprinosi i u krajobraznoj arhitekturi pa je tako početkom 16. stoljeća u Trstenom kraj Dubrovnika obitelj Gučetić uredila jedan od najstarijih arboretuma na svijetu. Na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće u jadranskom području pojavili su se renesansni oblici u graditeljstvu, a u razvoju renesansnog graditeljstva prednjačio je Dubrovnik sa svojim zidinama. Gradnja zidina je bila Koja su obilježja utvrde i okolnog prostora? bitna radi zaštite od osmanlijske opasnosti. Gradnja je trajala od 15. do 17. stoljeća. Zidine su bile važne radi zaštite gospodarstva na kojem se temeljila snaga Du-

Prikaz borbi kod Novog Zrina

Ponovi

Veduta Dubrovnika početkom 18. stoljeća

Istraži uz pomoć literature i interneta jedan primjer renesansnog graditeljstva u Hrvatskoj.

251


16. tema

Dante Alighieri [Aligjeri], Francesco Petrarca [Frančesko Petrarka] i Giovanni Boccaccio [Đovani Bokačo]. Firenca: Muzej Uffizi. (Foto: Mladen Tomorad, 2015.)

Istaknuti humanisti Osim u likovnim umjetnostima, renesansni su umjet252 nici stvorili mnoga djela trajne vrijednosti za čovječanstvo. Pridružili su im se književnici renesansnog razdoblja, koji su u književnim djelima opisivali ljudske osjećaje, a što je najvažnije, pisali su na materinjem jeziku, a ne na latinskom na kojem su dotada pisana gotovo sva djela. Među najistaknutijim književnicima su bili Firentinac Dante Alighieri (1265. – 1321.), pisac Božanske komedije, Francesco Petrarca (1304. – 1374.) koji je napisao Kanconijer, te Giovanni Boccaccio (1313. – 1375.), autor djela Dekameron. Njihova su djela ra-

zličita od djela prijašnjih pisaca jer govore o ljubavi i običnim ljudima te o svakodnevnom životu. U znanstvenoj i kulturnoj djelatnosti vezanoj uz kralja Matijaša Korvina isticali su se mnogi Hrvati – npr. Ivan Vitez od Sredne (o. 1405. – 1472.) i njegov rođak pjesnik Jan Panonije (1434. – 1472.). U sjevernoj Hrvatskoj djelovao je i Stjepan Brodarić (o. 1480. – 1539.) koji je ostavio vrijedan prikaz Mohačke bitke 1526. godine. Hrvatski su humanistički književnici i znanstvenici dali doprinos razvoju europske pisane riječi i znanosti, što potvrđuje duboku ukorijenjenost europskih civilizacijskih tijekova na hrvatskom tlu.

Matijaš Korvin i njegov dvor. Na slici su prikazani Ivan Vitez od Sredne i Jan Panonije. Budimpešta: Nacionalni muzej. (Foto: Mladen Tomorad, 2004.)


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE

IZVORI

I nije čudo da su se Turci za kratko vrijeme domogli tolike vlasti jer im je u tome, osim kršćanske lijenosti i nesloge, pomogla, obdarenost takvim navikama koje, samo ako se tomu ne protivi Božja volja, obično nužno vode do stjecanja velike moći. Naime, narod je to koji silno dobro podnosi napore, gladovanje, vrućine i hladnoću, te je za sjaj i savu svojega cara spreman izložiti se svim pogibeljima, pa čak i samoj smrti. Žive skromno i strogo, bez ikakve raskoši; veći dio godine provode pod vedrim nebom, ili pod nadstrešnicama od lišća i slame. Kad su na putu, ili na pohodima, bilo da prži sunce ili pada kiša, i konja i gospodara pokriva ista skrpljena kabanica. Hrana im je jednostavna i lako se nabavlja; piju mlijeko, ili, kao i ostali muslimani, čistu izvorsku vodu, odnosno zaslađenu medom kad prinose žrtve. Kod njih se nijedna vještina ili znanje ne cijeni više od onoga što ratniku može biti o koristi: zbog toga su silno spretni u jahanju i gađanju lukom. Goni ih tolika želja za ratovanjem, tako da dokolicu podnosi teže od bolesti. Kad neprijatelja svladaju, ne svojataju pobjedu, nego sve pripisuju Bogu. Ako pak slučajno budu svladani, a to se desi često, svoju nesreću pripisuju vlastitoj nemarnosti prema Bogu. Pa budući da se kod njih siromaštvo ne smatra sramotom, bogatstvo i veličina obitelji ne može uzdignuti na višu čast. Naime, svatko postaje slavan prema ugledu stečenu vlastitom hrabrošću u ratovanju, tako da se nitko ne oslanja na slavne pretke u nastojanju da se sam proslavi. Gostoprimstvo je kod njih takva svetinja da drže grijehom ozlijediti onog s kim su jednom zajedno objedovali, makar na njega nabasali kao na neprijatelja u bojnom redu, smatrajući da nijedna svađa ne može biti iznad prijateljstva. K tomu, zadanu riječ i prisegu većina njih cijeni ne samo kao sve bogatstvo, nego kao sam život. Naime, sasvim je pouzdan glas da se rijetko ikad našao Turčin koji bi, čak i bez svjedoka ili kakva pismenog dokumenta, odbio vratiti posuđeni novac, jer smatraju da onog tko bi počinio takav zločin čeka teška kazna na drugom svijetu. Naposljetku, svojega cara toliko obožavaju da oni, kojima je odredio da moraju umrijeti, bez pogovora odlaze u sigurnu smrt i ni na kakav način ne da ih se nagovoriti da bijegom izbjegnu smrti. Čine to, dakako, zato da se ne bi činilo da su zanemarili carevu zapovijed bilo zbog ljubavi za životom, od čega ljudima nema ničeg slađeg, bilo zbog opiranja njegovoj vlasti. Ludovik Crijević Tuberon, Komentari o mojem vremenu.

Kakav je stav pisca prema Osmanlijama? Što je sve vrijedno smatrao o njima zabilježiti? Istraži kakvo su viđenje Osmanlija imali Tuberonovi suvremenici te objasni sličnosti i razlike.

Osmanlija. (Ilustracija iz Nirnberške kronike, 1493.)

Judita Marka Marulića

Pod utjecajem humanizma i renesanse pojavila su se prva djela pisana na hrvatskom jeziku. Marko Marulić (1450. – 1524.) iz Splita prozvan je “otac hrvatske 253 književnosti”, a pisao je na hrvatskom i latinskom jeziku. Najviši umjetnički domet dosegao je djelom Judita koje je napisao 1501., i to na hrvatskoj čakavštini. U tom je djelu hrabrio i poticao stanovnike Splita u borbi protiv Osmanlija. Od ostalih, uglavnom moralno-teoloških Marulićevih djela pisanih latinskim jezikom, treba istaknuti Evanđelistar i Instituciju. Svojim latinskim djelima ubraja se među najvažnije europske humaniste. U Dubrovniku su se u 16. stoljeću pojavili mnogi izvrsni književnici kao što su pjesnik Šiško Menčetić (1457. – 1527.) i Marin Držić (1508. – 1567.), autor djela Dundo Maroje, Novela od Stanca i Skup. Prvi hrvatski roman pod naslovom Planine napisao je Petar Zoranić (1508. – o. 1569.) iz Zadra, a Hvaranin Hanibal Lucić (o. 1485. – 1553.) poznat je po drami “Robinja” te spjevu Ribanje i ribarsko prigovaranje. Književnošću se bavio Šibenčanin Antun Vrančić (1504. – 1573.), istaknuta crkvena ličnost u UgarskoHrvatskom Kraljevstvu.

Ponovi Odgovori iz kojih su hrvatskih grada potjecali hrvatski književnici u doba humanizma i renesanse.


16. tema

Odrazi reformacije u kulturi Na hrvatski prostor reformacija je došla iz njemačkih zemalja, Kranjske, Koruške i Ugarske. Reformacija se vrlo teško širila hrvatskim krajevima i nije ostavila dublji trag. Na hrvatskim je prostorima zahvatila najčešće svećenstvo te neke plemiće. Od reformatorskih pokušaja valja naglasiti onaj koji je započela skupina plemića i svećenika sklonih protestantizmu koji su se okupljali oko nekadašnjeg koparskog i modruškog biskupa Petra Pavla Vergerija mlađeg (1498. – 1565.) u Tübingenu. Vergerije je davao podršku i poticaje istarskim svećenicima glagoljašima. On je iznio prvu ideju za prevođenje Biblije na hrvatski i slovenski jezik 1555. godine, vjerojatno na poticaj slovenskog protestanta Primoža Trubara (1508. – 1586.). Prvi protestanti su se pojavili u Istri, Međimurju i Hrvatskom Primorju, dok je širenje na prostor civilne Hrvatske i Vojne krajine bilo bez dugotrajnih učinaka. Kasnije je protestantizam imao ograničeni uspjeh u Slavoniji pod osmanlijskom vlašću. 254 Radi nesnošljivosti su se istaknuti hrvatski protestanti morali skloniti u njemačke protestantske zemlje i tamo nastaviti širiti novu vjeru prevođenjem protestantskih knjiga i Biblije na narodni jezik. Istaknutu ulogu u njemačkoj reformaciji imao je Matija Vlačić Ilirik (1520. – 1575.) rodom iz Labina u Istri. On je napisao veći broj djela u kojima je objašnjavao protestantska vjerska shvaćanja. Početkom 16. stoljeća ugasile su se senjska tiskara, koja je djelovala od 1494. do 1508., zagrebačka 1527., te riječka 1531. godine, pa u vrijeme pojave reformacije u hrvatskim zemljama ne djeluju tiskare. Stoga su hrvatski protestanti na čelu sa Stjepanom Konzulom Istraninom (1521. – 1568.), uz financijsku pomoć plemića Ivana Ungnada, nekadašnjeg zapovjednika Hrvatskoslavonske Vojne krajine, u njemačkom gradu Urachu kraj Tübingena osnovali tiskaru. Ondje su od 1561. do 1565. objavljivane protestantske knjige na hrvatskom jeziku tiskane na glagoljici, latinici i ćirilici. Iako je u početku ovo nakladništvo doživljavalo uspjehe, poteškoće oko prodaje knjiga dovele su tiskanje knjiga u pitanje, pogotovo nakon smrti Ivana Ungnada. Protestantska nakladnička djelatnost nije bila neznatna. Prijevode Svetog pisma Stjepana Konzula Istranina sa suradnicima je dotjerivao Anton Dalmatin (poč. 16. st.

– 1579.). Tako je bio objavljen Novi zavjet na glagoljici (Prvi del Novoga Teštamenta 1562. te Drugi del Novoga teštementa 1563.), prvog tiskanog hrvatskog prijevoda novozavjetnih tekstova nastalog na tragu fragmenata hrvatskih biblijskih prijevoda koji se nalaze u latiničnim lekcionarima i glagoljskim knjigama. Protestantski pisci su jezikom željeli obuhvatiti sve prostore na kojima su živjeli južnoslavenski narodi srednje i jugoistočne Europe pod osmanlijskom, mletačkom i habsburškom vlašću. Oni su svoje knjige tiskali latinicom, glagoljicom i ćirilicom, a jezik su prilagođavali područjima kojima su bile namijenjene. Osobito je bila važna protestantska nakladnička djelatnost za Gradišćanske Hrvate. Nakon što je u Regensburgu za njih bila objavljena protestantska Postila (1568.) došlo je do zamiranja protestantske nakladničke djelatnosti na hrvatskom jeziku za Gradišćanske Hrvate.

Ponovi Prisjeti se koji je bio jedan od glavnih razloga slabog širenja reformacije na hrvatskim prostorima. Pojasni važnost reformacije za književnost na hrvatskom jeziku.

Odrazi katoličke obnove u umjetnosti Uz katoličku obnovu je vezan barok pod kojim se podrazumijeva poseban način umjetničkog stvaralaštva odnosno umjetnički pravac koji se razvio u Europi u ranome novom vijeku. On se odlikovao pokretom, razigranošću, raskoši, prenatrpanošću i osjećajnošću. Barok predstavlja nastavak umjetničkih i društvenih promjena izazvanih renesansom i reformacijom, a nastao je pod utjecajem katoličke obnove. Zbog toga su ga nazivali i isusovačkom umjetnošću. Barok nije odgovarao samo Katoličkoj Crkvi nego i potrebama europskih vladara u doba apsolutizma (gradnja vladarskih dvoraca). Barokna umjetnost je nastala u vrijeme velikih ratova, epidemija i drugih društvenih promjena i potresa. U tim su trenucima ljudi težili za jakim doživljajima i životnošću. U baroknom slikarstvu se javila težnja za slikovitošću. To se posebno odrazilo u baroknom slikarstvu. U 17. stoljeća se posebno istaknuo jedan od najpoznatijih baroknih umjetnika svih vremena – Gian Lorenzo [Đan Lorenco] Bernini (1595. – 1680.). Po

1400. 1405. 1410. 1415. 1420. 1425. 1430. 1435. 1440. 1445. 1450. 1455. 1460. 1465. 1470. 1475. 1480. 1485. 1490. 1495. 1500. 1505. 1510. 1515. 1520. 1525. 1530. 1535. 1540. 1545. 1550.

početak 15. stoljeća

gradnja renesansne kupole firentinske katedrale

1440-te Johann

Gensfleisch Gutenberg izumio tiskarski stroj

1501. Marko Marulić objavio

Juditu, prvi umjetnički ep ispjevan na hrvatskom jeziku


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE

Trg sv. Petra, Vatikan. (Foto: Mladen Tomorad, 2019.)

izvornom usmjerenju bio je kipar i graditelj te izvrstan crtač. U svojim je djelima prikazao poznate osobe ranoga novog vijeka. Najvažnije mu je djelo kolonada na Trgu sv. Petra u Rimu (1656. – 1667.). U graditeljstvu je barok ostavio traga u gradnji dvoraca, raskošnih velikaških palača i građanskih kuća. Barokna je glazba bila razigrana i kićena. Pod baroknim utjecajem snažno se razvija skladateljska glazba. Prve opere Dafne (1597. – 1598) i Euridika (1600.) nastale su u Firenci, u nastojanju da se obnovi izvođenje antičke drame. Najpoznatiji barokni glazbenik je bio Johann Sebastian Bach (1685. – 1750.). Barok je utjecao i na promjene u svakodnevnom životu, a posebice u modi. Bogati su vodili raskošan život te su svoje domove ukrašavali skupocjenim predmetima. Uređivali su vrtove, gradili ljetnikovce, nabavljali kićeni namještaj, kineski porculan i kristalne vaze te mletačka zrcala. U modu su se unijele vlasulje, trorogi šeširi i široke ženske haljine. Europske su kavane bile središte kulturnog, političkog i poslovnog života. Pripadnici građanstva susretali su se u kavanama i po nekoliko puta dnevno kako bi saznali najnovije vijesti. Mnogi muškarci provodili su sate u omiljenoj kavani tako da su ostali znali gdje ih mogu naći. Najbrojniji dio građanstva tvorili su oni koji su se bavili zanimanjima, poput vlasnika prodavaonica i obrtnika, ili strukama – odvjetnici, liječnici, novinari i državni

službenici. Oni su imali dovoljno novaca za lagodan život. Ti su ljudi imali veliki utjecaj na kulturu. Novcem i viškom slobodnog vremena poticali su razvoj 255 umjetnosti. Na hrvatskom prostoru je u katoličkoj obnovi važnu ulogu imao red isusovaca. Isusovci su sredinom 16. stoljeća uspostavili veze s hrvatskim prostorom. Prvo stalno sjedište isusovaca na hrvatskom prostoru bilo

Ivan Ratkaj (1647. – 1683.). (Prikaz iz prve polovice 18. stoljeća)

ZANIMLJIVOST Među brojnim istraživačima novoosvojenih španjolskih teritorija ističe se Ivan Ratkay, hrvatski isusovac koji je istraživao prostor Nove Španjolske. On je nacrtao prve karte provincije Chihuahua u Meksiku te dio prostora današnjih jugoistočnih država SAD-a. Također je opisao život i običaje indijanskih plemena koja su obitavala na ovom prostoru.

1550. 1555. 1560. 1565. 1570. 1575. 1580. 1585. 1590. 1595. 1600. 1605. 1610. 1615. 1620. 1625. 1630. 1635. 1640. 1645. 1650. 1655. 1660. 1665. 1670. 1675. 1680. 1685. 1690. 1695. 1700.

1562. – 1563. na glagoljici objavljen prvi tiskani

prijevod Novog zavjeta na hrvatskom jeziku 1561. – 1565. djelovanje hrvatske protestantske tiskare u Urachu

1604. Bartol Kašić objavio prvu gramatiku hrvatskog jezika 1597. – 1598. prva opera 1574. objavljen Decretum, prva hrvatsko-kajkavska tiskana knjiga

1669. kralj Leopold I. zagrebačkom

isusovačkom učilištu dodijelio sveučilišna prava

1700. Pavao Ritter Vitezović objavio povjesničarsko djelo Oživjela Hrvatska


16. tema

Karta Hrvatske Stjepana Glavača, 1673. Predio Like

je u Dubrovniku (početkom 17. stoljeća). Na poziv Hrvatsko-slavonskog sabora isusovci su početkom 17. 256 stoljeća došli u Zagreb kako bi suzbili protestante koji su se ovdje počeli pojavljivati. Poznatiji hrvatski isusovci su bili kartograf Stjepan Glavač (1627. – 1680.), autor prve karte Hrvatske iz 1673. kojoj je autor jedan Hrvat.

Ivan Gundulić (moderan crtež)

Isusovci su katoličku obnovu provodili pisanom riječju: molitvenicima, knjižicama s duhovnim pjesmama i sl. U mnogim primjerima pojavili su se krajnje netolerantni stavovi prema protestantima. Isusovac Nikola Krajačević (1582. – 1653.) koji je bio pisac Molitvenih knjižica s duhovnim pjesmama, napao je protestante, kao i glavni isusovački pisac sredine 17. stoljeća, Juraj Habdelić (1609. – 1678.). Kao jedno od sredstava isusovačke promidžbe služile su kazališne predstave. Postoje podaci o isusovačkim kazališnim predstavama u Zagrebu, Karlovcu i drugdje, no prva originalna djela hrvatskih pisaca pojavila su se tek krajem 17. stoljeća. Sredinom 17. stoljeća su hrvatski pisci tiskali svoje knjige u Grazu, Beču, Trnavi i Veneciji, a 1664. je u Zagrebu uređena isusovačka tiskara koja je djelovala kratko. Najvažniji hrvatski književnik toga vremena bio je Ivan Gundulić (1589. – 1638.). Djelovao je u Dubrovniku, a najpoznatija djela su mu pastorala „Dubravka“, „Suze sina razmetnoga“, dok mu je najvažniji nedovršeni viteško-junački ep „Osman“. Doprinos hrvatakoj književnosti 17. stoljeća su dale obitelji Zrinski i Frankapani. Od žena su se u književnosti isticale Ana Katarina Frankapan (Zrinski) (1625. – 1673.) i Cvijeta Zuzorić (1552. – 1648.). Katolička obnova je utjecala na širenje područja jezikoslovlja i književnog života. U tom je razdoblju važan isusovac Bartol Kašić (1575. – 1650.). On je autor prve gramatike objavljene 1604. godine, čija je osnovi-


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE

Gazophylacium Ivana Belostenca. Zagreb, 1740. godine Zagreb: Muzej grada Zagreba. (Foto: Mladen Tomorad, 2019.) Prisjeti se što ste učili na satovima hrvatskog jezika i književnosti o ovom latinsko-hrvatskom rječniku.

ca građena na štokavštini. U rukopisu je ostao njegov prijevod Svetog Pisma koji je objavljen tek krajem 20. stoljeća. Bartol Kašić je odabirući pisanje na štokavštini odredio daljnji smjer razvoja hrvatskog standardnog jezika. Potkraj 17. i početkom 18. stoljeća u Dubrovniku i Splitu su osnovana književna društva. Članovi tih društava su raspravljali o potrebi promicanja jezične kulture i prevođenja na hrvatski jezik. Tijekom 18. stoljeća pojavili su se važni rječnici. U Zagrebu je objavljen Gazophylacium, enciklopedijski latinsko-hrvatski (kajkavski) rječnik. Pripremio ga je lepoglavski pavlin Ivan Belostenec (1593. ili 1594. – 1675.). Potkraj 16. stoljeća počela su se pojavljivati književna djela na kajkavskom narječju. Prvi hrvatsko-kajkavski pisci koji su djelovali u 16. stoljeću su bili Ivan Pergošić (umro 1592.). i Antun Vramec (1538. – 1588.). Prva hrvatsko-kajkavska tiskana knjiga je Pergošićev Decretum („Ukaz“) objavljen u Nedelišću u Međimurju 1574. godine. U 17. stoljeću je Juraj Habdelić je napisao nekoliko poučnih knjiga pisanih kajkavskim narječjem. Tijekom 16. stoljeća glazbeni je život bio razvijen u Dubrovniku, dijelovima mletačke Dalmacije i u Hrvatskoj pod vlašću bana. U talijanskim su gradovima djelovali brojni skladatelji hrvatskog podrijetla poput Franje Bosanca, Andrije Motovuljanina (o. 1480. – nakon 1539.) i Andrije Petrića (Patricija). U baroknim je crkvama bila osigurana zvučnost prostora ne samo radi propovijedi nego i da bi se moglo ljepše pjevati uz pratnju orgulja. To je utjecalo na ra-

Decretum Ivana Pergošića

Notni zapis Ivana Lukačića

zvoj glazbe u 17. stoljeću. Najpoznatiji hrvatski skladatelji 17. stoljeća bili su Ivan Lukačić (1587. – 1648.) i Vinko Jelić (1596. – 1636.). Iz 17. i početka 18. stoljeća potječe nekoliko pjesmarica. Najvažnije su Pavlinska pjesmarica iz 1644. s pretežno hrvatskim nabožnim pjesmama, Drnjanska pjesmarica iz 1687. i Osmostruka kitara (Cithara 257 octochorda) iz 1701., najbogatiji zbornik hrvatskih i latinskih pjesama po raznovrsnosti, opsegu i ljepoti.

Ponovi Istraži uz pomoć literature i interneta jedan primjer ranonovovjekovne književnosti u Hrvatskoj.

Katolička obnova i školstvo Katolička obnova utjecala je na razvoj obrazovanja u Hrvatskoj. Već na biskupskoj sinodi 1570. odlučeno je da treba ojačati obrazovanje. Te su se odredbe počele stvarno provoditi potkraj 16. stoljeća, a do približno 1650. u većini župa su osnovane župne pučke škole iz kojih su dijelom novačeni kandidati za buduće svećenike. Temeljni cilj ovih škola bio je širenje katoličkog nauka među pukom. Istodobno se nastojalo organizirati i srednje školstvo namijenjeno obrazovanju svećeničkog pomlatka. U Zagrebu je biskup Juraj Drašković (1563. – 1578.) osnovao sjemenište sa školom, nakon koje su se pitomci odlazili na studij u Beč, Bolognu, Rim ili


16. tema Mura

a Dr

Varaždin

va

Koprivnica

Sa

va

Kopar

av Du n

Zagreb Karlovac

Ku

Našice

pa

Velika

Vukovar Petrovaradin

Požega

Rijeka Sa

va

Slavonski Brod

Un

a

Krk

Vr ba s

va Sa

Senj

a Bosn

Drin a

Poreč

Osijek

Zadar 17. stoljeće

18. stoljeće

Srednje školstvo isusovci

isusovci

franjevci

franjevci

pavlini

pavlini pijaristi (katolički crkveni red)

glagoljaško sjemenište

glagoljaško sjemenište

biskupijsko sjemenište

biskupijsko sjemenište

Ne

ret

Trogir

va

Split Omiš Makarska

franjevačko sjemenište Visoko školstvo isusovci

isusovci

pavlini

franjevci uršulinke

javne visoke škole

javne visoke škole

258 drugdje. Zagrebačka biskupija je za obrazovanje svoga klera koristila još sjemeništa u Bologni i Beču. Tijekom 17. stoljeća uvelike je porastao broj studenata iz Hrvatske. Najviše ih je tijekom 17. stoljeća studiralo na sveučilištu u Grazu koje je tada bilo jedno od glavnih obrazovnih centara povezanih s katoličkom obnovom. Uz gradačko sveučilište od osobitog značenja za školovanje budućih svećenika bio je Beč i to prvenstveno od 1617. godine kada su isusovci preuzeli dio katedri na sveučilištu i počeli provoditi naobrazbu u funkciji katoličke obnove. Otada je broj studenata znatno povećan. Najviše je studenata u Beču bilo iz Zagrebačke biskupije, a manji broj ih je bio s prostora okolnih biskupija. Dio tog povećanja može se tumačiti uspostavom Hrvatskog kolegija u Beču. Kolegij je 1624. utemeljio Baltazar Dvorničić Napuly, prepošt Zagrebačkog kaptola. Isusovački kolegij u Trnavi je bio otvoren 1616., a 1635. utemeljeno sveučilište koje je trebalo postati središte katoličke obnove na ugarskom prostoru. Na njemu su, uz ostale, studirali studenti iz Zagrebačke biskupije. Veliki prepošt zagrebačkog kaptola Pavao Zondi je 1553. osnovao Ilirsko-ugarski kolegij u Bologni. Patronatska prava nad kolegijem je 1554. dobio Za-

Dubrovnik

Karta školskih središta

grebački kaptol. S prostora Zagrebačke biskupije je početkom 17. stoljeća u njemu boravilo najčešće pet do deset gojenaca koji su u bolonjskom sveučilištu studirali teologiju i pravo, a ponekad i medicinu. Važna je bila gimnazija koja je od 1582. djelovala u pavlinskom samostanu u Lepoglavi, gdje je 1656. utemeljen studij filozofije. Papa Klement X. (1670. – 1676.) je posebnom bulom iz 1671. dopustio pavlinima da u Lepoglavi u svom samostanu uvedu sveučilišnu nastavu te lepoglavskom filozofskom učilištu priznao položaj općeg učilišta. Kralj Leopold I. je 1674. lepoglavskom filozofskom učilištu priznao prava sveučilišta. Važno je istaknuti i ulogu franjevaca u obrazovanju. Oni su se u Zagreb vratili 1607. godine i to zalaganjem Franje Draškovića, provincijala Ugarske franjevačke provincije sv. Marije. Draškovićevom zaslugom je u Zagrebu prije 1613. osnovana i prva visoka teološka škola u kojoj su se školovali franjevački kandidati za svećenički red. Treba još spomenuti kako je u zagrebačkom franjevačkom samostanu djelovala i filozofska škola koju su pohađali studenti iz cijele Ugarske franjevačke provincije sv. Marije. Za kontinuirani razvoj obrazovanja javnog karaktera u Hrvatskoj od ključne je važnosti bio dolazak isusova-


FILOZOFSKO-RELIGIJSKO-KULTURNO PODRUČJE ca i osnivanje gimnazije 1607. godine koja je umnogome pridonijela školovanju svećenika, prvenstveno Zagrebačke biskupije, ali je bila bitna i za obrazovanje svjetovnjaka. Zagrebačka isusovačka gimnazija imala je šest razreda, a poslije su joj dodani viši studiji iz kojih je nastala akademija. Nastavni jezik je bio latinski. Akademija je nastajala postupno, kao mješoviti tip škole sa srednjoškolskom i visokoškolskom nastavom. Od austrijskog nadvojvode Ferdinanda isusovci su dobili staru zgradu uz istočni dio zidina zagrebačkog Gradeca. Naselili su se u toj zgradi te u jednoj od gradskih kula stanovali gotovo do sredine 17. stoljeća, sve dok nisu izgradili vlastiti samostan (danas Klovićevi dvori na Jezuitskom trgu). Za potrebe gimnazijske zgrade dobili su napušteni dominikanski samostan s kapelom sv. Katarine i vrtom uz južnu stranu zidina. S vremenom je ugled gimnazije rastao te je postala „najuglednija gimnazija u Iliriku“. U njoj su temelje obrazovanja stjecali mnogi uglednici poput Jurja Križanića (1617. – 1683.) i Pavla Rittera Vitezovića (1652. – 1713.). Isusovci su k tome utjecali i na razvoj glazbenog obrazovanja u Zagrebu jer su nakon 1632. utemeljili glazbenu školu. Isusovci su u 17. stoljeću osnovali gimnazije u Varaždinu, Dubrovniku, Požegi i Rijeci gdje su 1632. pokre-

nuli studij moralne teologije, a 1726. i studij filozofije. U Zagrebu su isusovci započeli visokoškolsku nastavu iz moralne teologije (1633.) i filozofije (stalni studij od 1662.). Kralj Leopold I. je 1669. dodijelio zagrebačkom isusovačkom učilištu sveučilišna prava. IZVORI

Posebno pak puninom carske i kraljevske moći ovoj zagrebačkoj akademiji podjeljujemo, dajemo i darujemo s punom djelotvornošću sva prava i povlastice sveučilišta osnovanih u zemljama carstva i u našim nasljednim zemljama, kakvo je sveučilište u Kölnu, Beču, Mainzu, Ingolstadtu, Pragu, Olomoucu, Grazu, Trnavi i Košicama. Na temelju toga neka rektor te akademije, a tako isto i kancelar, pa dekani fakulteta i ostali doktori i profesori koji su postigli neki znanstveni stupanj imaju pravo da na naslov i na čast doktora, licencijata, magistra, bakalaureja i općenito svih stupnjeva uzdignu one koje na prethodnom strogom ispitu pronađu dostojnima tih časti. Iz sveučilišnih privilegija Lepolda I. zagrebačkom isusovačkom učilištu 1669. godine. Potraži u rječniku značenje riječi kancelar, rektor i dekan. Utvrdi gdje su gradovi u kojima su se nalazila sveučilišta spomenuta u odlomku.

Ponovi Pojasni važnost osnivanja škola u ranom novom vijeku. Pokušaj uz pomoć literature i interneta istražiti jedan primjer ranonovovjekovnog školstva te napiši kratak sastavak o tome.

Istraži povijesne izvore Prisjeti se koja si sva povijesna djela humanizma i renesanse čitao/čitala na nastavi hrvatskog jezika. Izdvoji neko od tih djela i napiši kratak sastavak o važnosti renesansne književnosti. U knjižnici posudi knjigu Dekameron i pročitaj novelu koja opisuje epidemiju kuge sredinom 14. stoljeća. S nastavnikom/nastavnicom porazgovaraj o poimanju smrti i epidemiji kuge u razvijenom srednjem vijeku. Prouči sliku Babilonska kula Pietera Bruegela Starijeg i usporedi prikazano s prikazom Babilonske kule u Starom zavjetu (Postanak). Utvrdi koliko je umjetnik bio maštovit.

Prepoznaj promjene Izdvoji po svome izboru jednog istaknutog renesansnog umjetnika. Izradi plakat o njegovu životu i najpoznatijim djelima. Pokušaj objasniti njegov utjecaj na umjetničko stvaralaštvo u ranom novom vijeku. Na temelju naučenog o antičkoj umjetnosti napiši sastavak o važnosti antičkih djela za umjetničko stvaralaštvo renesanse i ranog novog vijeka. U knjižnici i na internetu potraži literaturu o umjetničkim krugovima na dvoru Lorenza Medicija i Matijaša Korvina. Napiši sastavak o njihovom utjecaju na stvaranje prvih zbirki slika, knjiga i umjetnina te, posljedično, na osnutak prvih knjižnica, akademija i muzeja u ranom novom vijeku.

Usporedi i zaključi Usporedi važnost umjetničkih dostignuća u hrvatskim zemljama u ranome novom vijeku s kretanjima u Europi. Uoči i izdvoji sličnosti i razlike te ih upiši u bilježnicu u obliku tablice.

259


DODATNA LITERATURA

DODATNA LITERATURA

Za nastavnike i učenike na hrvatskom jeziku 1. Povijesni izvori EINHARD. Život Karla Velikog. Zagreb: Latina et Graeca, 1992. KONSTANTIN PORFIROGENET. O upravljanju carstvom. Zagreb: August Cesarec, 1994. KLAIĆ, Nada. Izvori za hrvatsku povijest do 1526. Zagreb: Fortuna, 2019. PAVAO ĐAKON. Povijest Langobarda. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2010. TOMA ARHIĐAKON. Historia Salonitana: povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika. Split: Književni krug, 2003. TOMA ARHIĐAKON. Historia Salonitana: povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika. Split: Književni 260 krug, 2003.

2. Literatura ADAMČEK, Josip. Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1980. ADAMČEK , Josip. Bune i otpori. Zagreb: Globus, 1987. ANČIĆ, Mladen. Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani: Tragom zabune koju je prouzročilo djelo De administrando imperio. U: Hum i Hercegovina kroz povijest: Zbornik radova knj. 1, ur. Ivica Lučić. Zagreb: Hrvatski Institut za povijest, 2011., 218-278. BERTOŠA, Miroslav. Zlikovci i prognanici. Socijalno razbojništvo u Istri u XVII. i XVIII. stoljeću. Pula: IKK „Grozd“, 1989. BEUC, Ivan. Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb: Pravni fakultet Zagreb, 1985. BLAŽEVIĆ, Zrinka. Ilirizam prije Ilirizma. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2008. BLOCH, Marc. Feudalno društvo. Zagreb: Golden marketing, 2001.

BRACEWELL, Wendy. Senjski uskoci. Piratstvo, razbojništvo i sveti rat na Jadranu u šesnaestom stoljeću. Zagreb: Barbat, 1997. BRANDT, Miroslav. Povijest Rusije u srednjem vijeku. Zagreb: Sveučilišna naklada – Liber, 1981. BRANDT, Miroslav. Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka. 2. izdanje. Zagreb: Školska knjiga, 1995. BRAUDEL, Fernand. Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizama od XV. do XVIII. stoljeća vol. 1. Struktura svakidašnjice. Zagreb, August Cesarec, 1992. BRAUDEL, Fernand. Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizama od XV. do XVIII. stoljeća vol. 2. Igra razmjene. Zagreb, August Cesarec, 1992. BRAUDEL, Fernand. Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizama od XV. do XVIII. stoljeća vol. 3. Vrijeme svijeta. Zagreb, August Cesarec, 1992. BRAUDEL, Fernand. Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. vol. 1-2. Zagreb: Antibarbarus, 1997. BROWNWORTH, Lars. Morski vukovi – Povijest Vikinga. Zagreb: V.B.Z., 2019. BUCZYNSKI, Alexander. Memoari barun Franje Trencka. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, 2015. BUDAK, Neven. Prva stoljeća Hrvatske. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1994. BUDAK, Neven – RAUKAR, Tomislav. Hrvatska povijest srednjeg vijeka. Zagreb: školska knjiga, 2006. BUDAK, Neven. Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku. Zagreb: Leykam international, 2007. BUDAK, Neven. Hrvatska povijest od 550. do 1100. Zagreb: Leykam international, 2019. CARDINI, Franco. Europa i islam. Zagreb: Sandorf, 2009. ĆIRKOVIĆ, Sima. Srbi među europskim narodima. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2008.


ČORALIĆ, Lovorka. Put, putnici, putovanja. Zagreb: AGM, 1997. ČORALIĆ, Lovorka. Venecija – Kraljica mora s lagunarnih sprudova: Povijest Mletačke republike. Samobor: Meridijani, 2004. DELORT, Robert – WALTER, François. Povijest europskog okoliša. Zagreb: Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, 2002 DIEHL, Charles. Mletačka Republika. Zagreb: Tipex, 2006. DUBY, Georges. Vitez, žena i svećenik: ženidba u feudalnoj Francuskoj. Split: Logos, 1987. DUBY, Georges. Tri reda ili imaginarij feudalizma. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2007. DUKIĆ, Davor. Sultanova djeca. Predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja. Zadara: Thema, 2004. DU RY VAN BEEST HOLLE, Gérard i suradnici (ur.). Velika ilustrirana povijest svijeta vol. 7: 300 – 700. Rijeka: Otokar Keršovani, 1976. DU RY VAN BEEST HOLLE, Gérard i suradnici (ur.). Velika ilustrirana povijest svijeta vol. 8: 700 – 950. Rijeka: Otokar Keršovani, 1976. DU RY VAN BEEST HOLLE, Gérard i suradnici (ur.). Velika ilustrirana povijest svijeta vol. 9: 950 – 1200. Rijeka: Otokar Keršovani, 1977. DU RY VAN BEEST HOLLE, Gérard i suradnici (ur.). Velika ilustrirana povijest svijeta vol. 10: 1200 – 1454. Rijeka: Otokar Keršovani, 1977. DU RY VAN BEEST HOLLE, Gérard i suradnici (ur.). Velika ilustrirana povijest svijeta vol. 11: 1454 – 1600. Rijeka: Otokar Keršovani, 1977. DU RY VAN BEEST HOLLE, Gérard i suradnici (ur.). Velika ilustrirana povijest svijeta vol. 12: 1600 – 1714. Rijeka: Otokar Keršovani, 1977. FAROQHI, Suraiya. Sultanovi podanici – Kultura i svakodnevnica u Osmanskom Carstvu. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2009. GOLDSTEIN, Ivo. Bizant na Jadranu. Zagreb: Latina et Graeca – Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1992. GOLDSTEIN, Ivo. Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb: Novi liber – Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1995.

GOLDSTEIN, Ivo – GRGIN, Borislav. Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku. Zagreb: Novi liber, 2006. GRAČANIN, Hrvoje. Kratka povijest Hrvatske za mlade vol. I. Od starog vijeka do kraja 18. stoljeća. Zagreb: Sysprint, 2006. GRAČANIN, Hrvoje. Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća). Zagreb: Plejada, 2011. GRGIN, Borislav. Počeci rasapa – Kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska. Zagreb: Ibis grafika, 2001. GROSS, Mirjana (ur.). Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća. Zagreb: Sveučilišna naklada – Liber, 1981. HANÁK, Péter (ur.). Povijest Mađarske. Zagreb: Barbat, 1995. HOLJEVAC, Željko – MOAČANIN, Nenad. Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku. Zagreb: Leykam international, 2007. HUIZINGA, Johan. Jesen srednjeg vijeka. Zagreb: Naprijed, 1991. INALCIK, Halil. Osmansko Carstvo – Klasično doba 1300. – 1600. Zagreb: Srednja Europa, 2002. JUDSON, Pieter M. Povijest Habsburškog carstva. Zagreb: Sandorf, 2018. KARBIĆ, Marija (ur.). Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja – Hrvatske zemlje u kasnome srednjem vijeku. Zagreb: Matica hrvatska, 2019. KATIČIĆ, Radoslav. Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja. Zagreb: Matica hrvatska, 1998. KIECKHEFER, Richard. Magija u srednjem vijeku. Zagreb: Nebula, 2017. KLAIĆ, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb: Školska knjiga, 1976. KLAIĆ, Nada. Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb: Školska knjiga, 1976. KLAIĆ, Nada. Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću. Beograd: Poduzeće Nolit, 1976. KLAIĆ, Nada. Zagreb u srednjem vijeku. Zagreb: Sveučilišna naklada – Liber, 1982. KLAIĆ, Nada. Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Zagreb: Globus, 1990.

261


DODATNA LITERATURA KLAIĆ, Vjekoslav. Povijest Hrvatske od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1973. KLAIĆ, Vjekoslav. Povijest Bosne. Sarajevo: Svjetlost, 1990. KONTLER, László. Povijest Mađarske. Tisuću godina u Srednjoj Europi. Zagreb: Srednja Europa, 2007. KRUHEK, Milan. Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog Kraljevstva tijekom 16. stoljeća. Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1995. LE BEL, Jean, FROISSART, Jean, DE MONSTRELET, Engerrand. O stogodišnjem ratu. Zagreb: Naklada Stih, 2003. LE GOFF, Jacques. Srednjovjekovni imaginarij: eseji. Zagreb: Izdanja Antibarbarus, 1993 LE GOFF, Jacques. Civilizacija srednjovjekovnog Zapada. Zagreb: Golden marketing, 1998. LE GOFF, Jacques. Intelektualci u srednjem vijeku. Zagreb: Jesenski i Turk, 2009. LE GOFF, Jacques. Za jedan drugi srednji vijek: Vrijeme, rad i kultura na Zapadu. Zagreb: Izdanja 262 Antibarbarus, 2012. LE GOFF, Jacques. Trgovci i bankari u srednjem vijeku. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk; Kulturno informativni centar, 2014 LE GOFF, Jacques. Treba li povijest zaista dijeliti na razdoblja? Zagreb: TIM press, 2015. LE GOFF, Jacques. Sveti Franjo Asiški. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2011. LE RIDER, Jacques. MittelEuropa. Zagreb: Barbat, 1998. LEVAK, Maurzio. Slaveni vojvode Ivana: Kolonizacija Slavena u Istri u početnom razdoblju franačke uprave. Zagreb: Leykam international, LOPEZ, Roberto. Rođenje Evrope st. V-XIV. Zagreb: Školska knjiga, 1978. MARKOVIĆ, MIRKO. Hrvatske pokrajine. Zagreb: Jesenski i Turk, 2003. MASTNAK, Tomaž. Križarski mir – Kršćanstvo, muslimanski svijet i zapadni politički poredak. Zagreb: Prometej, 2005. MATIJAŠIĆ, Robert. Povijest hrvatskih zemlja u antici vol. 2. Povijest hrvatskih zemalja u kasnoj antici od Dioklecijana do Justinijana. Zagreb: Leykam international, 2012.

MATUZ, Josef. Osmansko Carstvo. Zagreb: Školska knjiga, 1992. MOAČANIN, Nenad. Turska Hrvatska. Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva do 1791. Preispitivanja. Zagreb: Matica hrvatska, 1999. MOAČANIN, Nenad. Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, 2001. NIKOLIĆ JAKUS, Zrinka. Rođaci i bližnji. Zagreb: Matica hrvatska, 2003. NIKOLIĆ JAKUS, Zrinka (ur.). Nova zraka u europskom svjetlu – Hrvatske zemlje u ranom srednjem vijeku. Zagreb: Matica hrvatska, 2015. NOËL, Jean François. Sveto Rimsko Carstvo. Zagreb: Barbat, 1998. NORWICH, John Julius. Shakespeareovi kraljevi. Zagreb: Irma & Irma, 2017. ORTHALI, Gherardo, CRACCO, Giorgio, COZZI, Gaetano, KNAPTON, Michael. Povijest Venecije 1-2. Zagreb: Antibarbarus, 2007. Otkrića i istraživanja 1. Zagreb-Ljubljana: Mladinska knjiga, 1976. OSTROGORSKI, Georgije. Povijest Bizanta 324 – 1453. 2. dopunjeno izdanje. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2006. PAVLIČEVIĆ, Dragutin (ur.). Vojna krajina. Povijesni pregled – historiografija – rasprave. Zagreb: Sveučilišna naklada – Liber, 1984. PIRRENE, Henri. Karlo Veliki i Muhamed. Zagreb: Izvori, 2006. POLIĆ BOBIĆ, Mirjana. Rađanje hispanskoameričkog svijeta. Zagreb: Ljevak, 2007. POVIJEST 5: Kasno Rimsko Carstvo i rani srednji vijek. Zagreb: Europapress holding, 2007. POVIJEST 6: Rani i razvijeni srednji vijek. Zagreb: Europapress holding, 2007. POVIJEST 7: Razvijeni srednji vijek. Zagreb: Europapress holding, 2007. POVIJEST 8: Renesansa, doba otkrića. Zagreb: Europapress holding, 2007. POVIJEST 9: Počeci novoga doba (16. stoljeće). Zagreb: Europapress holding, 2007. POVIJEST 10: Doba apsolutizma. Zagreb: Europapress holding, 2007.


Povijest svijeta. Zagreb: Naprijed, 1990. PROCACCI, Giuliano. Povijest Talijana. Zagreb: Barbat, 1996. RADA, Ivan, VRANIČEK, Vratislav, ČORNEJ, Petr, ČORNEJOVA, Ivana. Povijest Češke – Od seobe Slavena do suvremenog doba. Zagreb: Sandorf, 2014. RAUKAR, Tomislav. Hrvatsko srednjovjekovlje. Zagreb: Školska knjiga Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1997. RAUKAR, Tomislav. Seljak i plemić hrvatskoga srednjovjekovlja. Zagreb: FF Press, 2002 RAUKAR, Tomislav. Srednjovjekovne ekonomije i hrvatska društva. Zagreb: FF Press, 2003; REISNER, Konrad. 500 godina reformacije diljem svijeta. Zagreb: AGM, 2017. ROKSANDIĆ, Drago. Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500-1800. Zagreb: Barbat, 2003. ROKSANDIĆ, Drago – MIMICA, Ivan – ŠTEFANEC, Nataša – BUŽANČIĆ, Vinka (ur.). Triplex Confinium, 1500-1800: ekohistorija. SplitZagreb: Književni krug Split – Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2003. ROSSI, Paolo. Rođenje novovjekovne znanosti u Europi. Zagreb: In.Tri, 2019 SCHULZE, Hagen. Kratka njemačka povijest. Zagreb: Srednja Europa, 2012. SIMMS, Brendan. Europa – Borba za nadmoć od 1453. do danas. Zagreb: mate, 2016. SOKOL, Vladimir. Hrvatska srednjovjekovna arheološka baština od Jadrana do Save. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2006. SPAJIĆ, Hrvoje. Velika islamska osvajanja 632. – 750. Zagreb: Despot infinitus, 2019. STIPETIĆ, Vladimir. Povijest hrvatske ekonomske misli 1298-1847. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2001. STULLI, Bernard. Povijest Dubrovačke republike. Dubrovnik – Zagreb: Arhiv Hrvatske – Časopis „Dubrovnik“, 1989. ŠIŠIĆ, Ferdo. Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Pretisak izdanja iz 1925. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1990.

ŠIŠIĆ, Ferdo. Pregled povijesti hrvatskog naroda. Zagreb: Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1975. ŠTIH, Peter; Simoniti, Vasko. Slovenska povijest do prosvjetiteljstva. Zagreb: Matica hrvatska, 2004. TONANTE, I. A. Maje – nestali u vremenu. Zagreb: Slovo, 2009. VAN DULMEN, Richard. Otkriće individuuma 1500-1800. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2005. VOLKER RASOR, ANETTE. Rani novi vijek. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2016. VRANDEČIĆ, Josip – BERTOŠA, Miroslav. Dalmacija, Dubrovnik i Istra u ranome novom vijeku. Zagreb: Leykam international,, 2007. WRIGHT, Ronald. Ukradeni kontinenti – Osvajanja i otpor u Amerikama. Zagreb: Hlad i sinovi, 2006. ZÖLLNER, Erich; Schüssel. Povijest Austrije. Zagreb: Barbat, 1997. ZINK, Michel. Dobro došli u srednji vijek. Zagreb: TIM press, 2018.

3. Časopisi Čovjek i svemir. Zagreb: Zvjezdarnica u Zagrebu. Diadora. Zadar: Arheološki muzej. Drvo znanja. Zagreb: Sysprint. Historijski zbornik. Zagreb: Društvo za hrvatsku povjesnicu. Meridijani. Zagreb: Meridijani. Opuscula archaeologica. Zagreb: Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta. Osječki zbornik. Osijek: Muzej Slavonije. Povijesni prilozi. Zagreb: Hrvatski institut za povijest. Prilozi Instituta za arheologiju. Zagreb: Institut za arheologiju. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zagreb: Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta. Stara povijest. [www.starapovijest.eu] Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu. Zagreb: Arheološki muzej. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku. Split: Arheološki muzej.

263


DODATNA LITERATURA

3. Povijesni romani Corneille, Pierre. Cid. Varaždin: Katarina Zrinski, 2005. Dumas, Alexander. Tri mušketira. Zagreb: Zora, 1976. Dumas. Alexander. Robin Hood. Zagreb: Epoha, 1966. Eco, Umberto. Ime ruže. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1984. Pyle, Howard. Robin Hood. Split: Marjan knjiga, 1998. Scott, Walter. Ivanhoe. Zagreb: August Cesarec, 1990. (ili neka druga izdanja) Sigsgaard, Jens. Robin Hood. Zagreb: Mladost, 1978. Wellman, Paul Iselin. Teodora: historijski roman. Zagreb: Prosvjeta, 1980.

4. Filmovi i serije povijesne tematike Tema 1 264 Agora (2009) Attila (1954) Attila the Hun (2001) Charlemagne (Charlemagne, le prince à cheva, TV mini-serija, 1993) Teodora (1919) Teodora, Slave Empress (1954) The Last Legion (2007) Tema 2 A Cursed Monarchy (Les rois maudits, TV serija, 2005) Attack of the Normans (1962) Becket (1964) Braveheart (1995) Genghis Khan (1965) Ironsclad (2011) Lady Godiva of Coventry (1955) Ladyhawke (1985) Les rois maudits (TV serija, 1972-1973) Lionheart (1987) Louis XI: Shattered Power (Louis XI, le pouvoir fracassé, 2011) Macbeth (1971 Macbeth (1997) Mongol: The Rise of Genghis Khan (2007)

Northmen – A Viking saga (2014) Outlander (2008) Richard the Lion-Hearted (1923) Richard the Lion-Hearted (1992) The 13th Warrior (1999) The Messenger: The Story of Joan of Arc (1999) The Miracle of the Wolves (1961) The Viking (1928) The Vikings (1958) Vikings (TV serija, 2013–) Tema 3 Captain Blood (1935) Dark Prince: The True Story of Dracula (2000) Isabel (TV serija, 2011–2014) Ivan Groznyy (1944) Ivan the Terrible, Part II (Ivan Groznyy. Skaz vtoroy: Boyarskiy zagovor, 1958) Mad Love (Juana la Loca, 2001) The Broken Crown (2016) The Prince and the Pauper (1937) The Private Lives of Elizabeth and Essex (1939) The Three Musketeers (1921) The Three Musketeers (1935) The Three Musketeers (1939) The Three Musketeers (1948) The Three Musketeers (1973) The Three Musketeers (1993) The Three Musketeers (2011) Tri mushketera (2013) Tsar Ivan Vasilevich Groznyy (1915) Vlad Tepes (1979) Tema 5 A Knight’s Tale (2001) Ivanhoe (1913) Ivanhoe (1952) Ivanhoe (1997) Kristin Lavransdatter (1995) Robin and Marian (1976) Robin Hood (1912) Robin Hood (1922) Robin Hood (2010) Robin Hood (2018) Robin Hood and his Merry Men 1908. Robin Hood: Men in tights (1993) Robin Hood: Prince of Thieves (1991)


Robin of Sherwood (TV serija, 1984) The Adventures of Robin Hood (1938) The Black Shield of Falworth (1954) The War Lord (1965) The White Queen (TV serija, 2013) Tema 6 Black Death (2010) Flesh+Blood (1985) Magnificat (1993) Seljačka buna (1975) The Advocate (The Hour of the Pig, 1993) Valley of the Bees (Údolí vcel, 1968) World Without End (2012) Tema 7 Alexander Nevsky (1938) Arn: The Knight Templar (2007) Arn: The Kingdom at the End of the Road (2008) King Richard and the Crusaders (1954) Kingdom of Heaven (2005) Knight Kenneth (Rytsar Kennet) (1993) Monty Python and the Holy Grail (1975) Mystery!: Cadfael (TV serija, 1994–1998) Pope Joan (Die Päpstin, 2009) Northern Crusades (Herkus Mantas, 1972) Rytsarskiy roman (Рыцарский роман, 2000) Salladin the Victorious (1963) The Crusades (1935) The Mighty Crusaders (Gerusalemme liberata, 1958) The Name of the Rose (1986) The Seventh Seal (1957) Tema 8 Marco Polo (1982) Marco Polo (2007) Marco Polo (TV serija, 2014–2016) Tema 10 The Sea Hawk (1940) Tema 11 El Cid (1961) Tema 13 Apocalypto (2006) Christopher Columbus (TV mini-serija, 1985)

Christopher Columbus: The Discovery (1992) El Dorado (1988) The Royal Hunt of the Sun (1969) Tema 14 Beowulf & Grendel (2005) Beowulf (2007) Brother Sun, Sister Moon (1972) Francis of Assisi (1961) Marketa Lazarová (1967) Tema 15 Camelot (1967) Camelot (TV serija) (2010– 2011) Excalibur (1981) First Knight (1995) Ginevra (1992) Guinevere (1994) Il Re Artù e i cavalieri della tavola rotonda (1910) Lancelot and Elaine (1909) Lancelot and Guinevere (1963) Les Chevaliers de la table ronde (1990) King Arthur (2004) Knights of the Round Table (1953) Merlin (BBC TV serija, 2008–2012) Parsifal (1904) Parsifal (1912) Parsifal (1953) Prince Valiant (1954) Prince Valiant (1997) The Adventures of Sir Galahad (1949) The Black Knight (1954) The Legend of Prince Valiant (TV serija, 1991) The Lion in Winter (1968) The Lion in Winter (2003) The Mists of Avalon (2001) The Quest of the Holy Grail (1915) Tristan + Isolde (2006) Tema 16 The Agony and the Ecstasy (1965) Da Vinci’s Demons (TV serija 2013–2015) The Borgias (TV serija, 2011–2013)

265


POJMOVNIK

POJMOVNIK A administracija (lat. administratio, upravljanje, uprava; vođenje) – upravna i izvršna vlast, uprava; pridjev administrativni alegorija – opis, pripovijedanje koje se služi prenesenim značenjem kako bi izrazilo neku opću ideju; simbolizirana slika neke ideje predočena likovnim sredstvima alodij (srlat. allodium, sva očevina) – nasljedno imanje, pravo vlasništva nad imanjem koje nije ograničeno vrhovnim pravom druge osobe; pridjev alodijalan arabeska – doslovno, „u arapskom stilu“, ukrasi i šare u islamskom stilu s likovima i motivima iz biljnog svijeta arboretum – nasad raznovrsnog drveća i grmlja, služi u znanstvene, uzgojne i ukrasne svrhe 266 armada – vojska, oružana sila, armija: velika flota asimilacija – proces kojim se novi sadržaj i sastavnice prilagođuju i pridružuju starijem ili zatečenom sadržaju, izjednačavanje, prilagodba, slijevanje; u kulturnopolitičkom smislu, stapanje pojedinca ili skupine s novom sredinom, preuzimanjem njezina jezika, vjere, načina život astrolab (grč. astrolábion) – antički uređaj za mjerenje položaja nebeskih tijela

C ceh – strukovo obrtničko udruženje kojim su srednjovjekovni obrtnici štitili svoje interese i održavali kakvoću obrtničke proizvodnje centralizam – upravljanje ili vladavina u kojoj su mjesne ili pokrajinske ustanove (tijela) vlasti podvrgnuta vlasti središta ceremonijal – red običaja propisan ili uobičajen u svečanim i službenim prilikama

Ć Ćaba (Kaba; ar. al-Kaʿba) – glavno islamsko svetište u Meki u kojemu je u jednom uglu uzidan sveti Crni kamen (meteorit)

D

dekretal – u srednjem vijeku, papinska odluka kojom su rješavani konkretni pravni slučajevi, rješenje ili naredba depopulacija – opadanje broja stanovnika na nekom prostoru zbog prirodnih ili društveno-političkih čimbenika dogma (grč. dógma, lat. dogma) – u teološkom smislu, učenje ili nauk koji služi kao pravilo u vjerovanju ili oblikovanju vjerskog načela dualizam – u općenitom smislu, dvojnost, dvojstvo; u B vjerskom smislu, učenje o dvjema suprotnim silabanat – služba ili područje upravljanja bana ma (dobra i zla) koje se od iskona bore za prevlast u beduini (ar. badw, jedn. badawī) – arapski nomad, svijetu; pridjev dualistički stanovnik pustinje; sami beduini sebe nazivaju 'ʾAʿrāb (Arapi) DŽ bogomolja – zdanje za molitvu džamija (ar. ǧāmi) – muslimanska bogomolja s minabratovština – oblici udruživanja stanovnika radi samoretom (tornjem s kojeg se vjernike poziva na molipomoći prije svega u gospodarskom, ali i duhovnom tvu); mošeja smislu, vjersko (najčešće laičko), cehovsko ili kakvo džihad (ar. ǧihād, napor, borba, trud) – u islamu, svedrugo udruženje utemeljeno na čvrstim pravilima ukupno duhovno i tvarno pregnuće u ostvarivanju bula – pečat na javnim poveljama (ispravama); otuda i Božjih zakona; u užem smislu, nastojanje da svuda sama povelja s pečatom zavladaju Božji zakoni burza (tal. borsa, od lat. bursa, novčarka, vrećica za novac) – ustanova u kojoj se trguje novcem i vrijed- E nosnim papirima elita (od fr. élite) – najistaknutije, najuglednije i najvrednije osobe društva; skupina moćnih i utjecajnih ljudi


epidemija (grč. epidēmía, boravak na mjestu) – zarazna bolest koja se naglo širi episkop (grč. epískopos, nadzornik, nadglednik) – u ranijem vremenu biskup Zapadne i Istočne Crkve; danas redovito samo biskup Istočne Crkve evangelijar – bogoslužna knjiga koja sadrži odlomke evanđelja raspoređene za čitanje u pojedine dane; evanđelistar

F

hijerarhija (od grč. hierarkhía) – stupnjevanje činova, dostojanstva; poredak nadređenosti i podređenosti hodočašće – putovanje vjernika prema nekom svetom mjestu udaljenom od mjesta stanovanja hospital (srlat. hospitale, konačište) – u srednjem vijeku, zgrada u kojoj se brinulo u bolesnicima hugenoti (fr. eygenot, vjerojatno od njem. Eidgenosse, saveznik, zavjetovani drug) – katolički naziv za pristaše reformacije u Francuskoj

feudalizam – način organizacije društva i sustava druš- I tvenih odnosa u srednjovjekovnoj Europi zasnovan ikonoklazam (od grč. eikón, slika, prikaz + kláein, na uzajamnim obvezama i osobnim vezama razbijati) – vjerski pokret u Bizantu uperen protiv fragment – ulomak, dio literarnog, glazbenog djela, štovanja ikona; pobornici inoklazma nazivaju se slike, skulpture, promatran kao izdvojena cjelina ikonoklasti; pridjev ikonoklastički 267 inflacija – proces stalnog rasta cijena, odnosno neprestanog opadanja vrijednosti novca; posljedica G neravnoteže u gospodarstvu (povećanje novca u gilda – strukovno trgovačko udruženje kojim trgovci optjecaju prema maloj količini robe i usluga) pojedinoga grada štite interese vlastite trgovine glagoljica – slavensko pismo koje je izmislio Konstan- inkvizicija (lat. inquisitio, istraživanje, isljeđivanje) – crkveni sud koji je osnovao Papa za postupke protiv tin (Ćiril) za potrebe bogoslužja na slavenskom jekrivovjeraca; crkvena osoba koja provodi inkviziciziku ju naziva se inkvizitor građanstvo – društveni stalež koji živi u gradovima, bavi se nepoljoprivrednim djelatnostima, a po po- inovacija – uvođenje novosti u postupku i radu; glagol inovirati ložaju se razlikuje od seljaštva i plemstva inovjerci (jedn. inovjerac) – osobe druge vjere (u odnosu na nekoga drugog) H investitura – uvođenje u neki posjed, službu ili pravo hadž (ar. Ḥaǧǧ) – islamsko hodočašće helenizacija – skup postupaka kojim se ostvaruje sna- islam (ar. islām, samopredaja) – religija koju je u 7. stoljeću osnovao Muhamed žan utjecaj grčkog jezika i kulture; grecizacija, pogrčivanje herceg – visoko dostojanstvo u državi, po časti odmah J iza kralja (titula u srednjovjekovnoj Hrvatskoj i Bo- judaizam – ukupnost obdržavanja židovske vjere, kulture i običaja sni) hereza v. krivovjerje hidžra (ar. hiǧra, preseljenje) – selidba Muhameda i K njegovih prvih sljedbenika iz Meke u Medinu; po- kagan (od staroturkijskog kaɣan) – najviši vladarski slije je među muslimanima prihvaćena kao početak naslov kod mongolskih i turkijskih naroda nove ere


POJMOVNIK

kaganat – služba ili država kaganova kalif (ar. ḫalīfa, zastupnik, nasljednik, zamjenik) – svjetovni i vjerski poglavar rane arapske države; Muhamedov nasljednik kalifat (ar. ḫilāfa) – služba ili država kalifova kalfa – izučeni obrtnički ili trgovački pomoćnik kaluđerstvo (od grč. kalógeros, kaluđer) – istočnokršćansko (pravoslavno) redovništvo kalvinizam – ogranak reformacijskog pokreta zasnovan na naučavanju Jeana Calvina kapital (srlat. capitale, bogatstvo) – novčana sredstva koja njihovi vlasnici ulažu u poslove koji im nose dobitak kapitalisti – bogati poduzetnici koji su zaradu ulagali u novu proizvodnju i poslove kapitular (srlat. capitulare) – naredba franačkih vladara u doba Karolinga koja se provodi kao zakon 268 karavela (šp., port. caravela) – čvrsti jedrenjak (14.17. st.) s uzdignutim pramcem i krmom i tri-četiri jarbola, građen za oceanske uvjete kartular (lat. chartularium, zbirka spisa) – knjiga u kojoj je neka ustanova (najčešće samostan ili crkva) u srednjem vijeku unosila prijepise isprava izdanih njoj u korist katarstvo (od grč. katharós, čist) – dualističko učenje prema kojem u svijetu postoje dva boga (bog dobra i bog zla); sljedbenik katarstva naziva se katar kler (preko lat. clerus od grč. klḗros, ždrijeb, dioba, dodjeljivanje) – svećenstvo, stalež duhovnika kneštvo – čast i vlast kneževa (visokog aristokrata) i prostor njegove vladavine kolegij (lat. collegium, zbor, odbor) – odgojni zavod sa školom i stanom za gojence (pitomce) kolonada – trijem sa stupovima komora, Dvorska – vrhovna financijska ustanova Habsburške Monarhije kompilacija – tekst sastavljen od dijelova drugih tekstova, izrađen na temelju tuđih djela komuna (srlat. commune) – srednjovjekovni grad oslobođen feudalne ovisnosti i podvrgnut središnjoj vlasti, s administrativno-teritorijalnom samostalnošću; pridjev komunalan

koncil (lat. concilium) – zborovanje Pape, biskupa i crkvenih dostojanstvenika i učenjaka radi savjetovanja i donošenja zaključaka i propisa o važnim pitanjima vjere i Crkve; crkveni sabor, sinoda; pridjev koncilski konkvistador (šp. conquistador) – španjolski osvajač Srednje i Južne Amerike; konkistador konstruktor – onaj koji se bavi konstruiranjem strojeva, mehanizama, građevinskih objekata (mostova) i/ili njihovih pojedinih dijelova; graditelj korupcija (od lat. corruptio, zavođenje, podmićivanje; iskvarenost) – davanje novca ili drugih materijalnih dobara, povlastica i pogodnosti s namjerom da primatelj čini ili djeluje po želji davatelja; korištenje svojega (društvenog ili službenog) položaja za protupropisno stjecanje povlastica i/ili materijalnih dobara za sebe ili omogućavanje nekome drugome da ih stekne; duhovna i moralna iskvarenost kristijanizacija – proces usađivanja, odnosno usvajanja kršćanskog načina života i vjerskih zasada kršćanstva, koji započinje pokrštavanjem (čin izvršenja krštenja, odnosno procesa krštenja većeg broja ljudi), a čemu može prethoditi osobno obraćenje krivovjerac – sljedbenik krivovjerja; heretik krivovjerje – učenje ili vjersko uvjerenje koje je s gledišta vjerske većine označeno kao pogrešno; krivovjerstvo, hereza kroničar – pisac kronike, djela u kojem se bilježe događaji po slijedu u vremenu; ljetopisac

L lekcionar – bogoslužna knjiga u kojoj su skupljeni izvaci iz evanđelja i drugih biblijskih knjiga, red čitanja licencijat – akademski stupanj teoloških studija; odgovara stupnju magisterija

M magnetizam – skup pojava povezanih uzajamnim djelovanjem tvari i magnetnih polja


majordom – u Franačkoj, isprva predstojnik kraljevske palače, a poslije stvarni upravljač države manufaktura (srlat. manufactura) – veća radionica, odnosno proizvodni pogon zasnovan na unutrašnjoj podjeli rada marka – upravna oblast u pograničnim krajevima Franačke pod Karolinzima, kojoj je na čelu bio markgrof merkantilizam (od fr. mercantile, koji se odnosi na trgovinu; trgovački, unosan) – učenje i praksa u razvijenim dijelovima Europe (16. do 18. stoljeće), u prvi je plan stavljala razvoj trgovine, osobito međunarodne, kao najučinkovitiji način stjecanja novčanog viška kojim se jačala država; imenica merkantilist metalurgija – grana tehnologije koja se bavi dobivanjem metala iz ruda, proizvodnjom slitina i preradbom slitina u poluproizvode migracija – seoba velikih skupina stanovništva s jednog područja na drugo ili iz jedne zemlje u drugu minezenger (njem. Minnesänger) – pjesnik, skladatelj i pjevač, pripadnik dvorskog viteškog staleža, ali i profesionalni putujući pjevač; od sredine 12. do 14. stoljeća na njemačkim viteškim dvorovima pjevao o ljubavi, ženi, križarskoj vojni; izvor te lirike je u pjesništvu južnofrancuskih (provansalskih) trubadura mirodije – aromatični začini koji se dodaje jelu i piću radi boljeg okusa i mirisa misal – katolička bogoslužna knjiga u kojoj su sabrane misne molitve, čitanja, pjevanja i rubrike misionar (od lat. missio, slanje) – onaj koji propovijeda kršćansko Evanđelje u dalekim krajevima i širi vjeru, vjerovjesnik misterij – kasniji razvojni oblik bogoslužne drame (od 14. do 17. stoljeća); bila je vrlo omiljena nabožna pučka priredba misticizam v. mistika mistika (od grč. mystikós, tajan, tajanstven) – učenje o vjerskim tajnama, nauk o poimanju natprirodnih istina (s pomoću dubokog razmišljanja, poniranja u sebe) kako bi se ostvario neposredni doživljaj Boga i sjedinjenje s božanskim; misticizam; pridjev mističan moći v. relikvije

monaštvo (od monah, grč. monakhós, sam, usamljen) – oblik redovništva koji slijedi strogo uzdržavanje, misaonost, duhovnost i odvojenost od svijeta, jedina vrsta redovništva u istočnom kršćanstvu monopolizirati (od monopol, isključivo pravo bavljenja nekim poslom, trgovinom ili proizvodnjom; potpuno prisvajanje) – zadržati ili zadržavati samo za sebe pravo na nešto musliman (ar. muslim, onaj koji se predaje Bogu) – pripadnik islamske vjeroispovijesti

N naturalna privreda – zatvoreni tip privređivanja u zajednicama koje proizvode samo za svoje prijeke potrebe, bez razmjene (trgovine) s drugim zajednicama nava (tal. nave od lat. navis, lađa, brod) – veći jedre- 269 njak izduženog oblika, s dvije do tri palube, nosivosti do 800 t, ukrcavao do 800 ljudi navigacija – vođenje broda najpovoljnijim putem uz primjenu plovidbenih tehnika i vještina

O

optika – grana fizike koja se bavi svojstvima i širenjem svjetlosti, te međudjelovanjem svjetlosti i tvari ornamentika – ukupnost odlika ornamenata (likovnih elemenata koji tvore ukras) jedne vrste

P palisada – drvena ograda ili zid načinjen od debala okomito zabodenih u zemlju i pri vrhu zašiljenih paroh (mn. parosi, od grč. pároikos, prebivalac) – u Istočnoj Crkvi, glavni svećenik jedne crkvene općine partikularizam – težnja neke društvene grupe, organizacije i slično da ostvari zasebne interese, pretpostavljajući ih interesima šire društvene zajednice patrijarh (grč. patriárkhēs, lat. patriarcha) – prvosvećenik jednog od velikih apostolskih sijela (Rim, Konstantinopol, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem); u Pravoslavnoj Crkvi, glavar samostalne Crkve patrijaršija – crkveno područje kojem je na čelu patrijarh


POJMOVNIK

patronat – moć i vlast patrona; zbir povlastica s nekim obvezama koje je Crkva davala zakladnicima crkve, kapele; pridjev patrontatski personalna unija – odnos dviju ili više samostalnih država koje su okupljene u istu političku zajednicu temeljem toga što imaju zajedničkog vladara portulan (tal. portolano) – višebojne pomorske karte crtane rukom na pergamenu ili koži (13. – 17. st.), opremljene uputama za plovidbu, podacima o obalama i lukama preindustrijalizacija – prijelazno razdoblje između osnivanja manufaktura u srednjovjekovnim gradovima i prave industrijalizacije; način proizvodnje u kojem kapitalist organizira radnike u seoskim područjima za proizvodnju za tržište prelat – crkveni velikodostojnik, pretpostavljen ostalim crkvenim službenicima 270 prepošt (mlet./tal preposto od lat. praepositus) – svećenik na čelu kanoničkog zbora, prepozit pretendent – osoba koja polaže pravo na nešto privilegij (lat. privilegium) – isprava kojim viša vlast pojedincu, gradu i sl. dodjeljuje određene povlastice; isključivo pravo koje uživa osoba, društvena grupa ili stalež, povlastica protestantizam (od protest, prosvjed) – učenje i djelatnost kršćanskih crkava pod utjecajem reformacije protestanti – pristaše protestantizma provincijal – starješina nad nekoliko samostana koji sačinjavaju provinciju psaltir – knjiga psalama puritanci (eng. Puritans, od kasnolat. puritas, čistoća) – pripadnici reformnoga pokreta unutar engleskog protestantizma nastalog s ciljem da dovrši reformaciju i „očisti“ posljednje natruhe katoličanstva

R

raslojavanje (od gl. raslojiti) – podjela na slojeve, u ovom slučaju na društvene slojeve prema imovini i položaju reformacija (od lat. reformatio, preobrazba, poboljšanje) – pokret za unutrašnjom preobrazbom Katoličke Crkve relikvije – materijalni ostatak vezan uz osobu koja je predmet osobitog ili religioznog štovanja (tjelesni ostaci takvih osoba, predmeti koji su im pripadali ili oni koje su dodirnuli); moći renta (od srlat. renda preko njem. Rente) – redovni dohodak koji se ostvaruje temeljem nekoga prava ili posjeda

S seciranje – u medicini, raščlanjivanje tijela u dijelove, razuđivanje sinagoga (grč. synagōgḗ, skupljanje) – židovski hram, bogomolja i mjesto za sastajanje i učenje sklavinija (grč. Sklabenía, lat. Sclavinia) – područje naseljeno Slavenima, slavenska zemlja skolastika – filozofska i teološka metoda poučavanja u kršćanskim školama, posebnog sustava mišljenja izobrazbe zasnovan na logičkom umovanju i dokazivanju. skriptorij (lat. scriptorium) – pisarnica, mjesto gdje se rukom pišu te prepisuju knjige i spisi statut (lat. statutum, utvrđivanje) – zbirka pisani odredaba; osnovni pravni čin grada u srednjem vijeku kojim se uređuje zakonodavstvo sultan (ar. sulṭān, vladar) – muslimanski vladarski naslov; područje sultanove vlasti naziva se sultanat suniti (od ar. sunnī, koji se drže sune, tj. predaje) – većinska grana islama suveren (fr. souverain) – najviši nositelj vrhovne vlasti u državi; vladar

rabin (hebr. rabbī, moj učitelj) – vodeća duhovna i teološka ličnost u židovskim općinama, u srednjem Š vijeku imao je i dužnost suca i moralnog autoriteta šerijat (ar. šarīʿa, pravi, jasni put) – temeljni vjerski ramazan (ar. ramaḍān, vrući mjesec) – deveti mjesec zakon koji muslimani moraju poštovati u društveislamskoga kalendara, mjesec posta nom, obiteljskom i vjerskom životu


šijiti (ar. šī‘ī, pristaša, strančar, od ar. aš-šīʿa, stran- V ka, skupina) – manjinska grana islama, sljedbenici veduta (tal. veduta, vidik, pogled, izgled) – slikarski ili Muhamedova rođaka i zeta Alija kojega smatraju grafički prikaz grada ili kraja jedinim Muhamedovim izravnim nasljednikom vikarija – upravno područje ili ured crkvenog reda kojem je na čelu vikar (zamjenik poglavara reda); T vikarijat tema(t) (grč. théma) – vojnoupravna oblast u Bizant- vitraj – slika od dijelova obojena stakla (međusobno skom Carstvu povezanih olovnim okvirima) ili naslikana na statematika – skup sadržaja s nekog znanstvenog, umklenoj plohi prozora jetničkog ili društvenog područja; predmet obrade vjerovjesnik v. misionar teologija (grč. theología, lat. theologia, učenje o Bogu) – vrijednosni papiri – pisane potvrde koje njihovom kod starih Grka, sve pjesme i priče o bogovima; ukuvlasniku daju pravo na udio u nekom poslovnom pnost učenja o Bogu i vjeri, proučavanje Boga i vjerpothvatu ili poduzeću skih istina i zasada, bogoslovlje; pridjev teološki teritorijalizacija – proces i rezultat teritorijaliziranja, odnosno diobe na teritorije, podjelu na geografske ili upravne cjeline; opodručivanje 271 trubadur (fr. troubadour) – srednjovjekovni putujući pjesnik-pjevač, osobito provansalski (južnofrancuski); v. minezenger turkijski – pridjev koji se odnosi na narode koji govore turkijskim jezicima (skupina srodnih jezika na golemu prostranstvu od jugoistočne Europe do Kine, i od središnjeg Irana do Arktika)

U unija (lat. unio) – sjedinjenje, jedinstvo; zajednica država ili naroda; udruživanje Crkava univerzalizam – sveopćost, sveobuhvatnost; u političkom smislu, shvaćanje da samo jedna jedina država ili monarhijska vlast posjeduje gospodstvo posvuda (ili barem na pretežnom dijelu nekog prostora), odnosno da ima posebu premoć nad svim ostalim državama (ili barem nad svim državama na nekom prostoru) urbanizacija (od lat. urbanus, koji pripada gradu, gradski) – proces stvaranja i širenja gradova i pretvaranja seoskih područja u gradska uzurpator – osoba koja je nešto neovlašteno prisvojila


Molimo vas da primjedbe i prijedloge za poboljšanje ovog udžbenika pošaljete poštom ili javite telefonom. Adresa nakladnika: Meridijani, p.p. 132, 10430 Samobor, tel.: 01/3362-367, faks: 01/3360-321, e-mail: meridijani@meridijani.com

Za nakladnika: Petra Somek, tiskano u Hrvatskoj 2020. godine


Otkrij i nauÄ?i

Profile for meridijani-izdavac

Svijet prije nas - Povijest 2  

Advertisement

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded