Etika u sestrinstvu

B I B L I O T E K A

S R E D N J O Š K O L S K I

U D Ž B E N I C I

ETIKA Sonja Kalauz

ETIKA

u sestrinstvu

UDŽBENIK ZA TREĆI RAZRED MEDICINSKE ŠKOLE ZA ZANIMANJE MEDICINSKA SESTRA OPĆE NJEGE / MEDICINSKI TEHNIČAR OPĆE NJEGE

Sonja Kalauz / ETIKA U SESTRINSTVU udžbenik za treći razred medicinske škole za zanimanje medicinska sestra opće njege / medicinski tehničar opće njege

MEDICINSKA NAKLADA ZAGREB BIBLIOTEKA SREDNJOŠKOLSKI UDŽBENICI Sonja Kalauz / ETIKA U SESTRINSTVU udžbenik za treći razred medicinske škole za zanimanje medicinska sestra opće njege / medicinski tehničar opće njege

Autor: doc. dr. sc. Sonja Kalauz

Recenzent: Marija Brdarević, prof.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem.

ISBN 978-953-176-944-0

© 2020 Medicinska naklada. Sva prava pridržana. Ova je knjiga zaštićena autorskim pravima i ne smije se ni djelomično reproducirati, pohraniti u sustavu za reproduciranje, fotokopirati niti prenositi u bilo kojem obliku i na bilo koji način bez pismenoga dopuštenja autora i izdavača.

Sonja Kalauz

Etika u sestrinstvu udžbenik za treći razred medicinske škole za zanimanje medicinska sestra opće njege / medicinski tehničar opće njege

ZAGREB, 2020.

Sadržaj 1. Etika i moral. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 Etika kao filozofska disciplina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 Zadaća i podjela etike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 Podrijetlo morala i moralni razvoj čovjeka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 Temeljne točke u razvoju etike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

2. Etika u sestrinstvu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Etika u sestrinstvu kao područna, profesionalna etika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Povijesni razvoj etike u sestrinstvu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18

O poštenju i pouzdanosti:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 O komunikativnosti i ljubaznosti:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 O osjećajnosti:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 O samosavladavanju:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 O izdržljivosti:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 O glasu i govoru sestre:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 O sestrinskoj uniformi: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Portret idealne sestre:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25

Etički kodeksi medicinskih sestara. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 Moralna praksa u sestrinstvu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42

3. Glavne etičke teorije u sestrinstvu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Etika vrline . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 Kršćanska etika vrline. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53

Etika dužnosti / deontologija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Utilitaristička etička teorija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Etika skrbi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61

4. Etička načela u sestrinstvu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Etička načela kao opće smjernice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 Primjena etičkih načela u sestrinstvu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66

5. Bioetika u sestrinstvu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Preduvjeti i okolnosti nastanka bioetike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 Početak razvoja bioetike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Različita shvaćanja bioetike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 Principalizam kao početna etapa u razvoju bioetike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 Etički pluralizam i interdisciplinarnost – obilježja druge etape u razvoju bioetike. . . . . . . . 79 Pluriperspektivizam – obilježje treće etape u razvoju bioetike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80

V

6. Etičke dileme u sestrinskoj praksi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Pravo na život, pravo na smrt i pravo na smrt s dostojanstvom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84

Teorije o nastanku života. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 Teorije o izvoru života. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Teološki pristup stvaranju svijeta i čovjeka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86

Tko je čovjek?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Što je smrt?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 Pravo na život. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89

Zakon o liječništvu – Priziv savjesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Zakon o sestrinstvu – Priziv savjesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91

Pravo na smrt. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 Eutanazija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Eutanazija kroz povijest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 Pitanje eutanazije sa stajališta kliničke prakse. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Distanazija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 Ortotanazija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105

7. Palijativna skrb . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Palijativna skrb i njezini ciljevi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Hospicijska skrb . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 Etički aspekti zdravstvene njege palijativnih bolesnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112

8. Komunikacija s palijativnim bolesnikom – etički aspekti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Interpersonalna komunikacija u području palijativne skrbi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124

9. Terapijski odnos medicinska sestra – bolesnik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 Osobitosti terapijskoga odnosa medicinska sestra – bolesnik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130

Empatija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 Povjerenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 Povjerljivost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134

10. Transplantacija, eksplantacija i doniranje organa – etički aspekti. . . . . . . . . . . . 137 Transplantacija, eksplantacija i doniranje organa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138

Dodatak 1. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Dodatak 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 Literatura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 Pojmovnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 Kazalo pojmova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173

Uvod Što je sestrinstvo i kakva je njegova unutarnja vrijednosna struktura – dva su pitanja o kojima se posljednjih desetljeća često raspravlja unutar same profesije, drugih zdravstvenih profesija i ostalih zainteresiranih društvenih skupina. Iz niza postojećih definicija mogu se izdvojiti dvije, koje u svome sadržaju u većoj mjeri dohvaćaju bit i smisao sestrinstva: …Sestrinstvo je autonomna profesija čije je područje rada zdravstvena njega. Medicinske sestre, osim što planiraju, provode i vrednuju ishode zdravstvene njege i rade na promicanju zdravlja i sprječavanju bolesti, bave se znanstveno-istraživačkim i nastavnim radom te sudjeluju u provođenju zdravstvene politike… (Međunarodna udruga medicinskih sestara / ICN, 2002.).

Srž sestrinske prakse jest dobra klinička prosudba i savjesno provođenje zdravstvene njege s ciljem promicanja, poboljšanja i održavanja zdravlja, potpunog oporavka od bolesti ili, kad je to neizbježno, osiguravanja uvjeta za mirnu smrt (RCN, 2002.)

Budući da pomaganje bolesnima, siromašnima i nemoćnima postoji otkad je i ljudskoga roda, bit sestrinstva treba razmatrati kroz povijest razvoja čovjeka i društva, socijalna i ekonomska kretanja, tradiciju, ali i cijeli, mukotrpni put stjecanja novih znanja i vještina kako bi postalo vidljivo i javno prepoznatljivo.

Radeći unutar zdravstvenoga tima, medicinske sestre pružaju bolesnomu čovjeku sigurnu i suosjećajnu skrb utemeljenu na etičkim zasadama i znanstvenim činjenicama. No da bi multidisciplinarna i interdisciplinarna suradnja unutar zdravstvenih timova bila skladna i da bi se ostvarili željeni ishodi u skrbi za bolesnog i zdravog čovjeka, potrebno je jasno razgraničiti profesionalna prava i dužnosti svakog člana tima. To za sobom neminovno povlači pitanje profesionalne i moralne odgovornosti: profesionalne i moralne samostalnosti te profesionalnih i moralnih kompetencija i ovlasti. Nejasna i nepotpuna granica u području odgovornosti, prava i dužnosti osobito je primjetna u odnosima između članova liječničke i sestrinske profesije. Iako danas medicinske sestre nastoje svojoj profesiji dati jasan, vjerodostojan identitet te razlučiti područje svojih ovlasti u procesu zdravstvene skrbi, liječnička predodžba njihove profesije i dalje ima naznake tradicionalizma i paternalizma. Neosporno je da odnos između liječnika i medicinskih sestara nikada nije bio skladan, za što su odgovorna njihova različita stajališta u pogledu skrbi za bolesnike, statusa i javnoga ugleda te na rodnu, odnosno spolnu pripadnost.

Još jedno područje izaziva nesporazume: hijerarhija u moralnome prosuđivanju i donošenju moralnih odluka. I dalje se smatra da je to područje u kojemu su liječnici neupitni autoriteti, a u kojem medicinske sestre tek ponekad mogu sudjelovati, ali samo kao pomagači. Nažalost, velik se broj medicinskih sestara VII

slaže s tom situacijom pa i dalje etiku u sestrinstvu u potpunosti poistovjećuje s medicinskom etikom.

Za one koji žele znati više: Neobjašnjivo sporo do sestrinskih profesionalnih krugova dolazi spoznaja da je već 1995. godine, u 2. izdanju Enciklopedije bioetike Warrena T. Reicha, prvi put spomenuta etika sestrinstva kao zasebno, izdvojeno područje u kojemu se određeni moralni problemi i dileme promatraju i raspravljaju s gledišta medicinskih sestara, uključujući sestrinske odgovornosti i dužnosti. Sestrinska etika nije dio medicinske etike i nije isto što i medicinska etika.

One jesu tijesno povezane, ali su zasebne i potpuno samostalne. Danas se u razvijenome svijetu etika u sestrinstvu izučava u svim institucijama koje se bave obrazovanjem medicinskih sestara. Same medicinske sestre u situacijama u kojima postoje moralne nejasnoće ili moralne dileme, ravnopravno, pojedinačno ili kao članice tima, raspravljaju, prosuđuju i odlučuju ili sudjeluju u donošenju odluka. Sestrinska je etika, kao i medicinska, poslovna ili novinarska etika, u razdiobi etike svrstana u zasebne, područne etike. Ta posebna, područna etika ili, kako se češće naziva, profesionalna etika, nije ništa drugo do izraz i primjena opće normativne etike u posebnome području ljudskoga djelovanja (to je područje kod medicinskih sestara zdravstvena njega), pri čemu se u obzir uzimaju specifični uvjeti i posebnosti toga područja.

Prošlost

VIII

Sadašnjost i budućnost – profesionalna etika / etika u sestrinstvu – jedan od kamena temeljaca sestrinstva kao profesije

Profesionalna etika često se shvaća i objašnjava kao moralna praksa koja se provodi kroz moralne standarde profesije, pri čemu važno mjesto zauzimaju vlastite profesionalne vrijednosti. Etičko definiranje sestrinske prakse pomaže u razumijevanju moralnih značajki rada s bolesnim ili zdravim ljudima, međusobnih odnosa unutar profesije, odnosa prema pripadnicima drugih profesija te prema radnoj organizaciji i društvu uopće. To nije ništa drugo nego stvaranje okvira za preuzimanje odgovornosti i uvjeta za moralno i profesionalno promišljanje i postupanje u skladu s očekivanjima osoba o kojima medicinske sestre skrbe. Etika u sestrinstvu grana je opće etike, a izučava se i kao dio filozofije sestrinstva, čiji se sadržaji odnose na temeljne pojave i pojmove koji se povezuju sa sestrinstvom i sestrinskom praksom, s težištem na medicinskim sestrama, bolesnicima, okolišu i zdravlju.

Pod okriljem sadržaja filozofije sestrinstva, medicinske sestre ispituju bit i prirodu sestrinstva, zdravog i bolesnog čovjeka, okruženja, zdravlja i bolesti. Sestrinska praksa često je središnja točka filozofskoga razmišljanja, a temeljna pitanja koja se postavljaju i o kojima se raspravlja su: što je sestrinstvo (što je sestrinsko znanje i koje su njegove sastavnice) te koje je značenje dobra u sestrinstvu (dobro postupanje, dobro prosuđivanje, dobra praksa, dobra medicinska sestra).

Medicinske sestre oslanjaju se na filozofiju u analizi, kritici i raspravi o kliničkim situacijama koje ugrožavaju sigurnost bolesnika te o svim sastavnicama zdravstvene njege. Filozofija im nudi „alate“ koji im pomažu u prepoznavanju nekih pojava, promišljanju i razmišljanju o profesionalnim i moralnim odgovornostima i djelovanju s ciljem postizanja najvećega dobra. Medicinske sestre utjelovljuju filozofiju u svojim postupcima, u situacijama u kojima svoje znanje, moral i čitavo svoje biće stavljaju u službu brige o drugima. Bit njihove filozofije leži u poštovanju i skrbi za drugoga čovjeka.

“Jedinstvena je uloga medicinske sestre da pomogne bolesnom ili zdravom pojedincu u obavljanju onih aktivnosti koje pridonose zdravlju ili oporavku (ili mirnoj smrti), a koje bi pojedinac obavljao samostalno kada bi imao potrebnu snagu, volju ili znanje.

To treba činiti tako da mu pomogne postati neovisnim što je moguće prije”.

(V. Henderson, 1994:4).

Čini se također da filozofsko razmišljanje medicinskim sestrama može omogućiti da osvijeste važnost svoga utjecaja na ukupne ishode zdravstvene skrbi.

Postavljajući bolesnika, ali i zdrave članove društvene zajednice, u centar skrbi, primjenjujući holističke pristupe u procesu zdravstvene njege i stavljajući interes bolesnika iznad svih drugih interesa, one mogu imati značajan utjecaj na donošenje odluka u sustavu zdravstva, na izvrsnost moralne i profesionalne prakse te na primjenu boljih organizacijskih i zdravstvenih politika.

IX

Sestrinsko obrazovanje mora poticati razvijanje moralnih vizija, moralnoga promišljanja i moralne intuicije, vještine kritičkoga razmišljanja te socijalnu i političku snalažljivost. Jedan od ciljeva etičkoga poučavanja medicinskih sestara jest uključivanje vjerodostojnih sadržaja vezanih uz moral, kako bi se potaknuo razvoj njihove odgovornosti i osjetljivosti za društvena zbivanja koja mogu utjecati na zdravlje pojedinca i zajednice. Drugi je cilj priprema budućih medicinskih sestara za sposobnost prepoznavanja i pravilnoga reagiranja na moralne dileme u području zdravstvene njege. Vrlo je važno da ih se pouči kako će svoj osobni sustav vrijednosti i vjerovanja uskladiti i spojiti s važećim profesionalnim etičkim načelima i etičkim standardima. Ovaj spoj osobnih i profesionalnih vrijednosti trebao bi postati temelj za moralno promišljanje, moralnu prosudbu, donošenje moralnih odluka i njihovu primjenu u području zdravstvene njege.

Sastavni dio moralnoga karaktera medicinskih sestara mora biti sposobnost moralne refleksije, odnosno promišljanja i stvaranja svoje prosudbe, velikim dijelom na osnovi raspoloživih objektivnih činjenica, ali i na onome osjećaju koji se naziva sestrinska intuicija. To znači da moraju biti sposobne u potpunosti osvijestiti sva moralna pitanja unutar određene praktične situacije i pažljivo razmotriti moguće uzroke i posljedice te ponuditi moguća rješenja. U praksi je važno da medicinske sestre raspravljaju i izmjenjuju svoja mišljenja s drugim stručnjacima. Da bi se jasnije sagledala sva polazišta i gledišta sestrinske etike kao sastavnoga dijela opće etike, važno je razjasniti ulogu morala i njegov razvoj te ulogu etike kao filozofske discipline koja daje temeljni okvir za moralnu orijentaciju u pitanjima koje se odnose na opstojnost i život čovjeka.

1.

Etika i moral

SADRŽAJ Etika kao filozofska disciplina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2

Zadaća i podjela etike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 Podrijetlo morala i moralni razvoj čovjeka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 Temeljne točke u razvoju etike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

Ishodi učenja: 1. objasniti pojam etike kao filozofske discipline 2. objasniti pojam morala 3. objasniti razliku između pojma etike i pojma morala 4. objasniti što su to univerzalne moralne norme 5. objasniti podrijetlo morala i moralni razvoj čovjeka 6. objasniti što je to moralni sud, što je to moralna svijest, a što moralna savjest 7. opisati pojedine uporišne točke u povijesti etike 8. objasniti što je prema Kantu – moralna radnja 9. objasniti što je prema Kantu – moralni osjećaj 10. objasniti što je to prema Kantu moralno djelovanje – iz dužnosti 1

Iz toga doba valja istaći nekoliko filozofa koji su značajno utjecali i na razvoj etike u sestrinstvu.

Slika 1-2. Škola filozofije u antičkoj Ateni

Pitagora Zajedno sa svojim učenicima, Pitagora je etiku temeljio na etičko-matematičkim spekulacijama pa se može reći da su stvorili prvu znanstvenu etiku i prvi etički sustav. Utemeljio je dijalog kao i poštovanje različitosti, što je postalo važno za cijeli budući ljudski rod. Važno je istaknuti da su sljedbenici učenja Pitagore prvi u helenskom svijetu priznali ženama ravnopravnost, a osobitu su brigu i pažnju posvećivali njihovu obrazovanju.

Heraklit Za Heraklita se kaže da je bio jedan od najrevolucionarnijih mislilaca u cjelokupnoj povijesti filozofije, a njegove su osnovne ideje rezultat proučavanja prirode i čovjeka. Svijet je doživljavao kao neprekidnu mijenu koja poticana suprotnostima i sredinom između dviju suprotnosti postaje odredišna točka u kojoj se one dodiruju i od kojih priroda stvara sklad ili harmoniju. Prema Aristotelu to nije ništa drugo nego – pronalaženje prave mjere. Jednu od najpoznatijih Heraklitovih misli da sve neprestano teče, da se sve mijenja izrekao je na sličan način 1580. godine na jednom predavanju Giordano Bruno: Omnia mutantur, nihil interit.2 Za Heraklita pravi izvor spoznaje je razum, a sva osjetilna opažanja smatrao je nepouzdanim i podložnim raznim vanjskim utjecajima. Osnovni su principi njegove etike predanost općem moralnom zakonu i samokontrola (nadilaženje samog sebe).

Demokrit Demokrit je spoznaju dijelio na osjetilnu i razumsku. Smatrao je da čovjek treba prevladati osjetilna zadovoljstva i nastojati ostvariti trajnije vrijednosti. Prvi je po-

2 „Sve se mijenja, ništa ne propada“.

10

Etika u sestrinstvu

stavio etičko načelo najvišeg dobra, što je bilo prihvaćeno u kasnijem razvoju etike. Za njega je najviše moguće dobro eutimija - duhovno zadovoljstvo čovjeka, harmonija i nepomućenost duše. Kao prvi uvjet za postizanje eutimije ističe održavanje mjere, kao drugi uvjet – ispunjavanje dužnosti. Od svih dužnosti najvažnija mu je bila dužnost prema državnoj zajednici.

Smatrao je da je država u kojoj se valjano upravlja najveća zaštita pojedincu. Oni koji njome upravljaju uvijek moraju voditi računa o pravdi i pravednom odnosu, jer kad je državna uprava zdrava, sve je zdravo, a kad je ona pokvarena, sve propada. Kao treći, vrlo važan uvjet za duhovno zadovoljstvo naveo je - stvaranja radnih navika, učenje, pisanje, čitanje i bavljenje glazSlika 1-3. Demokrit bom još u djetinjstvu. Sve je ovo u službi razvoja vrlina, od kojih je Demokrit posebno naglasio vrlinu stida. Osjećaj stida povezuje sa čistoćom srca, čestitim promišljanjem prema srcu i razboritim postupanjem. U skladu s tim, mjerilo moralnosti ne vezuje za vanjski uspjeh, nego za srce čovjeka i njegovu volju.3 Demokrit je prvi helenski etičar koji govori o autonomiji moralne svijesti i o savjesti kao vrhovnoj moralnoj instanciji. Napose treba istaknuti da je Demokrit u etičku raspravu uveo i jednu od središnjih etičkih kategorija – pojam dužnosti (grč. to deon).

Početkom 5. stoljeća pr. Krista došlo je do preispitivanja učenja starih škola, ispitivanje vrijednosti starih spoznaja. Bilo je to vrijeme burnih promjena, izuzetno krizno razdoblje u kojem je cjelokupni život postao javan, selio se iz kuća i palača na ulicu, gdje je onaj tko je najglasniji mogao svoje mišljenje lako nametnuti mnoštvu bez da se ono temelji na poznatim znanstvenim činjenicama. U znanosti ili umjetnosti uzimalo se ono što se smatralo točnim, dobrim i lijepim, ali bez izgradnje vlastitog znanstvenog sustava ili umjetničkog stila. Sofistika, koja se pojavljuje u to vrijeme, odražavala je duh tog doba, a sofisti su podučavajući retoriku, politiku i filozofiju, pripremali ljude za politički život u uvjetima demokracije. Sofistika se od starije grčke filozofije razlikovala u predmetu kojim se bavila, a njega su sačinjavali: čovjek, civilizacija i ljudski običaji. Dakle bila je okrenuta čovjeku (antropocentrična), što je sofist Protagora jezgrovito izrazio u poznatoj izreci da je čovjek mjerilo svih stvari - onih koji postoje da postoje, a onih koji ne postoje da ne postoje. U sofistici istina prvi put u povijesti filozofije pada u zaborav. Ono što stupa na njeno mjesto jest privid, individualni osjetilno-razumski doživljaj. Istina postaje sve što ljudi vide i što tvrde da vide, pa tako njihovo mišljenje ne može biti lažno. Ono što je istina za jednog, nije morala biti istina za drugog čovjeka.

3 Onaj tko ima čisto srce i čestito promišljanje u srcu sklon je da se stidi svojih grijeha i da se zbog njih kaje – u Miloš N. Đurić, Istorija helenske etike, str. 169.

Etika i moral

11

2.

Etika u sestrinstvu SADRŽAJ Etika u sestrinstvu kao područna, profesionalna etika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Povijesni razvoj etike u sestrinstvu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 O poštenju i pouzdanosti:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

O komunikativnosti i ljubaznosti:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

O osjećajnosti:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

O samosavladavanju:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

O izdržljivosti:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

O glasu i govoru sestre:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

O sestrinskoj uniformi: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Portret idealne sestre:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

23 23 24 24 24 25 25 25

Etički kodeksi medicinskih sestara. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 Moralna praksa u sestrinstvu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 Sposobnost kritičkoga promišljanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44

Ishodi učenja: 1. objasniti što je etika u sestrinstvu i što čini njezine temelje 2. objasniti faze u povijesti razvoja etike u sestrinstvu u svijetu i u Republici Hrvatskoj i objasniti njihova posebna obilježja 3. objasniti povijest nastanka prvih sestrinskih etičkih kodeksa te njihove specifičnosti 4. objasniti sva poglavlja Etičkog kodeksa medicinskih sestara, u izdanju Hrvatske komore medicinskih sestara 5. objasniti modele odnosa medicinska sestra – bolesnik u donošenju etičkih odluka 6. primjeniti modele donošenja etičkih odluka u praksu 7. objasniti značenje i elemente moralne prakse u sestrinskoj profesiji 8. objasniti pojmove kulture skrbi, odnosno značenje transkulturalne skrbi za bolesnike.

17

Etika u sestrinstvu kao područna, profesionalna etika Profesionalna etika u sestrinstvu (uobičajeno se koristi izraz sestrinska etika) često se shvaća i objašnjava kao moralna praksa činjenja dobra u najboljem interesu bolesnika, koja se provodi kroz moralne standarde profesije (etički kodeks medicinskih sestara), te kao vjerovanje u vlastite profesionalne vrijednosti kao u posebna načela moralnosti. Temelje etike u sestrinstvu sačinjavaju ideje skrbi i zdravstvene njege bolesnika. Briga za čovjeka (zdravog ili bolesnog) smatra se nadasve moralnim činom i kroz povijest je povezivana s idejom samilosti, suosjećanja i pomaganja u nevolji. Sestrinska se etika još može definirati kao pregled svih etičkih i bioetičkih pitanja koja se trebaju razmatrati kroz sestrinsku teoriju i praksu. Etičko normiranje ili propisivanje sestrinske prakse pomaže razumijevanju onoga što bi medicinska sestra trebala činiti za osobe za koje skrbi i daje smjernice kako prepoznati moralni problem, kako razmotriti moralnu dilemu i kako postupiti prilikom donošenja odluke.

Da bi etika u sestrinstvu uistinu mogla odgovoriti na današnje ili buduće biomedicinske izazove, važno je da medicinske sestre posjeduju znanja o temeljima i izvorima opće i profesionalne etike. Primjerena edukacija iz toga područja pomogla bi im da kao članice zdravstvenoga tima ravnopravno sudjeluju u etičkoj analizi, vrednovanju i donošenju odluka.

Povijesni razvoj etike u sestrinstvu Sestrinstvo se kao profesija počelo razvijati u Engleskoj sredinom 19. stoljeća, zahvaljujući revolucionarnim promjenama koje je uvela Florence Nightingale. Iako je živjela pod utjecajem kršćanske vjere, slijedila je vlastitu viziju i nije bila ukalupljena u tadašnji, tradicionalan način života u Engleskoj. Slijedeći vjeru, naglašavala je duhovnu dimenziju sestrinstva te je kod sestara poticala razvoj osjetljivosti za duhovne potrebe bolesnika.

Slika 2-1. Skrb za bolesne i potrebite kroz povijest: od vitezova iz redova Templara i Teutonaca, đakonisa u antičkom Rimu, medicinskih sestara u svjetskim ratovima do medicinskih sestara novoga doba 18

Etika u sestrinstvu

Razvoj profesionalnoga sestrinstva i sestrinske etike u svijetu utjecao je na početak utvrđivanja vrijednosnih kriterija dobroga sestrinskog djelovanja i ispravnoga ponašanja sestara u složenome procesu skrbi i njege bolesnika. Tako su se vrijednosti, pravila i načela unutar sestrinske prakse počeli regulirati etičkim kodeksima. Kao i etički kodeksi ostalih profesija, etički kodeksi medicinskih sestara predstavljali su i predstavljaju skup pravila i preporuka za dobro i poželjno ponašanje koji proizlaze i temelje se na moralnome i vrijednosnome sustavu, ali i na ustavnim načelima, međunarodnim ugovorima, zakonima te na pravnoj tradiciji određene zemlje.

Etički kodeksi medicinskih sestara Zakletva Florence Nightingale (engl. Florence Nightingale Pledge), napisana po uzoru na Hipokratovu zakletvu4, smatra se prvim etičkim kodeksom medicinskih sestara. Autori zakletve pisane u čast Florence Nightingale jesu medicinska sestra Lystra Gretter i članovi Odbora škole za medicinske sestre Farrand, u Detroitu, u državi Michigen, u SAD-u. Napisana je 1893. godine, a prevedena na hrvatski jezik glasi:

4 Corpus Hipocraticum nastao je u Staroj Grčkoj između 5. i 3. stoljeća pr. Kr., a sastoji se od 59 djela u kojima se govori o tadašnjim etičkim aspektima medicinskoga rada. Postao je izvorna točka svih liječničkih zakletvi i kodeksa. Njihovu okosnicu čini Hipokratova zakletva: Kunem se Apolonom liječnikom, Asklepijem; Higijejom i Panakejom, svim bogovima i božicama, zovući ih za svjedoke, da ću po svojim silama i savjesti držati ovu zakletvu i ove obveze. Stoga ću učitelja ovoga umijeća štovati kao svoje roditelje, njegovu ću djecu držati svojom braćom, a budu li htjeli učiti ovu umjetnost, poučavat ću ih bez ugovora i bez plaće. Puštat ću da sudjeluju kod predavanja i obuke i u svem ostalom znanju moja djeca i djeca moga učitelja. Učit ću i đake koji se budu ugovorom obvezali i ovom zakletvom zakleli, ali nikoga drugoga. Svoje propise odredit ću po svojim silama i znanju na korist bolesnika i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu. Nikome ne ću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako ne ću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda. Isto ću i pobožno živjeti i izvršavati svoju umjetnost. Ne ću operirati mokraćne kamence, nego ću to prepustiti onima koji se time bave. U koju god kuću stupim, radit ću na korist bolesnika, kloneći se hotimičnog oštećivanja, a osobito zavođenja žena i muškaraca, robova i slobodnih. Što po svojem poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u saobraćaju s ljudima, koliko se ne bude javno smjelo znati, prešutjet ću i zadržati tajnu. Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, neka mi bude sretan život i ugled ljudi do u daleka vremena; prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno.

Tijekom povijesti, tekst Hipokratove zakletve mijenjao se, no na kongresu Međunarodnog saveza liječničkih društava u Ženevi, 1948. godine, ustanovljen je konačan tekst. Zakletva koja se danas koristi naziva se još i Ženevska zakletva. Ona glasi: U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećavam svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.

30

Etika u sestrinstvu

Svečano se zaklinjem pred Bogom i u nazočnosti ovog zbora da ću svoj život provesti u čistoći i da ću vjerno obavljati svoju profesiju. Suzdržavat ću se od onoga što je štetno i zlo, i neću uzimati ili svjesno davati nikakve štetne lijekove.

Učinit ću sve što je u mojoj moći da održim i uzdignem ugled svoje profesije i čuvat ću u povjerenju sve osobne tajne koje su mi povjerene i sve obiteljske stvari koje saznam u svojoj praksi. Bit ću odana svom poslu i posvećena dobrobiti onih koji su predani mojoj skrbi.

Slika 2-7. Originalni tekst zakletve Florence Nightingale

Slika 2-8. Hipokratova zakletva

Tekst zakletve neznatno je izmijenjen 1935. godine.

Medicinske sestre u SAD-u već desetljećima polažu ovu zakletvu na promocijama (svečanost dodjele diploma završenim učenicima ili studentima sestrinstva).

Posljednjih godina mnoge su američke škole promijenile izvornu ili verziju iz 1935. godine, uklanjajući fraze „odanosti liječnicima“ kako bi promicale neovisniju sestrinsku profesiju, s vlastitim etičkim standardima.

Sadržaj moderne Zakletve medicinskih sestara (engl. Practical Nurse Pledge) glasi: Ispred Boga i svih okupljenih ovdje, svečano se zaklinjem: Da ću se pridržavati etičkog kodeksa sestrinske profesije; Da ću vjerno surađivati s ostalim članovima tima za zdravstvenu njegu i vjerno i prema najboljim mogućnostima provoditi upute liječnika ili medicinske sestre koji će mi biti dodijeljeni za nadgledanje mog rada; Da neću učiniti ništa loše ili zlonamjerno i neću svjesno davati štetne lijekove ili pomagati u njihovoj zlouporabi; Da neću otkriti nikakve povjerljive podatke do kojih ću doći tijekom svoga rada; Da ću učiniti sve što je u mojoj moći za podizanje standarda i prestiža sestrinstva.

Etika u sestrinstvu

31

3.

Glavne etičke teorije u sestrinstvu SADRŽAJ Etika vrline . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48

Kršćanska etika vrline. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53

Etika dužnosti / deontologija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Utilitaristička etička teorija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Etika skrbi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61

Ishodi učenja: 1. objasniti tri tradicionalne etičke teorije: etiku vrline, etiku dužnosti / deontologiju i utilitarističku etiku 2. objasniti refleksiju etike vrline i utilitarističke etike na etiku u sestrinstvu 3. objasniti kršćansku etiku vrline i njezinu refleksiju na sestrinsku praksu 4. analizirati etiku dužnosti kao stožernu etičku teoriju u sestrinstvu 5. objasniti etiku skrbi i njezinu refleksiju na sestrinsku praksu.

6. primjeniti u sestrinsku praksu temeljne elemente svake od etičkih teorija 47

Kao što je vidljivo iz razdiobe etike i prikaza njezina povijesnog razvoja u prethodnim poglavljima, etika je složena znanstvena disciplina kojoj je cilj objasniti moral, obrazložiti načela moralnoga ponašanja i kritički vrednovati oblike postojećega morala. Složenost etike očituje se u brojnim etičkim teorijama, metodologijama, tradicijama i modelima etičkoga promišljanja. Bogato nasljeđe etičkoga mišljenja, koje sadrži raznorodna i suprotstavljena teorijska polazišta, odrazilo se i u etičkome promišljanju i zasnivanju sestrinske profesije. U nastavku će se prikazati tri tradicionalne etičke teorije, kao i etika skrbi kao nova etička teorija koju neki autori smatraju izvornom sestrinskom etičkom teorijom.

Etika vrline Etika vrline ili aretička etika jedna je od tri glavne teorije u tradicionalnoj filozofiji morala, prema kojoj je glavni cilj ljudskoga djelovanja promicanje vrlina i radnji sukladnih tim vrlinama. Izraz „aretička etika“ dolazi od grčke riječi arete, što znači vrlina, krepost, vrsnoća, izvrsnost, a odnosi se na odabir čovjeka (njegove volje) da čini dobro te da postigne moralni cilj svoga djelovanja. Dakle, u okviru etike vrline vrednuje se djelovanje i posljedice djelovanja, a karakterne crte čovjeka osnova su svih vrijednosti. Dakle, vrline kao dobre, većinom stabilne i nepromjenjive osobine, određuju ponašanje čovjeka. Drugačije rečeno, vrline određuju karakter čovjeka te njegov odnos prema vanjskome svijetu i prema samome sebi. Svaki bi čovjek trebao promišljati i djelovati potpuno svjesno, slobodno i dosljedno, u skladu sa svojim stavovima. Pojam se vrline tijekom povijesti vezivao uz samoostvarenja čovjeka kao ljudskoga bića i savjesti kao nositelja njegove istinske moralnosti. Savjest čovjeka određuje njegovu vrijednost, a kao savjesno biće čovjek stalno traga za smislom i kvalitetom života. Većina teorija etike vrlina nadahnjuje se učenjem starogrčkih filozofa, posebice Aristotela. Aristotel je tvrdio da pojam dobra ne podrazumijeva samo namjeru čovjeka da čini dobro, već i ostvarenje toga dobra. To ostvarenje dobra odredio je postojanjem istinske svrhe, čime je podrazumijevao ideju humanosti koja bi trebala posjedovati „suštinsku prirodu, suštinske ciljeve i suštinski način djelovanja“.

Kasnije, klasično prihvatljivo ljudsko ponašanje podrazumijevalo je pokazivanje samo cijenjenih i skrivanje nepoželjnih karakternih osobina.

Brzi razvoj tehnike i tehnologije krajem 20. i početkom 21. stoljeća nametnuo je čovječanstvu drugačije vrijednosti i drugačije moralno vrednovanje, odnosno drugačija promišljanja i postupanja, pa je etika vrline počela pomalo uzmicati pred zahtjevima toga novog doba. Neki teoretičari smatraju da je klasična etika vrline pala u drugi plan, zbog stoljeća nadmoći kršćanstva u kojemu je moralno ponašanje određeno kao vrlina poslušnosti Bogu.

Kada se govori o vrlinama u profesionalnoj etici većina se teoretičara slaže da profesija velikim dijelom treba biti utemeljena na etici vrline jer ona objektivno određuje potrebne karakterne osobine dobroga praktičara.

48

Etika u sestrinstvu

kodeksa, koji daju smjernice o načinima postupanja i odnosima koje medicinska sestra u svome radu uspostavlja.

Propusti u obavljanju posla medicinske sestre – iz dužnosti i prema dužnosti Mira S. medicinska je sestra na odjelu za reumatologiju. Uobičajeno je da se kod prijema novog bolesnika uzme sestrinska anamneza (dio sestrinske dokumentacije) kako bi se napravila početna procjena stanja bolesnika i njegovih potreba te kako bi se napravio plan zdravstvene njege. Međutim, na dan kada je primljen bolesnik Marko M. (37 godina) s vrlo ozbiljnim bolovima u lumbalnom dijelu kralježnice, na odjelu je bila velika gužva; puno prijema i otpusta, puno dokumentacije… Mira je, kako bi sebi olakšala posao, dala obrazac sestrinske anamneze Marku M., da ga sam popuni.

Pitanje: Je li medicinska sestra Mira S. postupila u skladu sa svojom dužnošću i mogu li nastale okolnosti na odjelu opravdati njezino ponašanje? Što je sve propustila učiniti?

•• nije iskazala brigu prema bolesniku (nije obavila razgovor, nije ga upoznala s kućnim redom, nije mu pokazala potrebne prostorije na odjelu (ambulantu, kupaonicu, sobu za dnevni boravak)…

•• nije obavila intervju niti je napravila iznimno važnu početnu procjenu stanja bolesnika, s ciljem izrade plana zdravstvene njege •• nije provjerila zna li i može li bolesnik čitati, razumije li terminologiju i vidi li dobro •• bolesniku nije odgovorila ni na jedno pitanje, kojih je vjerojatno bilo bezbroj.

Utilitaristička etička teorija Osnova moralnoga odnosa u utilitarističkoj etičkoj teoriji, odnosno najvažnije načelo i cilj (svrha) svakog svjesnog djelovanja, treba biti ono što je – korisno.

Utilitaristička etička teorija polazi od toga da moralno ponašanje treba vrednovati prema ishodima ili posljedicama. Temeljne vrijednosti koje ova teorija ističe jesu sreća i zadovoljstvo, a osnovni cilj moralnoga ponašanja jest najveća moguća sreća za najveći mogući broj ljudi. Utilitarizam posljedice djelovanja mjeri prema tome koliko je ponašanje pojedinca doprinijelo općem dobru, bez obzira na to hoće li on zbog toga trpjeti štetu, bol ili patnju. Ovakav pristup odobrava stavove većine i onda kada nije isključeno kako je ta većina možda u krivu.

Primjena principa korisnosti dopušta patnju manjine.

Glavne etičke teorije u sestrinstvu

59

4.

Etička načela u sestrinstvu SADRŽAJ Etička načela kao opće smjernice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 Primjena etičkih načela u sestrinstvu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66

Ishodi učenja: 1.

2.

3.

4.

objasniti temeljna etička načela i njihove opće smjernice objasniti koja etička načela: kako i kada primijeniti u sestrinskoj praksi navesti dobre i loše strane primjene etičkih načela objasniti što je to informirani pristanak i što sve treba uzeti u obzir kako bi on bio valjan.

65

Etička načela kao opće smjernice Etička načela opće su smjernice koje upućuju na ispravno djelovanje i ukazuju na to da su određene radnje ispravne, dozvoljene i poželjne ili da su štetne i nedozvoljene. Prema nekim bioetičarima (Childressu J.F., Beauchampu T.L.) načela su opći standardi ponašanja o kojima ovise mnoga druga moralna pravila i sudovi. Njihov je glavni zadatak ukazati na moralno prihvatljivo ponašanje u pojedinim situacijama. Najveći broj etičkih načela proizlazi iz tradicionalnih etičkih teorija. Ona su univerzalna i primjenjiva na sve bolesnike, bez obzira na rasu, spol i vjersku ili političku pripadnost. Neki etičari tvrde da isticanje načela kao bitne odrednice u donošenju etičkih odluka etiku svodi na propisana pravila koja nije moguće primijeniti na sve ljude jednako, tim više što se u području biomedicine njeguje holistički i personalizirani pristup bolesniku. Svaka moralna dilema je vezana uz stvarni i specifičan problem stvarnog bolesnika, što zahtijeva jedinstveno, ozbiljno, razumno i specifično prosuđivanje i postupanje. Načela nisu jedini izvori moralnoga znanja i ponašanja jer, osim načela, utjecaj imaju i emocije, predodžbe, stavovi i uvjerenja, tako da se problemi u biomedicini ne mogu rješavati samo sa stajališta etičkih načela. Temeljna etička načela u području biomedicine su: poštovanje autonomnosti, neškodljivost, dobročinstvo i pravednost. Iz ta četiri temeljna etička načela izvode se sekundarna načela: istinoljubivost, lojalnost, privatnost i povjerljivost. Ona vuku podrijetlo iz Hipokratove zakletve koja sadrži etička načela trajne vrijednosti u medicini: načelo činjenja dobra, načelo nenanošenja štete bolesniku, načelo pravednosti, načelo poštovanja života i načelo poštovanja bolesnika kao osobe.

Primjena etičkih načela u sestrinstvu Načela činjenja dobra, neškodljivosti, pravednosti i autonomije – koja su Tom L. Beauchamp i James F. Childress (1989.) ponudili u svojoj knjizi Principi biomedicinske etike – prihvatile su teoretičarke sestrinstva, iako vrlo nekritično.

Naime, pokazalo se da etička načela u medicini nisu nužna za etiku sestrinstva jer su odnosi između medicinske sestre i bolesnika s jedne strane te liječnika i bolesnika s druge sasvim različiti. Odnos medicinske sestre i bolesnika mnogo je bliži, intimniji i traje bez prestanka. Sestre su po prirodi svoga posla gotovo neprekidno uz bolesnika, a njihov rad zahtijeva neposredan, human i topao pristup. Bolesnik pred sestrom gotovo da i nema tajni jer nema toga što dobra medicinska sestra neće saznati ako joj je cilj dobiti one podatke koji će osigurati najbolju moguću skrb. Sestra je jedina osoba koja stoji uz bolesnika u trenutcima njegove krajnje patnje, intenzivne boli ili umiranja. Skrb za umirućega bolesnika i njega preminule osobe uvijek je prepuštena samo njoj. Upravo u takvim trenutcima moralna dimenzija sestrinstva – sestrinstva kao moralne prakse – najviše dolazi do izražaja. Suosjećajnost, toplina i osjetljivost za ljudsku patnju preduvjet su dobre zdravstvene njege. Odnos liječnika i bolesnika posredovan je stetoskopom, skalpelom, rezultatima dijagnostičkih i terapijskih pretraga i sl.

66

Etika u sestrinstvu

5.

Bioetika u sestrinstvu

SADRŽAJ Preduvjeti i okolnosti nastanka bioetike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 Početak razvoja bioetike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Različita shvaćanja bioetike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78

Principalizam kao početna etapa u razvoju bioetike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .78 Etički pluralizam i interdisciplinarnost – obilježja druge etape u razvoju bioetike. . . . . . . . 79 Pluriperspektivizam – obilježje treće etape u razvoju bioetike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80

Ishodi učenja: 1. objasniti pojam bioetika i razliku između etike kao filozofske discipline i bioetike kao dijaloške discipline 2. objasniti preduvjete i okolnosti nastanka bioetike / povijest bioetike 3. objasniti Van Potterovu bioetičku ideju 4. objasniti pojedine etape u razvoju bioetike (principalizam, etički pluralizam, interdisciplinarnost i pluriperspektivizam).

71

Različita shvaćanja bioetike Općenito, definicija pojma bioetika izaziva određena razilaženja pa se u literaturi i raspravama mogu pronaći različita i nerijetko suprotstavljena tumačenja.

Takve rasprave i neslaganja o samoj definiciji bioetike traju od njezina nastanka do danas, počevši od toga je li bioetika grana filozofijske etike ili je grana primijenjene etike pa sve do različitih poimanja područja kojima se bioetika bavi. Ni jedna od postojećih definicija nije zadovoljila sve one koji se bave tom dijaloškom disciplinom.

Najčešće se navodi nekoliko različitih definicija i spominje se nekoliko autora koji se mogu podijeliti u dvije skupine. Prvi su oni koji pod bioetikom podrazumijevaju razmatranje etičkih problema vezanih uz kliničku praksu te različita biologijska i biomedicinska istraživanja, odnosno bave se pitanjima koja su vezana uz zdravstvene sustave te očuvanje i unaprjeđenje zdravlja. Sužavanje pojma bioetika na medicinsku ili biomedicinsku etiku bila je osobito snažna u anglosaksonskom svijetu. Tako, primjerice, Daniel Callahan, jedan od pionira bioetike, smatra bioetiku mjestom na kojem se opći interes za etiku susreće s medicinskim stručnjacima. Definicija bioetike urednika vrlo važnih zbornika iz područja bioetike, Antologija bioetike i Priručnik za bioetiku, Petera Singera i Helge Kuhse, bila je na tragu shvaćanja bioetike kao moderne verzije mnogo starijeg područja mišljenja, naime medicinske etike, iako primjećuju da bioetika u odnosu na medicinsku etiku ima izrazito različit pristup, pa je samim time zasebno istraživačko područje. Njihovo je mišljenje bilo da etičke dileme u području biomedicine, kliničke medicine i zdravstvenih sustava isključuju probleme odnosa prema drugim živim vrstama te su takav pristup smatrali nedovoljnim u smislu cjelovitoga bioetičkog pristupa.

Iako je bioetika dosta dugo bila uglavnom usmjerena problemima u medicini, postupno je širila svoje granice obuhvativši njima područja ekologije, zoologije, prava, ekonomije i politike, ali i druga neznanstvena područja. Malo-pomalo stvaralo se mišljenje da bioetika nije samo medicinska ili biomedicinska etika, nego je to dijaloška disciplina koja se treba baviti širokim područjem u čijem središtu trebaju biti interesi za očuvanjem cjelokupnoga živog i neživog svijeta kao jamca opstojnosti života općenito.

Konačno, opća definicija bioetike može se sagledati kroz tri razvojne povijesne perspektive:

Principalizam kao početna etapa u razvoju bioetike U prvome izdanju Enciklopedije bioetike (urednika Warrena Thomasa Reicha), iz 1978. godine, bioetika je definirana kao sustavno proučavanje ljudskoga ponašanja na polju znanosti o životu i skrbi za zdravlje, ako je ispitivano u svjetlu moralnih vrijednosti i načela.

Ovom je definicijom potvrđeno da biomedicinska znanost kao znanost o životu i zdravlju te etika kao znanost o moralu moraju biti povezane uzajamno uvažavajućim dijalogom, s ciljem dobrobiti svakog pojedinca. Jednostavno rečeno, ne 78

Etika u sestrinstvu

može se govoriti o unaprjeđenju kvalitete života bez primjene biomedicinskih znanja, uz istovremenu primjenu etičkoga vrijednosnog sustava kao korektiva promišljanja i djelovanja. Mnogima je ova definicija poslužila za razumijevanje bioetike, ali je istovremeno izazvala niz dvojbi i kritika, posebice kada je riječ o moralnim načelima. Moralna načela kao opće smjernice dobroga i ispravnoga ponašanja ne mogu biti primijenjene na svakog čovjeka i u svakoj situaciji te nisu jedini izvori moralnoga znanja i ponašanja.

Etički pluralizam i interdisciplinarnost – obilježja druge etape u razvoju bioetike Kritičari principalizma i pobornici drugih etičkih pristupa naveli su Warrena Thomasa Reicha da promijeni definiciju bioetike pa je u drugom izdanju Bioetičke enciklopedije, iz 1995. godine, bioetika definirana kao sustavno proučavanje moralnih dimenzija, uključujući moralne poglede, odluke, postupke i težnje, u znanostima o životu i zdravstvenoj skrbi, koje se služi različitim etičkim metodologijama u interdisciplinarnom okruženju.

Prema ovoj definiciji, koja je šire prihvaćena kao mjerodavna, područje kojim se bioetika bavi moralne su dimenzije koje uključuju pojedinca, njegov odnos prema sebi i drugima, društveno ponašanje i političke odluke u odnosu na zdravlje i život općenito. U toj se definiciji govori o različitim etičkim metodologijama i interdisciplinarnom pristupu, što je otvorilo vrata pluralizmu, odnosno različitostima u pristupima i promišljanjima. Bioetika se, dakle, uz interdisciplinarnost vratila iz područja medicine i biomedicinskih istraživanja na široko bioetičko područje.

Važno je naglasiti da se ni u Reichovoj definiciji ni u većini drugih pokušaja definiranja bioetike ne govori o bioetici kao o znanosti i znanstvenoj disciplini, budući da bi takvo karakteriziranje podrazumijevalo mnogo toga što bioetika još nema, a možda nikada neće ni imati, odnosno neće moći imati. Neki bioetičari mišljenja su da takvom oznanstvenjivanju i takvom discipliniranju bioetike ne treba ni težiti, u smislu usmjeravanja svih napora tomu cilju, jer se u tako određenoj neodređenosti bioetike kriju se upravo njezine prednosti.

Za one koji žele znati više: 2. izdanje Enciklopedije bioetike sadržava još dvije vrlo značajne promjene.

Jedna od njih odnosi se na etiku u sestrinstvu, a druga na kliničku etiku.

U prvome izdanju Enciklopedije, bioetika je bila gotovo sinonim za medicinsku ili liječničku etiku, dok je u drugome izdanju etika u sestrinstvu izdvojena kao posebno područje bioetike u kojemu se o određenim moralnim problemima raspravlja sa stanovišta etike u sestrinstvu. Bioetičke su se dileme počele promatrati iz gledišta sestrinske odgovornosti i dužnosti.

Klinička etika također je izdvojena kao posebno dijaloško područje unutar Bioetika u sestrinstvu

79

Vježba (rasprava): U ova tri članka (dva se odnose na situaciju pandemije COVIDA-19 iz 2020. godine, a treći na situaciju dodjele aparata za hemodijalizu tek na početku njihove primjene, 1962. u Seattleu, u Sjedinjenim Američkim Državama) postavljena su pitanja: u situacijama životne ugroze velikog broja oboljelih, a zbog nedovoljnog broja respiratora ili hemodijalizatora, kojem bolesniku dati prednost, odnosno kojem od njih pružiti prilika da živi, a kojem oduzeti tu mogućnost (osuditi ga na smrt!), koji su kriteriji na osnovi kojih se donosi takva odluka. Jesu li to godine života, položaj u društvu, rasa, spol, bogatstvo ili ...? Nakon što pročitate ove kratke tekstove, razmislite i obrazložite svoja promišljanja.

Primjer 1: Je li istina da stariji pacijenti nemaju pravo na respiratore? 27. ožujka 2020.

Broj osoba oboljelih od koronavirusa u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj popeo se toliko visoko da su se zdravstveni sustavi tih zemalja našli pod velikim opterećenjem. Respiratora nema dovoljno za potrebe svih pa je u nekim slučajevima potrebno odlučiti tko ima prednost. Posljednjih dana sve više slušamo da stariji pritom izvlače “deblji kraj” te da ih liječnici više ne priključuju na kisik kako bi spasili mlađe pacijente? No jesu li takve informacije točne?

Službeno, nisu, ali u praksi – dobrim dijelom jesu!

Primjer 2: Medijski je prostor posljednjih tjedana travnja 2020. toliko zagušen informacijama da je postalo nemoguće razaznati koje su točne, a koje nisu. Lažnih objava, čini se, više je nego ikada. Tako se pojavila i informacija da se osobe starije od 60 godina više ne priključuje na respiratore u Italiji, slična situacija navodno je i u Španjolskoj, dok je za Francusku izišao podatak da se starijima od 80 godina koji su oboljeli od koronavirusa (COVID-19) pomaže samo da lakše umru uz tablete za spavanje i one protiv bolova.

Bioetika u sestrinstvu

81

6.

Etičke dileme u sestrinskoj praksi SADRŽAJ Pravo na život, pravo na smrt i pravo na smrt s dostojanstvom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84

Teorije o nastanku života. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 Teorije o izvoru života. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Teološki pristup stvaranju svijeta i čovjeka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86

Tko je čovjek?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Što je smrt?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 Pravo na život. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89

Zakon o liječništvu – Priziv savjesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Zakon o sestrinstvu – Priziv savjesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91

Pravo na smrt. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 Eutanazija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Eutanazija kroz povijest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 Pitanje eutanazije sa stajališta kliničke prakse. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Distanazija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 Ortotanazija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105

Ishodi učenja: 1.

2.

3.

4.

5.

objasniti teorije o nastanku života i teorije o izvoru života objasniti teološki pristup stvaranju svijeta i čovjeka objasniti složenost pitanja: tko je čovjek? objasniti pojam smrti i umiranja analizirati temeljna pitanja etike u sestrinstvu: pravo na život, pravo na smrt i pravo na smrt s dostojanstvom 6. objasniti pojam eutanazije, njezinu podjelu i povijest 7. raspraviti pitanja o eutanaziji sa stajališta etike u kliničkoj praksi 8. objasniti pojam priziva savjesti, zakonsku regulativu priziva savjesti u svijetu i u Republici Hrvatskoj te njegovu refleksiju na etičke dileme u kliničkoj praksi 9. objasniti pojam distanazija i utjecaj terapijske ustrajnosti na etičke dileme u kliničkoj praksi 10. objasniti pojam ortotanazija i njezin utjecaj na etičke dileme u kliničkoj praksi.

83

Pravo na život Pravo na život temeljno je pravo svakog čovjeka i kao takvo ozakonjeno je međunarodnim dokumentima o pravima čovjeka. Predstavlja onaj dio građanskih i političkih prava i sloboda koje se ne smije ni pod kojim okolnostima ukinuti ili ograničiti i preduvjet je za ostvarenje svih drugih prava čovjeka. Temeljni dokumenti koji propisuju pravo na život kao temeljno pravo jesu Opća deklaracija o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda iz 1948. godine1 (Prilog I), Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima2 te Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe3.

Život čovjeka, od njegova začeća do smrti, prvo kao život embrija i fetusa, a nakon rođenja kao život čovjeka, štiti Kazneno pravo. Pravo na život kao temeljno ljudsko pravo u Republici Hrvatskoj određeno je Ustavom. Temeljna su ljudska prava prirodna prava čovjeka, prava koja bi trebala vrijediti za sve ljude, u svim prilikama. Pravo na život nije samo vezano za pojedinca, nego je polazišna točka vrijednosti cijeloga društva. Kao što je rečeno, iz prava na život potječu i sva druga ljudska prava koja čovjek stječe rođenjem; ona su univerzalna i jednaka za sve.

Začeci osiguranja ljudskih prava nalaze se još u antičkim vremenima u okviru učenja o božanskome i prirodnome pravu. U vrijeme Rimskoga Carstva, M. T. Ciceron, državnik, filozof i najveći rimski govornik, tvrdio je da su prirodna prava čovjeka vječna i nepromjenjiva te da svi zakoni države za osnovu imaju jedan božanski zakon: Naturam si sequemur ducem nonquam aberrabimus, tj. Nikada nećemo zalutati ako se držimo prirode kao vođe.

Već se u ranoj povijesti kršćanstva smatralo da je trenutak početka života ulazak duše u tijelo djeteta. Ova se pretpostavka temelji na zapisima iz Biblije po kojima Bog udahnjuje dušu u tijelo: Gospod Bog oblikova čovjeka u blatu uzetom iz tla. On puhnu u njegove nozdrve dah života, i čovjek posta jedno živo biće (Postanak 2:7). Prekid života, čak kao nehotičan čin, kažnjavao se pa se tako u tekstu Izlaska (21:22-23) govori da će se muškarac koji slučajno gurne trudnicu i potakne

1 Čl. 3. Opće deklaracije o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda iz 1948. godine glasi: Svaki čovjek ima pravo na život, slobodu i sigurnost svoje osobe.

2 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima Ujedinjenih naroda iz 1966. godine propisuje da svako ljudsko biće ima pravo na život.

3 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe iz 1950. godine propisuje sljedeće (Članak 2): Pravo na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koja je ta kazna predviđena zakonom. Protokolom broj 13 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe iz 2002. godine predviđeno je ukidanje smrtne kazne. Republika Hrvatska ratificirala je taj Protokol (Članak 3): Smrtna kazna se ukida.

Nitko ne smije biti osuđen na takvu kaznu ili pogubljen.

Etičke dileme u sestrinskoj praksi

89

7.

Palijativna skrb

SADRŽAJ Palijativna skrb i njezini ciljevi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Hospicijska skrb . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 Etički aspekti zdravstvene njege palijativnih bolesnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112

Ishodi učenja: 1. objasniti što je to palijativna skrb i koji su njezini ciljevi 2. objasniti razine palijativne skrbi: palijativni pristup, opću palijativnu skrb, specijalističku palijativnu skrb i centre izvrsnosti 3. objasniti gdje se palijativna skrb može pružati te načine pružanja palijativne skrbi 4. objasniti pojam hospicijska skrb i njezin povijesni razvoj 5. objasniti etičke aspekte zdravstvene njege palijativnih bolesnika.

107

Kućna palijativna skrb oblik je skrbi u kojoj brigu o bolesniku, osim članova njegove obitelji, vode specijalizirani interdisciplinarni timovi. Tim može biti sastavljen od liječnika, medicinske sestre, psihologa, socijalnoga radnika i drugih profesionalaca, ovisno o potrebama bolesnika. Obično dolaze na poziv liječnika obiteljske medicine te u dogovoru s njim pružaju opću ili specijalističku pomoć.

U domovima zdravlja palijativna se skrb pruža kroz dva organizacijska oblika: Dnevna palijativna skrb skrbi za bolesnike koji trebaju različite oblike pomoći: medicinsku kontrolu, primanje terapije ili oslobađanje (odmor, druge obveze) njegova skrbnika u određenome dijelu dana. Boravak bolesnika organizira se na nekoliko sati ili tijekom čitavoga dana.

Ambulante / savjetovališta za palijativnu skrb: u njima se, osim medicinske kontrole, daju različiti savjeti u vidu podrške bolesniku ili njegovu skrbniku.

Ambulante za bol iznimno su važne jer se u njima provode različite metode suzbijanja boli.

Službe žalovanja posebne su ambulantne jedinice u kojima se pruža psihosocijalna podrška članovima obitelji ili skrbnicima: pomoć im se može pružati za vrijeme života bolesne osobe, ali i nakon njezine smrti. Pomoć može biti pružana i do godinu dana nakon smrti bolesnika.

Osim pružanja palijativne skrbi u kući bolesnika i u organizacijskim jedinicama domova zdravlja, u novije se vrijeme osnivaju interdisciplinarni mobilni palijativni timovi, palijativni timovi potpore u većim bolnicama, odjeli/jedinice za palijativnu skrb te manji palijativni odsjeci, posebice uz onkološke i neurološke odjele.

Odjel/jedinica za palijativnu skrb specijalizirana je za liječenje i zdravstvenu njegu palijativnih bolesnika. Obično je to odjel unutar bolnice ili uz bolnicu koji prima bolesnike čije zdravstveno stanje zahtijeva specijalističku palijativnu skrb.

Interdisciplinarni timovi, bilo da su mobilni pa pružaju pomoć u kući bolesnika ili postoje pri klinici, kliničkim odjelima ili zasebnim kliničkim palijativnim jedinicama, temelj su za dostupnu, kontinuiranu i potpunu palijativnu skrb. Bolnički timovi za podršku palijativnoj skrbi pružaju pomoć i podršku ostalim zdravstvenim profesionalcima u bolnici koji nemaju dostatna znanja i vještine za provođenje takve vrste skrbi. Oni su jako važni i u koordinaciji palijativne skrbi između bolnica i ustanova ili jedinica za izvanbolničku skrb.

Hospicijska skrb Stara latinska riječ svratište, konačište (lat. hospice) označavala je mjesto gdje se putnik, hodočasnik ili prolaznik može odmoriti. Prve takve ustanove (hospitale) otvorili su katolički viteški redovi koje su osnovali križari u Jeruzalemu u 11. stoljeću, s ciljem njegovanja bolesnih i potrebitih te pružanja utočišta hodočasnicima koji su pohodili Svetu zemlju. Prvi moderni hospicij, St. Cristopher, 110

Etika u sestrinstvu

osnovala je liječnica Saunders Dame Cicely, 1967. godine. Hospicij je ime dobio po Sv. Kristoforu, zaštitniku putnika, iako ga je ona u početku željela nazvati Hospicij engleske crkve (engl. Church of England hospice). Nekoliko organizacija koje su davale donacije zahtijevalo je da se hospicij otvori ljudima svih vjera.

Saunders DC više je nego itko drugi do tada doprinijela uspostavljanju znanstvene discipline i kulture palijativne skrbi. Upravo je ona definirala koncept totalne boli kao patnje koja obuhvaća sve čovjekove fizičke, psihološke, socijalne, duhovne i praktične snage (o čemu će biti riječi kasnije) te je uvela učinkovito upravljanje njome. Zahtijevala je i ustrajala u tome da se umirućim ljudima zaštiti dostojanstvo i integritet, da se prema njima postupa s poštovanjem i suosjećanjem te da se primijeni stroga znanstvena metodologija u provođenju skrbi.

Trudila se promijeniti tadašnje prevladavajuće mišljenje koje se svodilo na to da svi bolesnici trebaju biti izliječeni te da su oni koji se ne mogu izliječiti neuspjeh zdravstvene službe. Također se borila za načelo istinitosti, smatrajući da je stav da se bolesnicima laže o njihovoj dijagnozi i prognozi neprihvatljiv.

Danas se pod pojmom hospicij obično misli na ustanovu u koju se smještaju neizlječivi bolesnici, nakon što su iscrpljene sve medicinske metode liječenja, a u slučaju kojih nije moguće provoditi skrb kod kuće. No pravo tumačenje hospicijske skrbi puno je šire i podrazumijeva posebnu filozofiju skrbi za osobe u posljednjoj fazi života, uključujući i članove njihove obitelji.

Europsko udruženje za palijativnu skrb hospicijsku skrb tumači kao skrb o osobi suočenoj sa završetkom života te o onima koji je vole, kod kuće, u dnevnom boravku i u hospiciju. Osoblje i volonteri rade u multiprofesionalnim timovima za pružanje skrbi temeljene na individualnim potrebama i osobnom izboru, nastojeći ponuditi olakšanje bolova, dostojanstvo, mir i staloženost.

Dakle, hospicijska se skrb provodi kod osoba u čijem se slučaju ne očekuje oporavak od bolesti i kojima je preostalo nekoliko mjeseci, tjedana ili dana do kraja života. Riječ je o postupcima ublažavanja boli i ostalih simptoma neizlječive bolesti te pomaganju članovima obitelji da se pripreme za smrt svoga člana. Palijativna skrb samo je jedan njezin dio.

Hospicijska se skrb može pružati u kući bolesnika, gdje se o njemu brinu članovi obitelji, uz pomoć specijaliziranih multidisciplinarnih timova. Kao što smo već naveli, bolesnik može biti smješten i u specijalizirane hospicijske ustanove ili u posebne hospicijske jeSlika 7-1. Stisak ruke. Izvor. https://www.fiercehedinice ako postoje u bolnicama ili althcare.com/hospitals-health-systems/cms-plansdomovima umirovljenika. Multirelease-list-400- troubled-nursing-homes disciplinarni tim obično je sastavPalijativna skrb

111

8.

Komunikacija s palijativnim bolesnikom – etički aspekti SADRŽAJ Interpersonalna komunikacija u području palijativne skrbi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124

Ishodi učenja: 1. objasniti važnost komunikacije s palijativnim bolesnikom 2. objasniti načine komunikacije s palijativnim bolesnikom 3. objasniti važnost uključivanja obitelji u komunikaciju i važnost skrbi o palijativnom bolesniku 4. objasniti vrijednost umijeća aktivnoga slušanja palijativnoga bolesnika.

123

Mnogo se puta liječnici i medicinske sestre osjećaju nelagodno kad izgovaraju riječ ,,smrt“ ili ,,umiranje“ jer se boje da će to otkloniti svaku nadu za ozdravljenjem koju bolesnik i njegova obitelj mogu gajiti. Ponekad baš otvorenost u razgovoru o „dobroj i mirnoj smrti“ može bolesnicima olakšati posljednje dane, a može mu i pomoći da riješi preostale obiteljske probleme. Iskrenost bolesnicima može omogućiti da se pripreme za smrt i da urede svoj život. Ponekad prilika da se kaže ,,volim te“ ili „opraštam ti“ može biti silno dragocjena. Mnogi su bolesnici iskoristili ovo vrijeme da se pomire sami sa sobom i s drugima, da se prisjete nekih njima važnih događaja u životu i da steknu unutarnji mir pred konačni odlazak.

Sposobnost slušanja jedna je od vrlo vrijednih osobina zdravstvenih djelatnika koji skrbe za bolesnike u terminalnome stadiju bolesti. Bolesnike bi trebalo stalno poticati da se otvore i da ispričaju svoju životnu priču te da prepričavaju značajne trenutke u svome životu – one koji su ih oblikovali i doprinijeli njihovoj sreći. Takve priče mogu im pomoći da se osvrnu na svoj život i da se učinkovitije suoče s činjenicom da će uskoro umrijeti. Također, značajno može pomoći i rasprava o bolesnikovim duhovnim ili vjerskim uvjerenjima, ako ih ima (važno je naglasiti da medicinske sestre ili drugi zdravstveni djelatnici trebaju izbjegavati obrazlagati bolesniku vlastita duhovna ili religijska uvjerenja).

Kada se sposobnost komunikacije bolesnika neizbježno počne smanjivati, potrebno je biti vrlo pažljiv prema članovima obitelji. Često su posljednji sati života razdoblje kada najviše žele komunicirati s voljenom osobom. Treba im osigurati vrijeme da se oproste, a i da se pripreme za trenutak smrti. Ponekad se može steći dojam da bolesnik možda čeka „dopuštenje da umre“ pa je važno potaknuti članove obitelji da mu daju privolu i da ga puste da umre na način koji mu najviše odgovara. Ako je medicinska sestra osobito bliska s članovima obitelji, može im predložiti što da kažu, primjerice: Znam da umireš, molim te učini to kada budeš spreman, Nikada te neću zaboraviti ili Volimo te. Nedostajat ćeš nam, ali bit ćemo u redu. Treba potaknuti članove obitelji da pokažu ljubav na načine na koje su navikli, one jednostavne, uz osobne geste poput držanja osobe za ruku. Dodir može pružiti veliku utjehu umirućoj osobi, ali i ljudima pored nje.

Iako danas ne postoje znanstveni dokazi o tome može li bolesnik bez svijesti čuti, iskustvo je pokazalo da je ponekad njihova svijest veća od njihove sposobnosti reakcije. Ako se pretpostavi da bolesnik bez svijesti može čuti sve ili možda samo neke dijelove razgovora, onda se isto tako mora pretpostaviti da bi razgovor pored njegova kreveta, o njemu „kao da on više ne postoji“, mogao izazvati strašnu bol i patnju. Uvijek treba razgovarati tako kako se razgovaralo dok je bolesnik bio pri svijesti. Ponekad, ako je moguće, bolesnika treba okružiti ljudima koje voli, nekim dragim, sitnim predmetima te glazbom i zvukovima koje bi on želio. Za članove obitelji koji se brinu za osobu koja umire dr. Elizabeth Kubler Ross ima 126

Etika u sestrinstvu

savjet: Ako stvarno volite tu osobu i želite joj pomoći, budite uz nju kad kraj dođe blizu. Sjedite pored, ne morate čak ni razgovarati. Ne morate učiniti ništa, samo budite tu pored.

Jedno od najtežih pitanja s kojim se sreću liječnici i medicinske sestre jest Umirem li?. Odgovor ovisi o situaciji, okolnostima i kontekstu u kojem je pitanje izrečeno. Na početku se trebaju ponuditi oni odgovori koji osiguravaju medicinskim sestrama i liječnicima neko vrijeme da priberu svoje misli, poput: Sigurno se osjećate loše kad ste mi postavili to pitanje?, Mogu li vas pitati zašto ste postavili to pitanje?, Je li to ono o čemu razmišljate? ili Mogu li vas pitati zašto o tome razmišljate?. Nakon što se dobro procijeni situacija, mogući razlozi koji su naveli bolesnika da postavi to pitanje, sposobnost bolesnika da toga trenutka podnese istinu… može se dati primjeren odgovor. Iako nema ispravnog ili pogrešnog odgovora, ovo pitanje se nikako ne smije zanemariti ili na bilo koji način odbaciti. Ako osoba kojoj je ovo pitanje postavljeno nije sigurna što treba odgovoriti i da ovakav razgovor ne može dalje voditi, treba potražiti pomoć starijeg i iskusnijeg član osoblja.

Kraj ljudskoga života i svega onoga što je s tim krajem povezano – liječenje ili pokušaji liječenja neizlječivih bolesti, proces umiranja, utvrđivanje trenutka smrti te ublažavanje boli i patnje – danas su stavljeni u samo središte biomedicine, etike i bioetike.

Za one koji žele znati više: 1. Kubler Ross E. Razgovor s umirućim. Zagreb: Verbum. 2007.

2. Garmaz J, Mrdeša-Rogulj Z. Neka načela u komunikaciji s bolesnikom. Služba Božja : liturgijsko-pastoralna revija. 2013. 53 (3-4):319-333

Pitanja za provjeru znanja: 1. Objasnite značenje interpersonalne komunikacije u području palijativne skrbi?

2. Navedite na koje se sve načine može komunicirati s palijativnim bolesnikom?

3. Objasnite zašto je neverbalna komunikacija često ključna u razumijevanju palijativnog bolesnika?

4. Objasnite zašto je važna komunikacija s obitelji palijativnog bolesnika?

5. Kako bi započeli razgovor s umirućom osobom i s članovima njegove obitelji?

Navedite pravila koja zdravstvenim djelatnicima olakšavaju vođenje takva razgovora.

Komunikacija s palijativnim bolesnikom – etički aspekti

127

9.

Terapijski odnos medicinska sestra – bolesnik SADRŽAJ Osobitosti terapijskoga odnosa medicinska sestra – bolesnik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130

Empatija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 Povjerenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 Povjerljivost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134

Ishodi učenja: 1. navesti osobitosti terapijskoga odnosa medicinska sestra – bolesnik 2. objasniti temeljno načelo terapijskoga odnosa medicinska sestra – bolesnik, uz bezuvjetno poštovanje samostalnosti, cjelovitosti i osobnosti bolesnika 3. objasniti drugo važno načelo u terapijskome odnosu medicinska sestra – bolesnik: izvornost ili autentičnost 4. objasniti pojmove i važnost razumijevanja, suosjećanja, samilosti, povjerljivosti, povjerenja i sposobnosti empatije medicinske sestre u odnosu prema bolesniku.

129

Osobitosti terapijskoga odnosa medicinska sestra – bolesnik Terapijski odnos medicinska sestra – bolesnik može se definirati kao sposobnost medicinske sestre da svjesno koristi svoju osobnost i sve svoje sposobnosti kako bi se približila bolesniku. To svakako zahtijeva dobro poznavanje sebe same, ali i poznavanje čovjeka, njegove duše i života u njegovoj punini. Neki stručnjaci takav terapijski odnos definiraju kao odnos u kojemu se bolesnik osjeća ugodSlika 9-1. Bolesnik i sestra u razgovoru. Izvor. https://www.nursingtimes.net/news/workforce/ no te može biti otvoren i iskren news-round-catch-augusts-top-nursing-storiprema medicinskoj sestri koja es-05-09-2019/ skrbi o njemu. Hildegard Peplau, jedna od teoretičarki sestrinstva, ulogu medicinske sestre u terapijskome odnosu opisala je kao profesionalnu bliskost. Terapijski odnos zapravo podrazumijeva sveobuhvatno prihvaćanje i razumijevanje bolesnika, otvoreni razgovor i međusobno iskazivanje osjećaja, povjerenje bez zadrške, nalaženje zajedničkoga jezika, zajedničko razmatranje problema te pomoć u osiguravanju uvjeta koji bolesniku stvaraju ugodu. Komunikacija je kamen temeljac odnosa i povezanosti medicinske sestre i bolesnika te u potpunosti treba biti usmjerena na bolesnika, odnosno na zadovoljavanje njegovih osnovnih ljudskih potreba. Da bi zadovoljila potrebe bolesnika, medicinska sestra mora u obzir uzeti više čimbenika, uključujući njegovo fizičko stanje, emocionalno stanje, kulturne sklonosti, vrijednosti, spremnost

Kako bolesniku iskazati poštovanje: •• predstaviti mu se punim imenom i prezimenom te profesionalnim statusom (sobna sestra, voditelj tima, medicinska sestra, specijalist…

•• bolesnika uvijek treba pitati kako želi da ga se oslovljava: razgovor treba početi s gospodine ili gospođo, a nakon što se dobije odgovor, može se početi koristiti željeno ime •• osigurati bolesniku udobnost, mir i privatnost •• pripremiti bolesnika i objasniti mu sve procedure (u okviru svojih kompetencija), što treba činiti što pažljivije •• s bolesnikom treba komunicirati tako da stekne osjećaj da ga se pažljivo sluša, da ga se razumijete i da mu se želi pomoći.

130

Etika u sestrinstvu

za komunikaciju i načine na koje prihvaća druge osobe. U terapijskome odnosu medicinska sestra – bolesnik iznimno je važno bezuvjetno poštovanje samostalnosti, cjelovitosti i osobnosti bolesnika. Bezuvjetno poštovanje podrazumijeva sposobnost medicinske sestre da prihvati vjerovanja, stavove i vrijednosti bolesnika, usprkos osobnim osjećajima. Svaki bolesnik zahtijeva poštovanje i prihvaćanje kao jedinstveno ljudsko biće. Prihvaćanje ne znači odobravanje svega što je bolesnik radio ili rekao ili bilo kakvog načina ponašanja. Na primjer, medicinska sestra možda neće uvijek razumjeti zašto se bolesnik ljuti, ali će prihvatiti da za to vjerojatno ima razlog, koji možda vuče korijene iz načina odgoja, kulture iz koje dolazi, njegovih očekivanja i sl. Neki bolesnici mogu imati nezdrave navike, poput pušenja ili prekomjernoga pijenja alkoholnih pića, koje neće promijeniti usprkos naporima medicinske sestre da se te navike zaustave. Ili, neki bolesnici nemaju razvijene higijenske navike pa, koliko god se medicinske sestre trudile, oni i dalje nastavljaju po svome. Dakle, bolesnika treba prihvatiti takvog kakav jest, bez negativne prosudbe, uključujući njegove osjećaje, vrijednosti i vjerovanja, te s njim treba surađivati ​​kako bi se postigli zajednički ciljevi.

Način dobre komunikacije medicinske sestre s bolesnikom i članom njegove obitelji – primjer Antonio A. 36-godišnji je muškarac koji je došao na odjel dnevne kirurgije kako bi mu se napravila biopsija izrasline na vratu. Sjedio je u čekaonici sa suprugom i bio je vrlo nervozan: često je ustajao, stiskao ruke, pogledavao na sat… Medicinska je sestra prišla Antoniju, predstavila mu se i povela ga u sobu za pripremu kako bi obavila sve potrebne predradnje.

Medicinska sestra: „Gospodine A., ja sam, Vesna Zovko, danas ću biti s Vama.

Kako biste željeli da Vas oslovljavam?“ Bolesnik: „Zovite me Tonči, tako me zovu svi. Ovo je moja supruga Sara.“ Medicinska sestra (rukuje se s oboje): „Drago mi je što sam Vas upoznala. A sada bih Vam objasnila što će se danas napraviti, a isto tako željela bih dobiti i neke informacije od Vas te odgovoriti na sva pitanja koja imate vezano za zahvat.“ Bolesnik: „Oh, puno Vam hvala. Jako se bojim, nikada nisam bio bolestan, pa sada… uh. Ne znam kako ću kroz ovo proći. Bojim se nalaza…“ Medicinska sestra: „Strah i nervoza sasvim su uobičajena reakcija, svi se mi bojimo. Želim Vam pomoći. Objasnit ću Vam sve i odgovoriti na sva pitanja koja Vi i Sara imate. Bit ću prisutna i kod samoga zahvata.“ Bolesnik: „Drago mi je što ćete biti tamo. Može li moja supruga poći sa mnom?“ Medicinska sestra: „Ne, nažalost, ali ona će Vas čekati odmah tu iza vrata.“ (Obraća se supruzi): „Vi možete, dok čekate, popiti kavu iz automata koji je nekoliko metara dalje, niz hodnik pa lijevo.“ Terapijski odnos medicinska sestra – bolesnik

131

10.

Transplantacija, eksplantacija i doniranje organa – etički aspekti SADRŽAJ Transplantacija, eksplantacija i doniranje organa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138

Ishodi učenja: 1. objasniti što je to transplantacija organa, što je eksplantacija organa, tko je donor organa ili tkiva te što znači donacija ili darivanje organa 2. objasniti vrlinu altruizma kao visokomoralnoga čina u donaciji vlastitih organa ili tkiva 3. objasniti značenje posjedovanja donorske kartice 4. objasniti koje su dvije pravne pretpostavke da bi se mogla obaviti transplantacija organa s mrtve osobe 5. nabrojati vrste donora 6. navesti kriterije za utvrđivanje cerebralne smrti / smrti mozga 7. objasniti stav Katoličke Crkve i drugih religija u vezi transplantacije i donacije organa 8. objasniti važnost i način komunikacije s obitelji donora organa 9. objasniti etičke dileme medicinskih sestara kod provođenja zdravstvene njege donora.

137

Transplantacija, eksplantacija i doniranje organa Na početku ovoga poglavlja potrebno je objasniti neke važne pojmove, bitne za razumijevanje sadržaja. Transplantacija organa kirurška je intervencija u kojoj se uklanja nefunkcionalni organ i presađuje zdravi organ uzet iz živoga ili mrtvoga davatelja/donora. Da bi se mogla obaviti transplantacija, mora se učiniti eksplantacija organa ili tkiva iz tijela donora. Eksplantacija je, dakle, uzimanje tkiva ili organa iz žive ili netom umrle osobe/donora radi potrebe presađivanja drugoj bolesnoj osobi ili radi prenošenja u hranjivu sredinu da bi se uzgajali kao kultura tkiva. U medicini, pod pojmom donor ili davatelj/darivatelj organa, podrazumijeva se živa osoba koja daje tkivo ili organ za presađivanje ili osoba koja je biološki i zakonski proglašena mrtvom i koja je dala dopuštenje za eksplantaciju organa. Donacija ili darivanje organa etički je i pravni postupak kojim se osoba, tj. darivatelj slaže da se medicinski postupak odstranjivanja organa izvrši na njemu i presadi u tijelo druge osobe.1 Donorska kartica iskaz je osobnoga pozitivnog stava o darivanju organa. Nositelji donorske kartice osobe su razvijene svijesti o važnosti darivanja organa poslije smrti, s osjećajem solidarnosti za druge ljude. Donorska kartica pomaže obitelji da poštuje odluku umrle osobe ako jednoga dana bude u takvoj prilici.

Presađivanje ili transplantacija organa danas je općeprihvaćen i uspješan način liječenja bolesnika kod kojih je iz bilo kojeg razloga došlo do nepovratnoga zakazivanja funkcije pojedinoga, za život potrebnoga organa. Takav način liječenja, koji podrazumijeva da se organ jednog organizma (darivatelja/donora) presađuje u drugi organizam (primatelja) počeo se snažno razvijati u drugoj polovici 20. stoljeća te se na taj način omogućio nastavak života mnogim osobama koje su zbog svoje bolesti bile osuđene na smrt. No istovremeno se pojavio niz problema i moralnih dilema koji su zahtijevali pravnu i etičku regulativu. Etika u transplantacijskoj medicini određena je brojnim filozofskim, znanstvenim, medicinskim, pravnim, sociološkim i povijesnim čimbenicima. Transplantacija

1 Dva osnovna zakona u Republici Hrvatskoj koja reguliraju uzimanje i presađivanje dijelova ljudskoga tijela jesu Zakon o presađivanju ljudskih organa u svrhu liječenja i Zakon o primjeni ljudskih tkiva i stanica, oba iz 2012. godine. Temeljni zakon u području presađivanja organa jest Zakon o presađivanju ljudskih organa u svrhu liječenja. Tim se Zakonom utvrđuju „uvjeti za presađivanje ljudskih organa te osiguranje kvalitete i sigurnosti ljudskih organa namijenjenih presađivanju u svrhu liječenja“. Također, Zakon se odnosi na postupke „darivanja, pribavljanja, uzimanja, testiranja, utvrđivanja obilježja darivatelja i organa, te očuvanja, prijevoza i presađivanja organa namijenjenih liječenju“. Zakon o primjeni ljudskih tkiva i stanica uređuje „uvjete darivanja, prikupljanja, uzimanja, testiranja, obrade, očuvanja, pohrane, raspodjele i primjene ljudskih tkiva i stanica od žive ili s umrle osobe“. Ostali propisi, koje je potrebno spomenuti jer su indirektno mjerodavni, jesu: Zakon o liječništvu, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o krvi i krvnim pripravcima, Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, Zakon o zaštiti prava pacijenta i Kazneni zakon, a od podzakonskih akata: Pravilnik o podacima i načinu vođenja dokumentacije o mogućim darivateljima dijelova ljudskog tijela radi presađivanja s umrle osobe20 i Kodeks medicinske etike i deontologije Hrvatske liječničke komore. U Republici Hrvatskoj pristanak obitelji nije sadržan u odredbama temeljnih zakona u području presađivanja organa i tkiva: Zakona o presađivanju ljudskih organa u svrhu liječenja i Zakona o primjeni ljudskih tkiva i stanica. Međutim, ista je odredba sadržana u Kodeksu medicinske etike i deontologije Hrvatske liječničke komore koji samim time traži još jedan uvjet više od samih zakona. – Usp. Nedić T. Pristanak obitelji za uzimanje organa ili tkiva od preminule osobe radi presađivanja u Republici Hrvatskoj. Pravni vjesnik. 2017; 33(1): 31-50.

138

Etika u sestrinstvu

Dodatak 1 SPUTAVANJE (FIKSACIJA) I ODVAJANJE (IZOLACIJA) BOLESNIKA – ETIČKI ASPEKTI

Ishodi učenja: 1.

2.

3.

4.

objasniti pojam sputavanje bolesnika i navesti vrste sputavanja objasniti značenje stigme sputavanja ili prisile bolesnika navesti situacije u kojima se smiju primjenjivati mjere sputavanja bolesnika opisati postupke iz područja zdravstvene njege koje medicinska sestra treba provesti kod bolesnika kod kojeg su se provele mjere sputavanja

Sputavanje bolesnika se definira kao primjena fizičkih i farmakoloških/kemijskih sredstava, te psiholoških metoda koji za cilj imaju ograničavanje slobode i sposobnost njihova kretanja.

Kliničke indikacije za primjenu mjere sputavanja su:1 •• •• •• •• •• •• •• •• ••

nepredvidivo ili agresivno ponašanje bolesnika ponašanje koje je opasno za bolesnika ili druge osobe samodestruktivno ponašanje ponašanje s ozbiljnom verbalnom ili fizičkom prijetnjom koje se slabo kontrolira intoksikacija alkoholom ili lijekovima sa slabom kontrolom ponašanja manično ponašanje sa slabom kontrolom slaba ili nepostojeća samokontrola ponašanja nakon primjene lijekova ili boravka u mirnijoj sobi sprječavanje samoozljeđivanja bolesnika (npr. pad s kreveta, sprječavanje bolesnika da izvuče urinarni kateter i sl.) na zahtjev bolesnika, ako je procjena takva da je ugrožena sigurnost bolesnika i drugih osoba na odjelu te okolina bolesnika.

1. Pravilnik o vrstama i načinu primjene mjera prisile prema osobi s težim duševnim smetnjama (Narodne novine, broj 16/15)

Dodatak

145

Pod fizičkim sputavanjem razumijeva se primjena određenih pomagala ili uređaja koji se pričvrste na tijelo ili na krevet bolesnika. Postavljanje sigurnosnog prsluka za sprječavanje pada bolesnika primjer je fizičkog sputavanja. Od fizičkih sredstava još se mogu rabiti: mekane poveske na ručnim zglobovima (da se bolesnik ne ozlijedi, da ne napravi štetu na medicinskim pomagalima u blizini), bočne ogradice za krevete (sprječavaju pad bolesnika s kreveta), posebne rukavice bez prstiju (onemogućuju bolesnike da povuku drenove, iščupaju tubus, iv. kanile, želučanu sondu) te ostali sigurnosni sustavi za ruke i noge, kožno remenje i sl. (sl. D-1 i sl. D-2). Katkad se primjenjuju neki suptilniji postupci poput uklanjanja pomagala za hodanje izvan dosega bolesnika ili primjena elektroničkih uređaja za praćenje.

Slika D-1. Mekana poveska na ručnom zglobu koja se fiksira na krevet. Izvor; https://www. ebay.com.au/itm/Wrist-Arm-Ankle-Hand-Restraint-Limb-Holder-Medical-Limb-RestraintStrap-GG-/372679714021

Slika D-2. Transportna kolica sa sustavom za sputavanje. Izvor: https://images.app.goo.gl/ n1vJuv4FJAstzChw8

Sredstvo za sputavanje može biti i sastavni dio neke druge, sasvim uobičajene medicinske intervencije (primjerice: ako se na ruku na kojoj je uvedena kanila za primjenu infuzije stavi udlaga – slika D-3).

Slika D-3. Fiksacija ruke djeteta primjenom udlage na ručni i lakatni zglob, kod primjene iv. terapije i infuzijskih otopina. Izvor: https://www.rch.org.au/uploadedImages/Main/Content/clinicalguide/ October-019.jpg 146

Etika u sestrinstvu

Dodatak 2 Prilog I OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA [1][1] usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda rezolucijom br. 217 /III 10. prosinca 1948. godine

Preambula budući da je priznanje urođenog dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu, budući da je nepoštovanje i zanemarivanje ljudskih prava rezultiralo barbarskim postupcima koji vrijeđaju savjest čovječanstva i da je izgradnja svijeta u kojemu će ljudska bića uživati slobodu govora i uvjerenja te biti slobodna od straha i neimaštine, proglašena najvećom težnjom svih ljudi, budući da je bitno ljudska prava zaštititi vladavinom prava, kako čovjek ne bi morao pribjeći, kao krajnjem sredstvu, pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja, budući da je bitno promicati razvoj prijateljskih odnosa među narodima, budući da su narodi Ujedinjenih naroda u Povelji ponovno potvrdili svoju vjeru u temeljna ljudska prava, u dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe i jednaka prava muškaraca i žena te odlučili promicati društveni napredak i bolje uvjete života u većoj slobodi, budući da su se države članice obvezale da u suradnji s Ujedinjenim narodima osiguraju promicanje općeg poštovanja i primjene ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući da je opće razumijevanje tih prava i sloboda od najvećeg značaja za puno ostvarenje te obveze, sada, stoga, Opća skupština proglašava ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima kao zajedničku tekovinu svih naroda i nacija, kako bi svaki pojedinac i svako tijelo u društvu, imajući ovu Deklaraciju stalno na umu, težili da poučavanjem 155

147,00 kn

I S B N 9 7 8 - 9 5 3 -1 7 6 - 9 4 4 - 0