__MAIN_TEXT__

Page 1

B I B L I O T E K A

S R E D N J O Š K O L S K I

U D Ž B E N I C I

Ida Kovač i Dubravka Šimunović

OSNOVE FIZIKALNE I RADNE TERAPIJE UDŽBENIK ZA TREĆI RAZRED MEDICINSKE ŠKOLE ZA ZANIMANJE MEDICINSKA SESTRA OPĆE NJEGE / MEDICINSKI TEHNIČAR OPĆE NJEGE


Ida Kovač i Dubravka Šimunović OSNOVE FIZIKALNE I RADNE TERAPIJE udžbenik za treći razred medicinske škole za zanimanje medicinska sestra opće njege / medicinski tehničar opće njege


MEDICINSKA NAKLADA, ZAGREB BIBLIOTEKA SREDNJOŠKOLSKI UDŽBENICI Ida Kovač i Dubravka Šimunović OSNOVE FIZIKALNE I RADNE TERAPIJE udžbenik za treći razred medicinske škole za zanimanje medicinska sestra opće njege / medicinski tehničar opće njege

AUTORICE doc. prim. dr. sc. Ida Kovač, dr. med., FEBPRM, profesor visoke škole u trajnom zvanju, specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije doc. dr. sc. Dubravka Šimunović, profesor u trajnom zvanju, Dodiplomski studij radne terapije, Zdravstveno veleučilište Zagreb RECENZENTICA Tatjana Njegovan-Zvonarević, prof. mag. rehab.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-176-945-7

© Medicinska naklada, Zagreb, 2020. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati niti reproducirati u bilo kojem obliku ili na bilo koji način, elektronički ili mehanički, uključujući fotokopiranje, osim za kratke citate, bez nakladnikova pismenog dopuštenja.


Ida Kovač i Dubravka Šimunović

OSNOVE FIZIKALNE I RADNE TERAPIJE udžbenik za treći razred medicinske škole za zanimanje medicinska sestra opće njege / medicinski tehničar opće njege

Medicinska naklada Zagreb, 2020.


Predgovor Drage učenice i učenici, pred vama je udžbenik za nastavni predmet Osnove fizikalne i radne terapije. U današnje se vrijeme prosječna životna dob produljila zahvaljujući najnovim medicinskim dostignućima. Broj osoba koje obolijevaju od kroničnih bolesti sve je veći, a bolesti lokomotornog sustava i posljedice različitih neuroloških bolesti imaju među njima vodeće mjesto. Brojna su i posttraumatska stanja koja pogađaju sve dobne skupine, a koja, također, rezultiraju disfunkcijom i onesposobljenošću. Ne smijemo zaboraviti ni djecu koja boluju od cerebralne paralize s multiplim neuromotoričkim i senzoričkim teškoćama. To su samo neka od bolesti i stanja, koje uz osnovno liječenje, zbog složenosti problema bolesnika, često traže dugotrajne i brojne terapijske i rehabilitacijske postupke, što je moguće samo kroz multidisciplinarnu i interdisciplinarnu suradnju rehabilitacijskog/habilitacijskog tima. U rehabilitacijskom timu ravnopravno sudjeluju i surađuju zdravstveni djelatnici različitih profesija – liječnici (fizijatri), fizioterapeuti, medicinske sestre i tehničari, radni terapeuti, kao članovi užeg rehabilitacijskog tima, a kojemu se po potrebi pridružuju psiholozi, logopedi, protetičari, dijetetičar, socijalni radnici i drugi stručnjaci. Holističko liječenje i rehabilitacija bolesnika zajednički je cilj, a bolesnik je, istodobno, ravnopravni član tima. Svi članovi tima samostalno obavljaju svoj djelokrug rada, a surađuju s ostalim članovima u ostvarivanju rehabilitacijskih ciljeva. Svi zdravstveni djelatnici koji u njemu sudjeluju, ukjljučujući medicinske sestre i tehničare, trebaju pratiti i usvajati nova znanja o djelokrugu rada srodnih profila kako bi razumjeli i profesionalno sudjelovali u procesu liječenja, rehabilitacije i habilitacije. Liječnici fizijatri, specijalisti fizikalne medicine i rehabilitacije, dijagnosticiraju osnovnu bolest, stupanj oštećenja i liječe bolesnika. Fizioterapeut provodi postupke evaluacije i funkcionalne dijagnostike lokomotornog sustava radi procjene stanja pacijenta, na temelju kojega planira terapijski program radi vraćanja i očuvanja najvišeg stupnja motoričke funkcije. U skladu s liječničkom dijagnozom i preporukama te ostalim relevantnim podatcima, fizioterapeut planira, provodi i usavršava terapijski program. Služi se postupcima fizioterapije, koja uključuje različite fizikalne tehnike, a po važnosti na prvom mjestu kineziterapije (terapijskih vježbi) za povećanje snage, izdržljivosti, usklađivanja kretnji i ravnoteže, poboljšanje pokretljivosti. Provodi i posebne tehnike mobilizacije, neuromišićne facilitacije. Također primjenjuje postupke termoterapije, elektroterapije, ultrazvuka, magnetoterapije i dr. Sudjeluje i u primjeni različitih pomagala (proteza, ortoza) kao i pomagala za kretanje. V


Radna terapija, koju provodi radni terapeut, proces je koji uključuje procjenu utjecaja oštećenja i okoline na izvođenje aktivnosti dnevnog života (samozbrinjavanje, produktivnost, slobodno vrijeme) i primjenu svrsishodne aktivnosti kao terapijskog medija kako bi povećala samostalnost osobe i poboljšala kvalitetu života. Radna terapija je namijenjena osobama čije su sposobnosti obavljanja aktivnosti osobne njege, produktivnosti i aktivnosti slobodnog vremena ugrožene ili oštećene razvojem, fizičkom ozljedom ili bolešću, starenjem, psihološki, socijalno ili kulturalno, ili kombinacijom navedenih. Medicinska sestra ili tehničar, koji je nezaobilani i temeljni član rehabilitacijskog tima, uz uobičajene postupke zdravstvene skrbi i njege za bolesnika, obavlja i dodatne specifične zadatke i postupke koji su u knjizi detaljno opisani. Poznavati djelokrug rada suradnika, uključujući radne i fizioterapeute, s njihovim različitim djelovanjima, ali katkad i nekim sličnim aktivnostima prema bolesniku, razlog je zbog kojega smo kao autorice željele prikazati radni djelokrug fizioterapeuta i radnog terapeuta. Zbog navedenoga, kada se piše o dvije profesije, važno je na ispravan način ukazati na najvažnije sadržaje, što je autoricama teksta bio izazov. Može se s razlogom postaviti pitanje zašto smo željele povezati dvije različite zdravstvene profesije u jednom udžbeniku? Razlog je vrlo jednostavan, kao nastavnice i dugogodišnje suradnice često smo analizirale pitanja vezana uz fizioterapiju i radnu terapiju. U kojim slučajevima je bolesniku potrebna fizioterapija, a kada je veća dobrobit od radne terapije? Iz istog smo razloga željele povezati dvije različite zdravstvene profesije koje u većini slučajeva imaju potrebu međusobno surađivati i potpomagati jedna drugu, odnosno nadopunjavati se kako bi se ostvario zajednički cilj, maksimalno moguće rehabilitacije bolesnika. Radi navedenoga, udžbenik obiluje velikim brojem informacija, opisa, vještina i spoznaja iz područja fizioterapije i radne terapije. Svako poglavlje počinje ishodima koje bi učenik trebao usvojiti, a završava pitanjima za ponavljanje. Uz sve to, u pojedinim su poglavljima istaknute neke zanimljivosti koje bi trebale poslužiti kao dodatni motiv razumijevanju fizioterapije i radne terapije. Nadamo se, dragi učenici, da će sve navedeno kod vas pobuditi želju za učenjem, potaknuti vas i vaše profesore na postavljanje novih pitanja i pobuditi znatiželju za pronalaskom novih informacija o fizioterapiji i radnoj terapiji. Naposljetku, zahvaljujemo svojoj djeci koja su nam uvijek bila podrška i nadahnuće, glavnoj urednici Anđi Raič, prof., koja nam je dala priliku i ukazala povjerenje da povežemo tri profesije na jednom mjestu – u ovoj knjizi: fizioterapiju, radnu terapiju i sestrinstvo. Naš uspjeh u izradi ovog udžbenika bit će mjerljiv samo vašim novim znanjima. Zagreb, 2020. godine VI

Predgovor

Autorice


Sadržaj 1. ZNAČENJE FIZIKALNE TERAPIJE (Ida Kovač) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 Fizikalna medicina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 Fizikalna dijagnostika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 Fizikalna terapija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Indikacije i kontraindikacije za primjenu fizikalne terapije . . . . . . . . . . . . . . . . . 6 Elektroterapija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Galvanizacija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8 Dijadinamičke struje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Interferentne struje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Transkutana električna živčana elektrostimulacija (TENS). . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Neuromišićna elektrostimulacija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Elektromagnetoterapija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Kratkovalna dijatermija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 Ultrazvuk. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Udarni val. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 LASER. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Prirodni čimbenici – balneoterapija, klimatoterapija, talasoterapija. . . . . . . . 21 2. MEDICINSKA REHABILITACIJA (Ida Kovač). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 Metode klasičnoga liječenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 Algoritam u medicinskoj rehabilitaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Zadaće medicinske sestre u rehabilitacijom timu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Specifičnosti zdravstvene njege bolesnika u rehabilitaciji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 Dekubitus . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 Tromboza vena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Respiratorne komplikacije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Kontrakture – smanjena pokretljivost zglobova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Pomagala u rehabilitaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 3. OSNOVE MEDICINSKE MASAŽE (Ida Kovač). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 Podjela masaže. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .48 Fiziološki učinci masaže . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Masažne tehnike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 Indikacije za primjenu masaže. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Kontraindikacije za masažu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 VII


Specijalne vrste masaža i njihova primjena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Masažne tehnike za različite kategorije (uzrast, spol, zdravstvene indikacije). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 4. KINEZITERAPIJA U ZDRAVSTVENOJ NJEZI (Ida Kovač). . . . . . . . . . . . . 61 Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 Klinička funkcionalna procjena lokomotornog sustava. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Medicinske vježbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 Podjela medicinskih vježbi prema načinu izvođenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 Trakcija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82 Kineziterapijski postupci kod respiratornih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 Vježbe disanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Vježbe disanja kombinirane s pokretima ramenog pojasa i ruku . . . . . . . . . . . 86 Vježbe za kontrolirano disanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 Vježbe za poboljšanje udaha – inspiracije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 Vježbe za poboljšanje izdaha – ekspiracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 Vježba za olakšavanje iskašljavanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90 Uporaba pomagala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 Vježbe hodanja s pomagalima za kretanje (štakama). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 Uporaba pomagala u svladavanju arhitektonskih i drugih prepreka. . . . . . . . . 96 Fizikalna terapija u kući bolesnika ili onesposobljene osobe. . . . . . . . . . . . . . . . . 99 5. FIZIKALNA TERAPIJA U ZDRAVSTVENOJ NJEZI (Ida Kovač) . . . . . . . 101 Hidroterapija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 Biofizikalni aspekt hidroterapije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 Fiziološki učinci hidroterapije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Vrste hidroterapije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Lokalni hidroterapijski postupci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Terapija hladnoćom – krioterapija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Indikacije za krioterapiju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Terapija toplinom – termoterapija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 6. RADNA TERAPIJA (Dubravka Šimunović). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Tjelesni invaliditet – klasifikacija i značajke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116 Vrste i stupnjevi tjelesnog oštećenja (prema Međunarodnoj klasifikacija funkcioniranja, invaliditeta i bolesti – MKF) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Tko su osobe s posebnim potrebama?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Zadaća medicinske sestre u posebnosti rada s korisnicima radne terapije . . . . . 122 Što je radna terapija?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 Oblici radne terapije za različite skupine bolesnika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Aktivnosti dnevnoga života. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Svakodnevne aktivnosti / produktivnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 VIII

Sadržaj


Područja djelovanja radnog terapeuta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128 Područja djelovanja radnog terapeuta kod osoba sa zdravstvenim teškoćama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128 Analiza izvođenja aktivnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 Oblici radne terapije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 Suradnja medicinske sestre s članovima multidisciplinarnog tima u kreiranju radne terapije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 Vještina komunikacije s korisnicima radne terapije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 Sport osoba s invaliditetom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Definicija sporta osoba s invaliditetom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Podjela sporta osoba s invaliditetom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Osobe sa sljepoćom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141 Osobe s gluhoćom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 POJMOVNO KAZALO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145

Sadržaj

IX


1. Značenje fizikalne terapije SADRŽAJ Fizikalna medicina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 Fizikalna dijagnostika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 Fizikalna terapija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

Ishodi učenja: 1. razlikovati pojmove: fizikalna medicina, fizikalna terapija, medicinska rehabilitacija 2. objasniti osnove fizikalne dijagnostike: elektrodijagnostike (elekromioneurografije klasične i ultrazvučne dijagnostike) 3. razlikovati različite vrste fizikalne terapije, s obzirom na fizikalni agens koji se koristi 4. navesti indikacije i kontraindikacije za fizikalnu terapiju 5. upoznati primjenu različitih elektroprocedura (cilj, način primjene, biološka djelovanja, indikacije i kontraidikacije) 6. opisati primjenu terapijskog ultrazvuka, lasera, magnetoterapije (cilj, način primjene, biološka djelovanja, indikacije i kontraidikacije) 7. objasniti značenje balneoterapije, klimatoterapije, talasoterapije 1


Fizikalna medicina Fizikalna medicina je grana medicine u kojoj se primjenjuju različiti oblici fizikalnog agensa, tj. energije (mehaničke, elektromagnetne, toplinske, električne) za izazivanje povoljnih učinaka koji se primjenjuju u tretmanu mnogih bolesti. Fizikalna medicina je dio rehabilitacijske medicine. Sadržava dijagnostičke i terapijske postupke za prevenciju, liječenje bolesti i rehabilitaciju osoba koje imaju poremećaje ili ograničenja sustava za kretanje. Povijest. Početci fizikalne terapije zadiru daleko u prošlost, tako da, primjerice, masaža, kao jedan od oblika fizikalne terapije, datira nekoliko tisuća godina prije Krista. Važnost vježbanja za zdravlje ističu već antički liječnici Hipokrat i Galen, dok znanstvene osnove kineziterapije („vježbanja“) postavlja Šveđanin P. H. Ling tek početkom 19. stoljeća. Snažni razvoj rehabilitacije je bio nakon Drugog svjetskog rata, posebno u SAD-u gdje su djelovali Frank Kruse i Howard Rusk, koji je 1950. godine osnovao poznati Institut fizikalne medicine i rehabilitacije u New Yorku. U Hrvatskoj su se još od antičkih vremena (Varaždinske i Krapinske toplice) koristili termomineralni izvori u zdravstvene svrhe. Za povijest fizikalne medicine u Hrvatskoj važni su sljedeći događaji: 1928. godine osnovano je „Javno kupalište i Zavod za hidroterapiju i fizikalnu medicinu“ u Mihanovićevoj ulici u Zagrebu. Početak bolničke fizikalne medicine i rehabilitacije je 1938. u Kliničkoj bolnici Sestara milosrdnica, a 1958. godine utemeljen je prvi samostalni Odjel za fizikalnu terapiju i reumatologiju u Kliničkoj bolnici Sestara milosrdnica, gdje je 1947. osnovana prva škola za fizioterapeute pod vodstvom prof. dr. sc. Joze Budaka (prvog hrvatskog specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije). Za razvoj rehabilitacijske medicine u Hrvatskoj posebno je zaslužan njezin utemeljitelj prof. dr. sc. Božidar Špišić, ortoped, koji je 1916. osnovao Ortopedsku bolnicu u Zagrebu na Šalati, s radionicom za izradu proteza, dvoranom za vježbe i fizikalnu terapiju uz tzv. Invalidsku školu u kojoj se provodio program rehabilitacije i reintegracije invalida, što je bio pionirski posao i u europskim okvirima. Profesor Budak je 1942. osnovao Katedru za fizikalnu terapiju i balneologiju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Specijalizacija iz fizikalne medicine i rehabilitacije u Hrvatskoj je uvedena 1960., a naziv fizijatar prihvaćen je 1946. u SAD-u.

Fizikalna dijagnostika Fizikalna dijagnostika (grč. dijagnostike – raspoznati se) primjenom različitih oblika fizikalne energije primjenjuje se za dijagnostiku bolesti, određivanje vrste i stadija bolesti ili stupnja ozljede. Najpoznatije fizikalno-dijagnostičke pretrage su: a) ultrazvučna dijagnostika – lokomotornog sustava, vaskularnog sustava i unutrašnjih organa b) elektrodijagnostika – elektromioneurografija (EMNG) i klasična c) denzitometrija – mjerenje gustoće kostiju na bazi ultrazvuka i rendgena. 2

Osnove fizikalne i radne terapije


i hematoma, na smanjenje tonusa, poprečnoprugastih mišića i uklanjanje boli. Modulacija IV. – kombinacija modulacije I. s dodatkom galvanskih impulsa malih jakosti rastućeg oblika i modulacije II.; jaki i dugotrajni analgetski učinak (elektroanalgezija). Primjenjuju se aplikacijom pločastih elektroda ili vakuumskih elektroda. Tehnike primjene – transregionalno, po bolnim točkama uzduž zahvaćenog živca, paravertebralno, gangliotropno, vazotropno. Uobičajeno se negativna elektoda (katoda) stavlja na bolno mjesto, a pozitivna elektoda (anoda) proksimalno ili distalno. Fiziološki učinci primjene dijadinamičkih struja su mnogostruki, a pretežno analgetski poboljšanje lokalne cirkulacije, ubrzanje cijeljenja tkiva i smanjenja upale pa imaju uspješnu primjenu kod bolova lokomotornog sustava različite etiologije, zglobnih bolesti, izvanzglobnog reumatizma i ozljeda mekih tkiva. Kontraindikacije su kao i kod ostalih elektroprocedura. Trajanje pojedinog postupka nije definirano i ovisi o indikaciji, mjestu i načinu primjene, a obično se daje po 10 postupaka u jednoj seriji. Treba izbjegavati primjenu kod trudnica na donji dio križa, u bolesnika s pacemakerom, nakon aplikacije krioterapije ili u bolesnika s nježnom kožom.

Slika 1-7. Terapija s dijadinamičkim strujama za slabinsku kralježnicu (regionalno)

Slika 1-8. Primjena dijadinamičkih struja na koljeno (transartikularno)

Slika 1-9. Primjena dijadinamičkih struja na šaku (transregionalno) 10

Osnove fizikalne i radne terapije


Interferentne struje Interferentne struje nastaju iz dviju sinusoidnih izmjeničnih struja koje se preklapaju u intezitetu, frekvenciji i fazi. Interferencija se zbiva u tkivima, u dubini, zato se i zovu endogenim strujama. Pripadaju srednjefrekventnim strujama. Interferencija nastaje križanjem dviju sinusoidnih struja pod pravim kutom. Ulazna je frekvencija struja jednog strujnog kola 4000 Hz, a drugog 3900 ili 4100 Hz. Iz toga nastaje interferentna struja frekvencije od 100 Hz s mogućnosti regulacije do ispod 10 Hz.

Slika 1-10. Primjena elektronalgezije za križobolju s interferntnim strujama

Tehnika primjene: kvadripolarno (4 elektrode) i bipolarno (2 elektrode), a struje interferiraju uređaji. Za protuupalno djelovanje i smanjenje boli koristi se frekvencija od 100 Hz, za mišićniu kontakciju 20 Hz, a za vazodiltaciju i bolju cirkulaciju 10-20 Hz. Indikacije su sve mišićno-koštane boli, uključujući osteoartritis perifernih zglobova. Kontraindikacije su uobičajene kao za sve procedure, samo je dopuštena primjena kod osoba s metalnim tijelima u tijelu.

Transkutana električna živčana elektrostimulacija (TENS) Transkutana električna živčana stimulacija (TENS) je terapijska procedura primjene kontrolirane, niskovoltažne električne stimulacije (frekvencije 1 do 150 Hz, trajanja stimulusa 60 do 250 µs), za podraživanje živčanog sustava preko kože sa ciljem izazivanja analgetskog učinka. U primjeni je zadnjih 20-ak godina i to prvensveno u kontroli bola u tretmanu niza mišićnokoštanih i neuroloških bolesti. Biofizikalna načela djelovanja su još uvijek nedovoljno poznata unatoč značajnom napretku neurofiziologije i poznavanju te metode. Postoji nekoliko teorija o postizanju učinka TENS-a, a najvjerojatnija je da TENS djeluje u smislu modulacije boli putem opijatnog sustava (produkcija endorfina) kao i neopijatnog sustava (tzv. gate-kontrolom), pri čemu se uočava velika varijabilnost u načinu djelovanja, intenzitetu kao i duljini trajanja efekta.

Tehnika i način primjene S obzirom na parametre stimulacije razlikuje se više vrsta TENS-a, a to su standardni, visokofrekventni TENS-i, zatim niskofrekventni ili acupuncture like TENS te, u novije vrijeme, TENS s primjenom struja male jakosti, tzv. MENS. Stimulatori produciraju konstantnu struju, valove asimetričnog i bifazičnog oblika, frekvencije 1 do 150 Hz, trajanja impulsa od 0,04 do 0,30 ms, a intenziteta od 0 do 6 mV. Značenje fizikalne terapije

11


Slika 1-20. Tretman karpalnog kanala ultazvukom – kontaktnom metodom s gelom

Slika 1-21. Primjena ultrazvuka na karpalni kanal

Udarni val Udarni val, poznat i pod engl. nazivom Extracorporal Shock Wave (ECSW), terapijska je primjena zvučnoga vala visokog intenziteta. Najmoćniji uređaj za radijalnu shock wave-terapiju primjenjuje do 5 bara pritiska i visoku frekvenciju do 22 Hz. Biofizikalno djelovanje mu je višestruko, ali primarno postiže rastapanje kalcifikata i ovapnjenja koji mogu biti u osnovi tendinitisa i burzitisa, ali i neovaskularizacija tkiva, što je temeljni problem u izvanzglobnom reumatizmu. Ima i analgetski učinak, a stimulira i stvaranje kolagena, čime se stvara okružje pogodno za zacjeljivanje i oporavak oštećenih tkiva. Posljedično se povećava opseg pokreta, ublažava bol i uspostavlja funkcija zgloba. Primjenjuje se uglavnom u liječenju kroničnih poremećaja mišića i tetiva, kod bolova u leđima i vratu, a najčešće indikacije obuhvaćaju: bolno rame, epikondilitis, križobolju, tendinozu Ahilove tetive, patelarni tendonitis i trigger-točke.

Slika 1-22. Primjena terapije udarnim valom

18

Osnove fizikalne i radne terapije

Slika 1-23. Uređaj za udarni val


LASER LASER – Light Amplification by Stimulated Emission of Radiation – engleski akronim za pojačanje svjetla pomoću stimulirane energije zračenja. Terapija laserom jedan je od oblika svjetlosne terapije. Prvi radovi o biostimulirajućim učincima lasera potječu iz 1965., a prva primjena lasera u medicini je bila na polju oftalmološke kirurgije. Fizikalna obilježja lasera – stimulirana emisija fotona koji dovode do prelaženja elektrona iz orbite u orbitu uz oslobađanje energije, da je monokromatska i koherentna. Prema načinu izrade postoji već nekoliko generacija lasera, a razlikuju se i po veličini glave lasera i broju dioda u njoj: od jedne diode u laseru veličine olovke do velikog broja (180 dioda) kojima se tretira veće područje. Razlikuju se impulsni i kontinuirani laseri, čija su obilježja različita. Impulsni su kristalni laseri, dubina prodora im je do 5 cm, infracrveno područje. Kontinuirani su plinski laseri, imaju potreba za manjom energijom, ali veća koherentnost zraka, uz jednostavnije rukovanje, manja dubina prodora (do 0,5 cm). Primjena lasera u medicini prilično je široka: u oftalmologiji, kirurgiji, dermatologiji (kozmetika), stomatologiji, u akupunkturi, neurologiji itd. Biološki učinci lasera – povećana sinteza kolagena, ubrzano cijeljenje tkiva, ubrzana regeneracija živaca uz smanjenu bolnost i edem. U fizikalnoj se medicini uglavnom rabe tzv. laseri male izlazne snage (engl. Low Level Laser Therapy – LLLT) koji imaju malu izlaznu snagu (manje od 500 mW), koriste se monokromatskim diodama u ukupnoj dozi ne većoj od 35 J/cm i obično su bez termalnog učinka. U novije se vrijeme u fizikalnoj terapiji primjenjuju i laseri visokog intenziteta (engl. High Intensity Laser Therapy) kojima se u relativno kratkom razdoblju postiže vrlo zavidan toplinski učinak, tako da će pacijenti koji primaju terapiju osjetiti toplinu tretiranoga područja. Karakteristike su mu visoki vrh energije (3KW), visoka energija (150 – 350 mJ) uz kratko trajanje (120 – 150 us). Učinak je snažan, a djelovanje mu je višestruko: smanjuje se zglobna upala i stimulira regeneracija hrskavice, učinkovito djeluje na rješavanje kontraktura, ima izrazito jak analgetski učinak, potiče se reapsorcija nakupljene tekućine, smanjuju edemi, ubrzava se i uravnotežuje lokalni metabolizam, potiče cirkulacija. Prema porogramskim mogućnostima djelovanje može biti više usmjereno u analgetskom smislu ili poboljšanju rgeneracije hrskavice. Način primjene. Doziranje lasera izražava se u J/cm 2 (1 džul je ekvivalentan 1W/sek), što označuje gustoću energije. Doziranje lasera ovisi o izlaznoj snazi lasera (mW), vremenu izlaganja svjetlosnoj energiji u sekundama i površini svjetlosnog snopa lasera izraženoj u cm2. Uobičajene doze iznose 0,05 – 0,5 J/cm2 za akutna stanja i 0,5 – 3,0 J/cm2 za kronična stanja tijekom 3-6 aplikacija. Mjere opreza su zaštita očiju bolesnika i terapeuta naočalama. Značenje fizikalne terapije

19


Indikacije Laser se najčešće primjenjuje kod: • ozljeda mekih tkiva (traumatske i upalne): istrgnuća i rupture tetiva, mišića i ligamenta, hematoma; upale tetiva i sluznih vreća (bolno rame, epikondilitisi lakta) • cijeljenje rana – liječenje trofičkih, varikoznih, dijabetičkih i dekubitalnih ulkusa, cijeljenje opeklina i poslijeoperativnih rana • kod akutnih i kroničnih bolova kralježnice, sa i bez nadražaja živaca (brahijalgija, ishijalgija) • bolova zglobova različita uzroka • sportskih ozljeda. Nužne su mjere opreza kod trudnoće, maligne bolesti, tromboze i tromboflebitisa. Također nije je poželjno primjenjivati kod bolova nepoznate etiologije, nevusa. Potrebno je poštovati maksimalno dozu zračenja i izbjegavati zračenje iznad endokrinih žlijezda.

Slika 1-24. Primjena lasera kod bolnog ramena

Slika 1-25. Laserski uređaj

Slika 1-26. Primjena lasera kod radijalnog epikondilitisa

Slika 1-27. Primjena lasera na karpalni kanal 20

Osnove fizikalne i radne terapije


2. Medicinska rehabilitacija SADRŽAJ Metode klasičnoga liječenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 Zadaće medicinske sestre u rehabilitacijom timu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Specifičnosti zdravstvene njege bolesnika u rehabilitaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28

Ishodi učenja: 1. dati definiciju pojam rehabilitacije 2. objasniti pojmove onesposobljenost (oštećenje, nesposobnosti i ometenost) kao i klasifikacije po Međunarodnoj klasifikaciji funkcioniranja, onesposobljenosti i zdravlja – MKF klasifikacija 3. opisati organizaciju, timski interdisciplinarni način rada, članove rehabilitacijskog tima i metode rada u rehabilitaciji 4. raspraviti višestruke uloge i zadatke medicinske sestre kao člana rehabilitacijskog tima 5. upoznati različite vrste pomagala (proteza, ortoza, pomagala za kretanje, ortopedske uloške i cipele, elektronska pomagala). 6. navesti načela primjene proteza tijekom rehabilitacije osoba s amputacijom udova 23


Metode klasičnoga liječenja Medicinska rehabilitacija je kompleksan postupak ponovnog osposobljavanja bolesnika za aktivnosti svakodnevnog i profesionalnog života te uspostavu emocionalne i socijalne stabilnosti osoba, koje su tu sposobnost izgubile zbog bolesti ili ozljede ili pojednostavljeno, proces učenja kako živjeti s onesposobljenjem u danom okruženju. Osnovni preduvjet za uspješni rezulat u rehabilitaciju je timski rad, a rehabilitacijski tim čini skupina zdravstvenih profesionalaca različitih struka koje povezuje zajednički cilj – uspješan oporavak pacijenta. Bolesnik je, također, aktivan član tima i suodgovoran za konačni rezultat rehabilitacije. U procesu rehabilitacije bolesnik i rehabilitacijski tim zajednički postavljaju terapijski plan i realan ciljeve koji nastoje realizirati. Voditelj tima je obično fizijatar, a uz bolesnika, članovi su fizioterapeut, medicinska sestra, radni terapeut, psiholog, logoped i socijalni radnik, a po potrebi se uključuju i stručnjaci drugih profila. Za razumijevanje specifičnih pojmova u rehabilitaciji oslanjamo se na definicije Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organisation iWHO 1980.) Pod „posljedicama“ podrazumijeva se onesposobljenost (engl. disablement) koja ima tri komponente: oštećenje (engl. impairment), nesposobnost (engl. disability) i ometenost (engl. handicap). Oštećenje označuje poremećaj ili gubitak strukture ili funkcije kao posljedica bolesti ili ozljede kao npr. gubitak ekstremiteta. Na bazi primarnih oštećenja često se razvijaju i simptomi sekundarnih oštećenja npr. kontrakture zglobova kod pareze ili plegije uda s hipotrofijom ili atrofijom muskulature. Oštećenje može rezultirati potpunim oporavkom; često završava nepotpunim oporavkom, ali i biti uzrokom smrti. Nesposobnost je funkcionalno orijentiran pojam koji odražava ograničenje ili gubitak sposobnosti da se neka radnja izvede na način koji se smatra uobičajenim, normalnim. Obično je nesposobnost direktna posljedica oštećenja (npr. poteškoće u kretanju kao posljedica ozljede kralježnične moždine). Očituje se ponajprije u izvođenju aktivnosti svakodnevnog života, a različitim funkcionalnim procjenama se može kvantificirati. Onemogućenost (handicap) predstavlja ograničenje ili nemogućnost izvedbe neke uloge koja se smatra normalnom za danu osobu, s obzirom na dob, spol te društveno-kulturne čimbenike. To je prije svega društveni pojam koji odražava interakciju društvenih, ekonomskih, edukacijskih, psiholoških čimbenika kao i čimbenika okoline s oštećenjem i nesposobnošću bolesnika. Bolesnici s istim oštećenjem i nesposobnošću mogu razviti različite stupnjeve ometenosti, kao rezultat takvih multifaktorijalnih zbivanja. Novije smjernice za procjenu funkcioniranja osobe u rehabiitaciji postavila je Međunarodna klasifikacija funkcioniranja, onesposobljenosti i zdravlja – MKF klasifikacija, koju je izradila i publicirala Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) 2001. godine za primjenu pri raznim aspektima zdravlja, uključujući rehabilitaciju. Stavlja naglasak na funkcionalne sposobnosti i potencijale osoba te mogućnosti uspješnog nošenja s izazovima svakodnevnice u ostvarivanju zadovoljavajuće 24

Osnove fizikalne i radne terapije


Pravilna njega bolesnika samo je jedan od zadataka medicinske sestre u rehabilitaciji, a dijapazon poslova je širok, s dosta specifičnosti, primarno ciljano usmjeren bolesniku kako bi mu se omogućila provedba što bolje i kvalitetnije rehabilitacije. Medicinska sestra na neurološkim, kirurškim, ortopedsko-traumatološkim, reumatološkim, a posebno na odjelima za medicinsku rehabilitaciju ili u specijalnim bolnicama za medicinsku rehabiltaciju, uobičajeno obavlja ili nadzire čitav niz aktivnosti. Dio intervencija i postupaka se odnosi na „standardni“ djelokrug rada dok je drugi dio specifičan i usmjeren na rehabilitacijske potrebe bolesnika i njegove obitelji, u suradnji s ostaim članovima tima.

Specifičnosti zdravstvene njege bolesnika u rehabilitaciji Medicinska sestra / medicinski tehničar: • obavlja postupke njege bolesnika kako bi mogao aktivno sudjelovati u rehabilitaciji, sukladno općem zdravstvenom stanju i potrebama bolesnika • kod nepokretnih bolesnika svakih 1-2 sata mijenja položaj bolesnika radi sprječavanja komplikacija dugotrajnog ležanja • surađuje s liječnikom u provođenju „klasične“ terapije • surađuje s članovima tima u provedbi rehabilitacije • vodi brigu i nadzor nad redovitim uzimanjem propisane medikamentne terapije • vodi brigu i nadzor nad adekvatnom prehranom bolesnika • provodi respiratorne vježbe • pomaže bolesniku u aktivnostima samozbrinjavanja i savladavanja što veće neovisnosti u aktivnostima osobne higijene, oblačenja i hranjenja • ima ulogu koordinatora za provođenje različitih dijagnostičkih i terapijskih postupaka • provodi jednostavniju kineziterapiju • pomaže bolesniku kod primjene različitih ortopedsko-rehabilitacijskih pomagala, što uključuje potrebu za specifičnim edukacijama o pomagalima • pomaže bolesniku u savladavanju hoda s pomagalom • pruža bolesniku psihološku podršku • surađuje s obitelji i prijateljima bolesnika. U ulozi koordinatora procesa rehabilitacije, medicinska sestra osigurava odvijanje plana medicinske rehabilitacije bez zastoja, na svakodnevnoj bazi. Medicinska sestra pruža podršku, podučava bolesnika i obitelj svim vještinama koje će im pomoći da svladaju poteškoće i prilagode se novonastaloj situaciji jer samo bolesnik s pozitivnim stajalištima ima moć uspjeha. Kao član tima koji je najdulje u svakodnevnom kontaktu s onesposobljenom osobom, medicinska sestra pruža psihološku podršku i često ima ulogu psihoterapeuta. Surađuje s obitelji i / ili prijateljima bolesnika te ih, po potrebi, uključuje 28

Osnove fizikalne i radne terapije


Slika 2-5. Krevet opremljen antidekubitalnim programom s mogućnostima mijenjanja položaja

Praktični savjeti za prevenciju dekubitusa • kod ležanja na boku staviti jastuk između koljena • kod ležanja na leđima staviti jastuk ispod peta i laktova • kod ležanja na leđima ne stavljati jastuk ispod koljena jer se time opterećenje prenosi na pete • ne povlačiti bolesnika po krevetu, bolesnike je preporučljivo okretati pomoću plahte • promijeniti položaj svakih 1 – 2 sata, prema potrebi i češće • plahta mora biti pamučna, suha, izglačana i bez nabora • ne podizati uzglavlje kreveta za više od 30 stupnjeva – zbog pritiska na donji dio tijela • svakodnevno provjeriti stanje kože iznad predilekcijskih mjesta • nježno prati bolesnika neutralnim ili blagim šamponom i mlakom vodom • kožu održavati suhom • redovito mijenjati posteljinu • osigurati svakodnevnu fizikalnu terapiju te blago masiranje kože hidratantnim losionima i kremama. Medicinska rehabilitacija

35


elektronska proteza bolje protetičko rješenje.

Slika 2-7. Bolesnik s podlaktičnom amputacijom opskrbljen funkcionalno-mehaničkom protezom

Ortoze su pomagala kojima se kontrolira funkcija pojedinih dijelova tijela, a djelovanje im je bazirano na vanjskoj primjeni korektivnih sila koje su usmjerene na pojedine dijelove tijela. Cilj primjene ortoza je imobilizacija, poboljšanje ili suspstitucija funkcionalnog deficita, ali i kontrola smjera gibanja i usmjerenja rasta, odnosno prevencija i korekcija deformacije. Izrađuju se od modula, serijskih poluproizvoda. U izradi ortoza najčešće se rabe plastični materijali, dok su zglobni dijelovi od metala. Odabir adekvatne vrste ortoze odnosno postavljanje indikacije i propisivanje ortoze određeno je biomehaničkom analizom funkcionalnog deficita.

Postoje ortoze za udove, za donje i za gornje udove, kao i ortoze za trup, tj. kralježnicu. Ortoze donjih udova obuhvaćaju ortoze za stopalo i gležanj, ortoze za stopalo i koljeno te ortoze za stopalo, koljeno i kuk. Zasebne su grupe ortoze za koljena i ortoze za kukove. Ortoze za gležanj i stopalo, odnosno kontrolu i stabilizaciju gležnja su najčešće primjenjivane ortoze udova, a primjenjuju se kod pareze stopala u okviru hemipareze, oštećenja n. peroneusa, radikularnog oštećenja ili posttraumatskih stanja. Ortoze za stabilizaciju stopala, koljena i kuka apliciraju se s ciljem stabilizacije i potpore kod bolesnika s mišićnom slabošću kod neuromuskularnih bolesti ili spinalnih lezija. Kod slabosti muskulature zdjeličnog pojasa i donjih udova, npr. kod meningomijelokele, primjenjuju se ortoze koje stabiliziraju sve zglobove nogu i zdjelicu.

Slike 2-8. Plastične ortoze za stopala i gležnjeve 40

Osnove fizikalne i radne terapije


Najčešće primjenjivane ortoze ruku su statičke ortoze za šaku (oponens ortoza i ortoza za stabilizaciju radiokarpalnog zgloba), a najčešća im je primjena kod pareza/plegije šaka, upalnih bolesti zglobova te posttraumatskih stanja. Osim navedenih statičkih ortoza, postoje i dinamičke ortoze ruku koje se primjenjuju u rehabilitaciji oštećenja perifernih živaca ruku, ozljeda i postoperativnoj rehabilitaciji šake. Posebno mjesto među ortozama imaju tzv. elektroničke ortoze koje su poznate još i pod imenom elektronskih stimulatora /pomagala ili kao neuroortoze. Njihovo je djelovanje bazirano na primjeni funkcionalne električne stimulacije (FES), tj. metodi električne stimulacije motoričkih ili živčanih točaka mišića koji imaju oslabljenu voljnu živčanu kontrolu kao posljedicu oštećenja centralnog motonurona. Primjenjuje se kod pareza stopala, odnosno nogu kao i kod pareze šake sa ciljem izazivanja funkcionalnog i svrsishodnog pokreta. U kliničkoj praksi, tj. rehabilitaciji, elektronski funkcionlni stimulatori mogu se primijeniti u rehabilitaciji pacijenata s cerebralnim lezijama (pareze nakon CVI, tumora, ozljeda, upala i sl., zatim kod djece s cerebralnom paralizom s neuromotoričkim deficitima tipa hemipareze, dipareze ili monopareze). Drugu grupu bolesnika čine pacijenti sa spinalnim lezijama, tj. paraparezom ili paraplegijom, kod kojih je dominantna lezija centralnih motonurona. Ortoze za kralježnicu dijele se, s obzirom na segment kralježnice na koji se primjenjuju, na cervikalne ortoze (CO), torakolumbosakralne (TLSO) i lumbosakralne (LSO). Prema funkciji one mogu biti imobilizacijske, potporno-rasteretne i korektivne. Stupanj stabilizacije ili potpore ortoza određen je izborom materijala od kojega su izrađene pa mogu biti fleksibilne, semirigidne i rigidne. Imobilizacijskim ortozama se ograničuju ili onemogućuju kretnje kralježnice u različitim segmentima i ravninama po principu triju uporišnih točaka. Primjenjuju kod prijeloma kralježnice, a među njima je najpoznatija hiper­ ekstenzijska ortoza tipa Jawett. Potporno-rasteretne ortoze kralježnice se

Slika 2-9. Korektivna ortoza za liječenje skolioza Medicinska rehabilitacija

41


Pomagala za kretanje Pomagala za kretanje, obuhvaćaju štapove, štake, hodalice i invalidska kolica. Primjenjuju se kod osoba koje imaju problem s hodanjem radi slabosti ili deformacija nogu ili amputacija. Štapovi se primjenjuju kod bolova nogu, koji uzrokuje patološki hod. Primjenom štapa smanjuje se pritisak na bolni ekstremitet. Postoje štapove sa jednim ili više oslonaca, štapove sa dodatcima za sigurnost i sl. Štake, podlakatne i potpazušne se uglavnom primjenjuju nakon operativnih zahvata. Hodalice omogućuju ravnomjerno raspoređvanje težine tijela, te tako smanjuju pritisak na kukove i kralježnicu. Ima ih raznih vrsta (sa kotačićima, bez kotačića ali kombinirane.

Slika 2-14. Pomagala za kretanje

Invalidska kolica, je pomagalo koje bolesniku omogućuje kretanje uz udobno sjedenje i sigurnost u vožnji. Savladavanjem kretanja bolesniku omogućuje ostvarivanje pune neovisnosti i omogućuje profesionalni rad i društvene aktivnosti. Iako postoji mnoštvo vrsta invalidskih kolica ipak se dijele u dvije osnovne kategorije: mehanička i elektromotorna. Indikacije za primjenu kolica su: • paraplegija i tetraplegija, tetrapareza i parapareza • hemiplegija i hemipareza • stanje iza amputacije nogu • kongenitalne malformacije • kontrakture i deformacije velikih zglobova • ostale bolesti koje onemogućavaju kretanje. Postupak odabira i primjene ovisi o: • procjeni kliničkog i funkcionalnog statusa • procjena stanja i progresije bolesti • mjesto stanovanja i mjesto rada • želja osobe s invaliditetom i društvena okolina. Medicinska rehabilitacija

43


3. Osnove medicinske masaže SADRŽAJ Podjela masaže. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 Fiziološki učinci masaže. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Masažne tehnike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50

Ishodi učenja: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

dati definiciju masaže kao terapijski postupak objasniti vrste masaže, prema načinu masaže i tehnici masaža objasniti fiziološke učinke masaže objasniti vrste masaže, s obzirom na razlog objasniti značajke medicinske manualna masaže opisati osnovne oblike masažnih tehnika informirati o specijalnim tehnikama masaže (limfna drenaža, vezivno tkivna masaža) 8. razlikovati specifičnosti masaže djece, starijih osoba i trudnica te sportaša 47


Masažne tehnike Terminologija odnosno izvorni nazivi pojedinih osnovnih tehnika zapadne masaže potječu još iz 16. stoljeća od francuskog liječnika Amroise Parea. Osnovni oblici masažnih tehnika su: 1. glađenje ili effleurage – osnovna i jedna od najčešće primjenjivanih masažnih tehnika, a izvodi se serijom dugih, jednoličnih, čvrstih ili nježnih pokreta duž tijela (u smjeru prema srcu). Izvodi se šakama, dlanovima, prstima, zglobovima prstiju. Može se raditi jednom ili objema rukama, a glađenje može biti: a) površinsko, b) dubinsko ili c) grebenasto. Masaža započinje i završava glađenjem. 2. gnječenje ili petrissage – stiskanje mekih tkiva, površnijih ili dubljih, između prstiju ili šaka i njihovo pokretanje, uglavnom namijenjeno dubljim tkivima. 3. trljanje ili frikcija – ostvarivanje dubljih pritisaka kojim se koža prišće i mobilizira u odnosu na potkožna tkiva dovodeći do međusobnog „klizanja“ slojeva tkiva 4. lupkanje ili tapotement – masaža utiskivanjem kože i mišića ponavljanim serijama udaraca šaka i (obično ulnarnim stranama) ili rjeđe prstiju 5. tresenje ili vibracija – primjena vrlo brzih, sitnih titrajućih ketnji poput lupkanja Glađenje je najčešće primjenjivana tehnika masaže. Može se primijeniti na svim dijelovima tijala. Najčešće se primjenjuje kao uvodna tehnika kod ostalih oblika masaže za postizanje početne relaksacije i postizanja povjerenja na relaciji fizioterapeuta i pacijenta; a također i na kraju masaže. Karakterizira ju izvođenje serije dugih, jednoličnih, čvrstih ili nježnih pokreta duž tijela te se izvodi dlanovima ruku, palcima ili vrhovima prstiju. Pritiskom i kliznim glađenjem i povlačenjem šaka i prstiju jedne ili obje ruke preko većih područja mekih tkiva postiže se pomak tkivnih tekućima, centripetalno, od distalnih prema proksimalnim segmentima. Razlikuje se površno i duboko glađenje. Ruke uvijek moraju biti potpuno položene

Slika 3-1. Masažna tehnika – glađenje 50

Osnove fizikalne i radne terapije


uz kožu bez ikakvog međuprostora. Smjer pokreta je od periferije prema centru, tj. prema srcu i odnosi se za sve duge zahvate. Pokreti se kasnije kroz masažu moraju izvoditi u smjeru mišićnih vlakana te fizioterapeut ili medicinska sestra / tehničar pokrete izvodi u smjeru od sebe, kako bi upotrijebio i najbolje kontrolirao vlastitu težinu pri pritisku. Pritisak mora biti primjereno čvrst te na završetku pokreta ne popušta naglo, već pomalo. Njezino djelovanje se najviše očituje na površinskim, a manje na dubljim dijelovima kože. Površno glađenje se izvodi blagim pritiskom, a pozitivno djelovanje je uglavnom na koži jer se stimulacijom senzibilnih receptora u koži izazivaju neuroreflektorne i vaskularne reflektorne promjene. Duboko gladjenje se izvodi većim pritiskom, tako da se djeluje na dublja tkiva. Provodi se obično u smjeru venske i limfne cirkulacije dok je učinak mehanička mobilizacija tekućine u područjima ispod regije masaže, uključivo i mišića, u smjeru glađenja. Gnječenje je tehnički složeniji kao i invazivniji oblik masaže za koji je potrebno puno iskustva i znanja. Ovaj zahvat ima najveći utjecaj na mišiće, a karakterizira ga „cijeđenje“ mišića poput spužve te djeluje prilično duboko u tkivo. Na taj način se u velikoj mjeri ubrzava pravilan krvotok u mišićima koji ima za posljedicu ubrzanu eliminaciju otpadnih tvari iz mišića. Gnječenje se uspješno primjenjuje na velike i male mišiće te kod atrofiranih mišića zbog njegovog dubokog djelovanja, no treba paziti da se ne prelazi na mišićne tetive koje se ne smiju gnječiti. Najčešća je primjena kod masaže većih mišićnih skupina, koje se mogu što više obuhvatiti prstima i barem djelomično odvojiti od svoje podloge. Najmanje mišićne skupine kao što su hipotenar ili tenar na šakama tretirraju se kažiprstom ili palcem. To je metoda stiskanja, tj. zahvaćanjae mekih tkiva, površnijih ili dubljih, između prstiju ili ruku i njihovo pokretanje. Gnječenje je uglavnom namijenjeno dubljim tkivima. Postoji nekoliko načina izvođenja ovog zahvata, a to su: a) istiskivanje, b) neprekidno gnječenje i c) izmjenično gnječenje. Istiskivanje jedan je od najjednostavnijih načina gnječenja, a provodi se tako da se ruka s odmaknutim palcem priljubi uz mišić, obuhvati ga i lagano podigne te ga nakon toga pusti da klizi između prstiju. Na kraju, cijeli mišić isklizne iz ruke, a među prstima ostane samo koža. Jako je važno da se ovaj zahvat izvodi pažljivo i bez grubih pokreta. Neprekidno

Slika 3-2. Masažna tehnika – gnječenje trapeznog mišića obostrano Osnove medicinske masaže

51


Slika 3-3. Masažna tehnika – gnječenje

se gnječenje izvodi tako da jedna ruka masera uvijek za pola zahvata ispred druge ruke te se tako izmjeničnim i koordiniranim pokretima nastavlja masaža. Takvim je načinom olakšano dizanje mišića od podloge. Izmjenično se gnječenje provodi na način da se jednom rukom mišić podiže, dok se palcem druge ruke protiskuje kroz „vilicu“ koju čine prsti i palac druge ruke. Trljanje ili frikcija zahtijeva dublji pritisak prstiju kojim se koža prišće i mobilizira u odnosu na potkožna tkiva, odnosno dovodi do međusobnog „klizanja“ slojeva tkiva. Trljanje se izvodi kružnim pokretima u obliku malih krugova, korištenjem palca, vrhova prstiju ili, na većim površinama, cijelim dlanom, odnosno šakom (slika 5.). Ova je tehnika masaže najpogodnija i najčešće primjenjivana na području zglobova, te pri razbijanju tvrdih nakupina tkiva. Također, pomaže i pri smanjenju oteklina, koje su posljedica upale živaca (Medved, 1980 i Stetoskop).

Slika 3-4. Masažna tehnika – trljanje dlanom 52

Osnove fizikalne i radne terapije


Slika 3-5. Masažna tehnika – trljanje prstima (s falangama)

Slika 3-6. Masažna tehnika – trljanje četirima prstima

Lupkanje je tehnika koja se izvodi utiskivanjem kože i mišića ponavljanim serijama udaraca šaka. Može se izvoditi ili vršcima prstiju ili labavim šakama te vanjskim rubovima dlanova (ispruženi i rastavljeni prsti). Najviše vježbe i spretnosti potrebno je za lupkanje vanjskim rubovima dlanova koja se izvodi tako da se ruke polože na mišić tako da rubovi dlanova sijeku mišićna vlakna u okomitom smjeru. Prsti su razdvojeni te prilikom udaranja udaraju jedan o drugi. Djelovanje ovog zahvata izaziva podražaje krvnih žila i vegetativnog živčanog sustava. Tresenje ili vibracija je oblik masaže koji zahtijeva da onaj dio tijela koji se potresuje mora biti jako opušten jer inače neće biti željenog učinka. Zahvat se izvodi tako da se olabavljeni mišić obuhvati jednom rukom i trese brzim i kratkim pokretima. Ovaj je zahvat omiljen među sportašima. Vibracija je slična trešnji, no u ovom slučaju ovisi o iskustvu masera. Vibrirajući pokreti ruke masera prenose se izravno na jedan dio mišića. Osnove medicinske masaže

53


4. Kineziterapija u zdravstvenoj njezi SADRŽAJ Podjela medicinskih vježbi prema načinu izvođenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vježbe disanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Uporaba pomagala. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Fizikalna terapija u kući bolesnika ili onesposobljene osobe. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

68 85 92 99

Ishodi učenja: 1. 2. 3. 4.

objasniti definiciju kineziterapije objasniti ciljeve kineziterapije objasniti značajke medicinske gimnastike razjasniti postupak kliničkofunkcionalne evaluacije lokomotornog statusa kao uvjet za planiranje kineziterapije 5. opisati metode antropometrijske kliničke evaluacije lokomotornog statusa 6. objasniti načela aktivnih i pasivnih vježbi 7. objasniti značajke različitih vrsta aktivnih kineziterapijskih postupaka (aktivno potpomognutih, aktivnih i vježbi s otporom) 8. objasniti postupke pasivne kineziterapije 9. raspraviti različitosti i vrste vježbi za povećanje snage i povećanje opsega pokreta 10. raspraviti načela vježbi otvorenog i zatvorenog kinetičkog lanca 11. razjasniti vježbe za propriocepciju i kordinaciju 12. objasniti načela vježbi neuromišićne facilitacije 13. objasniti biološke učinke i djelotvornost kineziterapije na lokomotorni sustav i ostale organske sustave 14. raspraviti indikacije i kontraindikacije kineziterapije 15. objasniti program kineziterapije za nepokretnog bolesnika 16. objasniti važnost i način provođenja kineziterapije kod respiratornih bolesti 61


17. opisati za praktičnu primjenu vježbe disanja kod slabije pokretnih i nepokretnih bolesnika 18. opisati fizikalne postupke i položaje za drenažu za olakšavanje iskašljavanja 19. objasniti načine korištenja pomagala za hod (štaka, hodalica) 20. objasniti važnost pomagala za savladavanje arhitektonskih i prostornih prepreka 21. navesti različite vrste pomagala za samozbrinjavanje, komunikaciju, tehničkih pomagala za olakšani prijenos osoba 22. navesti važnost prilagodbe i pristupačnosti stambenog i radnog prostora te vanjskog okoliša i javnih površina i prostora korisnicima s onesposobljenostima 23. objasniti pojam fizikalne terapije u kući bolesnika ili osobe s onesposobljenošću 24. navesti bolesti ili stanja kod kojih se primjenjuje fizikalna terapija u kući 25. navesti popis terapijskih postupaka iz područja fizikalne terapije koji se provode u kući bolesnika 26. raspraviti prednosti i negativnosti fizikalne terapije

62

Osnove fizikalne i radne terapije


Klinička funkcionalna procjena lokomotornog sustava obuhvaća: • anamnezu – strukturirani intervju • opservaciju • standardizirane postupke mjerenja i testiranjaà indentifikacija postojećih ili potencijalnih oštećenja i/ili ograničenja u funkciji i/ili participaciji • fizioterapijska dijagnoza – sintezom prikupljenih podataka i rezultata testiranja i mjerenja • plan intervencije. Također je potrebno provesti specifična funkcionalna testiranja, odnosno procjenu kako bolesnik provodi aktivnosti svakodnevnog života (ASŽ) i stupanj ovisnosti o pomoći drugih osoba s upitnicima o funkcioniranju, npr. s Barthelovim indeksom ili FIM-om (engl. Functional Independent Measure). Funkcionalna procjena započinje objektivnim pregledom koji obuhvaća: • opservaciju i inspekciju – opservacija posture i posturalnih odnosa bolesnika; s bočnog, prednjeg i stražnjeg pogleda, a zatim u dinamičkim situacijama • kliničku procjenu funkcionalnog statusa, uključujući hod, prijevoz, pokretljivost, hod uza i niz stube • palpaciju – stanje kože, potkožnog tkiva, mišića i tetiva, tetivnih ovojnica i burzi, dostupnih dijelova kostiju i zglobova te arterija i živaca • testove i mjerenja – klinički i standardizirani testovi, mjerenja i protokoli procjene. Pregled i procjena započinje analizom držanja i stava bolesnika, s prednje, stražnje i bočne strane tijela u stojećem položaju, a zatim i u dinamičkim položajima. Vrlo je važna i opservacijska analiza hoda bolesnika, kako bi se uočilo šepanje ili pošteda noge, i to po ravnoj podlozi i po stubama. Za bolesnike koji ne mogu samostalno hodati nego se koriste kolicima, procjenjuju se transferi. Na kralježnici se rade linearna mjerenja za pokretljivost kralježnice, vratnog segmenta i trupa koji se izražava kao indeks sagitalne gibljivosti vratne, torakalne i lumbalne kralježnice. Mjeri se i pokretljivost prsnog koša koji se izražava kao indeks mobilnosti prsnoga koša. Zatim slijedi mjerenje opsega svih pokreta kralježnice (vratne, prsne i slabinske) pomoću goniometra, a potom slijede specifični, dinamički testovi, npr. test pretklona ili Adamsov test za otkrivanje eventualne skoliotične ili kifotične deformacije. 64

Osnove fizikalne i radne terapije

Slika 4-1. Pokreti kralježnice – fleksija, ekstenzija, devijacija/laterofleksija, rotacije


a

b

c

d

Slike 4-5. Procjena mišićne snage manualnim mišićnim testom za: a) abduktore prstiju, b) m. deltoideus, c) stražnju natkoljeničku ložu i d) za m. fleksore kuka

Slika 4-6. Mjerenje mišićne snage dinamometrom Kineziterapija u zdravstvenoj njezi

67


Medicinske vježbe Možemo ih podijeliti prema: • načinu izvođenja • vrsti mišićne kontrakcije • svrsi koja se želi postići.

Podjela medicinskih vježbi prema načinu izvođenja 1. Pasivne vježbe – bolesnik ne može samostalno izvesti aktivni pokret. 2. Aktivne vježbe: • aktivno potpomognute – kada mišićna snaga ne može savladati silu težu • aktivne • aktivne vježbe s otporom. 1. Pasivne vježbe se provode u situacijima kada bolesnik to nije u stanju voljno samostalno učiniti zbog oduzetosti ili ograničenosti pokreta. Obično ih provodi fizioterapeut ili druga educirana osoba, a može i sam bolesnik razgibavati paretičan ud koristeći zdravu ruku. Pasivni pokreti se mogu provoditi i pomoću uređaja za razgibavanje (npr. koljena na kinetičkoj šini). Bolesnik pri vježbanju mora biti mentalno i senzorički uključen koliko god je moguće s obzirom na njegovo opće stanje. Vježbe se uglavnom provode kod stanja periferne oduzetosti, kada mišić po manualnom mišićnom testu ima ocjenu 0/5 ili 1/5, kod posttraumatskih stanja, kod pareza koje su posljedica CVI-a, kod cerebralne paralize i slično. Ciljevi pasivnih vježbi su održavanje opsega pokreta u zglobovima, održavanje elastičnosti mišića i okozglobnih tkiva, sprječavanje skraćenja mišića, poboljšanje prehrane zglobnih hrskavica, poboljšanja cirkulacije krvi i limfe te proprioceptivna stimulacija. Pokreti ne smiju biti bolni, a terapeut ili druga osoba koja provodi vježbe moraju dobro poznavati normalni opseg pokreta u pojedinim zglobovima. Posebna pažnja pri vježbanju potrebna je u tretmanu fraktura.

Slike 4-7. i 4-8. Pasivne vježbe za stopala i koljena kod bolesnika s paraparezom 68

Osnove fizikalne i radne terapije


Slika 4-15. Vježbe istezanja za gležanj i Ahilovu tetivu

Slika 4-16. Asistirane vježbe istezanja za fleksore i ekstenzore kuka kao prevencija kontrakture kuka

Slika 4-17. Vježbe istezanja za kuk – samoistezanje Kineziterapija u zdravstvenoj njezi

73


Vježbe izdaha trbušnog disanja provode se u bolesnika koji boluju od plućnih bolesti. Na taj se način pospješuje ventilacija donjih dijelova pluća. • bolesnika smjestimo u povišeni ili sjedeći položaj • dlanove položimo ispod rebara, na bolesnikov trbuh • potičemo bolesnika da izdahne i potom duboko udahne kroz nos, da pritom „izbacuje“ trbuh prema naprijed, zadrži zrak sekundu-dvije te uvlačeći trbuh izdahne na usta. Pasivne vježbe disanja u bolesnika bez svijesti provodi medicinska sestra na način da prilikom bolesnikova udaha podigne bolesnikove ruke. Dok bolesnik izdiše, ona mu ruke spušta na prsni koš i na taj se način pojačava izdah.

Slika 4-23. Relaksirajući sjedeći položaji pri napadaju astme

Vježbe disanja kombinirane s pokretima ramenog pojasa i ruku Aktivne vježbe za mobilizaciju prsnog koša imaju za cilj održati ili poboljšati pokretljivost zglobova između prsne kosti, kralježnice i rebara te kralježnice u svim smjerovima, zatim postići elastičnost muskulature i održati ili poboljšati uspravno držanje tijela jer sve to utječe na disanje. Učinak vježbi na jačanje dišnih mišića je bolji u ranijim fazama bolesti, a efikasniji je na inspiracijske mišiće, tj. na one kojima udišemo nego na ekspiracijske mišiće (mišiće izdaha).

86

Osnove fizikalne i radne terapije


Položajna drenaža je primjena određenih položaja tijela kako bi se, koristeći gravitaciju, olakšala drenaža sekreta iz periferije pluća u velike bronhe odakle će biti lakše iskašljan i izbačen iz respiratornog trakta. Svaki plućni segment zahtijeva i posebni drenažni položaj koji se treba poštovati jer omogućuje da se promjenom položaja tijela svaki pojedini dio pluća postavlja u položaj okomit na Slika 4-35. Položajna drenaža velike bronhe u koje se odlijepljeni sekret usmjerava. Ovi se specifični postupci provode u fazi akutnih respiratornih bolesti. Pravilno i učinkovito izvođenje drenažnih postupaka nije jednostavno, stoga je, kao i kod vježbi disanja, potrebna intervencija i edukcija fizioterapeuta specijaliziranog za respiratornu problematiku i fizioterapiju koji će, u dogovoru s pulmologom, učiniti izbor postupaka i intervencija. U načelu, preporučuje se provođenje drenaže nekoliko puta dnevno po 10 minuta, te postupak započinje s drenažom gornjih apikalnih dijelova, a zatim bazalnih dijelova pluća. Moguće da se izbor svede na samo nekoliko položaja koje je kod kuće, u ograničenim tehničkim uvjetima i moguće provesti.

Uporaba pomagala Vježbe hodanja s pomagalima za kretanje (štakama) Medicinska sestra, nerijetko, uz fizioterapeuta, podučava bolesnika pravilnom korištenju pomagala za kretanje i savladavanju hoda s pomagalima za kretanje.

Slika 4-36. Vježbe hodanja s hodalicom 92

Osnove fizikalne i radne terapije

Bolesnici s oštećenom funkcijom donjih udova zbog muskuloskeletnih ili neuromuskularnih ozljeda ili bolesti, često upotrebljavaju pomagala za kretanje (štapove, štake i hodalice). Ako je samostalni hod značajno otežan ili pak neizvediv zbog težeg funkcionalnog deficita, primjenjuju se invalidska kolica. Primjena pomagala za kretanje često se odvija tijekom rehabilitacijskog procesa, pa je medicinska sestra ponekad uključena u njihovu primjenu ili treba pružiti pomoć ili informaciju bolesniku, kada nema drugih članova tima.


Uporaba pomagala u svladavanju arhitektonskih i drugih prepreka Savladavanje arhitektonskih prepreka je, nažalost, još uvijek dio svakodnevnog života osoba s invaliditetom, a posebno bolesnika s otežanom ili izgubljenom mogućnošću kretanja, bilo kao posljedice bolesti ili ozljeda lokomotornog sustava ili neuroloških bolesti. Pomoćnim pomagalima olakšava se bolesnicima obavljanje aktivnosti svakodnevnog života i npr., obavljanja higijene, fizioloških funkcija, odijevanje, pripreme jela i hranjenje. Posebna su skupina pomagala i tehničkih sredstava za obavljanje komunikacije. Prilagodbom stambenog prostora i vanjskog okoliša ili uporabom tehničkih pomagala (npr. dizala za vertikalni ili horizontalni prijevoz) omogućuje se bolje funkcioniranje i pokretljivost osoba s onesposobljenošću. Pomagala za samozbrinjavanje su tehnička pomagala koja služe za olakšanje izvođenja aktivnosti dnevnog života, što dovodi do povećanja samostalnosti, poboljšanja izvedbe i zadovoljstva pri provedbi aktivnosti dnevnog života. U konačnici, pridonose poboljšanju kvalitete življenja osoba s invaliditetom. Spadaju u tzv. Assistive technology (AT). Namijenjeni su osobama čije su sposobnosti obavljanja aktivnosti osobne njege, produktivnosti i aktivnosti slobodnog vremena ugrožene ili oštećene razvojem, fizičkom ozljedom ili bolešću, starenjem, psihološki, socijalno ili kulturno, ili njihovom kombinacijom. U tehničko-rehabilitacijska pomagala (engl. Assistive technology – AT) spadaju: • pomagala za samozbrinjavanje, za svakodnevne životne aktivnosti (pomagala za obavljanje higijene, fizioloških funkcija, pripreme jela i hranjenje) • pomagala za komunikaciju • pomagala za edukaciju • tehnička pomagala (dizala za prijevoz osoba) • pomagala za kretanje • prilagodba – adaptacija prostora, stambenog kao i vanjskog okoliša.

Slika 4-38. Pomagalo za olakšano otključavanja/zaključavanja 96

Osnove fizikalne i radne terapije

Slika 4-39. Pribor za jelo, zakrivljen i sa zadebljanim drškama radi lakšeg uzimanja hrane paretičnim šakama


Fizikalna terapija u kući bolesnika ili onesposobljene osobe Fizikalna terapija u kući bolesnika podrazumijeva primjenu fizikalnih i rehabilitacijskih postupaka u bolesnikovoj kući unutar osnovnog programa liječenja ili tijekom nastavka rehabilitacije nakon otpusta iz bolnice ili toplica. Predviđena je za nepokretne ili djelomično pokretne osobe koje nisu u mogućnosti koristiti ambulantno liječenje. Ona uključuje individualnu medicinsku gimnastiku s jednim terapeutom i fizikalne procedure, prilagođene stanju i potrebama pacijenta, poduku pacijenta i obitelji kao i stručne savjete o prilagodbi životnog prostora. Izbor fizikalnih procedura je ograničen samo na one koje su tehnički izvedive u kućnoj sredini. Osim krioterapije portabilnim aparatima je moguća aplikacija i elektroterapije. Najčešće se odnosi na tretman bolesti i ozljeda lokomotornih bolesti i neuroloških bolesti: traume donjih ekstremiteta, bolesnike s multiplom sklerozom, nakon CVI, bolesnike s cerebralnom paralizom i nakon ozljede kralježnice. Korisnici usluga fizikalne terapije u kući mogu biti osobe svih dobnih skupina. Katkad su korisnici fizikalne terapije istodobno i korisnici usluge kućne njege. Uključuje sljedeće terapijske postupke: • fizioterapijska procjena funkcionalnog statusa korisnika • mobilizacija zglobova i muskularna reedukacija • kineziterapijski postupci (individualne vježbe istezanja, snage i izdržljivosti) • tehnike specifične neurofizioterapije • prevencija komplikacija dugotrajnog ležanja • trening koordinacije i ravnoteže • vertikalizacija pacijenta i trening hoda • primjena ortopedskih pomagala i proteza • fizioterapija za smanjivanje edema (masaža, limfna drenaža, pravilni posturalni položaji) • primjena fizioterapijskih aparata u svrhu analgezije i mišićne stimulacije (TENS, elekrostimulacija…) • respiracijski i kardiovaskularni treninzi • hidroterapija (terapija vodom) • krioterapija (terapija ledom i hladnim oblozima) • transferi (premještaji) pacijenata te obuka pacijenata i obitelji oko načina • premještanja i prilagodbe pacijenata i njegove okoline. Terpija se može ostvariti na teret HZZO-a sukladno Pravilniku HZZO-a, na prijedlog izabranog liječnika, uz suglasnost kontrolora HZZO-a, a na osnovi nalaza i mišljenja liječnika specijalista.

Slika 4-45. Vježbanje fizioterapeuta s bolesnikom u njegovoj kući Kineziterapija u zdravstvenoj njezi

99


5. Fizikalna terapija u zdravstvenoj njezi SADRŽAJ Hidroterapija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 Terapija hladnoćom – krioterapija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Terapija toplinom – termoterapija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110

Ishodi učenja: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17.

objasniti pojam hidroterapije objasniti biofizikalni aspekt hidroterapije raspraviti o fiziološkim učincima hidroterapije upoznati različite, hidroterapijske postupke, prema svojstvu vode i udruženih čimbenika. upoznati način i razloge primjene hidrotermičkih procedura: kupki, polijevanja, vlažnih obloga upoznati načine i razloge primjene hidrokinetičkih postupaka: tuševa, vrtložnih kupki, podvodne masaže i podvodnih vježbi upoznati najznačajnije hidroterapijske postupke u fizikalnoj medicini: vježbe u Hubbardovim kadama i u terapijskim bazenima upoznati značajke i dobrobiti hidrogimnastike u bazenu raspraviti pojam termoterapije objasniti pojam krioterapije raspraviti o različitim lokalnim načinima primjene krioterapije objasniti biofizikalne učinke krioterapije opisati kriomasažu, načine provedbe i djelotvorne učinke navesti indikacije kao i kontraindikacije i mjere opreza za krioterapiju navesti načine primjene topline objasniti biofizikalne učinke topline navesti indikacije kao i kontraindikacije i mjere opreza za primjenu topline 101


Slika 5-1. Hubbardov tank ili kada

hidrostatskog tlaka i gustoće, termičkog djelovanja) u kombinaciji sa učinkom terapijskog vježbanja u vodi. Indikacije za provedbu hidrogimnastike u bazenu ima čitav niz ortopedsko-reumatoloških i traumatoloških bolesnika kao i neuroloških bolesnika. Vježbe u bazenu mogu biti individualne ili u manjim grupama, pod nadzorom i vodstvom fizioterapeuta. Plivanje u bazenu, sa ili bez protustrujnog otpora je, također, vrlo korisno. Trajanje terapije u bazenu je od 15 do 45 minuta, uz obveznu nazočnost fizioterapeuta. Temperatura vode u bazenu se određuje i regulira po poznatim smjernicama za pojedine vrste bolesti i stanja bolesnika, u rasponu od 26 °C do 43 °C. Hidrogimnastika je provođenje kinziterapije u vodi. Voda kao medij može omogućiti različite vrste aktivnosti, od potpune relaksacije, segmenta ili čitava tijela, preko terapijskog vježbanja u vodi, vježbi za snaženje oslabljene muskulature i povećanja gibljivosti zglobova, pa do vježbi s otporom. Vježbe s otporom se

Slika 5-2. Vježbe u bazenu uz nadzor fizioterapeuta 104

Osnove fizikalne i radne terapije


Načini lokalne primjene krioterapije su: a) lokalni oblozi b) hlađenje raspršivačem c) kriomasaža ledom d) kriokupke usitnjenim ledom e) primjena uređajima s cirkulirajućom hladnoćom. a) Kriooblozi su liječenje hladnoćom pomoću vrećica koje sadržavaju želatinoznu smjesu, imaju višekratnu upotrebu, nisu skupi i dostupni su u ljekarnama. Nakon hlađenja u zamrzivaču stavljaju se preko tkanine na željeno mjesto, a terapijski su učinkovite oko 30-ak minuta. b) Raspršivači (sprejevi) za hlađenje se primjenjuju uglavnom kod Slika 5-4. Primjena krioobloga sportskih ozljeda i to na mjestima s malo potkožnog tkiva – tibijalna strana potkoljenice, gležnjevi, lakat, mali zglobovi šaka i stopala, ali i druge lokacije. Učinak je kratkotrajni i površinski. U nedostatku spreja, uspješno ga može nadomjestiti vrećica s usitnjenim ledom koja se prilagođava mjestu primjene. c) Kriomasaža je vrsta površinskog hlađenja masažom ledom. Primjenjuje se u akutnim fazama bolesti lokomotornog sustava za smanjenje boli, krvarenja i otekline te kao metoda za smanjenje bolnosti (prije ili nakon vježbi) te kao predradnju prije vježbi za ublažavanje spasticiteta mišića prije vježbi. Uz poznatu učinkovitost, tehnika primjene je jednostavna, dostupna i jeftina pa je, uz kratku edukaciju, bolesnik može i samostalno primjenjivati. Tehnika primjene: u manjoj plastičnoj čaši, u koju se može staviti i plastični ili drveni štapić, zamrzne se voda u zamrzivaču. Kada se izvadi iz čaše, dobije se cilindrični komad leda s drškom, kojim se obavlja kriomasaža, kružnim ili uzdužnim, ravnomjernim pokretima. Postupak traje 10-ak minuta ili

Slika 5-5. Primjena kriomasaže ledom 108

Osnove fizikalne i radne terapije


Terapija toplinom – termoterapija Termoterapija je terapijska primjena topline koja se primjenjuje na tijelo prijenosom iz vanjskog izvora na tijelo kondukcijom i konvekcijom. Pod termoterapijom u užem smislu podrazumijeva se direktna primjena egzogene topline preko agensa (parafin, peloidi, voda, pijesak, glina, gel vrećice). Egzogeni izvori topline mogu biti i svjetlosni, električni ili zvučna energija koji se konverzijom pretvaraju u endogenu toplinu. Kao termoterapijski agensi koriste se samo sredstva koja imaju imaju veliki toplinski kapacitet uz istodobno malu toplinsku provodljivost, karakteristiku da pri zagrijavanju prime veliku količinu topline koju postepeno prenose na tijelo, pri kontaktu s njim. Točka tolerancije, tj. maksimalne temperature koju tijelo može podnijeti bez osjećaja boli za parafin iznosi 65 do 70 °C, za peloide 50 do 53 °C, za vodu 43 do 46 °C, za zrak 100 °C. Temperatura koja je viša od točke tolerancije, izaziva destrukciju tkiva.

Slika 5-7. Izravna primjena termoterapije s peloidnim oblogom

Slika 5-8. Primjena termoterapije pomoću lampe s infracrvenim svjetlom

Biofizikalni učinci terapije toplinom su, kao i kod terapije hladnoćom: a) lokalni i b) opći. Lokalni učinci su: ubrzavanje metabolizma (13 % za svaki 1 stupanj porasta temperature), hiperemija i vazodilatacija, povećanje elastičnost i mogućnosti istezanja kolagenih vlakana uz relaksaciju i poboljšanje kontraktibilnosti mišića te analgezija. Opći, sustavni učinci povećanja temperature tijela su potencijalno opasni pa se moraju kontrolirati kao izvor mogućih neželjenih nuspojava. To su opća hiperemija, vazodilatacija kože, a potom i ostalih tkiva sa smanjenjem protoka krvi u organima. Na 35 °C nastupaju termiregulacijske mjere (znojenje, evaporacija), a iznad 41 °C nastaje slom termoregulacije. 110

Osnove fizikalne i radne terapije


6. Radna terapija SADRŽAJ Tjelesni invaliditet – klasifikacija i značajke. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116 Zadaća medicinske sestre u posebnosti rada s korisnicima radne terapije. . . . . . . . . . . . 122 Oblici radne terapije za različite skupine bolesnika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Suradnja medicinske sestre s članovima multidisciplinarnog tima u kreiranju radne terapije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 Vještina komunikacije s korisnicima radne terapije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 Sport osoba s invaliditetom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139

Ishodi učenja: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17.

objasniti definiciju tjelesnog invaliditeta raspraviti i objasniti razliku među pojmovima: oštećenje, invaliditet, hendikep razlikovati oštećenje od invaliditeta razlikovati invaliditet od hendikepa raspraviti i objasniti značenje Međunarodne klasifikacije funkcioniranja, invaliditeta i zdravlja objasniti tko su osobe s posebnim potrebama iskazati definiciju pojma radne terapije objasniti značenje aktivnosti dnevnog života raspraviti i objasniti razliku između aktivnosti samozbrinjavanja, produktivnosti i slobodnog vremena razlikovati radnog terapeuta od ostalih članova multidisciplinarnog tima objasniti značenje komunikacijski vještina s korisnicima radne terapije raspraviti i objasniti razliku između vještina slušanja i govorenja raspraviti i objasniti različite oblike radne terapije za različite skupine korisnika objasniti značenje suradnje medicinske sestre s članovima multidisciplinarnog tima tijekom izvođenja radne terapije objasniti značenje sporta u osoba s invaliditetom definirati sport osoba s invaliditetom objasniti i raspraviti podjelu sporta osoba s invaliditetom 115


Tjelesni invaliditet – klasifikacija i značajke U literaturi, u pravnim i ostalim dokumentima, rabe se različite definicije i pojmovi za osobe s invaliditetom. Na primjer, navode se pojmovi poput invalidne osobe, osobe s hendikepom, osobe s posebnim potrebama, osobe s teškoćama, osobe s onesposobljenjem itd. Svjetska zdravstvena organizacija još 1980. godine uvela u klasifikaciju oštećenje (biološko), invaliditet (funkcionalno) i hendikep (socijalno) – (International Classification of Impairments, Disabilities and Handicaps – ICIDH) u kojem definira spomenute pojmove. Prema toj Klasifikaciji: Oštećenje (engl. impairment) je bilo kakav gubitak ili odstupanje od normalne psihičke, fiziološke ili anatomske strukture ili funkcije. Ova definicija Svjetske zdravstvene organizacije sagledava sadržaj pojma oštećenja više s medicinskog aspekta pri čemu se manja pozornost usmjerava na „gubitak“ i moguće vrijednosne sudove socijalnog okruženja koji se pojavljuju u vezi s tim. Invaliditet (engl. invalidity; lat. invalidus) je bilo kakvo ograničenje ili nedostatak (koje proizlazi iz oštećenja), pri čemu se misli na gubitak sposobnosti pojedinca za obavljanje neke aktivnosti na način ili u opsegu koji se smatra normalnim za ljudsko biće. Osnovna razlika između oštećenja i invaliditeta jest što se oštećenje odnosi na pojedine dijelove tijela i njihove funkcije, dok se invaliditet odnosi na cjelokupnu psihofizičku strukturu čovjeka i na nemogućnost djelovanja jedinke u njezinoj sveobuhvatnosti. Dakle, invaliditet je smanjeni učinak osobe koji proizlazi iz nastalog oštećenja koje osobu pogađa parcijalno. Invaliditet se kao pojam rabi kako bi se definirao stupanj tjelesnog oštećenja po unaprijed utvrđenim kriterijima.

Slika 6-1. Vrste pomagala – oštećenje, invaliditet 116

Osnove fizikalne i radne terapije


Zadaća medicinske sestre u posebnosti rada s korisnicima radne terapije Da bi medicinska sestra mogla sudjelovati u procesu zdravstvene skrbi korisnika radne terapije, mora znati što je to radna terapija.

Što je radna terapija? Pojam radna terapija (engl. occupational therapy) možemo analizirati kroz riječi radnja (occupation), što bi značilo da je osoba zaposlena ili angažirana; raditi (to occupy) u smisli zaposliti, angažirati, potaknuti (osobu, misli, pažnju) i ispuniti mjesto ili vrijeme, i terapija (therapy) kao tretman neke bolesti ili nekog poremećaja kroz okupiranje osobe, misli, pažnje u nekom prostoru i nekom vremenskom razdoblju. Radna terapija je zdravstvena struka čija je djelatnost usmjerena na unaprjeđivanje zdravlja i dobrobiti kroz aktivno i neovisno sudjelovanje osobe u aktivnostima dnevnog življenja. Od svojih početaka, radna terapija se temelji na spoznajama da aktivno uključivanje osobe u smislene aktivnosti može unaprijediti zdravlje i blagostanje u svim aspektima dnevnog života. Tendencija povratka osobe/korisnika zdravstvene i socijalne zaštite u svoje prirodno životno okruženje, te samostalnost u svakodnevnom funkcioniranju i kvaliteta života kao krajnji cilj (re)habilitacije određuju okosnicu radnoterapijske djelatnosti te njezinu važnost u sustavu skrbi. Radna terapija je zakonski regulirana zdravstvena djelatnost (Zakon o djelatnostima zdravstvu, NN 7/2009), a održavanje profesionalnog standarda radnoterapijskih postupaka pod nadzorom je Komore zdravstvenih radnika Strukovnog razreda za djelatnost radne terapije. Osnovno područje djelatnosti radnih terapeuta jest terapijsko korištenje aktivnosti/ okupacija klijenta, sa svrhom aktivne participacije korisnika radne terapije u svom svakodnevnom životu. Kako bi primjenjivali aktivnosti/okupacije na terapijski način, radni terapeuti tijekom svojeg obrazovanja stječu različite teorijske i praktične vještine, a osnovna kompetencija radnog terapeuta je sposobnost

Slika 6-3. Selekcija, analiza, sinteza i prilagodba aktivnosti dnevnog života 122

Osnove fizikalne i radne terapije


selekcije, analize i sinteze, prilagodbe, stupnjevanja i primjene aktivnosti/okupacija. Specifičnost radnoterapijske usluge je u osiguravanju odabira aktivnosti koje su optimalno prilagođene potrebama, sposobnostima i izboru pojedinca/ klijenta. Aktivnosti koje se koriste na taj način mogu uključivati korisnikove svakodnevne aktivnosti osobne njege i upravljanja domaćinstvom (primjerice učenje oblačenja osobe nakon moždanog udara, učenje kuhanja ručka s osobom koja je imala amputaciju gornjih ekstremiteta, učenje upotrebe toaleta djeteta u vrtiću) ili korištenje specifičnih pomagala za kretanje ili orijentaciju (invalidska kolica ili bijeli štap) ili pomagala za samozbrinjavanje (primjerice prilagođenog pribora za jelo, oblačenje ili higijenu). Pritom, radnoterapijska intervencija može uključivati i promjenu fizičke okoline korisnika, primjerice javnog ili stambenog prostora klijenta, kako bi se osigurala pristupačnost svim javnim sadržajima ili radnom mjestu, te samostalnost u vlastitu domu, a sve s ciljem omogućivanja uključivanja osobe u normalan život.

Oblici radne terapije za različite skupine bolesnika Aktivnosti dnevnoga života

Slika 6-4. Aktivnosti dnevnog života Radna terapija

123


Slika 6-5. Kreativnost u službi radnoterapijske profesije

Radni terapeut svoj rad provodi na dva načina: timski i individualno. Timski rad – pod ovim se pojmom razumijeva suradnja radnog terapeuta sa svim drugim spomenutim zdravstvenim, socijalnim i drugim djelatnicima i osobama koje su integrirane u terapijski proces radi postizanja što kvalitetnijih i potpunijih rezultata. Individualni rad – nakon konzultacije sa stručnim članovima tima, te nakon učinjene individualne procjene pacijenta/korisnika, radni terapeut evaluira dobivene rezultate i pristupa izradi plana i programa radnoterapijskog procesa te započinje njegovu provedbu.

Slika 6-6. Slobodno vrijeme i interesi osoba s tjelesnim invaliditetom Radna terapija

129


Grupe kojima je cilj izvođenje aktivnosti temelje se na razvoju vještina kao konačnom ishodu intervencije (primjerice grupe za aktivnosti kuhanja, plesanja, za razvoj životnih vještina), dok je socijalnim grupama cilj kod pacijenta/korisnika razviti vještine socijalne interakcije ili osposobiti za njihovo izvođenje. Grupe kojima je cilj podrška usmjerene su na komunikaciju i bave se grupnom dinamikom kao konačnim ishodom intervencije. Komunikacijskim grupama cilj je pacijente/korisnike potaknuti da jedni drugima pruže podršku te da izmijene iskustva. Cilj je psihoterapijske grupe da pacijenti/korisnici istraže i iznesu svoje misli, osjećaje. Bitno je istaknuti da ovu podjelu ne treba gledati strogo, u nekim oštrim okvirima i granicama jer se elementi grupa mogu ispreplitati. Primjerice, članovi grupe su u procesu savladavanja nove vještine (element grupe za razvijanje vještina), pritom se ugodno osjećaju, šale i razgovaraju (element socijalne grupe) te spontano počinju razgovarati o emocijama (element psihoterapijske grupe) i pružaju jedni drugima potporu (element komunikacije).

Suradnja medicinske sestre s članovima multidisciplinarnog tima u kreiranju radne terapije Tim je manja skupina stručnjaka (prema mnogim autorima optimalan broj članova tima je 3-12 osoba) koji imaju komplementarna znanja, vještine te određene razine iskustava i koji su svojim zajedničkim radom usmjereni k postizanju zajedničkog definiranog cilja/eva za što su i zajednički odgovorni. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, „Timski rad predstavlja rad više stručnjaka na postizanju zajedničkog cilja. Taj rad ne smije biti fragmentaran i nepovezan, već dobro koordiniran od voditelja tima“.

Slika 6-9. Timski pristup u zdravstvenoj skrbi Radna terapija

135


Slika 6-14. Bijeli štap za slijepe osobe

Osobe s gluhoćom Gluhoća, kao i sljepoća, može biti djelomična ili potpuna; s obzirom na stupanj oštećenosti sluha razlikujemo gluhe i nagluhe osobe. Gluhoća može biti uzrokovana različitim čimbenicima te se može pojaviti već u ranoj životnoj dobi. Osobe koje su nagluhe ili potpuno gluhe imaju problema u komunikaciji te se takve poteškoće reflektiraju na svim područjima: na poslu, u obitelji, u društvu. Pravilna dijagnostika vrlo je važna zbog prevencije daljnjeg oštećenja sluha te liječenja nagluhosti. Smetnje sluha mogu se smanjiti uporabom slušnih pomagala. Neovisno o vrsti invaliditeta, sportska rekreacija osobama s invaliditetom pomaže u ispunjenju slobodnog vremena, omogućuje sudjelovanje u sportskim natjecanjima, uklanja osjećaj nemoći i napuštenosti razvijajući postupno osjećaj sigurnosti, socijalne integracije i samopoštovanja. Svjetska zdravstvena organizacija je 2011. godine procijenila da približno 15 % svjetske populacije živi s nekim oblikom invaliditeta. Drugim riječima, osobe s invaliditetom najveća su manjina na svijetu i kao takva, socijalno ugrožena. Ako je invaliditet nastao kasnije u životu, sport je takvim osobama u život najčešće uveden u svrhu rehabilitacije i oporavka.

Slika 6-15. Smetnje sluha – nagluhost 142

Osnove fizikalne i radne terapije


147,00 kn

I S B N 9 7 8 - 9 5 3 -1 7 6 - 9 4 5 -7

Profile for Marko Habuš

Osnove fizikalne i radne terapije  

Osnove fizikalne i radne terapije  

Advertisement