IZ POVIJESTI FARMAKOLOGIJE

Oproštaj ORL klinike sa č. s. Veljkom Zirdum

obrnuto – valjalo ju je smirivati kako biste joj pomogli da se riješi depresije. Tako mi je č. s. Veljka Zirdum, školovana specijalistica citologije, punktirala kvrgu na ramenu i posumnjala na malignost. Naravno da sam kvrgu dao ekstirpirati, ali je histološki nalaz bio samo aterom. Nalaz ju je deprimirao pa sam je morao tješiti uvjeravajući je kako je svakako bolje ovako nego obrnuto. Kada je odlazila u mirovinu, klinika joj je organizirala svečani ispraćaj. Naravno da poneka časna sestra nije mogla izdržati gotovo vojničku disciplinu, koja traje doživotno. To sam doznao na pomalo čudan način. Opazio sam da jedna naša civilna sestra nikad ne okrene glavu lijevo-desno kada je pozovemo, nego se uvijek okrene cijelim tijelom. Predložim joj ortopedski pregled zbog te „ankiloze“, a ona mi sa smiješkom objasni: – Bila sam desetak godina redovnica i nosila kruto pokrivalo za glavu i vrat pa se sada ne mogu riješiti navike da se okrenem cijelim tijelom. Ovdje ću dodati anegdotu iz 1969. kada sam kao predsjednik radničkog savjeta klinike dobio „odozgo“ zadatak da predložimo našega najvrednijeg radnika za državni orden. Budući da držim da su ordeni, zastave i grbovi relikti srednjeg vijeka koji danas spadaju u muzeje, te da nitko pametan danas više ne nosi orden u zapučku, predložim na zboru radnih ljudi za orden samostan naših časnih sestara s obrazloženjem da su jedino one provele u djelo glavno komunističko načelo „Svatko radi koliko može i svatko dobiva koliko treba“. Dakako da prijedlog nije prihvaćen i preko njega se prešlo sa smiješkom, a isto bi tako danas izazvalo smiješak da se istovremeno okitim ordenima koje sam dobio i od Broza i od Tuđmana.

Na kraju treba reći da su č. s. sv. Križa radile, osim u VMA, i na Sv. Duhu i po mnogim zabitnim mjestima bivše države, pa tako i u raznim mjestima Crne Gore. Tako su bile i u zaselku Dolji kod Gusinja na albanskoj granici, u kojem su živjeli Albanci katolici (pleme Ljuljaševići). Upoznao sam ih planinareći u Prokletijama šezdesetih godina prošlog stoljeća i nekoliko ih puta posjetio u njihovom malom samostanu gdje su bile od 1958. do 1970. godine. Preporodile su to mjesto i dok je župnik Milorad Defar ležao u zatvoru, obilazile su bolesnike, jer nigdje nije bilo ambulante, učile su ljude običnim kućnim poslovima i mrtve pokapale kad nije bilo župnika. Žalile su se, i one i župnik, na neljudske postupke lokalne vlasti (ograničavanje kretanja i česte novčane kazne).

Albanka iz Dolje prije pola stoljeća.

Vjerojatno su bile nepoželjne uza samu državnu granicu, makar su i u Albaniji vladali komunisti. Danas ondje više nema katolika Albanaca, emigrirali su prije pola stoljeća, ponajviše u Kranj (Slovenija) i u Pariz. Samostan je odavno ukinut, a časne sestre i župnik nekuda su premješteni. Kao uspomena na Dolju ostalo mi je nekoliko fotografija, danas etnografski vrijednih, jer su katoličke Albanke, uz potporu časnih sestara, pristale da ih fotografiram u narodnoj nošnji kakva se danas može vidjeti samo još u muzejima. Danas časne sestre na Rebru opet imaju svoj samostan, bivša crkva koja je bila pretvorena u sindikalni dom vraćena je Crkvi, a nekadašnja Bolnica sestara milosrdnica sada se opet zove KBC „Sestre milosrdnice“.

ZAHVALA

Prikupljanje podataka pomogli su prof. dr. Drago Prgomet, predstojnik ORL klinike na Rebru; č. s. Mirjana Tomašević, instrumentarka na toj klinici; glavarica reda s. M. Estera Radičević iz Đakova; prof. dr. Božidar Nagy, D. I.; dr. Ivica Vučak i g. Ahmet Reković iz Gusinja.