ČITATELJI PREPORUČUJU

Iz operacijskog protokola ogulinske bolnice za dan 23. srpnja 1938.

kirurških, ginekoloških, porodničkih, uroloških i otorinolaringoloških operacija, onoga vremena opće kirurgije, kada su nove specijalnosti tek proizlazile iz temeljne kirurgije u našim krajevima, danas razvidne u očuvanim operacijskim protokolima toga vremena. Za vrijeme rada u Ogulinu objavio je sedam radova, a poslije još jedan, te potom i jedan u mirovini: Vrlo rijedak slučaj ozljede ezofagusa. Liječ Vjesn 1925.; Echinococcus ossis temporalis. Liječ Vjesn 1932.; Naša iskustva u liječenju rana, osteomielitide, fraktura, empiema i dr. sa sterilnom vaselinom po Orr-u. Liječ Vjesn 1932.; Dva rijetka ginekološka slučaja. Liječ Vjesn 1935.; Lumbalna anestezija. Liječ Vjesn 1936.; Vazelinizacija rana po Orr-u. Liječ Vjesn 1937.; O kirurgiji i kirurzima. Liječ Vjesn 1940.; O lošim stranama male bolnice. Liječ Vjesn 1941.; Čovjek i pas. Priroda, 1979. Društveno aktivan, organizirao je sa skupinom Ogulinaca skijašku sekciju u okviru planinarskog društva Klek, a pripadao je masonskoj loži „Ivanjski krijes“ u Karlovcu zajedno s dr. Longhinom, ravnateljem bolnice u Dugoj Resi. Nakon službe u Ogulinu, 1940. godine je kirurg u Novoj Gradišci u II. položajnoj grupi, a njega u Ogulinu tijekom II. svjetskoga rata nasljeđuju dr. Šime Novosel i njegova predratna asistentica dr.

Potpis prim. dr. Josipa Vodehnala

Emilija Lazić kao kirurginja i ravnateljica bolnice od 1943. godine. Za vrijeme II. svj. rata radio je kao kirurg od Nove Gradiške, Ključa, Dervente, Srijemske Mitrovice do Vukovara, Koprivnice, pa opet Vukovara, gdje je 1956. umirovljen kao šef kirurgije. Zasigurno je hitnih operacija zbog ubodnih ili ustrijelnih ozljeda prsišta i prsnih organa, tako i srca, bilo i u drugim bolnicama diljem Hrvatske, a zavisile su od spremnosti operatera i ekstenziteta i vremena ozljede. O problemima brojne kazuistike i „lošim stranama male bolnice“, upravo je prim. Vodehnal pisao u svojim člancima, a članak pod nazivom O kirurgiji i kirurzima savjetujem svakom operateru da ga pročita. Pa kako sam i napisao, valja prolistati protokole prijma, operacija i mrtvarnika naših bolnica koji već stoljeće leže u prašinama raznih arhiva i podruma nikada otvoreni i tek su tu i tamo prolistani zbog nekog aktualnog istraživanja. Kada naiđemo na ovakve nove spoznaje, dužni smo ih objelodaniti jer dobivamo dodatan uvid i potvrdu nesebičnog rada malobrojnih, ali izvrsnih općih kirurga onoga vremena koji su svojim radom, umijećem i biografijama stvarali hrvatsku povijest medicine i razvijali kirurške discipline.