UVODNIK

BESKRAJAN DAN

Dr. sc. KREŠIMIR LUETIĆ, dr. med. predsjednik Hrvatske liječničke komore „Ukupni naslijeđeni dug zdravstva iznosi 7 milijardi i 300 milijuna kuna. Ministarstvo zdravstva je započelo pregovore s udrugom veledrogerija. Ministarstvo je izradilo program financijske stabilnosti zdravstvenog sustava.“ „Nakon pokrivanja duga HZZO-a konsolidirat ćemo bolnice. Zdravstvena reforma je u fazi izrade i očekujem da ćemo pronaći zajednička rješenja vodeći računa o socijalnom trenutku hrvatskih građana.“ „Reformu zdravstva provest ćemo tako da ova godinu bude posljednja u kojoj će se novac iz državnog proračuna trošiti na pokrivanje dugova u zdravstvenom sustavu.“

Zvuči poznato? Vjerujem da da. Ovo su tri citirane izjave koje je rekao ministar zdravstva u Vladi Republike Hrvatske. Ali interesantno, nije ih rekao aktualni ministar Beroš, nego njegovi prethodnici na toj vrućoj fotelji. I to prethodnici iz znatno, znatno ranijih mandata. Prvu citiranu izjavu izrekao je

ministar Hebrang, davne 2004.

godine. Autor narednih dviju rečenica je ministar Ljubičić još 2007. godine, zadnja rečenica datira iz siječnja 2008. godine, a izrekao ju je ministar Milinović. Sve su one, složit ćemo se svi, itekako aktualne danas i mogli bismo ih bez pogreške pripisati današnjim dužnosnicima iz Ministarstva zdravstva ili Vlade RH.

Nama, koji već godinama radimo u zdravstvu, sve to skupa izgleda kao u onom filmu Harolda Ramisa Beskrajan dan, gdje se jedne te iste scene stalno ponavljaju, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan… pa onda u našem zdravstvu isto tako iz godine u godinu, iz reforme u reformu… Dakle, citati prethodnih ministara zdravstva su kao evergrini, uvijek svježi i svevremenski.

Ovih je dana, nažalost, jedna od najaktualnijih tema u Hrvatskoj obustava isporuke lijekova bolnicama. Naime, veledrogerije su obustavile ili izrazito ogra-

ničile isporuku lijekova hrvatskim bolnicama zbog nagomilanih dugova. U medijima smo već mogli čuti svjedočenja nekih pacijenata da im je odgođena primjena terapije zbog nedostatka potrebnog lijeka. Iako s krizom u zdravstvu živimo godinama i to je već postalo normalno, treba naglasiti da situacija u kojoj pacijenti ostaju bez potrebnih lijekova doista nikako nije uobičajena. To je iznimno frustrirajuće i krajnje neprihvatljivo za pacijente, ali i za nas liječnike. S velikim zanimanjem stoga promatramo pregovore Vlade, veledrogerija i dobavljača te se nadamo brzom i učinkovitom dogovoru.

Ova pandemijska godina rasvijetlila je ono najbolje, ali nažalost i ono najlošije u našemu zdravstvu. Pokazala je da imamo zaista vrhunske ljude u sustavu, liječnike, medicinske sestre i ostale zdravstvene radnike, koji svojom žrtvom, entuzijazmom i predanošću održavaju sustav na životu. Ali je, možda snažnije nego prije, pokazala koliko su nam financije zdravstva postavljene na klimavim nogama, kako prihodi, tako i rashodi. Komentirajući velik dug u zdravstvu te blokadu isporuke lijekova, aktualni je ministar naveo kao jedan od razloga i povećanje plaća u zdravstvu u posljednjih nekoliko godina. Više je puta posljednjih tjedana ponovio da se radi o 24 % povećanju plaća, a da limiti bolnica nisu to pratili. Ispada kao da je netko drugi ugovorio takav rast plaća, koji je onda „iznenadio“ Vladu RH, Ministarstvo zdravstva i HZZO. Uzgred treba napomenuti, radi objektivnog pogleda na tematiku, da je prosječna plaća u Hrvatskoj u mandatu ove Vlade (rujan/2016. - siječanj/2021.) rasla, gle, zanimljivo, također 24 %. I javni, ali i realni sektor. Onda se zapravo može reći da je rast plaće u zdravstvu samo pratio rast prosječne plaće u Hrvatskoj, a nikako ne treba taj rast apostrofirati kao nešto nesvakidašnje ili ekstremno. Kada se pak to povećanje plaća zdravstvenih radnika stavi u istu rečenicu s odgođenom terapijom za onkološkog pacijenta zbog dugom izazvane neisporuke lijekova, onda se svatko od nas, htio ne htio, zapita: jesmo li zapravo mi liječnici (i ostali zdravstveni radnici) odgovorni za aktualnu krizu s isporukom lijekova? Jesmo li mi „krivi“ zašto naši pacijenti strepe hoće li dobiti lijek? Naravno da nismo. I takva retorika i pokušaj stavljanja tih stvari u isti kontekst potpuno su promašeni i duboko pogrešni.

Vratimo se na početak. Ako su blokade bolničkih računa i obustave isporuke lijekova godinama perpetuirajuće u hrvatskom zdravstvu, onda zdravorazumski možemo zaključiti da je problem sustavan i kroničan, a nikako uzrokovan ovim ili onim povećanjem plaća, pa čak niti pandemijom.

I onda, koje je rješenje? Ima li ga? Naravno da ima. Zove se prilično kratko - reforma zdravstva. Hm, to tek zvuči poznato. Ono nešto kao snježni čovjek Jeti, svi su čuli za njega, ali ga nitko nije vidio.

„S obzirom na to da je reforma zdravstva jedan od visokih prioriteta Vlade Republike Hrvatske, a takve sustavne promjene nije bilo moguće započeti bez detaljno razrađenog plana, Ministarstvo zdravstva i Vlada RH izradili su dokument "Reforma zdravstva: Strategija i plan reforme sustava zdravstva i zdravstvenog osiguranja Republike Hrvatske" koji je usvojio Hrvatski sabor. Alternativa reformi zdravstvenog sustava bila je produbljivanje financijske krize u zdravstvu, daljnje slabljenje kvalitete i dostupnosti zdravstvene zaštite te fragmentacija zdravstvenog sustava, što se zateklo kao postojeće stanje.“ Tako piše u uvodu dokumenta Ministarstva zdravstva, iz mandata ministra Vlahušića, koji nosi naslov „Izvješće o stanju reforme zdravstva 2000. - 2003.“, dokumenta, dakle, staroga skoro dvadeset godina.

Reformu zdravstva sada možemo bez problema započeti (ili možda nastaviti) istim ovim tekstom uvoda. A ostatak teksta reforme bio bi preopširan za prostor ovog uvodnika. No, i tih tekstova ne manjka, iz raznih godina, pa i vrlo recentnih. Problem ili, modernije rečeno, izazov stoga nije sam tekst reforme zdravstva nego njegova provedba.