PREMA IZBORU GLAVNE UREDNICE

KORZIKA

planina u moru

Znate ono kada na odjavnoj špici dokumentarca kažu – odabrao Đelo Hadžiselimović (u novije vrijeme Mira Vočinkić). Ja bih ovaj putopis započela izjavom – odabrao Edo Toplak. Pitate se kakve sada veze ima Edo. E pa Edo, kojeg poznajem kao strastvenog putnika i još boljeg tekstopisca, u broju LN-a od veljače pisao je o svojem putovanju po Korzici. Korzika podjednako privlači kako turiste tako i planinare i to zbog činjenice da se tu nalazi preko 100 vrhova viših od 2000 m. Za razliku od susjedne Sardinije gdje su planine uglavnom koncentrirane u središnjem dijelu, ovdje se pružaju do same obale gdje se dramatično obrušavaju u prekrasno plavetnilo Sredozemnog mora. Zato Korziku i nazivaju „planina u moru“. Kako vam je Edo dosta približio Korziku u povijesnom i turističkom smislu, ja ću se potruditi da vam je opišem iz perspektive planinara.

Osim raznih staza (tu je dio čuvenih francuskih GR puteva = grande randonee), planinari obično dolaze radi penjanja na dva sjajna vrha. To su najviša planina Korzike Monte Cinto (2706 m) i nešto niža Paglia Orba (2525 m). Ona je tehnički zahtijevnija a zbog svoje špičaste vizure nazivaju je i korzikanskim Matterhornom.

Korzici smo pristupili morskim putem, trajektom iz Livorna koji nam je omogućio pogled na prekrasnu citadelu Bastie. Iako je Ajaccio glavni i najveći grad, Bastia mi nekako više utjelovljuje dušu Korzike. Ona je i glavna trajektna luka te druga najprometnija luka u Francuskoj nakon Calaisa.

O ljepotama Bastie bi se mogao napisati cijeli članak no tema su ipak planine. Do njih se dolazi vrlo brzo kada se krene od mora prema unutrašnjosti. Na tom putu je nezaobilazan posjet gradiću Corte. Za njega se kaže da je srce Korzike. Ne samo zbog svog zemljopisnog položaja već zbog činjenice da je u 18. stoljeću ovdje proglašena neovisnost Republike Korzike. Pogled privlači tzv. Orlovo gnijezdo – utvrđena citadela smještena na strmoj klisuri koja dominira nad gradom. Već sam posjet citadeli predstavlja mali trening jer do nje vodi mnogo strmih stepenica. Polazna točka za uspon na Monte Cinto je u blizini mjesta Calacuccia koje se smjestilo na 820 mnv. Nedaleko se nalazi i istoimeno jezero pa smo vrijeme do večere iskoristili za šetnju. Već prije dolaska čula sam o negativnim iskustvima uspona na Monte Cinto. Teškoće su se sastojale u mukotrpnom pristupu po neugodnoj kaldrmi i činjenici da su Francuzi vrlo škrti sa postavljanjem markacija pa se često luta u traženju pristupa. Članovi jednog planinarskog društva pričali su mi kako su dosta vremena izgubili u traženju markacija i penjanju pa ih je uhvatilo loše vrijeme koje je ovdje često u drugoj polovici dana. Prije samog vrha dočekao ih je jak vjetar, gusti oblaci iz kojeg je počeo

Jezero Cinto ispod istoimenog vrha

padati snijeg, vidljivost se pogoršala te su teška srca morali odustati od finalnog uspona. Reklo bi se – došli su u Vatikan a nisu vidjeli papu. Imajući u obzir sve te činjenice, demokratski smo izglasali da ćemo unajmiti lokalne vodiče koji će nas džipovima odvesti dio puta i voditi nas do vrha. Samo u donjem dijelu do cca 1800 mnv staza je išla preko škrtih travnjaka da bi ubrzo ušli u kameni amfiteatar pun ogromnih blokova koje je negdje trebalo zaobilaziti a negdje ići preko njih. Vrlo brzo smo uvidjeli da bi traženje puta bez vodiča bila nemoguća misija. Uspješno smo se svi popeli na vrh no oblaci koji se skupljaju oko podneva i sada su se navukli i zastrli pogled. Ipak, božica Fortuna nam je bila sklona pa su se oblaci u jednom kratkom momentu razišli i omogućili nam da vidimo svu ljepotu krajolika oko nas. Osim što su nam vodiči bili dobitna kombinacija, imali smo i dodatni bonus jer smo se zahvaljujući njima spustili drugim putem na istoimeno jezero. Spust je bio strm, krupan sipar koji bježi pod nogama i lomi koljena. No dolaskom na tirkizno plavo ledenjačko jezero Lac du Cinto, zaboravili smo sve muke i teškoće. Da zaboravimo muke potrudila se i odlična večera a osobito pivo od kestena „Pietra“, zanimljivog okusa na koje smo se brzo navikli.

Sljedeći dan nas je čekao drugi izazov, uspon na korzikanski Matterhorn – Paglia Orbu. I dalje nas je pratila sreća s vremenom. Oni koji planinare znaju što znači hodati po kiši, klizavoj podlozi kada si jadan i jedva čekaš da dođeš negdje gdje se možeš presvući u suhu odjeću. Sunčani dan i udisanje kristalno čistog zraka dodatno su doprinijeli osjećaju sreće i poletnosti. Odmah na početku se vidio naš cilj, Paglia Orba no do njega nas je čekalo cjelodnevno hodanje. Ovaj put smo hodali po GR 20 stazi. Staza je razigrana, povremeno prolazi kroz rijetku crnogoričnu šumu i što je važno za napomenuti ima dosta potoka. Iako je bio šesti mjesec bilo je jako toplo

Pogled na more sa vrha Paglia Orba

pa sam često močila glavu i vrat da se malo rashladim. Prva pauza je bila u domu Vallone na 1423 mnv uz prekrasan planinski potok koji se nedaleko od doma obrušavao malim vodopadima s planinskih stijena. Neki stranci su iskoristili priliku za kupanje u prirodnim bazenima. Ne postoje riječi kojima se može opisati ljepota ove staze. Jedna od riječi kojom bi ju opisala je različitost. Čas smo bili u šumi, čas uz potok, na kamenim liticama a onda bi uronili u prekrasno žuto cvijeće. Na kraju smo se strmom stazom digli prema prijevoju, ostavili dolinu iza nas i popeli se na visoravan ispod Paglia Orbe gdje se smjestio slijedeći dom Ciottulu di i Mori na 1991mnv. Kao i prethodni, dom je bio vrlo skroman. Obično kameno zdanje sa tzv. skupnim ležišćem i udaljenim vanjskim toaletom. Za one koji ne znaju što je skupno ležišće najbolji opis su drvene podloge u nizu na koje se stavljaju vreće za spavanje. Obično postoje „donji“ i „gornji“ kat na koji se u najboljem slučaju dolazi malim drvenim stepenicama ili ako ih nema, akrobatskim naskakivanjem. Takva skupna spavaonica može primiti od 10 do više od 20 osoba. O noćnim zvukovima neću previše trošiti riječi, dovoljno je da kažem da su čepovi za uši obvezan inventar. Osim spavanja, dom je nudio uslugu kuhinje pa smo uz toplu juhicu uživali u raznim suhomesnatim delicijama. Za Paglia Orbu se znalo da su osim kondicije potrebne i neke tehničke vještine pa je dio skupine odlučio slijedeći dan ostati u domu i uživati u sunčanom danu uz šetnjice u okolici. Ostatak se uputio u osvajanje korzikanskog Matterhorna. Staza nije bila ni prezahtjevna ni opasna ako se uvažavaju pojedini detalji i zadržava puna koncentracija na stazi. Na nekim mjestima je staza nešto eksponiranija što znači da pogrešan korak može značiti survavanje u provaliju. Na ovakvom terenu se štapovi ne koriste i zapravo mogu i smetati jer se često trebalo penjati uz uporabu ruku. Negdje je dobro došla pomoć druge osobe bilo u vidu dodavanja ruke ili navigiranja na istake u stijeni. Sva muka se brzo zaboravi kada se dođe do vrha. Ovog puta smo bili nagrađeni prekrasnim vidicima koji su nam dočarali planinski reljef Korzike. No osim planina, u daljini nam se smiješilo prekrasno modro more koje nas je

čekalo u slijedećim danima. Bili smo zahvalni planini što nam je dopustila da se popnemo ali i u svakom od nas je likovao mali osvajač, ponosan što je osvojio još jedan vrh. Polako smo se spuštali u dolinu. Lišeni napora, upijali smo ljepote oko sebe svim čulima. Ponovo je staza pratila bistar hladni potok u kojem smo se na pauzi rashladili. Netko samo noge, netko i više.

Slijedeći smještaj je bio u gradiću Porto. Meni možda i najljepši gradić na obali. Porto utjelovljuje šarm malog mediteranskog naselja s prekrasnom uvalom i plažom. Jedno od onih mjesta gdje poželite ostati barem tjedan dana i ne raditi ništa osim lutati uličicama i piti kavu na rivi. No glavni razlog našeg dolaska je bio posjet Nacionalnom rezervatu Scandola. Radi se o dijelu obale na zapadnoj obali Korzike koji pripada Zaljevu Porto. Scandola je poznata po oštrim liticama karakteristične crvene boje koje dobiju posebnu nijansu kada su obasjane suncem na zalasku. Stijene formiraju različite oblike i dovoljno je dati mašti na volju da se u nekima prepoznaju određene figure ili ljudska lica. Na jednom dijelu u moru se nalazi stijena koja iz daljine izgleda poput profila Napoleona Bonaparte. Osim karakterističnih oblika, stijene formiraju prolaze pa se manjim čamcima može ući u morske špilje gdje more dobiva još posebniju plavu nijansu poput Modre špilje na Biševu. Zbog svega navedenoga Nacionalni rezervat Scandola je 1983. godine stavljen na popis Unescove svjetske baštine. Uz još neka manja hodanja kao što je planinarenje do đenoveške kule Tour de Turghiu na rtu Capu Rosso u blizini Porta, naš boravak na Korzici se bližio kraju.

U nešto manje od tjedan dana, obišli smo sjeverni dio Korzike koji je ujedno najviši pa se i naziva Haute-Corse, visoka Korzika za razliku od nižeg južnog dijela. Korzika nas je oduševila prije svega svojom divljom prirodom. Kao da nikada nije bila pokorena. Kao da je ostala samo svoja. I obavijena velom tajne. Kao što su i tajnovite njene uvale, skrivene ispod strmih litica. Na povratku smo svi imali istu želju a to je da se vratimo i otkrijemo još neke skrivene ljepote. Možda ćete i vi poželjeti isto kada pročitate ovaj članak.

Paglia Orba - Korzikanski Matterhorn