5 minute read
UVODNIK
Dr. sc. KREŠIMIR LUETIĆ predsjednik Hrvatske liječničke komore
Pandemija COVID-19 zasigurno će obilježiti cijelu ovu godinu, a samo se možemo nadati da neće i sljedeću, 2021. Već devet mjeseci primamo sve moguće informacije o virusu, pandemiji, testiranjima, kontaktima, lijekovima, epidemiološkim mjerama, kapacitetima zdravstvenog sustava, respiratorima, brojevima hospitaliziranih i umrlih. Slušamo također o ostalim bolestima u doba pandemije, o zloćudnim bolestima, drugim akutnim stanjima, listama čekanja, preventivnim programima, dostupnosti zdravstvene zaštite, prenapregnutosti dijelova sustava. Nadalje, značajan dio nas liječnika, ali i naših suradnika drugih zdravstvenih profesija, već je obolio, dio nažalost i s težom kliničkom slikom, a neki se upravo liječe na COVID-19 odjelima ili jedinicama za intenzivno liječenje oboljelih od COVID-19. Želimo im brz i uspješan oporavak. Nadajmo se samo da nitko od oboljelih kolega neće umrijeti.
Prije otprilike mjesec dana, početkom listopada, broj hospitaliziranih zbog COVID-19 u Hrvatskoj bio je oko 300, a broj onih koji su trebali mehaničku ventilaciju oko 25. U samo mjesec dana broj se bolesnika u bolnicama upeterostručio, a broj bolesnika na respiratoru se povećao za čak šest puta! Vjerujem da nitko od nas u svojoj karijeri nije svjedočio ovakvim brojevima, odnosno ovakvom enormnom povećanju tih brojeva u tako kratkom roku. Ova kriza je doista najveća kriza od Domovinskog rata, poglavito u zdravstvenom sustavu. Nikada od tada nismo bili prisiljeni prenamijeniti objekte koji nisu zdravstvene namjene u mjesta za liječenje ljudi. No, kako god dobro pripremili neki objekt, dvoranu ili šator u tu svrhu, treba reći da to nikako nisu bolnice i ne mogu se tako shvatiti. Naravno, osim samih objekata najvažniji resurs su ljudi, liječnici i ostali zdravstveni djelatnici, koji trebaju pružati skrb oboljelima.
Kao što uglavnom već znamo, sustav testiranja, traganja za kontaktima i njihova izolacija ključan su alat u borbi s pandemijom. Posljednjih tjedana svjedočimo velikom dnevnom broju novozaraženih, ali još su dva parametra jako važna. Postotak pozitivnih među testiranima i postotak novozaraženih koji dolaze iz samoizolacije. Nažalost, posljednjih je tjedana postotak pozitivnih među testiranima u Hrvatskoj oko 25 - 30 %, što je pet do šest puta više od postotka koji se smatra gornjom granicom dobrog nadzora nad epidemijom. Što se tiče postotka novozaraženih koji dolaze iz samoizolacije, to je sada u manje od četvrtine ukupnog broja dnevno testiranih. To znači da nam velika većina pozitivnih sugrađana nije prije toga bila izolirana, nego su se slobodno kretali i širili zarazu niti ne sumnjajući da su možda bili u bliskom kontaktu sa zaraženom osobom. Možemo zaključiti da nam je sustav traganja za kontaktima bitno narušen
i ne ispunjava više svoju najvažniju funkciju. Hrvatska je u vrhu država EU-a po broju novozaraženih, a istovremeno je među tri najliberalnije države po postojećim mjerama! Kakva se poruka šalje našim sugrađanima na taj način? Poruka da je sve u redu? Poruka da je situacija pod kontrolom? Zasigurno ne bismo željeli da naši sugrađani olako shvate sadašnje stanje.
Upravo osjećajući odgovornost i obvezu prema zdravstvenim sustavu, pacijentima i društvu u cjelini, šest krovnih liječničkih organizacija i udruga uputilo je dana 2. studenog 2020. Vladi RH zahtjev za uvođenjem strogih epidemioloških mjera. Stroge mjere trebalo bi uvesti sada upravo kako bismo izbjegli potpuno zatvaranje, tj. lockdown, i policijski sat. Jer, u protivnom, bojimo se da će doći do značajnog preopterećenja zdravstvenog sustava, a time i do toga da potpuno zatvaranje postane neminovnost. Liječnička komora, HLS, KOHOM, HUBOL, Infektološko i Epidemiološko stručno društvo HLZ-a tražili su da se hitno organizira učinkovit sustav praćenja kontakata pomoću pozivnih centara u kojima treba zaposliti zdravstvene i nezdravstvene djelatnike sa Zavoda za zapošljavanje. Nadalje, tražili smo povećanje broja testiranja, jer je opsežno testiranje jedan od osnovnih alata za suzbijanje epidemije. Također smo tražili da se donese plan strogih epidemioloških mjera, s jasnim kriterijima (tzv. semaforom) za uvođenje ili ukidanje svake mjere u narednom razdoblju, ovisno o kretanju glavnih brojčanih pokazatelja, poput planova koje su donijele mnoge europske vlade. Sve to zajedno trebalo bi rezultirati smanjenjem širenja zaraze te slabljenjem pritiska na naš zdravstveni sustav.
Dio kolega, struke i građana može ovaj zahtjev smatrati nepotrebnim, pretjeranim, čak paničnim. Može ga doživjeti kao nekakvo traženje alibija, kao želju za javnim eksponiranjem. Netko će možda reći da se radi o politikantstvu, da se time potkopava povjerenje građana u institucije, da se želi destabilizirati sustav. Ljudi imaju pravo na svoje mišljenje, a kolege koji su ujedno u politici vjerojatno tako zaključuju iz primarno političkog kuta gledanja. No, iza ovog zahtjeva stoje krovna izvršna kolegijalna tijela Hrvatske liječničke komore, Hrvatskog liječničkog sindikata, Hrvatske udruge bolničkih liječnika, Koordinacije hrvatske obiteljske medicine, Hrvatskog društva za infektivne bolesti HLZ-a i Hrvatskog epidemiološkog društva HLZ-a. Dakle zahtjev supotpisuje 70-ak liječnika članova tih izvršnih ili upravnih tijela. Tvrditi da su tih 70 kolega koji obnašaju visoke dužnosti u spomenutim udrugama politikanti željni pet minuta slave, da su ljudi koje traže alibi (za što?), da se radi o ambiciji za javnim eksponiranjem ili željom za destabilizacijom nelogično je, netočno i nekorektno.
Dio javnosti pak uporno ponavlja da se u ljetnom razdoblju moglo napraviti više, da se trebalo pripremiti bolje, da se moglo učiniti ovo ili ono. Zasigurno se moglo nešto više organizacijski napraviti u pripremi suzbijanja ovoga jesenskog vala, ali inzistiranjem samo na takvoj raspravi o tome što se moglo, a nije se učinilo, nikako ne pridonosi aktualnoj borbi s epidemijom. To je kao da gledajući s obale kako nadolazi velik plimni val, energiju i vrijeme trošite na raspravu zašto prethodno nije izgrađena odgovarajuća brana, umjesto da pokušate napraviti priručna plovila kako bi spasili što više života. Komora je stoga sve ovo vrijeme vrlo konstruktivna i izlazi s konkretnim prijedlozima, idejama i preporukama za koje smatramo da mogu unaprijediti aktualni hrvatski odgovor na korona-krizu te položaj liječnika u njemu. Kolege s pravom postavljaju pitanje hoćemo li doista i u Hrvatskoj doživjeti scenarij za koji se nikada nismo školovali. Naime, s ovakvim rastom brojeva može se već za mjesec dana dogoditi da neće biti dovoljno respiratora ili kreveta u intenzivnim jedinicama za sve koji to trebaju. Liječit ćemo svoje pacijente i u takvim uvjetima. Činit ćemo to predano, odgovorno i najbolje moguće. No, hoće li nam se dogoditi da trebamo odlučivati tko će od pacijenata imati izglede za preživljenje, a tko ne? Nadam se da neće. Ako ipak do toga dođe, želimo prethodno imati jasan odgovor s vrha o načinu postupanja u takvom slučaju. A ne da kliničar, odjelni liječnik, kao pojedinac i najniži u hijerarhiji, bude ostavljen potpuno sam u takvoj situaciji, ali i poslije nje na vjetrometini svih mogućih medicinskih, etičkih ili pravnih posljedica takvog postupka i odluke.
