2 minute read
Vidim, vide me, dakle – postojim!
Mnogi će u potrebi – a, prema nekima, i pravoj ovisnosti današnjega
čovjeka za neprestanim slikanjem i objavom tih slika vidje ti jedno od obilježja i prepoznatljivih elemenata raširene narcisoidne kulture.
PIŠE: JERKO VALKOVIĆ
Da je kojim slučajem René Descartes živio u naše vrijeme, pitanje je bi li ostao pri svojem »Cogito ergo sum!« ili bi se možda opredijelio za drugu, našem mentalitetu i stvarnosti razumljivijoj tezi: »Vidim, vide me, dakle – postojim!« Što se sve ne čini i ne poduzima da bih bio vidljiv, da moji prijatelji i pratitelji na društvenim mrežama vide gdje se točno nalazim, što radim, koga sam susreo, kako se osjećam. A sve je to danas, s tehničke strane gledano, tako lako i jednostavno izvedivo jer snimanjem seflija i postavljanjem na društvene mreže priopćujem svima ono što »ne bi smjeli propustiti«.
Selfie naš svagdašnji!
Veoma su razliličiti pogledi na – uistinu se može reći – fenomen selfija. Već sâm podatak da je u prošloj, 2022. godini svakoga dana snimljeno 93 milijuna selfija govori o tome da je riječ o veoma aktualnom društvenom fenomenu. Mnogi će u potrebi – a, prema nekima, i pravoj ovisnosti današnjega čovjeka za neprestanim slikanjem i objavom tih slika, vidjeti jedno od obilježja i prepoznatljivih elemenata raširene narcisoidne kulture. Stalna zaokupljenost samima sobom u takvom ambijentu zauzima istaknuto mjesto. Drugi opet kažu da je riječ o pukom egzibicionizmu, a neki razlog potrebe za stalnom izloženošću promatraju u širem kontekstu civilizacije slike u kojoj je ekran ili zaslon jedan od glavnih simbola. Upravo je pojavljivanje na ekranu nešto što ne može proći neopaženo! Barus-Michel kaže da, dok današnji čovjek stavlja svijet na ekran, u isto vrijeme shvaća ekran kao svijet te vjeruje da je ono što je postavio na ekran stvarnost!
A neki u sefliju ne vide ništa što bi bilo posebno izazovno i smatraju da snima- nje selfija podiže svijest samopouzdanja i u njemu ne vide ništa novo jer, kako će reći, ne svjedoče li toliki autoportreti o stalnoj čovjekovoj želji da u slici ostavlja trag!
Treba, međutim, upozoriti i na važnu razliku. Naime, dok je jedan od primarnih ciljeva autoportreta bilo dokumentiranje, pri snimanju i objave selfija to ipak nije u prvome planu. Selfiji nude mogućnost da sama osoba snimi sliku i da u isto vrijeme ona sama (naravno, i druge osobe ako ih se želi pridodati) bude »protagonist« te slike. Selfiji su postali veoma pogodno sredstvo za predstavljanje, i to na onako kako ja vidim ili želim vidjeti sebe, odnosno predočiti se onako kako sama osoba želi da je drugi vide i doživljavaju. Zato i ne čudi da se selfiji gotovo redovito rade s nakanom da se ta slika dijeli s drugima. Želja da svaki trenutak, mnoge događaje ili osjećaje želimo dijeliti s drugima, vrijedna je pozornosti. Ono što se očekuje, nakon objave fotografija na društvenim mrežama, jest reakcija na takve objave – »lajkanje« koje se tumači kao znak prihvaćanja, odobravanja i gotovo sudjelovanja u takvim situacijama. Mnogi će u toj potrebi današnjega čovjeka za potvrđivanjem (»lajkanjem«) prepoznavati želju za potvrdom vlasti- ta identiteta. U tom je smislu razumljiva potreba osobe za stalnim objavama, stalnom prisutnošću i neprestanim odašiljanjem slika i ostalih sadržaja! Gledano iz druge perspektive, nije li jedna od najvećih kazni i poniženja, pogotovo za djecu i mlade, kada vide da se njihovi sadržaji ne lajkaju, da su uskraćeni za te znakove prihvaćenosti ili, još gore, da su čak izbačeni iz grupe!
Barus-Michel kaže da, dok današnji čovjek stavlja svijet na ekran, u isto vrijeme shvaća ekran kao svijet te vjeruje da je ono što je postavio na ekran stvarnost!
Koliko je danas aktualno i važno biti eksponiran i vidljiv, govori i procvat raznih reality programa jer oni na tako jednostavan način omogućuju brz pristup javnoj sceni. Predstavljajući neki specifični talent ili sposobnost, nakon samo nekoliko emisija može se postati poznat i »priznat«, pa makar to pokatkad podrazumijevalo i žrtvovanje vlastite privatnosti ili intime! Današnjem je čovjeku važno biti vidljiv, pod svaku cijenu! Jer, tada se o njemu govori, tada se osjeća priznat i prihvaćen! Zapravo, tek tada postoji.
