Dođi na jedno čudno mesto

Page 1

Moj svet

Vesna Aleksić

1




Vesna Aleksić Dođi na jedno čudno mesto © Kreativni centar, 2015 Biblioteka Moj svet knjiga druga prvo izdanje Dizajn Dragana Nikolić Urednik Anđelka Ružić Lektura Violeta Babić Priprema za štampu Tatjana Valjarević Izdavač Kreativni centar, Beograd, Gradištanska 8 tel.: 011 / 38 20 464, 38 20 483, 24 40 659 www.kreativnicentar.rs e-mail: info@kreativnicentar.rs Za izdavača Mr Ljiljana Marinković, direktor Štampa Grafostil Godina štampe 2015 Tiraž 3.000 ISBN 978-86-529-0243-9



Come to a strange place, we’ll talk over old times we never smile… Sebastian – Cockney Rebel


O modi

J

ednoga dana kiša je padala dva dana, pisalo je na nekom starom grafitu. Toga se setio Tetoza jednoga dana kad je ki­ša padala šest dana! Tetoza je okrenuo kačket, a niz njegov obod kapala mu je kiša preko leđa i slivala se niz jaknu u tankim mlazevima. Upalio je baterijsku lampicu i rekao: „Zovi i one klince, nije fora da ih opet ne vide!“ Za minut su Đurđa i Sergej bili tu. Oni su s prvog sprata i jedina su deca u mojoj zgra­di, a blago koje smo držali u tajnosti već dva dana bila su tri šteneta. U mraku, pod uskim svetlom lampice, ličila su na zamotuljke vune; ponela sam im tople viršle i mleko. Đurđa je bila prvak, nije imala dva prednja zuba, i ona je rekla: „Da po­novim – beli je moj!“ „To je razjašnjeno“, složila sam se. Sergej, koji je bio malo stariji od sestre, samo je ćutke mazio svoje šareno štene. Debelo, crno, bilo je moje. Podigla sam ga do obraza i pomazila. Nije se bunilo. „Požurite, treba da idem!“, prošaputao je nestrpljivo Tetoza. „Samo još minut, još malo da se mazimo!“, zacvilela je Đurđa; ona nije smela bez nas dvoje da siđe u mračni podrum. „I kad ćeš ga prijaviti?“, upitao me je kao usput Tetoza. „Sutra, kad se mama bu­­de operisala. Smuvaću prvo tatu, a nju ću staviti pred svršen čin. Dok ona izađe iz bolnice, darker će već biti u stanu, pro­pisno vakcinisan i oslobođen od parazita“, pobedonosno sam objavila. „Hm … želim da ti uspe plan. Hajde, sad idemo i

7


nemoj ga više cmakati“, prezrivo je rekao Tetoza. I ugasio lampu. To je bio znak da je vizita završena. „Da li je sve jasno?“, upitala sam Sergeja dok smo se peli stepeništem. „Ne brini, do ponedeljka su Đurđina i moja briga. Kad se vratiš od babe, čekaće te još ugojeniji kerić!“, obećao je Sergej i postavio mi pe­snicu na pozdrav. Udarila sam ga ovlaš pesnicom, pomazila Đurđu po kosi i krenula za Tetozom napolje. „A sada ono najvažnije – dve lepe vesti. Prvu znaš, ne idemo sutra u školu, nešto se paranoišu zbog ove kiše“, rekao je on. „A druga?“, pitala sam i navukla kapuljaču na glavu jer je kiša dospevala i pod nadstrešnicu zgrade. „Druga!“, uzviknuo je zagonetno Tetoza i izvukao nešto ispod jakne. „Nikad nećeš pogoditi! Nulta serija Dilana Doga! Prva tri broja! Ta-dam! Ta-dam! Ljuto sam ih platio, ponesi ih kući i čuvaj kao oči u glavi!“„Jes, ser!“, odgovorila sam. „Idu odmah u moj ranac! I prva ću ih či­­tati! JES! To je divno.“ „Večeras ih donesi, kad dođeš kod ba­be, nemoj da misliš da bih ti ih ostavljao, ali truba mi je da pokisnu do kuće, dao sam velike pare za njih i stari su, čo­­veče, požuteli!“ „Ne bi mi ih ostavio da ih prva pročitam? Se­­bičnjaku jedan!“, uzviknula sam. Tetoza se nacerio: „Samo ti njih ponesi večeras kod babe!“ „Razumem, ser“, salutirala sam i lukavo dodala: „Ipak ću ja prva da ih pročitam!“ „E, setio sam se! Možeš i kuče da nazoveš Dilan. Zbog stripova… Šta misliš o tome?!“, uzviknuo je iznenada Tetoza. U tom trenutku zazvonio mi je mobilni i na displeju je pisalo Smarač br. 2, a to je bila moja majka. „Kad ti misliš da do­­­đeš kući?“, frknula je odmah. „Evo, stižem, već sam tu!“, od­­govorila sam brzo. Kad je otkrila tu identifikaciju na mom telefonu, mami nije bilo krivo što je označena kao smarač; vi­­še je patila što je na visokom drugom mestu, posle tate koji je, normalno, bio označen kao Smarač br. 1. „Izvini, hoćeš li da mi ponoviš ono što si započeo? Prekinula te je moja maj­ ka!“, rekla sam Tetozi. On je strpljivo rekao: „Mislio sam da budem tvom kučetu kum, da ga nazoveš Dilan!“ „Uopšte nije

8


loše, naprotiv! Prihvatam, kume!“, rekla sam i mahnula mu rukom u znak pozdrava. Stvarno nije loše, mislila sam brzo se penjući na treći sprat. Tog dana ništa nije izgledalo loše; u mojim mislima štene, koje je upravo bilo dobilo ime Dilan, ne samo što je bilo srećno usvojeno i što je živelo u mojoj porodici već je i raslo, i poraslo, i trčalo za mnom i mojim biciklom i veselo lajalo… Videla sam već i kako spava pored mog kreveta na okruglom čupavom tepihu, videla sam već i kako ga vakcinišem, i kako mu spretno dajem lek za čišćenje od parazita… Staviću ga u parče mesa i on će ga smazati. Sve je tako jednostavno i vedro na ovom svetu iako pada kiša… Dilan! Sasvim prikladno ime za crno štene muškog pola … sasvim prikladno… Tetoza baš ima duha! S tatom ću lako, mislila sam, reći ću kako je sav posao oko kučeta samo moj i držaću se toga. On će, po svoj prilici, malo drobiti oko odgovornosti, svakodnevnom šetanju i ostalom, ali kad bude provalio da ću se ja pridržavati svega, biće mu dovoljno. Smarač br. 2 više će gunđati, ali će, prirodno, popustiti… Tako sam mislila. Moj ujak je te večeri mislio na knjige. On je zvao babu te­­lefonom i rekao: „Podignite knjige iz biblioteke gore, u potkrovlje, za svaki slučaj, može da dođe i do izlivanja Kolubare! Evo, svašta govore na vestima“. Baba se samo nasmejala i rekla: „Na vestima uvek govo­re svašta, samo ti, sine, ne brigaj! Petlovo brdo je u ovoj vo­do­ plavnoj varoši ipak najviša tačka i nikad do sada nije bilo poplavljeno!“ Deda je psovao kišu: „Familiju joj dosadnu, njenu!“ Na taj način on često pominje familiju i za mnoge druge stvari. „Plače kao majska kiša. Ceo april i ceo maj brabonja, dosadila je i bogu i narodu“, rekla je prababa. Ja sam ponavljala tu foru o brabonjanju da је zapamtim jer mi se baš dopala, a mama se nasmejala i rekla: „Jezik moje ba­ke je, kao i obično, vrlo slikovit!“

9


A posle te slikovite izjave, njena baka, a moja prababa, okrenula je slušalicu telefona naopako i tako je ostavila u le­ žištu. Ona to često radi jer ima vrlo loš starački vid, pa zbog toga sutradan više nismo mogli da je čujemo i dugo nismo znali šta je s njom. Mama je te večeri crtala nove modele majica i pantalonica za decu, pa se umorila. Kačila je štipaljkama crteže – letnja kolekcija za firmu iz Valjeva. U Valjevu je takođe padala kiša, zvali su je telefonom i rekli: „Ovde je poplava! Ide i prema vama!“ Mama je bila malo zbunjena, podigla je obrve, zahvalila se kao da je čula nešto veoma prijatno i prekinula vezu. I još je prokomentarisala: „Ne razumem! Svi govore o poplavi! Šta im to znači? Zašto nas plaše?“ „Cela Evropa se ubuđala od kiše“, rekao je tata. On je tek bio doputovao iz Belgije, Francuske i Nemačke. Tim redom je išao zbog nekog posla. „Svuda je padala kiša i tukla nas ce­lim putem, ali nigde tako ludački kao kod nas“, pričao je. „Kod nas sve mora da bude za nijansu više ludački. Kod nas klozeti i dalje smrde, pa čim pređeš granicu, znaš da si kod kuće, čudo jedno“, i to je rekao. „A zašto? Isto su opremljeni kao oni po drugim zemljama, ali unutra – hvataju za oči! U Nemačkoj, u nekim javnim klonjama, čim povučeš vo­ du, daska počinje sama da se pere nekim deterdžentom koji se vrti ukrug!“, nastavio je. „Što je to lepo!“, rekla je mama. „Pa što mi nisi kupio tak­­vu šolju?“ „Mislim da si poručila Brojgela na posteru i da želiš da ura­ miš njegovu Vavilonsku kulu. Šolju mi nisi pominjala“, rekao je tata i mama se tada nasmejala. Brojgel je njen omiljeni sli­kar; on stavi na svaku sliku bar pedesetak čudnih ljudi. Ujak mi je jednom rekao: „To su ti, Nađa, razni frikovi. Taj ludi slikar bio je mnogo besan na čovečanstvo, a znaš, imao je i zašto!“ I ja sam poverovala ujaku. Videla sam Portret stare seljanke s kukastim nosem i otvorenim ustima iz kojih su virili

10


žuti zubi, videla sam i kosture, i Brojgelove seljake na nekom veselju – oni su mi bili malo ružniji od kostura. Videla sam sve to u jednoj knjizi, ali videla sam da mu je drveće bilo lepo, i nebo, i ptice, i putevi, i sneg, sve osim ljudi, na tim slikama, bilo je spokojno i lepo. „Sinoć je u Minhenu sipila kiša i bila je tako hladna da sam pomislio da će pasti sneg“, opet je rekao tata. „Neke klin­­­ke bile su u haljinicama bez rukava, a njihovi momčići no­­­­sili su … znaš one čuvene kožne špilhozne s tregerima. Išli su ulica­ ma i pevali, i udarao je neki bunt iz tih pesama, iako su se sasvim pristojno i uljudno ponašali. Noge su im bile svima iste­­­­tovirane, mada … onako budalasto, pretrpano, u raznim bo­­jama, čudo jedno.“ Njegova uzrečica je čudo jedno… Svemu se on kao čudi i psuje često. Mama ga ponekad prekori, a ponekad se i nasmeje, zavisi od toga kako joj dođu hormoni, to se već zna. Ista ta nemačka kiša i kod nas je ludački padala. Neko se čak dosetio pesme: Tiho teče Kolubara i moj život s njom. To nije patriotska pesma, nego sasvim ljubavna i folk, postavio ju je neko na Fejsbuk i taj neko je bio prorok, mada u tom tre­­nutku ni sam to nije znao. „Na Fejsbuku je puno simulatora“, rekla je baba, a ona ne sluša takve pesme. Kolubara je bujala i bez muzike. Na mostu su stajali ljudi, oni su bili mnogo zabrinuti, oni su bili ozbiljni, a jedan od njih je u kamere rekao: „Branićemo i telima ovaj most ako bude trebalo!“ „Ha-ha-ha“, nasmejao se tata. „Ovo je televizija pegla“, rekla je mama i ugasila televizor. I još je dodala: „Prljavi oblaci vise kao neke krpetine! Ovo je seknd hend nebo!“ Onda je presavila svoj beli meki bademantil, pa ga je stavi­ la u torbu. Tu je stavila i torbicu sa šminkom, vlažne marami­ ce i kreme, i kutiju s četkicom za zube, i pastu i konac za zu­­­­be. Ona naročito pazi na taj konac. Tu su joj bili i laptop, ne­­ka knjiga i jedne papuče, sasvim pristojne. Tu je stavila i

11


bele frotirske sokne, koje su mnogo smešne jer su tatine. „U bolnici ti je svejedno za modu, tamo ti nije stalo do izgleda“, rekla je tada. Bio je četvrtak, petnaesti maj dve hiljade četrnaeste, nima­ lo bitno veče za modu, i kiša je lila. Tukla. Udarala. Rušila. Pre­slišavala. Dosađivala. Nervirala. Kiša je ljutila više nego ka­­zna za prebrzu vožnju – kazna koja je sačekala mog tatu kad je došao s puta. Sačekala ga je umesto dobrodošlice, kao kolač na tacni, kao tople papuče u predsoblju, kao blago zaslađena kafa kakvu on voli. Tako ga je čekala kazna jer – negde ga je uhvatio radar. „Proklete budalaštine!“, gunđao je. Nervozan i nestrpljiv, krupnim koracima šetao je kroz stan. „Sine, jesi li spremna da te odvezem kod babe?“, pitao je. Ja nisam sin, ja sam ćerka, ali to tada nisam rekla, bio je već dovoljno smoren zbog kazne. Njega stalno hvata radar … drugima se to ne događa. Kako … to nije znao, ali se silno ljutio, uvek. Moja torba bila je spremna. Mama se pakovala za bolnicu, išla je da joj izvade polip iz nosa, a ja sam se pa­ ko­vala da provedem pet dana kod babe. A negde, iznad varoši, sa udaljenih brda, neki slabo zašiveni šavovi neba parali su se brzo i voda je već bila krenula pre­ma nama. Moja baba je posle rekla: „Kapao je mrak s ki­ šom i anđeli su od tog kapanja bili pospani…“ „Samo je jedan uvek budan, a taj se ne zove anđelom, da se zna. Njegovo ime se ne pominje jer on nema nikakva druga posla osim da bude tu i da pakosti i carevima i niščima re­dom“, izjavila je baba Snajperka. Ona je jezivo stara, kao moja prababa, i govori čudnim jezikom. Baba Snajperka je posle još pričala i kako je imala san predskazanja uoči poplave i da je sanjala pokojnu Zagu, svoju zaovu. Ona joj je došla kao gost, stala u dovratak i pitala: „Imaš li ti, seko, neki topao postavljen mantil, jer ovdi gdi sam leto nikad ne stiže, samo se jesenuje?“ Baba Snajperka je još rekla: „Trebalo je da joj upalim sveću, nisam odavno, jer, znala sam odmah, nešto će

12


biti nevaljatno čim sam nju sanjala!“ To je ona pričala posle poplave, a čika Toma, njen sin, prokomentarisao je: „Ala ovde radi Alchajmer!“ I još je dodao: „Posle bitke – svi generali!“ To mi se dopalo. I to je bilo stvarno posle bitke.

13


Za samo nekoliko sati jedna varoš te dve hiljade četrnaeste doživela je biblijski potop. Šta je voda odnela, ali i šta je kome donela – saznaćemo od trinaestogodišnje Nađe, njene neobične babe, kao i od Tetoze, Nađinog najboljeg druga. Otkrićemo šta se sve tužno i smešno dešavalo, ko je prestao da se ljuti, a ko se zaljubio, ko je porastao i kakve veze sa svim tim imaju jedan bicikl i Dilan Dog...

14

9 788652 902439


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.