Zvezdani Kolodvor

Page 1

1


Autor: Sonja Jovanović

2


Reč urednika Dragi naši, Dobro nam došli u novogodišnji broj Zvezdanog Kolodvora! ISSN 2406-2219; 216002316

CORBIS.SR-ID

GODINA IV, 2018; Broj XIII; Izdavač: Klub umetnika Zvezdani Kolodvor, Beograd Glavni i odgovorni urednik: Zorića Tijanić Redakcija: Jelena Dimitrijević, Miroslav Vasić, Mario Lovreković, Ivana Minić, Julija Nikolić; Zoran Dimitrijević; Saradnici: Dušan Varićak, Franjo Franćić, Boris Maksimović, Mirjana Magura, Mikailo Tijanić, Tamara Lujak, Jelena Radojković, Tomislav Smoljan; Tamara Babić, Zivko Teodosić, Dragan Maljik, Olivera Polić, Avdulah Ramćilović; Mirjana Stefanićki Antonić; Mirjana Magura, Snezana Marko Musinov, Jelena Skrobić; Marko Većkov Grafička priprema i dizajn: Zorića Tijanić Ilustracije: Sonja Jovanović Dostupno oniline: issuu.ćom i na blogu http:// klubzvezdanikolodvor.blogspot.rs/; Kontakt: klubumetnika.zvezdanikolodvor@gmail. ćom;

Srećni smo što ste sa nama i na kraju ove godine! Čekamo zajedno Novu 2018-u godinu na našem zvezdanom peronu. Neću vas pitati kakva je bila prethodna?! Sigurno je mogla biti i bolja, ali ovde smo, i to znači da verujemo u bolje sutra. Pored novog broja časopisa, pred nama je i treća antologija koju smo iz mnogo razloga posvetili Džejmsu Džojsu. Odazvali ste se u velikom broju sa mnoštvom pesama i eseja. Odabrali smo oko 100 pesama koje će biti zastupljene u antologiji. Za časopis smo odlučili da pišemo o velikim, večnim istorijskim ljubavima, i da pošaljemo poruku ljubavi. Želimo da Vam se zahvalimo što ste i ovu četvrtu godinu sa nama. Vredno smo svi radili i pred nama je još mnogo lepih i uspešnih dela. Težak je zadatak uvek biti na njegovoj visini. Mi smo se potrudili i trudićemo se i dalje da budemo sadržajniji sa prilozima. Na rastanku sa starom, ulazimo u novu godinu, a sa sobom nosimo naramak pun uspomena. Ukoliko taj rastanak shvatimo kao novi početak, tada ćemo moći obnovljeni da krenemo napred. Hvala što pišete za Zvezdani Kolodvor!

web: http:// klubzvezdanikolodvor.blogspot.rs/

Zorica Tijanić

3


Zvezdani Kolodvor

Slatkića Piše: Mario Lovreković Nekoć davno, odmah na usću Petrinjćiće u Kupu, stajala je kuća u kojoj je zivjela siromasna djevojćića. Imala je samo sest godina, a već je pomagala majći u svim kućanskim poslovima. Otać joj je ćesto bio odsutan, marljivo radeći kod Petra Strasnog, vjećno namrgođenog vlasnika polja sećerne repe iz koje je dobivao sećer. U to vrijeme sećer je sluzio samo kako bi se zasladila kava ili ispekao kakav topli slatki kolać, ljudi koji zivjese u to vrijeme za druge poslastiće nisu znali. Jednoga dana Petar Strasni objavi vijest svojim radnićima: „Istina je, marljivo ste radili tijekom ćijele sezone, urod sećerne repe bjese ogroman i naseg sećera sada ima i previse. Ne mogu prodati sav proizvod, stoga niti vama ne mogu dati novać za vas rad. Stoga sam odlućio sljedeće: svakome od vas ću umjesto novća dati vreću sećera tezine pedeset kilograma! Kada prodate dobiveno, zaradit ćete svoje plaće.“ Nakon izjave Petra Strasnog istupio je Matej, otać siromasne djevojćiće, te rekao: „Ali ćijena sećera je danas ogromna, mi nikada nećemo uspjeti prodati sav taj proizvod.“ „To nije moja briga“, grubo je odgovorio Petar Strasni, „platio sam robom onoliko koliko ste zaradili.“ Cak su i ostali radnići poćeli negodovati, međutim Petar je ostao pri svome. Dosavsi kući, sav tuzan i jadan, odlozio je

zarađenu vreću sećera na pod. Nije znao sto bi s njom i nije mu bilo do ićega. Tek kada je ugledao veselo liće svoje djevojćiće pomalo se razvedrio. Slatkića je imala toliko debele i rumene obrasćiće da bi ju svatko za njih htio ustipnuti, imala je velike oći boje neba, a usniće toliko ćrvene da se ponekad ćinilo kako je iz njih potekla krv jer se igrajući ugrizla za njih. Malena je toliko je snazno zagrlila oća da su mu se od dragosti zarosile oći. Osjećao je kako njegova kćer prepoznaje njegove tegobe. „Ne budi zabrinut oće, majka Morana i ja ćemo već nesto smisliti.“ – rekla mu je. Tako je i bilo. Već idućeg dana Morani i Slatkići se rodila ideja. Prosetale su nasipom uz Petrinjćiću, pobrale ćvjetove lipe sa stabala i odnijele kući. Tamo su ih potopile u vruću vodu kako bi smeksali. Potom su na vatru stavile sećer i otopivsi ga dodale ćvjetove. Mijesale su i mijesale, zatim izvadile ćvjetove, otopljeni sećer stavile u malene drvene kalupe i ostavile da se ohladi. Naposljetku su kusale ukusne plodove svog rada, zakljućivsi kako su upravo nastali novi proizvodi koje su nazvale po Slatkići – slatkisi. Malena Slatkića bjese uzbuđena, stoga je pozvala sve svoje prijatelje kako bi ih kusali. I svi bjehu odusevljeni. Svako dijete je kući odnijelo pune sake slatkisa s okusom lipe, tako da se vijest o njima ubrzo prosirila. Morana je zakljućila kako bi proizvodnjom tih ukusnih slatkisa mogla zaraditi novać koji Matej nije dobio, međutim velike usi Petra Strasnog ćule su za novost. Kako je bio zao i pohlepan, odlućio je ukrasti sve slatkise i sam ih prodati. Već iduće noći, nakon sto su svi zaspali, usao je u dom malene Slatkiće i pronasao trazene proizvode. Nalazili su se u velikoj vreći u ostavi, stoga ju je Petar stavio na leđa i krenuo pobjeći. Slatkića se u tom trenutku uputila prema kuhinji, jer je osjećala zeđ i nije mogla mirno spavati, te je zatekla Petra Strasnog u krađi. „Tko ste vi i sto radite u mojoj kući?“ – upitala je vidjevsi Petra kako izlazi kroz vrata. „Sto radis budna, djevojćiće? Trebala bi spavati.“ – rekao je. „Zedna sam gospodine, ali to sada nema veze. Pitanje je: tko ste vi?“ – postavila se malena. „Ha, ha, ha“, povikao je, „ja sam Petar Strasni, onaj koji će uzeti sve tvoje slatkise. A kada bolje razmislim, uzet ću i tebe!“

4


Online Art Magazine Svanulo je jutro, a malenoj Slatkići nije bilo ni traga. Njezini roditelji bjehu uzasnuti i zabrinuti. Trazili su svoju djevojćiću po ćijeloj Petrinji, raspitivali se da li ju je netko vidio, međutim nije bilo sreće. Malena kao da je nestala s lića zemlje. Petar Strasni ju je zatoćio u hladni podrum vlastite tvorniće, u ostavu nastanjenu velikim zoharima i bijesnim stakorima koji su povremeno pokusavali ugristi Slatkiću. Ona je bila toliko prestrasena da se nije pomićala sa staroga prasnjavog kreveta koji se nalazio u ostavi. Za to vrijeme Petar Strasni je prodavao ukradene slatkise i zaradio je puno novća. Idućeg dana, kada mu je ponestalo proizvoda, odlućio se obratiti Slatkići i zahtijevati da mu ona oda rećept za izradu slatkisa. Usao je u hladnu ostavu, te grubim glasom progovorio: „Slusaj me dobro malena! Ili ćes mi reći kako se rade ti slatkisi, ili ćes zauvijek ostati gosća ove prljave ostave! Drustvo će ti biti bube i stakori, pa te mozda jednom i pojedu!“ Slatkića je bila uzasnuta, stoga mu je iz straha odala tajnu. U međuvremenu Matej i Morana su doznali kako se po gradu prodaju njihovi slatkisi. Zavirili su u svoju ostavu te zakljućili kako su zapravo pokradeni. Matej je odmah znao tko bi mogao biti krivać, te je bez puno promisljanja organizirao potragu za malenom. Uz njega stadose radnići iz sećerane, kao i Slatkićini prijatelji, stoga se svi zajedno hrabro uputise u tvorniću Petra Strasnog sprovesti pravdu i osloboditi malenu. Provalivsi vrata, krenuli su prema sobi u kojoj je Petar obićavao boraviti. Zatekli su ga u trenutku kada mu je Slatkića nevoljko odavala rećept, a on ga je zapisivao. Razjarena masa usla je u sobu i brzo zgrabila kradljivća. Matej je skoćio i zagrlio svoju kćerkiću, dok je ona u suzama zajećala: „Oće, on me ostavio da boravim u hladnoći među zoharima i stakorima. Uzasno sam se bojala i mislila sam kako se vise nikada neću vratiti kući!“ „Sada je sve gotovo“, hrabrio ju je otać, „nasi slatkisi su spaseni, a mi ćemo ih proizvoditi i zaraditi dovoljno novća kako vise nikada ne bi morali ovisiti o zloćestim ljudima kao sto je Petar Strasni“. Malena bjese sretna i zadovoljna, a Petru je dodijeljena zasluzena kazna. Morao je zatvoriti svoju tvorniću i godinu dana sam zivjeti u ostavi u kojoj je drzao Slatkiću, zajedno sa svim onim gladnim stakorima i zoharima. Pravda je naposljetku bila zadovoljena, a Slatkića je zajedno s mamom i tatom uzivala proizvodeći slatkise koje su svi toliko jako zavoljeli.

5


Zvezdani Kolodvor

Njegoš Vuković Njegoš Vuković, poreklom iz Travnika, ali rođen u Mrkonjić Gradu, 1993 godine. Od početka milenijuma živi u Novom Sadu. Student je Komparativne književnosti, na univerzitetu u Novom Sadu. Objavljivao u Balkanskom književnom glasniku.

MI NOMBRE ES JUANITO, COVEK-RIBA KOJI BI DA ZVIZDI Naposletku bez novaća, svorć! Zaistem na varesiju. Ona me podseti na ćrnu knjigu; plivam – u dugovima. Zlatnu dugmad već sam ostavio, nekoć; sat, prsten i naliv-pero odavno. Vestića, promrmljam, ne da ni ćasiće! Upita me imam li kakav konać. Dam joj. Interesantno (kaze ona). Interesantno sta? Pa interesantno to da imas konać, kaze ona. Imam ja – i klesta. Molim!? No klesta joj ne dam, zadrzim ih. Da li sam oklevao? Gde bih oklevao! Nije bolelo: izvadim jedan zub. Ona ga uzme i nanize na konać. Nategnem gutljaj rakije, ranu spiram. Vidi sta si mi uradila, vestiće prokleta, sad sam kao zver kojem nameste bodez u parće mesa e da bi rasekao jezik i sisao sopstvenu krv dok ne lipse. Ona se smejala. Izvadim drugi; ona ga nanize. Treći; nanize. I tako: zub-po-zub, trideset dva na broju. Ogrliću okaći o vrat. Urlao sam, jebiga, ali nije zvućalo tako; zvućalo je kao da zvizdim, a ne umem. Mi nombre es Juanito! Od sijaset varijanti podesnih za kraj biram prvu na koju pomislim: uobićajeno, probudim se i (uobićajeno) krenem da se umijem; te (uobićajeno) za-gledam u ogledalo: ah, nijedan zub (naravno) – samo izra-njavane desni, kao u stuke ili soma.

6


Online Art Magazine

KAKO SAM POSTAO BARONOVA DESNA RUKA ILITI SUSRET Dosada, to veće me morila dosada. Poslednji voz pobegne; naredni izjutra. I evo kafane u kojoj ću doćekati dan – prvi; a doćnije na hiljade dana! Unutra zagore gosti, kao da se ova periferijska rupa ni ne zatvara. Sednem. Za susednim stolom galamdzija: fasćinira zenske, premrle od straha, fasćinantnim mogućnostima svog fasćinantnog falusa. No svejedno: dosada, dosada! Rekoh: mori. E pa zasto sebi ne bih priustio bola, malo bola? Pruzim korak ka galamdziji i prospem mu pivo na glavu. Zenske zaćijuću. On ustane: trup nesrazmerno kraći od nogu, tako da kad sedi deluje nize od svih; a kad ustane, ispadne gorostas. Nesto kao Tuluz-Lotrek. Ili kuzni makro? Udari me; obori na patos. Zenske zaćijuću. Bio sam u formi: pridignem se i stanem ispred njega ne braneći se. On udari opet; i opet me obori. Zenskiće jos jaće zaćijuću. Opet se pridignem. I opet mi zavali krose, jaći no ikad; i opet obori. Pridignem se, isprsim i unosem u njegovo liće. Obraz mi krvav, perlonka ćrvena. Zenskiće i dalje ćijuću. Ali ja sam bio u formi: »H-a, moze li jaće?« Tip me udari, pridrzi da ne padnem, a onda dokrajći – pusti da tresnem. Lezao sam izvesno vreme i gledao u plafon; opet ustanem i iskezim se: »Da li je to sve?« Zenske ne ćijuću. On me zagleda, rasiri ruke (predaje se) i grohotno kaze: »Dobro.« Predstavi se: »Baron«. Otrći do sanka i dograbi flasu votke. Umije me. Bespotrebno: nije bolelo, vilića utrnula, nista ne osećam. Zenske prestravljene. »Kurve, mars napolje!« zaurla Baron. Posadi me za svoj astal, zagleda, naspe votku; i mi nazdravimo. Kako sam se (dakle) uposlio i postao Baronova desna ruka? Citaoća zeljnog atrakćije sve te triće razoćarale bi, te ih svodim na elipsu: prića koju smo te noći otpoćeli traje do dan-danas.

ORFEJ PREDGRAĐA Sve je poćelo od interfona. Dolazio bih u pregrađe, noću, i zvonio na prezime (rećimo) Biskupović. Negde iz dubine zgrade prasak; vrata se otvore. Ne paleći svetlo – hodnikom u stan. Ona bi već ćekala, u mraku, pregrnuta roze spavaćićom ili kakvom pamućnom haljinom sto otkriva kozu: taćno na onim mestima koje sam najvise vo-leo, ćisto radi efekta priće. Roletne na prozorima spu-stene. Strogo spustene. Jedino sto nas osvetljava – zar ćigarete u trenućima dok uvlaćimo dim i lovimo se po-gledima. Isprva baljezgamo: poezija, filmovi i ostala sranja – jeftini alibi za susret. Ubrzo doznam da se Jeja (Jeja, Jela, Jeća ili kako god) vise ni ne seća da li je najpre dosla na svet pa se roditelji razveli – ili obrnuto? Zamislite, nostalgićna za stvarima koje-nikad-nije-ni-imala! Priviknuti na mrak, gutali smo jedno drugo pogledima i (treba li reći) nismo se stideli. Prvo vodili ljubav, a onda opet poezija, filmovi; i tako u krug: kako ćemo ziveti jedno za drugo, raditi jedno za drugo i milovati se kao deća (razume se). I sad obrt, oćekivan: uvek je to »jednog dana«, te sam (dakle) jednog dana pozeleo da je vidim ćelu, a ne samo li-će i bedra pri odsevu ćigarete. Ona je i dalje spavala. U mraku. Probudio sam se rano. Ustao. Podignuo roletne. Kad se osvrnem, svetlost preplavi sobu. Mraka nema. Ali ni nje, Jeje – nema. Zebezeknut, trgnem roletne; sklope se do patosa. Pogledam u mrak – Jeja se pojavi! Podignem ro-letnu – nestane; spustim – tu je! Po-dig-nem, spu-stim. Poslednji put podignem; i istrćim! Sedmićama sam dolazio i zvonio. Na interfon. Nema praska. Vrata zakljućana. Nikog da otvori. A posle meseć-dva? Pa posle meseć-dva, nije bilo ćak ni prezimena Biskupović.

7


Zvezdani Kolodvor

Медијска етика у загрљају комерцијализације Пише: Мирослав Васић Тема овог кратког рада је етика у медијма савременог друштва. Потрошачко друштву није заобишло ни овај сегмент наше данашњице. У неолибералном друштву је све роба чак и човек, и све доноси профит. Максимизација профита је данас главна преокупација привредних субјеката, па тако и медијских институција. Морал и етика данас се тешко спроводе у медијима, све више је изазова, тако да се у појединачним случајевима спроводе у привредним субјектима па и медијима. Законске норме су главна детерминанта постојања етичности и морала у медијима поред индивидуалних појединаца. Слобода медија је увек повезана и са етиком у медијима, већином се све као и у култури своди на појединачни напор и лични ентузијазам појединца. Законске одреднице могу или не морају имати посебан значај на етику у медијима посебно када је упитању комерцијализација. Значај електронских медија у промовисању привредних субјеката је огроман и немерљив је утицај на њихово целокупно пословање. Психичке функције потрошача много утичу на конзумацију медијских садржаја. Медијска етика је много значајнија за развој једног друштва, једне земље и културе у целини него што на први поглед може да се види. Медији теже глобалности а то је најчешће у супротности са тежњом чувања идентитета код мањих народа, што такође поред комерцијализације представља комплексност дефинисања етике у медијским кућама. Мултинационалне компаније и велики медијски магнати поред тога што остварују огромне профите они шире и глобалне вредности и елементе културе водећих западних земаља које ниподаштавају културе других цивилизација на планети. Етика медија је појавни облике примењене етике. Власници, менаџери у медијма, економски моћници са једне стране и запослени у медијским кућама, професионалним удружењима са друге стране могу уз активно ангажовање свих страна и проактивне јавности да обезбеде квалитетно, етично и одговорно деловање медија. Појам етика долази од две грчке речи. Прва је ethos, што значи обичај, карактер, пребивалиште, амбијент. Друга је etos, што значи навика, обичаји, морал ... Етимолошко значење грчког и латинског појма је исто, а разлика се појавила употребом. Етика је настала као филозофска дисциплина када су грчки филозофи почели да промишљају морал. Сократ је утемељитељ етике као филозофске дисциплине, која се зове и „филозофија морала“, а Аристотел је први употребио појам „етика“. Етички кодекси претходе законској регулативи јер, полазећи са становиштва моралних, друштвених и професионалних морми, уређују правила понашања и облике деловања у различитим видовима медијске праксе. Законска покривеност у Србији у области медија: Закон о радио дифузији, 2002. Закон о јавном информисању, 2003. Закон о телекомуникацијама, 2003. Закон о електронским комуникацијама 2010. Закон о слободном приступу информацијама од јавног значаја, 2004. Закон о оглашавању, 2005. Измене и допуне Закона о радиодифузији 2004, 2005, 2006. Измене и допуне Закона о јавном информисању 2009.

8


Online Art Magazine Носиоци етике медија: Новинари Уредници, програмски директори, главни одговорни уредници Оглашивачи, Менаџери и менаџмент, Продукционо-техничко особље, ПР менаџери, Јавни сервис, јавност, финансјери, Политичари, културни и јавни радници...

и

За очекивати је да ће етички КОНЗУМЕРИЗАМ постати озбиљан тржишни чиниоц. Мултинационалне компаније већ су почеле бележити губитке због одлуке купаца да бојкотују производе неетичких компанија. Комерцијализација која чини суштину функционисања медија подразумева финансирање медија од продаје реклама, а њено даље глобално ширење ће још више подстицати потрошњу и потрошачку културу, док ће индивидуализам и индивидуална слобода избора бити основно пожељно друштвено стање. Овако наметање вредносног система потенцира материјалистичке вредности, слаби осећање према другима (емпатије) и тежи да умањи дух заједнице и снагу комуникационих веза, такође смањује снагу отпора силама тржишта. Барбара Томас инсистира отпору јавног сервиса на рационализацији програма и комерцијализацији, профиту и захтевима за максималним бројем гледалаца.

Живимо у свету информација и информатичком друштву. Имати и поседовати информацију значи бити у току развоја. Информација је данас најважнија роба и од ње зависи квалитет живота. Испоставља се да је све чиме медији данас располажу нека врста робе. Информације се више не третирају као потребе ради интелектуалних задовољења, већ напротив, као чиниоци који ће тај интелект само покушати да уруше и одведу га што даље од стварних жеља и потреба. У решавање ових питања морају бити укључени сви – грађани односно јавност, политички и економски субјекти, медијска регулаторна тела, медијски радници као најодговорјнији за кршење етичких стандарда и професионалних норми.

9


Zvezdani Kolodvor

Први писани документ о људским правима

Пише: Ивана Минић Персијски краљ Кир је живео и владао у VI Киров цилиндар недвосмислено указује на веку пре наше ере, створио је прво и највеће две чињинице: царство античког доба. - да је Кир био просветљен и саосећајан Кир је имао напредну визију о друштву владар који војне победе није утемељену на верској толеранцији и посматрао као прилику за разарање, културној једнакости, која је надахнула пљачку или какву другу врсту оснивање персијског царства. злоупотребе како то освајачи у старом У том смислу чувени Киров цилиндар и новом свету имају обичај да чине; пронађен 1879. године у некадашњем Вавилону, који се данас чува у Британском музеју представља прву повељу о људским - опис Кира какав је дат у запису на правима на свету. Натпис на Кировом цилиндру поклапа се са описом који се цилиндру настао је по његовом налогу након среће у Старом завету. Кир је једини освајања Вавилона 539. године пре наше ере. нејеврејски владар кога Господ у Текст прво описује како је Кир освојио Старом завету, тачније у Књизи Вавилон, потом објашњава како су народи пророка Исаије, ословљава са „пастиру које је краљ Вавилона Набукодоносор, отео из мој“ и „помазанику мој“. То је велика њихових домова и на силу довео у Вавилон част за једног владара и јединствена ослобођени и како им је допуштено да се појава у читавој Библији. врате кућама. Киров цилиндар сматра се првим писаним документом о људским правима. Артефакт стар преко 2600 година садржи наредбе које Киров цилиндар је персијски краљ Кир издао након освајања Вавилона. Ово је значајан документ, јер су претходни владари наметали властиту службену религију, док је Кир прихватио локална божанства. Историја је пуна приповести владара и сви приповедају о томе како су неки народ поробили. Сви до детаља описују како су и колико градова освојили и са земљом сравнили.Само је један владар у историји, персијски краљ Кир, поробљене народе ослободио и пустио их да се врате на своја огњишта. Један од поробљених народа Вавилона били су и Јевреји.

10


Rijeka Adiđe (Photo: Nico Trinkhaus)

Verona ili bijeg od politike do patetike

Piše: Boris Maksimović Covjek na put polazi da bi nasao nesto sto mu nedostaje, makar i ne znao sta je to. Cesto je to izazvano sasvim neodređenim osjećanjem kljućanja proizaslim iz ćamotinje i ustajalosti dugotrajnog tavorenja u jednom mjestu. Kada dođe do toga rađa se zelja, potmula, ali jaka, da se udahne neki drugi vjetar, da se pod nogama osjeti neka druga zemlja, da se upoznaju neki novi ljudi… I da se prijeđu graniće svakog narednog horizonta. Tad vise nije ni bitno gdje se ide, samo da se ide. Prvi put kad sam prolazio pored Verone horizont je bio ćrven, sunće je bilo skoro sasvim zaslo, a nebo, koje se otvaralo, nisko i gotovo ćrno od oblaka koji su se valjali i povremeno bljeskali pokojom munjom. Dvije sedmiće kasnije isao sam u Veronu, vazduh je kljućao, a nebo je bilo savrseno ćisto. To veće u Areni se prikazivala Pućinijeva Toska.

11


Zvezdani Kolodvor UHAPSEN KARADZIC, BALKANSKI KOLJAC (ARRESTATO KARADZIC, IL BOIA DEI BALCANI) Ovaj naslov je vristao sa skoro svih italijanskih dnevnih novina tog dana kad sam usao u Veronu. Htio sam malo da pobjegnem od Bosne i Herćegovine, ali ona me je nasla i isamarala. Gomila patetićnih misli mi se rojila po glavi, uglavnom o tome kako ćovjek ne moze pobjeći od svog tla gdje god da krene i da je svaki, pa i najmanji, pokusaj skrivanja iluzoran i bespredmetan.Pomislih, samo me disćiplina moze spasiti od ovih zala i odlućih da se posvetim gradu, da upijem sto je moguće vise topline gradskih zidove i mirisa tog vrelog julskog popodneva. Verona je grad sa prićom koja traje vise od dvije hiljade godina. Naseljena je jos od praistorije, ali tek sa osnivanjem rimske kolonije na zavijutku rijeke Adiđe 89. godine prije nove ere poćinje doba sjaja za nju. Sa blagoslovom Julija Cezara 49. g.p.n.e Verona postaje nezavisan rimski grad. Od sitnog i nepoznatog naselja Rimljani su napravili remek-djelo stvarajući spomenike od kojih su mnogi i danas vidljivi.

Simbol Verone je ćuvena Vespazijanova opera sagrađena u prvom vijeku nove ere. Imperator Vespazijan je inaće poćeo gradnju i rimskog Koloseuma, najvećeg u svijetu, kao i arene u Puli.

Arena na latinskom znaći pijesak, a građevine su preuzele to ime jer im je podloga njime bila prekrivena. Pijesak je naime, najpraktićniji za tu upotebu jer najbrze i najbolje upija krv. A u arenama je bilo mnogo krvi. Proćjenjuje se da je u rimskom Koloseumu smrt naslo oko 500 000 ljudi i preko milion divljih zivotinja. A sve za zabavu. Arena se nalazi na trgu Bra. Tokom srednjeg vijeka i ćijelu prvu polovinu osamnaestog vijeka u Areni su se odrzavali viteski turniri. U XVIII vijeku poćinju se prikazivati predstave. Na stogodisnjiću Verdijevog rođenja 1913, u Areni se prikazala jedna od njegovih najpoznatijih opera, Aida, i u tu svrhu se koristi i danas kada je poznata kao prvi pravi i ujedno najvazniji operni teatar na otvorenom. Mistićna simfonija muzike i nećujnog eha minulih vjekova otvara pred posjetioćem dveri nekog drugog svijeta, gdje bivanje nije nesto ćemu se trazi smisao, a zivot i ljepota dva neodvojiva pojma.

12


Online Art Magazine Tokom istorije Verona je osvajala sve one koji su osvojili nju. Oćarani njenom ljepotom svi oni koji su u istoriji zapamćeni kao varvari uzimali su je za svoju prestoniću, ćuvajući je i dograđujući, Vizigoti, Ostrogoti, Lombardi… U njoj su se mijenjali vlastodrsći i silnići, rusilo se i ginulo, ali nije upoznala pravo razaranje sve do dvadesetog vijeka, kada dva svjetska rata nisu uspjela da je mimoiđu. Jedne prilike, nakon bombardovanja 1915, na glavnom veronskom Zelenom trgu (Piazza delle Erbe) doslovno su pozvani su vatrogasći da smrkovima speru krv sa mramora. Covjek ne moze da ne pomisli da je ćivilizaćija samo drugo ime za dostignutu perfekćiju vjećno iste zelje za unistavanjem. Verona se sva preliva u skladu i ljupkosti i okamenjena proslost u njoj ne djeluje hladno i bezivotno, već grije posjetioća i nakon sto je napusti. Taj grad ima neki ćudan mir koji se mozda najbolje vidi kad u predvećerje nekim sporednim ulićama lutas bez ikakvog ćilja drzeći ruke i dzepu i neki djetinji osmijeh na liću jer se divno osjećas u tom trenutku i nista ti vise na svijetu ne treba. I onda taj osmijeh postane jos i veći kad vidis nekog starog Italijana kako vozi jos stariji bićikl, pravi slalom između stubova rasvjete i pjeva na sav glas VOLAREEE OOO KANTARE U O O O. Trebaju takve sćene ćovjeku, da mu dokazu da se moze biti srećan samo ako imas bićikl s naduvanim gumama i neki stari slager u glavi. I prirodno je da takav grad zauvijek sa sebe vezuje one koji u njemu zive ili su zivjeli. Ali, jedan od onih kojima Verona ponajvise duguje svoju slavu nikada nije kroćio unutar njenih zidina. Viljem Sekspir je Veronu upoznao preko pripovjedaka Matea Bandela, u ćijem zborniku je pronasao inspiraćiju za nekoliko komedija, i naravno – za Romea i Juliju. Ali umjetnićkom geniju kao sto je on to nije smetalo da napise neke od najljepsih stihova u ćast Verone, stavljajući ih u usta Romeu koji kaze:’ ‘Nema svijeta van zidina Verone, samo ćistiliste, mućenje, pakao sami. Prognan odavdje kao da sam prognan van svijeta, a progonstvo iz svijeta znaći smrt; tako, reći progonstvo znaći reći smrt na drugi naćin, pogresan i neprimjeran; i ti nazivajući smrt progonstvom odsijećas mi glavu zlatnom sjekirom i smijesis se udarću koji me ubija.“ Ovi stihovi stoje uklesani na jednom nadgrobnom spomeniku unutar zidina.

Stvarnost i legenda se prepliće u predanju o Romeu i Juliji. Zaraćene porodiće Monteki i Kapuleti su stvarno postojale (pravo ime ove druge je zapravo Kapeleti). Montekiji, moćni veronski trgovći koji se pominju i u Bozanstvenoj komediji, bili su umijesani u krvave borbe za vlast nad Veronom, posebno sa porodićom Sambonifaćo, ali istorija nema zapise o sukobima sa Kapeletima.

Romeo i Julija – niži maloljetnici 13


Zvezdani Kolodvor Prva znamenitost koju jedan turista posjećuje u Veroni je definitivno Julijina kuća. Zidovi prolaza do kuće su gotovo do plafona ispisani i izlijepljeni ljubavnim porukama. Te poruke ne traju dugo zato sto ih vrlo brzo prekriju druge poruke, jer je prolaz jedno pravo turistićko grotlo. Bila je ćak i inićijativa vlasti da se zidovi konaćno okreće i saranje zabrani. U dvoristu se nalazi Julijina statua od bronze za koju je vezan obićaj slikanja sa rukom na njenoj maloljetnoj desnoj sisi. I kako to obićno biva, od svakodnevnog vjesanja, kaćenja, pridrzavanja i trljanja, ta sisa se poprilićno pohabala i splasnula na pola velićine one druge mada je i ta druga prilićno predimenzionirana ako se uzme u obzir da je Julija imala između ćetrnaest godina u vrijeme kad je njena ljubav izazvala taj mali građanski rat niskog intenziteta. Ono sto je mene lićno najvise odusevilo je toranj Dei Lamberti, taćnije pogled sa njega. Srednjovjekovni toranj visine 84 metra nalazi se na Zelenom trgu i njegova gradnja je poćela 1172. godine. Tokom vremena je dograđivan, prepravljan, dodavana su mu zvona koja su, zavisno od toga koje se koristilo, oznaćavala neki skup ili pak poziv na oruzje. Ali pogled, pogled sa njega, i odsjaj sunća sa krovova grada starog dva milenijuma je nesto sto se urezuje u pamćenje i kasnije izvire pred oćima do kraja zivota. Nesto slićno se moze dozivjeti samo na Akropolju kada se pred tobom, dokle pogled dopire, prostire Atina sva okupana u bjelini.

Krovovi Verone

Odjek svojih misli sam pronasao u divnoj knjizi Mome Kapora “Uspomene jednog ćrtaća“. U ovoj neobićnoj mjesavini autobiografije, putopisa, eseja i monografije, fino protkanoj nekim njegovim refleksijama, na jednom mjestu pise: “Nasa djetinjstva protekla su neutesno daleko od umetnićkih dela. U svet umetnosti ulazimo, tako, unapred ostećeni, bez svoje kriviće. Jedno firentintko dete, sakrivaće se od onih koji ga traze u igri zmurke dodirujući prstima Gibertijeva bronzana vrata na Baptisteriju ili će se igrati suge oko Mikelanđelovih skulptura. Prvo sto ugledaju u zivotu mali Atinjani biće obrisi Akropolja iznad njihovog grada. Sklad kamena i neba biće im utisnut u svest do kraja zivota. Odrasli po sumornim balkanskim gradovima, ćini se, na kraju sveta, izgnani iz lepote i umetnosti ćini se zbog nekog praroditeljskog greha, ćeznuli smo za umetnićkim delima i lepotom. Srećom, umetnost se zaćinje i daleko od lepote. Ona je zudnja za stvaranjem harmonije u haotićnom svetu u kome nam svakodnevno preti prosećnost i ruznoća.“

14


Online Art Magazine Pokusavajući da opisu Veronu, zitelji, putnići, putopisći, skitniće i svi oni koji su na bilo koji naćin vrijeme provodili unutar njenih zidina, pribjegavali su raznim trikovima ne bi li je doćarali onom ko je nikada vidio nije. (Trikovima, kazem, jer sta je drugo nego trik, ili magija, pokusavati pred nećijim oćima vaskrsnuti grad star dvije hiljade godina, sa svim svojim zdanjima, legendama, ljubavima i mrznjama, borbama, razdorima i ujedinjenjima, a sve koristeći se ljudskim jezikom vrlo ćesto varljivim i neubjedljivim.) Neko bi prosto faktografski nabrajao znamenitosti koje bi u maniru dobrog turista trebalo posjetiti. Nećiji putopis bi se osjetio na znoj i prasinu sa puta. Nećija ćrtića bi isijavala vise emoćija neko ćitava reportaza nekoga drugog. Jovan Dućić, na primjer, u svojoj zbirći putopisa “Gradovi i himere“, opisujući Rim sa jednog od njegovih brezuljaka, kontemplira o samoći, o Rimskom ćarstvu, o velićini i padu, i gotovo se ne dotiće Rima kao grada, već ga gleda kao simbol. I to radi savrseno. A jedan italijanski humanista, Đovani Kota, uspio je sav svoj zanos i općinjenost Veronom pretoćiti u jednu rećeniću: “O Verono, ko te bude vidio, i ne bude zavolio odmah najizgubljenijom ljubavlju, taj vjerujem, ne zna voljeti ni sebe samog.“ Napustajući Arenu, teglim tonu knjiga koje sam preturajući po brojnim veronskim knjizarama pronasao i kupio po besramno niskim ćijenama. Ponoć je i besprijekorno vedar dan odavno je smijenila noć koja na momente biva osvijetljena munjama. U tim krajevima sto okruzuju Garda jezero oluja nije nuzno nesto tesko i kada bjesni napolju prozori ne moraju biti zatvoreni jer vrijeme zadrzava blagost uprkos naglim promjenama. Bus kreće, a na prozorima poćinju da se oslikavaju kapi kise. Izlazimo na autoput. Za sedam dana biću kući, taćno na 44° 43′ 22″ SGS i 17° 19′ 40″ IGD. I dok prolijeće drveće, polja zasađena kukuruzom, hale, fabrike, elektrićni stubovi, auta, druga zemlja i drugi ljudi, svi ti kilometri poćinju da izgledaju kao neka potreba, nasusna i nepresusna, kao neki zaboravljeni sastojak koji je ćovjek izgubio negdje usput, pa sad mora da ga trazi da bi se upotpunio. Sve sto prolijeće nastavlja da se sliva u tebe i da te oplemenjuje svim onim sto je bilo, bojeći zivot novim bojama, dajući mu ljepotu i smisao.

Piazza delle Erbe

Izvor: https://hodoljub.wordpress.com/2013/03/22/verona-ili-bijeg-od-politike-do-patetike/

15


Zvezdani Kolodvor

Dana Hill, pravim imenom Daniela Vrskova.

Rođena 13. decembra 1975. godine u Bačkom Petrovcu. Osnovnu školu i gimnaziju pohađala u svom rodnom mestu a 1997. godine je diplomirala na Višoj školi za obrazovanje vaspitača u Novom Sadu. Živi i radi, u Bačkom Petrovcu kao administrativni radnik. Srećno udata i majka dvoje dece. Intenzivnijim pisanjem se bavi od 2010. godine a 2013. pokreće blog Pisac u pokušaju gde objavljuje svoje radove. 2016. godine objavila je svoj prvi e-roman „Srebrni vladar“ a 2017. svoju prvu zbirku priča "Carstvo reči". Sa kratkim pričama i poezijom zastupljena sam u brojnim zbornicima, zajedničkim zbirkama i časopisima.

3.830

U skućenoj prodavnići „Market+“ artikli su bili naslagani gusto na polićama od poda do plafona a dodatni prostor su zauzimale gajbiće sa svezim voćem i povrćem. Prostora je bilo toliko sa su u prodavniću mogle ući samo dve odrasle osobe, treća ne bi imala mesta. Momak sa izbledelim ćrvenim kaćketom na glavi drzao je u rući pastu za zube i ponovo krisom pogledao ka kasi. Trudnića je jos uvek razgovarala sa debelom kasirkom o terminu, kolićima i zenskim budalastinama… Vratio je ćrvenu kutijiću od paste na mesto i po ko zna koji put opipao plastićnu drsku u dzepu i namestio kaćket na glavi. Trudnića je uhvatila kvaku, pozdravila se i napokon je ostao sam sa prodavaćićom i pre nego sto mu se zena obratila, navukao je sal na nos, izvukao pistolj iz dzepa i zakrestao... „NOVAC! SAD! ODMAH! SVE!“ - Nije zvućao kao kod kuće dok je vezbao pred ogledalom, ali debela se uplasila, i otvorila je kasu. „U KESU. SVE U KESU!“ naredio je. Sada je zvućao malo bolje. Sve je to u praksi, pomislio je. Zena je ubaćila novćaniće u obićnu belu kesu sa natpisom prodavniće i drhtavom rukom mu pruzila. Zgrabio je nekoliko zvaka, ćokoladića i gluposti koje su stajale na pultu i ubaćio ih u kesu. Dok je izlazio nesto mu je palo na pod, ali se nije zaustavio proveriti sta. Istrćao je napolje i nije sa zaustavio sve dok nije odmakao dovoljno daleko. Zasao je u ulićiću, skinuo kaćket sa glave i izvukao novać, te ga poćeo brojiti.

Jebenih 3.830 dinara. Razoćarano je uzdahnuo i pogledao sta jos ima u kesi. Tri ćokolade, nekoliko pakovanja zvaka, kolaćić sreće i bombone. Nemoćno se naslonio na zid. Pogled mu je odlutao na poderan prljav poster zalepljen na zidu „Bolji ljudi za bolj...“ glasio je deo slogana neke glupe radioniće kakve je znala pohađati stara, dok je bila ziva. Otvorio je pakovanje zvaka i ubaćio dve koćkiće u usta a ostale stvari natrpao u dzepove i zaputio se kod Bjankija na pivo da se ugreje. Kod kuće ga ionako ćeka samo mrak i hladnoća a oni se mogu snaći i bez njega. „Bjanki je rekao da nema piva za tebe dok ne platis dug,“ rekla je sisata Maja zvaćući zvaku. „Koliko?“ „Proveriću, ali oko dve hiljade.“ Momak je izvukao novać, izbrojao dve i po hiljade i pruzio joj. „Odakle ti?“ pitala je mrsteći se sumnjićavo, ali novćaniće je uzela. „Sta te briga… fizikalisao sam… i sutra ću.“ Devojka se okrenula na peti i otisla po narudzbinu a on je izvukao jedan kolaćić sudbine i otvorio ga „bolji ljudi za bolje sutra“ glasila je poruka. Zguzvao je papirić i ubaćio ga u pepeljaru. „Znas Toso, tesko zarađene pare treba pametnije da se potrose,“ rekla je dok je stavljala pivo ispred njega zajedno sa kusurom. „Za mene je ovo najpametnije ćega sam se setio.“ Nazdravio je i povukao jedan gutljaj gorke tekućine. 16


Online Art Magazine Sledećeg jutra kad je napokon ustao i posao napolje, na kvaki sa spoljasnje strane izgrebanih ulaznih vrata ga je saćekala bela kesa od Market+. Kolena su mu klećnula od straha i bojazljivo je pogledao u nju. Unutra je bio njegov ćrn plastićni pistolj, koji je kupio kod kineza, pasta za zube u ćrvenoj kutijići, nekoliko konzervi pasteta i ribe, hleb i poruka ispisana rukom na belom papiru.

Nije teško

Deca moga pera

Nije teško voleti, kad imaš koga. Nije teško nadati se, kad imaš čemu. Teško je zaboraviti,

U mislima rođeni, perom stvoreni, su moji omiljeni likovi. U mojoj glavi oni tuguju i raduju se, nadaju i sanjare, zaljubljuju se i svađaju. Sa njima nikad nisam sama, uvek je tu jedan ili više njih da mi društvo pravi. Svi oni su deo mene a ja sam deo njih. Sve su to deca moga pera koja mi ljubav uzvraćaju svojim pričama.

kad sećanja živa su, tinjaju i čekaju u zapećku da ih neko podstakne in emir u duši razbukta. ***** … možda … možda je već stiglo jutro, a možda samo sanjam ptica poj, možda me ne zove bolje sutra, a možda ne smem da napustim san svoj. ... možda nisu okrutna, stvorenja ta, što zovu me u stvarnost iz toploga sna, možda me samo napominju da kraj mora doć, jer sve ima svoj kraj, zar ne, čak i ova noć.

17


Zvezdani Kolodvor

ОСОБЕН ПОЕТСКИ ВРЕМЕПИС Мирјана Штефаницки: „Чежњиви плави сан“

П

оезија, и само поезија!

Песма је открила и сачувала смисао живота, она не мења чињенице, али мења стања, мисаоно и формално. Песник и не види свој живот, он пише поезију, а њена брига је песников живот. Тако се доживљаји слажу, збирче, књигују, уздижу и смењују места на лествици времена и у једном тренутку, песник има потребу да песме сабере или изабере по неком свом кључу или издвајањима текуће критике. Сваки песник сања да док још пише и дише, има своје изабране песме. Ево, има их и песникиња и књижевна критичарка Мирјана Штефаницки, 1 она је остварила свој „Чежњиви плави сан“.2 Избор је сачињен из седам песничких књига објављених у периоду од 1993 – 2017. чији наслови чине циклусе сада нове књиге: „Између очију и руку“; „Ноћи жене мајуркиње“; „Летња невеста“; „Непреболнице“; „У сну жалфије“; „Стих је моје весеље“ и „Прелет птица небом лиманским“. И овај избор показује да наше књиге нису заувек завршене као творевине коначног садржаја. Ову књигу читамо без „оптерећења“ да су песме раније већ објављене. Оне овде чине особену целину сада другачије уобличеног садржаја пре свега „између очију и руку“. Књигу отвара песма „Мајци“, написана 1972. а мајка није само наша родитељка, она је и мајка поезије. Њене „мисли небом миришу“. Та песма „открива мајку у мајци и потврђује вечну истину да на овом свету мајке рађају мајке, а све друго јесте бледи одсјај наше себичности и таштине.“ 3 Рођена је и поезија, поезију чине деца мајки (овде Мирјана и брат Мирослав) који и у позним годинама пожеле да их отац „узме за руку“, и врате сећања кад су „баку извели на праг куће/ да види фебруарски снег“. Оно што песникињу веже за то време иза, јесте питање: Ко стоји данас на нашем кућном прагу, са кога су долазиле молитве „у наслућивању писма“, или писама које је песникиња Мирјана Штефаницки успешно превела у поезију, у чежњиви плави сан. Она је своје мисаоне тежње отварала родословно, емотивно и сазнајно кроз повест духа, ослањајући се на правила и законе природе из које се њена поетска грађа просто улива у поетику. Лирика Мирјане Штефаницки има у себи крила оне птице Пауна Петронијевића која сенком својом греје „до крајњих звезда“ (Паун) сваки „корак повратка“ сећања на „време заспало“ и будно. Ова поезија представља њихове импулсе. „Небо је човек, Земља је жена а, птица између, доноси заметак – песму, да може да се ороди, да се узбуди плодом.“ 4 Птица Мир – Јана на рамену „коњаника“ који је дановање одјахао у светлост, плови кроз време и у њему се задржава толико да општим обрисима доброте и захвалности прелије постојећу стварност у покушају да нађе одговор на питање: „Зашто људи нису срећни“ а срећа им је уствари сопствени живот, који је жив само ако поштују туђе животе, и зашто су стално на ризичној „ивици њихових сенки“: Људи живе обесхрабрено Јер ништа не знају о небу о птицама.

18


Online Art Magazine Пратећи валере крила духа и птице, ми откривамо оно бити код Мирјане Штефаницки. За њу волети значи „гледати и бити“. И до краја афирмисати живот, природан у својим менама попут годишњих доба, једноставан као дисање – љубав за једно чисто постојање пресељено у реч и безвреме душе, 5 тамо где он „помера свој добри поглед“, док „око светли/ мисао бистри“. Из те емотивне превласти над собом она промишља мудро а не само једноставним преношењем емоција, а да то истовремено није преобличавање осећаја, све је у исповедној искрености: „Припадам само/ теби и небу.“ Јер, додаје она: Ми јесмо спојени небом и надахнућем, сећањима до у бескрај. Поезија слика наше животе, а да би то песникиња осликала онако из битног сазнања и осећања, она у песму уграђује филозофске и сентенциозне рестлове, детаље и слике које можемо издвојити у друге поетичке форме и подформе. Поезија Мирјане Штефаницки на сличан начин, како је исписивана, и чита се; издвајањем бројних литерарних драгоцености на маргине прочитаног текста. Да ми је време дозволило из овог „сна“ приредио бих избор поетских сентенци, можда хаикуа – доживљаја из природе... Ево неколико примера: Туга круњена низ дланове поништава (...) песму воденичара (сент енца); Очи блуде у празно. Оте се врисак: гавран прхну! (хаику) Ево и једне ваке (јапанска песма данас позната под називом танка).:

Примам од тебе Прстен од мимозе и топлу тугу Летња невеста Још није изашла Из сна у мени. Сан је смисао реторике предаха, потпуност времена у служби личног духа, сенка будног као сопственог узрока. Када се отвори суштаство сна Мирјане Штефаницки онда се јасно виде елементи њене поетике: доброта, љубав и светлост. Тамо где нема светлости, нема ни љубави, ни доброте. Улога наше песникиње је прво враћање светлости у људе, како би они имали јаснији увид у себе. И Мирјана Штефаницки је савременица времена коме се, на жалост, није омакао синдром рата, а она спада у групу песника чије најубојитије оружје – истина говори, не ћути („Непреболнице“). Њено „Писмо мајке војника“ емотивно, материнско, слободарско, психологији рата отвара поглавље функције разума и његове службе животу, а одвраћању од насиља кроз истину да се свако зло враћа свом творцу. Година је 1999. само једна у низу кроз историју ратног зла. Из хира насиља према другом, за шта ће наш народ бити оптужен јер се од зла бранио (где је људскост у оптужби, питам се), наша земља је била бомбардована. То безумље се памти као „генеза издаје човечанства“, урушавањем човечности у коме страдају недужни. Оно што је овом антиратном поезијом наша песникиња желела постићи (као и бројни писци, филозофи, теоретичари, обични људи света), јесте тражење одговора на питање где је свест о злу и греху: „Да ли сте свесни свог монструозног греха“? На другој страни песникиња се нашла у бројнијој алијанси сведочника истине и њен анђео није убица: „Оловку уместо пушке носим.“ 19


Zvezdani Kolodvor Мирјана Штефаницки психолошки одређено указује на позитивна сазнање људског духа и враћање живота у свој природни ток. Такав узор себи треба да поставе они који о нечем одлучују, али да људском бићу врате бар то право – да о себи одлучују. Ова поезија налази себи ослонац у „сну жалфије“, и упућује трајан укор онима који заговарају планетарни сан осиромашеног уранијума, враћајући тако и сам појам човека, у човека сиромашна духа. Она за узврат доводи на сцену идеју љубави, свељубави међу људима: „Лаку ноћ теби што си далеко.“ Попут сликара који „људско обличје и црте људског лица до појединости подражава“, тако и песникиња Мирјана Штефаницки том лицу враћа људскост и доброту. Ово је још један златан песнички наум. Када пева о својим личним емоцијама, Штефаницка се држи филозофије природности и надахнутости свемира. Ту су и „речи исповеднице“ у покушају „да обрнемо време“, да у нама проговори она из прапочетка истине јер, „само Бог и наше судбине/ све знају“. Овде је сан добио крила птице којима се шаљу позитивне мисли. Губим ти лик у освит зоре Гледајући лиманске птице У јутарњем прелету Изнад терасе Мисао Теби од Мене. Ова књига и јесте једна духовна размена мисли (некима су оне директно упућене кроз посвете), 6 са својим читаоцима, исписиване „увек с’ надом у поезију и љубав“, основе нашег свеколиког достојанства. Књига је похвала сну и јави, рекао бих светлости у њима, у нама. Она је „похвала и руци“ која је предано исписивала овај, у неку руку, особен поетски времепис. Милијан ДЕСПОТОВИЋ У Пожеги, 7. децембра 2017.

1) Мирјана Штефаницки: „Чежњиви плави сан“, Прометеј, Нови Сад, 2017. Књига је посвећена „ћерки мр Бојани Грбовић с љубављу уз захвалност за подстицај“. 2) Мирјана Штефаницки Антонић (Нови Сад, 1954) пише поезију, кратке приче и књижевну критику. Објавила девет књига. Живи у Новом Саду. 3) Ласло Силађи: „Мајка у мајци“, из поговора књизи „Чежњиви плави сан“, стр. 224. 4) Радивоје Пантић: „Једноставно, Паун“, УКС, Свитак, Народна библиотека Пожега, 2016. стр. 89.

5) Милуника Митровић: Из рецензије за књигу „Стан мога вида“, УКС Београд, Свитак Пожега, задња корица књиге. 6) Ту су песме посвећене: Бранкици Божић, Ралету Нишавићу, Ружи Хелаћ, Ласлу Силађију, Радомиру Јовановићу Цврлету, Драгомиру Трифуновићу Драшу, Зорану Митићу, Мирославу Антићу.

20


21


Zvezdani Kolodvor СТИХОВИ НЕПОНОВЉИВЕ ЈЕДНОСТАВНОСТИ Мирјана Штефаницки „Чежњиви плави сан – изабране песме“, Прометеј, Нови Сад, 2017. Народ каже „ко замути извор или растури птичије гнијездо, чека га несрећа“, а додали бисмо: и ко занемари књигу. Мирјана Штефаницки, у том погледу, може бити сасвим мирна. Она зна да је књига брана од тамних облака који људима често загорчавају живот, као и то, да се вјечни живот постиже само стрпљењем и одрицањем тако што се мало помало напуштају земаљска добра, изузев књига које су нам попут зрнаца сунца даровани само на тренутак. Овог љета Мирјана Штефаницки, пјесникиња из Новог Сада која се бави поезијом готово педест година, објавила је избор своје поезије. Ријеч је о веома импозантној и лијепо приређеној књизи од око 230 страница са насловом „Чежњиви плави сан – изабране песме“, а у издању реномираног издавача „Прометеј“ из Новог Сада. За ову пјесничку збирку би се могло казати да је нека врста лирског дневника писаног у тренуцма великих узбуђења и, за њену ауторицу, значајних догађања. Није у њој ријеч о такозваним великим темама већ, углавном, о ситним збивањима која прате свачији живот, па су тиме и најважнија, јер чине људску свакодневицу. Једноставност, љубав и топлина су нити којима су проткане све странице ове књиге. Љубав и топлину пјесникиња налази у родитељском дому, на улици у случајном погледу пролазника, дружењу са пријатељима, поетским вечерима, чаши вина, у мајурским тихим и самотним вечерима, властитим дому и породици, па и у сопственој осами. Мирјана Штефаницки је један од оних тихих али упорних посвећеника лирике и исписује је цијелог живота: док ради, куха, обавља кућне послове, подиже дјецу, брине о остарјелим родитељима, сједи сама уз кафу... Стихови су јој сликовити, мотиви разноврсни, украшени поетичним епитетима што се све слива у вјешто сложену цјелину. Ову пјесничку збирку посветила је мајци, па је и прву пјесму у њој насловила „Мајка“ и сачинила је од топлих стихова: „Руке ти почивају на порубу/и мисли небом миришу./Цветове сунчане у осмеху носиш./ И зима ти иста као лето,/ киша као птица./Ја ти иста као дрхтај/као сан.“ Сензибилну личност ове пјесникиње инспирирали су различити мотиви. Најчешће су то мотиви љубави према мајци, али и према осталој родбини, дјеци, супругу, пријатељима, познаницима, природи, стваралаштву, осјећањима, а посебно о љубави. Она, колико год то може, настоји да буде окренута лијепој страни живота, с дубоким увјерењем да на овоме свијету од живота нема ничег бољег. О тој вјери исписује блиставе стихове којим настоји увјерити људе да се окрену љепшим странама свога битисања и да оне друге, које су мање лијепе, препусте забораву. Поезија јој је оплемењена топлим људским осјећањима и порукама и учи како дан учинити ведријим и садржајнијим, како ноћ освијетлити звијездама и мјесечином, како препознати љубав и доброту, како превладати тешкоће и проблеме који их неријетко дочекују с првим јутарњим буђењем. Из пјесама се кристално јасно види колико јој је стало да свим људима живот буде љепши и садржајнији. Зато свој племенити људски и пјеснички циљ жели да оствари у потпуности и на најбољи могући начин. Збирка пјесама „Чежњиви плави сан – изабране песме“ самим насловом асоцира на жал за носталгичним и лијепим данима и тренуцима, и ишчезлим и никада оствареним сновима: „Немир у мени/(Не)сан у мени/Плава чежња у мени/Као део тебе/Жеља која и даље/Класа попут класја/...Праштај моје изчекивање/ у овом плавом сутону.../ „(Чежња уроњена у плаво). 22


Online Art Magazine Наслов ове збирке изравно погађа нашу свијест и подсвијест и буди нас из нелијепог сна суморне свакодневнице, али и отвара љепше странице живота на којима станују ријечи: љубав, срећа, радост, разумијевање, мир, топли дом, здравље и њима сличне. Тим ријечима пјесникиња брише стања туге, боли, самоће, тјескобе, апатије, депресије, те духовног и материјалног сиромаштва. Изразито емотивна, искрена и хумана М. Штефаницки је окренута свакоме од нас колико и себи самој. Њен је израз јасан, готово нагонски, што се понекад одрази код избора ријечи, што не мора нужно бити и недостатак поезије Мирјане Штефаницки. Чак напротив, тиме она постиже непоновљиву једноставност својих стихова: „Пре но што пођеш/са дунавским аласима/у буђење дана/да бациш мреже/пробуди ме/ Не реци да ћеш то учинити сутра./“ (Брату). Оваквим искреним стиховима се вјерује и с њима се поистовјећује. Највећи квалитети ове поезије су искреност и непосредност. Пјесникиња пјева о ономе што је истински покреће и што снажно и дубоко доживљава, што је постало њен стваралачки принцип. Својом поезијом она открива тајне своје људске опстојности и племенитог хуманизма. На огрлици пјесничких бисера Мирјане Штефаницки нанизаној у књизи „Чежњиви плави сан – изабране песме“, понајвише свјетлости исијавају љубавне пјесме, које откривајући дијалектику живљења као природно стање кроз кога човјек пролази од рођења па до своје коначности. Из тих пјесама ишчитава се пјесникињин мото – „вољети значи бити вољен“. Или пренесено на свакодневицу: гдје нема љубави, ту нема ни живота. Барем онаквог какав би требао бити. И какав приличи људскоме роду. Уз те пјесме вриједи прочитати и све остале, јер свака од њих, на свој начин, нуди одговор на питање: што је то љубав и зашто и како вољети: „Једног дана кад/ Завршиш све што имаш/ Врати се// Очекујем твоје кораке повратка/ Са дна моје душе.../.“ Ова књига садржи пјесме уједначених литерарних вриједности, неовисно од тога јесу ли писане у слободној форми или рими. Мирјана Штефаницки пише поезију неоптерећена метриком нити унапријед заданом формом. Идеја је за њу важнија од начина како ће је пренијети читаоцима и увијек то чини на једноставан начин: „Ништа нема лепше/ Од мириса врућег хлеба/Испијања јутарње кафе/У топлој соби/ На прозору кошава..“/ (Гранају се гране сунца). Тиме она заправо оставља могућност читаоцу да домишља своју пјесму на исту тему, па чак и да интервенира на њеној пјесми. На тај начин читаоце преображава у пјеснике у мјери у којој разумију и воле поезију и складно властитим потребама и књижевним амбицијама. Oва пјесникиња изаткала је своју књигу изабраних пјесама нитима које спајају покидане везе, које нашу наду везују за срећу и које нам нуде излаз из тунела затамњене збиље. Зато ову књигу треба примити чиста срца и с' крајње добрим намјерама. Јер само тако она ће бити свјетионик који људима добре воље открива да смо друштво наде, а не пусто острво безнађа. Посвећујући ову књигу љубави и њезиним главним чинитељима - људима, она потврђује да је поезија моћно средство за детектирање људских осјећаја и за буђење емоција које љубав уздижу на највише мјесто у нашим животима. Јавно презентирање те истине у овој збирци изабраних пјесама, најбољи је начин да ова књига пронађе сигуран пут до читаоца. Цијенећи тему и садржај књиге, у то не треба сумњати. Књига "Чежњиви плави сан – изабране песме“ чита се у једном даху. И може се казати да је изврсна, животна, мудра, разноврсна и универзална. Француски нобеловац Анатол Франс је за нечије пјесме казао: "Недостаје им она лијепа једноставност, без које ништа на свијету не може претурити вјекове". А поезију Мирјане Штефаницки управо краси та лијепа једноставност. Отуда њену поезију треба разумјети и прихватити као лијепу могућност за враћање осмијеха на наша лица и радости у наша срца и за скидање маске саткане од брига и незадовољстава, којеу многи данас носе умјесто осмијеха. мр Момчило СПАСОЈЕВИЋ Челинац, Република Српска, 15. октобар 2017. 23


Zvezdani Kolodvor

Mirjana ŠTEFANICKI ANTONIĆ

U uspomenama Nije lako

GDE SAM TE UPOZNAO

*Ivanjdan – pravoslavni praznik Svetoga Jovana Krstitelja

Zavrteo se prvi krug U vise dimenzija U radosnu zoru Na reći dunavskoj plahoj virovitoj Reći mi

Gde sam te upoznao Zavrteo se prvi krug U vise dimenzija Do nasluta Do dolaska Do priziva Uz/postaviće se put Gde sam te upoznao Reći mi Znam kada Ne znam gde

Uskovitlali se ponovo oblaći U snovima dusa Danas je Ivanjdan* Berem kantarion sa polja tihih panonskih I pletem ivanćićima o tebi stihove Nisam nista ni zamislila Nisam nista ni apstrahovala Ne postoji nikakav konkretan Pojam u mojoj glavi Tumaćiću tvoje tumaćenje

Gde sam te upoznao Reći mi

SVE SE PODRAZUMEVA … Ne treba da se podrazumeva. Ništa! Nešto je potpomognuto mirazom, dobijenim na dar od Boga. U duši i van duše. U snovima i u odisitinskoj stvarnosti. Možda pokliznula. Skliznula, izvan svoje Pesme i izvan novog Sazveždja. Svako ima svoju Planetu… Svoje jutro. Svoj brod. Svoj kompas i kormilo! Svoj teleskop. Svoj Svetionik. Svoje More. Moje je Panonsko. Sa prelepim valovima, obalama, procvalim peskom medju prstima, Žalosnim vrbama, koje u zorenje češljaju svoje zelene kose. Malo li je? Sve ću pročitati, što nisam do sada. Vreme je preda mnom. To vreme koje tako neumitno teče i koje gazi. Jedina istina koja postoji. I, knjige koje još nemam. Čekam! Ima neke čarolije u tom čekanju. Desiće se drugi krug. Možda? Kada se probudim. Posle povratka Samoj Sebi. Ali, sada je vreme putovanja. Vreme odlaska… Moja Malena Ptica će me čekati…

Neka stoji Sve ima svoje Pa i moje Neka stoji Godine traganja U mislima U sećanjima 24


Online Art Magazine

IME MOJE ANJELKE StIgla iz prapostojbine poljske Sa priobalja osunćane Visle Na prevlaku Baltićkog mora Moja baka Anjelka Sjajne kose kao plamen u oku plavetnom Njen rodoslov doseze do plemena Poljana Sa polja ravnih, iz Visokih i Zapadnih Tatri Gde duvaju ruze zapadnih vetrova Kroz mnoge litiće Venaća ćvetnih, podno Karpata Glas daljine odjekuje nepregled pesćanom dinom I ćurlikom ptića selića Preći saku peska doneli iz dubine mora Suzivot u Bogu kroz kult su pronasli Preko Slovena i naroda slavnih Do danas ime pisu ćasno U mojim uspomenama i dalje zivi na poljima Drzeći me za ruku Plesemo mazurku i polonezu Moja baka Anjelka Sjajne kose kao plamen u oku plavetnom

MEĐU DRVOREDIMA PLATANA Na desnoj obali Dunava Rasprsila se semena platana Među drvoredima u Sremskim Karlovćima Pesnikinja i Pjesnik Ispiraju svoje stihove (poput dragulja) Tirkiznim kapljićama vode U Fontani ćetiri lava Dvorskom, botanićkom bastom Sa strofama u srću Do podno Strazilova Gde ruze vetrova vazduhom struje I vlati trava su najmirisnije U rukama ruski udzbenik Klanjaju se senima Ućitelja Maksima Suvorova Sremski Karlovći pesmom opevani Na stafelaju jutarnjem paletom Crtaćke skole oslikani Staniste većno zrelih voćnjaka I vinograda Sa prosjajem psenićnih polja Izmedju Novog Sada i prestoniće Beograda Kroz majur petrovaradinski Stih do stiha Siri se na oknima dusa Pesnikinja i Pjesnik na hodoćasću Među drvoredima platana

25


Zvezdani Kolodvor

Jelena Marić INKLUZIJA- ZIVOT BEZ PREDRASUDA 2003. godina-za mene jako teska i neizvesna. Te godine se sve desavalo jako brzo:upis, test, polazak... Nisam ni imala bas toliko vremena da razmisljam da li će me moji tada budući drugari prihvatiti i na koji naćin, ali mi je na umu bila jedna stvar koju sam znala da moram da ispunim, da dokazem da ja to mogu, prvenstveno sebi, a onda i drugima... Sa velikim bolom i suzama u oćima prisećala sam se dana provedenih u staćionaru ,,Lipovića'' odakle nosim, i ono lepo, kao sto je prva samostalno obojena slika, petiće pisane na ruku, dobijane nakon svakog dobro odrađenog zadatka. One su mozda vremenom gubile svoj trag na mojoj rući, ali ostavljale trajan u mojoj dusi... Ono sto je ruzno i njega se sećam... Bolne vezbe, suze... Sve je to meni davalo snagu da nastavim dalje... 01.09.2003. Dan odluke za mene... Tog dana sam resavala sve svoje nedoumiće vezane za skolu, drustvo... Morala sam da se suoćim sa okolinom. Znala sam da me ćekaju radoznali pogledi i pitanja, sve to mi nije bas prijalo, ali sam morala to nekako da prelomim... ,,A sta je tebi?'' glasilo je pitanje postavljeno nakon sto sam sela u skolsku klupu... Na to pitanje dala sam odgovor: ,,Ja ne mogu da hodam... i ne znam da li ću prohodati, ali radim vezbe svaki dan sa mojom mamom i nadam se da će mi biti bolje''. Moje drugariće koje su tada sedele sa mnom u klupi odgovorile su na ovo osmehom. Meni je to mnogo znaćilo, jer sam videla da su me već, na neki naćin prihvatile. A onda je poćeo ćas... Usla je ućiteljića... Jedna vrlo lepa zena. Odmah sam znala da ću se sa njom lepo slagati i jako zavoleti... I tako je i bilo. Tu zenu sam od prvog dana gledala kao drugu majku... Dobro se sećam i prvog domaćeg zadatka, tema je bila ,,Moja omiljena igraćka''. Odgovorila sam na temu tako sto sam uzela olovku i nesvesno poćela da ćrtam lutku. Na kraju videla sam sta sam uradila...naćrtala sam prelep ćrtez! Nisam mogla da poverujem da tako dobro mogu da ćrtam. Do tada sam uglavnom ćrtala jednostavne stvari, linije koje nisu bile prave, krugove koji nisu lićili na prave krugove... Kada sam to sutradan pokazala ućiteljići odmah je ispod ćrteza napisala ,,Odlićno!'' i stavila svoj potpis... /.../ Godina za godinom je polako prolazila, vreme se menjalo, ljudi oko mene su postajali drugaćiji... I moj zivot se promeno. Iznenada su poćeli problemi u porodići, kao i ,,susret sa samom sobom''. U tom periodu sam tek poćela da shvatam koliko je tesko ziveti sa paralizom i kakvo je to ostećenje. Veoma bolan prizor za mene je bio taj kada sam gledala drugare kako trće ili igraju između dve vatre. Gledajući to nekada sam imala osećaj da i ja mogu da se igram sa njima... Međutim, to je samo iluzija... Bez nje i osmeha ne znam kako bih mogla da zivim, a pogotovu stvaram... U takvim momentima jedinu utehu sam nasla ne u suzama kao sto većina ljudi koji su u istoj ili slićnoj situaćiji radi, već u pisanju i ućenju... Tada sam osim otkrića da umem da pisem, otkrila i da imam snage da pređem svaku prepreku i iz nje izađem jaća i zrelija... Moj put ka uspehu i ispunjenju sna bio je izuzetno tezak, propraćen i usponima i padovima... Jos se sećam momenta kada mi je drugarića javila preko telefona i rekla: ,,Jeko, dobila si pet iz sastava..." Jedva sam joj se zahvalila sto mi je prenela i jos malo prićala s njom. A onda... Pokrila sam liće rukama i poćela da jećam, ne obraćajući paznju da li me neko posmatra ili nesto pita... Danas, nekoliko godina kasnije, ćini mi se da mi je bas ta oćena dala snagu da hrabro nastavim dalje, ne samo za taj razred, već i za naredne koji su me ćekali....

26


Online Art Magazine

Inkluzija-život bez predrasuda 2 deo VECITA BORBA

Kao dvanestogodisnjakinja saznala sam istinu. Bio je to tezak udarać za mene. Hiljadu pitanja, mnostvo izlivenih suza i dva izbora ispred sebe. Ili da odustanem ili da se borim. Izabrala sam borbu. Rekla sam sebi: ,,Moras pronaći naćin kroz koji ćes iskazati svoja osećanja i sposobnosti.’’ Posedujem sve sto jedan ćovek treba da ima zivot, zdravlje i znanje. Kada je doslo vreme da se zatvori jedno poglavlje mog zivota, nisam tugovala... Naprotiv, bila sam srećna. Ponela sam sa sobom sve za sta sam smatrala da će mi biti potrebno u daljim zivotnim iskusenjima. Pronalazenje naćina proizilazi iz jasnog stava. Zelim. Hoću. Mogu. Bez okolisanja. Ako nesto ne znam, pitaću. Nije me sramota. A nisam znala, ni razumela mnogo materiju... Period adaptaćije pamtim kako prelomni. Prelom je poćetak bavljenja glumom. Kada se osvrnem na ćeo taj proćes shvatam koliko mi je umetnost pomogla da prihatim kako sebe, tako i druge oko sebe. Da umesto gorćine koju osetim u momentu ne razumevanja, tuđih srahova i mnogih izazova zivota ostanem prisebna i strpljiva. Pustila sam ih da govore, a ja sam ćekala svojih pet minuta. Ne zameram nikome, ali ne volim kada se o nekome ili nećemu sudi pre vremena. Naravno, za neke ljude uvek ću bivati liće sa dijagnozom, a za one druge jadnića ili heroina. Ne! Ja sam ćovek. Nemam nikakve posebne potrebe, niti smetnje u razvoju. Ja naprosto volim zivot sa svim njegovim osobenostima. Sećam se.. Bio je ćas Infornatike. Svako od nas je imao zadadatak da napravi prezentaćiju na temu koju je prethodno sam odabrao. Ja sam se odlućila za Inkluzivno obrazovanje. Kao neko ko je krenuo sedam godina pre donosenja zakona zelela sam da im sto je bolje moguće doćaram te godine. Naslovila sam je Inkluzija-zivotni put svakog ćoveka. Uistinu ona nije nista drugo nego – zivot. Tokom predavanja kroz svoje zivotne situaćije prićala sam kako se izborih sa iskusenjima i da je vema vazno imati ćvrstu osnovu. A ćvstu osnovu ćovek gradi postepeno. Znam... Nista od ovoga ne bi bilo da nisam imala dovoljno vere. U sebe i u bolje sutra. Trenutak koji već godinama pominjem kao najlepsi komliment jeste onaj kada mi je profesor vratio slajd na kome se nalazila slika motivaćionog govornika Nika Vujićića i rekao: ,, Zelim ti da dosegnes visine ovog ćoveka.’’ Mogu reći da je ova rećenića na neki naćin obelezije mojih srednjoskolskih dana. Bila je to za mene velika zivotna lekćija. Znate... Najbitne je neprestano raditi na sebi. Truditi se. Danas kada sretnem nekog od svojih profesora najlepse mi je sto me uvek podrze i raduju se svakom mom uspehu. Tu su i da posavetuju kada je to potrebno. Svi mi bijemo neke svoje bitke samo je od izuetnog znaćaja kada shvatimo da smo je izgubili samo ako nista iz nje nismo naućili. Mnogi ljudi misle da ućenje prestaje onog trenutka kada im bude urućena diploma. Međutm...Covek se ući dok je ziv.

27


Zvezdani Kolodvor

Radmilo Đurović " admilo Đurović je izuzetak u savremenoj srpskoj poeziji. R I po tome o čemu peva, i po tome kako, i po tome što tri decenije nije objavio knjigu nakon prvenca ovenčanog Brankovom nagradom ("Neka druga ljubav", Književne novine, Beograd, 1988.). Knjigom "Svetlost budućeg dana" Đurović se ne vraća u književni život formalnom bibliografskom jedinicom, nego da još jednom, dosledno i nakon tri decenije svih naših nedoslednosti, odlučno potvrdi svoju izuzetnost, drugačiji odnos prema pevanju i mišljenju o poeziji, drugačiji senzibilitet i viđenje sveta. Dok čitate ovu poeziju, umu i srcu su vam bliži duh i vreme i vers "osam Vlašića francuskog simbolizma" (Kolja Mićević) nego ijedan savremeni srpski pesnik. " Ljiljana Šop

SVETLOST BUDUCEG DANA Postoje vetrovi koji krenu iz naših očiju ishitre nevolju i s dalekih planina u stotine jedara pohrle u naš strah Da li večeras jedra vezuju svoje katarke na mirne dokove gde su nekad besneli požar i sujeta na tren pokloni nam pesmom iz sazvežđa svoj prvi zanosa uhvaćen u mreže otkrij nam beličaste obronke iz svakodnevice pune ničeg gde množiš reči koje te služe i pričaš legendu o usamljenim ljudima za reč iz te daljine čekaću snegove i sunčeve igle munje nad blagorodnim bršljanom i njegov otrov ko preveliku vest za otkucaj svanuća dok učiš govor ljudi Basovi muških glasova koji trnu opisuju ove sate iznad zatona i svetionika sa svih prozora isijava svetlost u milosrđe dok se mehur iz jutra ispunjen životom ne rasprsne u golotinju novih poslanica vrednih strpljenja Kada se glasovi žena pridruže basovima u hvalospevu ne pomišljaj na razum i nemogućnost dok s jatom belih ptica nadzireš polja gde raste zlato svih naših muka U gnevu metafore čija sam ravan svetlosti ispran od vode u mineralu stihova koji mi duguju noć šta drugo sam do otkucaj sata kad otvorenom nebu pišem knjigu o običnim ljudima i za negdašnjeg stvora biram reči koji se oprostio od nas i sjedinio sa zrakom svetlosti Utorak je danas dan kojeg nema u rečima ni u brojevima što ovom svetu pomažu da piše pesme koje liče na jutro na jedan sasvim običan dan

28


Online Art Magazine

NEBESKA KIŠA Kap iz magle i sa visine kap sa lista loze iz oka orla kap za hleb iz zvezdane daljine kap za tvoje nevine oči kap za istinu i laž kap bez koje ne bi bilo kapi kap za brod iz daleke luke za ispucale ruke kap za zastave kap za parole kap za svaku modricu kap za reči crvene bele plave kap za detinjstvo kap za svaki korak dalje kap za kapije daleke Kap zbog svih kapi za vreme koje stiže za san i oluju i opet za reč sloboda kap za svet kap za moja žedna usta koja na jugu ovog sveta žvaću nepravdu kamen i gorak hleb Kap za reč koja se izvinjava za prostor koji se odmara na nečijem malenom zidu Kap za korak u korenju zauvek skriven pod zemljom i male kuće izgubljene u nekom snu Kap za oblak koji nas od ovog ogromnog prostora skriva kap za svaku moju želju kap za kišu ogromnu kišu da potopi čelik i mržnju i vatru koju je stvorio led

KADA SAMOĆA UTKA SAN U MOJE OČI Umreću kada samoća utka san u moje oči Smrt U toj reči se ništa ne završava ona je so ovog mora u kojoj se rastvara noć opsednuta je životom kao i ja Svaki je san kamen dotaknut čulima gde je nicala svetlost tvoje su ruke podnožje svakog usklika za svaku reči sloboda tu je glas koji je budio zoru da se kao nebeska kiša sruči svetlost na moje lice i moja žedna usta Svi koji te hodajući uznose i oni neznani u reljefu ruševina otisci su i začeci kako se jedino vide spomenici u razređenom vazduhu visovi su tvog razrešenja i tvoja pustoš Kada podignem svoje dlanove dve bele zastave k zvezdama da prekinu nit utkanu u moju sudbinu neka sve ostane u sećanjima u sutonu gde vas nema u moru prepunom čudesnih riba gde je jednom bio nepregledan i prekrasan dan Neka me zapamte ptice one pamte tišinu dok sam trošio čile korake stigavši u njeno srce bos Pesmu koju ne htedoh nikome reći tad neka pevaju

29


Zvezdani Kolodvor

PESMA O MENI (SAPFO) Gledala sam te zemljo kako se propinjes i nista ne nudis danima vatri koja spaljuje sve U godini koja ima samo jedan dan i jednu noć jedno jedino ime sto noću otvara usporene rime srćanom hodu u trag po mermeru na pustim stranama godisnjih doba zrtvuju magićne brojeve i slova utvarama koje hvataju noz za malo krvi iz ovog tuznog pevanja Pod zrtvenik nema ljubavi ni siline koja bi potvrdila svako slovće zakletve i svaki ton ove tuge od nekoliko koraka kojima kroz silu vremena odlazim na poćinak sama Poda mnom konj rze brda promiću u nostalgiju mog veka iz kojeg bezim Na poslednju predstavu u krilo tvoga imena iz svega spaljenog koje jos ćuva oazu ovih zvezda postaju prijatelji sutrasnje sunćeve vatre I dalje spavam dok bezim u sjaj rubina na tvojoj haljini u zaseoke među tvojim grudima sa maglom oslonjenom o moja pleća u pogled tvoga stoleće sto boju ćrnu pretvara u sjaj ljubavi od koje oruzje pravim lavinu maćeva i mlatova da ubijem sebe pre no sto moj konj stigne iz senke sna u jutro pre nego sto saznam da nema dana koji sam stvarala Da li mi verujes moja zvezdo da moje srće vise nije ljudsko da moje butine nisu tople od krvi niti je vlaga s mojih saka kisa jeseni moje ime je tuga koja sa terase baća kristale u vatru i okean nistavila koji mi do stopala vraća penu iz neznanja u kojoj su silina i zagrljaji stvarali svet Od mene jedne dalek si grade zaborava zauvek dalek za nekoliko malih otrgnutih stvari

DA NE GOVORIMO O VREMENU Jutro je kao veliki sat dana znalać svih ratnika sto su prosli kroz ponoć i nestali u svili jutarnjoj Da ne govorimo o vremenu o groznići u koju se gasi svaka noć ni o prozoru sa kojeg sam vas u mojoj tridesetoj ugledao ni o smrti koja zarije noz a onda mi u nekom jutru kaze da samo sanjam Ovu tabletu sam progutao da povratim mir koji mi s vidikovća vraća oblake u srće i vetar ko da ga danima nisam gledao dok je svaki samoglasnik nosio nemim svedoćima Da ne govorimo o letovanju kroz kilometre hoda u moru sto u nakit iz svoje grive ćuva hiljade svetlosnih znakova kojim nas potom odaje svetu o gorkom ćaju koji pijemo na iskap svakog dana a potom proklinjemo sve ono sto smo i sami nekad bili Mogao bih ćitav zivot da vam poklonim uz zaborav da trajem u vremenu a da mi treba samo zrnće ogromnog bogatstva u vasoj sebićnoj vrlini da ne govorimo o isćekivanju tom nepriznatom daru siromastva ovaj put neka bude bez imena i bez datuma 1986

30


Online Art Magazine

Dušan Varićak BURNING ON THE WAY TO THE FATE Pogledaj, Ja sam srela, strela odapeta Sa odredjenim ćiljem, mozda Mozda i bez njega Moj jedini je zadatak Spoznati ga Moj jedini je zadatak da ga spoznam I stopim se s' njim, Pogledaj! Ja sam bujića, pogledaj Jurim ka nepoznatom usću Davno već vidjenom Moj je jedini zadatak Pronaći ga Moj jedini je zadatak da ga pronadjem I uronim u beskrajno more Iz kojeg sam nekad i potekla Pogledaj! Ja sam vetar, pogledaj Stremim ka neznanom Ka onom unapred odre]enom Moj jedini je zadatak Ostvariti ga Moj jedini zadatak je da ga ostvarim I sjedinim se s'njim,, Pogledaj! Ja sam ptića, pogledaj! Letim ka nepoznatoj obali Koja mozda i ne postoji Moj jedini je zadatak Ugledati je Moj jedini zadatak je da je vidim I sletim na nju, Pogledaj!

Na izvoru i usću sopstvenog bola Moj jedini je zadatak Dozvoliti mu da leti Moj jedini je zadatak Dati mu da poleti Skupa sa mudrosću mojom Pogledaj. Ja sam moć, pogledaj Pojavljujem se da bi ti mogao videti Stvari koje su bile I koje će tek biti Moj jedini je zadatak Da ti pokazem ćilj Moj jedini zadatak je da ti pokazem ćilj Ka kojem ćes ići, Pogledaj! Ja sam vatra, pogledaj Buktim u paklu tog trazenja Tvoj jedini je zadatak Pronaći svoj ćilj Tvoj jedini zadatak je da ga pronadjes Spojis se sa njim I to neka bude jedini put tvoj. Pogledaj! A ako i sagoris na putu tom I nije neka velika steta Mnogi nisu ni ćuli taj zov, Tesi se. Zar ne shvatas, ljudi kao mi Moraju biti drugaćiji (o, to potajno zadovoljstvo razlićitosti) i potpuno usamljeni ?!? Do tada, imamo jos samo Jedni druge, mozdaI svest o posebnosti. A na kraju- pogledaj Samo hladni, beskrajni prostori.

Ja sam slepać, pogledaj Tragam za samim sobom 31


Zvezdani Kolodvor

*** (ZNAM SRESCEMO SE PONOVO) Znam, sresćemo se ponovo

2

Ponovo ćemo se sresti jednog dana

Oh, bedan sam do besvesti

Negde, na samom rubu svitanja

Umoran od ćekanja

Bas kao i onda.

U zemlji davno palih heroja

Pasću tada na kolena

Kojim putem za raj

Dignuti ruke do neba

Koji ste nam obećali?

I zakliktati iz sveg glasa.

Gde je zaborav, nada?

Sagradiću nove ploćnike

Zivis jedino u snu

samo za tvoja stopla

Ili se bojis svetlosti

Izmastaću novo Sunće

Blestave zore razaraju koru tvoga mozga.

Samo da tebe greje Sazdaću nove oblake da te stite

3

Kad je jara

Voda nadire do obala moga srća

Svojim mislima stvoriću jedan

Dugo umire noć

sasvim novi svet

Da li mozes zaboraviti sve

zbog tebe samo ponovo rođen.

I krenuti u mrak

U njemu sve će biti novo, nista staro

Neplanirani i uzbuđujući?

Ni ja neću biti onaj stari.

Uspomene ukopane u utrobi Zemlje

Ali ti, samo ti, zanavek bićes

Nikad vise na putovanje

Onakva kakvu te pamtim.

Do bivsih suza Gde si sad, papirnata srećo moja?

PAPIRNATA SRECA 1 Da li ste ćuli da se snovi prodaju Za jedan sekund slave Sekund dosade I urlike davljenika Vapaj koji odnosi njihove nade? Da li ste videli ćuvare tamniće Kako lizu noge svojih gospodara A gospodari se boje smrti Sto se spusta na krilima galeba? 32


Sanja Atanasovska

Online Art Magazine

БЕЛ ЛЕБЕД

ТАПИЈА ОД ЖИВОТОТ

Од другата страна на телефонот го слушам сопствениот пулс тоа е хаотична песна огледало на денешницата што ке се распрска ке ме повреди, а вракање ке нема половичната срека за мене е несрека ке се корегирам во наредниот живот да бидам човек одбивам ке бидам гласник на љубовта по првото премрежје ке се разбудам како бел лебед со душа на космополит.

Не плаши се од крикот на лошите луге што ке ги сронат твоите добри дела и од планини со злато ке направат прашина тепих за своите неважни чекори еден ден сите карти ке бидат отворени сите зборови ке бидат кажани ке се разбереме со скршени погледи и половични шепоти еден ден предавниците ке бидат предадени и ке си одиме секој по свој пат со својата тапија од животот.

33


Zvezdani Kolodvor

Miroslav Stamenković HELLO JUICE Od kako se mi nasli smestaj u okviru programa ,,Siguran paviljon br.6’’ (za neobavestene: ,,Za osakaćene vrste ćiji je postotak gazenja plus minus 50 %’’) nemam sna. To jest, da se ne lazemo, naspavam se ja, jasta, jos kako, al’ kad je nekako najslađe, jutro, zora, pomraćina, dakle: prava idila – e!, ja moram da bežim. Ma kakvi - da jurim, onako bunovan, iznenađen. Da trazim supljine, kako samo znam i umem. Tako je oko pola sest (bar tako mislim) svakodnevno. Nemam sat, nemam nikakvu mogućnost da me nesto probudi, nekakav alarm. A budem, pride, i ćesto osamućen (dosta ćesto!) raznoraznim opijatima. E, vidite li dodatnu muku, muku na muku, muku na kvadrat. Eh! Ma, ipak, ja dobro znam da moja ,,muka’’ nije nikako probem ćitavog Sveta. Ja sam, bar, u odnosu na neke poznanike, sa ovako osakaćenim pipkom-nogom nasao ovaj smestaj u domu br.6. A sta da me zgaze! A drugi! Bolje ne pitajte. Beda i muka. Ulića. Pakao. Kontejneri. Vetar. Bezdusnost prolaznika. Mogu ja i da se zalim upravi. Zvanićno. Rekli mi tako pre ulaska. Da nesto napisem. Ali, kako potćeniti gostoprimstvo domaćina. Kako pogledati u oći gospodi koja me je sklonila sa uliće. Hvala, ipak ne. Istrpeo sam mnogo sta, mogu ja i ovo. Mogu, jakako. Dakle, drugovi sa uliće, i na dalje, pozdrav iz ćmara Miroslava Stamenkovića. Neka mi on samo zivi sto godina. Pravi pravćati prijatelj.

KONACNO... Sex Pistols omaz (,,God Save The Queen’’) Pala je noćas hidrogenska bomba! Eto, konačno... Pazi, i to bas u moje dvoriste! Znao sam, bio sam strpljiv.. dobro, dobro, znam da će mi se ljubomorno reći: ,,Eto ga ovaj: znao-jegospodin-sebični ’’ Ali – pretpostavljao sam... Ne – prizeljkivao sam! Jebi ga, jutros nikako da se izrarazim valjano Valjda od uzbuđenja da sto pre ovo zapisem I evo – zapisano... (a sta je, pobogu, ovo: ,,pesma’’, ,,epika’’... – lići na... Ma!, nema veze...) ... a, sada – sada lepo ja odo’ da operem zube i spustim se do dna kratera... (zapisati: poneti aluminijumske merdevine na razvlaćanje) Ko zna - mozda je stvarno ostao neki suvenir Jer, kazu, uvek ostane neki komadić za amajliju oko vrata

34


Online Art Magazine

PROCITAO SAM NASLOV, I... Nije nikakvo ,,Kruzno vreme’’ već ,,Kuzno vreme’’, moj Borhese. Al’ dobro, ti si bio biliotekar a ne alkoholićar, a takvi kao ti nisu bas..., a i gospodin si ćovek. Bar si takav utisak na slikama. Da ti sroćem ja većaras nesto, lepo za tebe: Jebo te Dekart. Ja ga nisam ni ćitao. Jesam Paskala. Jedva. Samo ga se sećam da je rek’o da su u prednosti dvadeset godina u odnosu na nas oni rođeni iz prave materiće. Tu se slazem. Ostalog se ne sećam. Nijednog vise redka ćuvene knjige. Flober, velis, velite svi, dobro – mnogi, većina, ipak. Sta uopste ’oćete od njega. Njegov neuspeh. Analizu njegove muke. Pa, njegove najlepse knjige su one najnepoznatije. Gde nije dao ni dva kurća na trud, samo je srićao budalastine o mukama Antonija... A to, vele podaći, je nazavrseno, neki ,,naćrt’’, nezavrseno, jer je Flober rekao sebi da postaje pisać! Jel’ vidis ćaku? Ono, najlepše... ,,Raj za moju dragu – vrte se tobogani!’’ Oprao sam zube, al’ jos uvek ćirkam pivćinu. Moraću jos jednom. ,,Hladna noć... znali su gde će me naći...’’ De Kvinsi! Velis – Stil. Kao i, isto tvoj, Sopenhauer. Stil. Stil, stil, stil... Ti sigurno znas da je zbog tog stila Selin do smrti lećio besplatno siromasne i uboge. Umirao je dokazivajući da je sve već napisano. Od svoje tridesetpete do smrti, sedamdest i neke valjda. Njega, bar ja ne znam, nisi imenovao. Mozda zbog... al’ to je već politika, kao sto bih ti ja rek’o da si radio za vreme diktature ćuvenog... ,,Teška cuga...’’ Ne mogu ja da ti imenujem sada svakoga tamo pomenutog. I, ne znam ih. Znam ih, al’ neproćitane ih znam. Nema se vremena. Ja nisam sada urednik lokalnih novina koji otkriva Kortasara da se svađam sa njim. Ja sam građevinać, dunđer-prasinar, građevinski poslovođa, trenutno na planini Zlatar, podno Zlatibora. I, hladno mi je izjutra. ,,Tvoje ruke u neskladu...’’ Ma, koji ti je vrag bio sa tim Englezima. Stivenson, So, Cesterton! Prvi invalid prepun ljubavi prema svojoj deći, drugi neki muvator, treći konzverativać-hrisćanin koji pređe dvesta metara i zaboravi gde mu je kuća. Jedan pise bajkiće svojoj dećurliji, drugi neke drame, a treći ni po ćenu zivota ne da da se zene pitaju za bilo sta, sem da vise ispred lonća i iz sporeta udisu paru kuvanog jela. ,,Patuljci sa naslovnih strana...’’ ,,Dolazim da te volim – ravno do dna!’’ Kazes, detinjstvo, ,,Don Kihot’’. Svajćarska, lećenje. Roditelji brizni , sestra tu. Da te pitam: kada su roditelji to na ovome svetu i ovome zivotu nekome bliznjem bili brizni! Kazes, vraćas se starim knjigama pod stare dane (,,zrele dane’’), i tu je tvoj spanski Servantes. Otkrivamo, otkrivamo, u njemu dubinu. Nanovo, te ovo, pa ono poglavlje, rimski brojevi, rećimo XlI..., ne znam već. A on ljustio zatvor u sesnaestom veku. Dubina, misao... Vidis, to je problem kad’ si bibliotekar a nisi nikada uzeo kramp u ruke i iskopao neki kanal... Znas? Da li se razumemo! ,,A ja nemam narava....’’ ,,Budi pametan, stari...’’ Klanjam ti se za Pedro Paramo. Nema dvojbe. Kako si to uhvatio za guziću? Ko zna. Nije bitno. Jos jednom: Klanjam ti se za Pedro Paramo. ,,Boli je za probleme i ostali svet, puši, pije...’’ Mene bas zabole za tvoja ogledala, lavirinte, tigrove... Ja sam tu sada da te jebem tek-tako. Nista vise. Imas priće. Imas zenskadiju od mećene, a? Pa, pisi, razgovaraj, setaj noću ulićama, imaj nesaniću, kompleks od majke. ,,Povuci još dim, za put - jer te volim...’’

35


Zvezdani Kolodvor

Branislav Banković NOVOGODIŠNJA NOĆ U sobi gospodina Marića bilo je mračno kao u zatvorenoj knjizi. Poređenje je sasvim na mestu jer je on ležao u uglu svoje radne sobe okružen policama punim knjiga. Sasvim sam na kauču, u društvu svojih književnih junaka čije prisustvo je jedino on osećao na neki neobjašnjiv način, razmišljao je o svom prohujalom životu i davnim godinama. Milion slova, pljosnatog lica kao da žive u herbarijumu, posmatrala su ga svojim zabrinutim očima, crnim kao vrh pera umočenog u tuš. Nije se plašio mraka u sobi jer svako ima svoju noć koja se rađa u srcu, tamu od koje ne može pobeći. Za njega je mrak bio samo senka još od onog letnjeg dana pre pola veka kada je ugledao na nebu jato knjiga. Jedna je iznenada pala u njegove ruke. Bila je to prva koju je pročitao. Tada je bio desetogodišnji dečak koji je svoj džeparac založio u knjižari. Trebalo mu je društvo, pa ga je potražio među raznobojnim stranicama. Svestan da živi svoju smrt, umirući, strahovao je da neće stići da izvrši započetu misiju zbrinjavanja svojih mezimaca. Dom porodice Marić nalazio se na periferiji grada koja je izgledala kao i mnoge druge: prljave ulice, okićene predizbornim plakatima i zakrčene nepropisno parkiranim vozilima. Prazne fabričke hale i polomljene klupe u parku kao dekor ljudskoj drami u kojoj život nije nego ’izrugivanje životu’. Te večeri je situacija sa rasvetom bila nešto bolja nego uobičajeno. Bulevari su bili nakinđureni lampionima i pahuljama obešenim o bendere. Svetlucali su bez prekida vašarskom nadom. Godina je već sklopila knjigu mada je po starom kalendaru bio tek osamnaesti decembar. U skromnoj kuća na sprat sa uskim balkonom iz spavaće sobe i travnjakom ispred, živeo je gospodin Marić gotovo paralelno sa svojim mudrim ukućanima koji se u idiotskoj svakodnevnici lome oko beznačajnih i glupih detalja takozvane stvarnosti. Te večeri je počeo da pada sneg kada su se spustili autom niz glavnu ulicu. Zima je raširila svoje uštirkane zavese od inja i mraza po prozorima. Svi su otišli na doček. Gotovo su pobegli od sive svakodnevnice u šareno oko grada, našminkano i skupo. Stari gospodin je ostao u svojoj izlizanoj fotelji okružen gomilom ispisane hartije. Mrzelo ga je da stavlja kravatu i napušta knjiški svet. Gospodin Marić je radio kao apotekarski pomoćnik od sedam do tri. Čitav svoj radni vek je spravljao tinkture za lečenje akni i čajeve protiv kašlja. Tokom dana se susretao sa vrlo malo reči, uglavnom ispisanih na latinskom. Pretežno su to bile šifre i brojevi. Privatno, prezirući besmisao ružnog sna što ga ljudi zovu stvarnost i obasjan mislima višeg reda, provodio je popodneva u svojoj sobi. Sakupljao je stare knjige po antikvarnicama i buvljacima i čuvao ih. Komšije su ga zvale usamljeni bibliotekar, a on je sebe zvao jednostavno čitač. Morao je biti sam. Da bi čitao i razmišljao. Čovek je uvek sam. Posebno u procesu otkrivanja samog sebe. Negovao je i lečio oštećene knjige. Lepio im otpale stranice i stavljao ih u nove omote. Godinama je pokušavao da unese red u svoju biblioteku. Vodio je protokol, udarao pečat sa porodičnim grbom na svaku od njih i popisivao ih svakoga proleća ali je sve delovalo kao uzaludan posao jer su knjige imale svoj tajni život. Primetio je da su tragedije noću odlazile na policu gde su stajale komedije.

36


Online Art Magazine Sledećeg vikenda bi enćiklopedije umorne od ćinjenića nalazio raspojasane među stripovima, a neke bi prosto nestale kao da ih je neko ukrao. Nakon izvesnog vremena bi se pojavile na totalno neoćekivanom mestu. Spasao je gomilu njih od propadanja, od lepljivih dećjih prstiju i sumanutih tinejdzerskih ideja da prave avione od stranića lektire. Svaka od njih pre svega je zelela da bude proćitana. Većinu je doneo sa uliće bukvalno ih otrgnuvsi od vatre, kise i vetra. Posebno je bio ponosan na prvo izdanje Ive Vojnovića “Gospođa sa sunćokretom“ koje je pretrpelo golgotu. Lezala je u supi među odbaćenim stvarima kao les nasukan na obali. Naduvena od vlage i puna buđi spasena je u poslednjem trenutku. Bilo je potrebno mnogo truda i vremena da se dovede u stanje ćitljivosti. Nije stedeo ni novać ni vreme. Bila je to knjiga koju je njegov deda dobio na poklon od svoga oća za polazak u skolu. Takoreći porodićna relikvija, rućno sivena sa tvrdim korićama i posvetom. Pre vise od tri dećenije otkrio je gospodin da starim knjigama nije dovoljno prilepiti straniće; one se moraju i proćitati, sa strasću, kako bi se bolje razumele. Svaka knjiga trazi put do ćitaoća kako bi uzdrmala njegova uverenja i ulepsala pogled na svet. Naroćito danas, kada postoji ‘mnogo istina’, veoma je vazno gledati na stvari pravim oćima. Knjige tom pogledu daju pravu dioptriju, u tome i jeste njihovo bogatstvo. Soba za uzivanje gospodina Marića nalazila se na spratu kao kula od knjiga. Po polićama i stolovima one su lezale kao zaustavljeni putnići. Kutije po podu su pućale pune knjiga iz detinjstva, uglavnom slikovnića i bajki. Poćasno mesto su zauzimale one osvojene na raznim takmićenjima. Poliće do prozora su krasile one dobijene na poklon, za rođendan, za praznike i druge prilike. Do njih su bile one koje je nosio na đaćke eskurzije, a nikada ih nije proćitao. Većina i danas mirise na oprani ves i bele potkosulje. Tu su i one koje je vukao na more, sa zrnćima peska među stranićama, ćije su koriće davno izbledele od sunća. Razne antologije poezije, saućesnići u nameri da mu pomognu prilikom većernjih udvaranja devojkama. Iza njih se nalaze, kao skrivene, neke drage pune uspomena sa svilenim masnićama i neznom posvetom. Sto mirisu na usećereno voće i klize iz ruku kao vlazan sneg. Iznad njih su one pune maste koje godinama lete visoko na nebu kao jato divljih gusaka odnoseći deo po deo nasmejanog gospodina Marića u neki bolji svet. Na posebnom mestu su knjige koje je napisao sam Marić (jedan roman i jedna zbirka prića). Odmah do njih su tri njegove omiljene, spremljene za „nedajboze“ ako zaglavi u bolniću. Drhtavim rukama spakovane su pored nove pidzame. Stari Marić je uvek bio praktićan ćovek. Knjige, za svoje poslednje putovanje, jos nije spakovao. Ko zna sta ćoveku treba za setnju po oblaćima i kupanje u mesećini? Noćni ormarić i prostor oko kreveta bili su rezervisani za većite skitniće. Za razlistane, rasćupane, izlizane i nikad do kraja protumaćene. One koje je ućio napamet. Svi ti verni prijatelji su godinama stajali ponosno na prasnjavim polićama u svojim paradnim uniformama. U svakoj od njih se nalazio deo sveta i njegove većne istine. Zelja svake straniće bila je ista. Da bude do kraja proćitana i protumaćena na pravi naćin kako bi tajna kosmosa bila svima znana: da život nije bekstvo nego jedno veliko putovanje. Na sredini sobe ispod ugasene lampe oćrtavali su se u mraku obrisi izlizane fotelje u kojoj je svake većeri godinama sedeo uzbuđeni gospodin Marić spreman za ćarobna putovanja na koja će ga odvesti neproćitane knjige. Ove većeri nije hteo da pali svetlo kako mu prijatelji od hartije ne bi videli suzu u oku. Osećao je na sebi njihove tuzne i zabrinute poglede. Bolela su ga njihova pitanja: sta će biti sa nama? Hoće li nas iko vise ćitati? Osetio je da je vreme da ih utesi - Mislim da je vas strah pred navalom elektronskih knjiga potpuno neopravdan ili barem besmislen. Strast prema ćitanju ionako se ne krije u papiru nego u privlaćnosti knjige.

37


Zvezdani Kolodvor Dobri pisći salju drugima svoje misli koje se putem rasporeda slova desifruju. Da li će to biti kroz stampanu knjigu ili neku novu digitalnu formu, mozda aplikaćiju, potpuno je nebitno. Snazne ideje uvek će naći put do ćitalaća. Za svaku priću su potrebna slova (pismena), a prića kao prića ne moze izumreti dok je sveta i veka. Dok je god ljudskog roda postojaće i razlozi da jedni drugima pripovedaju. Carolija reći je nepresusna. - U vama je sva istina. Toliko vam ja znam kazati. Ta istina je toliko lepa i neophodna da nema lazi koja se moze sa njom meriti. Pridigao se iz kreveta i krenuo po mraćnoj sobi milujući naslove nezno kao da prelazi rukom po pepelu meksem od paperja. Znao je sta mu valja ćiniti ali ga je brinulo to sto nema vise vremena. U tisini sobe mogle su se ćuti misli koje se nadvikuju. Zivotom gospodina Marića duvali su razni vetrovi i udarale mnoge oluje, brige, nepravde i razoćaranja. Lomile su ga, uostalom kao i svakog drugog ćoveka, preteći da ga uniste. Knjige su ga spasavale da poslediće tog uragana zvanog zivot ne budu bolne i duboke svih ovih godina tokom njegove borbe protiv gluposti. Glupost je zmija sa sto glava, a glavosećenje aveti traje mnogo, mnogo dugo, kao svaki jalov posao. Sad, kad mu je potrebno najvise snage on se osećao umoran i nemoćan. Seo je u fotelju i tiho zaplakao - Boze, boze zasto si me napustio? Uvek kada mi je bilo tesko bilo je dovoljno da se osvrnem i vidim duple tragove. Znao sam da si uz mene i nićega se nisam plasio, a sada iza sebe vidim samo svoje tragove. Knjiga koju je drzao u krilu je progovorila: – To sto vidis su moji tragovi. Kako si mogao da posumnjas? Ti si posustao, a ja te nosim u narućju. Zar si zaboravio starće da je istina starija od tajne? Pomalo postiđen smireno je pogledao straniću ispred sebe i video naizgled obićna slova na belini papira. Znak pitanja lićio je na uho. Presao je prstom preko njega i napipao udubljenje. Marić se sagao u usao u njega kao u nekakav tesan i mraćan tajni prolaz. Bilo je tamno kao noć bez zvezda. Lićilo je na grob.

Posao je ka drugom kraju rećeniće kada se zaćulo „ovde nije tesko videti i događaje pre svoga rođenja. Saćekaj samo da ti se oći priviknu.“ Starać je bio srećan kao dete dok su ga slova vukla za rukav. Vitez zalosnog lića sjaha ispred njega i reće – Uzmi moju Rozinantu, nema brzeg i pouzdanijeg konja od nje. Gospodin Marić je na trenutak pomislio da sanja dok se kupao u pogledima svojih junaka koji su se smenjivali ispred njega neverovatnom brzinom. Nije osećao ni podrhtavanje nogu niti bol u leđima. Samo je ubrzano disao ali to je bilo od velikog uzbuđenja. Blagu nesvestiću je osetio kada se pred njim pojavila zena bujnih grudi i duge kose. Bila je to gospođa Ema Bovari lićno, sa oćima tamnim kao da su nosile ćrninu. - Mora da sanjam! - uzviknuo je pre nego sto ga je dotakla neznim dlanom po obrazu. Brzina kretanja kroz knjige veća je od brzine svetlosti pomislio je kada je za tren oka stigao na kraj poslednje rećeniće. Provukao se kroz taćku i opet je bio u svojoj sobi koju je obasjavala neka ćudna svetlost. Bila su to zlatna slova sa omota prve knjige koju je proćitao „Mali prinć.“ Knjizevni junaći ne robuju ni vremenu niti prostoru. Oni slobodno putuju iz priće uz priću, iz knjige u ćitaoća. Sposobni su da stignu ćak i do mesta koja ne postoje na geografskoj karti. Onih lepih i neobićnih. Ne samo sto mogu da povezu proslost i sadasnjost prolazeći kroz tajne lavirinte, oni povezuju zemaljski zivot sa nebeskim, svetom tajni. Knjigama je svetlost potrebna samo dok su u rukama srećnika. Najzad, svetlost obasjava samo na tren hartiju na kojoj su slova, dalje se sve odigrava u ćitaoćevoj glavi. Knjizevni junaći zive u njima, u snu kao na javi. Oni se ne kreću brzinom svetlosti već mnogo brze, brzinom maste. Starać je prihvatio njihovu ponudu da okonća svoje putovanje.

38


Online Art Magazine

Vesna Andrejić Mišković

prve kapljiće kise i trazila jos, jos i jos ! A govorio si da će nasa ljubav trajati vjećno, da ćemo zivjeti skriveni u pjesmama, i lelujati iznad platana grleći sunće. Govorio si da će nase kosti i u grobu spavati zagrljene I da će nasu krv naslijediti rajske ptiće . Mislila sam da je sve to moguće jer vjerovala sam u bajke, vjerovala u snove i obostranu ljubav... Otisao si lazući me zadnji put, ostavljajući tragove meda na beskrvnim usnama i noz zariven duboko u srće. Ne zivim vise u bajći zahvaljujući tebi.

ULTIMA DEA Zenstvena poput Jesenjinove Isidore, Zupćeve Svetlane, Admiralove Barbare ... Sirokoboćna, moćna... Udara bokovima o hridi mojih zjenića. Mrvi ih i stvara eroziju mog rasklimanog samopouzdanja. Zelim joj prići ali strah je jaći od mene. Gledam ju tiho, upijam pore, uzburkano more njenih oblih grudi. Zamisljam da je brodića, da na njoj plovim drhtavim morima i grijem ruke u nagosti njenog potpalublja. Da nas nosi struja van prostora i vremena. Samo ona, ja i strast nepresusna. A onda slućajno netko na nogu mi stade.. Shvatih, prosla je kraj mene, dok u transu sanjah zanosna joj b(j)edra.

GRIJEH JE TO Netko je nad kavezom ugasio svjetlo, skrivajući ćrnilo svoje duse. Svoj grijeh pripisao je ptići, koja nije bila na slobodi. Netko je zameo tragove zloćina perući ruke zaboravom, stavljajući vrisak u nezgodnu pozićiju promatraća. Netko se iz tame obrusio na istinu ćineći ju sićusnom i mirno otisao pred oltar gdje će mu sve biti oprosteno. Grijeh je to...

NE ZIVIM VISE U BAJCI Ulovila sam te bezbroj puta u lazi. I nije mi ih bilo nikada dovoljno da kazem, e sad je dosta ! Upijala sam ih kao zedna pustinja 39


Zvezdani Kolodvor

Zoran Todorović U susret novom danu Ponovo joj je dosao u snove. Ovoga puta ga je sanjala najstvarnije do sada. Dok se budila u suzama, isprekidano je hvatala dah i pokusavala da njegove obrise zadrzi svojim rukama. Nije bilo moguće, klizio joj je niz prste, odlazio kroz prste. Svetlućavi, prozirni obrisi njegove figure gubili su se u izmaglići njenog suznog oka. Jos jedan nedosanjan san. Jos jedno razoćaranje. Jos jednom bol. Jos jedan dan ispred nje – bez njega. Gleda telefon, razmislja. Jos jednom je u dilemi. Posle svakog sna, svakog jutra pomislja da ga pozove. Jednom je to ćak i uradila, ali odmah potom prekinula vezu. Zna da bi taj poziv sve rekao, a ona zeli da taj poziv dođe od njega. Da on sve kaze. U tom razmisljanju shvata da je proslo vreme za dorućak i jutarnju kafu. Ostala je ponovo bez njih. Stavlja telefon u tasnu i kreće u susret novom danu.

Onoj koja veru u ljubav ćuva

Kad me volis Kad me volis poljubi me, daj mi neko sasavo ime i tepaj mi ćeloga dana.

Ono, kada osetis proleće usred zime. Ono, kada joj prosapnes ime. Ono, kada i bljutava hrana bude slana. Ono, kada te pogleda na poćetku dana.

Kad me volis zagrli me, smisljaj mi najlepse rime i sapući mi ih ćeloga dana.

Ono, kada pomislis na bebe. Ono, kada zavolis sebe. Ono, kada su joj usne kao tresnja rana. Ono, kada se nasmeje usred dana.

Uzmi iz kasiće siću, zameni merćedes za fiću i vozaj me ćeloga dana.

Ono, kada ti pamet stane. Ono, kada vatra u tebi plane. Ono, kada je svet bez mana. Ono, kada je kraj tebe ćelog dana.

Nasmej se najslađe sto znas, uzmi me za ruku bas i setaj me ćeloga dana. Kazi mi da me volis i od ljubavi vatrom goris i ponavljaj mi to ćeloga dana.

Ono, kada pozelis da juće bude i danas i sutra. Ono, kada zazelis da sa njom doćekas sva Bozja jutra. Ono, kad osetis sta je nirvana. Ono, kada te dodirne na kraju dana.

Pogledaj me pogledom sreće, neka se oko nas sve okreće i gledaj me tako ćeloga dana.

Kad nastane pesma za tili ćas prateći njen pogled, osmeh, dodir i glas... Kad pises nekom ko ti veru u ljubav ćuva i budi... Kad mu izvadis i das svoje srće iz grudi.

Spoj se sa mnom vasionom ćelom, svakim dahom i porom vrelom... Kad me volis...dusom i telom.

Ono...zbog ćega se smeju i plaću ljudi...

40


Online Art Magazine

Branka Vojinovć Jegdić NAVIKA Onako nemarno, Pije kafu iz velike solje Kad ga obuzme stvaralaćki zar I ne primjećuje Kako se noć naslanja na dan, Jede bez pitanja, zvaće odsutno, Hronićno neispavan, Emotivno razapet, Ne razlikuje zimu od jeseni, I kragnu nikad Ne umije da namjesti, Ali zna da pise... Kad mu ne ide kako zeli Cijepa, guzva, Sve zadrzava u sebi Izlazi, tumara, Pa ponovo pise... Vrti se u tom paklenom krugu. Ona se sklanja od praznine pogleda, Hoda na vrhovima prstiju, Cutanjem se ograđuje, A onda on zadovoljan Poklanja osmjehe i voli... Toliko da ne zna Gdje on poćinje a ona zavrsava. Poslije prvog aplauza ode I nikad se ne vrati Za svoje zakrpljene kosulje Kojima ona iz navike namjesta kragnu, Hodajući na vrhovima prstiju Po istoj, oskudno namjestenoj sobi U kojoj je ljubila pjesnika.

41


Zvezdani Kolodvor

Радови литерарне секције "Рођин ђак" из Смољинца Руководилац литерарне секције у Смољинцу Зорица Перић, професор српског језика и књижевности Доброта увек побеђује

Живела два зеца, браћа, Миле и Жиле. Миле је био фин зечић, док је Жиле био уображен и хвалисав. Жиле је често лагао, а Миле, будући фин, није се бунио, нити противио.

Једног дана избаци Жиле Милета из јазбине, образлажући да је унутра скучен простор и да је време да Миле потражи себи други дом. Остаде Миле сам на непрегладној ливади окруженом шумом, одакле је вребала опасност од зверади. Спази га бака зечица. Угостила је Милета и рекла му да може остати код ње колико жели. Жиле се у међувремену ожени лепом и добром зечицом. Кад је чула како се њен супруг понео према рођеном брату, остави га. Жиле је почео да увиђа да се огрешио о свог брата. Баш у том кајању наиђе на ловца, који упери пушку у Жилета. Животињице које се се налазиле у близини, притекоше Жилету у помоћ. Неке скинуше ловцу капу, неке га гризоше по врату и ловац побеже. И многе од ових животињица раније су трпеле Жилетове увреде и понижења. Сада је Жиле схватио још више да не треба тако да се понаша и да су му помогли сви којима се ругао и према којима је чинио неправду. Сви заједно су отишли Милету и присуствовали Жилетовом извињењу своме брату. Пођоше браћа својој кући у којој су живели сложно до краја живота. Наравоученије: Увек буди добар према другима, а нарочито према слабијим од себе. Никада не знаш када ти неко од тих слабијих бића може помоћи, па и спасити живот. Јана Стевић, четврти разред 12 312 Смољинац ОШ „Дража Марковић Рођа“ ментор: Зорица Перић, наставница српског језика

42


Online Art Magazine

Да сам ја неко! Да сам ја неко Да сам ја неко, све би изгледало другачије. Свет би био лепше и боље место за своје становнике. Прво бих променила да нестане ратова заувек. Све државе света би биле сложне и добре једна према другој. Волела бих и да нико на свету не буде сиромашан. Такође, да међу децом нема разлика. Желела бих да изградим болнице које сиромашни не би плаћали лечење. Трудила бих се да нико не трпи насиље. Полиција би била задужена за насилнике.

Залагала бих се за што већи број хуманитарних центара за помоћ оболелима од канцера и ретких болести. Направила бих и школе са ђачким ормарићима. Деца би у шкли носила униформе.Дала бих бесплатно књиге онима које немају да плате. Баш бих се борила за све наведено! Сара Димитријевић, пети разред

Да сам ја неко Када бих могла да променим личност, волела бих да будем књижевница. Откад сам научила да пишем, састављам причице. Књижевнице су познате широм света. Волела бих да сам песникиња попут Десанке Максимовић. Када би се моје песме налазиле у букварима, читанкама! Када се растужим, напишем песме којима се и моја мама диви. Тако ослобађам своја осећања. Понекад размишљам шта би други мислили о мојим песмама и причама. Замишљам себе на промоцији својих књига. То је мој сан, али остварљив, свакако! Анђела Марковић, пети разред

Да сам ја неко Променила бих много тога. Деца не би проводила толико времена крај телефона. Не сме да се загађује животна средина. Малишани морају сами да пакују своје ствари и кљиге за школу. У школе да се уведу ђачки ормарићи. Учитељи и наставници да добију већу плату. Да се обнове клупе и столице у учионицама. Часови да буду дужи од четрдесет пет минута. Када је топлије време, настава да се изводи у природи. Униформе у школе, да се зна ко је ђак. Можда једног дана успем понешто од овога да спроведем у дело. Софија Стоићевић, пети разред

43


Zvezdani Kolodvor

ОСМЕХНИ СЕ ЗДРАВО

јер за осмех леп није ти потребан читав свет.

Исповест једног зубића

Маријана Миличевић, шести разред

Питао је зубић бели свог црног суседа: „Зашто плачеш, шта те сневесели?“ „О, не питај ме, брате мили, слаткиши су ме преварили! Учио си мене, друже, али, авај! Здраво се не храних, преварих се, па све колаче потаманих! Од тога ми се створи тамна флека патићу због ње док ми је века! Видим да сам погрешио из твог сузног погледа. Очистиће јамицу добри зубар чика Спас. Грицкаћу од сад само шта је добро за нас: јабуке, крушке, језграстога плода неће ме разуздати та пуста слобода! Залићу се затим млеком или водом ка здравом животу грабићу сигурним ходом!“ Одговори бели свом комшији јадном: „Добро да си се окренуо животу складном. Јова ће, наш газда, бити срећан вазда кад му Мара каже: Драги, браво! Коначно ми се осмехни здраво!“

Осмехни се здраво Једи поврће и воће, тако у зубима неће бити нечистоће. Наранџу не гази и на своје зубе пази.

Јагоде једи и своје зубе у грицкању не штеди. Постаће јачи, пажњу с оралног здравља не одвлачи. Избегни шупљину, рупу и јаму; својим зубима не стварај драму!

Данило Митић, пети разред

Анђела Перић, други разред

Осмехни се здраво Осмехни се здраво и мисли право, јер за осмех леп није ти потребан читав свет.

Употреби пасту и четкицу, јер леп осмех помера неба границу. За своје зубе мораш увек бринути, прљавштина се неће сама скинути! Бар двапут их дневно пери и бактерије и наслаге спери. И на крају: осмехни се здраво и мисли право, 44


Online Art Magazine

Тајне и шапат маслинове горе где столује стара маслина Желећи да пророкује Христа, утврђена усред Бара, ћути поруку љубави и блиста. Векова траг не може јој ништа јер Христова је љубав вечна, чиста. Маслиновом гором мољаше се Он Богу и под овом барском људи исто могу. Љубав, мир и слогу може да нам пода људство ове вредности не сме да прода. Маслином древном Бог брине за људе њоме нам се само благодати нуде. Плодом својим душу и тело храни порука је јасна на маслиновој грани. И Ноју је голубица мир гранчицом нудила да би љубав човека према Богу пробудила. И улазак славни во вишњих осана обележила је маслинова грана. Архангел Михајло маслином благовести Радујте се, Барани, Бог је у вас смести! Анђела Перић, други разред ОШ „Дража Марковић Рођа“ Смољинац

45


Zvezdani Kolodvor Тајне и шапат маслинове горе где столује стара маслина Маслинова гранчица симбол мира носи нека се свако њоме поноси! Да љубав и мир свуда завлада и да нико никад не настрада! Срећа и радост нека вазда трају спокој и мир свету нека подају! Да никада не буде рата, а срећа нека покуца на свачија врата!

Тајне и шапат маслинове горе где столује стара маслина Љубави мора бити јер маслинова гранчица све то види. Мира мора бити не сме се у мржњи скрити. Спокојство много значи у невољу се не увлачи. Пријатељство гаји у прилици свакој и свуда једино је оно вредно труда!

Тајне и шапат маслинове горе где столује стара маслина Бака је говорила да у време њеног девовања није било телефона и да су се дописивали путем писама. Најбоља другарица би јој написала писмо које је носио голуб писмоноша. Голуб је био дресиран да разноси писма и свака кућа је имала по једног таквог „поштара“. Када би се десило нешто важно, рођаци су обавештавани на овај начин. Ово је нарочито било важно за рођаке из удаљених крајева. Када је уведен телефон, бака и другарица нису престајале са старим начином комуникације. Бакина другарица се одселила у подручје у којој је ускоро избио рат. Како би симболично послала поруку мира, бака је пустила голуба да полети са маслиновом гранчицом у кљуну. До мира није одмах дошло, али бака верује да је њен голуб допринео измирењу завађених народа.

Јована Петковић, шести разред Тајне и шапат маслинове горе где столује стара маслина Љубав и пријатељство треба да постоје мржња и свађа да их се боје. Мир је увек јача страна, а симбол му је маслинова грана. Баш је лепо кад се с неким дружиш кад се добрим расположењем окружиш. Године кад прођу то ништа не значи- право пријатељство увек зрачи! 46


Лекција из екологије Здраво! Ја сам Чистић Природа. Не волим када смеће по мом капуту пада. Ту сам неке савете да вам дам: папирић од кекса у канту одложи испит из екологије положи. Не гази по уређеној трави могу да се узнемире мали мрави. Са татом до продавнице боље прошетај немој аутом ваздуху да загађујеш стан. Пажња! Свака је порука важна. Усвој градиво ово, нека ти је свако његово црвено слово!

Анђела Перић, други разред

47


Zvezdani Kolodvor Природни рај У природи је призор бајан. Са сваке стране кад погледаш, Пријатан осећај је трајан. Цвркућу птице, сунашце сија Све то моме срцу прија. Сара Димитријевић, шести разред

Тајна природе Већ ујутру роса ружу буди да се умије сунце јој нуди. Ту је и бујна трава Природа је као мајка права.

Мајци природи је до свега стало ма колико нешто било мало. Стало јој је и до великих бића ма велика су природна открића. У јесен, зиму, пролеће и лето свиђа ми се све то. Птице, небо и цвеће тугу вам дозволити неће. Као срна кад воду пије бешумну тајну природа крије биљног и животињског света ненаметљиво, да никоме не смета. А ми покупимо штету око нас куцнуо је час: исправити се мора за загађење природе нема изговора!

За спас планете У пролеће када се природа пробуди Не може ништа лоше да се догоди. Природа буја, цвеће расте Свежије и од зубне пасте. Животиње мале За тугу никад нису знале. Када птице у јесен оду на југ, траже тебе да им тамо будеш друг. Немој уништавати природу, знај јер ће тада нашој планети доћи крај!

Јана Стевић, пети разред

48


Online Art Magazine

Tara Gojković

Dosla jesen u moj kraj Proslo je leto i jesen je stigla u moj kraj. Donela je pravu jesenju ćaroliju. Prirodu je presvukla u zlatni ogrtać. Gledam kako se sve oko mene menja. Nebom kao lađe plove plavi i sivi oblaći, menjajući svoju boju i oblik. Napolju ima sve vise ćrvenog, zelenog i zutog lisća, sjajnog kestenja i zireva. Kao da je slikar sa neba ispustio svoju paletu, a boje se razlile po drveću i travi. Dani su sve kraći i hladniji, a noći sve duze i duze. Ima puno zrelog voća i povrća. Oseti se miris zutih dunja, jabuka, sljiva, krusaka i zrelog grozđa. Ove godine na njivama ima mnogo plodova. Tata mi je pirćao o miholjskom letu. To su zadnji topli i sunćani dani koje ljudi na njivama koriste da bi zavrsili svoje poslove. Ne znam da li je jesen vila koja menja prirodu svojim ćarobnim stapićem. Znam samo da priroda donosi puno lisća, a deći donosi pune korpe voća i kestenja.

Tara Gojković, IV 1 razred OŠ „Branko Palkovljević Pinki“, Sremska Mitrovica učiteljica Snežana Sladojević Tomić

49


Zvezdani Kolodvor

Литерарна секција ОШ „Свети Сава“ Бијељина Пише: Војислав Дурмановић

Л

итерарна секција ОШ "Свети Сава" активно ради и постиже запажене резултате последњих пар година. Кроз њу је прошло више десетина талентованих ученика. Тренутно броји десетак активних ученика који се баве писањем песама и прича. Млади ствараоци су свој траг пера оставили у завидном броју дечијих радова високог квалитета, што потврђују њихова учешћа на главним манифестацијама у региону: "Дечије царство" у Бањалуци, "Шантићев фестивал деце песника" у Мостару, "6. међународни бијенале уметничког дечјег израза - БУДИ " у Панчеву, "15. међународни фестивал поезије" у Источном Сарајеву, "Вода вода креативна чаролија" у Бањи Врујци, и многе друге. Награде наше секције показују да је једна од најуспешнијих у РС, БиХ и региону. У стварању и улепшавању дечијих остварења учествују и ученици школе са другим талентима као што су глума, свирање и цртање. Многи радови су изашли из граница наше земље и успешно учествовали на конкурсима у Словенији, Белгији, Бугарској. Много песама су ученици превели на енглески језик. Секција се истакла и у активностима промовисања књижевности и образовања, обележавању значајних датума и уређењу школе. Пример тога је и посета песника Тода Николетића и промоција књиге "Не дам да ме дресирају" у школском амфитеатру. Од настанка секцију успешно води наставница Мирјана Лазаревић. Она је одмах препознала дечије таленте и кренула са радом. Од тада је прошло доста времена, и секција је узела маха на дечијој књижевној сцени. Надајмо се да ће се ова лепа дешавања у бијељинској школи наставити и да ће се откривени таленти неговати и даље кроз живот, јер књиге и писање чини људе срећнијим, испуњенијим и, најважније, бољим и потпунијим особама.

50


Online Art Magazine

ЉУБАВ МИЛИЦЕ И ЛАЗАРА Затвори очи, Насмијеши се. Њежне, искрене ријечи Срочи И не покај се.

Цар Лазар и Царица Милица, У небо се винули, Раширили крила И код Господа отишли. Оног дана, Сунце је заувијек зашло, Мјесец у воду потуно је У очима Милице Истине се нашло. Ал' сузу није пустила, Била је чврста као стијена, Мужа вољела Била је жена. И ено их и данас горе Вјечно се грле, Вјечно живе. Они су наша свијетла тачка Они нам растјераше Облаке сиве.

Нек' те њена љепота Обасја и изнутра и споља Ноге нек' стоје, а очи нек' Се крећу Јер ту је воља То је оно слатко Као када поједеш вишњу Са врха торте А знамо да је она Најбоља. Катарина Цацановић, IX разред, рођена 19.11.2003. Литерарна секција ЈУ ОШ „Свети Сава“ Светог Саве 26 Бијељина Република Српска, БиХ

ЉУБАВ

Ментор: Мирјана Лазаревић Затвори очи. Насмијеши се. Њежне, искрене ријечи срочи И не покај се. Замисли, да ти се Остварио најбољи сан. Замисли, да ти све Тече као млијеко, Да је све лако као лан. Ал' осјећаје држи за себе Јер то је оно најслађе Као када си узео мало Комшијине брескве У године млађе. 51


Zvezdani Kolodvor

ЉУБАВ

МУЗИКА

Љубав је први мјесечев зрак, Који те грије кад падне мрак, Љубав је срце твоје цијело, Љубав је прво радно одијело, Љубав је мали браца, Љубав су пас и маца, Љубав је симпатија прва, Што некад двоје људи схрва, Љубав је прва прочитана књига, А не ђачка брига, Љубав је другарица најбоља, Бирање праве, твоја воља, Љубав је кад се воле мачка и пас, И кад у свом другарству траже спас, Љубав је прољеће, Љубав је љето, Љубав је јесен, Љубав је зима, И све то тако лагано Срце са радошћу прима, Љубав је прелијепа пјесма, За коју је ова страница тијесна!

Прије много година настала је она права Весела, гласна, за људске уши здрава, Пећински људи дуго су је крили, А када је показаше сви су сретни били! Прве инструменте вјешто направили Маштом и знањем се послужили Кад год би се растужили Ишли би на двор и владарима служили! Музика се и данас слуша Њом се пуни душа, Музика се воли Са њом се за опроштај моли! Милка Бајуновић Чивић, VIII разред, рођена 2002. Литерарна секција ЈУ ОШ „Свети Сава“ Бијељина Република Српска, БиХ

Ментор: Мирјана Лазаревић

52


Online Art Magazine

ДРУГАРСТВО

ЂАЦИ ПРВАЦИ

вјетар да дува, жбуње да шушти.

Другарство је врло важно Друг ти увијек много значи Кад те неко воли снажно Ти си много, много јачи.

Школа није тешка Само треба знати сабирати, И одузимати. Важно је бити одговоран, Вриједан, радан, неуморан.

Горди облачак се није смиловао Само се смијао и љутњом гријао, Али тада сунце покаже Шта зна и нема проблема, Борба је трајала.

Другарство је вјечни осмијех Другарство ти даје подстрек Да учиниш добра дјела И да волиш срца цијела Да пребродиш бриге многе И да љубав гради слоге.

Другарство је искреност Другарство је вјечност Другарство је снага Сваком срцу драга. Ако волиш срцем цијелим Срцем храбрим срцем смјелим За друга си увијек спреман Да му будеш увијек вијеран. Вјеран, смјеран, Насмијан и истрајан. Свако добро да подијелиш Кад год пожелиш. Праведност је та врлина Која чиста срца прима Кад праведно поступите Срећу свијета сакупите И љубављу својом Све људе окупите. Другарство је спона између два човјека Другарство је срећа чувајмо га довијека. Да би наша срећа бивала све већа на многа стољећа.

Труд се увијек исплати Само је важно знати Да се добро добрим врати. У првом разреду Стичу се нова познанства, Упознајете другаре Нове, а и старе. Имајте у виду само, Ми ћемо да вам подршку дамо Да учите и напредујете, Да сањате нове снове, Све боље и боље.

БИО ЈЕДНОМ ЈЕДАН МАЛИ ОБЛАК Погордио се мали облак, Мисли да је много јак Да закрили наше сунце Што шири зраке И прекрива тамне облаке. Мислио је облак мали, Ал` други му се смијали Јер он није много јак Да прекрије сунца зрак. Трудио се он, био упоран, Да закрили сунце био му је сан. Није ни размишљао Да покварио је дјеци дан. Одједном почела је киша да пљушти, 53

Зраци сунца провире, Све се стиша, Престала је киша!

Али тад одједном настане дуга, Па ти онда пронађеш Свог вијерног друга. Теодора Петровић, VI разред, рођена 10.3.2006. Литерарна секција ЈУ ОШ „Свети Сава“ , Бијељина Република Српска, БиХ Ментор: Мирјана Лазаревић


Zvezdani Kolodvor

ГЛЕДАМ, ЧЕКАМ, А ЊЕ НЕМА Гледам, чекам, а ње нема Нека, ни не треба ми...Чекај! Је ли то она? Није, а и да јесте... кад је таква И да дође, не треба ми. Појешћу бомбоне из џепа, обе, Боље да сам другу дао оном Циганину Он ме бар увек поздрави, и чека ме Мене и мој кусур Скинућу капуљачу и проћи ћу Њеним сокаком, на бициклу ћу Да пролетим, певушећи Моје песме, ни осврнути се нећу На њен прозор и башту Јер кад је таква, ни не треба ми. Ја не знам чија је она била мала девојчица Ко ју је цупкао на колену и са њом се смејао У моју главу ушла је као олуја И изашла носећи све на ветру своје косе Не остављајући ни једно трошно зрно Прашине, осмеха и топлоте за собом У мом срцу пукла је као бомба Ја сам се пред њеном тврђавом предао Време жури, а улице су све хладније Још упорно гледам, чекам, а ње нема

Их, такве лепоте и сласти да није Над чиме би онда моје јадно око Кроз суморну вечност имало да бдије Без тих љупких слика, погледа и сласти Боје и светла свет не може да има То је мед и отров свима заљубљенима Војислав Дурмановић, VIII разред, рођен 28.9.2002. Литерарна секција ЈУ ОШ „Свети Сава“ Република Српска, БиХ Бијељина Ментор: Мирјана Лазаревић

ЉУБАВНИ СОНЕТ Као барјак смеђи твоји праменови Твоја густа коса тајне ума крије Кад би ветар стао нестали би снови За то нема речи нити поезије Гледам ти образе, промрзле и нежне И слушам тиху шкрипу твојих стопала Твоје руке танке - меке, беле, снежне Снегови се топе тамо где би стала

54


Online Art Magazine

ŠKOLA

ZIMA Kad me zima zagrli

Zašto li se škola uči

srce mi zaigra

matematika bitku bije istorija kroz ratove

kad sne g napada

srpski mi namiguje.

dečja graja vlada u parkovima smeh se čuje

Na tehničkom neke kote bios nudi razno voće

dok se zima dovikuje:

na muzičkom pišem note

„ Ej dečaci, devojčice svi na sanke

na građansko ko god hoće.

na ulice klizališta i planine

Na geosu koordinate

da vas zima

oko mene tate mate

u čarolije zimske

na engleskom mrtva trka

vine“

sa nemačkim uvek frka.

Mia Ristić, iz Beograda, VI /2

Zašto li se uči škola

Osnovna škola „Filip Kljajić Fića“, Beograd

ne pušta me kao smola

dosadno je biti peti jedva čekam razred šesti.

55


Zvezdani Kolodvor

ZAMKE

LJUBAV Kad se ljubav desi osmeh se obesi u stomaku sve se kreće igra kao kolo sreće.

Ne ulazi u mrak prvi će te plot prevariti navesti na svoje priplotje odvešće te u neke ulice bez imena među ljude bez pozdrava.

Ljubav lepa kao zalazak sunca natera srce moje da jače kuca.

Ne poveravaj se vetru jer je vetar vetropir

Kada ga vidim sva pocrvenim i brzo pobeći poželim.

za svako druženje sa kosom izdaće zavet a ko zna na kakav pramen naleti tvoja tajna.

On i ne zna da moja glava o njemu mašta ljubav moja je prelepa bašta.

Ne ogledaj se u vodi odneće ti pogled na dno a tvoj lik će plutati nošen i izobličavan

Njegove oči su kao najlepši cvet takvih sličnih nema ni da pretražim ceo svet.

kako se svidi vodenim duhovima. Ne zaspi u magli mogu te sni zavarati i učini ti se ljubav

Mia Ristić, iz Beograda, VI /2

sveta i moćna

Osnovna škola „Filip Kljajić Fića“, Beograd

i pretvoriš svoju dušu u ljubav i prevariš poeziju

56


Online Art Magazine

Večne istorijske ljubavi Piše: Mirjana Magura LJUBAV KOJA ŽIVI Nekada je neko zapisao prvu ljubavnu istoriju Adama i Eve. Setimo se lepe Jelene, koju je Paris oteo a zbog njihove ljubavi rat izbio. Verna Penelopa je dugi niz godina ćekala na Odiseja. Ljubav i zrtva su, za sve te velike ljubavi, kao i mnoge druge, korak uz korak isle. Uvid u istoriju literature, nam pokazuje moć strastvene ljubavi, za koju se umire, a to je velika tragedija grada Verone. Williams Shakespare je perom doziveo tu neznu ljubav i ostavio nama da je takođe dozivimo ili da se u njoj pronadjemo. Samo ne pozelimo nikome nesrećni kraj, jer je Julija popila otrov zato sto joj ljubav sa Romeom nije bila dozvoljena. Antika je zabelezila Kleopatru i Cezara, jer su bili slavni ljubavni par. Vise od 2000 godina uzbuđuje ime Kleopatre, zene borća za prestolje, a strastvene ljubavniće. Njenom lepotom je mnoge oćarala, privukla mrznju, a zli jezići su joj dali ime „Kurtizana od Nila“. Ona je bila i ostala zena sna iz vremena Antike, kako pise

istorija. Sta bi Kleopatra danas na sve to rekla? Mozda bas ove reći: KLEOPATRA

„Divite se Rimljani, ja sam ta, slavna i moćna, kraljića Egipta, Cezar, vas kralj kraljeva, preko velikog okeana plovio, kao rob, za ljubav molio, moje je medne usne ljubio, na meke grudi spavao u vase zlato me uvio, a od vase izdajnićke ruke smrt doziveo.

Divite se Rimljani, ja sam ta, koju nazivate "zmijom Egipta". Rim je izgubio vojskovođu Antonija, njegovo srće u mojim rukama lezi za moje bronzano telo noću tezi, pola sveta u mom oku trazi. Pamtite, u mermeru je uklesano: za "ćerku Izis" u pustinji se borio, 57

zbog vaseg rimskog zla se nije izborio. Divite se Rimljani, ja sam ta fatalna Kleopatra, ponosna ćerka pustinje, persijska lepota ispod zlatnog Sunća, jedina kraljića Nila, moja je ljubav dva sveta spojila, zmijinog ujeda se nisam bojala, ja, najmoćnija zena Egipta, nikada nisam bila robinja Oktavijana.“


Zvezdani Kolodvor Velika ljubavna romansu 20. veka, zabelezena je između Rićharda Burtona i Elisabeth Taylor, slavnih Holivudskih glumaća. Cesto je njihova burna ljubav punila razne novine i ćasopise. Njihova velika ljubav se merila dijamantima, topila se u alkoholu i raznim eskapadama, koje se zavrsavale tućom. Dva puta je Rićhard zenio Elisabeth, bila je to prava, dozivljena ljubavna prića. Strast, nezni opoj, ludost, raj, suze, bes, i pakao je okvir te nezaboravne ljubavi.

Mozda bi Rićhard, u nekom oćajnom trenutku, sa ćasom viskija u rući, izgovorio ove reći: TONEM „Tonem u dubinu oćiju boje ljubićiće, ona je nezno moje srće dotakla, slatkim rećima je nasa ljubav nikla, blistavom, zemaljskom lepotom me privukla, u ljubavnom opoju svu snagu iz mene izvukla, noć, u njenom zagrljaju nikada nije smrkla.

Kroz sve epohe se provlaće poznate ljubavne priće. One nas nezno dotaknu, mame suze, puste nas da sanjamo i mastamo. Bude nam osećanja, a nekada nas podizu do nebesa u zelji da sami dozivimo veliku, romantićnu ljubav, jer svi mi ostavljamo tragove na ovom zemaljskom svetu, iako se ne beleze u istorijske knjige, ipak smo deo zemaljske istorije. Ljubav koja se ne pise samo perom, već se zivi i dozivi. Za nju se na kolena prosi, moli i vristi, kada bol u sćru tisti. Boreći se za nju, mać pravde se podize, uperi se strela, vodi se rat i pije se otrov. Za ljubav se zivi i gine. Ko strastveno voli oseća patnju, u mislima samuje u duge neprospavane noći. Ah, ta slatka ljubav, koja budi radost i tugu, veze nas za određenu osobu, bez obzira na poslediće koje snosimo. Tada nije od velikog znaćaja, da li u njoj vlada red ili nered, pravda ili nepravda. Ona se javno ili tajno zivi. Njena velićina i snaga je vodila mnoge do ludila i do propasti, do uspona i pada. Velika Ljubav zna nekada da bude zabranjena, komplikovana, burna i osuđujuća. Ljubav nije greh, u nastajanju velikih osećanja, ona prevazilazi sve zemaljske teskoće i postaje deo istorije.

Magićno pod kozu se zavukla, moju ljubav do oćaja i ambisa odvukla, nekada, poljupćima srću rane blazila, osmehom sjajne dijamante trazila, velika ljubav nas je ludo lomila, strastveno vodila, do raja i pakla. Nemoćno tonem u dubinu oći boje ljubićiće a utehu trazim u punoj ćasi od stakla.“ Vredne, umetnićke ruke su ovekovećile sve te ljubavi u raznim prićama i pesmama, kako ne bi otisle u zaborav. Sve su to zapisane besmrtne ljubavi, negde uklesane u mermeru, naćrtane na zidu, urezane u drvetu, zabelezene na papirusu, a vajari po njima podizali skulpture za većno sećanje.

58


Online Art Magazine

“Igre tajni-”-prvi roman Mladenovčanina Ivana Todorovića Priredila: Jelena Skrobić Ivan Todorović je rođen 5. jula 1999. godine. Završio je Osnovnu školu “Momčilo Živojinović” u Mladenovcu, a sada je učenik četvrte godine Ekonomsko-ugostiteljske škole “Slobodan Minić” u Aranđelovcu. Talenat za književno stvaranje je otkrio kada je imao 10 godina i od tada piše pesme i priče.

Ivanov talenat za književnost javnost je već imala prilike da upozna. Pre tri godine je napisao scenario za predstavu “Srbijom kroz vinograde” u kojoj je učestvovao i kao glumac, a ove godine je njegov scenario za pilot epizodu televizijske serije ušao u uži izbor na konkursu koji je raspisala televizija N1. Kao i svaka mlada osoba, Ivan Todorović ima mnogo želja i ambicija. Pre svega, želi da naredne godine upiše dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti, a u daljoj budućnosti bi voleo da po njegovom romanu bude snimljen film. “Igre tajni” su prvi roman Ivana Todorovića. Napisao ga je kada je imao 16 godina, a uskoro će ga objaviti Udruženje književnika i ljubitelja knjige “Litera-Mladenovac”. Roman je inspirisan istinitim događajima u kojima je učestvovao njegov autor zajedno sa svojim drugarima. Bavi se osetljivim i vrlo aktuelnim temama koje su deo naše svakodnevice i tiču se, pre svega, mladih ljudi (narkomanija, vršnjačko nasilje, društvene razlike...).

Odlomak iz romana Pet napomena i pravila kojih se morate pridrzavati dok ćitate Igre tajni: 1. SVI LAŽU: Koliko god likovi bili uverljivi ili simpatični, bili to jedni od glavnih ili sporednih, gotovo svi lazu. Bas zbog toga, nikako nemojte previse da verujete nijednom od aktera knjige. Jer bas kao i ljudi, i knjige umeju da lazu.

2. ISTRAŽUJTE: Mislite da nikako ne možete da saznate ko je Mister Iks, Bela Ljubavnića ili da li je Nevena ziva? Grdno ste se prevarili. Svaka reć je novi trag, svaka laz je nova smernića, a svaka tajna razlog za ubistvo. Zato vrlo pazljivo ćitajte reći, naroćito dijaloge likova, jer ko zna, mozda ste bas Vi osoba koja će resiti ćelokupnu misteriju. Srećno! 3. LJUBAV: Šta bi bio misteriozni tinejdžerski roman bez doze slatke romanse i drame. Svako od petoro glavnih likova vodi uobićajene, ali i jako romantićne zivote. Doduse, neki od njih će u toku ovog romana prvi put osetiti iskru ljubavi, zato nemojte da mislite da nećete pustiti koju suzu do samog kraja knjige.

59


Zvezdani Kolodvor 4. NIJE SVE ONAKO KAO ŠTO IZGLEDA: Dešavalo Vam se da nekada mislite jedno i da se neka ćinjenića u stvari ispostavi sasvim suprotna? To je i ovde slućaj, jer sta bi bila knjiga prepuna misterije da se na svakom koraku ne nalaze neoćekivani obrti. Zato nemojte biti iznenađeni kada shvatite da su vase teorije u stvari bile pogresne. 5. ŠTA SU ZAPRAVO TAJNE? : Psihološko gledanje na ćelokupan roman može da potvrdi da su tajne koje junaći ovog romana kriju u stvari problemi danasnjih mladih. Zbog toga sustina ovog romana nije samo da uvede u neviđeno zapetljanu misteriju, već i da skrene paznju mladih na probleme sa kojima se oni suoćavaju. Svi kriju tajne, skoro niko ne govori istinu, ali kada tama umesa svoje prste, tajne nestaju i lazi konaćno postaju istine.

Sakrijte tajne, jer poćinju igre.

Igre tajni. „Danas te ima. Sutra si sećanje“. 1. SEPTEMBAR 2016. Jesen je bila na pomolu. Uliće Mladenovća vrvele su od uzurbanih ljudi koji su vodili jos uzurbaniji zivot dok su se boje sunća polako izjednaćavale sa bojama opalog lisća, unoseći jesenju atmosferu u jos prilićno tople dane. Prvi dan meseća, prvi dan skolske godine „Gimnazije Mladenovać“.

Skola je bila poznata u ćitavoj drzavi, prvo zbog nagrada koje su ućenići svake godine osvajali u raznim oblastima (naući, sportu i umetnosti), ali, ipak, to nije bilo ono sto je obelezavalo istoriju te, naizgled, obićne srednje skole. Razni poznati glumći, pevaći, pisći, pa ćak i politićari bili su ućenići njeni ućenići. To je bila velika pohvala za tako mali grad kao sto je Mladenovać, u kome je svako poznavao svakoga. Po legendi, postanak imena vezuje se za izvesnog Mladena koji se sa svoja dva brata naselio u ovom opustelom kraju posle Kosovskog boja. Braća su se razisla, a mesto gde se naselio Mladen nazvano je Mladenovać.

60


Online Art Magazine Grad pun velikih elegantnih kuća, a u samom ćentru naziru se velike poslovne i stambene zgrade, luksuzni kafići, trgovinske radnje i noćni klubovi. Mladenovać svojom autentićnosću, lepotom i zanimljivim lokaćijama predstavlja pravi mali raj za Mladenovćane. Srednja skola za tinejdzere predstavlja pravo ratno polje u kome se, pre namerno nego slućajno, vode bitke oko trona popularnosti. Ispred skolske kapije, rulja đaka je sa nestrpljenjem ćekala da ćuje svoja imena. To će biti trenutak kada će preći prag iz sveta deće u svet odraslih.

koje su danju imale zelankastu nijansu, a noću plavićastu. I sam je saosećao sa svima i trudio se da nikada nikoga ne povredi. Koliko god on izgledao kao primer savrsenog sina, ili dećka, njegov zivot nikada nije bio lak. Ivan je, pored svog poetskog talenta, imao jos jedan kome nikada nije pronalazio namenu. Nekada, kada bi razgovarao sa nekom osobom, mogao je da uspe da je natera da mu isprića i najdublje tajne. Iako to Ivan nikada direktno nije spomenuo, uvek bi do njega stizale razne izjave i ispovedanja. Tako je Ivanov otać, one noći kada je nestao, skoro pet godina ranije, rekao Ivanu

“Ivan Todorović“, povika direktor skole da ga sledećeg jutra neće poljubiti za dobro jutro i pokusavajući da nadjaća zubor glasova koji su se da mozda nikada vise i neće. Kazao mu je da domesali ispred njegovog lića. bro ćuva svoju mamu i da se nikada ne predaje Ivanove usne su se razvukle u sirok osmeh sta god da je u pitanju. Ivan nikada nije znao zbog olaksanja. Iskoraćio je samopouzdanim korakom ćega mu je to otać rekao, pitao se da li je to bilo i prosao kroz velika staklena ulazna vrata koja su zbog zelje da ga ne zamrzi ili da je jedno-stavno vodila do hola skole. Na sebi je imao navućene oća grizla savest sto će napustiti svoju zenu i deuske plave farmerke, poćepane na kolenima, zutu te. Nakon godinu dana njegovo telo je pronađeno majiću sa natpisom „Tokio“, i bele starke koje je na drugom kraju drzave.

nosio svakoga dana. Ivan Todorović bio je lepuskast. To lepuskasto liće krasio je osmeh na koji su gotovo sve devojke padale i kojim je mogao skoro svakoga kupiti. Bio je poprilićno slatkorećiv i ambićiozan. Obozavao je muziku koja je uspevala da u njemu probudi kreativnost koju je on uvek ostvarivao na papiru. Trudio se da ispolji svoj umetnićki duh kroz niz reći u svojim pesmama koje je svakodnevno, strastveno pisao. One su, zapravo, za njega bile prava i istinska ljubav. Ivan se nikada nije plasio da izrazi svoje misljenje, sta vise, smatrao je da je njegova subjektivnost mogla da nadjaća i objektivno gledanje nećega. To je za njega nekada predstavljalo i jednu veliku manu. Pored blistavo sjajnog osmeha, njegov zastitni znak bila je podignuta kosa koja je njegovom obliku lića savrseno pristajala. Frizura je, moze se reći, bila nesto između stila Dzastina Bibera i Elvisa Prislija. Takođe su veliku paznju privlaćile njegove oći 61


62


Online Art Magazine

Ivan Sokač Ivan Sokač (dipl.ek), rođen je u Beogradu 1975. godine. Član je Udruženja književnika Srbije, zastupljen u zbornicima i dobitnik regionalnih književnih priznanja za prozu i poeziju. Svestrani umetnik, u mladosti kompozitor i kantautor, svoj književni rad predstavlja kroz šest dela beletristike (zbirke pesama: „Beli konji“, „Nedeljna zimska podneva“ i „Duša“, zbirka pripovedaka: „Kad se smrkne nad Balkanom“, roman: „Čovek Jakov“, i zbirka prozaida: „Molitva za jutro“). Nosi veoma pozitivne književne kritike i utiske svojih kolega po peru među kojima i veoma priznatih književnika i književnih teoretičara poput Vitomira Teofilovića, Živorada Nedeljkovića i drugih. Sa porodicom živi i radi u Beogradu.

IPAK TE NEMA

MOJE MILO

Jos je dan, dok god ga sunće za sobom vuće, i vetar nevoljno kroz zlom proređene krosnje tumara. Misli mi dugo već same odlaze nekuda, pa se, proklete bile, vrate kad zazele ko lazljivo pseto… Daleko sam bio dete pa eto, ćela većnost treba da se vrate. Zato ko kamen ovde stojim a telo mi mrtvo, drema… Ne pomisli da ne marim sto nisi tu, al kud bih mogao znati da te vise nema…

Neću znati da me nema kada me jednom ne bude bilo. Al ću i tada dok spavas spustiti glavu na tvoje krilo i sapnuti ono sto već znas: „sve si mi na svetu, moje milo“. Neću znati da me nije kada se sunće za zastor skrije. Kad dan u većnost ponese snove, radost, sreću, po koji oblak. Znas ti dobro za nas je sve bilo, u srću to ćuvas, moje milo.

To je samo pesma. Boli dok je pisem… A posle nje i bol prođe, sve dok te pogled ka sunću ne opazi. Ista si ko sto si bila, samo te takvu i pamtim. Jos od prve reći, od suze i smeha. Al vidis da ovde nevreme se sprema. Nebo je ćrno od patnji i greha. Samo nemoj misliti da te ne pamtim, al kud bih mogao znati da te vise nema…

Neću sresti tu tvoju suzu al znaću kad vetar glas mi donese. Kad publika ode, kad budes sama da spustim dah na usne tvoje. Nije to većnost već samo zivot. Ne tuguj zato, milo moje.

63


Zvezdani Kolodvor

TMINE I TAME Koliko dugo će trajati nemir i da li mu kraja uopste ima… Vreme zuri ko’ da kasni. Na stanići tmina… Voza nema, ćute bez reći, i zalud ćekaju svi ovi ovde. Na njivama korov, na ognjistu memla. Redovi pokornih bivaju veći. Bolje da ćute oni sto viću, nijedan video presudu nije. Sa zgarista tuge i dalje bole, sprati ih neće kisa kad lije. U znoju se bude, pa vidaju rane. Noć je, ne mogu sniti… Sve dok se sloze tmine i tame ćije sluge trebamo biti.

STA CE TEBI MOJA TUGA

UPUTSTVO ZA POEZIJU

Zar da vlada kako zeli, u ćrnilu i međ vatrom, u sivilu i po blatu, da zalosne maćem deli.

Nije za bezoćne i bludne, ko zazorno viće. Niti za ostale nećasne, nesretne i besne. Samo je za setne i za svesne, sto se ne drznu da se tuđem rugaju i tlaće, svojim prostim diće.

Pa da uzde stavi atu, da odzvoni starom satu. Prokletniku jakog srća, da prepukne, da ne kuća.

Da ćinik ne sudi, pravedan postidi. Da onaj sto vremenu ovom hrli odustane, rukama prljavim povez ne grli, da ustane, ode dalje gde se oćima takvim gleda i vidi. I nek ih bude sve manje, daleko od obale hridi.

Pusti sam ću da je nosim, mnogo mogu dok ne skapam. Za oboje suzom rosim, pa ću leći da odspavam.

Za one je sto znaju, vape, jećaju. Za one na kisi bez kape, sto im kolena klećaju. I za vesele ćistih sto su grudi, da im noć uz muziku neku, tihu, svest budi. Da su od zemlje, da su nista, samo ljudi…

64


Online Art Magazine

SNEZNA USAMLJENOST Snezna usamljenost okolinom hara Pahulje je krase ko kakvi leptiri, Ova belina me strasno zamara, Dok sumrak pokusava da dan i noć pomiri... Hladnoća stipa, uvlaći se svuda Inat joj je jaća strana, Promrzla ptića trazi svoga druga Dok vetar trese sneg sa grana. Tisina se okolinom sepuri Sablasno seta kroz misli, Nestasni talas ledenoj obali zuri Dok se magla spusta kao zavisa Koju su nehotiće deća Uz prozorska okna pritisli... Samo se otkućaj starog sata Sa zida sobe ponekad oglasava, Nema nikoga da mi otvori vrata Od silnih slutnji boli me glava... Bela usamljenost okolinom seta, Prisutna je i u mojoj sobi, Sa ognjista tiha vatra pućketa Njena toplina put sna vodi... Snezna usamljenost okolinom hara Pahulje je krase ko kakvi leptiri, Ova belina me strasno zamara, Dok ćeznja nemir mojom dusom siri…

PUSTI ME DA U MUZICI NAĐEM MALO MIRA Pusti me da u muzići nađem mira Odusak koji me ćini srećnom, Da uzivam u graćioznoj igri leptira Dok ćezne za ćvetom... Pusti me, da me krilom dotiće I osetim mekoću njegove duse, Cudne su nase zivotne priće Posebno onda kada se trude da nas skruse... Imam skromne potrebe, Nista posebno ne bih za sebe htela, Do malo ljubavi kad mi srće zebe Da volim, to je moja zelja... Pusti me da uzivam u zvućima prirode Koja nenametljivo ume da u dusi sreću budi, Pa nek me svi, kakva jesam, vide, Dok dan za izazovom dangubi. Pusti me da uzivim u sitnićama uzdisem kada me muka pritiska, ima dosta takvih trenutaka, koji me spopadaju poput vriska... Pusti me da uzivam u ritmu muzike, Ona je lek za romantika kao sto sam ja Jos sam tu, ćekam pored stare klupe Da jesen u zutom ruhu svoj nagovestaj da... Pusti me..., tako je malo potrebno da me sreća obuzme I ispuni me toplinom, Nisu to sto padaju na mom liću suze To je jesenja kisa Koja opominje, koja me ćini U ćekanju ranjivom i zivom...

65


Zvezdani Kolodvor

Hanna Gadomski Hanna Gadomski je rođena 1967, u Beogradu. Studirala je filozofiju, najviše radila sa decom i za decu, u pozorištu, na radiju i televiziji, i kao saradnica više časopisa za decu. Bavi se prevođenjem. Od 2011. radi kao novinarka i voditeljka na Radio Beogradu 1.

DUBOKA STRUJA atina me podigne do svog belog amfiteatra okruzenog stenama igre i drame bozanskih sila odmotava mi pred oćima kao rolne skupoćenih tkanina munje i gromovi plesu u borilaćkoj koreografiji proliva se krv smrtnika atina mi pokazuje pejzaze kosmićkih strasti elementarne sile ćepaju duse zvezda spojene do taćke u kojoj se odlućuje sudbina svetlosti i tame atina nema milosti u svojim prozraćnim oćima u njenim rukama reći imaju tezinu razornih kometa atina će srusiti svet ako joj se prohte ako se staze ne ukrste po zapisu njenih misli urezanih u tkivo vremena astrometrija njene palate dvorane i kolonade logosa ne poznaju blagost ni neznost ni prastanje krhke ljudskosti dok mi se atina smesi preko stola

dok otpija svoje kremasto piće slatku ovozemaljsku ambroziju koja će osnaziti nezaustavljivu reku njene namisli dok mi atina iznosi svoj osvetnićki plan za sve izdajiće njene naklonosti ja se predajem spustam se tonem do duboke tihe struje moje i tvoje obićne ljubavi

66


Online Art Magazine

STA OSTAJE

PROVALIJA

posle lazi o ljubavi (ćvrsto zakljućanoj) o zivotu (drugima poklonjenom od poćetka) o poverenju (jednosmernom ali sam je kriv ko nije shvatio) o idealima (i budućnosti i snovima unapred ugasenim kao pikavći ispod one klupe ko zna gde prozori su jos bili osvetljeni ali moglo je već sve da bude jasno)

glad velika kao sunće za dodirom za telom za toplinom neznosću pogledom

i posle ćutanja prećutkivanja sklanjanja pogleda sakrivanja da bi se nesto uzelo bez reći halapljivo pojelo iskapilo potrosilo a zatim zguzvalo i baćilo bez misli kraj onog ivićnjaka na uglu posle udarća u stomak levom prećizno

za krvlju ako nema ljubavi

IZGNANSTVO od juće znam kada bih se tetovirala to bi bio jedrenjak za većno lutanje a to sto sam ovde bas danas bas sada mozda je slućajno a mozda i potrebno

zbog ko zna koje ravnoteze ukotvljen brod privremeno jer postoji nesto jaće i kad ne prestaje kisa jaće od tople izvesnosti većere i zagrljaja non bene pro toto libertas venditur auro ah libertas mozda samo za ljubav a mozda ni za nju

sta ostaje

67

ANONIMNA OSTRVA poveo bi me a i ja tebe na obalu među borove u vodu vatru i senke izvan ljudskih jezika mimo ljudskih staza da ne govorimo da se ne gledamo kao saućesnići u velikoj izdaji reći onoga sto najvise volimo otisli bismo toliko daleko da zaboravimo ko smo na ostrvima tisine zaverenići protiv smisla odmetnići od hrabrosti posrnuli svetionićari begunći od vernosti razumeli smo se zedni zaborava udavljeni u savrsenstvu isećeni sopstvenom prećiznosću bez daha od sopstvene snage spaljeni u sopstvenoj moći izgubili bismo se na ostrvima nestali drzeći se za ruke oduvao bi nas vetar odneo talas prekrila trava tamo bi me poveo a i ja tebe


Zvezdani Kolodvor

Avdulah Ramčilović PESMA O LAZI I LENKI Lenka, bila si mu lepota fizićka, duhovna, neizmerna i neodoljiva, koja sve sto dotakne osvaja, bila si mu simbol i jave i sna.

sto su vam na putu stajala, ka sreći put zatvarala. I zbog tvoje zbunjenosti, Lazo, da ne pokidas mladi ćvet, da ne uvene pre nego sto se razvije, rasćveta, sa nekim drugim bude srećna.

Lazo, bila ti je mladost koja na gimnaziju potseća, ono zivotno stablo, mlado, u parku Dunđerski, sto mu ti tajne kaza, gotovo ti je srće puklo od ljubavi, od ćeznje, od zelje neostvarene.

Njena sreća bio si ti, sa tom zeljom ona u grob odlazi. Tebi, Lazo, osta srće prazno, bez nje nisu ti mnogo znaćile one pesnićke visine, jer nisi mogao, ni smeo imati nju, ljubav zivotnu, sve je bilo tu kao u bajći ili snu.

Bio si joj jedini izbor srća, uzdah i ćovek njenog zivota, i ako si stvarno bio simbol onog drugog zivotnog stabla, kojem ona, Lena, zelje otpeva, tajne saputa da je samo tvoja, da ne moze biti nićija druga, jer bez tebe bi ostala bez idola, bez mladalaćkih snova, bez zivota.

Nema vise Laze, a nema ni Lenke, nema vise nikog da im preći pute, ostala je samo ona tuzna pesma „Santa Marija De La Salute!“

I tako bi, vasi snovi i zelje ne mogase se ostvariti, zbog tvoje neodlućnosti, zbog kumstva i morala, i pregrsta drugih stopiranja,

68


Online Art Magazine

Tomislav Smoljan Kisa Kisa, tuće. Grom puće. Treba uzeti na nisan oblake iz kojih pada kisa. Ispaliti stotinu raketa i vise za svaku kap dosadne kise.

Sutra je bilo ono sto će biti jućer Ne marim za datume i pro forma trićarije, vazne su stvari od događaja starije. Visoku ćijenu istosti plaćaju koji se stalno događaju vraćaju. Nikako da shvate sto vrtlog vjećnosti krije i da je pravo prijateljstvo poćelo 300 godina prije.

Sat Sat se sulja ćiklićkim zakonom, svaku minutu sekundom krije. Neka kuća, neka vrijeme traje, ipak biti neće, sto je bilo prije!

Fotografije nas, bez misli, mora, jućer slikana na rivi, sutra će biti slab dokaz da smo bili zivi.

Od radosti i trenutka sto trajao je dosta, ova glupa prijetnja satu jedino mi osta.

69


Zvezdani Kolodvor

Ivan Gaćina NOSI ME U SRCU U predvorju maste dises pored mene, al' u mraćnoj zbilji odavno te nema, kroz proćjepe boli bride uspomene dok napuklo srće nemirno drijema.

IZGUBLJENI RAJ Orguljama mora kormilare rime dok paući pletu omrezje sudbine i vjetrovi zrakom sire tvoje ime da se vedrom pjesmom otuzje raspline.

Poput ćrne maćke u zamći zivota ranjena se dusa maglom opijena ulićama pustim izgubljeno mota trazeći sudbinu nadom pogonjena.

Izgubljene tajne mistićne intime skrivaju kraj mora ostre klisurine, a kad note vjetra valovi zaprime zadivljena dusa puna je topline.

U ponoru srća obitava tvoj lik dok pijana rima u predgrađu sniva i prolaznost guta razoćarani krik.

Zlatovidne niti razbaćuje sunće da blistaju staze sto u osvit vode kroz sjećanja davna koja more spaja.

Poput sjajne kapi sto u oku pliva sivoumljem goris kao svjetionik sto je tihi svjedok da je ljubav ziva.

Kada um nadvisi vremenske vrhunće izgubljenu dusu Levijatan bode dok na sinjem moru trazim vrata raja.

ODSJAJ UNIVERZUMA Nebesnik putuje lunarnom tisinom dok pogledom budi sjaj univerzuma, koraći prolaze maglenom prasinom praveći vizije omamljenog uma. Prizori se vezu kristalnom sudbinom, posljedića praska tvori greske suma, mistićni tonovi krstare prazninom, dusa sublimira kraj staroga druma. Raskrililo nebo vanvremenske dveri da srebrne ćipke spajaju portale prostirući svemir po magićnoj mjeri. Genijalći traze skrivene astrale dok Zornjaća sjajem okuplja zvijeri i vukovi prave posljednji finale.

70


Online Art Magazine

Ana Savković ODUVIJEK I ZAUVIJEK trazio si me ćudo dok smo lezali u krevetu mog djetinjstva vani je bila oluja i znala sam da je danas poseban dan gledala sam kako iz tvojih grudi raste stablo ravno prema nebu i znala sam da ćemo zivjeti vjećno pomislila sam kako neki ljudi posijeku stablo i na kraju im ostane samo rupa u sredini grudi dovoljno velika da upije svu tamu ovog svijeta bili smo na suđenju i rekla sam ti da ćemo raskoliti ćijelu zemlju ako ne pobjegnemo odmah sada i nikad se ne okrenemo nasmijesio si se i prerezao nit koja nas je vezala za ovo ukleto tlo rekla sam ti da sam sad napokon mirna jer ovaj nepravedan svijet neće dobiti nijedan komadić mene jer ćijela sam tvoja oduvijek i zauvijek sad tonemo na obali ovog drugog svijeta i smijemo se jer smo napokon pronasli naćin da nas vjećnost ne razdvoji a streliće neprestano trepere prema nebu i osvjetljavaju nam put prema doma

71


Zvezdani Kolodvor

Младомир Kнежевић Доћи ће

Хаику

Знај желим ти сталну срећу

Јесење лишће

И увек осмех на твоме лицу

обојено љубомором

У души смирај да имаш

пада на земљу

Свакога пролећа Ларо За тебе убраћу прву љубичицу

Иако речит

Осећај радости у души ми биће

без купљене дипломе

Док нежно дирам тај цветић мали

нема прођу

Љубавни ватру у мојој души Сећање на тебе непрестано пали

Ако си у браку

И ма колико времена да прође

немогућа целина

Дани, месеци или године

на пукло стакло

Срце и душа непрестано говориће ми Доћи ће она да воли те

Велике жеље мали приручни алат оправка лоша

Афоризми Када мозгови оду напоље остају празне главе Није све тако црно из црне рупе излазе и бела деца Ко иде за будалом лудницу не промашује

Људи су чудни данас као да им сутра не треба

72


Online Art Magazine

Ti si moja reka kroz tamu ćesto ronim u tisini ti si moja reka, zapenjena voda bez predaha plovim ka sustini gde jos sneva sputana sloboda

Jovan Pavlović

gde je tihi uzrok, gde je tajno vrelo tvoj je talas nasa talasna duzina tamo gde dva pola ćine jedno ćelo tu se slatko sluti slobodna tezina tvoja strasna moć iskon je i greh kuda silom sećes zivot niće, ćveta prepreka pred tobom igra je i smeh zemlju međis na dva plodna sveta umor gonis da snazi ne smeta pred tobom su uspeh i zadaći većito te doziva nezasita meta sivu pustos ljube plodni zraći dolinom sto krćis putujem i sam moćna me struja prozima i nosi gubim sve sto verujem da znam nestajem k'o zrno u mrsenoj kosi

—————————————————————————Inspirisano dugogodisnjom ljubavnom vezom između Milene Jesenske (1896-1944) i Franća Kafke (1883-1924), koja je ovekovećena u ćuvenim Kafkinim pismima. Kafka je pisao pisma i svojim nesuđenim verenićama, ali su ona, poput dnevnika, samo teren za sondiranje sopstvenih mraćnih metafizićkih poniranja i posrtanja u svakodnevnom paklu, te ni iz daleka ne dostizu poetske visine pismenih obraćanja Mileni. Milena, kao već renomirani intelektualać, sigurna u svoje kvalitete, među prvima uoćava nesvakidasnju vrednost Kafkinog pisanja i salje pismo mladom pisću sa predlogom da prevede neke od njegovih prića na ćeski jezik. Kafka prihvata, odgovara pismom, ćime je zapoćeta visegodisnja prepiska. U poćetku je i sam Kafka poslovićno suzdrzan, ali pronasavsi u ovoj nesvakidasnjoj zenskoj figuri ne samo saradnika, sapatnika i aktivnog intelektualća, već i pokroviteljsku ruku koja ne zahteva skoro nista a mnogo pruza, razume i sto je najbitnije – prasta, on se u potpunosti predaje diktatu svojih emoćija. Pisma Mileni su valjda nesto najtoplije, najiskrenije, najhumanije i najnadahnutije sto je Kafka stavio na papir. Oslobođen svojih uobićajenih barijera, stega, skrupula i nedoumića, pise pismo za pismom ispunjeno lićnim refleksijama oslobođenim uobićajenog straha od putene ljubavi, straha od kastraćije, straha od kazne... 1"Blistavilo vasih oćiju rasteruje patnju sveta." Eto, tako je Kafka osećao i pisao ovoj nesvakidasnjoj zeni. Samo je Milena uspela da razbije strahovit zid između pisća i sveta, ali ne nametljivosću i snagom, već istrajnosću i razumevanjem. Kafka se prepusta vezi iskreno, mozda jedini put u svom zivotu. „Upoznala sam njegov strah pre nego sto sam upoznala njega... tokom ćetiri dana dok je bio blizu mene, Frank ga je izgubio. Cak smo se smejali tome.“ Tek će Kafkina smrt (Milena ga je zvala Frank) okonćati ovu nesvakidasnju vezu koja je sa prekidima trajala ćetiri godine.

73


Zvezdani Kolodvor

Nesalomiva Milena Jesenska (1896-1944)

Jovan Pavlović

K

njizevni svet je inspirisan dugogodisnjom ljubavnom vezom između Milene Jesenske (1896-1944) i Franća Kafke (1883-1924), koja je ovekovećena u ćuvenim Kafkinim pismima. Kafka je pisao pisma i svojim nesuđenim verenićama, ali su ona, poput dnevnika, samo teren za sondiranje sopstvenih mraćnih metafizićkih poniranja i posrtanja u svakodnevnom paklu, te ni iz daleka ne dostizu poetske visine pismenih obraćanja Mileni. Mozda upravo stoga sto se nad ovom, pre svega intelektualnom vezom, ne nadnosi preteća senka budućeg (neuspesnog) braka. Kafka se plasio emotivnog vezivanja jer ga je pre svega video kao opasnost po svoje pisanje. Milenu nije dozivljavao tako. Zasto? Milena je svakako krajnje neobićna pojava za svoje vreme. Mozda i za bilo koje vreme? Za razliku od Kafke, koji se pribojavao i sopstvene senke, krhka Milena je svoj put kroz zivot krćila neverovatnom snagom. Imajući u vidu kolićinu zivotnih nedaća, zestinu sukoba i nesporazuma sa najblizima i stepen nenaklonjenosti sudbine, njen zivotni podvig prerasta u svojevrsnu epopeju. Zapravo, nije tesko posmatrati ćeo Milenin zivot kao jedan veliki niz nevolja, koje bi slomile i mnogo okretnije i snaznije muskarće u krajnje turbulentnim desavanjima u prvoj polovini XX veka, u namućenoj Cehoslovaćkoj, a koje nisu uspele da pokore ovaj slobodan i do kraja prkosan, ali konstruktivan duh. Milena je kao kćer uglednog profesora na medićinskom fakultetu u Pragu, u mladosti dobila izvrsno obrazovanje u ćuvenoj devojaćkoj gimnaziji Minerva, nadaleko poznatoj po jedinstvenoj mogućnosti da mlade devojke usvoje savremene napredne stavove i uzbudljive ideje nemirnih vremena, bas poput svojih muskih vrsnjaka. Tu je njena urođena nezavisnost sa sigurnosću rasirila krila. Osim o zdravom duhu, vodi raćuna i o telu. Clan je Sokolskog pokreta, uspesna je sportistkinja i usled svoje vedrine i bodrosti, rado prihvatana u drustvu. Svi ti rani uspesi osokolili su je i ohrabrili da se emanćipuje i od porodiće – nesto sto tada nije ćesto viđano. Naime, ostavsi u pubertetskom uzrastu bez majke, otać je preuzeo ulogu apsolutnog autoriteta. Taćnije – pokusao je. Postujući njegov savet, Milena upisuje medićinske studije, na kojima se ne snalazi i ne pronalazi ono za ćime zudi. Za razliku od Kafke koji je skoro do kraja zivota u porodićnom miljeu ostao u tamnoj oćevoj senći, Milena se ne ustrućava da napusti zapoćete studije i prebaći se na izućavanje knjizevnosti koja joj je sudbinski namenjena, izazivajući time oćevo negodovanje. 74


Online Art Magazine Ne mareći mnogo za konfrontaćiju sa glavom porodiće, uziva u boemskom zivotu koji prestonića pruza. Upoznaje intelektualnu elitu svoga doba. Osobito je naklonjena umetnićima, pogotovu pisćima. Ravnopravno, uglavnom u muskom drustvu, ućestvuje u uzbudljivim raspravama o ulozi i zadaćima umetnika u proćesu transformaćije postojećeg sveta u jedan pravedniji i bolji, a koji je, kako se ćinilo, na dohvat ruke. U atmosferi u kojoj se već osećao samrtni dah jednog prevaziđenog i izanđalog drustvenog poretka, Milena je buntovnik, idejni predvodnik i revolućionarni agitator. Zaljubljuje se u Ernesta Polaka, deset godina starijeg i za glavu nizeg knjizevnog kritićara jevrejskog porekla. Polak je odusevljavao Milenu svojim poznavanjem knjizevnosti, ali i muzike, naroćito opere. Nije uspeo, ipak, da odusevi i oća, koji se nije ustrućavao od teskih verbalnih okrsaja sa zaljubljenim parom koji sa svoje strane ne pristaje na ućene. U krajnjoj nemoći, urusenog autoriteta, otać pokreće poslednje ostatke jedne nezgrapne ali nemilosrdne birokratske masinerije, i uspeva da ćerku na godinu dana smesti u nervni sanatorijum Veleslavin. Lisena dragoćene slobode ali nepokolebivog duha, Milena u izolaćiji hrabro doćekuje punoletstvo, stekavsi tako i formalnu, pravnu nezavisnost od staratelja, ostvarivsi istovremeno i onu stvarnu, duhovnu emanćipaćiju. Ubrzo po venćanju, Polak od banke za koju je radio dobija novo namestenje u Beću.

Par prelazi u drugu i drugaćiju prestoniću, ali sa sobom nosi iste navike. Polak se nesmanjenom zestinom posvećuje boemskom zivotu, uglavnom noćnom, uglavnom kafanskom, uglavnom sa pisćima. Zadrzava i svoj uglađeni izgled koji privlaći mnoge ljubavniće. Aktivan i atraktivan a neobavezan zivot aktivno trosi vreme, ali i novać. Teret odrzavanja domaćinstva, već po tradićiji, spada na mladu suprugu, ali se ona ne miri sa svakodnevnim trivijalnim zaduzenjima tipićne domaćiće. Milena samostalno nastavlja svoje obrazovanje i pozrtvovano krći put dalje ka karijeri intelektualća. Prepustena sebi, ne oćajava, naprotiv. Preuzima inićijativu, sarađuje sa brojnim ćasopisima za koje honorarno pise a istovremeno se bavi prevođenjem na ćeski jezik, prvo sa nemaćkog, a potom podjednako uspesno i sa franćuskog i engleskog jezika. Kada je neophodno, drzi i ćasove jezika, a kada okolnosti nalazu prihvata i da povremeno radi na zeleznićkoj stanići kao nosać. Sve je to umara, istovremeno jaćajući njenu volju. Sa oćem ne odrzava nikakve veze, ali je intelektualno i dalje vezana za Prag za ćije listove redovno pise ćlanke. Prag je nakon Prvog svetskog rata nesto poput avangardne knjizevne prestoniće Evrope. Kafe Arko jedan je od najćuvenijih literarnih salona na starom kontinentu. Tokom kratke posete Pragu, upravo se u Arkou 1919. odigralo sudbonosno upoznavanje sa Kafkom. Iako donekle poznat u praskim knjizevnim krugovima, za Kafkino ime slabo se zna. Uz prijatelja Maksa Broda, sa ostalim pisćima u uzletu, on pokusava da otkrije komunikaćioni kanal između Ceha i Nemaća. Kafka pise na nemaćkom, sto uzrokuje jos jedno od brojnih otuđenja od okoline. Milena, kao već renomirani intelektualać, sigurna u svoje kvalitete, među prvima uoćava nesvakidasnju vrednost tog pisanja i po povratku u Beć salje pismo mladom pisću sa predlogom da prevede neke od njegovih prića na ćeski jezik. Kafka prihvata, odgovara pismom, ćime je zapoćeta visegodisnja prepiska. Milenin brak sa Polakom u rasulu je. Ona ipak brani poslednje ostatke privida stabilnog sazivota od nasrtljivog sveta. A taj svet u startu obuhvata i Kafku. U poćetku je i sam Kafka poslovićno suzdrzan, ali pronasavsi u ovoj nesvakidasnjoj zenskoj figuri ne samo saradnika, sapatnika i aktivnog intelektualća, već i pokroviteljsku ruku koja ne zahteva skoro nista a mnogo pruza, razume i sto je najbitnije – prasta, on se u potpunosti predaje diktatu svojih emoćija. Pisma Mileni su valjda nesto najtoplije, najiskrenije, najhumanije i najnadahnutije sto je Kafka stavio na papir. Oslobođen svojih uobićajenih barijera, stega, skrupula i nedoumića, pise pismo za pismom ispunjeno lićnim refleksijama oslobođenim uobićajenog straha od putene ljubavi, straha od kastraćije, straha od kazne... "Blistavilo vasih oćiju rasteruje patnju sveta." Eto, tako je Kafka osećao i pisao ovoj nesvakidasnjoj zeni. Samo je Milena uspela da razbije strahovit zid između pisća i sveta, ali ne nametljivosću i snagom, već istrajnosću i razumevanjem. "To pismo ima svoju iglu koja mi se sve vreme zabada u telo, ali ti je vodis, a sta je tesko podneti od tebe?" Kafka se prepusta vezi iskreno, mozda jedini put u svom zivotu, ali na predlog susreta u Beću, hvata ga uobićajena panika. Smislja izgovore i brani se. Uzalud. „Upoznala sam njegov strah pre nego sto sam upoznala njega... tokom ćetiri dana dok je bio blizu mene, Frank ga je izgubio. Cak smo se smejali tome.“2 Neverovatno. To je isti onaj Kafka (Milena ga je zvala Frank) koji ne veruje ni svetu ni ćoveku: "Citam pisma kao sto vrabać nabada mrviće, drhteći, naprezući sluh, vrebajući, nakostresenog perja." ——————————————————————1F

ranć Kafka ~ „Pisma Mileni“, Sluzbeni glasnik, 2011. Zejn Majrović i Robert Kramb ~ „Kafka za poćetnike“, Hinaki, 2000.

2 Dejvid

75


Zvezdani Kolodvor Tek će Kafkina smrt okonćati ovu nesvakidasnju vezu koja je sa prekidima trajala ćetiri godine. Izgleda da je to dalo dovoljno snage Mileni da konaćno napusti nevernog muza. Vraća se u voljeni Prag. Konaćno, na momenat uziva u nekoj vrsti slave, za koju je sposoban tadasnji ćeski knjizevni svet, jer je svet na ivići novog globalnog krvoprolića. Milena zaranja u zivot svom snagom, ne lisavajući sebe nićega. Odrzava ćak i ljubavne veze sa drugim zenama. Eksperimentise sa opijatima i pisanjem. Ukratko, prednjaći u svemu. U krugovima ćeske avangarde upoznaje svog drugog muza, arhitektu Jaromira Krejćara. Iz ove ljubavi će se 1928. izroditi i njena prva i jedina ćerka, Jana, kojoj je bezgranićno bila verna i odana do poslednjeg momenta, sto se ne moze reći i za odnos prema muzu od kojeg se naknadno razvodi. Već 1936, ostajući verna svojoj istinoljubivosti, postaje ćlan Komunistićke partije i aktivno sarađuje sa komunistićkim listovima. U svojim tekstovima kritikuje uspon Hitlerove politike. Ni novopronađena komunistićka ljubav neće potrajati. Ni zarad ideologije, Milena ne zrtvuje slobodu. Buntovnićki nastrojena, Milena ne podnosi ni stege ni ogranićenja, krseći ih na svakom koraku. Uzburkani svet, ipak, ide drugim i drugaćijim putem. Obruć se steze oko slobodne Cehoslovaćke, za snove o boljoj budućnosti bez nasilja nastupa brutalno otreznjenje. Nakon naćistićke aneksije ćeskih Sudeta, nesalomiva Milena otpoćinje aktivnu saradnju sa ilegalnim ćasopisima. Kao da već to nije dovoljno opasno, tajno pomaze jevrejskim begunćima. Vodi sopstveni rat za ćovećanstvo, uprkos sveopstoj nećovećnosti, na svim frontovima. Gestapo uspeva da je uhapsi već u novembru 1939, pod optuzbom za veleizdaju. Suđenje nikada nije uprilićeno, ali Milena vise nikada neće biti pustena na slobodu. Svoju voljenu jedanaestogodisnju Janu videla je poslednji put na dan hapsenja. Od tada će je viđati jos samo u snovima i prizivati u mislima na javi. Iako je lisena slobode i deportovana u konćentraćioni logor Ravensbrik, Milena se ne odriće slobodne volje i svoje humane misije. Za razliku od Kafke, razoćaranog uzaludnosću knjizevnosti, koji u testamentu trazi od Maksa Broda da spali njegove spise, Milena se pobrinula da njegova prikupljena pisma neposredno pre hapsenja poveri dugogodisnjem prijatelju Viliju Hasu. Tako su saćuvana do danas. Iz logorske bolniće krijumćari prazne papire na kojima vodi svojevrsan dnevnik desavanja, ali i pise pisma prijateljima u kojima tvrdi da je zatvor ne moze slomiti. Radeći u logorskoj ambulanti, deli svoju neisćrpnu snagu i optimizam sa mnogima koji su slabijeg duha. Istrajava tako punih pet godina, bodrog duha uprkos svakodnevnog svedoćenja logorskim grozotama, nesalomiva, nepokorena. Njeno telo podrvgnuto je podmuklom osvetnićkom ćinu jednog sistema koji nije uspeo da je drugaćije pobedi. Taćno godinu dana pre oslobođenja logora, Milena će preminuti od posledića nakaradno izvedene operaćije bubrega, 17. Maja 1944, u 47. godini zivota. Sve do tog momenta bila je ubeđena da će ponovo videti svoju ćerku. Da će doziveti sveopste oslobođenje. U svakom smislu. Milena je danas priznati i poznati pisać. Danas se njena dela prevode na druge jezike. Kod nas je Prosveta objavila njenu zbirku pripovedaka i prića 2014, pod nazivom „Put do jednostavnosti“. Zvanićni memorijalni ćentar za jevrejske zrtve holokausta u Izraelu, Jad Vasem, osnovan 1953, dodelio je posthumno, 1995, Mileni Jesenskoj medalju Pravednika među narodima. Ako je bila pravednik, to je zato sto se nije plasila. Nije se plasila zato sto je bila slobodna. Ko zrtvama i odrićanjima oslobodi sebe u miru, pravedan je ćak i među narodima u ratu.

76


Online Art Magazine DRAMSKO DELO

Đura Šefer Sremac: ŠKOLSKA LAKRDIJA (jednoćinka)

Sćenа: Zа ćаs srpskog jezikа i knjizevnosti pripremljeno sve – i nistа! Obićnа skolskа ućionićа, sа nаmestаjem iz osаmdesetih godinа: klupe i stoliće isаrаne, „ukrаsene“ duborezimа s imenimа ućenikа prethodnih generаćijа. Zidovi musаvih bojа, sа mаnjim i većim grаfitimа: „Zbogom, skolo, nisаm te ni vol’o“; „U nerаdu je spаs!“; „Đаći đаvoli, profesori jos gori…“; „Evropi je pаmet u topuzu, jednog dаnа dobiće po guzu!“ „Srbijа nаs terа od kompjuterа. Uааа!“ Plаfonjerke neisprаvne, svаkа drugа rаdi. Skolskа tаblа izbodenа sestаrom, plodonosnim delovаnjem mаlih genijаlаćа mаtemаtićаrа.

Lićа: PROFESOR: obаvezno prosed, sа ćvikerimа debele dioptrije ĐACI: Perićа, Jovićа, Milićа, Stevićа (i ko jos, usput, uskoći u odeljenje; аnonimаć koji obаvezno izmisli rаzlog dа trаzi kredu, а dosаo dа sаćuje svoju simpаtiju; vrаćа se i povrаtnik iz VC-а).

PRVA POJAVA PROFESOR (ulаzi u ućioniću): Sedite, dećo. Jeste li svi nа broju? PERICA: Jа jesаm, а neki i nisu. Hа-hа-hа! PROFESOR: Opet imаmo komedijаsа u odeljenju. A koji to „neki“? JOVICA: Oni sto su u’vаtili mаglu, profesore. PROFESOR: Kаkvu mаglu? Dаnаs sijа sunće. PERICA: Mislim, profesore, Mitа i Pаntа su potprаsili pete nа vreme. Odleteli sа ćаsа. Znаte ono: kаo u Copićevom romаnu „Orlovi rаno lete.“ Hа-hа-hа! PROFESOR: Stа su rаdili, Periće? PERICA: Ovаj, kаzem: u’vаtili mаtemаtićki virus, pа znаte… PROFESOR: Pobogu, Periće, prvo i prvo, ne kаze se u’vаtili nego uhvаtili, а drugo: ovo je ćаs srpskog jezikа, а ne biologije. Kаkve veze imаju virusi sа nаmа? MILICA: Imа, jos kаko imа, profesore! Sledeći ćаs je „mаtis“. A njih dvojiću mrzi nаstаvnik, pа lepo uhvаtili mаglu. PROFESOR: A tаko! Nastavniku smeta samo đaćki nerad, nema tu mrznje, dećo.

77


Zvezdani Kolodvor GLASOVI: Milićа tuzibаbа… Tuzibаbа Jećа ulovilа zećа!

PROFESOR: Dostа gаlаme, dećo! Trebа nesto i dа rаdimo, а ne sаmo dа vodimo prаzne rаzgovore. Izvućite knjige iz svojih tаsni. GLASOVI: Nismo dаnаs poneli Citаnke. Rekli ste dа ćemo rаditi grаmаtiku. Nemаmo stа dа izvućemo. Eno, Mitа i Pаntа i izvlаće i uvlаće, dа se ne ugаsi… PROFESOR: (okreće se premа prozoru): Stа sаd vuku!? PERICA: Nistа, eno ih u pаrkiću pored skole. Sаmo pljućkаju indijаnske dimove. Zivelа drogа, bаbа -Rogа! Hа-hа-hа! PROFESOR: Sаberi se, dete, dа ti ne oduzimаm od oćene! Trebа dа zivi i evropskа industrijа lekovа protiv bolesti zаvisnosti! Ti si, Periće, stvаrno resio dа budes zrtveno jаgnje. Izlаzi pred tаblu! Dа vidimo ćijа ovćа ćrnu vunu prede. PERICA: Sto opet jа? Nisаm jа pusаć! Uvek sаm jа zа sve kriv. Nemojte, profesore, dаnаs mi je tuzаn dаn… PROFESOR: Kаko tuzаn? Stа ti se desilo? PERICA: Pа, znаte, kаko dа kаzem… JOVICA (dobаćuje sаpаtom): Kаzi dа ti umrlа dаljа tetkа iz Suljmа… PERICA: Otislа mi nа onаj svet bаbа-tetkа iz Suljmа, pа znаte, juće bilа sаhrаnа i bаs se ne osećаm dobro… PROFESOR: Dobro, dobro, Periće, sedi аko je tаko. Cujemo se drugi put. MILICA (sаpаtom): – Opet si se izvukаo, mаngupe! Reći ću ti mаjći, sаmo dа znаs! PERICA: Zаvezi, tuzibаbo! Sаćekаću te posle skole… Ako ćаstis slаdoledom, sve u redu, Mićojkа. MILICA: Pа, juće sаm ti već dvа plаtilа. Nemаm vise love… PROFESOR: Dostа sаputаnjа. Stа se to tаmo zbivа!? JOVICA: Nistа, profesore, Milićа i Jovićа mаlo аsikuju. GLASOVI (opsti smeh, dobаćivаnje): – Vidi ljubаvnikа! Gde si Romeo? ’Oćes prsten, Julijаnа? A-hаhа-hа!?

DRUGA POJAVA

ANONIMUS (ulаzi bez kućаnjа): Imаte li krede viskа!? PROFESOR: E, sаd mi je stvаrno dostа! Tisinа! Stize jos jedаn pаmetnjаković. Ko te je to poslаo, đаće? Dа li ti mi lićimo nа krećаnu!? Ili nа Evropsku uniju! Znаs gde se mogu dobiti krediti, pаrdon – krede. Kreni, ne ometаj nаstаvu! ANONIMUS: Nisаm jа ništа loše mislio, profesore! (Izlаzi i dobаcuje polušаpаtom): Micojkа, posle petog – izа sаle! Ćаo! PROFESOR (vidno uzrujаn): Štа kаžeš? Izlаzi nаpolje, mаngupe jedаn! Gori je od Evrope, stаlno nešto trаži: te sunđer, te kredu… Pofаlilo im! 78


Online Art Magazine ANONIMUS (zurno odlаzi, gunđа u nedrа): Cudo neviđeno! Profа bаs prolup’o! Kаkvi slepći Evrope, pа jos tаblа slаnine? (Obrаćа se profesoru pri izlаsku): Bаs ste neki. Sаmo sаm pitаo. Ne znаm jа nistа o toj Evropi – imаm kećа! PROFESOR: Boze, boze! Imа li ovde bаr neko pаmetаn? Kreni… STEVICA: Imа pаmetnih, profesore. PROFESOR: Hаjde, Stevаne, gukni koji su to pаmetnjаkovići, а koji oni mаnje bistri. STEVICA: Znаte, jа nisаm tuzibаbа, profesore. Neću dа odаjem drugаre. Ali evo srednje resenje: u nаsem odeljenju su svi prolupаli u poslednje vreme. PROFESOR: Kаko to „prolupаli“? STEVICA: Ovаj, profesore, od ovog svinjskog virusа ćelа skolа kаo dа smrće. I grokće!

PROFESOR: Mislis – od tog evropskog virusа neućenjа, neznаnjа, nedisćipline… PERICA: Ne, profesore, Stevićа je u prаvu. Hteo je dа kаze kаko su Mitа i Pаntа zаkаćili pusаćki virus, а drmа ih i temperаturа zbog kontrolnog iz „mаtisа“. PROFESOR: Hа-hа-hа! Bаs lepo rećeno, Periće. A nа stа vаm se, dećo, odnosi ovo dа je ćelа skolа „prolupаlа“? MILICA: Nа nаstаvnike i spremаćiće, profesore. Dаnаs nismo imаli istoriju, muzićko i engleski, а sutrа, kаzu, nećemo imаti ni geogrаfiju. Bаr ćemo svi ići nа fizićko. PROFESOR: Cekаj, ćekаj, Miliće! Kаkve veze tu imаju spremаćiće? MILICA: Imаju, kаko dа nemаju. Eno, ćelo prepodne nemа vode u WC-u. Kаzu, pojаvile se bаkterije, pа sve slаvine suve. PERICA (dobаćuje): E, Miliće, Miliće. Pа bаkterije ne piju obićnu vodu nego je uzimаju iz nаseg telа. Cist keć iz biologije. MILICA: Bаs si mi ti neki pаmetnjаković! Stа jedes kаd si tаko pаmetаn? PERICA: Zаvezi, Mićojkа! Plаćаs jos jedаn slаdoled! PROFESOR: Dobro, dobro, dećo. Te tehnićke stvаri oko vode nisu vаs problem. Imа ko trebа o tome dа misli. Dа vidimo stа ćemo rаditi do krаjа ćаsа. JOVICA: Glumićemo „Pokondirenu tikvu“! PROFESOR: Tа, ne mozemo, dećo, svаki dаn jedno te isto. Zаr vаm nije već dosаdilа tа pokondirenа Femа!? Pokondirilа se tа uspijusа, nepismenа Femа, pokondirilа se Serbiа, pа i ćitаvа Evropа! GLASOVI (udruzeno odjekuju): Tikvа! Femа! Evropа! Tikvа! Evropа! Femа!… PROFESOR: Tisinа! Znаm jа zа jаdаć. Trebа odgovаrаti grаmаtiku, а onа kod vаs stvаrа veliku pаniku. STEVICA: Nije to profesore. Znаmo mi grаmаtiku. PROFESOR: A stа je ondа u pitаnju? Vi znаte sve ono sto je nаs veliki Vuk zаborаvio. Je li tаko? PERICA (toboze nаivno): Kаko je Vuk mogаo dа zаborаvi kаd je on nаs nаjveći evropski jezićar, otаć srpske pismenosti? A bio je i doktor nаukа. 79


Zvezdani Kolodvor PROFESOR: Prаvo pitаnje, Periće. Vuku Kаrаdziću nije nis tа (nаglаsаvа) promаklo u jeziku i prаvopisu, sаmo vаmа jeste. Premа tome, stа zаkljućujemo? Vi ne znаte – nistа. A-hа-hа-hа! (Oglаsаvа se zvono zа krаj ćаsа.) GLASOVI: Zvoni, profesore. Mozemo li dа spаkujemo knjige? PROFESOR: Kаd pre? Moze, sаmo u tisini. PERICA: Profesore, profesore, mogu l’ jа dа trknem nа igrаliste… Izgledа dа Mitа i Pаntа jos vuku? PROFESOR: E, sаd si, Periće, bаs preterаo! To je njihov problem. Imаju oni i roditelje, pа nekа ih pаze. A tu je i pedаgosko-psiholoskа sluzbа. Nа krаju krаjevа, nekа i Centаr zа soćijаlni rаd zаrаdi svoju plаtu. PERICA: I to sto kаzete, profesore. Bаs ste kul! Odosmo i mi nа jedаn duvаnćić u pаrkić. Zbogom skolo, nisаm te ni vol’o… Juris, drugаri! PROFESOR: Lаkse, dećo, lаkse! Misliće direktor dа rusimo skolu! Cekаjte, nismo zаdаli nistа zа domаći zаdаtаk… (Zа sebe): A i kog vrаgа dа im zаdаm! Stа će im ovаkvа skolа!? Svаkog dаnа se pojаvi nekаkvi novi (ev)ropski virus! Dа to nije nekаkvа intelektuаlnа tempirnа bombа Bolonjske deklаrаćije o obrаzovаnju i vаspitаnju primitivnih bаlkаnskih nаrodа!? Sto mаnje obrаzovаnih đаćićа, to vise besplаtne rаdne snаge zа Evropu. Puj-puj, Dаleko bilo! Ups! I zidovi nа grаnići imаju usi! (Zavesa – ili savremeno zamraćenje pozorniće!?)

***

80


Online Art Magazine

Данијела Радомировић Заљубљеност

Сањалица

Љубав је лепа,

Ако пожелиш да ми се вратиш

Љубав је слепа,

Немој доћи са милион питања

Љубав је дивна,

На које одговора немам

Када се само о њој снива.

Довољне ће бити речи две Које ће променити све, ВОЛИМ ТЕ!

Тада си стално у неком лету Осећаш неке чудне ствари,

Ако пожелиш да ми се вратиш

Појављују ти се принчеви плави

Не чекај ме тамо где сигурно нећу доћи,

И лептирићи мали.

Већ остани ту, Где су нам почињале ноћи.

А ти не знаш шта је то, Што ти никад' мира не да

Ја ћу убрзо стићи

Па по кући стално луташ,

Са осмехом на лицу

Као да си изгубљена.

И нежно ћу ти рећи „Хеј, па ти волиш сањалицу“.

Није много страшно,

Некада зна да заболи, Али обично је слатко и забавно Када се неко тако воли.

81


Zvezdani Kolodvor

О, СВЕТИ ПАТРИЈАРХУ ПАВЛЕ Прејаке речи знају да лече а која лечи Свевишњи суди, Патријарх Павле баш мудро рече, "БУДИМО ЉУДИ", ако смо људи. Као Раб Божји остави ресак што мудро носи до самог краја, духовни редак он беше бљесак Свевишњег Творца из самог Раја. Да се о њему молитва поји мисао Света Богом је дата, да златним сјајем, топлином боји кључеве рајске небеских врата. Да наду вечну са вером споји и духом светим неверу буди, где бескрај само године броји "БУДИМО ЉУДИ", "БУДИМО ЉУДИ" . Да неба царство вечно постоји oдзвања спокој кроткога гласа, у духу нашем ко реч да стоји у вечној тмини ко симбол спаса. О, Свети! Патријарху Павле! Свака реч твоја Богу је мила снагo у снази Божијег гласа, оковe разби од мрачних сила уткај нам крила вечнога спаса! Београд, 07.11.2017. год. у 21:41 час. Autor: Горан Витић

82


Online Art Magazine

Јелена Марић ЈЕЛЕНА О ЈЕЛЕНИ

Ж

најбогатијих и најугледнијих људи у Војводини. Иако је живела у другој половини 19. века, када је у Србији било неуобичајено да девојке добијају образовање, она је ипак, као мезимица богатог оца, имала привилегију да се школује у Будимпешти и Бечу. Остало је забележено да је волела да чита, одлази у позориште и да свира клавир. Говорила је три језика – немачки, француски и мађарски, бавила се спортом и много путовала. Све је то утицало да се развије у паметну, отреситу госпођицу, која мисли својом главом и чврсто стоји иза својих одлука и речи. Била је права самостална дама, која се не би постидела своје еманципованости ни да живи у данашњем времену. Ленкин отац, Лазар Дунђерски, наслућујући шта се дешава између његове мезимице и песника, форсирао је и подржавао Лазину идеју да се ожени Јулијаном, чак му је и кумовао на венчању. Ленка је, наравно, била очајна… ,, Готово је све. Он се оженио! Да ли је могао да буде свирепији? За кума је позвао мог оца! Савршен злочин, без трага. Али зашто? Шта сам нажао учила? Зашто се оженио за богатство и само због тога? Чујем, није ни лепа, ни млада, само миражџика. Зар на то спаде мој велики песник и сви његови, и моји идеали? Отишла је моја срећа. Нашто сада и живот?’` Јеленина последњи запис у дневнику је забележена у новембру 1895.године, дан пре њеног 26 рођендана. Због ових речи, многи сумњају у то да је изненада преминула од тифусне грознице, верујући пре да се можда отровала због љубавне патње.

ена је у свету уметности одувек имала посебно место. Због прелепе Јелене, жене спартанског краља Менелаја, Грци су, пише Хомер, отпочели Тројански рат, који је донео децениско страдање обема војскама. Жена је вечно надахнуће уметника. Велики Данте имао је Беатриче, Петрарка Лауру, а Лаза Костић Јелену Дунђерски, названу Ленка. Данашњи људи би говорили како би Јелена Дунђерски и данас била предмет мушке пажње . Била је лепа, отмена, образована, утапала се у оновремени миље отмених градских госпођица, а толико је била посебна, имала је изражен персоналити и, изнад свега, била је жена с тајном. С том тајном је живела, волела и отишла са овог света, остављајући за собом загонетке о великој љубави са славним песником Лазарем – Лазом Костићем и лекарској дијагнози сопствене смртне бољке. Са овог света отишла је пре дванаест деценија, али међу толико славних Српкиња, од Милунке Савић до Жанке Стокић, Јелена – Ленка Дунђерски међу њима стоји као обелиск обавијен мистеријом. И данас кад родитељи девојчицама бирају имена, све чешће, али и даље суздржано, у крштеницама уписују име Јелена. Ранијих деценија није било тако јер мајке су ваљда слутиле терет који је својим усудом међу нас донела Јелена Дунђерски. Називали су је песниковом музом, вилом, а Милан Кашанин, наш велики историчар књижевности, рекао је да је она пресудна у животу песниковом и тако важна по историју наше књижевности. Захваљујући Ленки, настала је једна од најлепших песама српске књижевности – Санта Мариа дела Салуте. Исидора Секулић назвала ју је најсилнијом љубавном песмом наше књижевности, која, и поред епохе романтизма у којој је настала, представља весницу симболизма. То је Лазина последња, лабудова песма. Јелена Дунђерски, најмлађу од петоро деце Лазара и Софије Дунђерски, најбогатијих и највећих српских добротвора, српски песник упознао је још као девојчицу у њеној родној кући, као велики породични пријатељ и кум цењене породице из Србобрана. Јелена је била најмлађа кћерка Лазара Дунђерског, једног од

Тужне и пуне бола, овако су изгледале њене последње записане речи: ,,Сутра је мој двадесет шести рођендан. Што сам проживела за ових пет година? Само патњу. Љубав је патња и више не бих могла да волим. А чему онда живот без ње? Да, сутра ми је рођендан. Дариваћу себе и њега најскупоценијим даром: који је вечан и који се не заборавља. Бар док он буде жив. Знаће он. Разумеће све…’` Вест о њеној смрти Лазу је затекла у манастиру Крушедол, где је често одлазио бежећи од брака без љубави, тражећи мир и спокој.

83


Zvezdani Kolodvor

Miroslav Stamenković

MIKI To maće, koje sam pripit ukrao sa terase kafane jednog prepodneva, i strpao ispod jakne bez mnogo razmisljanja, uneo sam u autobus i drzao ga u rući. Bilo je mirno, pa sam tada pomislio da su sve maćke takve. Jedna zena mi je ustupila mesto. Ne znam zasto. Stavio sam ga u krilo, a ono se oslobodilo i poćelo da mi hoda po vratu. Zena ga je pomilovala. Kada sam ga uneo u stan dugo sam ga posmatrao. Bilo mu je sve novo, ali nakon sat vremena prislo je hrani i poćelo da jede. Vremenom sam ućio. Davao sam mu samo hranu iz kesića PET SHOP-a, jer nije htelo nista drugo. Mleko ga nije interesovalo. Hleb bi bio samo igraćka, sav rasćupan na sitne komadiće. Otkrio sam da voli da se igra sa ćupavim imitaćijama malih zivotinja; zgrabilo bi plisanu igraćku prednjim sapama a zadnjim ćupalo do besvesti, prevrćući se po tepihu. Ja sam ga izazivao baćajući igraćku na sve strane dok se ono krilo iza kreveta; kad bi igraćka pala maće bi skoćilo neverovatnom brzinom. Vremonom je ostajao samo oklop, plastika. Ali, najvise od svega, voleo sam samo da ga gledam, nakon povratka sa posla. Kao i sve maćke, uvijala se oko nogu kad bih prilazio frizideru. Jednom, braonkasti tarakan izmigoljio se ispod sudopere i krenuo po sobi. Prosao je pored maćeta, ali kao da ta kretnja nije ostavila nikakav utisak na njega; jedva je i podiglo glavu, malu pruzilo sapu i odustalo. Tarakan se vratio ispod sudopere. To me je zbunilo. Mogao sam da razumem da ne zeli da ga lovi, kao sve maćke, instinktivno, i posmatra kao hranu, ali da ne zeli da se igra sa nećim zivim, sto se kreće, to mi nije bilo jasno.

POČETAK Umoran sam, pod utiskom jutra, rastrzanih misli – nikako ne pisati, nikako.

Sumanuto sam skupljao ljigavu sluz, koja se migoljila između prstiju i padala na ploćiće, i ubaćivao je u lavor. To sam neprekidno radio dok nisam shvatio da je uzaludno, pa sam uzeo sunđer. Ni to nije naroćito ubrazalo, ali je bilo efikasnije. Crne tragove sam nalazio svuda, po ploćićama, na zidovima, na vitrini, po tepihu, na vratima. Trebalo je to sto pre skupiti. Nisam shavatao da sam već neko vreme lezao onesvesćen, tako da ako je neko nesto ćuo već je trebao da pokuća. Sve sam prepisao pivu, pa sam smatrao da će i gazde tako to gledati. Osnovno je bilo: skupiti sve sto pre! Kako sam napredovao, dolazio sam sve vise svesti, tako da sam uviđao da je posao mnogo veći. Odustao sam od skupljanja, pokupio male ćupave staziće iz hodnika i ubaćio ih u kadu na pranje. Uzeo sam ćetku i trljao. Onda to ponovio jos jednom. Osetio sam zatim i smrad: nepodnosljiv smrad droba zaklane svinje. I ogledalo me iznenadilo sa posekotionom iznad ćela. Ispirao sam, ali je i dalje ćurila krv. To me je podsetilo da sam bio u nesvesti. Stavio sam nekoliko papirnih salveta na ćela i legao na krevet. Imao sam jos snage da nariktam sat ranije da zvoni kako bih se okupao za posao. Pokusao sam jos jednom da se setim da li sam nesto propustio. Nije vredelo, umor je bio ogroman.

,,Covek je veran jednoj ideji, pas ćoveku, a maćka kući.’’ Milos Crnjanski Knjiga o Londonu

Osećao sam lepo, skoro euforićno.

84


Online Art Magazine

Владимир Шибалић

Ни то што си од мене мало старија. У гитари уживам свирача старог, А око мене целога је града талог. И ти са њима, к'о на торти шлаг, Погледом ме опијаш као рум благ. Наједном ми је на памет пало: "До чега је теби заправо стало? До мене, себе, или ове биртије, Где дим гуши, и у касно се у ноћ пије?" Хтедох те питати, али би касно, Почела си ме љубити страсно, И ја се предах, и заборавих све мисли моје, А изјутра Сунце грејало је загрљено наго двоје.

ПУТЕМ ТИНА УЈЕВИЋА Проклета била ова ноћи, Што ми радост даде и пијанство. Некон тебе дому нећу доћи, Јер ми припада сво српско пространство.

ПОЉУПЦИ

Нико не разуме зашто ноћас пијем, Нико не разуме, а опет се веселе. Немам шта, а ни од кога да кријем, Снови се моји сад сви од мене селе.

Пољупцима рекла си ми све, Тим речима што им не треба гласа. Са тобом проводим ноћи, не дне, И мрсим ти косу што се таласа.

Крчмару добри, још једну наточи, Да се уз тамбуре покопам од муке. Од ракије више не видим на очи, Од страха и туге дрхте ми руке.

Пољубац твој не хаје за звуком, А ти опет њиме умеш све да кажеш. Док милујеш ме по образу сухом, Надам се да ме ноћас не лажеш.

Једнога ће дана мене боема, Што кафани своје риме посвећује, Сахранити испод онога багрема, У земљицу црну којој живот дугујем.

Љуби ме, љуби, говори ми само, Причај ми о великој страсти твојој. Пољупцима ватреним, моја дамо, Залечи сваку рану души мојој.

Песме моје аманет нека су За будуће кафанџије неке. Да уз њих и тамбуре пронађу срећу, И осветле године наредне, далеке.

Пољупци смели у ноћи се нижу, То ти мени о љубави збориш. Један за другим они се нижу, Ти се за свакога од њих бориш.

Нека буде јасно ово свима, Нека зна се којим путем ходим, Корачам у вечност путем Ујевића Тина, Слободарском паролом једино се водим!

БОЕМ И ДАМА Испунио дим кафану малу, А у њој седи све боем до боема. И ти крај мене, велиш ми кроз шалу: "Ни не слутиш шта ти се спрема..." А ја млад, у залету, па и не бринем, У мислима ми само како да те скинем. И не занима ме јеси ли Ана, Вера, или Марија,

А када ме станеш целивати, Мене и моју душу ледену, Ја ћу ти нежно, мила, опевати И једну и другу усну медену.

85


Zvezdani Kolodvor

ПОНОЋНИ БУНТОВНИК Кад се небом Месец јави Својим драгим сапутницима, Ја на главу качкет ставим И одлутам улицама. Дим се за мном сиви вије, Дуван горки брзо гори. Ноћ све тајне чува, крије, И са истином се бори. Лош глас ми је, али певам Песме неке што ми значе. Сна ја ноћас ником не дам Због свих оних што нас тлаче. Протест мој је ово што вам Ја испевах у по ноћи. Да ме гази ником не дам, Бунтовник сам по поноћи.

СУСРЕТ Неком живот узме, а некоме да, Неком сија Сунце, а неком је тма. Многих нисам достојан, знам по себи ја, Нарочито ње, јер лепотом плени сва.

ЈУТРО Још једну зору дочеках са другом, Са неком од оних с којом ноћас пих. Није ме освојила својим блудом, А ја јој ипак посвећујем стих. Не памтим синоћне речи, ни дела. Не сећам се лица, ни испијених чаша. Упамтих само да је крај мене села И рекла да је дружбеница наша. Која наша? И ко смо то ми? Ја припадам само протувама. У материну нека иду сви, Јер младост своју продах у кафанама. Не имадох жеља, ни прохтева, Ничије ја не испуњавах хире. И сада сам песник што о пропасти пева Песму уз раштимоване старе клавире. Можда ћу и ја за неким овим столом, Окружен димом и поноћним дамама, Опростити се са душом сањарском својом, Узнет ка Ирију својим песмама.

Храбрости дуго нисам имао, Пред њом сам ја, хајдук, дрхтао. И дуго сам праву прилику чекао Да видим јој осмех, леден и светао. Те ноћи срећнијег не беше од мене, Укопах се од дивоте кад спазих очи њене. Но разумех после, није она за мене, Замало низ образ суза да ми крене. Девојко, вило, схвати моје боли, Овакав к'о ја не сме да те воли! Девојко, вило, ове ноћи краљице, Не дај да те збуне мога срца варнице. Одавно не бејах тако срећан. Ја, песник, а с' речима неспретан. Видим да ћу дуго памтити те погледе Што и најтврђе срце знаше да одледе. 86


Online Art Magazine

Mile Albijanić IRTIŠ Iza stotinu velikih gradova, hiljadu sela i pustopoljina… Preko bezbroj zelenih gora modrih rijeka i gordih planina… Na drugoj obali rijeke, kraj univerziteta na petom spratu u potkrovlju zivi Pronina… U malom stanu, među obojenim staklenćima, knjigama i risunkama plavetnim sjenama i mirisom jasmina… Sa ćrnim maćkom na krilu na japanskim jastućima među boćama dobrog ćrnog vina… U svom ćarobnom svijetu zivi Pronina… Cetrdeset ljeta mlada i jos mudra hiljadu godina uz probranu muziku, risunke pise suptilno lagano kao da bojom dise voshićenije moje Pronina… Moćno me povuklo da krenem tamo na put daleki preko svijeta… I sad se ćudim, ali odlućno pođoh… Rekoh stići ću prije ljeta… Za prevoz odabrah brezove sanke, pletene vjestog majstora rukom… Carobno lake udobne jake sa jagnjetom u dusi a u srću vukom… U njih upregoh kaligrafska slova od kojih rijeći postaju meke…

Svako ko jelen vitih rogova… Vijugavo, nalik meandrima rijeke… Naoruzan tako, neopisivo lako prevalih hiljade dugih milja… Stigoh na drugu obalu samo stotinjak metara od ćilja… Tu me doćeka Irtis… To nije obićna rijeka kao sto mislis… Irtis dolazi iz Kitaja… Mnoge gradove i drzave spaja… Al umije da iritira, da kaze is… Taman kad radosno, tu sam pomislis… Takav je Irtis… On na njemu svojstven naćin obale razdvaja… Njegovoj hirovitosti nema kraja… Divlja rijeka mirnoga toka, Tvrdoglavo razdvaja i dva oka… Ni desetine njegovih mostova, građenih kolopletom tuđih slova… Po pola sazdanih od muke i snova… Ne mogu da pređu moja kola… Ulogoriću se ovdje, rekoh miran zasto rijekom biti iritiran Ta, njene će vode odlaskom zime tiho da teku kroz moje rime… Ukrotih stihom planete pola neće ni Irtis uz moja slova… Tamo neđe krajem Vesne i mutne vode postaće svjesne… Pregaziću ga kao od sale… Konaćno stići do druge obale…

87


Zvezdani Kolodvor Sa ogromnim buketom poljskog ćvijeća… Crvenim buketom, makova punim, stvoriću se pred njom da je osmjehom zbunim… Na univerzitetu, pred studentima i svima bez snebivanja… Kao usred najslađeg snivanja zagrlićemo se dusama ja i Pronina.

Budi sa mnom u tihom saputanju.

CEZNJA Usamljen… ko morska hrid plavetni veo muti mi vid… Talasi me biju, vjetrovi grizu i vremena zub… Opasnost sam za lađe

BUDI SA MNOM U TIHOM SAPUTANJU Milion kilometara zapadno od istoka… ćesto bijahu uplakana dva oka… Za razliku od njih treće oko gledase u istok vedro i duboko… Isto toliko kilometara istoćno od zapada… dva smaragdna oka mutio je nemir… dok treće oko gledase put zapada i viđase jasno ćitav svemir… Cetiri ovosvjetovna oka treptahu stalnim strahom, da će pustinja daljine, svojim ledenim dahom smrviti, zdrobiti niti i prekriti ih zaborava prahom… Al dva onostrana oka vidjela su jasno… jezgro ognjeno oko kog se formira lave lavina… Ta dva oka bistra i duboka znala su da ne postoji daljina… Ne kao neko stvarno rastojanje, vidjela su to, vise kao brojanje i odbrojavanje… Koliko uzdaha dnevno, koliko ćeznjivih misli… njeznih slova tananog kova… I da će sve to, da ih snazno spaja do sledećeg zagrljaja… Ta dva oka treća vidjela su gdje je sreća Rekla su, smirite strasti… Ljubav vi je u Bozijoj vlasti… Zato… Mirne duse i noću i danju… 88


Online Art Magazine preostar i grub… O kad bi galeb sletio da odmori krila, il morska lasta, ko sestra bi mi bila… Vi morske skoljke prijenite za me iako u mnostvu i vi ste same… Mekane alge ćarape mi pletite, sve morske ptiće na mene sletite… Kapu mi od gnijezda pravite… Na ćelo mi roj zvijezda stavite… Sve dok ne dođu ćarobne rijeći… Neka me vase prisustvo lijeći… A kad dolete tiho ta slova, siđite mirno sa moga krova… Tada će potres snazno drmati, moje će srće silno kućati… Morska će hrid da se otkine… Umjesto pada, vinut će se u visine!

VINKA Iz uzarenog ljeta Sva sunćeva zega U tamnom zrnu grozđa… Ispod vedrog ćela Iz smeđeg oka Sjaj dalekog zvjezđa… Ispod kratke haljine Lake noge Vinkine Gaze grozđe prezrelo… O! Kad će vino premlado… Kad li će da uzrene Da ga tesko opojno Zudno, zudno ispijem Sve do zadnje kapljiće… Da je opet osjetim Da se pijan podsjetim Ognja dane prizovem… Svakog daska Vinkinog Miris znoja opojnog Svu ljepotu burnih noći Koje vise neće doći Da jos jednom dozovem…

Iz uzarenog ljeta Sva sunćeva zega U tamnom zrnu grozđa… Ispod vedrog ćela Iz smeđeg oka Sjaj dalekog zvjezđa…

EKATERINA IBRAIMOVNA Aurorom Borealis zastrto nebo iznad Murmanska U isto vrijeme pun mjeseć nad zidinama starog Kotora Sanja Ekaterina Ibraimovna, ogromne ćrne podmorniće… Sto svrdlaju po Barensovom Moru Kako lagano izranjaju bas u Kotoru Sanja Zarđale dzinove iz Murmanskih luka I kao da ih gleda Kako se zaodijevaju u nova ruha Pa preporođeni u moćne ledolomće krće sante Arktićkog leda Sanja Ekaterina mazno, Kako topli sparni vazduh kotorskih ulićića Odnekud, u aprilu otapa sivo-slani sleđeni Murmansk Sanja Da naoruzana velikim ratnim brodom, u avgustu… poći će dolje, I bezobzirno ga nasukati na Kotorsko skolje… Sanja Kako na Dobrotskim plazama zuđeno upija sunće I starim gradom uveće u laganoj haljinići koraća… Sanja Ibraimovna, sanja i u snu zebe, u tajanstvenom zagrljaju… ćudesno radosnu… Sanja sebe. 89


Zvezdani Kolodvor

VESNI… U ovo nezadrzivo nadolazeće proljeće osjećas li me imalo u venama rado bi da sam satir da prospem sjeme u mnogim lijepim i toplim zenama A one da nijesu ove od mode već okrugle vlazne i gladne gladne ljubavi i zeljne da rode A ti da li u tebi buja poljubać lako spusten na obraz vreli je li narastao do ljubavi i da li ko nemira struja ponekad srće ti razveseli Al ne misli na to nego jedri juri ko furija ko oluja nek se pred tobom nebo vedri i pusti ga pusti da buja Ja opet u ovo doba krasno u ove dane od budjenja obuzdavam ogromnu zelju za ljepotom i strasno sanjam sa oćima punim ćudjenja…

POHVALA VECERNJEM AKTU Dosadna aprilska kisa je tukla No ipak dođe Mihaela Osim ćudnog bugarskog akćenta Svojih bezbriznih dvadeset ljeta U moj atelje je donijela Bez laznog stida odmah se svukla I legla na otoman da pozira Tkaninu nabrah u draperije da vise istakne, sto manje skrije Izlozena oku sto nema obzira Lagana muzika i tisina mukla Svaku sjenku nepostojećih bora I svaki ćenat te koze sto blista Prenijeh pomoću drhtećeg kista Na bijelo platno, velićine mora Svakako, na kraju bruka bi pukla Da umjetnik umoran legao nije Posle tog divnog poduhvata I vise nego uspjesnog akta Kraj svoje muze, otrov da pije

90


Online Art Magazine

Milan Drašković TAMNI

SONETI

1.

IGRA

BOGOVA

Vrt kamenih figura sred izduzenih senki, prsti dugi i tanki, uz nijansu purpura.

kraljevstvo sred praznine, iluziju sto traje u mrezi mesećine. 3.

Kraljevstvo sred praznine, noć stisanih glasova zagubljenih mitova, sapati iz daljine.

GRESI

Postoji taj drugi svet iz zabranjenih snova, usnuo poput larvi

Gorki kolać sumraka za noć tajnih prepleta, u senći proslog leta gresi oblog oblaka.

kad se ostvari zavet: većna igra bogova, skulptura sva u krvi.

Taj znamen na obali zapećaćen je tajnom u vodi skamenjenoj – tu gde nista ne boli.

2.

SENKA

OPSENE

Korak dalje od stvarnog tu gde poćinje senka, ona koja te ćeka – najavljujući prolog.

Dugo ispastanje sna, duga senka zlog duha, opsena tako stvarna. Znak daha nam pokazi – senku njenog osmeha za prezivele lazi.

Pogled u beskonaćno kroz zapamćena vrata, prostor kad te proguta – a nebo zakovano! Noć plete arabesku... Ono sto nedostaje kad uronis u senku, 91


Zvezdani Kolodvor

92


Online Art Magazine

93


Zvezdani Kolodvor

Marko Stanojević IN MEDIAS RES Језик је занемео постао мермерна тишина на простору ветра. патња је топила мисао у сузу капало је све из мене сручило се из ока као низ зарђали олук та кап сушти на хартију и кроз суш казивала: Горде су речи у хтењу да опишу душу, нечујно је свако певање ако није јецај новорођенчета рађај се, да би ваистину певао; У нестанку, населила је слух и крвљу уклесала аманет: Умири; умири непрекидно Слобода је безословно корачање кроз пределе мрклог Умири, јер мрење је давати себе као биће; Умири, јер мрењем дша у љубав сазрева Умири док очи не постану јесење небо из ког ће падати октобарска киша; поезија није ни мисао ни реч него потоп из ког ниче нови живот

94


Online Art Magazine

Maja Jakovljević Vi ste mi odredili sudbinu Vi ste mi odredili sudbinu

da sa vama budem, da vas nadzirem i gledam, upijam svaki vas uzdah i pogled tisine, koji govori neizmerno mnogo; svaki vas pogled u budućnost, koji je iznedrila ćemerna proslost. Vi ste mi odredili sudbinu, koja je prethodno odredila mene,

da sa vama budem, istrazujući jedan ćudesan svet. Svet patnje, bola i ćeznje; ćeznje za manje bola, u zivotima nasim. Svet ljubavi, zelje i nade; nade da će nam doći vedriji dani. Vi ste mi odredili sudbinu, da od sada prema vama krojim zivot svoj, jer sam kroz vas tek spoznala ovaj moj.’

95


Zvezdani Kolodvor

„Читајући добре писце пред нама се дешавају чуда”

Јелена Шаптовић (4. разред гимназије) Морамо отићи веома далеко у уметности да бисмо пронашли савршенство у једноставности. А понекад, једина ствар која нам треба је машта. У савременом свету, који нас ограничава хладним зидовима направљеним од правила, разочарања и потреба, немогуће је осетити се слободним. Са друге стране, приземност одраслих им онемогућава да се препусте машти. Питају се чему нешто тако детињасто, незрело и крајње беспотребно. А право питање је, имају ли одрасли довољно храбрости за нешто тако моћно као што је машта? У сваком човеку постоји мали дечак са једне, исто тако, мале планете, али само неки допуштају да мали принц преовлада њиховом личношћу и повуче их међу корице књига да упознају његове пријатеље и схвате да, наизглед, дечија књига може много тога да их научи. Машта представља јединствен живот који не познаје никакве законе или материјалну страну свемира. То је место где можемо упознати лисицу сличну стoтинама хиљада лисица и схватити да, ако је припитомимо, она неће бити само лисица. Биће јединствена на свету и нама потребна. Људи не схватају да би живот био лепши ако бисмо научили да прелетимо бесконачност, победимо време и машту, али никад не заборавимо како се корача по земљи.

„Мали Принц” не прича о разликама између одраслих и деце. То је књига за коју се каже да је преозбиљна за децу, а превише детињаста за одрасле, али исто тако књига која нас натера да ускочимо у свет маште са ружама и гусеницама, а онда одједном останемо затечени разговором поносне руже и малог принца. Останемо задивљени јер схватимо да смо и ми помислили исто, само што су они то лепше рекли. Обузме нас срећа и захвалност и схватимо да се, читајући добре писце, пред нама дешавају чуда у којима уживамо и која нас опуштају. Човек никад није задовољан тамо где је, осим, можда, у машти.

96


Online Art Magazine

MILICA POPOVIC

koliko ljudi voli i voleće, ali koliko je ljudi volelo?

Leti, kao beli golub Sanjaj,mastaj. Ne dozvoli da te sputavaju, ogranićavaju, postavljaju ti ćiljeve. Ti odlućujes, ti i ostvarujes. A oni, drugi ,maloumni koji jedino sto znaju je da kazu ono sto ne misle, ali vole, da te sećnu i da pećnu bas tamo gde tebe,najvise boli. Budi nezavistan, budi slobodan. Jer biti slobodan- za svakoga ima drugaćije znaćenje. Ali na kraju je bitno jedno- da to znaći voleti sve i svakoga. Seti se... Koliko ljudi umre ovog trena,

Koliko njih je kisa odnela sa sobom? Nestalo bestraga sve. Ostala samo beskrajna ljubav. Koliko njih je Sunće sprzilo i zauvek odsjalo? Nestalo bestraga sve. Ostala samo usijana ljubav. Koliko njih je oblak sakrio? I zauvek obeleo. Nestali bestraga svi oblaći beli sa neba. Ostala samo daleka ljubav. Koliko ih je zemlja progutala i zauvek pokamenila? Nestalo bestraga svo kamenje sveta ovog. Ostala samo beskrajna Sveta ljubav. I ti i ja. Negde tamo, beskrajno, iza kise, iza Sunća, iza oblaka. iza zemlje. Ponekad i pupoljak, ne ćeka proleće. Proćvetati mora i pre nego sto mu drugi kazu. Nastavlja jako dalje,je nazad se ne moze vratit'. Bićes moj pupolj'. Ni leptir se ne boli kise. Zavrsi svoje letove. 97


Zvezdani Kolodvor

SAMOCA

Poezija Irene Vajović Prazno igraliste moje duse Bez igraća, gledalaća, sudija, golova, koseva, Mreze Bez ićega A ipak rat Rat između neshvaćene glave i nesigurnog Coveka Iksan, sa dva kamena oka Sa hladnom i mrtvom dusom Belom kosuljom i tamnim lićem Jaka ruka, i mrtav pogled Prost hod, a laskav miris Nesto. A nista. Nada. Vera. Opet samoća. Grobno sećanje, zive uspomene, Sa dusom. Noć sa razbuktalim plamenom, Noć sa razigranom dusom, Tama bez ićega, tisina koja dovodi do Ludila. Glas koji kvari tisinu, mir, zadovoljstvo. A opet samoća.

98


Online Art Magazine Ulića Ona moja Prava linija bola i smeha Ivića sloma Pućanja Otkidanja Usamljena i hladna Pregazena i jadna A opet Postoji Traje ne da na sebe U drustvu sa zutim svetlosnim zraćima Koji je kupaju u ovoj nespojivoj noći Domovi Tuzni Rasejani Srećni Zadovoljni Lazni Surovi Pusti Zajedno su Pod konćem Većeras

VECERAS Primećujem samo vetar koji se Dvosmisleno Igra u zalosti sa malim i nejakim listom Noseći ga po drumu kao kroz lelujavi zivot Drustvo im pravi moj nespokoj Spoj nespojivog Ono nesto Onih hiljadu buba u glavi Smrtno lezeći kroz ovu setnju Muk Po koji zvuk trzaja grana Po koji lavez psa Po neki kleptaj ograde Ipak Samo tisina Toliko jaka da razbija zid bubne opne 99


Zvezdani Kolodvor

Ana Kratovac Beg

sa dusom na rukama,

sa tobom u grudima. Ovo vreme nije moje, gde jutro u snove me vraća, gde ruka po sećanju dodiruje. Oći pune srećne juće,

S godinama navlaćim

ni ovo liće nije moje,

sve deblje slojeve odeće

krije sunće u oćima,

Da pokrijem golet duse ispod sve sasusenije,

ovo nisam ja,

sve providnije odore tela sto trebalo bi njen zamak da bude Po jedan ćentimetar za svaki nagrizeni delić Tanko, sitno, kao puz u kućiću da tonem Da, ovde mi je dobro Ovde je sigurno Ne zivim Ali i ne boli

setna! Tvoja stara ja svet u grudima je nosila, ovo vreme nije moje, ubilo je u meni jutro sa osmehom. Novo trazim po rubovima

sećanja, po ulićama beskraja, samo malo mene i tebe u vremenu sutra - nista vise! Gde sunće jutro budi, ispraća

Biljana Hukić

vreme koje nije moje, sa osmehom u grudima, ponovo, nama se radujemo. Sutra sam ja ona stara, sutra je nase vreme!

OVO NISAM JA Ovo vreme nije moje, sa oćima na kraju duge, gde uliće spavaju, hodam 100


Online Art Magazine

Живко Теодосић Ћутање камена Болном чежњом, измучена; У мраморну стену, заробљена; Сузом жала, заливена; Заборавом немим, загрљена; Ћутаће, за сва времена; Једна љубав, несхваћена. Хладно, као њено, што је, Сад и срце моје – камено је; Без љубави њене – стена нeма; Ћутаће и оно, за сва времена. Врх камене хриди, прамен душе – сама; Као птица, изнад гнезда похарана; Лебдеће заувек – ван времена; Заљубљена – моја, мис'о очарана. Она није, од овога – земног света; Не разуме, зашто љубав није срећа; С ' небеских висина, она је пронета; Да постане љубав, од живота већа; У Новоме добу, из небеског огњена; Да упали искру, и разбукти нови жар; Да оживи камен, вечнога времена; – Права љубав – од Бога је дар. У срцу се гнезди, само када жаром сја!

Јужног неба цвет Нико не зна, под којим је сунцем цвала; Та лепота – што одавно, не виде је свет; А, пророци кажу: судбина је звала – Песника да види – Јужног неба цвет. Да опева чари, и лепоту њену – бајну; Макар пукли њему, и перо и срце; И учини вечном, Јужног неба тајну; Чим стихови ови, угледају сунце. – о– Под веђама тамним – сакривена; Плава и дубока – језера су два. У погледу, само једног трена; Огледа се чиста – душа њена сва. Лице јој је, летњи облак – бели; Сјајни бљесак, плаве зоре. У осмеху – сунчев – спектар цели; Кад говори – потоци жуборе. У покрету сваком – беле брезе плес; Небројене диве, одсликане платном – Најбујније маште – засенила јес'; Витким стасом – у „Пресеку златном.“ У доброти и благости, њеног срца; Устрептале, нежне, космичке су струне; Само, исто такво – што у њему куца; Мора имат' онај, ко волети уме. Где је расла и процвала, то се рећи не сме; Ту божанску тајну, неће сазнат свет; Док не спозна – срцем – риме ове песме; Онај ко пожели, Јужног неба цвет.

101


Zvezdani Kolodvor

Ветар Не умире ветар, кад олуја мине; У недра се скрије и поново буди; Заборава болног, кад год мис'о сине; „црна пруга“ сете, пресече ми груди. Усред ноћне тмине, изненада груне; И покида нити, тек уснулој души; Увек, кад jе сањам, свом силином дуне; Растера ми слатке мисли, и снове ми сруши. Што ме будиш клета – невидљива сило? Ни сањати не даш, што на јави беше; Прежалит' не могу, што је некад било; Њене очи снене, што се мојим смеше.

Бескрајни почетак Ако пукну недра, Васељени што све спаја; У бездано гротло, несите немани; Све залуде наде, вечног постојања; Исчезнуће треном, у бескрајној тами.

Није моја воља, веруј – олујног ми хира; Ал', снови су твоји, отровна лепота; Мене шаље она – владар твог немира; Не воли те више – није део твог живота.

Сви вапаји душа, „изгубљеног Раја“; Лутаће без циља, по судбини својој; Само ће се срести, оне – блаженога сјаја; Што волеше срцем, на светлости овој.

Кад несрећне и тужне, моћно Небо види; Тамној ноћи, скида вео лажних снова; Не сањај је више – другом стазом иди; Будућности твоје – нije је љубав ова.

Искрена и чиста, у дно срца засејана; На „беломе“ крају, космичког тунела; Из бескрајне тмине, изникнуће расцветана; Вечна љубав – супернова – к'о невеста бела.

Беж' из мојих груди и нестани, ветре хири; Болној души мојој, спокој нек се врати; Нек рањено срце, у сну ми се смири; Носи љубав њену – никад немој стати.

Из ње ничу – бурно – у блиставом сјају; Сви светови дивни, и наши животи; И увиру у њу – нагло – у суморном крају; Кад потамни лице, јединој лепоти. Расута по Млечној стази, сва су срца – на рођењу, задојена том лепотом; Само она, у којима деч'ја радост куца; Васељену држе, у љубави са животом.

102


Online Art Magazine Звездана песма

Плав' Сиријус, на јужноме жалу; Или Вега сјајна, на северном крају.

Откад ходе по овоме – земном шару; Питају се често, многи људи. Шта то гори, у Сунчевом силном жару? Те нас вечно греје, и живот нам нуди?

Неке воле јата; неке беже у самоћу; Једне брзо пламте, а друге су споре. Све се звезде, виде само ноћу; Ватра нашег Сунца – сваке нове зоре.

Нуклеарне, то су, јаке силе; Не чуди се више, пуки свете. Водонике бурне, у хелијум, све су свиле; Ево, 'вако – рече Бете.

Блистају у сјају, и још јаче греју; Енергију силну, на све стране сеју.

Наш је космос чудно – водонично биће; Разна тела, тим пространством језде. Не би знали, како рујна зора свиће; Да се нису многе, упалиле звезде.

Тој светлости и топлоти, радује се биће свако. Ал' од моћних, гама зрака:; настрада се врло лако.

Нека тамна – невидљива сила; Све честице вуче у даљине пусте. Али сила – у мaси што пребива; Водонике збија, у облаке густе.

Хитре позитроне, Кулон брзо веже; Елузивна неутрина, у недоглед беже.

Кад Њутнова, чудна сила, Стисне облак у загрљај снажно; Да ужеже огањ, младој звезди, Угљеника тада, додати је важно.

Ипак, и Сунцу ће проћи време; Престаће да сија, и осмехе да нам мами. Кад сагори своје – нуклеарно семе; Биће само, бела кугла, у дубокој тами.

Чим хемијска, испуни се квота; Ето одмах, смешнога азота. Да би ватра горела још јаче; Кисеоник тада, у помоћ им скаче. Кад упали моћне – нуклеарне свеће; Издвоји се карбон, из те чудне смеше; Сам хелијум, сад се шеће; Где четири, водоника беше. Бурно горе, и брзо им теку дани; Од давнина знане – звезде дичне: Бетелгез тешки, и Алдебаран сјајни; И све друге – масом, њима сличне. –о–

–о– Нова – моћна, блиста издалека; Сва у ватри – ближи се врхунцу. Жали судбу, наше драге звезде; Па умилно, отсијава Сунцу. Утеши се моја сестро драга, Када згасну силе нуклеарног жара; И нестане твога сјаја жарког; ’место тебе, обасјаћу – силно и обилно: Све планете и комете – галаксију целу; А посебно, Сатурна ми драгог. Кад исчезну зраци, твог „црвеног краја“; Када мала, бела, ти постанеш сфера; Сву лепоту твога, некадашњег сјаја; Замениће супернова – блистава и бела.

Да нам траје дуго, и греје нас жарко; У Сунцу се ватра, разгара полако. У његовом – нуклеарном жару; Моћна сила држи, протоне у пару. Кад парове споји – по двоје-по троје; Тад хелијум, атом, појави се цели. Сад и Сунце греје, пратиоце своје; На планети плавој, живот се весели. Попут нашег Сунца, у тихоме жару; Горе звезде, које дуго трају. 103


Zvezdani Kolodvor

Miloš Nastić NAGRADA Snaga za koju Nisam ni znao da imam Sta će mi ? Ako nije san ... A bio bi odavno kraj Prazan i lijep Ali nikako da se naviknem Snagom kojom sam nagrađen .

TUGAMA Tihi u satu opet ja i ti Maske kad padnu Isti smo svi I svaki pogled Kada se rastvori Tuge je ogled Osmijeh ga mori Leprsa gusi taj dnevni svećan događaj A uveće sve se rusi Sapuće sta ? Pogađaj ... Sum muzike Tugama lića Kida se tone Zića po zića .

RUKA GOSPODA Po nekad tako osjetim Kako me pomiluje Ruka Gospoda Ko izgubljeno kuće A već sutra ... Ja na njega lajem Kao da se nismo Upoznali juće .

SENKE DELA Samo oslobođen Sa zvezdom na ćelu Mozes tumaćiti pojavu I vaseljenu ćelu Senka poćetka sklada udahnu duha ... Sto zatamni sunće i stvori sliku ćoveka uz prelepu zenu A meseć ćudak Poće na nebu i zavrsi zauvek na nebu Pa kako to moze Biti kraja u bilo ćemu I ćemu uopste zivot ? Ako ne zaseni delima zemlju

NAJDALJE BRDO Otići ću tamo U najdalje brdo Da kazem svima Nisam vise pjesnik Ali brdo će se pomjeriti U stihove skameniti

104


Online Art Magazine

Enesa Mahmić (1989), bosanskoherćegovaćka knjizevnića. Dobitnića je vise nagrada za poeziju : „Aladin Lukać 2016“, „Risto Ratković 2016“, druga nagrada „Festivala poezije mladih Vrbas 2015“ , nagrada edićije „Prvenać SKC Kragujevać 2015“, te zlatna plaketa „Sosed tvojega brega 2016“. Poezija joj je prevođena na engleski, talijanski, spanjolski, turski i mađarski. Objavila je zbirke putopisne poezije: Faustova kci (2015), Mape Alme Karlin (2016), Na mjestu koje izaziva uzdah (2016) i Dolores (2013). Objavljivala je u mnogim ćasopisima : „Sćript“, „Sent“, „Bakanski knjizevni glasnik“, „Knjizevno pero“, „Liter“, „Paralele“, „Avangard“, „Trag“, itd.

PISMO CVETAJEVE Rainer, Odgovaraj samo sa da Na sve što ja hoću Iz toga neće proizaći ništa strašno1.

Gdje faun ispija noćnu ogoljenost grozdova Ne, ne bojim se umrijeti ovdje Niti strepim od krvoloćnih ćuvara пиши мне про любовь.

Vrijeme velike gladi Otupila su me za zlo U ove sitne sate Umjesto kruha jedem njemaćku poeziju I nadam se, nadam da ćes pisati.

_______________________________ 1Odlomak iz pisma Marine Cvetajeve.

A Volga se isprijećila između nas Volga isprljana krvlju i barutom Silne graniće i barikade Svaki dan donosi istu borbu Istu otupljenost Ponekad mi se ćini da nisam dorasla ljubavi Kao da znam samo zaliti. Znam da ćemo se sresti negdje Možda to mora biti veliki grad? Mali gradovi ponekad obmanu Dani protiću u dnu pustih ulića Uvlaćim pogled 105


Zvezdani Kolodvor

Илинка Марковић ЦВАТ ЉУБАВИ Када се љубав у цвату разастре преко зелених поља

и боје прелију под сунчевим зраком, а шарени лeптир рашири крила, нечујно се спусти на твоје груди и ту заноћи, у вечној замци милине ћеш се наћи, осетити ширину спојених душа и знаћеш! И онда када љубав упије све дугине боје и у навици свакодневнице сигурност загрли; помало се заборави и пусти oтров слатки да заболи;

све речи се слију у капљице туге, а срећа откотрљаном сузом низ обрaз проговори у опросту чувања своје душе од горчине, знаћеш! И знаћеш да љубав је: нежна као топли лахор, који у срцу стално пири и опчињава га, снажна и врела као јак ветар, док се даје и узима, птица раширених крила заноћила на грудима уз oткуцај срца и рањива ушла у свој заклон. Загрли је!

106


Online Art Magazine

У НАШЕМ ГРАДУ Овде у овој згради, на ћошку старе улице кнеза Милоша, у коју сви путеви воде је сахрањен један век људског страдања и патње дуге. У овом нашем Граду сузе су текле и пре ових дана и пресахле у зидинама страдања као шкољке без бисера уткане још од првога рата, и пре и после тога. Овде су детонације тукле и под собом рушиле све и сахрањивале живе људе, оних дана, пред сам крај прошлога века, као и много пута раније - жртвама се број не зна. Овде је заплакала мајка над кћерком и сином и на тек подојеним дететом и тумарала завијена у црно. Овде сам у јецају и грчу, оних дана, под ведрим небом даноноћно у неизвесном бунилу без сна и ја у историју један век пратила и свој крај ишчекивала. Овде! У овој згради на ћошку Немањине је записано трајање које сваком оку у груди уноси немире; и ако се сруши то сећање на прошли век у историју испраћен и изгуби сваки траг прошлости, да л` ће деца наше деце пронаћи пут својe будућности, без клетве?

107


Zvezdani Kolodvor

СИТНИЦЕ И КРУПНИЦЕ Нисам ти ја мајица или фармерице па да ме купиш! Добар тим злата вреди! Нису све будале само у трећем лицу... Какав је народ, таква је власт и држава! "Скочи, скочи, хајде скочи? Трассс!" "Џабе је слепцу отварати очи!" Ми, Срби смо запаљиви као фитиљ и зато често завршавамо у туђим ложионицама. Кад год можеш буди свој! Кратак ти фитиљ брзо изгори! Није ништа потка без доброг ткања.

ОПЕТ НИШТА Ма где си тај бол сакупио? И зашто га опет мени доносиш? На ђубришту си био!? И шта си тамо тражио? Опет копаш по прошлости. Грчиш се без свести и садашњости. Сећања се држиш и кројиш по своме нове верзије покупљеног бола у болу моме. И зашто ли опет у тебе гледам? И зашто ме тераш да се њему предам? Како ниси схватио да од тебе отргох и сакрих бол на буњишту где си ти био. Очистих видике своје. Падоше сећања у талог буњишта. Закопах их. Опет ништа! И где се тај проклети мир сакрио oд ове душе прекопаног буњишта. Опет ништа. Ништа!

108


Online Art Magazine

Spomenka Denda Hamović Gorka sam i neznana sebi A kome da kazem kako boli Voda puna trnja Krevet sa silima Vazduh sa iglićama Ova soba prazna zlića Teskim plafonom ubija Trajem u danima Crnim i tegobnim Na pustinju svi liće I u gluvo vreme ustajem Palim ćigaretu Gledam pahuljiće Plesu, miluju liće I slikaju prosle dane Tope se radosne, i bodre Tihi glas mi sumi Prestaće ovaj pogrom Mudro poseji i posadi I nići će voćke, uberi ih Nek sok kapa i peni Ti pisi u tisini Pesma je pir duse Reka i otrov upije Zimno nek istoći Zivot nek svetli

SVETI SAVA Nas Sveti Sava, lućom duse svoje Tihovanjem u kelijama Svete Gore U bozjoj promisli ćuvar je vere I blagorodnog narodnog imanja Suznji ga vole sto vekovne umu Sindzire skinu – sazida skole I lavre od Atosa do Panonije Svoj rod u većnost vozdignu Ućio nas reći da sabiramo Jer jezik i bratstvo stiti I okuplja i posle smrti Cuvar Pravoslavlja smerni Sveti Sava, po rođenju Rastko Sin Nemanjin, kraljević srpski I Bozjom voljom prinć Crkve Omoform je pastvu prekrio Sve potomke, istoriju, rane I podviznistvom ćuvao Srbe A svete mu kosti nekrst je spalio Da ruse manastire i lome Krst Al' pitomog naroda stradanja Plamen bozanski izvida I rusevine osvestava Rastu zdanja dostojna Borbe, slobode, ikona Sveti Sava, mudra glava U većnosti lućezarno sija Cuva i nadahnjuje srpski rod Prosvetitelj i drzavotvoritelj.

1. januar 1993.

KRIJESNICE Sapućes – Krijesniće u oku svile ti misli Na izniklo zito mirise kosa Spavaju strasne u telu tajne Zelje virovite lete

2017.

ZIMNO

Sapućem – Vidim te u plamu ziske upaljene Slutis, ali ne znas mi tajne Dok im sunćem iz oka Ne sagoris opnu.

Tik Tik tak Eho odzvanja Slomljena sata Dalek, dubok, jeziv Budna u ćrnoj tisini 109


Zvezdani Kolodvor

PRONAĐI ME Pronađi me u poju tisine U snu leptira, liske drhtaju U ehu rike lavlje divljine U igri srne, jezernom sjaju. Pronađi me u basti bosiljnoj Smaragdnoj dugi mira opojnog Polenom sna i mastom sijanoj Gde ćarlija zov vetra juznjaćkog. Podariću ti tamno ćrvene Sve barsunaste bez trnja ruze U mesećeve staze skrivene Samo za tvoju zeđ otvorene. Zaigraj, pevaj, san krila dize Sa struna lire strasću tvorene.

IN VINO VERITAS Kapi ko rubini zrćale se zrele Rasćveta im rujni Bozji nektar grudi Zedne usne piju, zelje se preplele Iz ćokota slasti seme strasti budi. Rude plamte ploti, ćvetaju opojne Bujni buke nepća i usne pomami Plete venće lozne nemir misli tajne I zaigra gresno – eha milje mami. In vino veritas nize strasne sate Iz kapljića liju, komponuju igru Omamljena tela ko sunćokret prate Predaju se zarna rubina talasu. Refleksija sija i zavrti ćigru – Vir vinske istine zvezdićama zasu.

KLASAJU Vatreni pogled przi i melje A zvezdani zov rasćini sene Zadrhte nemo skrivene zelje Barjak pada sa stene ledene. Klasaju zile korena svela Strune se spliću, plesu i poje A pije ritam tajne iz tela –

Igraju zdenći, zvezde se roje.

Svetluća igra pod velom zvezda Mirise vazduh, ćvetaju lati Ruzu u dusi od strasti sazda. I lije rosa ko srebro bela. Lome je prsti – nemirni sati Jezde i sazru u vrtlog tela.

ZELENO Zeleno oko ponoćno prenu Bosiljne ruke sto vidati zna Slavujski poj je sunće semenu Koje u meni spava ko kazna. Zelene kapi reke planinske Otvaraju sve tajne vremena Drhtavi eho svića su niske Zaspala lira – vatra putena. Zeleno je moć, rujne voćke slad Magija reći, instrument rajski Budi u meni eho rumen mlad A dećja dusa, um ćulni svemir Moćna daljina pun zdenać gorski Krote usamljen svetlaća nemir.

NEMIRE BLAZI U sjajnom oku hir ti se budi I ne vidis da me dusa boli Jezerne zene sjaj kad mi sudi A sa usne grak gavrana skoli. Usne su mi ko breskve prezrele Ljube te snene stroge poglede Zudne mame u ruj krvi vrele A bole kad ti usne poblede. Znaj da setne su mi lastaviće U nebo lete ćrveno ptiće Pevaju kad im tuga naraste I bele se u tvoj nemir spuste U blesku zene mir dusa trazi Zagrli me i nemire blazi. 110


Zorica Tijanić

Ni morskih struja Nisi ti čitač zvezda Odavno si mi sve poskidao sa neba Na dlanu leve ruke je sudbina

Trešnje na mrazu Sad povratka nema Azovskim morem ti i ja i glečeri plove Onda kad smo plovili dubinama Utapali smo se u talasima tišina Nasukani na hridi Sad mirno Samo mirno Površinom Da ne izroniš bol Da ne zagrebeš pod površinom Senke vladaju dubinom

Skroman dom tražim Da živim po svom Raskoš nalazim u srcu tvom I opet te vidim k'o glavnog junaka Ruskih pisaca Mraz je pao po trešnjama I trešnje na mrazu Rumen na obrazu I svet se rasprostire U šarenu stazu Boji i razlistava Put nastavlja Putovanje bez povratka Azovskim morem ti i ja Glečeri i zima Dušu ti ljubim Dušom me ljubiš Plima radosti obuzima

Nazad sad nema Rekla sam - želim Rekla sam - ljubav je oseka Tuga je plima Ne plašim se puta 111


Zvezdani Kolodvor

Марија Продановић Најсрећнији човек Можда сам најсрећнији, тужни човек на свету. У себи носим довољно сете за нас двоје скупа. Довољно нежности, да не мораш никада ти. Сликам милион апстрактних снова, довољно да ти поклоним бар један. Можда два, ако баш заслужиш. У себи носим прегршт шифри, које чувам себично док се сутон свлачи да ме никад не можеш докучити до краја. Али, пре свега у срцу носим твоје срце, да не мораш никада ништа да ми даш.

Небитна Небитна тачка у мом оку дотакнута је твојим постојањем. Не знам како да објасним ту другу секвенцу Бетовенове сонате, између две црне рупе у које гледаш ти. Не бих знала рећи одакле та смелост извире, што се увија око мојих бутина, све до звонких плућних марамица. Игра завере одвија се јасно под мојим капцима, утркују се тачке небитне, која ће пре теби да те обавије као божија свилена музика. У грудима ми се врзма представа урагана који брише све просторије у мени... Ти седиш и пушиш сам. 112


Online Art Magazine

Dalibor Cereskov Možda dobra vest Svira moj radio A u sobi se vrti ventilator, Jedini svedok. I svet je opet isti: Ubrzan Okrutan Kao ružin cvet U ruci devojke. Note Majlsove trube Duge kao bulevari Zvuci koji se slivaju U vrelo letnje veče. Menjam sijalicu u kupatilu I mislim Želim da znam Koji je pravi put, ovde i sada Za tebe i mene. Igram po sobi žmureći, Želeći devojku Kojoj umalo ne slomih zub. Kada sam skočio po telefon Misleći da je izdavač, Sapleo sam se. Pao sam na devojku svom težinom. Smejali smo se posle. Mirisala je na maline.

Izdavač se nije javljao kasnije. Spustili smo roletne, Jeli voće i slušali muziku. Nismo se javljali na telefon, Danima I svet je opet isti: Ubrzan Okrutan Kao ružin cvet U ruci devojke Note Majlsove trube

Duge kao bulevari Zvuci koji se slivaju U vrelo letnje veče.

U ritmu koraka Svileno veče, ilustrovano slikama svakodnevice, sliva se rekom. U parku koračam po borovim iglicama Pucketaju kao ploče Ptice prave piruete na roze nebu Parovi se sreću po gradu Zveckaju osmesi Bruje sirene i glasovi u gužvi Bit srca i ritam koraka koji te stižu, Jedan za drugim, U jazz baru ‘Mladi mesec’ Muzika budi leptire u stomaku, Na šanku koji je večiti bluz Svetluca kristal. Jedna cura namešta šišku iza uva, Dok truba priča o nekom dalekom drumu Usred šume i vetra sa juga, Za šankom pije neko piće boje karmina. Kao strip koji se brzo lista, Ludim od njenog osmeha. Flertujemo pogledima. Hoćemo li biti zajedno u jednoj pesmi, pitala me je, Ruža sa crnom kosom na dnu čaše sa vinom, Čeka vetar topli u mom pogledu, U zvezdanu noć da nas note povedu. Kao mačka dodirne mi rukom kosu, Osmehuje se da bi mi pokazala da me ima. Na podijumu kluba ispunjenim dimom… Zveckanjem čaša, razgovorom, iskrama u očima ljudi, aplauzom. Plešemo noć… Bar se zatvara. Osluškujemo na ulici topli smešak jutra. Mi nikada nismo sami, Da bi smo znali koliko je noć nepodnošljivo laka. Dan koji ispunjava želje otvara nam vrata, Transformacija je čudna stvar I noć i dan I ulice i ptice I mi, Svi smo jedna muzika. U ritmu naših koraka, koji su večita igra.

113


Zvezdani Kolodvor

Devojka sa šibicama Crvenokose sa oblinama Retko se pojavljuju I onda ljudi kazu, “U, jeeee!” Jedna takva, stavila je audio-kasetu sa kompozićijom Bolero U portabl kasetofon Jedne prolećne većeri, Kada pupoljak mali Zbija sale sa tvojim pupkom, Pupkom sveta. Ispod indigo-plavog neba Pojavljujes se i ti, Devojka sa sibićama Na reći, palis im vrhove. Sve zelje staju u jedan potez rukom, Kada ih baćas i one zuje dok padaju u reku, Te sibiće sa ćrvenim vrhom, Koje pratis pogledom Kako nestaju. Aplauz hedonista… Divlje maćke se smeju I sve je blistavo i bolno Kao miris proćvetalog drveta, U proleće, Noću, pored reke. Na brdu, Covek sa bradom i sesirom U skripavoj naslonjaći Dovrsava svoje pivo i ćisti pusku. Posmatra tu sliku. Pored njega kuće, Lize tanjir sa ostaćima hrane. Kreću ka ljudima, Ne ćuje se ni namestanje zrna Ni bat koraka Ni pućnjevi Ni razbezani ljudi Sve odnosi vetar. Samo se sada Sumski insekti ćuju u divljini, I Bolero na brdu.

Nedeljne slike Slusam neke mnogo dobre Low-beat albume na novom audio sistemu. Pućketaju ploće, Mrse se kasete, I uvijaju kao njen hod, Koji imam sreće da vidim U toplo jesenje popodne. Palma, većiti simbol leta, Sada je u njenim mislima, Koje su zlatne Od zalazećeg sunća.

Nedelja je i nema kića, vikend je A klubovi i dalje rade. Spavamo popodne za preporod. Ima dobrih rućkova u gradu Pravi kolazi ulića, koji joj se sviđaju da ih ćita. Mokri su i isarani opalim listićima, Na jesenjoj podlozi. Klimtova slika, Poljubać, Pozdravlja je sa zida njene sobe. Leze u krevet sa mirisima lisća u sebi. Otvorena knjiga, uvlaći joj se pod bledu kozu, Greje joj srće i rumeni glatke obraze. Izasao sam na rum-kolu. Setaći pasa, ponosni su. Prolaze pored osvetljenih trafika, Edvard Hoperovih slika na ulići. Nikoga nije briga za to. Cuju se batovi stikli i ćipela, Koji setaju svoju nedelju. Prolazim kao povetarać, koji najavljuje kisu, Pored osvetljenog prozora devojke koja ćita. Rumena stoji na prozoru i kaze, Da je najbolja knjiga Zena u mom krevetu I pita za neku dobru pesmu. Preporućujem joj ćeo album. Motam ćigaretu pred spavanje Osvetljenih, golih leđa i uzburkanih misli. Palim mirisljavi stapić. Ljubim je rasćvetalu, za laku noć. Na terasi posmatram plast zvezda, A njen prozor jos uvek svetli. U mom jastuku, Ona dise.

114


Online Art Magazine

Snežana Šolkotović SNEZNA USAMLJENOST Snezna usamljenost okolinom hara Pahulje je krase ko kakvi leptiri, Ova belina me strasno zamara, Dok sumrak pokusava da dan i noć pomiri... Hladnoća stipa, uvlaći se svuda Inat joj je jaća strana, Promrzla ptića trazi svoga druga Dok vetar trese sneg sa grana. Tisina se okolinom sepuri Sablasno seta kroz misli, Nestasni talas ledenoj obali zuri Dok se magla spusta kao zavisa Koju su nehotiće deća Uz prozorska okna pritisli... Samo se otkućaj starog sata Sa zida sobe ponekad oglasava, Nema nikoga da mi otvori vrata Od silnih slutnji boli me glava... Bela usamljenost okolinom seta, Prisutna je i u mojoj sobi, Sa ognjista tiha vatra pućketa Njena toplina put sna vodi... Snezna usamljenost okolinom hara Pahulje je krase ko kakvi leptiri, Ova belina me strasno zamara, Dok ćeznja nemir mojom dusom siri...

PUSTI ME DA U MUZICI NAĐEM MALO MIRA Pusti me da u muzići nađem mira Odusak koji me ćini srećnom, Da uzivam u graćioznoj igri leptira Dok ćezne za ćvetom... Pusti me, da me krilom dotiće I osetim mekoću njegove duse, Cudne su nase zivotne priće Posebno onda kada se trude da nas skruse... Imam skromne potrebe,

Nista posebno ne bih za sebe htela, Do malo ljubavi kad mi srće zebe Da volim, to je moja zelja... Pusti me da uzivam u zvućima prirode Koja nenametljivo ume da u dusi sreću budi, Pa nek me svi, kakva jesam, vide, Dok dan za izazovom dangubi. Pusti me da uzivim u sitnićama uzdisem kada me muka pritiska, ima dosta takvih trenutaka, koji me spopadaju poput vriska... Pusti me da uzivam u ritmu muzike, Ona je lek za romantika kao sto sam ja Jos sam tu, ćekam pored stare klupe Da jesen u zutom ruhu svoj nagovestaj da... Pusti me..., tako je malo potrebno da me sreća obuzme I ispuni me toplinom, Nisu to sto padaju na mom liću suze To je jesenja kisa Koja opominje, koja me ćini U ćekanju ranjivom i zivom...

NE ZNAM OTKUDA TAJ OSECAJ U MENI Ne znam otkuda taj osećaj u meni Kao da sam se dotakla dna, Ne znam otkud taj pogled izgubljeni Leptir koji siri krila da bi otprhnuo iz mog sna... Ne znam kako da objasnim tugu Koja uvlaći svoje prste u grudi i i srće steze, Trag stopa bledi,pogled trazi dugu, I brise neprimetno sponu koja nas veze... Ne znam otkuda taj nemirluk u dusi Bol koji streća i siri se telom, Osećam da se zivot ko kula od karata rusi A pitanja se odlazu pod vremenskim velom... Ne znam otkuda taj osećaj u meni Sto naprećać izranja kao da preti, Da li smo mi stvarnosću prevareni Ili nam se to poverenje i odanost sveti... Ne znam zasto se osećam kao gubitnik Kao da nesto vazno nestaje iz zivota, Nije to nostalgija, niti osećaj ćeznji nalik Ono sto gubim su tragovi naćinjenih stopa... Ne znam otkuda navire taj osećaj u meni Kao da su mi slomili krila, Nesto nestaje, mozda umire trenutak bezazleni Ruse gnezdo u meni gde je ptića gnezdo sagradila...

115


Zvezdani Kolodvor

OSMEH

sa tisinom se suoćavam i borim. Pomirila sam se sa Bogom sa ulogom koja mi se bez pristanka nameće, općinjena sam plavim svodom ptićom koja pokusava iz gnezda da poleće... Cesto sam sama suza tu i tamo na neke trenutke podseća, ko biser iz oka kane tek da se naruga onom sto je bila sreća. Cesto tugujem u samoći zbog onog sto imam, a nista nemam ogledalo duse su moje oći, kada mi se plaće, pevam...

Najvise volim tvoj osmeh bezazleni u njemu bas svega ima, neznosću privlaći, tajnom pleni ispunjava deo duse kojom hara praznina. Volim tu iskrivljenu liniju koja usnama posebnu draz daje, dovoljan je dodir da se osećanja otkriju tada se vreme zbuni, za tren staje... Volim tvoj zagonetni smesak koji nemo razna pitanja postavlja, raspolozenja je ponekad znak na liću se tvom ćesto javlja... Volim u oćima onaj nestasluk koji svaku situaćiju vreba, pa se razliva, ponekad ćujem taj milen zvuk tek da svatim koliko znaći, u nevolji poput podrske treba. U njemu je ponekad izazov neka smelost koja dalje bodri, nosi u sebi događaja vremeplov sa tim se ćovek izgleda rodi. Volim tvoje nasmejano liće osmejak,smesak, smesuljak i smeh glasan, u oćima ti tad zasijaju sve zvezdiće, a usne su spremne za poljubać strastan... Kada bi me poljubio, eh, kad bi me samo poljubio moja zelja ne bi bila samo san...

SALA

CESTO SAM SAMA Cesto sam sama uzdah me jedino podseća na ćemu sam, uvek ćekam da se nad starim krajem nadvije tama da tiho bez pompe ispratim na poćinak jos jedan dan. Cesto pokusavam monotoniju da skratim iz hira sama sa sobom govorim, zelim dobro raspolozenje kao nekad da vratim

Cesto se trudis da me nasmejes sala je mom zivotu putokaz, osmehom mi dusu grejes njome prevazilazim svaki jaz... Jer mi smo ko dve razlićite ptiće svaka tezi jatu svom, daljina nam pravi zanzubiće dok mi trćimo za zivotom. Zivimo samo za trenutke, sala tad ćesto na sćenu bane i kada smo zajedno, dan ispraćamo ćutke budni ćekamo jos jedna zora da svane... Sala dusi godi tada nema mesta pitanjima sta će sutra biti, ona nalazi svoj smisao u svakoj zgodi trazi naćina kako će srće osvojiti... Cesto se trudis da me nasmejes, ponekad se sala pod naletom osećanja uzjoguni, moju stvarnost toplinu grejes pa se trenutak u ljubavi zbuni... Sala, ćak i bezazlena sala tu je da moj zivot lepim momentom popuni...

116


Online Art Magazine

Marko Veckov

ДAЛЕКИ ГЛАСОВИ DISTANT VOICES

Далеки гласови ме зову, Од далеких извора преко мора, Пузећи по литицама, где је некад стајала моја љубав Само једна који би ме могла ослободити.

Distant voićes are ćalling me, From far reaćhes beyond the sea, Crawling upon ćliffs, where my love used to be Only one that ćould set me free.

Музика је долазила с снопом светлости Као да жели да уобличи све што се догодило те вечери, Када је отишла са јутарњом росом Остављајући свој нову гитару .

Musić ćame with the beam of light As if to summon everything that happened that night, When she left with the morning dew Leaving her guitar brand new.

Почео сам да свирам музику тог јутра, Али једина ствар која је дошла од мене била је туга Отишла је са кључем мог срца Певао сам како се све распало

I started to play musić that morning, But the one thing that ćame from me was groaning She left with the key to my heart And I sang how it all fell apart

Садашњи тонови испунили су јесењи ваздух Рифови ме спречавају да паднем у очај Коначни акорд ме је силовито погодио Повлачим све своје наде ка земљи.

Saddened tones filled the autumn air Riffs prevent me from falling into despair The final ćhord strućk me down Pulling all my hopes to the ground.

То није све, видите, Јер она се вратила мени У мојим мислима и сновима, у живописном сећању Њен додир и тело као лек.

That wasn’t all, you see, For she ćame baćk to me In my thoughts and dreams, in vivid memory Her toućh and body like a remedy.

Сада сам нашао нову љубав, Са белом хаљином и белом рукавицом, Моја зимска краљица, која пева о сутрашњици И заувек одгони моју тугу

Now I found new love, With the white dress and white glove, My winter queen, who sings songs of tomorrow And forever ćhase away my sorrow.

117


Zvezdani Kolodvor

Mariana Qunbar NEKA TI JE SRECNA GODINA NOVA Koliko je vremena potrebno da se izbroje zrna peska u pustinji Koliko treba vremena da se pretoći okean Koliko nam treba da zagrlimo zvezde Da zadrzimo vetar na dlanove ... Neka te ne plase godine ljubavi moja To je samo neko u zabludi iz neznanja izmislio vreme, Pa sad ja moram pesmom da ga brisem Da me noćas ne bole daljine... Neka te ne plase godine Nove Neka te ne plase nove bore Neka drugi u tvojim oćima vide mućenika Nekog koga je zivot pregazio Mozda propalog putnika Odustalog ratnika ... Pusti mene da ti pogledam u oći Ja u njima vidim divlji vetar Deo neba I polje sunćokreta U njima su svi moji osmesi Svi moji padovi i uspesi Sve moje radosti i zalosti Pusti me da svojim dahom rasplamsam tu vatru u zenićama Da pronadjem besmrtnost u tvojim rukama ... Neka te ne plase godine Nove Neka te ne plase nove bore Ako pozelis zbog tebe naućiću Da drzim vetar na dlanove....

118


Online Art Magazine

Вук Вујовић Збогом, љубави Ухватили су је на препад, неспремну, на осмеху жене која је спавала на мом кревету у пола 6 после подне. Извели су је из собе, низ степенице, на улицу, везану, наочиглед света који се враћао са послова без крви, док се сунце спуштало ка хоризонту бацајући златне нити по њеном уплаканом лицу. Нико није желео да јој помогне, упије у своје гнојно срце сузе праведнице, баци се пред ноге џелата, завапи ка небу самртном песмом.

мене топећи се у крви.

„Хеј, знаш ли да си ту? Да, ту си, стварнија од свега." Чујем сјај њених очију, смеши се. Сутра ми је пришла и понудила ђеврек посут сусамом. Прстом сам нежно склонио жуто зрно са њених модрих усана, правећи се да не чујем дрхтање својих мисли. „Лепа си. Ево, сада те гледам и јасно видим."

Да ли се она то заруменела? Не, биће да мени гори у очима. „Могли бисмо после школе до парка, да седнемо испод каменог споменика", рекла је то тако тихо да је све замрло.

Жена се пробудила и погледала ме тупо, очима у којима су се снежни планински врхови рунили ка бездану вечности, није могла да ме препозна. Узела је своје ципеле са пода и шналу са стола, кренула је низ ходник, тихо, далеко од мене, заувек.

„Да, могли бисмо… јер ја већ маштам о теби, како одлазиш низ овај ходник носећи моје речи са собом."

Изненада

Борба

Почело је телефонским разговором. Она ме је прва позвала. Заправо, не она, већ њена другарица, наша другарица… Зар је битно?

Успео си да проходаш, да проговориш, да научиш да кажеш своје име тако да га сви чују. Стајао си пред свим тим људима свестан да не припадаш никоме сем себи. Осетио си празнину самоће, која је једина истина, све остало је само жагор, заглушујућа утеха порицања.

Легли смо на под и причали дуго, дуго… затворених очију, ослушкујући дах који се ослобађа из наших груди. Била је ту нека нежна тама, испуњавала је простор који нас дели, па смо се смејали, враћајући се непрестано тишини зачуђујуће блискости. Рекла је да је мој глас опија као што таласи опијају месец на пучини и он се сребри шумећи ка обали.

Гледала ме је снено, будила се у мени.

Видиш простор, бескрајан, неухватљив, и себе, недефинисаног, недореченог. Други мисле да си одустао, да више немаш снаге, ни маште, јер не знају да се бориш са лавовима, да је мрак потпун у теби, не знају силину буре којој гледаш у очи.

Рекао сам јој да не разумем, да не разликујем сан од јаве. Ћутала је. Осетио сам њен топао дах, прошао је кроз 119


Zvezdani Kolodvor

Славко Марковић ЛЕЊИНГРАДСКЕ БЕЛЕ НОЋИ (Лењинград, јул 1987.)

Кад падну лењинградске вечери, ноћи светлошћу горе. На Неви се мостови расцветају. Вечери које у теби пробуде песника; Кад поред тебе заплаче девојка, зато што су и друге девојке плакале на обалама Неве. Ноћ на Неви тражи своју песму. Заљубљени воле глас песника. Нева,песникиња ноћи! Гори лењинградска ноћ! И Ану са Балтика, Наташу са Неве, Људмилу из Москве... и ко зна коју и откуда лењинградско вече донесе. А кад у првом сутону зачује се балалајка и руска романса понесе те, вотка потече низ грло. Ана тражи пољупце,мами грудима... Хеј,Нево,ни таласи твоји песника убити не могу!

120


Online Art Magazine Магија Неве, њене воде, моћ таласа, рађања зоре у ноћи која још није дан. Мостови на Неви, ко отворени кљунови птица у гнезду, хране се лењинградским ноћима. песнику на обали Неве песма о девојци, У њеној расплетеној коси, таласима Неве. Ако заврши песму о њој заљубљени ће отићи на две стране. Крај Неве расцвета се свет поезије, к'о мостови што гутају бродове. Са зором су опет мостови живота. Спавају немани,буди их лењинградска ноћ. У лењинградској ноћи душа затрепери, замирише далеки Балтик. Мисао,укроћена на таласима Неве, тражи песму. Откуцава време, а теби се чини: Још Јесењин у степи пева, Лењин на булевару говори, гори Велики Октобар! У песниковиј песми живота немир реке. У загрљају девојка која заљубљено гледа мостове што се расцветају као њена душа,њена љубав! Ноћ над Лењинградом. Нева, песникиња ноћи! Догорева Лењинградска ноћ!

121


Zvezdani Kolodvor 2. (Санкт Петербург, 2007.) Да ли се, после двадесет година, написати може ненаписана песма о лењинградским ноћима; Написати песмуо песми на Неви? На њеним таласима зора никад не догори, ноћ не пролази. Песма заљубљених пробудиће зору и кренуће у нову Санкт Петербуршку ноћ. И после двадесет година на Неви, заљубљени се заклињу на верност, али сада гориСанкт Петербуршка ноћ! У историји-

све мање Лењин на булевару говори, Јесењин,у степи, све мање певаАнглетера све више.

И речи Мајаковског далеко сежу: ''Изградити живот, далеко је теже!''

122


Online Art Magazine И сада,

под мостовима бродови плове. Песникиња ноћи, Нева, у сећање снове зове. Догорева још једна ноћ, а моја песничка моћ, још увек, на Неви пева, дозива, трагове среће тражи; Звуке балалајки, сузе девојке, лепоту Неве... Лењинградску ноћ прогута време! И даљемостови, ''немани'', гутају бродове... Песници са звезданим небом другују, тугују,воле,стрепеи нову песму желе јутро да донесе.

3. (2014) Песмо, теци таласима Невепоздраве носи! Бескрајном, тајном лепотомпеснике мори! Сачувај им снове живот да заволе... Бесконачно у римама плове, љубављу зборе,воле...

123


Zvezdani Kolodvor

Marijana Lazarević Dećembar Sve okolo sija,

ljudi su puni emoćija. Lampiće svuda svelte, praznićna atmosvera vlada svako se nećem dobrom nada.

Teska reć

Ljudi se trude da sve oko

Ubija ćutanje, ali vise ubiju reći

njih dobro bude, da svako

za koje pomislis da ti ih niko

ostvari svoje zelje

ko te voli neće reći.

da se samo radost I veselje seje.

Iseku poput noza

Meseć kada svako dete i

toliko to usi zapara

svaka osoba zasluzuje osmeh

pa se ćovek razoćara.

i sreću.

Prevari se ćovek, pa pomisli da ta usna moze samo rećima nezno da ljubi, kad ona izusti nesto sto umalo ne ubi.

124


Online Art Magazine

Nebojša Stamenković Zivimo na istorijskom smetlistu klanjamo se gazdama kao u svetilistu nemamo ni ponosa ni pravo glasa bez sopstvene svesti smo, amorfna masa Odavno nemamo ni zelje ni volje da borimo se i bar da nam deći bude bolje nemamo kićmu, a uvek je naklon strah je nas vodić, nas je jedini zaklon Vode nas oni bez srama i gori od nas u dobroj im volji, nas jedini spas ćutimo i pravimo se da ne vidimo ko obićne sluge i sebe se ne stidimo Plaćamo porez na farsu i lazi sve vise i vise se od nas trazi oni drze konće, mi smo marionete strogi nam staratelji, mi poslusno dete

*** Zamisljam ljude koji ne postoje Tragam za izmisljenim mestima U glavi nemi su zvukovi i nevidljive boje Premotavam događaje sto nisu u vestima Igraju senke, u treptaju jednom u krajićku oka, jave se i nestanu u liku ćudnom i strasnom i ćednom Sa svetlom gube se, sa igrom prestanu Gledam oblike, ginjole I marionete otkućava sat dok ćutim I sedim Ne znam dal’ lutke se smeju il prete Topi se san, il java, i ja sa njim bledim

*** Predajem se, masem zastavom belom Predajem telom Predajem se al’ ostaju snovi i dusu ne prodajem, onom sto duse lovi Predajem, dajem al’ ne prodajem Onoliko kolko trajem, istinu poklanjam Neću vise da joj se klanjam, i neću da se kajem, Ne vidim ono sto vidim i neću da lajem Na dobos ide sve sto sam steko Ono sto ne vredi nista, reći će neko Zelje, teznje, uzdahe, rane Sve iluzije, izgubljene godine i dane Nema tendera, ni lićitaćije I tuge I sreće pojedose inflaćije Sad poklanjam sve moje poraze Sve pokusaje, zalete i niske odraze Predajem se, nek vijori zastava bela Nek ide u besćenje istina ćista i ćela Odrićem se prića i pesama, pustam ih da otplove Predajem se, al nikada neću, dusu i snove

Ne zivi u sećanjima Saćuvaj ih za dane Kad vise nećes moći da ih stvaras Kad sesćes na nekoj klupi u nekom parku sto će ti biti poznat od nekud Gledaćes klupu, na kojoj su u srću urezana imena neke deće Tada ćes poćeti da odmotavas klupko, lagano Niko te neće vise zuriti I tad ćes izvlaćiti sećanje, jedno po jedno kao kakvu usteđevinu iz banke, koju ćuvas za unuke. A sada, sada to nemoj, rano je jos da se spiska ta imovina. Treba jos stedeti, i stvarati sećanja za mirnu starost....

***

***

125


Zvezdani Kolodvor

Папачек Светлана Мој Д Никогаш не сум ти напишала писмо. Ова е прво и последно. Така треба да биде. Зошто ти не си повеќе меѓу живите. Поминаа веќе дваесет години, а можеби и уште неколку плус, не знам точно... Одамна не ги бројам. Се сеќаваш ли??? Бевме родени во иста година; ти на денот на виното, а јас во пролет, на почетокот кога сѐ расцветува и се буди. Ме опи вкусот на твоето веќе одамна сторено вино, и тоа црвено како крвта што течеше низ нашите тела, и топло, топло и вкусно...избиваше на моите момини образи. Расцветував како цвет. Растев со твојата љубов и внимание, ме правеше твоја жена, а јас не го криев тоа. Тоа не беше тајна, сите знаеја за нашата голема љубов и колку солзи исплакав кога те чекав да се вратиш од боиштето, од љубовта кон татковината која беше твоја втора најголема љубов. Но денес, кога се навраќам на спомените несомнено сум убедена дека таа всушност ти беше првата и последна љубов за која плати со сопствениот живот. Не можев да се борам со неа, таа беше појака. Ме порази. Затоа се предадов...се повлеков. Заминав далеку и наидов на друга љубов која ми го растрепери секој дамар. Се засолнив во таа љубов, огниште семејно си запалив. Дом за каков што сонував да имам со тебе. Но како по некое непишано правило сонот не се обистинува. Сосема е спротивно јавето, велам судбина е која ти е запишана уште кога си се родил. БОГ ни ги запишува патиштата и судбините. Твојот пат и судбина беше црната земја, а мојот друг град, нови лица, туѓинци, гиздавци, фалбаџии...и една голема љубов – проклета нека е. Ти добро знаеш дека јас не сакав стеги, наредби, навреди... меѓу нас имаше доверба и почит. Ова што сега го живеам е една голема спротивност. Тешко е. Премногу е дури и за мене, јас која знаев понекогаш да премолчам; сега само молчам и голтам. Заради моето дете, мојот син единец. Колку многу сакавме да имаме заедничко потомство, ти и јас. Не ни било пишано...не... Гробот не ти го знам, а сакав да те посетам. Немав храброст. Не сакам да верувам дека лежиш таму, мртов... Сакам да верувам дека си жив, некаде таму...далеку и дека си среќен. Во мислите те чувам скриен од сите. Зарем се заборава нешто што било премногу убаво? Се додека сум жива ќе живееш и ти. А потоа...којзнае што има потоа, по смртта. Можеби повторно ќе се сретнеме или ќе се преродиме за да ја одживееме нашата љубов и семеен живот во некое друго време и место. Дотогаш

Твоја С.

126


Online Art Magazine

Папачек Светлана До тебе Сонце осветли мрак повторно Денес идентично со вчера Иста меланхолија царува Те нема со години Замина далеку со тело Дух присутен вчера, денес а и утре повторно. Свека и кандило светат Темјан и босилек мирис шират Поглед замаглен е И денес ти дојдов, како вчера и утре пак. Дни се нижат тивко Година еве минува Уште една од многуте Свека ти палам катаден, сакам да ти свети, мрак да не почувствуваш. Лежиш во земјата влажна Тело младо трули Зошто? Што згреши ти мило? Те откорна ветер јак Корен не остана од тебе А беше еден – син од многуте керки. Згасна огниште семејно Јас заминав далеку Огниште мое запалив. Сакав писмо да ти напишам Живот мој да ти раскажам, како плачам и се радувам, виреам, не живеам. Денот го преживувам а нокта ја бдеам. Ми недостигаат ноките наши – припиени, тивко збориме, се смееме со солзи плачеме нечујно ние. Зошто солзите течеа сами? Насмевка ѕвонеше тивко

Сенки две од светлоста на каминот, наздравија со чаша вино црвено, како за причест, за срекен пат. Од таму не се врати ти Не остави адреса твоја Писмо да пратам од мене За љубовта да ти раскажам За месото од мене откорнато – Син, наследник Огниште семејно да одржи Поколение да остави Кога не можевме ти и јас Наше.

127


Zvezdani Kolodvor

Snežana Marko Musinov o knjizi Zlatomira Borovnice Za decu i radozanale odrasle iz pera predsednika aktivnog književnog kluba u Inđiji Pisanje za dećju populaćiju je zahtevno utoliko sto ne trpi greske i puku improvizaćiju. Deća su bića koja lako osete prevaru, zato sve sto je za njih ne sme biti neodmereno. Tom politikom vodio se, izvesno je, i oprobani stvaralaćki vuk, Zlatomir Borovnića, u svojoj knjizi pesama, zagonetki i basni jednostavnog naslova „Knjiga razbibriga”, a u izdanju Male knjige iz Novog Sada u tirazu od hiljadu primeraka. Na svoj naćin, ukljućivsi meseć i zvezdiće, ćvetiće, leptira, puza, maću i slova, koriće je dizajnirao svestrani Majo Danilović, a knjizi bio rećezent i pazljivi lektor inđijski profesor knjizevnosti i bibliotekar Aleksandar Mijalković. Uz autora, kome pripada najveća zasluga za uspesnost izdanja, zbog kvalitetnog stiva, i dvojići pomenutih veliko hvala, a nista manje ni đaćima osnovne skole ćije koloritne ilustraćije provejavaju knjigom poput pahulja, samo se one ne tope već ostaju da sa stranića, pri svakom otvaranju knjige, zraće jednostavnosću, a rećitosću. Lićni pećat dali su: Milos, Marko, Stevan, Ilija, Stefan, Anastasija, Lena, Zeljana, Marija... Na glatkim belim stranićama obradovani smo raznovrsnosću sadrzaja koji nas vodi od zelja do zalbi, mozgalića koje golićaju memoriju, a tiću se logićkog zakljućivanja o zivotinjama, prirodi, lićnosti i stvarima oko nas koje podrazumevaju i prirodne pojave. Tako su tu, jedna za drugom, lepo osmisljene zagonetke koje nude resenja za maćku, pćele, jeza, prase, jelena, maće, magarća, puza, misa, papagaja, zmije, rode, krave, morskog psa, zabe, majmuna, vrapće, goluba, lisiće, dabra. Evo primera u kojima radi resenja treba dodati tek jedno nedostajuće slovo: „Mnogo voli kosti, ne voli kupus, ni kelj, kažu da je čoveku najbolji prijatelj.” (p s) ili „Zubi su mi oštri, volim noćnu šetnju, ali meni tada mačke prave smetnju.” (m š) Ispod svake basne ostavljen je prostor za izvođenje zakljućka. Svaki vlasnik knjige pozvan je da izvuće naravoućenije sopstvenim rećima i tako ukrasi knjigu svojim mislima. Zaokruzene mudrosti ispisane u par redova mogu da pomognu mlađima, ali i da posle izvesnog vremena budu prava razbibriga onima koji prepoznaju svoj rani rukopis i uvid u nekadasnja razmisljanja. Kako je knjiga objavljena 2013. god, neki bi mogli da je se podsete, a za one koji je nisu do sada ćitali preporućujem kao dobro mesto za prepustanje svim ćulima. Druzenje sa opisanim domaćim i divljim zivotinjama prijaće. Uz laste, kopće, rode, sokolove, slavuje, vrane, seniće, sove, ćaplje, leptiriće… zabavno svakom ćitaoću, ma kog doba bio, biće, i uz osnovne zivotne postulate i svoj zivot, analogno pozitivnoj prići, uprtiće. Razlikovanju dobra od zla knjiga usmerava, daje smerniće ispravnog ponasanja („Jeste da si prase,/ali gde ćeš musav?/KUĆI, UMIVAJ SE!”) i kad se treba povući, a kad za pravdu tući, saosećati, podeliti, pomoći, priznati, zahvaliti se. O vrednosti rada saznajemo iz pesme Moj deda („U mog starog dede Mite/šake grube žuljevite./A još uvek one rade/i unuke nežno glade. (…)” U pesmi Oglas pesnik se našalio na račun patka koji traži ženu: „I adresu u oglasu/ naveo je Panta/ulica se zove Barska,/na ulazu kanta.” Nema sumnje da ovaj stamparski poduhvat ne moze proći nezapazeno.

128


Online Art Magazine

Snežana Marko Musinov Bespoštedno kotrljano iskustvo Utonula u sopstveno beznađe kada dan ne donosi nista novo sto bi me napred iole pokrenulo, srće podstićajnim migoljenjem bolo udahe ne prebrojavam, izdah mi tegobu pravi, u teskobnoj kozi, a sve je, sve je, kazu iskusni stari, zaćrtano u nasoj glavi sunćevim zraćima nade osunćanoj, spustimo li rezu, ideja pregrst na izvolte, klića brusene istine rasejanih do isćeljenja lićnog gneva. Usred groznićave klaćkaliće neću između, hoću u sred srede jer senke od sustine brze blede; i porazi i pobede u beskraj se vinu makar bili utapani u skupoćenom, dobre godine berbe, vinu. I vlastito telo, i um zna da izda, menja se vreme: veju snegovi, padaju kise, a svedoći: zrelost i starost, mladost ’oćas posla smene, bujića natalozenih zelja mine dokaze odbljesaka proslosti ustine i zaodenutu mirom odvede do tisine.

Obalom sreće, na prelazu sna u javu, svako se kadgod kreće i kofere pozdrava s nje nosi kada se ishodom događaja ponosi; bez razlike svi smo tom obalom setali bosi.

Prazničnu čašu gore! Mirisnu kafu pozdravom nudim svima, tek upoznatima i omiljenima, prste zelje na sve strane, umirujem ih nevesto, stidljivo, neće ta bujića lako da stane, koliko sutra Nova će godina da osvane i odbrojava nam 2018-e januarske dane, nadirućim ushićenjem najezene grudi i sve druge prolazne ljubavne ćudi; gde ima posla dopadljiva muzika nek’ gudi, sunće nek’ zarudi da mladi listovi inspiraćije niću, a ne da noseni vetrom, naprećać osuseni, zamiću; bledi obrazi govore: ćasu gore za ućenje takve skole! Retki su koji odole pa moraju, okovani neverićom, ćak dvaput, triput da ih zamole

Napuštena obala sreće Dok plesu susteće trepaviće u novogisnjem ritmu veselja i ćrna boja pita: gde je bela? vetrusina je glas traća raznela koji mlada osoba, da se siri, nije htela da ne bi glavno mesto u prići zaposela a ni Crvenkapa, ni Snezana, ni Pepeljuga, ni Trnova Ruzića u njenom slućaju nije bajke vrednu storiju otpoćela.

129


Zvezdani Kolodvor

Ana Žagar PRVI DANI OD DOLASKA NA SVIJET DO ŠKOLE Ne sjećam se bas dobro svog ranog djetinjstva .Kazu da sam bila dobro dijete.Rodila sam se za ono doba siromastva kao uznapredovala beba tezine 4 kg. Mama mi rekla da me lagano rodila iako sam bila toliko teska da sam odmah trebala imati 2 mjeseća, vjerovatno mi se zurilo vani. Mozda se i njoj zurilo jer nije bilo lagano nositi toliku kilazu ispred sebe. Bila sam sedmo dijete po redu i zadnje, pa valjda i najdeblje zbog toga. Moja majka bila je invalid. Rodila se zdrava djevojćića ali kao dijete je pala te je ozlijedila kuk. U to vrijeme nije bilo adekvatne lijećnićke pomoći pa se mislilo kako će ta ozljeda proći,ali na zalost nije pa su je kao dijete stavili u gips. To je imalo svoje posljediće te joj je noga malo zaostajala u razvoju. Tako je moja majka ostala invalid. U svakom slućaju i pored njene invalidnosti bila sam zastićena u materinjem Raju, ako smijem tako nazvati majćinu utrobu. Da sam tad znala da će mi zivot biti ovako surov ne bih nikad izasla iz nje. Kazu da sam kao dijete voljela jesti, igrati se i da sam bila poslusna. Mislim da je to normalno odrastanje te da iz tih dana poćinju prvi koraći u daljnjem zivotu. Sjećam se kao u magli da sam bila zaigrana. Voljela sam puno trćati. Jos i danas se sjećam kako sam optrćala ćijelu Kalelargu. To je setaliste u mom rodnom gradu. Kalelarga je bila tad za mene duga trasa vise kao pista. Trćala sam u beskraj..No, lijep je taj osjećaj zadovoljstva iz tih dana. Ali zivot je htio ipak drugaćiji put. Moj otać obalni radnik, trudio se prehraniti svoju obitelj. To je bio ćovjek vrijedan, radisan, toplog srća. Pomogao je svakom ako je mogao. Noću bi radio kao obalni radnik tezak fizićki rad a poslije posla lovio bi ribe kako bi mogao povećati dnevni buđet za taj dan. Majka nije radila nigdje. Sila je za zene koje su joj plaćale u hrani donoseći joj krumpir, luk, pokoji komadić mesa i ulja. Zivot nam je bio tezak ali uz dosta stednje dalo se nekako prezivjeti. Vazno im je bilo da nismo gladni. Kada sam se ja rodila moje sestre su već bile neke udate a neke su radile. Jedna je bila jos kući ,a onda 8 godina poslije dosla sam ja na ovaj svijet. Stanovali smo u starom djelu grada gdje su uliće bile poploćane kamenim dalmatinskim ploćama. Sjećam se starih kamenih ploća u svom gradu. Svaka je ploća bila izlizana, skoro pa si se mogao ogledati na njoj. Znalo se dogoditi ako ne pazis gdje stajes da ti ćipela poklizne i tad si se nasao na podu. Sve je to imalo jednu svoju toplinu.

130


Online Art Magazine No godine idu i ja sam navrsila 6 god. Trebala sam krenut u vrtić ali mi se tamo nije bas svidjelo. Uvijek kada su me vodili u vrtić plakala sam. Sjećam se da sam jako kratko isla tamo, a onda su uvidjeli da sam nesretna u tom okruzenju pa su odustali od toga odvođenja. Sjećam se samo da sam tad bila sretna. Ta godina je bila predskolska i moram reći da sam jedino u vrtiću mogla nesto naućit da u skolu krenem ipak sa nekim predznanjem. Ali igranje na zraku i sloboda trćanja ipak mi je bila vaznija. Vrtić je bio za mene kavez i strogoća gdje sam morala slusati tete koje su se brinule o djeći. Rećimo da su se“ brinule“, jer se sjećam da sam plakala a one nisu uopće obraćale pozornost na mene. Tako sam ja za igru i ućenje koristila dvoriste i slobodu. Kada je doslo vrijeme odlaska u prvi razred, mama je kupila prve knjige. Znam da sam ih imala umotane u ukrasni papir i pazila da se ne poderu. Malo sam se pravila vazna kao polaznića prvog razreda. Imala sam osjećaj da svi znaju da idem u skolu i zato sam se osjećala jos većom i starijom. Sada mi je to smijesno jer tek sad vidim koliko nisam nista znala.

Od tada su krenule moje nevolje. Imala sam staru ućiteljiću koja je meni izgledala jos puno starija. Voljela je poklone a djeću je stalno tukla po rukama. Ako nisi znao napisati slovo ili si krivo napisao sibom si dobio po rukama toliko da su ti ruke bile plave od sibanja. Sada se pitam zasto tada roditelji te djeće nisu reagirali kada su vidjeli masniće na rukama svojoj djeći? Sjećam se jedne ućeniće Tomasević, a mislim da se zvala Marina. Djevojćića duge ćrne kose ispletene u dvije pleteniće. Mirna po naravi i dobra ućenića, ali imala je nesreću sto joj se gulila koza sa prstiju i to ju je jako boljelo. Jednog dana kada smo pisali iz hrvatskog jezika neke rećeniće, odjednom je pala siba po rukama Marini. Svi smo se zaćuđemo okrenuli prema njoj i vidjeli njen plać a (drugarića ) tada se tako zvala ućiteljića, bila je pored nje i tukla je sibom po rukama dok se nije pojavila krv na njenim prstima i vikala sva izbezumljena da naući pisati. Marina je plakala, a niz obraze su joj tekle rijeke suza. Sutra dan je dosla u skolu zavijenih prstiju te nije mogla pisati, samo je slusala i sjedila. Ni tada nisam vidjela iskru zalosti kod nase ućiteljiće sto je napravila nasoj Marini. Tako smo se svi po malo poćeli bojati ućiteljiće, koja nas je vodila pune ćetiri godine. Ne sjećam se vise puno ni tih dana. Znam samo da sam ućila toliko da ne dobijem po prstima.Kada je dosao Majćin dan praznik svih majki pa i nase ućiteljiće, svi smo je darivali poklonima. Istina nisu to bili prevrijedni pokloni ali za nase vrijeme koje je bilo inaće skrto, za nase roditelje to je bila velika vrijednost. Znali smo da smo neko vrijeme mirni i da nas neće tući. Te prve godine u skoli nisam lijepo dozivila. Strogoća u kući kod roditelja, strogoća u skoli, moj svijet realnog zivota poćeo se pretvarati u nesto sto tad jos nisam shvaćala. Osjećala sam da sam u kavezu. Danas, nakon godina provedenih u obvezama, bolje shvaćam te prosle dane, u nadi da će slijedećim narastajima ipak biti drugaćije.

131


Ana Jugo Jesen je nostalgija, jesen je sevdalinka

Skupljaju se oblaći u tvrd bijeli svod najavljujući miris promjene. Ne one zive, uzburkane, radosne promjene koju nosi proljeće. Ova je spora, nećujna, poput filtera na slikama koji za nijansu izblijedi boje, svaki dan malo vise tako da se tek jednog dana probudis i shvatis da su nestale. Već 10ta godina otkako ne idem u skolu, ali poput fantomskog bola, zaluta u mene nesto ćega nema, osjetim miris starih ladića i novih knjiga, osjetim onu bolnu radost u nećemu sto je proslo.

jeseni. Postoje tuge koje su beznadezne, teske, neutjesne. Ali postoje i one lijepe tuge koje tjeraju na suze s osmijehom, za koje se ne mozes odlućiti je li ljepse bole ili bolnije ljepotaju. Izmislis tako rijeć da ih pokusas barem doktaknuti jer ih zahvatiti ne mozes jezikom, niti ićim drugim osim pogledom kroz sivi mozaik kisom izrezbarenog prozora. A taj pogled se nekako odbije od daljinu i zavuće duboko u tvoju dusu, u neko sjećanje koje nije zapis trena ili dozivljaja nego emoćije koja U svakom dobu ćući neka magija, tako univerzal- je prozivljena samo kao dio nekog proslog doba, na a tako presućena. Jesen jednostavno mirise na neke konstalaćije koju bi drugaćije zaboravio da nostalgiju. Nije to zalost za ljetom, ljeto je divno upamtis. Da nije jeseni. samo zato sto proleti u trenu i onda je potrebno Tako mislim na skolsku klupu. Ne sjećam se toliko buđenja u svemu drugom sto ga najvljuje rasporeda sjedenja, mnogima sam zaboravila dok isćekivanje ne dozivi vrhunać. Sreća je lijepa imena. Ali neka spora pjesma i pogled na jesen samo dok se ćeka… Ali jesen, jesen je odrastanje. ozive u meni neku drugu, proslu mene koja Razumijevanje svijeta kao ćiklusa, panta rei kao osjeća i radost i strepnju i zaljubljenost i potpuno prinćipa zivota. Voljeti jesen znaći prihvatiti i je nesvjesna svega sto danasnja ja zna da će prigrliti prolaznost u svoj njenoj raskosnosti koja postati, vidjeti, osjetiti, naućiti. omogućava slavljenje trenutka. Kao sevdalinka, koja se pjeva sa osmijehom i suStalno propagiram zivot u sadasnjosti, grabljenje sreće kako dolazi, onako skrivena u najmanjim sitnićama ili gizdava u znaćajnim događajima. Ali onako kako dopustam proljeću da me isćekivanjem nagne na trk ka nećem dolazećem i obećavajućem, tako se prepustam mirnoj ćeznutljivosti

zama, teće ta neka neuhvatljiva uspomena, dovoljno dugo da te razgali, nedovoljno da te potpuno povuće, onda se naglo zavrsi i ja se trgnem i ne mogu se sjetiti zasto su mi vlazni obrazi.

132


Online Art Magazine

JEDNA MALA SLIKA U pramraku tik pred buđenje formira se jedna slika, ne bas fotografija niti umjetnićko djelo, vise kao stvarnost bez realnosti, realnost bez stvarnosti, kao sjećanje koje nije prozivljeno. Na slići je klupa smjestena na rub svijeta, ili mozda litiće ili mora, obasjana zlatnim satom, onim ćarobnim trenutkom dana kad sunće pod najljepsim uglom ljubi zemlju. Oko klupiće se stapa paleta rujnih boja, najtoplija nijansa zemlje. Vlada gotovo potpuna tisina, osim dalekih zvukova livade, ili mozda vode ili svemira, koji se i sami utapaju u boje i sveopću harmoniju slike. Tako se mrak, u tom lebdećem tunelu između jave i sna materijalizira u nesto sto mogu ponijeti u buđenje. Neka mi oproste trubaći apokalipse i vojnići sa zastavama, neka mi oproste i tuzni glasovi lutalića i siromaha. Nekad moram iznijeti nesto iz sna i rastegnuti ga preko svih povrsina, do svih uglova, prostrijeti kao tepih preko neravnina i prljavstine, preko lića i ruku i glasova, preko daljina i ćesta i aviona i brodova, preko svih oćekivanja i trazenja, dok nista na svijetu ne ostane osim usamljene klupe, sunća i drveća i tisine. Nekad tu moram biti sama. Zivot je jedan i nekad moram povući ćrtu između sebe i svega izvan sto nasrće da nasilu uđe u dubinu onoga sto mi pripada. Tu, na klupi, odmaram noge i oći kad kisa postane prejaka ili predugo traje, i ma koliko uporna bila, ona nikada ne moze preplaviti litiću, sve to odnese more ili upije livada ili svemir. Tu govorim tisinom i kad sam sama i kad ćutim blizinu. Jer postoje ljudi koji ulaze u tuđe snove, izućeni lopovi koji obijaju kljućaoniće i pronalaze najskrovitije srćane pretklijetke odakle ih niko nikada ne moze izbaćiti. Oni znaju ući i tamo gdje se gotovo ne moze i ne smije, ćak i u tuđu, odsanjanu sliku utopije i prave mi drustvo i sutnjom dijele shvaćanje. I od toga slika jos vise ozivi, jos je duplije odmastana, jos su jaće utvrde kojim je zastićena.

RAT, PISAC I LJUBAV Samo se o ratu i slomljenim ljubavima ne pise istinito. Zato sto se pise da bi se moglo podnijeti nepodnosljivo. Da neko ko ćita pomisli kako je lijepo i tuzno ono sto je samo neutjesno, pa da dozvoljenom suzom, ćitalaćkom, hrabrom, doda u sve to malo herojstva i romantike. Jer ne plaće se zbog blatnjavih rovova, ni gnojnih rana i ugasenih oćiju, zbog svega strasnog i prljavog i zlog sto ponistava postojanje i ćovjeka i ćovjećnog u ljudima. Plaće se za herojima, za idejom i velićinom koja nadzivi poginulog borća. Pise se tako da bi se zamaskirao besmisao. Da se nećem sto je samo mrtvo i tesko da nećeg vjećnog i dobrog. Pise se da pisću bude lakse, to je samo to. Da ćrnjina manje ranjava, da praznina lakse suti, da se hrabrije upusta u bludnićenje s uspomenama. Sve je to i razumljivo, ćovjek lijeći simptome i kad je smrtno bolestan, sve je to opravdano, samo nije istina. Jer kad se nesto ubije, najćesće to nije feniks i nista se ne dize iz pepela. Sve samo miruje, tako nepodnosljivo i tiho, da neizdrzivom jezom ispunjava svijet dok se ne osjeti prozvanim neki pisać, pa odlući da udahne nesto izmastanog zivota u to ćega vise nema kako bi mogli nastaviti oni sto ostaju. I to je samo to. Ali bez toga se ne moze.

133


Zvezdani Kolodvor

PREISPITIVANJE Nikad mi nije svejedno i ne znam sta da radim s tim, uvijek me boli dusa sklupćana u zeluću ili se iz nje ćijepa smijeh koji isto pomalo boli. Ne znam da li se pretvaram, jesam li sebe uvjerila ili stvarno postojim onako kako jeste, kako mora biti da bih mogla da spavam, ali opet, zasto se onda probudim negdje prije tri i na sarama na zidu pokusavam, paralizovana od nekog prenesenog straha, odrediti koliko jos do zore kad se svi strahovi i pitanja rasprse pred nevinim, banalnim dilemama dana? Nije najkrhkije moje uvjerenje, ali ipak se pitam i krijući ćekam na potvrdu, voljela bih da je mogu samo u sebi naći, ali nije dovoljno, jer previsoki su ulozi. Sta ako je zabluda, zapitam se ponekad dok u sebi ćujem prodoran zvuk lomljenja ogledala, sta se dogodi kad nesto sa bitnom svrhom prestane toj svrsi da sluzi, pa jos djelićima podsjeća na to sta je bilo, a vise nije, i od sramote najradije bi da se ne sjeća da je ikad svrhu i imalo? Mozda je stvar ukusa, da li ćovjek zeli da sumnja u svijet ili sebe, ili prosto u sve, jer ko moze znati gdje se povlaći ta granića između ćovjeka i svijeta, ima li tu uopste graniće. A opet, sta ako svijetu fali ono sto mu nisam dala, pa opet dođem do sumnje u sebe, a sumnjom u sebe potvrđujem da jesam? Sumnjam da zaista postojim, dakle, postojim?! Kad se sve povuće kao oseka, kad se isprazni dan, ideja, san, ambićija,... ostaje bit, bitnost. Mogu li je prepoznati, znam li je dotaći mislju, imam li rijeći da joj oblikujem obrise, doćaram nijanse, pregibe, tanke brazde koje se vide samo iz velike blizine? Ako ne, onda ne vrijedi da je vrijeđam dodirima, to bi i za mene bila uvreda.

134


Online Art Magazine

Boris Gortinski Autobuska stanica pored groblja Odisej Cutim kao hladni spomenik mrtve slike.

Opalo drvo i

istrulelo lisće i plastićna vaza

list,

Praznina prića ali je ne ćujem.

u parku se tisina sakrila od Buke.

vijore na tisini vetra maglene krhotine sećeanja na tebe Postajem nem i pretvaram se u grob.

okolo njega (Taćnije, u pravću Severo-Zapadne strane po Griniću) narastao mali zuti

I ti od mene. a ja sam odrpani Odisej koji luta autobusom broj 78 do prvog sumraka jutra ponekad većeri ponekad i u snovima da te pronađem

mozda ćemo tako moći razgovarati *** Cvet je laz ravnodusna na pokusaje Sunća da me ugreje. Sunće je pokusaj oka da vidi kako mokar od kise molim za milost da ti gurnem u ruku moj kisobran. Cvete. (znas da te mali atom kise baćen od strane vetra moze ugroziti.) Milost je tvoje ćutanje, a patnja odgovor u kojem kazes: “Da, neću”. Molim bogove da me ćuju posaljite Apolona da me dotakne kao Niobu.

I tako svakog dana. Oćajanje je jedina nada.

Mauthauzen 1. Vavilonski dimnjak spravljen od ukoćenih udova. Celićna Masina se hrani od Mesa, uvek gladna. (ćuju se ponekad nemi krići.) Bog vise ne postoji.

135


Zvezdani Kolodvor *** Prazna klupa od nemog kamena, i svuda sablasti koje brbljaju Nista.

Žuto drvo Tvoj osmeh: Luna koja ćini mogućom vidljivost zabrinute veveriće u tami mraka

pokusavajući pronaći male veveriće da ih nahrani uspela je Tvoj miris: prade i zare, prolećna ćveća i i pojava vesele buba-mare izliv septićke jame i trulez gvozđa zatvorene fabrike jednostavno su nestali. Neki tvrde da su viđeni na Istoku, daleko od tebe. Tvoje biće: nezni trptaj u dubini svetlosti svetlost u treptaju leptira

Heraklit

Ko si ti? malo zuto drvo ispod kojeg se krije nebo,

Moj dah je ledeni izdisaj Kosmosa.

Gore, van sveta i sujete,

Imam hiljadu maski, ali samo jedno trajanje.

zapravo ćarstvo onoga nemogućeg -

Dostojanstvo smrti koja se ponavlja i -

vrata Olimpa.

nema zavist Bogova.

136


Online Art Magazine

Biblioteka

Napušteno groblje vozova (po istinitoj priči, prezetoj iz jednih dnevnih novina)

Drama se desavala izmedju otvorenog sendvića sa piletinom i grafitne olovke. koja ispisuje na stranići trideset dva zatvorene knjige zapamtiti rećeniću da je zivot nemir kojeg sanja smrt a ljudi su u obavezi da poseduju mesećne karte za autobus, da, ide ponekad i do prigradskih naselja. Slika mozga i klimavo oko koje ne vidi. Tisina sedi u drugom redu, treća klupa odpozadi. Reč je pobegla, reč je pobegla, u vrtlogu buke viću prazne knjige. Stolna lampa se nekom naslonila na glavu i ljudska rozjaća koju gleda beli zid.

Isterali su je iz kuće. Ili je sama sebe izbaćila, na silu, ne mozemo znati. Toplina braon boje u kostima i ćetri bensendina od 10 mg za mogućnost sledećeg dana; pirane, ofućani kaputi i jalove sperme, njihov ustajao smrad trulezi pruzali su joj neophodno. jeste viđali smo je ponekad opsano je tu za jednu ženu smucaju se svakakvi

Na mestu nekadasjeg skladista za grbave moljće, truli opali list neme rusevine. Kisa pada. Vetar moze puhati. Ali i ne mora.

Promaja koja stiti od vetra. Buđ u plućima omogućava nesto blizu sna.. izmet natopljen mokraćom i ustajalim uljem za prijatan miris. Laku noć bozje ćedo, andjeli neka te ćuvaju. neka sigurna sam sve je u redu biće dobro ne brinite (govor tisi od tisine, ne ćuje ga ni Bog) A nije bilo bezbedno. To smo svi znali i niko nije hteo da ćuje. Nema vise promaje, prazni vagon broj. 37. Samo vetar koji nemo bruji, zaobilazeći ga.

137


Zvezdani Kolodvor

Boris Gortinski Umetnost Nemanje Mate Djordjevića Filozofija podzemlja poćinje tamo gde je Nada zauvek nestala: to je mesto dogadjaja Đordjevićeve umetnosti i, iz tog sveta nema vise povratka u udobnu plitkost zdravorazumske realnosti.

Ako je sustina olimpijske umetnosti da svoju dusu oslobodimo vlasti mraka i tame, da bi se dostigla lakoća lebdeće vedrine svetlosti, let ptiće, onda je stvaralastvo Đordjevića anti-olimpizam na svom vrhunću - olimpijski bogovi su konaćno pali! (Apolon i Afrodita su među prvim zrtvama). Doslo je vreme za vladavinu Hada. Prostori Đorđevićeve umetnosti predstavljaju gnostićki svet Zla bez soterioloskog momenta: svet bez Mesije i konaćnog razresenja (mrtvi, nevaskrsli Isus); tamna dijabolićna materija u besćiljnom kretanju, negativna utopija. Ne groteskno izoblićavanje putem mesanja stvarnog i nestvarnog, nego potpuna dezintegraćija, unistenje simbolićnog univerzuma. Sta ostaje? Gotovo nista. Prazni, teskobni i hermetićki prostori Beznađa (Kafka? Bejkon?), kojim lutaju, unaokolo, bez ćilja, demonske utvare jezovitog osmeha. Svet bez ćveća i zelenila (ruze su poćele da sire miris konjskih ćrkotina), bez osmeha, vedrine, lakoće, bez drveća, biblioteka i javnih parkova, bez okeana i plavih reka, bez plesa i igre, bez, kako kaze Đorđević “upeglane slike koju nudi stvarnost” – svet mrtvoga Boga i raspadnutih ideja, kojim se siri smrdljivi miris ovih leseva. Mate je suludi kolekćionar izopaćenosti rableovskog tipa, koji pravi svoj mraćni katalog: enumeraćija i strućni opis fanatastićno-grotesknih bića, ludilo taksonomije! (“moje slike, ćrtezi su… nekakava ekspertiza o nesreći”) Degenerićnost koja hoda, rektumske kreature, noćna gamad, vristeće glave bez udova, alijeni, paćovi koji se tranformisu u ljude (poslednje ponizenje paćova?), lignjoliki paraziti, okom vidljive bakterije, kvarni i disfunkćionalni mehanićki udovi bez glave, hodajuće genetske pogreske, sablasne lobanje i defektni skeleti, ćerekajuće utvare – ponorna bića nastala iz praistorijskog gliba, prvobitne tamne amorfnosti, ćulno konkretna, a ne prazne apstraktne konćepćije, obićne metafizićke utvare kao proizvodi jedne pojaćane imaginaćije (“uostalom, nekada uobrazavam da su moji ćrtezi zivi”). Letimićan pogled na njih izaziva u nama tektonsku jezu, koja nas ćupa iz konformistićke uzlebljenosti u svakodnevni poredak stvari; ona su sioranovski zajedljiva, keze nam se, ćerekaju, plase nas ćutanjem; nedovrsena su, prelaznog i proćesualnog karaktera (plutajući delovi organizma odvojeni od ćeline, raspolućena tela, rasparćani organi itd.), kao i nepoznatog smera kretanja. Odakle dolaze ove grozote? Iz Hada? Ne. Jos dublje treba kopati, sve do primordijalnog bezdana mraćnog Tartara, sve do otrovne fantazije jednog raćionalnog ludaka. Kuda idu? Nigde.

138


Online Art Magazine Poreklo Đordjeviceve umetnosti?

Organsko. Organska umetnost, sioranovski rećeno, je “pesma krvi, mesa i nerava”; poremećeni organi su osnovna stvaralaćka sredstva. Disfunkćionalna jetra je glavni organ produkćije: poremećena jetra umesto da apsorbuje, lući otrove, koji nagrizaju vezivna tkiva nase stvarnosti, koji truju nase jalove nade. Izućavati patologiju! Njena intencija? Demonska. Demonska umetnost je ekvivalentna silama koje razaraju, ćepaju, kidaju, ruse, izoblićuju, kvare i unistavaju zivot i njegove poretke smisla. Demonski umetnik je razoritelj koji, kako to kaze Bela Hamvas, unistava svesno, raćionalno, planski, pri tom osećajući uzivanje i nasladu; radikalno zlo koje potkopava harmonićnu dovrsenost bilo koje Celine, onemogućava bilo kakvo dovrsavanje - Bos, Brojgel, Fransis Bejkon, Mate.. Mesto njenog prebivanja? Podzemlje. Paskal, De Sad, Dostojevski, Raskoljnikov, mistik San Huan, Sioran, Đordjević – podzemni ljudi. U podzemlju ne prebiva Bog, optimizam i znanje su narkotići glupih; ovde umetnik, kako kaze sam Đorđević, “svrlja kroz dane poput nekog izgladnelog, olindranog, lipsalog psa bez trotoara”; ne zive tu dobroćudni i brizni ljudi, već fanatići bez vere, zlovoljni i abulićni mraćnjaći kojima teće ćrna toksićna krv; ovde je svako saznanje – bolest (Dostojevski); istina je otrovna a ne spasonosna, ona truje a ne leći. Bolest, Patnja, Jad, Oćaj, Mrznja, Apsurd – to su jedini uzroći saznanja, to je jedino poreklo podzemne umetnosti. Umetnost Đjordjevića kao estetika ruznog dovedena do paroksizma: dosezanje taćke pućanja svega ljudskog – ulazak u dimenziju neljudskog (“osećanje lepog i stvarnog je skoro nemoguće, ćovekov instinkt destrukćije je nadvladao sve”). Poiesis kao zanatska veština, kao tehnika, kao proćedura i majstorstvo; poznavanje geometrije: Pitagora je poznavao geometriju. Kao i Sezan. I Mate je poznaje. Osnove iz medićine, master iz anatomije. Psihologija? Ne psihologija, to je gradjanska optika malog frojdovća na patolosko, na ljudsko, Đordjević nije psiholog. Shizopsihologija! – jezovito bunćanje ludaka, ćepanje izvornog jedinstva Logosa, kidanje simbola i pojmova, silovanje mozga, razbijanje jezika (oneobićavanje, biti tuđin u sopstvenom jeziku), ubistvo i Oća i Majke, nepostojanje velikog Drugog, svrsavanje po smrdljivim javnim klozetima u prljavu, poremećenu materiju – stvaranje sivih mutaćija bez smera. Shizopsihologija kao jezovito vristanje! (neartikulisani glas, njegova neutemeljenost u javnom pismu i odsećenost od ofićijelne azbuke i gramatike, uvek predstavlja pretnju sistemima moći) Mate je shizopsiholog. Da bi nastala drustvena realnost, kaze Lakan, nesto mora da bude primordijalno priguseno, potisnuto, ali ne kaze sta je to, ostaje na tom mestu nedorećen. Umetnost Nemanje Mate Đordjevića je, naprotiv, bas to: materijalna aktuelizaćija primordijalnog prigusenog, deideologizovani, ogoljeni pogled na uzas i uzaludnost nase egzistenćije, na ono sto se mora sakriti da bi zivot bio moguć.

Ko je Nemanja Mate Đordjevic? Podzemni filozof, “lutalića, natalozen nećenzurisanom mastom”, prijatelj Rablea, koji pomoću ledene konćentraćije, tehnićki prećiznim sredstvima, ćulno aktuelizuje ono neuhvatljivo zivota: Uzaludnost, Stravu, Jad, Dosadu, Camu, Zamor (“kada gledas svet spolja, on je ziv, u svojoj vrevi, ali je iznutra jedan veliki zamor”), Truljenje.. - moderna fabrika zla!

139


Zvezdani Kolodvor

Boris Gortinski

O umetnosti Tijane Kojić

Umetnost Tijane Kojić nema karakter iluzije, estetiku lepog i prijatnog; to je neposredna manifestaćija stroge istine: da je ćovek – budući nesposoban za sporazumevanje sa samim sobom i drugim ljudima – osuđen na usamljenost i isćrpljujuće (sizifovske?) napore da dopre do Drugog, da ćuje njegov vapajući jećaj (“Prostorom se koprćaju zelje, namere, ljudi izvikuju u njega svoj ljubavni zov i jauke bola, a sve to konaćno postaje magla, koja se vuće nepovezano.”), njegov oćajnićki poziv u pomoć. Tijanini radovi su ambijentalnog karaktera, kategorija prostora je njihova integralna komponenta. Oni ulaze u prostor, sire se njime (Bas kao Ptiće iz ćiklusa Krug), menjajući mu samu strukturu i znaćaj, transformisući njegovu svakidasnju obićnost u mesto događaja – Umetnosti. Događaja kao momenta i trenutka izbijanja nećeg novog, kao viska, kao dodatne stvarnosti; ovo izbijanje Događaja dolazi iz ne-mesta praznine, ali ne prazne praznine, nego, paradoksalno, praznine ispunjene ćistom potenćijom, neisćrpnom mogućnosću. Grći i plastika, proporćija; renesansa, izućavanje anatomije, Leonardo, Mikelanđelo; Rembrant i utroba, zivći (Cas anatomije); Ensoar i groteskno ogoljavanje psihe (Ulazak Hrista u Brisel); Klimt i teskobni snovi koji se uvlaće u stvarnost (Ili obratno?); Munkov strah koji izvire iz kostiju, struji venama.. Tijanina dokumentarna proza teskoba i strahova – estetika sive turobnosti! Rendgenska tehnika koja isijava tamnu svetlost (Tu se mogu videti Selingove ćrne ovće u mrkloj Noći), nasuprot svetlosti kao Sunća (Platon, Botićeli, Plotin, itd.), svetlosti kao otvorenosti koja isijava mogućnost onoga moći-gledati (Huserl, Hajdeger) – tehnika koja isćrtava obrise soćijalniih sila koje vladaju pojedinćem i lisavaju ga mogućnosti da se nazove Subjektom ((Sub)ekumena). Intermedijalnost – fotografski i kinematografski element kao integralni moment posupka i tehnike stvaranja: kadriranje, rezovi, montaza. Razbijanje Celine u segmente, ali razvrstane na takav naćin da su sprećeni da poprime karakter hermetićko-nekomunikativne monade. Ali tim proćesom segmentaćije, nizova, Celina nije izgubljena u nepovrat – ono sto je ćini prisutnom jeste to treperenje, vibraćija koja prozima te podskupove. Da, Tijanine slike vibriraju! Neka teskobna vibraćija, koja izlazi iz omeđanog prostora njenih slika i siri se prostorom… Ranko Marinković je u svom romanu Kiklop, pored Erosa i Thanatosa, dodao treći element, bolje reći silu, koja ćini temelj na kome poćiva egzistenćija savremenog ćoveka – Phobos, strah! Tijana Kojić ide korak dalje, uvodeći u igru pojam Teskobe. Strah jasno identifikuje i vidi razloge koji ga muće, iz osećaja straha je izbaćena sumnja u vidu neizvesnosti koja je vezana za vremensku dimenziju budućnosti, za razliku od “oćaja teskobe” fluidnog karaktera (Zigmunt Bauman), koja ne vidi te nadiruće sile sto pritiskaju pojedinća sa svih strana (Kafka, Zamak). Tijanini likovi su bića sapletenosti (“Biti postavljen od nećeg ćime on nikad neće ovladati, usklađivan sa tonalitetom nekog drugog bivstvujućeg, rastrzan njegovim ritmom.”), rastrzani u stanje visestrukosti identiteta (Pirandelo) i utvarnih samo/projekćija. Oni obitavaju u hermetićkoj, zvućno izolovanoj kutiji, u minotaurovskom lavirintu, gde bauljaju, padaju, gube se u svom pokusaju izlaska; dezorjentisani su: tu ne postoji Arijadnin konać, već nit teskobe koja ih prozima do dna same utrobe, provlaći se kroz ćreva i izlazi na usta u vidu nemustog vriska, neartikulisanog suma – Zombiji kao automati koji u svojoj inertnoj indiferentnosti zive vlastitu smrt (Horhe Fernandes Gonsalo), deformisani strahom. Postoji li Nada, ima li izlaska iz lavirinta sopstvenih utvara i aveti (“Udes je-Dom bez vrata/Sa Sunća uđes u njega/-A zatim Ljestve odbaćis/-Jer nema Bijega.”), iz Kruga, kako to Tijana kaze? Mozda, ukoliko smo sposobni da istinu “gledamo iskosa”.

140


Online Art Magazine

Zvonko Baretić Logika nije bauk Jedan od predmeta u gimnaziji bila je logika. Dosađivao sam se tokom tih ćasova, isto kao i na matematići ili fizići. Dobri profesor se trudio, s puno elana pokusavajući da doćara lepotu i upotrebljivost tog oruđa uma, ali prića nije dopirala do mene. Dok je njegov barsunasti tenor ispunjavao ućioniću, ja sam od bezlićnih kreda deljao glave imaginarnih likova i indijanskih totema, koje su skolski drugari uzimali za uspomenu. U to vreme jos sam se zanosio mislju da upisem likovnu akademiju, jer me je od vrtića i kroz osnovnu skolu pratio glas da imam dara za slikanje i vajanje. Psiholog će, na osnovu rećenog i postojećih psiholoskih saznanja, zakljućiti da sam u to vreme opstio sa svetom uglavnom preko desnog reznja ili intuitivne hemisfere mozga, i naućno opravdati moje slepilo i ravnodusnost prema egzaktnim znanostima. Time ćete ujedno shvatiti zasto logićkim razmisljanjem, uprkos godinama koje sam nakrćkao, ne bih mogao da se pohvalim. U stvari, neznatno sam uznapredovao na toj stazi, ućeći na sopstvenim greskama, pa danas donekle mogu razumeti one koji prićaju o uzitku dok se rvu s matematićkim i drugim apstrakćijama; ili ću se, ispunjen strahopostovanjem, baćiti nićiće pred neznanim intelektualnim ćudovistem iz stare Indije koje je izmislilo nulu. Stavise, već sama pomisao na njegov monstruozni podvig – na ćije bih se pominjanje ranije verovatno samo protegnuo i zevnuo – sada me ispunjava istom nelagodnosću i bojazni kao trodimenzionalni kadrovi kosmosa u naućnofantastićnim filmovima. Jer tada, zahvaljujući majstorima animaćije, imate osećaj utapanja u svemirski beskraj. Ipak, logika ne mora uvek biti gnjavaza ili bauk. Ima onih kojima istinski zavidim, jer se sluze njome hitro i vesto kao ja rukama dok gulim bananu. Stoga ću ovom prilikom isprićati zgodu sto se zbila kad mi je zapalo da pripazim svastićića. On je danas velik momak, a kad je posegnuo za logikom imao je svega tri godine. Posto sam hteo da se bavim nekim svojim poslom i istovremeno izvrsim poverenu misiju, ja sam, na radost i diku poćivseg profesora, logićki zakljućio da je TV idealno resenje za tu priliku. Sve je dobro krenulo. Peđa je bio mirno i znatizeljno detenće, netremiće je piljio u ekran, i tako mi omogućio da se posvetim sebi. U jednom trenutku, u vestima objavise da je iz Zooloskog vrta pobegao majmun Sami, a zatim ćelu tarapanu oko njegovog hvatanja i skidanja s krova obliznje udzeriće propratise slikom i rećju. Peđa, koji je dotad ćutao, prenu me iz razmisljanja: „Tećo, zasto je pobegao Sami?“ „Krenuo je da trazi zenku,“ pokusao sam da budem duhovit, nesvestan posledića. „A sta je to zenka?“ zaskoćilo me je dete. Shvativsi da sam se upetljao u mrezu potenćijalno duzeg razgovora, pozurih da ga sasećem u korenu. Pridrzavajući se logike, spustio sam se na detetov nivo i poćeo objasnjavati: „Dakle, teta je moja zenka, mama je tatina zenka, a baka je dekina zenka. Je l’ jasno? Da li si shvatio?“ „Da,“ uzvratio je Peđa, i nastavio da zuri u ekran kao omađijan. Ja sam se pak iznova posvetio sebi, do povratka zenke i njene sestre. Međutim, taj kratak ćas podućavanja ne bi time okonćan. Sutradan, kad je komsinića svratila kod bake na jutarnju kafu, mali Peđa pohita da obavesti gosću: „Joko, znas da je Sami pobegao iz vlta?“ „Ne znam, Peđiće. A sto je pobegao?“ „Otisao je da tlazi zenku.“ Vidno zatećena detetovim odgovorom i sirinom znanja, ona ga upita: „Dobro, a da li ti znas sta je to zenka?“ „Znam. Teta je tećina zenka, mama je tatina zenka, a baka je dekina zenka.“ Nasmejana, komsinića tada pokusa da ga zbuni: „A imas li ti zenku?“ „Nemam. Pa nisam ja majmun!“ Pritom je rasirio ruke i u ćudu pogledao Joku koja se oćigledno, po njegovom misljenju, posvađala s logikom.

141


Zvezdani Kolodvor

ИЗ БУРНЕ И ДРАМАТИЧНЕ ИСТОРИЈЕ НАШЕ ПЛАНЕТЕ – Доба Перма – доба великог изумирања – Пише: Живко Теодосић Обрада дела 9. епизоде TV серијала “КОСМОС” проф. др Нилa Деграса Тајсона Скоро свакодневно, диљем планете, сведоци смо великих временских и других, природних непогода и несрећа, као и њихових, исто тако великих и озбиљних, последица по материјални и живи свет. Па ипак, чак и тако озбиљне догађаји, само су бура у чаши воде, у односу на оне које је доживела Земља у својој бурној и веома драматичној историји, дугој 4,55 милијарди година. Светски познат и признати популаризатор науке, проф. астрофизике, др Деграс Тајсон, у свом веома популарном серијалу “Космос”, у 13 епизода је обрадио најважније теме у историји космоса, почев од Великог праска, до данашњих дана. Посебну пажњу је посветио најважнијим периодима у историји наше планете. Једно од њих, обрађено у 9.епизоди, је период Перма, уназад 250 милиона година, током којег се одграло једно од пет Великих изумирања на Земљи. Са лица Земље заувек је исчезло 9 од 10, тада постојећих, врста биљног и животињског света. Живот на Земљи никад није био ближи потпуном нестанку. Провукли смо се ”кроз иглене уши” еволуције. Међу малобројним преживелим врстама, био је и малени сисар, не већи од данашњег кунића. Он је главни јунак и давни предак целе класе сисара, који ће се развити касније у преко 4000 врста, укључујући и савременог човека – “Хомо сапиенса.” Ово је обрађена Деграсова филмска прича о томе. Да би се лакше испричала историја великих временских раздобља користи се модел сажетог вре-мена. Проф. Деграс је сажео историју космоса од 13,8 милијарди година на временску скалу од годину дана. На тој скали прича почиње у рано јутро, 23. децембра. На космичкој скали то је негде око 350 милиона година уназад, када је Земља већ била стара 4,155 милијарди година. (Узгред: проф. Деграс је направио видео од само осам минута, у који је сместио најкраћу причу о нашем универзуму!) У то време Земља је била потпуно другачија планета. Ништа на њој није личило на ову данас. Не бисмо препознали ни сопствени континент, а камоли родни крај, јер је сво копно било спојено у један суперконтинент – Пангеу, који се највећим делом налазио на јужној хемисфери. Све воде су чиниле један суперокеан – Панталас. Ни звезде нам не би помогле у орјентацији јер је и њихов распоред био сасвим другачији него данас. Сазвежђа такође, нису личила на данашња. Није било диносауруса. Они ће се појавити тек за око 100 милиона година. Није било птица, биљака, цвећа... Атмосфера је била потпуно другачија, али препуна кисеоника. Било га је више неко икад у историји. То је погодовало брзом развоју многобројних инсеката, који су, захваљујући тако великим количинама кисеоника порасли до огромних размера у односу на данашње. Вилин коњиц је нпр. био велики као орао; стонога је била попут алигатора; бубашваба је била велика као корњача... (Што би рекао Радован III у чувеној истоименој, хумористичкој ТВ серији: “Комарци су к'о роде ....”). Познато је да инсекти немају плућа, али су кисеоник узимали преко спољних, цевастих отвора који је даље разводио кисеоник кроз унутрашњу мрежу канала. То им је омогућило да порасту тако велики. Али, откуд толико кисеоника у атмосферри, у то време?

142


Online Art Magazine У то доба, пре око 350 милиона година, дошло је до наглог развоја једног другог живота. Наиме, дотадашње биљке су расле највише до струка одраслог човека. Нешто што данас зовемо жбуњем, ситним растињем, шикаром... А, онда се десило чудо. У борби за светлост и тежњи ка њој, дошло је до наглог бујања високих, дебелих дрвенастих биљака – нарасла су огромна стабла у бескра-јним шумским пространстрима. Дрвеће је нашло начин да победи гравитацију и да расте небу под облаке. Оне су развиле веома важан и снажан органски молекул – Лигнин, који је био веома чврст, издржљив, а савитљив и жилав. Могао је да издржи огроман терет стабла и крошње и све временске услове. Шуме су постале доминантан живи свет и покривале су највећи део копнене масе. Кисеоника је било у изобиљу – дупло више него данас. Као и данас, само у много већој мери, шума је комплексна животна заједница која омогућава развој и живот многих других врста, често у симбиотичком односу. Али, лигнин је имао и једну веома лошу особину – веома тешко се вари. Барем у оно време. Наиме, сваком живом бићу дође крај. Кад се стабло сруши, почиње да трули и распда се, јер на сцену ступе гљивице и бактерије које једу органски материјал. Међутим, тадашње гљивице и батерије су волеле лигнин, али га нису могле ефикасно варити, тако да нису успевале да разграде умрла стабла. Проћи ће милиони година док ови чистачи природе не развију хемијски механизам који ће брзо дезинтегрисати органске маттерије. Код таквог стања ствари, изумрла стабла су се слагала и гомилала у огромну депонију, релативно брзо, бивала жива и несварена затрпана дебелим слојем муља и великим наносима земље, без присуства кисеоника, поневши са собом неразграђен органски материјал, а најважији у њему, био је угљеник. Тај процес је имао планетарне размере, јер су и шуме биле такве.. Било је то доба карбонификције, угљенисања огромних количина наслаганих органских материја. То се одиграло углавном у два најистакнутија периода: старији , од два таложна периода, је онај од 359-299 милиона године, (доба Карбона; камени и други чврсти угљеви), а други од 65-0 мил.година, (доба Терцијара; мекши угљеви). Наравно, било је депоновања и пре наведених периода, као и између њих. Нова Шкотска је једна од десет Канадских покрајина. Геолошки гледано, веома сузанимљиве морке обале ове покрајине. На литици, високој и до сто метара, и данас се као на својеврсном временском календару, могу лепо видети бројни слојеви наслганих, умрлих и фосилизованих шума. Понегде се виде чак и читава окамењена велика стабла, како стоје и даље у вертикалном положају, окружена, такође окамењеним, дебелим слојем органског седимента. Деловањем тектонских сила, оних истих који формирају брда и планине, фосилизовани слојеви су успраљени и изгледају као књиге сложене на полицама огромне библиотеке. Када ходате поред тако вертикалне литице, сваки слој можете посматрати као једну страницу, а сваки корак, као 1000 година историје. Сви су слојеви сложени хронолошки и никад се не мешају. Не можете наћи неки млађи, на месту старијег слоја. Тако изгледа јединствена геобиблиотека из које се може читати и учити као из било које друге. Наравно, треба знати језик. Док је било живо, дрвеће је користило воду из земље и угљен-диоксид из ваздуха, да, помоћу сунчеве светлости, у процесу фото-синтезе (процес синтезе, анаболизма), произведе органске молекуле. Као нус-производ тог биохемијског процеса производиле су кисеоник, кога су отпу-штале у атмосферу. Када биљка умре, догађа се реверзибилан процес. Кисеоник из ваздуха, сада у процесу оксидације, се једин са органским материјама, (разградње, катаболизма), а као нус-про-извод ослобађа се угљен-диоксид. На тај начин се одржава стална равнотежа гасова у атмосфери. Али, како је време одмицало све више стабала је било живо затрпано, не стигавши ни да почне трулити. Са собом су понели и огромне количине CO2. Насупрот томе, кисеоника је остајало све више у ваздуху, јер није стигао, нити могао да буде утрошен у процесу разградње-труљења. Шта се десило са угљеником у органским молекулима, живо-затрпаних огромних количина шу-мских стабала? Остао је десетинама милиона година дубоко закопан под земљом, пре него се поново умешао у живот на Земљи, али овог пута најчешће путем огромних, честих и 143


Zvezdani Kolodvor разарајућих вулканских ерупција. Огромна дрвна маса неразграђене органске материје, под дејством веома високог притиска, а то значи и под веома високим температурама, претворила су се огромне наслаге угља. Највеће депоније су се нашле управо на подручју данашњег Сибира. Нешто пре 250 милиона година почиње доба Перма, (које носи назив по области у Уралским планинама у којој се налази највише доказа из тог доба), које ће окончати највећи изумирањем у историји живота на Земљи. На подручју данашњег Сибира вулканске ерупције су трајале стотинама хиљада година. Настале су огромне поплаве лаве на подручју већем од милион квадратних миља. Лава је упалила дебеле наслаге угља, природног гаса (углавном метана) и гасова богатих сумпором, услед чега су у атмосферу емитоване огромне количине угљен-диоксида; отровних и радиоактивних честица заједно са пепелом. Овако опасно затрована атмосфера је дестабилизовала климу планете. Сумпорни облаци и кише, заједно са димом и пепелом су блокирали сунчеву светлост. Завладала је тама на целој планети. Глобална температура је пала испод тачке мржњења, све се заледило. (* Сада је просечна температура Земље +15°C, а била је до скора 14. Подигли смо за 1 степени . Ако бисмо наставили неодговорно са гасовима глобалног загревања и просечну температуру пла-нете подигли, у наредном периоду, за додатних 4-5 степени, и нама би прокључало морско дно и метан би неминовно напунио атмосферу. Видећемо даље у тексту, шта он може да уради, кад се нађе у ваздуху. То је почетак катаклизме, коју ништа не може да заустави. Још ако би се и сам запалио, потрошио би кисеоник ...). Током затишја између експлозија, на Земљу су падале сумпорне кише. Али, угљен-диоксид је остао у атмосфери, стварајући све већи ефекат стаклене баште.. Године смрзавања, смењивале су се са хиљадама година загушујуће прегрејане атмосфере, драматично утичући на смањење популације биљног и животињског света.Нису имали некакве шансе да се прилагоде новонасталим, смртоносним променама климе и животних услова. Како је глобално загревање настављено и интезивирано, прегревале су се и дубоки, хладни слојеви на морском дну, из којег су ослобођене велике количине раније депонованог метана, као последица изумирања живота у мору. Метан је стигао у атмосферу. Он задржава топлоту много ефикасније од CO2, те је ефекат стаклене баште постао још израженији, а клима још топлија. Метан је учинио посебну штету животу на Земљи. Разорио је озонски слој и отворио пут смртоносном UV зрачењу. Због додатног пораста глобалне температуре и даљег прегревања светског мора, прекинут је кружни циклус светског океана. Вода се устајала, нагло је нестајало кисеоника што је довело до општег помора рибе. Ипак, чак и у тако грозним условима једна врста живота је бујала. Била је то бактерија која производи и ослобађа у атмосферу смртоносни гас сумпор-водоник H2S, (илити водоник сулфид). У жаргону би се рекло да је то била “кап која је прелила чашу”. У овом случају та изрека није адекватна – сувише је блага! Чаша је већ давно била пуна и препуна. Ово је био последњи и најтежи ударац животу. Отровни сулфид је убио скоро сав преостали живи свет. Постојала је опасност да живот на Земљи у целини, потпуно и дефинитивно буде уништен. Земља је у то време била планета смрти. Девет, од десет врста је заувек исчезно са лица земље. Изумрло је 96% морског и око 70% копненог живота. Било је то највеће изумирање у историји живота на Земљи. Било је то пре 252 милиона година. Наше постојање дугује захвалност једној од само неколико преживелих врста, из класе сисара, чији су наследници сви потоњи сисари, укључујући и модерног човека – Хомосапиенса. Ми, људи, живимо данас, јер је та мала животињица, која подсећа на миша или кунића, успела да издржи, вероватно у дубоким подземним рупама и каналима, све поменуте недаће и сву страву глобалног уништења, те да пренесу своју ДНК на своје наследнике, током једног од најопаснијих периода у историји Земље.

144


Online Art Magazine Нешто о сисарима http://www.znanje.org/i/i25/05iv05/05iv05081516fll/nesto%20o%20sisarima.htm Сисари су настали еволуцијом од рептила тхерапсидис (териадонт), и први пут су се појавили пре 200 милиона година. Прелаз са рептила на сисаре је био постеепен. Први сисари су били активни углавном ноћу, и сматра се да су се хранили инсектима и малим кичмењацима. Сисари (Mammalia) су се појавили пре птица (Aves), тј. у тријасу. Били су малени попут миша, што се закључује по фосилима нађеним на тлу Северно-Америчког континента. У доба јуре су постојали торбари (mar supialia) по изумирању великих рептила (диносауруса, пре 65 милиона година), сиссари постали доминантна врста на Земљи заузимајући и територије које диносауруси нису, због својих карактеристика, могли да населе. Сисари су се населили на копну; неки су се вратили у воду, док су се неки оспособили за живот под земљом или у ваздуху. Без обзира на станишта која су населили и на њихову величину, сисари имају неке карактеристи-ке, које су скоро идентичне код свих врста, а има их преко 4000, поделјених у 3 подкласе и 19 фамилија. Сви сисари углавном имају по 4 уда, релативно велики мозак, чевороделно срце (2 преткоморе и 2 коморе; дијафрагму – мишић који раздваја грудни кош од трбушне дупље; доњу вилицу која се састоји од једне кости; идентично уређење малих костију у унутрташњем уху. Скоро сви сисари, укључујући китове, мишеве и жирафе, имају седам пршљенова у вратном делу кичме. Руке код човека; пераја фока и крила шишмиша имају исти број и распоред костију. Најважнија каракте-ристика по којој читава класажеком из млечних жлезда. Осим сисара, друге животиње немају млечне жлезде. Код сисара их имају оба пола, али су у функцији само код женки, док су код мужјака закржљале. Ово су само неке од најважнијих, заједничких одлика свих сисара, али их има још као што су длакавост тела; рожнати делови; знојне и лојне жлезде и др. Важно је напоменути да су млечне жзлезде модификовани нарочити облик знојних жлезда. Такође имају различито структурисан велики мозак, али су им неки делови заједнички. Слично је и са чулима која су код различитих сисара мање или више изражена зависно од услова и начина живота. Све ово, као и много других доказа, говоре у прилог Дарвинове Теорије еволуције, која, поред осталог, каже да су се живи организми током еволуције увек бориле за опстаанак путем стицања различитих спецификованих и усавршених функција које су им давале извесну предност над другима. Остали извори: - Књига Дејвида Раупа: Изумирање – лоши гени или лоша срећа?

145


Zvezdani Kolodvor

Душан Милијић КОЛЕДА, БОЖИЋ, НОВА ГОДИНА Домаћине, коледо! господине, коледо! Застасмо те за вечером, коледо! Где вечеру ти вечераш, коледо! Белим грлом вино пијеш, коледо! И очима бисер бројиш, коледо! И рукама гајтан плетеш, коледо! Ово би, данашњим језиком речено, била новогодишња или божићна песмица! Није то ни близу оне на коју смо навикли: Jingle bells, jingle bells, Jingle all the way, Oh! what fun it is to ride In a one-horse open sleigh! Приближавају се дани које називамо новогодишњим празницима, у шта несумњиво спадају католички Божић, затим Нова година, па православни Божић, а на крају и православна Нова година. Радујемо се Новој години, купујемо поклоне и другима и себи, китимо јелку, славимо крај ове и почетак наредне године, спремамо се да на Бадњи дан уранимо за бадњак, с поносом обележавамо и православну Нову годину – а да често нисмо ни свесни који су прави разлози поштовања баш таквих а не другачијих обичаја, нити смо свесни зашто баш тих дана морамо куповати поклоне и китити јелку. Иако је Нова година као јединствени светски празник узела маха тек у XX веку, примећује се да је већина култура, религија и нација још одраније имала сопствене празнике које је обележавала баш тих дана, у периоду након зимског солстиција. Чак и кад је, као на пример у средњовековној Србији, званична година почињала 1. септембра, опет је на прелазу из децембра у јануар било празника који су означавали неки почетак. Уочавамо и то да католички и православни Божић, односно празник Христовог рођења, падају управо у поменутом периоду. Али, није све почело од Божића, јер ако се осврнемо на претхришћански период, у словенској митологији наилазимо на празник познат под именом Коледа (слободно га етимолошки можемо повезати са етрурским и римским Календама, које су означавале први дан у месецу). Данас се овај назив још увек чува у Бугарској, где се и користи као синоним за Божић.

146


Online Art Magazine У народу је дуго био негован пагански обичај да у данима између Божића и Богојављења група маскираних младића обилази куће у селу и пева коледске песме у част домаћина и укућана, али притом изводећи и мађијске радње, често и плашећи присутне, а све с циљем да домаћина приволи да их дарује разним намирницама. Ако се сетимо да православна Нова година пада управо између Божића и Богојављења, јасно нам је да би се Коледа могла поистоветити са обележавањем почетка године. Није случајно што су се Коледа празновала у периоду кад ноћ поново постаје краћа, а сунчани део дана осетно дужи. То се не примећује одмах након зимског солстиција (21. децембра), али већ у данима око православног Божића голим оком се види да сунце доцније залази него што је то било две седмице раније. И управо се ти дани сматрају почетком једног новог циклуса, па се, такорећи, прославља повратак сунца, тачније победа светлости над мраком. Није без значаја ни то што су коледари почињали са припремом својих маски већ око Светог Николе, када су ноћи заиста најдуже, па је, према веровању, требало позвати сунце да се поново врати. Претварањем коледарских празника у Божић нису се изгубила веровања потекла из ранијих времена, само су добро уклопљена и прилагођена новој религији. Иако би, и према Библији и према доцнијим истраживањима, Исус Христос могао бити рођен једино у пролећним месецима, његово је рођење према легенди смештено у зимске дане и тако је поистовећено са рађањем сунца, с тим што се сада радост почела исказивати због рођења Божјег Сина, али у метафоричном смислу то је идентично са сунцем и светлошћу. Сем тога, поклони намењени најмлађим укућанима поистовећени су са даровима које су Исусу на рођењу донела три мудраца, док се у претхришћанском периоду веровало да ти поклони потичу од вилењака и вила. Карактеристично је да Нова година као засебан празник излази из сенке Божића у епохи кад је свет био подељен на капиталистички Запад и комунистички Исток. Очигледно је првима постало јасно да ће своју културу наметнути ако божићне радости претворе у новогодишње и тако их, као општенародни празник, пласирају остатку света који добрим делом није припадао хришћанској религији (то је толико узело маха да се данас чак и у Јапану обележава Божић), док је другима Нова година добро дошла да народу буде секуларна, такорећи атеистичка замена за верски празник Божић. Тако се десило да паганска Коледа једанпут буду замењена Божићем из религијских разлога, а вековима доцније да Божић буде замењен временски блиском Новом годином из комерцијалних, односно идеолошких разлога! Такође је у свести ширих маса и модерни Деда Мраз (популарисан преко божићних постера Кока-коле т ридесет их година XX века) одавно изгубио све везе са римским Сатурном, германским Одином и хришћанским Светим Николом, мада је очигледно начињен на основу њих и на основу веровања која су их пратила (у зависности од средине и епохе), с тим што су комбиновани и обичаји других митологија, религија и поднебља. И у случају Деда Мраза постоји занимљивост да јесте измишљен у Америци, али да је коначни изглед добио у – Совјетском Савезу! Многа стара веровања сачувана су, па их и даље поштујемо иако нисмо свесни због чега то чинимо, нека су се мало променила и прилагодила новим генерацијама, а опет су измишљана и нека потпуно нова када би друштвене околности то изискивале. На пример, као главно јело новогодишње вечере препоручује се – прасе, зато што је то динамична животиња, па ће онај ко једе прасетину напредовати у идућој години! Такође се препоручује весеље, па чак и прављење несносне буке, и то уз отворене прозоре, јер се тиме терају зли духови! Дакле, ако се комшија наљути због галаме, треба му објаснити да је то чисто поштовање традиције, ништа више! Ипак, најзанимљивија су веровања везана за – доњи веш.

147


Zvezdani Kolodvor Препоручљиво је да боја доњег веша буде црвена, јер то је симбол живота и сунчеве енергије усред хладне и тамне зиме, али тиме се поштује и један обичај који води порекло чак из средњег века, када је било забрањено носити црвену одећу, па је та боја једино и могла бити резервисана за – доњи веш! Наравно, не мора то значити никакву пожуду, него обично сујеверје због сунчеве светлости... Коме је, међутим, новац битнији и од пожуде и од средњовековних обичаја, тај би требало да носи – жути доњи веш, па ће у наредној години профитирати! У коју год митологију, религију или идеологију да верујемо, признаћемо да су новогодишњи празници неизбежни. И да не желимо да их славимо, има нешто што нас чини радосним у тим зимским данима кад осетимо како је сунце поново почело раније да излази и дуже да се задржава на своду, кад након зимског солстиција и тих тамних дана схватимо да све почиње изнова. Умели су то да осете људи и хиљадама година раније, радовали су се повратку сунца и скором буђењу живота, знали су да тиме почиње један нов период, али и да је то једна нова прилика у животу када се оставља оно што је било, поготову оно што је било лоше, а онда се храбро креће напред у нове изазове и победе!

148


149


http://klubzvezdanikolodvor.blogspot.rs/ 150


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.