Ego magazin # 0003

Page 1

EGO MAGAZIN

www.ego-magazine.com

izdanje na srpskom jeziku

0003 2014


italian design center d.o.o.

kondina 1

11000 beograd srbija

t: +381 11 303 730

f: +381 11 334 078 info@idc.rs


DIAGONAL PLUS D.O.O. IZ BEOGRADA IMA DVADESETOGODIŠNJU TRADICIJU U POSLOVIMA PROJEKTOVANJA I PROIZVODNJE NAMEŠTAJA I ELEMENATA ENTERIJERA U SRBIJI I INOSTRANSTVU. SVI NAŠI ELEMENTI SU UNIKATNI I PROIZVEDENI PO PROJEKTIMA NAJPOZNATIJIH ARHITEKATA I DIZAJNERA. POSEBAN VID PREDSTAVLJANJA NAŠIH MOGUĆNOSTI JE I NOVOOTVORENI IZLOŽBENI PROSTOR U ULICI GOSPODAR JEVREMOVA 25, POD IMENOM ARTS & CRAFTS, GDE U PRIJATNOJ ATMOSFERI MOŽETE DOBITI SAVETE O UREĐENJU VAŠEG PROSTORA I SAZNATI SVE O MOGUĆNOSTI UPOTREBIE MATERIJALA ILI NARUČITI POTREBNE ELEMENTE NAMEŠTAJA I KUĆNIH AKSESOARA. RADNO VREME: RADNIM DANOM 10:00-18:00

GOSPODAR JEVREMOVA 25, BEOGRAD, +381 630 44 43 dijagonalplus@open.telekom.rs


http://www.pinterest.com/ljubajankovic/ego-green-tehnology/

http://www.pinterest.com/ljubajankovic/ego-vehicles/


http://www.pinterest.com/ljubajankovic/ego-interior-spaces/

|Gospodar Jevremova 24 | 011 630 47 44 063 257 186 | italica.beograd@gmail.com|

www.italica.rs


http://www.pinterest.com/ljubajankovic/ego-food-drink/

http://www.pinterest.com/ljubajankovic/ego-home/


http://www.pinterest.com/ljubajankovic/ego-decoration/

http://www.pinterest.com/ljubajankovic/ego-music/


http://www.pinterest.com/ljubajankovic/ego-fashion-m/

http://www.pinterest.com/ljubajankovic/ego-fashion-w/


http://www.pinterest.com/ljubajankovic/ego-architecture/

Fotografija naslovne stranice : Ljubomir Janković

februar 2014 / 0003 Glavni i odgovorni urednik: Ljubomir Janković Šef deska: Milica Božić It + web: Miloš Dragićević Asistent urednika: Dostana Janković Novinar: Ana Hanna Fotografija: Rade Kovač, Milan Josipović, Vladimir Miladinović Piki, Dostana Janković, Ljubomir Janković Poštovani čitaoci, Pred Vama je treći broj PDF izdanja Ego magazina. Zadržali smo potrebu da budemo radoznali i da proizvodimo i da pronalazimo lepe fotografije koje mogu da Vam ulepšaju život. Za one koji se prvi put susreću sa Ego magazinom, želimo da pokažemo naše jedinstveno viđenje najinteresantnijih informacija iz kreativnih industrija. Živimo u dobu kada je najlakše pronaći publiku za svoje kreativne proizvode.Ne čekajte da mediji pronađu Vas, pogledajte unutar svog Ega i postanite medij za kreativne poruke, iskoristite svojih pet minuta slave koji Vam pripadaju. Ljubomir Janković


018/019

022/029 JOHANES NORLANDER

IVAN JAKŠIĆ

030/039 MILOŠ ŠOBAJIĆ

102/109 KUĆA ZA ODMOR

EDIN KARAMAZOV

086/091 SPORTPLAZA

156/161 GRILOVANE SMOKVE

140/147 JOSEPH DIRAND

116/123 ALEMANYS 5

1933.8CM MASERATI

DIOR

HOST RESTORAN

152/155

134/139

110/115

072/085 GRADSKI TRG LA LIRA

124/133 RESTORAN KOOK

KUĆA BT

060/071

040/051 ŽIVORAD VASIĆ

092/101

052/059

162/165 HAVAJSKI TARTAR

166/177

148/151 KITMEN KEUNG

SLAVIMIR STOJANOVIĆ


Poklon Prvih deset naručilaca dobija na poklon CBS postolje za laptop i tablet.

Udobnija Elegantnija Nova Mirra 2 Osetite lakoću i eleganciju novog modela Mirra 2. Jedinstven doživljaj udobnosti.

Uživancija Opuštajuće Opuštajući sklad 100% Opuštanje Vrhunski užitak Harmonija uživanja Čista harmonija Kad rad postane harmonija Harmonija na radnom mestu

Ergonomski dizajnirana, u harmoničnom odnosu forme i funkcionalnosti, Mirra 2 prati svaki vaš pokret i čini boravak na radnom mestu udobnijim i produktivnijim.

Idealno rešenje za sve vrste kancelarijskog i kućnog prostora. Naručite svoju Mirra 2 stolicu, opustite se i uživajte u radu!

Žorža Klemansoa 19, 11000 Beograd, Srbija | Phone: + 381 (11) 30 33 040 | www.nitea.rs


www.ego-magazine.com

022/023 I N T E R V J U

JOHANES NORLANDER JN: ZOVEM SE JOHANNES NORLANDER. ARHITEKTA SAM. MOJ BIRO JE SMEŠTEN U GETEBORGU, U ŠVEDSKOJ, NA ZAPADNOJ OBALI. RADIMO SVE, OD NAMEŠTAJA DO REZIDENCIJALNIH ZGRADA. EGO: VAŠI UTISCI O BDW (BELGRADE DESIGN WEEK)? JN: MISLIM DA JE TO IZUZETNO ZNAČAJAN DOGAĐAJ. MISLIM DA JE VEOMA INTERESANTNO VIDETI TAKVU MEŠAVINU PREDAVANJA, RAZLIČITIH PROFESIJA, MISLIM DA JE TO SUŠTINA KONFERENCIJE-IZMEŠATI RAZLIČITE PROFESIJE. PO MOM MIŠLJENJU, TO JE PRILIČNO JEDINSTVENO. UVEK JE INTERESANTNO DOBITI INPUT IZ DRUGIH OBLASTI.

razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije:Vladimir Miladinović Piki, arhiva Johanes Norlandera


024/025

www.ego-magazine.com EGO: Glavno pitanje, tema konferencije je inovacija. Inovacija je dizajnerski proces, u materijalima, u ličnom pristupu. Šta za Vas predstavlja inovacija? JN:Moj pristup je možda malo drugačiji, mislim, od pristupa inovaciji ovih ljudi koje smo ovde čuli. Mora da bude održiva. Po mom mišljenju, održivost su tehnika, novi materijali, zeleni ekološki materijali i stvari koje koristimo svakog radnog dana u kancelariji; sve one moraju da budu održive u pogledu kvaliteta, dugotrajne arhitekture; i, takođe, moraju da poseduju estetiku. Ono što mi radimo je pomalo konzervativno, na neki način želimo da počnemo iz početka... Danas živimo u veoma globalnom okruženju, i čini se da svi trendovi važe za celu planetu. Mi sada pokušavamo da delujemo više lokalno, da radimo projekte koji imaju korene unutar konteksta u kom radimo. I pokušavamo da uspostavimo arhitekturu koja uvažava društvenu zajednicu. To je za mene, dakle, održivost u arhitekturi. EGO Šta biste nam rekli o projektu Lausanne Jardins? JN: To interesantan, veoma mali projekat. To je baštenski paviljon koji će se koristiti za održavanje sajma svake druge ili treće godine u Lozani, gde pozivaju dizajnere da rade paviljone i zelene površine u gradu. Za nas, to je veoma dobra prilika: prvo - da radimo u drugom kontekstu, kao i da radimo projekat koji je više umetnički, više u polju između arhitekture i proizvodnog dizajna. EGO: Skulpturalniji? JN: Tačno! I, ja zaista uživam u takvoj vrsti projekata. Kao arhitekta, radite rezidencijalne zgrade, radite javne zgrade, ali interesantno je raditi projekat koji nije „samo profit“. EGO: Ne zbog novca, nego iz zadovoljstva... Da... EGO: To je sto sa baštom „serviranom“ na vrhu? JN: To je metalna konstrukcija – tanka metalna ploča sa stubovima, a nad njom smo stavili gomilu zemlje, a ideja je da se seme zasadi u jesen; dakle u jesen je to samo gomila zemlje, a onda tokom zime imamo sneg, a zatim u proleće – počinje da raste; dakle menjaće se tokom godišnjih doba, i biće prilično apstraktno u kontekstu urbanog grada. Dakle, biće nešto slično onome što radimo sa nameštajem i

kućama – želimo da učinimo da ljudi posmatraju, da vrate osećaj detinjstva, ili prirode, da na neki način utičemo. EGO: Kolika je veličina ovog projekta? J.N.Veoma je mali. To je samo paviljon, 10x7m, visine samo 2,5m. EGO: Ali sto je ogroman! JN: Da, više je nalik na krov, metalni krov. Nama je jednostavno zanimljivo da budemo u drugom kontekstu. Po mom mišljenju, kvalitet i interesantni projekti zapravo nemaju nikakve veze sa veličinom. Nije bitno da li su veliki ili mali. EGO: Da li pravite razliku između arhitektonskog dizajna i dizajniranja nameštaja? JN: Naravno, kompleksnost je svakako drugačija. I odgovornost. Ali naš pristup je isti: pronaći suštinu u funkciji ili u estetici. Veći projekat – više propisa, više politike, manje kreativnosti, sve manji i manji udeo kreativnosti. Ovo takođe čini veće projekte zanimljivijima, mada ne toliko da biste se igrali sa njima... EGO: Video sam Vaš projekat House Morran, veoma je interesantan – sa crnim zidovima. Kojoj vrsti ljudi pripadaju Vaši klijenti? JN: U ovom slučaju – mlada porodica, sa jednim detetom. Želeli su da kuća bude – možda ne baš tradicionalna u načinu gradnje, ali su hteli nešto što odražava njihovo gledište – oni su ljudi otvorenog uma koji rade u dizajnu; dakle hteli su da imaju nešto drugačije, i možda nešto „izvan kutije“. EGO: Intervenciju na kutiji? Da. Dakle, bio sam slobodan da radim šta hoću, sve dok ispunjavam njihove potrebe i ne prelazim budžet. EGO: Niska cena i dobar dizajn. JN: Upravo tako. Ali, to nije lako. Zato ne radimo mnogo projekata na taj način. Možda to nije arhitektura za svakoga? Previše je čudno nekim ljudima? Ali, mislim da se to menja. Nova, mlađa generacija, ima druge potrebe. EGO: Koji materijal najradije koristite? JN: Dok sam bio mlađi, nisu me toliko zanimali materijali, više sam bio za oblik, volumen... Ali, što sam stariji, više shvatam – arhitektura je materijal. Tako, zaista uživam u naglašavanju razlika između materijala, strukture, šta podnosi, šta ne. Za mene je najbitniji čist materijal, nikada ne koristimo boje u birou. Sve je crno i belo. Lepota sirovog materijala – nije

važno da li je to drvo, beton, metal... EGO: Kamen? JN: Da, rekao bih da su mi kamen, metal i drvo omiljeni! Ukoliko su izloženi i služe svojoj svrsi. Na primer: ako pravite kuću od cigle, morate da smislite kako da je izgradite tako da odražava strukturu materijala. To mi se zaista dopada. EGO: Koji su trendovi trenutno dominantni u skandinavskom dizajnu? Možete li da objasnite kako ljudi tamo gledaju na dizajn? JN: Mislim da generalno postoji interesovanje za dizajn. Međutim, on je prilično niskog kvaliteta. Rekao bih – kao i ovde ili bilo gde u svetu, postoji mnogo prefabrikacije. Kada su vile u pitanju, tu je uvek „prefab“. I veći projekti su takođe prefabrikovani. Dakle, interesovanje postoji, postoji moda u unutrašnjem dizajnu i dizajnu nameštaja, ali kada su u pitanju struktura i arhitektura, stanje je jako loše, rekao bih. I to me pomalo plaši! Ono što doživljavamo sada, Vi i ja – poslednjih 30 ili 40 godina – skoro sve oko nas je sagrađeno tokom tog perioda, nakon toga nema mnogo interesovanja, nema više mnogo kvaliteta. Zbog toga, mi želimo da budemo konzervativni, želimo da se vratimo u vreme kada je arhitektura bila nekako stvarna... EGO: Vratiti se korenima? JN: Da, vratiti se korenima. Međutim, promena postoji, pojavljuju se srećom mladi biroi; mada, ima još dosta da se uradi... EGO: Koju muziku slušate? JN: Slušam sve! Moj tata svira kontrabas, džez... Ali ja slušam mnogo različitih stvari; ovih dana to je uglavnom elektronska. Zavisi od raspoloženja u birou. Svi slušamo muziku u pozadini. Jedan bend koji mi se veoma dopada, nije elektronski, je Vondelpark. Znate, dok sam rastao, bili smo u tom periodu kada se slušala indi muzika. Dakle, možda je ovako: kako starite, vraćate se korenima, ekperimentišete tokom vremena, a onda se uvek vratite... EGO: ... istoj muzici... Mislim da je muzika vrlo važna. To je veoma dobra inspiracija. EGO: Kako biste opisali dobar dizajn? JN: Mislim da je dobar dizajn – nije bitno da li je stil moderni, postmoderni, minimalistički – sve dok se radi dosledno, znate – od skice, prvog nacrta, do konačne


026/027

www.ego-magazine.com


028/029

www.ego-magazine.com izgradnje, kada je sve urađeno sa ciljem; kada nađete suštinu u prvoj ideji, to je dobro. Ali, danas se to ne viđa često. Previše je promena tokom puta, od prvog nacrta. Ali, mislim da ima dosta zanimljive arhitekture, različitih scena, mnogo volimo ono što se trenutno dešava u Švajcarskoj i Austriji; to ima mnogo veze sa činjenicom da arhitekti imaju zaista dobru ulogu u projektu, visoko su rangirani, tako da imaju mnogo toga da kažu kada je odluka u pitanju. Međutim, oni takođe imaju veoma lepu zanatsku tradiciju. To je vrlo važno u bavljenju arhitekturom. Dakle, ja mislim: da biste podigli nivo arhitekture, morate imati obrazovanje i dobro zanatstvo. Kako se odnosite prema svakodnevnom radu, koji je Vaš lični koncept, kako biste opisali svoj ego? JN: Ja sam uvek vrlo kritičan prema onome što radim. I nemam jedan projekat kojim sam zadovoljan. I, takođe, mislim da je veoma značajno uvek težiti napretku i uviđanju, razumevanju i prihvatanju sopstvenih neuspeha. Moj rad je kao život – razvijaš se, menjaš se, trudiš se da radiš bolje, dakle – nastojim da sve vidim kao crvenu liniju za praćenje, tako da – od jednog projekta do sledećeg, razvijam malu stvar i napredujem kao arhitekta. Naravno, to odražava ko ste, šta radite, ako ste sposobni da radite u prilično malom obimu, u maloj kancelariji gde možete biti deo svih projekata. EGO: Kakav budući posao bi Vas učinio srećnijim? Da li već radite na nečemu? JN:Da, sada radimo na nekoliko rezidencijanih projekata i to je vrlo interesantno. Ne znam da li će me to usrećiti... ili verovatno rastužiti (smeh)? Ali, nadam se da će projekti doći. Zaista bih voleo da radim javnu zgradu. To bi bio pravi izazov. I... Verovatno – moram da uradim sopstvenu kuću! To će biti izazov.

JN: DOK SAM BIO MLAĐI, NISU ME TOLIKO ZANIMALI MATERIJALI, VIŠE SAM BIO ZA OBLIK, VOLUMEN....ALI, ŠTO SAM STARIJI, VIŠE SHVATAM-ARHITEKTURA JE MATERIJAL. TAKO, ZAISTA UŽIVAM U NAGLAŠAVANJU RAZLIKA IZMEĐU MATERIJALA, STRUKTURE, ŠTA PODNOSI A ŠTA NE. ZA MENE JE NAJBITNIJI ČIST MATERIJAL, NIKADA NE KORISTIMO BOJE U BIROU. SVE JE CRNO I BELO. LEPOTA SIROVOG MATERIJALA - NIJE VAŽNO DA LI JE TO DRVO, BETON , METAL. EGO: KAMEN? JN: DA, REKAO BIH DA SU MI KAMEN, METAL I DRVO OMILJENI! UKOLIKO SU IZLOŽENI I SLUŽE SVOJOJ SVRSI.


www.ego-magazine.com

030/031 I N T E R V J U

miloš šobajić UMETNOST JE KRVAVA BORBA

EGO: PRATIM VAŠ RAD OD KAD SAM SE PRVI PUT SUSREO, POČETKOM DEVEDESETIH, SA VAŠOM KNJIGOM (IRINA SUBOTIĆ, ALAIN JOUFFROY) U IZLOGU KNEZ MIHAILOVE ULICE. PREZASIĆEN POSTMODERNIZMOM, ISTORIJSKIM CITATIMA, POČEO SAM DA IZUČAVAM DEKONSTRUKCIJU. UČINILO MI SE DA JE I NA VAŠ RAD UTICAO TEORETSKI RAD ŽAKA DERIDE I SLIKARSTVO FRENSISA BEJKONA; TAJ RASKID SA NEPRIMERENIM ISTORICIZMOM KOJI UNIŠTAVA SAMU IDEJU O DELU, TO USPOSTAVLJANJE NOVOG SISTEMA.(TOKOM DEVEDESETIH U SRBIJI JE BILO PREVIŠE ISTORIJE U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU, MITOVI I LEGENDE SU ZAMENILE SVAKU IDEJU O SADAŠNJOSTI I RAZVOJU MODERNOG DRUŠTVA). ZBOG TOGA BIH VOLEO DA RAZGOVARAMO O VEZI NAŠE SREDINE I UMETNOSTI. ČINI MI SE DA SRBI IMAJU ISTI ODNOS PREMA UMETNOSTI KAO I PREMA RELIGIJI: U DUBINI DUŠE NOSE POŠTOVANJE ALI JAVNO NE ISKAZUJU POTREBU! KAKVE POSLEDICE TO IMA NA SVAKODNEVNI ŽIVOT?

razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije Ljubomir Janković


www.ego-magazine.com

032/033 MŠ: Danas, a naročito u poslednjih tridesetak godina (ako ne i duže), postoji izuzetno veliki potres u umetnosti, koji vodi ka tome da je umetnost nepotrebna. To je generalni stav takozvane “međunarodne zajednice” - umetnost treba da je unificirana (ukratko rečeno); i da umetnika više nema - jer ne mogu svi da budu Franc Kafka ili Mocart. Politika je da samostalni mislilac više nije potreban ovom društvu. Odnosno on je opasan! Međutim, to je samo želja vrhovne vlasti. Postoji i te kako veliki otpor na sve to, tako da mi čini da je ta ideja malo prišla kraju i da se rađa nešto novo. Na pitanje kakav je naš srpski odnos prema umetnosti: ja mislim da je Srbija isto ono što je i Evropa. Evropa je siromašna duhom, pa je i savremena evropska umetnost isto tako siromašna duhom, jako siromašna. A pošto se Srbija trudi da bude u Evropskoj Uniji, da bude bar bliska, savremeni trenutak je jako siromašan. Siromašniji sigurno nego na zapadu, jer je i društvo siromašnije. Kič i šund su u velikoj ekspanziji, a vlast to očigledno podržava, na štetu svih nas. EGO: Sa kojim zamkama i izazovima je suočen čovek kojeg Vi slikate? To je čovek koji se nalazi u jednom zatvorenom prostoru i želi da izađe. To je “moja” tema odvajkada - nekada sam slikao te gomile, pa sam od te gomile izvukao jednog čoveka, pa njega posmatrao - sve te zamke koje on izbegava, te stupice na njegovom hodu kroz zatvoren prostor prema napolju. To je naš svakodnevni život, naša želja da odemo dalje. Ja mislim da mi možemo da odemo jako daleko, da je čovek u stvari polubog i da može sve, samo nam se čini da smo zatočeni. I jesmo zatočeni spolja, ali iznutra je čovek jako snažan i moćan i može to da savlada. EGO: Da li je fragmentarnost elemenata koje predstavljate na svojim slikama način da se izrazi Vaš odnos prema egzistencijalizmu - da samo čovek može odrediti bit sebe samog? MŠ: Ja mislim da je to moj stav otkad znam za sebe. Međutim, u poslednje dve decenije sam postao pesimista, zbog događaja koji su se posebno odnosili na našu Srbiju, tako da počinjem da sumnjam u optimizam koji sam nekada imao. Taj optimizam je možda rezultat mladosti i da godine donose nešto drugo, drugi tip razmišljanja.

Stvarno mislim da smo sada u nekoj fazi gde nas guše, ne znamo ko nas guši, samo pretpostavljamo... i mi se u stvari polako gušimo. Iako se ne damo. Ja se ne dam... EGO: Ali je pritisak sve veći... MŠ: Pritisak je ogroman. EGO: Na Vašim slikama je svet predstavljen kao mesto velike opasnosti. Unutrašnji sukobi i prenos energije dominiraju iz slike u sliku. Šta je potrebno da se desi da bi svet postao ugodno mesto za život? MŠ: Kažu: od sunčane plaže do atomske eksplozije je ogroman razmak i pogled je vrlo dalek. Ne može ništa da se izmeni - ovako kako ja vidim sada razvoj događaja. Postoji ta planetarna moć, jedne grupe ljudi koji komanduju i koji su uspeli da zauzmu takvu poziciju da mogu da vladaju sudbinama svih nas. To je fascinanatno - to me pitanje odnedavno interesuje - koliko god sam bio protiv njih, sada im se maltene divim! Kako su oni to uspeli (njih desetak): da naprave jednu teoriju, logiku, da se nametnu celoj planeti poslednje dve, tri decenije, da sprovedu njihove strateške ciljeve? Ja ne vidim na koji način sada to može nešto da se promeni. Ali - uvek kažem: borba je u nama samima. Mi, našom silom duha, pokazujemo da se ne slažemo s tim, da imamo ogromnu energiju koja će sigurno jednog dana dovesti do toga da i mi “zavladamo” ovom planetom (mislim u pozitivnom, dobrom smislu te reči). EGO: Crvena linija je nekako uvek prisutna na Vašim platnima. Da li je treba pomeriti ili preskočiti i tako definisati nova polja za akcije koje slede? MŠ: Jeste, ta crvena linija mi je bila nekad vrlo bitna tema, kao neka žila-kucavica preko koje treba da idemo tamo dalje, u nešto nepoznato... Zato sam delio slike na “ono preko linije” i “ono ovamo” (naše svakodnevno). Uvek treba da idemo napred! Zato pravim te velike korake. Kažu: velika dela - velikim koracima, a mala dela malim koracima! Velika i ne mogu da se naprave malim koracima. Zato sam za to da se prave veliki, snažni i jaki koraci, moramo tu liniju da pređemo! Preći ćemo je, sigurno, ali ne znam “pod kojom muzikom” - ko će da nam svira... EGO: Da li su Vaše slike nastale kao proces oslobađanja energije ili kao fuzija svih prethodnih iskustava?

MŠ: Kad sam bio student, voleo sam strašno i bio opčinjen Hijeronimusom Bošom i Brojgelom. Oni su mi bili idejavodilja za moje, te prve slike. Kada sam otišao u Pariz, te gomile viđene iz ptičije perspektive, svet pun ogromnih masa, to sam zapravo u Parizu i otkrio sa zapanjenjem: tu prenaseljenost. Pariska ulica nema jedan metar praznog prostora ili neke fasade koja nije upotrebljena. Tu su: radnja do radnje, kiosk do kioska, vitrina do vitrine, za razliku od Beograda ‘70tih, koji sam napustio (1972.) i ostavio u nekoj totalno socijalističkoj slici (idete ulicama stotinama metara a da nema ničega, nema ni radnje, to su bile samo spavaonice... sada se Beograd, naravno, menja). Ta gomila mi je nekada predstavljala zadovoljstvo, preko Hijeronimusa Boša. Onda sam otkrio, a i znao sam oduvek, da je u stvari barokno slikarstvo za mene nešto najuzbudljivije, naravno na čelu sa Karavađom, koji je najmoćniji slikar. Potom sam sasvim nesvesno počeo da radim barokne slike. Ovo što ja radim danas, to je za mene barok! Volim dijagonalu, volim da je jako dinamično, da je slomljeno, da ne gradim, nego da zidam. Ja i slikam tako što prvo izgradim, pa to sve polomim. Lomljenje onog dobro napravljenog daje tu dinamiku koju ja mislim da treba svaka slika da ima. Opčinjen sam barokom. I radim kao barokni majstori, samo u XXI veku. EGO: Onda - možemo li reći da je proces oslobađanja energije kroz dekonstrukciju i dekompoziciju Vaš način rada? MŠ: Jeste, tačno tako. EGO: Erodiranjem figuralnih prikaza, pokrećete proces u kojem čovek postaje apstraktan element na Vašim platnima. Da li time sugerišete da je On sad bliži duhu mašine, nego ideji snažne individue koju ste prepoznavali u gomili? MŠ: To je bio jedan moj period, početkom devedesetih, u kojem sam počeo da brišem tog Čoveka sa slike. I slika je postala jako apstraktna ili relativno apstraktna. Ali, slikao sam trag prolaska tog čoveka. Kao italijanski film “Blow-Up” (1966, Michelangelo Antonioni). Tu je suština: sve stoji osim nas. Mi samo prođemo kroz, i napravimo neki poremećaj tog prostora; i više nas nema - a prostor ostaje; međutim - on je promenjen, jer mi smo ipak siloviti, razorni. Pa sam, eto, od devedesetih počeo da radim te slike gde je prostor pretrpeo

taj naš prolaz. I to me i danas “pali” - da radim prostor kroz kojeg je čovek prošao: kao da se nešto desilo, a mi došli odmah zatim, ali nismo videli šta, nego se vidi samo trag toga što se desilo. EGO: Neki su Vas opisali kao “biće u kome se nalazi muški Eros i ženski Narcis”. Doživljavaju Vas kao eruptivnog, jednostavnog i zaokruženog čoveka. Za čime Vi, kao umetnik, tragate? MŠ: Ja tragam za energijom. Ja uvek mislim i kažem da ja nemam dovoljno talenta i da tražim taj svoj talenat u radu. Patim što nemam dovoljno talenta. Jer da ga imam, ja bih radio ono što osećam da treba da uradim - a još nisam došao do toga da to realno iskažem. Prema tome - jurim ja taj svoj talenat, tražim ga iza svakog poteza, želeo bih da se on najzad pojavi i da napravim neka dela koja bi me potresla. Mene prvog. EGO: Tražite nešto u sebi... MŠ: Tražim, osećam da ga imam... tu mi je na vrhovima prstiju, ali ne mogu da ga sažmem, samo ga osećam! EGO: Da li je na Vas uticao Žak Derida i njegovi radovi na temu dekonstrukcije? MŠ: Ne. Ne. Ne. EGO: Apsurd destrukcije modernog društva proizvodi nihilizam kao dominantan stav. Velika praznina definiše živote većine ljudi. Da li umetnost kao kritički medij može da pomogne da čovek iznova oseti sreću i prevaziđe osećaj otuđenosti? MŠ: Pomenuo sam situaciju u zapadnoj i našoj umetnosti. Znate li da u Parizu, od pre dvadesetak godina postoji jedan muzej, mislim da se zove “Palais de Tokyo”, koji je namenjen baš u te svrhe - da se čovek oseti kao da je stvaralac i on, a u stvari nije. Vikendom je taj muzej posebno pun, on je na Trokaderu; u njemu se nalaze dela čuvenih umetnika, kupljena za velike pare. Ta dela služe roditeljima i deci, koji dobiju keceljice na ulazu i bojice, čekiće i šrafcigere, da prepravljaju ta dela i da se igraju tim delima, da i oni kao “umetnici” intervenišu na tim delima profesionalnih umetnika i da tako sebi kažu: “pa vidi, i ja bih mogao isto to da radim!”. Znači, da se smiri i da se uspava, anestezira narod, jednom tako površnom idejom da su i oni stvaraoci! Samo da im se zabrani da realno stvaraju. Na vaše pitanje, eto, odgovaram tako. EGO: Kakvo je to mesto - Pariz?

MŠ: Najlepše mesto na svetu! Pariz je fabulozan grad. Kad god odem, ne mogu da verujem da to vidim. To je tako napravljeno - u jednom duhovnom redu i u arhitektonskom redu. Uostalom, on je postojao od petog veka, čak i pre. Postojala je rimska provincija, pa se pretvorila u Pariz. Niko ih nije bombardovao, niko ih nije palio, sve stoji - vi možete da vidite mesta iz petog veka, da ih dodirnete. To je sve samo doziđivano i doterivano. Pariz je najnegovaniji grad na svetu. Lep je za turiste, ali za život je težak, kao i svi velegradi. EGO: Mnoge ljude, pre svega slikare, privlače svetla Pariza (kao što svetla kandelabra privlače noćne leptire); većina njih ne ostvari svoje snove, nade i očekivanja. Da li je teško zauzeti svoje mesto? MŠ: Ja sam tamo došao 1972. i imao sam sreću da se brzo snađem, svi su govorili da sam čudo - kako sam mogao tako lako da nađem galeriju i da počnem da živim normalno (nisam bio moler, nisam bio nosač iako sam bio mlad i snažan momak). Eto, mene je neka sreća dirnula, pa sam ja sve to bezbolno pregurao. Ali, znam masu ljudi koji se izuzetno pate u Parizu. EGO: A kako Vam danas izgleda ideja o kreiranju ličnog identiteta kroz život i rad u Parizu? MŠ: Jedan grčki pesnik mi je skrenuo pažnju na to da je Pariz grad u kojem se najviše umetnika samoubilo! Od Van Goga, Modiljanija, pa na dalje... Svi ti veliki (kojima se mi divimo), su se ubili, nezadovoljni kako su bili primljeni u Parizu. Da nije bilo ruskih milijardera (s kraja XIX veka i početka XX), francuski impresionizam možda ne bi postojao. Rusi došli, pa to pokupovali, i to je diglo cenu, pa su ostali rekli: “Pazi, ovo mora da nešto valja, čim ih tako kupuju?!” Znači, Pariz je jedan jako težak i zatvoren grad, kao i svi drugi gradovi - ni manje, ni više - pun sebe, gord, teško prima strance; iako, svi umetnici u Francuskoj, ako iole nešto znače, su 90% stranci. I Francuzi su toga svesni: i bili stranci i danas su stranci. EGO: Neki umetnici smatraju da ako ne uspeju u Parizu, da njihov rad ne vredi... MŠ: To je nekad bilo, kada je Pariz zaista bio “grad svetlosti”! Jedan moj komšija, slikar, obesio se; došao iz Južne Amerike, “da razbije Pariz”, a taj Pariz njemu namak’o kanap za koji se obesio... To je

katastrofa, ima more takvih slučajeva - svi jure prema toj “svetlosti”, koja je fascinantna i koja se zove Pariz. Međutim, danas su Njujork, Berlin, London otišli dalje i privlačniji su od Pariza. I tamo se opet “lome koplja”, i tamo se verovatno ljudi ubijaju kad vide da nisu uradili ono zbog čega su sigurno došli - da budu pobednici, a ne gubitnici. Ja mislim da se danas svet promenio, već najmanje petnaestak godina, verovatno zbog moći informacija - vi možete da stvarate bilo gde - od Bosne do Avganistana, vaši filmovi i vaše slike biće prikazani kad-tad, dobićete nagrade. Nije to više ono zatvoreno, neinformisano društvo kao što je bilo pre 40, 50 godina. Svet se promenio. Ja mislim da vi možete da radite kod kuće i ako to vredi i znate to da pokažete, možete “da uspete” (kako kažu). Ali, opet - šta znači uspeh? EGO: Da li je to lična sreća ili materijalna korist? MŠ: Da. Šta je to? (smeh)... EGO: I to ćemo otkriti kroz umetnost, u suštini. To je isto jedan proces otkrivanja: svako sebe treba da otkrije... MŠ: Sebe, pre svega! EGO: U prvi mah, kompozicija Vaših platna Vas izdvaja. Kao da Vas fascinira vertigo - vrtlog koji se može prepoznati u snovima, i deluje kao da je suštinski povezan sa Vašim bićem; kao da nešto proživljavate iznova? MŠ: Gubim tlo pod nogama na tim mojim slikama, sve je klizavo, sve je pod nekim nagibom. Ja sam do nedavno mislio da je to zato što padam sa nekog balkona u Narodnog fronta broj 17, gde sam stanovao kada sam imao 5, 6 godina; i uvek sam se bojao da izađem na balkon na tom četvrtom spratu, da se on ne probuši. Danas, kad prođem i vidim taj balkon, nije to tako visoko kao što je meni izgledalo, ali taj balkon i dalje tako kobno visi - ne znam na čemu se on to drži - noću sam stalno sanjao kako padam (uvek se negde prevrće, nikako da poginem i da se stvarno razbijem i da završim taj san)! Sad je toga sve manje i manje, očigledno sam sazreo? Ali - jeste, moje slike su namerno napravljene tako, zato što ja to tako osećam: da je pad neminovan i da se svi mi klizamo. EGO: Skulpture su Vaš najjasniji rad, u kome su prikazane kretnje i težnja ka nečem novom. Koje funkcije preispitu


034/035

www.ego-magazine.com


036/037

www.ego-magazine.com jete tokom kreiranja svojih skulptura? Skulptura je u stvari trodimenzionalna slika. Oduševljen sam kad radim skulpture. To je drugačiji pristup, mnogo lakši nego slikarstvo: kad slikam sliku, posle par dana se oduševim kako je dobra, odem iz ateljea, sutra sav srećan dođem da je vidim, kad ono - katastrofa, to ne valja ništa! Slika je vrlo čudna stvar koju morate desetak puta da pređete. Totalno i ponovo, ponovo... Tu ima naslaga i naslaga; tu je jedna gora od druge, pa odjednom ona sedma, osma počinje na nešto da liči; pa tek ona deseta bude ono što ja želim. Izuzetno mukotrpno. Dok je skulptura čisto fizički posao. Hoću “to” i onda napravim “to” ili ga ne napravim, ali to je forma koja se radi na razne načine. Ja to radim raznim tehnikama, naravno, uz pomoć dragih mi prijatelja koji to znaju bolje od mene tehnički da izvedu, pa mi pomažu. Ali, skulptura je u stvari trodimenzionalna moja slika. EGO: Neke od Vaših skulptura deluju “poniženo”, “saterano”, okrenute su ka umivaoniku; obezglavljena tela, samo delovi ruku, stopalo... U prvi mah, to deluje kao neki religiozni obred - pranja, pročišćenja u odnosu na referencu koja sugeriše na Marsel Dišana? MŠ: Ne bih skoro ništa dodao, tačno ste sve rekli. To je “pranje ruku kao Pilat”, kao neko ispiranje, neka želja za čistoćom. Bela kupatila su meni pojam idealne čistoće, gde mi, prljavi od života i od naših uspomena i od naših dela, peremo se. Taj sudar čistog i prljavog me izuzetno privlači. Pa prilazak tog ogromnog koraka i te ogromne ruke koje prilaze lavabou, one su tačno to - kao neka želja za ispiranjem, kao neka molitva. EGO: Da li je to istovremeno čin preispitivanja savremenog čoveka prema modernoj umetnosti ili je to samo simbol nekog ličnog stava? MŠ: Jeste to sve to, ali ja uvek u mom poslu pokušavam da budem originalan, koliko mogu, niko nije originalan sto posto. Mi smo možda originalni jedan posto, jer je sve to urađeno pre nas, mi samo dodajemo. Onaj ko uspe jedan posto - to je već veliki uspeh. Na sve što znamo za poslednje 300 godina slikarstva ili više - 18 hiljada od Altamire do danas - maltene je sve urađeno do belog platna Maljeviča. EGO: Ne, mislio sam na savremenog čoveka, on je otuđen, i tako siromašan,

on prepoznaje samo određene elemente, nema širinu, ne razvija svoju duhovnost. Mislio sam da preko referenci, poput Dišana koga stavljate u kontekst sa Vašim radom, vršite preispitivanje? Kao što je u postmodernoj bila referenca na Egipat, kao istorijski citat, a ovde, kao u Kasnoj modernoj, izvlačite citat iz Moderne? MŠ: Jeste, Marsel Dišan je napravio taj “Pisoar” koji je ušao u naše glave kao “nešto” sa jednim drugim ciljem - posle tog pokolja Prvog svetskog rata i tog razočarenja u društvo, u Boga, pa se išlo u Dadaizam, u Nihilizam i tako dalje - sve sa ciljem tih slikara da “pour épater bourgeoise” - jer je tada buržuj bio umetniku nešto totalno kontra njegovih svih instikata (buržuj je potpuno ne-reaktivan, protiv svih promena). Pa su oni pokušavali da ga šokiraju tako nekim stvarima koje danas ne bi nikoga šokirale. (Ovi danas konceptualisti su zakasnili celih sto godina, pa rade opet u želji da šokiraju nekoga nekim njihovim hepeninzima, a to su dadaisti već sve smislili, tačka!). Publika se zato i jeste malo odvojila od umetnosti, jer je ne prepoznaje, ne vidi sebe u tome. Umetnost je otišla u neke druge vode. Jeste, umetnik je od XX veka postao onaj (to mi se u stvari najviše i sviđa u modernoj umetnosti) čija ideja - ideja jednog čoveka, može postati zvanična ideja i može da postane ideja svih nas. Do tada su bili veliki pravci - Renesansa: svi su bili u renesansi, pa svi zajedno guraju; pa Barok... pa Impresionizam, Ekspresionizam, Kubizam... to su sve bile velike grupe ljudi. Oni su svi to gurali kao ideju, da bi se odjednom pojavio Pojedinac koji kaže: “E ja imam sam ideju; niko nije sa mnom, ali ja imam Ideju”. Frensis Bejkon, na primer. Cela jedna ideja u jednom čoveku. To je lepota: da svi mi možemo da kažemo u umetnosti šta želimo. I da to bude prihvaćeno. Ili odbačeno (pa se onda ubijemo). EGO: Na Vašem delu “Small Beach” otkrio sam još jedan kritički element prepoznao sam ironiju u tom serijalu: situacija u kojoj bi čovek trebalo da je bezbrižan, opušten kraj mora, u prvom planu je plivač koji uskače u tečnost ispunjenu gadostima koje ga deformišu i odvlače na dno; šta ste nam poručili? MŠ: Sve te slike su bazirane na ideji: ima

jedna francuska izreka koja kaže “’ajde, baci se u vodu!” - što znači: hajde, to što si naumio, baci se! U prljavu vodu, u hladnu, kakva god da je, ali - baci se, pa da vidimo da li ti to možeš ili ne možeš. Potopi ili isplivaj! Pa je to ta moja ideja bila: hajde da se bacimo u te dubine, neviđene, pune opasnosti, pune strave i užasa, ali daj da izađemo pred Aždaju i da je ubijemo kao Sveti Đorđe. To mene pali: ja volim hrabre ljude koji idu napred i ginu ili pobeđuju. Cela ta serija slika je to: izgleda lepo, more (ja obožavam more i sunčane plaže, najsrećniji sam na njima), plavo... ali u svemu tome postoji opasnost koja vreba. EGO: Kako se oslobađate strahova? Da li se uopšte plašite smrti? MŠ: Da - pa sve je zasnovano na datumu naše smrti. I da ga nema (a mi samo pretpostavljamo datum i bolje je da je što dalji), ko zna šta bi radili? Sve smo nešto u trci da nešto napravimo “za života”. Meni je sve nešto žao kad vidim da je neko mlad umro. Ne zato što je mlad, nego zato što je počeo neko delo; i sad - da umre usred tog dela? To me je posebno šokiralo jer sam video nekoliko mojih prijatelja koji su radili i umrli u četrdesetim godinama, što je katastrofa! Onaj koji ne radi ništa, i ne želi ništa, neka umre! On je verovatno i zadovoljan da umre i da prekrati tu besposlicu i nepostojanje ideja. Svi oni ljudi koji rade - ja bih voleo da žive hiljadu godina! EGO: Kako biste opisali Vaš ego? MŠ: Kako bih to ukratko rekao? Ja volim ljude, strašno. Ja se u stvari njima hranim. Volim da ih slušam, da ih “palim” da pričaju sve najbolje, da mi kažu sve ono što imaju u sebi i ja od toga živim. Volim da ih slušam, volim da ih animiram, da mi pričaju i da ja od toga pravim neke svoje ideje o njima i uopšte o svetu. EGO: S obzirom na promenu u privatnom životu i da ste se nedavno ponovo oženili, da li će i na platnima biti više mesta za žene? MŠ: Napravio sam, prvi put u mom životu, “Ženu” - a to je Dragana, u dva navrata: jednu veliku sliku - nju kao Karmen, i jedno uskršnje jaje iz kojeg se Ona rađa. Nije to “moj film”. Žene nemaju mesta u tom filmu. Žena je nešto prelepo i to je kao “odmor ratnika”. Žena je nešto lepo u životu muškarca. A ovo što ja slikam je u stvari - jedna krvava borba!


038/039

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

040/041 I N T E R V J U

ŽIVORAD VASIĆ ŽIVORAD VASIĆ GENERALNI DIREKTOR (GENERAL MANAGER) CROWNE PLAZA BELGRADE

ONO ŠTO SMO MI NAPRAVILI SA KRAUN PLAZOM, TO JE KLASIČAN MICE HOTEL (MEETINGS, INCENTIVES CONFERENCES EXHIBITIONS MADA SE “E” PONEKAD ODNOSI NA EVENTS A “C” NA CONVENTIONS), MI GA ZOVEMO MICE ZBOG MEETING INCENTIVES CORPORATE EVENT. MI ŽELIMO DA ON BUDE KONGRESNI HOTEL. TO JE HOTEL KOJI IMA 12 BANKETA (BANQUET) SALA, KOJI IMA NAJVEĆI BALL-ROOM OD 920 KVADRATNIH METARA. NAŠ BALRUM MOŽE I DA SE PREGRADI NA DVE, PA ČAK I NA TRI SALE. ISTIČEM I VAŽNOST TOPLE VEZE SA SAVA CENTROM. U BILO KOJOJ KONKURENCIJI, KADA SE BEOGRAD POJAVI KAO DESTINACIJA-KADA KONKURIŠEMO ZA KONGRESE I KADA TREBA PRIHVATITI 1200 PA I 1500 UČESNIKA, NAMA SC DOZVOLJAVA DA SE MI PLASIRAMO KAO PRIMARNI. HOTEL ĆE IMATI DVA RESTORANA. JEDAN JE TAMO GDE JE NEKADA BIO STARI CASINO-FINE DINING RESTAURANT, KOJI ĆEMO ZVATI PRIME; U LOBIJU (LOBBY) ĆE BITI BAR I LAUNDŽ (BAR & LOUNGE) SA IMENOM KOJE PODSEĆA NA NOVI BEOGRAD-NOVI BAR AND LOUNGE; A BIĆE I DRUGI, KLASIČAN RESTORAN, U KOJEM GOSTI DORUČKUJU, SA TERASOM NAPOLJU-TAJ ĆEMO ZVATI DINING ROOM. PORED TOGA-NAJVEĆI SPA CENTAR: DIMENZIJE BAZENA 19 SA 7,5 METARA, TRI SOBE ZA MASAŽU, VELIKA TERETANA OD 200m2 IZNAD BAZENA. BAŠTA ISPRED BAZENA KOJA ČLANOVIMA, ALI I GOSTIMA, OMOGUĆAVA DA SE U TOKU LEPIH DANA OPUSTE, KAO DA NISU U GRADU. HOTELSKI SADRŽAJ ČINE I TRI LOKALA: POZNATA ZLATARA, POZNATI BUTIK MUŠKE I ŽENSKE ODEĆE I FANTASTIČAN FRIZERSKI SALON. NARAVNO, TU JE I STANDARDNA PONUDA-GIFT SHOP I RENTA-A-CAR AGENCIJA.

razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije Rade Kovač www.radekovac.rs


042/043

www.ego-magazine.com EGO: Beograd je predugo čekao nove hotele - hotele koji bi podigli ugled prestonice. Kog tipa će biti hotel Crowne Plaza Belgrade i po čemu će biti jedinstven - šta je to što nudi budućim gostima? ŽV: Mislim da je hotelska industrija u Beogradu doživela stvarni procvat u poslednjih pet godina. Ono što se dešavalo, ja bih podelio u dve hotelske grane: prvo se otvarao niz boutique hotela (Square Nine, BAH - Belgrade Art Hotel, Chrystal...) dakle - sve mali hoteli, koji su hoteli sa 4 i 5 zvezdica. A onda se desila i ta renesansa u Novom Beogradu i Starom gradu: otvoren je Falkensteiner, Radisson blue je u izgradnji otvara se krajem sledeće godine, mi otvaramo sada, u decembru... otvoreni su ti veliki, korporativni hoteli. Kada pričamo o Kraun Plazi, to je najveći hotel u regionu - 416 soba! Ali, pre nego što kažem nešto o karakteristikama ovog hotela, moram reći da je to prvi menadžment hotel u Srbiji od otvaranja hotela Hyatt (1990.). Svi hoteli posle Hajata bili su franšize, a ovo je prvi put da jedna strana, američka kompanija, u ovom slučaju InterContinental Group, otvori menadžment hotel u Beogradu. Pruža kompletan know-how i postaje jedan od 4600 hotela u njihovom lancu. IHG ima jedanaest različitih brendova. Jedan od njih je Crowne Plaza. Takođe, ima InterContinental, ima Holiday Inn, Holiday Inn Express, Indigo, Candlewood, Even, Hualuxe, Holiday Inn Club Vacations, Holiday Inn Resort, Staybridge. Imaju različite brendove koje razvijaju u zavisnosti od gosta, tržišta i tako dalje. Ono što smo mi pravili sa Kraun Plazom, to je klasičan MICE hotel (Meetings, Incentives Conferences Exhibitions mada se “E” ponekad odnosi na Events a “C” na Conventions), mi ga zovemo MICE zbog Meetings Incentives Corporate Event. Mi želimo da on bude kongresni hotel. To je hotel koji ima 12 banket (banquet) sala, koji ima najveći ball-room od 920 kvadratnih metara. Naš balrum može i da se pregradi na dve, pa čak i tri sale. Ističem i važnost tople veze sa Sava centrom. U bilo kojoj konkurenciji, kada se Beograd pojavi kao destinacija - kada konkurišemo za kongrese i kada treba prihvatiti 1200 pa i 1500 učesnika, nama SC dozvoljava da se mi plasiramo kao primarni. Hotel će imati dva restorana. Jedan je tamo gde je nekada bio stari Casino - fine dining restaurant, koji ćemo zvati PRIME; u lobiju (lobby) će biti bar i laundž (bar & lounge) sa imenom koje podseća na Novi Beograd - Novi Bar and Lounge; a biće i drugi, klasičan restoran, u kojem gosti doručkuju, sa terasom napolju - taj ćemo zvati Dining Room. Pored toga - najveći Spa Centar: dimenzije bazena 19 sa 7,5 metara, tri sobe za masažu, velika teretana od 200m2 iznad bazena. Bašta ispred bazena koja članovima, ali i gostima, omogućava da se tokom lepih dana opuste, kao da nisu u gradu. Hotelski sadržaj čine i tri lokala - poznata zlatara, poznati butik muške i ženske odeće i fantastičan frizerski salon. Naravno, tu je i standardna ponuda - Gift


044/045

www.ego-magazine.com


046/047

www.ego-magazine.com Shop i Rent a Car agencija. Dakle, ne nudimo samo korporativni sadržaj već sadržaj u celini, u kojem za svakog gosta može po nešto da se pronađe. Tako kompleksan sistem sigurno predstavlja i izazov za menadžment. Na koji način će se upravljati ovim hotelom? Crowne Plaza će biti najkvalitetniji miks stranaca i naših ljudi. Nešto preko 80% menadžmenta činiće naši ljudi, a 15-20% će to biti strani menadžment. Direktor hrane i pića, revenue menadžer, front office supervisor i direktor finansija su iz Intercontinental Hotels Grupe, a ostali će biti naši direktori i menadžeri. Jako je bitno da se uskladi poznavanje tržišta naših ljudi i poznavanje standarda Intercontinental Hotels Grupe koje imaju stranci, tako da će taj miks dati dobre rezultate. EGO: Kako bi opisali vladajuće trendove u svetu hotelijerstva i koji od njih će biti primenjen u Kraun Plazi (Crowne Plaza)? ŽV: Naš Club Lounge se nalazi na mezaninu što je novi trend. Želeli smo da naši VIP gosti imaju svoju privatnost kada koriste Club Lounge, ali da se i dalje osećaju prijatno zato što su u okviru našeg hotela, a ne nikako izolovano. Nove trendove smo generalno primenili više u izgradnji hotela nego u operativi - tu je led rasveta, troslojna stakla koja štede električnu energiju itd. Sve to su novi trendovi u Intercontinental Hotels Grupi. Kakve su intervencije učinjene na polju enterijera? Da li su učinjeni neki stilski pomaci, da li ste napravili iskorak u želji da se pridružite najnovijim svetskim trendovima? Prethodni hotel je imao dobru koncepciju i zdravu konstrukciju. Da li ima novih materijala u estetskoj obradi? ŽV: Nama je čitav dizajn radila britanska firma Virgile and Stone, koja radi samo InterContinental hotele. Ja ne bih sada sve da otkrivam, voleo bih da ljudi dođu i vide. Mi smo se primarno koncentrisali na taj neki minimalistički pristup u lobiju. Svuda po hotelu smo postavljali motive koji podsećaju na Beograd, ili motive koji podesćaju na Srbiju. U sobama imamo zidove koji su concrete rendering, zidove koji izgledaju rustično, staro, a u osnovi su sasvim novi i prilično skupi. U 120 soba, umesto itisona, postavili smo parket kao podnu oblogu. To nije tipično za hotelsku industriju, ali, mi smo želeli da dodamo utisak bogatstva celokupnom izgledu. U svim sobama smo napravili nešto što nijedan hotel u regionu nema: klasičan media hub, koji je sav u drvetu i pokriven je. Dakle, uz radni sto namenjen gostima, nalazi se media hub na koji možete da priključite bilo koji od gedžeta (gadget), od i-Pod-a preko i-Phone-a i sve se to reprodukuje na velikom plazma ekranu koji se nalazi u sobi. To je nešto što je standard IHGa, nešto što su počeli da rade u poslednjih godinu i po dana, tako da smo mi praktično “samo objavili standard”. Za svakog biznis gosta, za svakog ko koristi android telefone, kompjutere, to je iskustvo jedinstveno, jer je sve lako za


048/049

www.ego-magazine.com povezivanje i daje im neki komfor rada u sobi. EGO: Kom tipu gostiju je namenjen Hotel Crowne Plaza? Koje aktivnosti su im na raspolaganju u novom hotelu? ŽV: Mi smo prvenstveno business oriented hotel. Veliki broj ugovora smo potpisali sa avionskim kompanijama. Dosta ugovora je sklopljeno sa sportskim klubovima. ABA Liga Sidro (Adriatic Basketball Association League) je takođe potpisnik ugovora sa nama - dakle, i košarkaši će boraviti u našem hotelu. Pokrivamo, dakle, dosta različitih segmenata društva. Znate - svi pričaju kako je Beograd odličan grad za izlaske, da imamo najbolje restorane, klubove, tako da su vikendi u hotelima veliki problem, te se mi nadamo da ćemo moći sa različitim banketima da dovedemo goste iz regiona za vikende. Goste iz Slovenije, Hrvatske, Bosne, Crne Gore, Makedonije, Italije, Grčke... želimo te goste, želimo da razvijamo weekend tourism, jer nama od nedelje do četvrtka nije problem da popunimo hotel, ali za petak i subotu dosta sarađujemo sa Turističkom organizacijom Beograda i sa Turističkom organizacijom Srbije na pripremi različitih paketa. Ti paketi bi bili finansijski prihvatljiviji a istovremeno bi sadržajem bili prilagođeni vikend turizmu. Jer, kada su avionske karte i hoteli skupi, onda se turisti za vikend opredele za hostele i smeštaj u stanovima. Odlučili smo da deo tih turista privučemo. EGO: Dosta se polaže na city break. To do sada nije u dovoljnoj meri iskorišćeno, a potencijali postoje, jer mnogi izveštači naš grad pominju po dobrom, Beograd je rečima hvale opisan u mnogim medijima kao “najbolji za provod u regionu”. Da li su za goste iz te ciljne grupe u ponudi neki noviteti, poseban tip sobe? ŽV: Kreirali smo petnaest apartmana. Imamo dva predsednička, a trinaest zovemo junior suite. Imamo sto club rooms i trista standardnih. Dakle, imamo zaista različite kategorije smeštaja koje mogu da se upriliče u zavisnosti od zahteva gostiju. Konkretno, često je problem kada na poziv ambasada dolaze delegacije sa više članova, a u hotelima im nude dva do tri apartmana. Naša ponuda je u tom smislu kompletna - biće mesta i za delegaciju, i za ministre, i za premijera... EGO: Koje su dimenzije tih soba? To je karakteristika kojom se pravi razlika između hotela. ŽV: Sve sobe, znači sve izuzev apartmana i predsedničkog apartmana, istih su dimenzija i imaju 28 kvadratnih metara. A apartmani, džunior apartmani, imaju između 56 i 60m2. Dva predsednička apartmana između 180 i 200 kvadrata. EGO: Da li je u ponudi hotela i neki poseban vid zabave? ŽV: Mi ćemo imati različite sadržaje: branč (brunch) nedeljom, animatore za decu, pijanistu u lobiju (svaki dan od 17 do 19h), di džeja u Fajn Dajning restoranu (ali DJ za background music, chillout, za happy hour)... ali sve to zavisi od različitih direktora departmana i šta oni kreiraju. Mi tu imamo potpunu slobodu.


050/051

www.ego-magazine.com Da, imaćemo različite sadržaje, to nam je jako bitno. EGO: Predpostavljam da imate i neki novi slogan kojim ćete se obratiti Vašim budućim gostima? ŽV: Mi imamo slogan - slogan InterContinental Hotels grupe: “Great Hotels Guests Love”, odnosno “Fantastične hotele gosti vole”. Logo je formiran u obliku srca. Svi hoteli pod IHG se obraćaju pod tim logom. EGO: Kako bi opisali Vaš ego, lični koncept, odnos prema životu i radu, obzirom da ste prilično istaknuti, da ste na vrhu piramide i da od Vaših odluka zavisi ceo ovaj poduhvat? ŽV: Ja sam dosta emotivan kad pričam o tome. Duboko verujem da je drugi deo života jednako važan - ja sam srećno oženjen čovek, koji ima sina, teško mi je što u ovom periodu ne provodim mnogo vremena sa njima. Nadam se da će to uskoro da se promeni - kada stvari dođu na svoje mesto. Mislim da lični život donosi ispunjenje koje omogućava uspeh na poslu. Moj tim i ja smo učinili fantastičnu stvar, odnosno - Delta Real Estate tim koji je radio toliko godina na ovom projektu, da bi konačno došli do ispunjenja sna. Opet, par meseci pred otvaranje, imate toliko “ljudi iz senke” koji rade neverovatno puno, a da se to nikada neće saznati u javnosti. Volim da kredit ode svima. Pa opet, kada se vratim na vaše pitanje, činjenica je da čovek mora na ličnom planu da bude veoma ispunjen i srećan da bi mogao da daje svoj maksimum na poslu. Meni je ponekad i teško koliko različitih poziva, želja, kontakata mora da postoji da bi se “uradilo ovo, završilo ono”, ali je lepo biti lider. Međutim, dobar je osećaj samo kad imate tim, a ja sam srećan što imam zaista odličan tim. To je siže odgovora. EGO: Kakva će biti cenovna politika, u koju grupu spada Crowne Plaza Hotel? Boutique hoteli imaju visoku cenu noćenja, a Vaš budući? ŽV: Mi smo uložili 40 miliona eura i taj hotel mora da se isplati. Takođe, moramo da budemo obazrivi da ne odbijemo goste visokom cenom, što je uobičajeno za Beograd. Mi smo cenu koncipirali da bude oko 160, 170 eura, da se doručak plaća 15 eura, znači - da to budu cene svetskih hotela, ali da one nikada ne budu ni blizu 200€ ili preko (kao što mnogi hoteli rade) i da u tom nekom “nižem periodu” - decembar, januar, avgust, za praznike, imamo različite, promotivne cene, od 110 do 115 eura, da bi svi mogli da vide taj hotel. Eto. EGO: Kada možemo da očekujemo svečano otvaranje, da li ste pripremili neki poseban program? ŽV: Petnaestog decembra otvaramo hotel. Priredićemo svečano otvaranje, ali ne petnaestog decembra, to se uvek radi dva tri meseca nakon što se hotel uigra. Verujem da će to biti krajem januara, početkom februara. Do tada, imaćemo goste, radićemo, vežbaćemo, da bi ostvarili hotelski maksimum.

GREAT HOTELS GUESTS LOVE


www.ego-magazine.com

052/053

I N T E R V J U

IVAN JAKŠIĆ IVAN JAKŠIĆ GOVORI O IZAZOVIMA STRUKE I KREIRANJU REPUTACIJE KAO PREDSEDNIK DRUŠTVA SRBIJE ZA ODNOSE S JAVNOŠĆU

EGO: KAKO BISTE OPISALI ZNAČAJ ODNOSA SA JAVNOŠĆU U SAVREMENOM POSLOVANJU? IJ: ODNOSI SA JAVNOŠĆU SU STRATEŠKA FUNKCIJA, ODNOSNO STRATEŠKO KREIRANJE I UPRAVLJAMJE REPUTACIJOM I KOMUNIKACIJAMA. KAŽEM “STRATEŠKA”, A TO ZNAČI DA BI TREBALO DA BUDE NAČIN FUNCIONISANJA I DELOVANJA SVAKE ORGANIZACIJE, DAKLE NAČIN RAZMIŠLJANJA; A ORGANIZACIONO - DA TA FUNKCIJA BUDE POSTAVLJENA NA NIVO TOP MENADŽMENTA. A OPERATIVNO JE PITANJE DA LI TO STRATEŠKO UPRAVLJANJE REPUTACIJOM TREBA DA RADI POJEDINAC ILI SLUŽBA U OKVIRU ORGANIZACIJE INTERNO ILI U SARADNJI SA ANGAŽOVANOM PROFESIONALNOM AGENCIJOM. TO JE STVAR POSLOVNE POLITIKE I PROCENE SVAKE ORGANIZACIJE ALI JE VAŽNO DA SE FUNKCIJA ODNOSA SA JAVNOŠĆU POSTAVI KAO STRATEŠKO, A NE SAMO IZVRŠNO MESTO. TAKVU ULOGU IMA U SVIM RAZVIJENIM ZEMLJAMA SVETA - AKO POGLEDATE NAJUSPEŠNIJE MULTINACIONALNE KOMPANIJE, VIDEĆETE DA JE FUNKCIJA ODNOSA SA JAVNOŠĆU IZDIGNUTA NA NIVO POTPREDSEDNIKA.

razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije Rade Kovač www.radekovac.rs


www.ego-magazine.com

054/055 EGO: Da li zaista svaka lepa devojka može biti PR, ili su za takvu vrstu posla potrebne posebne veštine? U našoj sredini, očekuje se da prezenterka iznese informacije u ime kompanije ili pojedinca. Verujem da iza toga mora da bude nešto više. IJ:To je jedan od uzroka problema koji je vezan za našu struku - ti stereotipi i predrasude koji nas prate. Kod nas bavljenje odnosima sa javnošću postaje moderno zanimanje. Mladima deluje interesanto i privlačno kada vide, najčešće na televiziji, lepa lica koja su potpisana kao takozvani “pi-arovi”. Tako imamo “poplavu” PRova po splavovima, kafićima, žurkama, raznoraznim “event-ima“ i tako dalje. Po meni, vrhunac degradacije i neshvatanja važnosti i značaja naše struke je kada na izborima za neku od titula lepotica, takmičarke na pitanje čime će se baviti po završetku fakulteta, odgovaraju masovno “PR” uz neverbalono čuđenje tipa “šta bih drugo, nego PR, mlada sam, lepa i obrazovana). EGO: Da li to znači da ćemo u jednom trenutku iz tog kvantiteta dobiti kvalitet? IJ: Kvalitet se ne stiče kvantitetom, nego kvalitetnom i permanentnom edukacijom i postavljanjem baze, a time i razbijanjem predrasuda šta su, a šta nisu odnosi s javnošću! U Srbiji je mišljenje da se time uglavnom bave portparoli. Ali to je pogrešna indentifikacija. Osoba koja se strateški bavi odnosima s javnošću nije portparol i nije osoba koja se isključivo bavi odnosima sa medijima; to je mnogo šira i ozbiljnija disciplina i poslovna funkcija. Nisu tu krivi javnost i društvo. Krivi smo, u velikoj meri, i mi što se ne ograđujemo od samozvanih primera loše prakse koji se pojavljuju u našoj struci; i što menadžeri iz neznanja o ovoj oblasti postavljaju na ta mesta osobe koje treba samo da posreduju između medija i najviših rukovodilaca, eventualno da sami odgovore na neko opšte pitanje, a najčešće da spreče ili da budu poslednja linija odbrane od napada medija. U Srbiji, nažalost, ima jako malo primera onih koji se strateški bave odnosima sa javnošću. Sve proizilazi iz pogrešne percepcije da je za bavljenje ovim poslom dovoljno da budete mladi i lepi i zgodni i u 98 posto slučajeva - osoba ženskog pola! A to nije ni osnovna, ni potrebna, ni poželjna kvali

fikacija. Zato ćemo mi u DSOJ pokrenuti jednu opštu edukaciju i širenje svesti o značaju i funkciji odnosa s javnošću, kako predstavnika naše struke (i onih koji se tako osećaju), tako i medija i menadžera. EGO: Obično se u javnosti PR menadžer doživljava kao ličnost koja samostalno deluje. Iza kulisa se ne vidi na koji način se selektuju i kreiraju informacije za klijente. Da li je on glasnogovornik (koji nastupa u javnosti ispred) tima? IJ: Osoba koja se bavi odnosima s javnošću nije portparol, nije glasnogovornik. Portparol je osoba koja istupa u ime nekog pojedinca ili organizacije; to je izraz nastao iz dve reči francuskog jezika: port - vrata i parole - poruka, dakle neko “ko sa vrata širi dalje u javnosti ono što treba da se čuje van kuće”. Neko koga svi znaju, ko treba da se vidi. I deo je ukupnih odnosa s javnošću, pojavni oblik vidljiv javnosti. A iza toga je “nevidljiva ruka” upravljanja reputacijom.Ugledne i uspešne osobe koje se na profesionalan i strateški način bave komunikacijama i retko ko u široj javnosti poznaje! to su “ljudi iz senke”. Oni “iz senke” upravljaju komunikacijama, strateški kreiraju i upravljaju reputacijom kompanije, organizacije, proizvoda ili pojedinca za koga rade. Navešću jedan, ne baš profesionalan, ali istaknut primer. Retko ko u široj javnosti zna ko je Alister Kempbel. Onje bio direktor za komunikacije i strategiju Britanske vlade u vreme kada je premijer bio Toni Bler. Čuveni “spin doktor” je vodio strateško komuniciranje premijera Blera, bio njegov savetnik za medija i u mnogome doprineo donošenju brojnih bitnih odluka koje su imale implikacije svetskih razmera. On je na primer uticao na percepciju o Markalama kreiranjem “jedne istine”, na percepciju svetske javnosti o tome da Sadam Husein 2002. godine poseduje oružje za masovno uništenje što je bio povod za napad na Irak, velika je bila njegova uloga u kreiranju atmosfere za NATO napad na Srbiju... Da ne svhatite pogrešno, nije ovo profesionalan PR primer. Bitno je, sve u svemu, znati funkcija odnosa s javnošću je jako značajna i opasno je ako se ona ignoriše. Kao što je, vidimo, još opasnije da se ta funkcija zloupotrebljava. EGO: Koja vrsta edukacije je neophodna za vrsnog PR menadžera i da li se stiče u vidu seminara ili kao ozbiljno osmišljen program jedne institucije?

IJ: Mi smo nedavno sproveli istraživanje u okviru Društva Srbije za odnose s javnošću tokom kojeg smo ispitivali profesionalce koji se bave ovom oblašću u Srbiji. Ustanovili smo da je jedan od velikih uzroka problema nedovoljna edukovanost predstavnika ove struke. Mnogi nemaju formalno obrazovanje iz oblasti odnosa s javnošću iz prostog razlog što se time bave odavno, a tek nedavno je počela edukacija u visokoškolskim ustanovama u Srbiji, na raznim predmetima, smerovima i novim fakultetima koji izučavaju ovu oblast izdvojeno od marketinga. Mnogi su školovani na višednevnim ili višenedeljnim kursevima i seminarima, a mnogi su i samouki. Rezultati istraživanja ukazuju da 55 procenata ima završen višednevni ili višenedeljni kurs/seminar, a ako na to dodamo da je 21 odsto ispitanika samouko u odnosima sa javnošću, dolazimo do zaključka da je dve trećine neadekvatno edukovano. Profesionalno bavljenje odnosima sa javnošću zahteva multidisciplinarnost i multifunkcionalnost. Zato je potrebno da se tokom formalne edukacije dobije velika širina, jer je najveći i najodgovorniji deo našeg posla: istraživanje, analitika i anticipiranje. Tako olakšavamo planiranje i stičemo konkurentsku prednost u i možemo da sprovodimo strategiju i ispunimo ciljeve. Osobe koje se bave odnosima s javnošču, pored osnovnih stručnosti i sposobnosti u oblasti komunikacija, moraju - kažem malo u šali, ali više u zbilji - da budu i politički i ekonomski analitičari, i sociolozi i psiholozi, i novinari i urednici, pa i lobisti i stilisti. Sve to obuhvata našu struku i zato kažem da je multidisciplinarna, a multifunkcionalna je posebno zato što često sve te funkcije moramo da obavljamo istovremeno i da im se na isti način posvećujemo. EGO: Iz kojih je obalsti nastao PR i šta mu je prethodilo? Mnogi teoretičari, pa i praktičarii dalje tvrde da PR nije samostalna disciplina. Ja sam, kao neko ko je diplomirao na smeru marketing na Ekonomskom fakultetu 2003. godine, i tada učio, a i danas to uče, da je PR deo marketinga. Imamo onih čuvenih marketinških “4 P” (proizvod, cena, promocija, distribucija), a u okviru promocije, jedan njegov deo - publicitet, vezan za odnose sa javnošću. Ja sam bliži toj teoriji (i uglavnom imam te konstruk

tivne rasprave sa “marketingašima”) da je to prevaziđeno, da su se vremenom “odnosi s javnošću” razvili u posebnu disciplinu, ne potpuno samostalnu - jer je zbog svoje multifunkcionalnosti usko povezana sa mnogim funkcijama, kao što je i marketing. Zavisno od kompanije - negde su marketing i PR stopljeni u jednu funkciju, a negde su odvojeni u posebne, pa čaki i sukobljene. Uglavnom u zavisnosti poslovnih potreba i ciljeva, negde je dominantan marketing, a negde odnosi s javnošću. Nema pravila. Odnosi s javnošću kao strateško funkcija kreiranja i upravljanja reputacijom, nesporno, proisteklo je iz marketinga čiji je osnovni cilj kreiranje i zadovoljenje potreba potrošača. Cilj i jednog i drugog je ostvarivanje profita i to im je zajednička nit. Ali je zadovoljenje potrošača isključivo cilj marketinga, dok odnosi s javnošću kreiraju reputaciju - odnosno slikuo kompaniji, njen imidž, kao i imidž proizvoda koji se prodaje tim potrošačima, jednu percepciju i asocijaciju koja se kasnije vezuje i za brend, lojalnost i sl. Ono što je praksa dokazala, integrisane marketinške i PR komunikacije daju najbolje rezultate. Ko ili šta je donelo kulturu odnosa sa javnošću na naše prostore? IJ: Ja opet u šali, ali više u zbilji, kažem da je jedan od retkih koristi relativno neuspešne privatizacije u Srbiji dovođenje ili usađivanje PR kulture na naše područje. Sa privatizacijom, došle su i multinacionalne kompanije, koje imaju razvijenu svest o važnosti odnosa s javnošću, te su iskustva preneli ovdašnjim kompanijama, potom i organizacijama, pa i NGO sektoru, vladinom sektoru, institucijama na lokalnom nivou, uvođenjem funkcije odnosa s javnošću u vidu pojedinca, službi, ili angažovanjem agencija. EGO: Koliki je izazov i zadovoljstvo da sarađujete na programskom rešenju koje je postavio novi predsednik Privredne komore Srbije? Da li je potrebno prvo promeniti neke odnose na relaciji vlada Republike Srbije / privrednici / novinari? Da li se tu može uraditi nešto novo u kreativnom smislu? Možda razbiti predrasude? IJ: Ja sam i pre skoro šest godina, kada sam došao u Komoru, imao veliki izazov da promenimo reputaciju nacionalne asocijacije srpskih privrednika. Ona je prethodno bila dosta vezana za politiku,

kao budžetska i kvazi-državna instituci ja. Bio je izazov da joj svorimo imidž i da reputaciju vratimo na ono ključno, a to je da je Komora zastupnik i promoter interesa srpske privrede. Takođe, da PKS bude partner Vladi u kreiranju ambijenta za poslovanje i u kreiranju programa ekonomske politike. To znači da Vlada dobija informacije iz baze, iz same privrede. Taj veliki izazov je rezultirao onim što smo postigli poslednjih godina - značajan iskorak, kako potvrđuju rezultati mnogobrojnih istraživanja među privrednicima. PKS je u velikoj meri repozicionirala reputaciju u odnosu na prethodni period. A što se tiče saradnje sa novinarima, najbolji dokaz su nagrade koje je 2008, 2010. i 2012. godine Komora dobila za najbolje odnose sa medijima među institucijama na nacionalnom nivou. Kada se potvrda da smo se kao institucija profesionalno okrenuli ka medijima poklapa sa povratnom informacijom naše primarne ciljne grupe, gde su privrednici zadovoljni saradnjom, onda je to potvrda da profesionalno obavljamo svoj posao i naše zadovoljstvo utoliko veće. EGO: Naša privreda je u dosta teškom stanju. Delom zbog nasleđa prošlih ratova, delom zbog loše komunikacije sa potencjalnim klijentima. Šta se u ovom trenutku može popraviti i koje se strategije mogu iskoristiti već danas? IJ: Hajde “da prvo počistimo u svom dvorištu” pre nego što krenemo napolje. Veliki je izazov pred našom privredom koja je u izuzetno lošem stanju. Neophodna je reindustrijalizacija. Veliki problem nezaposlenosti u Srbiji (svrstava nas u red zemalja Trećeg sveta), jedino može da se reši povećanjem privrednog rasta. Zato je tu PKS da u saradnji sa vladom kreira i ambijent za poslovanje i sve te predloge mera koje će tome doprineti. Reputacija države je svakako veoma bitna za privlačenje stranih investicija koje su neophodne za privredni rast. A privrednici moraju da prepoznaju značaj odnosa s javnošću i izgradnju reputacije njihovih kompanija i brendova, ne bi li se pozicionirali na domaćem tržištu i izdržali jako tešku utakmicu na tržištu regiona i Evropske Unije. EGO: Pomenuli ste da je potrebna reindustrijalizacija. Postoje i drugačija mišljenja - da je potrebno ulaganje u ideju o Srbiji kao turističkoj destinaciji

za odmor, uz odgovarajući re-brending, da je to izvesnije ulaganje nego ponovno pokretanje industrije. IJ: Mislim da jedno drugo ne isključuje. Bilo bi idealno kada bismo imali jaku i industriju i turizam. Zašto se bazirati na jednom? EGO: Šta je to, pored greenfield institucija, što bi moglo da donese novi talas investicija u Srbiju? Šta je to novo u svetu? Kina, sa svojom cenom radne snage je prejaka konkurencija za celu Evropu, a ne samo za Srbiju... IJ: Mi smo prethodnih godina privredni rast bazirali na rastu usluga i to se nije pokazalo dobrim. Mi moramo da vratimo nivo “bazi” i stoga: reindustrijalizacija i rast privredne proizvodnje. Mi smo sada na 40% bruto proizvodnje u odnosu na nivo 1989. godine. To je tužno posle toliko godina. Ako nastavimo ovim tempom rasta, mi do kraja veka nećemo dostići nivo iz 1989! To je zabrinjavajuće. Dakle, jedno ne iskljućuje drugo. Reindustrijalizacija je jako bitna, ali je i razvoj drugih delova privrede, pa i sektora turizma jako bitan. Mi tu imamo strateških prednosti, ne u odnosu na Hrvatsku koja ima primorje, ali mi moramo da se okrenemo kongresnom turizmu, zdravstvenom turizmu, seoskom i banjskom turizmu. Ali, posebna šansa je IT-sektor koji se tek sad prepoznaje i njemu treba posvetiti pažnju. Mi imamo dosta razvijenu “IT pamet” koja može da doprinese razvoju. Imamo veliku tehničko-tehnološku industrijsku zaostalost u odnosu na druge, razvijene delove Evrope i to uzrokuje dalje slabljenje i zaostajanje. IT treba da pomogne u tom prevazilaženju ili bar smanjivanju tehničko-tehnološkog jaza i omogućiti mu uslove da kreira proizvode koji će biti privlačni za izvoz u tom sektoru. EGO: Da li tu mislite prevashodno na softver ili na hardver? I na jedno i na drugo, ali pre svega na softver. EGO: Nedavno se pojavio naslov u novinama, da bi za brendiranje Srbije bilo potrebo konkretno 15 miliona eura. Kakav je Vaš komentar na stav da je to mali novac u odnosu na korist koju bi ostvarili građani Srbije? IJ: Ja ne znam da li je to paušalna ocena stručnjaka u oblasti brendiranja, ali kolika god da je suma, to je trebalo da uradimo


www.ego-magazine.com

056/057

,,

MI TRADICIONALNO DODELJUJEMO GODIŠNJE “PRiznanje” NA MANIFESTICIJI “PRijem” , NAGRADE ISTAKNUTIM POJEDINCIMA I ORGANIZACIJAMA KOJI SU NA NAJBOLJI NAČIN OSMISLILI I REALIZOVALI KOMUNIKACIONE KAMPANJE.ORGANIZUJEMO REDOVNO I GODIŠNJU KONFERENCIJU “PRilika”KOJA JE ZAISTA PRILIKA ZA NOVA ZNANJA, ISKUSTVA I KONTAKTE. ČLANSTVU OMOGUČAVAMO BROJNE POPUSTE, KORIŠĆENJE BIBLIOTEKE I DNEVNO INFORMISANJE O NOVOSTIMA U OBLASTI ODNOSA SA JAVNOŠĆU U ZEMLJI I REGIONU, ALI I O OTVORENIM KONKURSIMA ZA POZICIJE U OVOJ OBLASTI.

,,


www.ego-magazine.com

058/059 mnogo ranije. To je investicija, to nije trošak. Kad to već nismo uradili, treba da počnemo što pre! Ogromne su predrasude i stereotipi o Srbiji. Jedan Novak Đoković to ne može da promeni. Mi moramo da strateški upravljamo reputacijom, a za to je potrebna i logistika, brendiranje i rebrendiranje, to je jedan zadatak za državu koja mora da uključi relevantne ljude. Pogledajte šta je uradila Španija ili Turska. Znamo na kojoj se poziciji sada nalaze, a gde su bili pre samo nekoliko godina? EGO: Kod nas je poslovični problem što ne znamo od koga bi trebalo da dođe inicijativa da bi se nešto dogodilo. Ko bi to trebalo da bude, s obzirom da je svaki trenutak bitan? IJ: To nam je svima u interesu, ali ipak mislim da je inicijativa i koordinacija tih aktivnosti na državi. Odgovornost je pre svega na izvršnoj vlasti. Kada se okupe relevantni faktori, onda mora da se opredeli državni budžet za te namene. Ali, plašim se da to nije moguće u Srbiji ni narednih godina. Mi nemamo vizionare, stalno tražimo lidere, nekoga ko će nas vući i izvući. Koja vlada se u poslednjih koliko godina bavila strateškim, vizionarskim stvarima? Mi smo stalno u priči i plašenju prevremenim izborima. Vlada nema ni godinu dana, a već se šest meseci priča o prevremenim izborima. I to u samoj Vladi. Koji će ozbiljni investitor da dođe u Srbiju, kad je potencijalna politička neizvesnost? Nijedan! Ko će u Ministarstvima da razmišlja o strateškim ciljevima, kad se ne zna da li će sutra biti ista vlada ili nas čeka nova preraspodela političkih snaga na sceni? Nema tu dugoročne računice, sve su to kratkoročni ciljevi za postizanje efekata u mnogim oblastima. EGO: Da li to treba da bude neko nezavisno telo, neka banka, koja bi se bavila godišnjim budžetom i kontrolisala na koji su način uložena sredstva plasirana? Takvo telo bi funkcionisalo nezavisno od politike, angažovali bi stručnjake, a vlada bi bila i inicijator i kontrolor. IJ: Da ne ulazimo u pitanja dnevne politike - nebitno je da li je poželjno da vizionar bude na mestu predsednika, potpredsednika Vlade ili predsednika Skupšine. Važno je da konačno pokrene rebrendiranje Srbije. Nama kao nezavisno telo ne treba nekakav savet, jer saveta imamo već mali milion. Treba nam neko izvršno telo, koje ima kontinuitet u radu i

koje je odgovorno i da bude nezavisno od političkih tubulencija i promena. Neukaljani ljudi iz struke sa integriteom i bez lukrativnih namera (političkih ili poslovnih). Ljudi koji zbog interesa zemlje i svojih znanja i potencijala treba da stoje tu. A onda da se odvoje sredstva iz budžeta i da se okupe svi koji mogu da doprinesu ciljevima koji će svima pomoći: donatori, privrednici, donatori iz inostranstva. Dosadašnje aktivnosti treba prevazići. Pojedinačne, ad hok aktivnosti, nešto što smo mi radili - kao Komora, nešto SIEPA, TOS za svoj deo, imaju kratkoročne ciljeve, nestrateške, nesistemske. Takvi su i generalni rezultati. EGO: Mi se nalazimo u krizi društva. Loši odnosi se prenose od familije pa skroz do vrha države. Šta sad jedan PR u takvoj situaciji može da uradi? Imamo kratkoročne krizne situacije i dugoročne krizne situacije. IJ: U našoj struci, posebnu oblast čini “krizni PR”. To je nešto što mi stalno potenciramo. Ponavljam da je najvažnije istraživanje, analitika i anticipiranje; potom i strateško, plansko rešavanje potencijalnih problema. Tako izbegavate krize i kriza vam ne dolazi u poslovanje. Za najboljie krizni PR nikad niste ni čuli! Čuli ste samo kada se nešto desi, pa onda oni reaguju na određen način. Naš zadatak je plansko predupređivanje problema. EGO: Uticaj televizije opada. U opticaju je previše je kanala. Ljudi proživljavaju neku vrstu promene svesti. Da li se i PR menja, prilagođavajući svoj rad tehnologijama, na primer društvenim mrežama? Da li pokušava da dopre novim kanalima do javnog mnjenja? IJ: Ako se i jedna oblast poslovanja menja, razvojem informacionih tehnologija, to su onda odnosi s javnošću. Tamo, na društvenim mrežama, nalaze se ciljne grupe sa kojima mi komuniciramo. Ne bih se složio da će opasti značaj tradicionalnih medija. Ulogu će zadržati i televizija, i štampani mediji, nešto manju radio, a sve veću i posebnu ulogu ima i zauzimaće Internet i društvene mreže. Svaki od ovih medija će imati svoju budućnost, a Internet možda najsvetliju. Tu su najmanji troškovi i vlasnicima i nama koji se tim poslom bavimo. Društvene mreže su u Srbiji veoma popu larne i za razliku od uvreženog mišljenja, ne koriste samo za razmenu privatnih in

formacija, već i za poslovanje. Prema ispi tivanju koje je sprovelo Društvo Srbije za odnose sa javnošću, više od 80 procenata naših ispitanika, kompanija u kojima rade, komuniciraju putem društvenih mreža. Neke kompanije imaju više aktivnih profila - za svaki brend posebno. Od toga, njih 100 posto ima nalog na mreži Facebook, a 85 odsto „tvituje“. Na taj način se brže, interaktivnije, aktivnije komunicira sa ciljnim grupama. To je preciznije i pouzdanije - možete da segmentirate grupu, na primer “osobe ženskog pola od 20 do 25 godina, sa fakultetskom diplomom, koja živi u Beogradu, na Vračaru, sa majkom i ocem, u trosobnom stanu”, dakle definisan profil koji sa tradicionalnim medijima ne možete pouzdano. Ono što mene posebno raduje je to što se u kompanijama u Srbiji sve više zapošljavaju ljudi koji se bave isključivo komunikacijom na društvenim mrežama. Ili se angažuju PR agencije koje će upravljati komunikacijom određene kompanije ili proizvoda/brenda na društvenim mrežama. EGO:Kako biste ste Vi, kao iskusan stručnjak, okarakterisali nastupe Vuka Jeremića - da li je njegov javni nastup povoljan ili nepovoljan za Srbiju? Pozicija predsedavajućeg u UN je najistaknutija koju svet može da prepozna, sa stanovišta odnosa sa javnošću. IJ: Uz ogradu da sam potpuno apolitičan, mislim da, bez obzira što je “predsedavajući UN” više protokolarna funkcija, za Srbiju je dobro da narednih godinu dana Ujedninjenim nacijama predsedava naš čovek. A mi, Srbi, nesložni, uvek ćemo naći načina da nipodaštavamo tu ulogu. Kao kad Đoković osvoji neki manji turnir, pa odmahnemo rukom kao da je važan samo “grand slam” ili “masters”. Iako je bez izvršnih ovlašćenja, na takvoj poziciji da bude neko iz Srbije godinu dana, to može samo da nam koristi, ne može da nam šteti. EGO: Mislite li da je on to iskoristio? IJ: Mislim da koristi - svojom funkcijom i integritetom, omogućio je na primer raspravu o Haškom tribunalu. Da je neko drugi bio presednik, to ne bi bilo urađeno, jer ne bi bilo inicijative. Da li smo nešto uspeli? To je za posebnu raspravu... Ne znam, ali se o toj temi bar pričalo, čuo se glas predsednika Srbije pred celim svetom. U okviru svojih ovlašćenja, mislim da ćemo iskoristiti tu poziciju, jer smo

u jednom trenutku ujedinili veći deo sveta uz našeg kandidata, ako ništa drugo. EGO: Kako biste opisali Vaš koncept odnos prema radu, dostignućima... Kako biste sebe predstavili? IJ: Prvo čega sam se setio je citat Nobelovca, francuskog filozofa Albera Kamija: “Uspeh ne dolazi sam po sebi, za njega se valja izboriti!”. To je maksima koju koristim i u karijeri i u privatnom životu. EGO: Kakvi su budući planovi Društva Srbije za odnose sa javnošću i kakve beneficije struka može da očekuje od ove organizacije? Ono što je sigurno, to je da će primarni cilj Društva naredne dve godine, dok obavljam funkciju predsednika, biti unapređenje imidža i reputacije struke i samog Društva. To je nešto što moramo da promenimo - da povećamo vidljivost i uticaj Društva i struke odnosa sa javnošću u široj zajednici - da razbijemo stereotipe i predrasude koji postoje, negativnu reputaciju; da prebrodimo neshvatanje i nerazumevanje funkcije i važnosti odnosa sa javnošću od strane menadžmenta, medija i klijenata prema nama; da se ogradimo od primera loše prakse i samozvanih - onih koji misle da se bave odnosima sa javnošću; da kreiramo, uspostavljamo i unapređujemo pravila funkcionisanja za one koji se bave ovom oblašću, pa čak i da idemo do licenciranja stručnjaka za odnose sa javnošću; da pojasnimo široj javnosti, ali i članicama/članovima šta je to funkcija odnosa s javnošću. Moramo puno da radimo na edukaciji. Videli smo da je veliki problem formalna, ali i suštinska needukovanost članova. Dakle, najviše ćemo se posvetiti promeni reputacije i radu na edukaciji članova, što je uzročno-posledično povezano, ali i edukaciji medija i edukaciji menadžera o značaju funkcije odnosa s javnošću. Ono što Društvo omogućava članicama, to je kontakt sa mrežom profesionalaca u oblasti odnosa sa javnošću. Svi članovi mogu da ostvare kontakte i saradnju sa kolegama iz raznih organizacija, agencija, vladinih i nevladinih institucija, medija, fakulteta i slično. Društvo često organizuje besplatne edukacije i webinare za svoje članove, treninge različitih nivoa iz oblasti odnosa sa javnošću i bliskih branši - marketinga, medija, komunikacija, lobiranja i slično. Takođe, imamo saradnju sa raznim strukovnim udruženjima, što omogućava i tu komunikaciju i saradnju.


www.ego-magazine.com

060/061 I N T E R V J U

EDIN KARAMAZOV EGO: GITARISTA. LAUTISTA. KAD SE PROBUDIO “AL-OUD”? EK: SVI SVIRAJU GITARU JER IMA DA SE KUPI U DUĆANU. LAUTA NEMA. LJUDI BI SVIRALI LAUTU DA IMA DA SE KUPI....SVIRAŠ GITARU I ONDA VIDIŠ DA JE MUZIKA KOJU SVIRAŠ NA GITARI, DA JE U BITI PRERAĐENA MUZIKU ZA LAUTU. I ONDA VIDIŠ LAUTU I ONA TI SE SVIDI. ILI TI SE NE SVIDI. I ONDA MOŽDA ČUJEŠ NEKU LAUTU. TAKO JE BILO KOD MENE. JA TAČNO ZNAM TAJ PRELOMNI TRENUTAK. BILI SMO SA CIRKUSOM U NEMAČKOJ, BIO JE VISBADEN (WIESBADEN), IMALI SMO TAJ GENIJALNI POSAO, BIO SAM U KADI PRED NASTUP, FINA TOPLA KUPKA I SLUŠAO SAM MUZIKU ZA LAUTU, IMAO SAM CD SA ZVUČNICIMA, U SOBI, U HOTELU.....I ODLUČIO SAM: SAD ĆU DA SVIRAM LAUTU! I OTIŠAO SAM U KELN (KOLN) NA AKADEMIJU, GDE JE BIO TAJ PROFESOR, POZNATI LAUTISTA. I ONDA VIDIŠ, KAD SE NEKE STVARI POKLOPE: ON JE ŽELEO PRODAT TU LAUTU, A JA SAM IMAO NOVCA, DOBRO SAM ZARAĐIVAO...A TA JE VRH! (HOLANDSKI MAJSTOR, NICO VAN DER WAALS)

razgovor vodila Dostana Janković fotografije Dostana Janković


www.ego-magazine.com

062/063 EGO: Lauta? Lutnja? Leut? EK: Leut kažu na moru, u Dubrovniku. Lutnja je više boemski, češki naziv. Lut... to sve dolazi od “al-’ud” arapske reči “drvo”. U Španiji je postao “la-ud” (al-ud=la-ud). Al-’ud je donio Zirijab, veliki umjetnik (ja sam htio da mi sin bude Zirijab, ali je Arijan). I on se vremenom mijenjao, sve do Mocarta, kada više nije mogao da se nosi sa muzikom koja je nastajala. Opera. Bio je “premali” za operu. Kako je sve raslo - scena, tako je bilo sve više publike, sve veći parking, pa su sad stadioni,... i tako. Sad se klasična muzika izvodi na nekakvim otvorenim binama! Zašto? Samo zato da bi prodali karte. Samo zato. Sve ostalo je laž i licemerje. Lijepo: nekakvi tenori - tri tenora, pet, deset... Dvadeset tenora? Sve samo da bi prodali... sve je samo “gluma”! Mislim da je to dosta toga lošeg donijelo. Muzika nije za masu. EGO: Govoriš da je sve banalizovano, da uvek isti ljudi sviraju iste kompozicije; da se trudiš da sviraš samo izazov, sa ljudima od kojih nešto možeš da naučiš. Da ne sviraš za publiku, da zapravo muzika svira sa tobom... koja je tvoja misija? EK: Sve sam to ja možda nekad govorio. Stvar je u tome što svaki put razmišljaš drukčije o svemu. Sad bih ovaj intervju završio sa: sve je to zbog toga da bih ja svom Arijanu omogućio život. EGO: Oni koji se trude da te opišu u kratkim crtama, obično uz ime navedu “harizmatični zanesenjak i vrhunski muzičar”. Međutim, iščitavajući izjave, stičem utisak da si surovo realan i veoma zabrinut za budućnost. Kako vidiš svoju ulogu u stvaranju muzičke iluzije “la vita e bella” u životu svoje i ostale dece? EK: Čuj, ja mislim da povratka nema... mislim da je današnji svijet, ovakav kakav je, govorim - svijet gdje su ljudi - da je zloćudniji nego ikada! Taj Benjinijev film se dešava u vreme kada su se dešavale zle stvari. Međutim, ja danas ne znam - ako ćeš da ga zaštitiš - od čega ćeš ga zaštititi (?); ti mediji, ta dostupnost, to ga čini nezaštićenim. On kad vidi naslovnicu dnevnih novina, on čim počne kompjuter sam gledati, on kad televiziju gleda, ne možeš ga zaštititi... dijete čim otvori oči, kao da je u nekom logoru. Eto, ja toliko crno gledam na to. EGO: A svest da je svemir veliki, da je mnoštvo sazvežđa isto kao i mnoštvo ljudi, svest da ne možeš da upravljaš

događajima? Prepusti se i oprosti. EK: A je l’ znaš kolika je Zemlja? Zemlju znam, jer sam sto puta letio oko nje! Znaš kad kreneš letit iz Frakfurta za Kinu, pa ona Poljska, pa Rusija... ili letiš preko šuma, preko Austrije. Ogromna je Zemlja, a onda odjedanput dođeš u Njujork, ili Beograd, ili bilo koji grad, i tu je koncentrisana “hrpa ljudi”, a ima i budala. Ljudi su mravi, ne vidiš ih... EGO: Roditelji štite tako što te uče šta je dobro, a šta nije? Ako su tebe tvoji naučili... EK: Jesu, ali su bile drug’čije dnevne novine, kojih je bila - jedna! Nisu postojali tabloidi. I bio je JRT 1. Da bih ga zaštitio, ja da ga učim: “sine, čim vidiš bilbord - zamagli objektiv; televizija je najveći sotona - ne gledaj je; kompjuter van iz kuće!”? Kako to da mu kažem (?); nemoguće je, ne mogu da ga zaštitim. Ja brinem kao roditelj, ali znam da ne može biti samotnjak. Ja ga ne mogu zaštitit, ja ga mogu odgojit! Ja ga ne mislim zaštitit na način da bude kao ja. EGO: Mediji su te najviše pratili tokom saradnje sa Sting-om. Stvorili ste jedan od najprodavanijih tonskih zapisa klasične muzike (“Songs from the Labyrinth”). Gordon Sumner je nekima poznat i kao poštovalac Rudolfa Štajnera; da li su ti bliski neki postulati Steiner pedagogije? EK: Najveći centar Rudolf Štajnera je u Bazelu, imaju najveću biblioteku tamo, ja sam živio doslovno dvoja vrata do njih dok sam studirao, ali nikad nisam bio u tome. I nije ti ni Sting uopšte u toj spici. Ma, on za svako dete ima po pet “nanny”, on svoju decu i ne viđa; Sting je težak radnik, on nikad nije kući, on je i sad u nekom hotelu i svira (ne znam iz kojeg razloga, ali svira!). Dobro, sad su mu djeca velika, ali sva djeca svih bogataša - njih drugi odgajaju. Drugo je šta ti pročitaš, treba da znaš - bit’ tamo i vidjet... EGO: Da li nekad razmišljaš o muzici kao energiji zvuka? Da može da isceljuje (pominjem ruski dokumentarac “Voda” - Water. The Great Mystery)? EK: Čuj, niko ti ne zna, niko ti nikad neće reći šta je zvuk. Neke stvari su nemoguće za objasnit’ i to je dobro. Odakle dolazi zvuk? Sigurno ne dolazi iz violine ili već iz čega. Ja ne znam šta je taj zvuk, ali je sigurno da taj zvuk može biti pozitivan i negativan. Zvuk je 100% najsastavniji dio

toga nečega univerzalnog. Zbog zvuka se vode ratovi, zbog zvuka se ljudi vole. Mis lim da je zvuk, kao i čovjek, dio tog nečeg Savršenog. I te kako liječi zvuk. Liječi, ali i suprotno djeluje. Kad si u Jugoslaviji ‘91. puštao Plavi orkestar: “bolje biti pijan nego star”, normalno da se zaratilo. I ti zvuci i te riječi - ljudi su se poubijali. To je kulminacija te zloćudne energije. Svi ti koji su stvarali taj primitivizam, oni su zločinci. EGO: Kad molitvu izgovoriš na bilo kom jeziku, ona menja strukturu kristala vode (dr. Masaru Emoto: water-crystal pictures). Zašto onda muziciranje ne bi bilo saopštavanje univerzalne poruke ljubavi? Dok sviraš, ti “čistiš” ljude. EK: Ja čak govorim na koncertima da htjeli mi ili ne, “ovo (muziciranje) nas produhovljuje, ovo nas oplemenjuje”. Nisam ja “Taj”, ja sam tu, sviram, (jer još od djetinjstva sviram, bavim se tim poslom). A, na stadionu kad dignemo ruke i slušamo ne znam šta - to nas ne oplemenjuje. Ali to ljudima ne možeš objasniti... ja sam digao ruke od toga. EGO: Ne treba da objašnjavaš, sviraj! Muziciraj. EK: Ne kažem ja da sam iscjeljitelj. Imaš taj zvuk, on je nekad pozitivan, nekad negativan. Ali - svaka muzika je drukčija, jer - muzika je vrijeme! A šta je vrijeme evo ovo (pucne prstima) - tren! I? Nema nazad. Možeš ti napravit fotografiju, kao što Betoven može napisat kompoziciju koju ja sad ponovo pokazujem. Međutim, muzika je vrijeme, tako da svaka interpretacija, sve je samo nekakav protok nečega, u nekom smjeru. A iskreno, ja - niti znam, niti mogu, niti želim pričat o muzici, jer je o muzici nemoguće pričat. Postoje milijarde stranica napisanih, veruj mi da je besmisleno. Možda čak i najpametniji čovek kad priča o tome - zvuči glupo. Znaš li ti ko je Nikola Tesla, on je ozbiljan... kako definisati tog čovjeka? EGO: ... samo kažeš: Nikola Tesla. EK: Da. I on je pisao. Znaš... ali, čemu to? Koga zanima što ja imam reć? Zamisli da ti je sad ovdije Nikola Tesla. Ili Miroslav Krleža. To su gromade od ljudi. To su gorostasi koji imaju šta za reć. Ja nemam. Ja imam što zasvirat. Ja neću reći da sam nepismen, ali sam dobro polupismen čovjek. EGO: Kažeš da umetnost nije ljudska nisu je ljudi izmislili. Ako se umetnost

svaki dan menja, umetnik je osuđen na stalno učenje. Takođe, izjavio si da dete oseća umetnost, ljubav i mržnju, da mu ne treba edukacija da bi se ukazalo na vrednosti, da ljudima treba postaviti ograničenja. A kako si ti odrastao? Mama Tifa je radila u restoranu; a otac Husnija je osnovao pozorište u Zenici... EK: Ja sam imao sretno djetinjstvo. Pecao sam. Svirao sam. Odrastao sam na sceni. Tamo smo se igrali. Mama je radila, a mi (imam sestru) smo bili s tatom. I to je lijepo, kad si sa svima. Scena. Kao sad u Domu omladine, uvijek se setim nekih stepenica. Pa razne neke prostorije iza scene. “Stage”. Prvi koraci iza scene... EGO: Ali sad si na sceni. Ono što primećujem je da si uvek obučen u rolke. Majice crne, džemperi beli, ali uvek sa rol-kragnom; a i ta kosa, (to nije frizura), to je neka “spuštena zavesa”... kao kornjačica koja se uvlači u oklop. Kao da želiš sebe fizički da odvojiš od publike? EK: Nisam razmišljao o tome, ali - bravo! - ja bih da se ne vidim. Ovaj posao koji radim - sve je tako banalizirano - svi bi da prikažu sebe. Teror vizuelnog. A pogotovu u klasičnoj muzici, ona je možda najsnobovskija (možda je samo film gori), toliko je sve to poniženo sa tim licima ega. A u biti, većina ljudi se nije posvetila tome čime se bavi. Možda ja to tako iz nekog protesta, uvek sviram u nekoj pidžami, trenerci. Ne znam - ne želim da budem lep na pozornici! Ali ja zato lepo sviram. EGO: Sviraš po pozornicama sveta. Putuješ. Živiš čergarskim životom? EK: Ja više nisam čergar. Odlučio sam, zbog Arijana. Od djetinjstva sam čergar, otišao sam nezreo od kuće. Ne bih želio da Arijan tako odraste. Putujem sa njim, naravno. Moja putovanja su sad ovdje. A bila su isključivo po Evropi i dalje... mislim - to je lijepo, ali više zbog sebe - meni se ne da više putovati - ja sam već jedan čovek u godinama. Star. EGO: Rođen maja 1965., Bik ili Blizanci? EK: Bik. Ja mnogo volim da jedem. Šta sad jedem? Pazim. Kao da ću da živim sto godina. Ne zbog toga, nego - Arijan da ima tatu. A prošli put, dođem ja u Beograd, a u ovom hotelu, znaš šta je doručak? Samo kobas’ce! Iseckane. Sa senfom. I nisam ih jeo godinama; a tada sam za pet dana, svako jutro jeo po kilo kobasica, sa senfom i onaj hleb, beli, onaj... i udebljao sam se šest kila!

EGO: A šetnja, neko kretanje? Ili si vozač, pa voziš... EK: Ja sam pešak. Pešak je super biti. Sad u Zagreb kada sam se vratio, ja sad svaki dan pređem 14, 15 kilometara, svaki dan u godini, 365 dana! EGO: Šetnja je dobra i da se vratiš sebi, svojim mislima. EK: Pa dobro, možeš ti i u kolima da se “isključiš”. Ja cijeli život nisam vozio. Položio sam pre tri godine, zbog djeteta, znaš... moram sad nešto da ti priznam mogu ti reći da mene vožnja odmara! Ne po gradu (ne daj bože, nikako!), po gradu i ne vozim. Nego autoputem, ovako, dođem iz Zagreba do Beograda, sviram, pa se vraćam, mene vožnja odmara. EGO: Opet živiš uz reku. EK: Sava mi protiče ispred kuće. Ja u Zagrebu imam najbolji pogled na Savu. I gledam je. Sve rijeke koje ulaze u nju, sve ih znam napamet! Bosna, Vrbas, Drina. I tačno znam gdje se spaja. Tu gdje ulazi, cijela. Ja bih volio da Arijan ne živi u gradu, ali on odrasta u gradu. Zagreb je mali, ali je prenatrpan. EGO: Rekao si da su gradovi košnice bez meda... EK: Ne, “košnica puna, a meda nema...” EGO: Najradije pominješ Buenos Aires. Za život si odabrao Zagreb. Rado dolaziš u Beograd. Da li ti gradovi imaju nešto zajedničko? EK: To sa vremenom dolazi... to - “grad”, to meni više ništa ne znači. Ja sam granice osjetio jedino kada je bio rat, imao sam samo bosanski pasoš, pa sam odjednom osjetio šta je granica, da postoje. Poslije sam dobio druge pasoše. Apsolutno ne razumijem granice. E sad, da li je to što sam živio svuda i što znam da kad putujem vozom i čujem ljude, po Njemačkoj, ili po Buenos Ajresu, ili u Francuskoj, ako znaš jezike, osećaš se svuda OK. A Buenos Aires je divno mesto, te široke ulice. Pa je divno to - Rio de la Plata, taj način ulijevanja reke u ocean - to je nešto spektakularno. Pa onda ljudi... Južna Amerika, oni imaju takve pisce, to su tako načitani ljudi. Imaju strašnu kulturu. Argentina. Zbog sve te istorije. Jednostavno, tamo mi je prelijepo. I živio sam sa Argentincima, bio cimer sa Argentincima, svirao sa Argenticima. Buenos Aires mi je tako “za mene grad”. EGO: Leo Brouwer je Kubanac. Za tebe nova dela pišu i Dušan Bogdanović, Ni

kita Koškin. Kako danas izgleda taj pro ces “pišem za određenog izvođača”? Da li se vi prvo potpuno “srodite”, stopite dve muzičke duše? EK: Evo, konkretno Leo: svaki gitarista, jedna od prvih stvari koju svira i svaki dan svira, je Leo Brauer. On je najveći kompozitor za gitaru, u povijesti gitare. Moj prvi kontakt sa gitarom je Leo Brauer. Kroz celo školovanje - Leo Brauer. Međutim, ja tog čoveka nikad nisam sreo! Zato - jer sam jedno vreme odustao od gitare (svirao sam Cirkus, pa lautu). Onda 2006. zovu mene u Italiju, da sviram koncert u čast Leo Brauera, jer je dobio Nagradu za životno djelo (Goffredo Petrassi fondacija, jako dobra). I sviram ja, on sjedi, i to je bilo to. Posle on meni kaže da je bio u Parizu prošle godine, kupio cd Sting/Dowlend, i video lutnistu, i to ga je jako dirnulo - zavolio je moje sviranje, način na koji sam ja tu muziku obradio. Mi smo se tu sprijateljili. Dao sam mu još neke moje cd-ove. E, onda je on mene zvao na Kubu, na festival, pa mi je u taksiju rekao da mora nešto napisati za mene. To je jednostavno tako, oseti se ta energija. Napisao je za mene jednu stvar, pa sad drugu... tako je to krenulo. E sad, kako je to? Upravo tako - trebaš upoznati čoveka, trebaš ga dirnut! Leo Brauer je veliki kompozitor, trebaš ga nečim zainteresirat. Treba on da vidi - njegova muzika u mojim rukama. Njegove sonate za lautu sam svirao u Havani, pa u Beogradu. Gledaš tu muziku od početka. Rekao je: “Šta bi smo?”. Od samih početaka kažeš šta bi tu... EGO: Učestvuješ? EK: Naravno. EGO: Pa to je predivno - ti ne sviraš note - ne reprodukuješ (preslušavaš osećanja kompozitora), ti direktno sviraš njega on je živ! E.K.: Drugo je kad sviraš Baha. Znaš njegovu muziku, ostavio je to sve, to je takva snaga, takva veličina, ali - ipak je lijepo i ono što radim sa Dušanom Bogdanovićem, koji je isto veliki kompozitor. Mlađi od Lea, ali isto jedan od najvećih u istoriji gitare. Upravo radi, piše nešto za mene i u tome sudjelujem. To je divno - kao kad ti neko šije odijelo... I onda kad sviraš, kad su tu, onda je... Kad sviraš Mocarta, to je svirano već hiljadu puta, a svaki put je drukčije i to je lijepo. Ali ovo... prvi put sviraš nešto što nikada


064/065

www.ego-magazine.com


066/067

EDIN EGO: Iskustvo rađanja je uvek fantastično, a ti prisustvuješ rađanju muzičkog dela. Lauta i gitara su za male prostore i ansamble; odgovara im iskustvo direktnog kontakta sa publikom. Ti se zalažeš za uličnu svirku; čak - govorio si da bi to uveo kao obavezan predmet na Akademiji? EK: Bih, obavezno! Toliko ima nedostataka u tom školovanju, u muzičkom, kao i u “običnoj” školi. EGO: Misliš da bi sa promenama u obrazovanju mladi brže spoznali koji im je zadatak, za šta su rođeni, šta ih ispunjava? EK: Čovek sigurno nije rođen da čita i piše, to znam. Mislim da je Sotona dao pismo čovjeku. Mi moramo čitat’ Ivu Andrića da bismo bili uzvišeni? Zašto ja moram čitat Šekspira? Svako od nas je Andrić. To što čitam, to me samo odvaja od mene. Odvaja me od prave linije prema Bogu, prema Stvoritelju. Ja sam ubeđen u to sto posto. Čovek sigurno nije stvoren da klikne negdje na nekakav portal da vidi kakvo će vrijeme bit sutra. Riba koja ima mozgić, ma gotovo da nema mozga, ona zna kada je kol’ki pritisak i kamo će otić; a kamoli koliko bi znali ti ili ja da nismo naučeni da pročitamo kakvo će vrijeme biti. EGO: Ali, lepo je kada nas usmerite nekim uvodom u muzičku priču. Između numera ste ispričali po nešto o pesmama ljubavi, bola, uspavankama... publika onda saoseća sa izvođačem, kompozitorom. EK: Moj koncert je svaki takav, ja to oduvek radim, to je valjda od sviranja na ulici ostalo. Mocart je svirao na ulici. Bah je svirao pogrebe. Zašto ne bi jedan student beogradske Muzičke akademije to radio? Odnosno - ne da ne bi, nego mora! Svaki moj koncert je “generalna proba”, apsolutno. Sviram, pa se zaustavim, pa ću još jednom... to je uvijek tako. Ne zato što ja moram nešto reć’, nego ako osetim potrebu nešto da kažem - kažem, bez ikakve glume. Jer, sve je “gluma”. Ne. A pogotovu kad glumiš kao čovek, kao muzičar na sceni - kao “glumiš nešto”. Ljuba Tadić, on je čovijek koji ima snagu da me uveri u riječi; kad ti pročita nešto, to je sto puta snažnije, to nije “glumac”, to je umetnik. Govorim o “glumi” tokom intervjua, na estradi, kao “svi smo mi dobri”. E pa, ja nisam dobar, imam toliko stvari koje bi me bilo je stid reći, kao i ti, kao i bilo ko drugi. Hvala Bogu da u jednom zanatu koji izumire, a to je sviranje umjetničke muzike, da još ima ljudi koji dolaze na to...

www.ego-magazine.com nije zazvučalo! Meni je to prelijepo, baš je uzbudljivo. EGO: Ko kaže da izumire? Meni stvarno nije jasno odakle ti to? Jedno je smrt muzičke industrije (zato što oni više ne mogu da prodaju nosače zvuka) to je druga priča! EK: A neee, to volim! Međutim, govorim o zanatu koji izumire, jer su i ti ljudi koji dođu na koncert, toliko su podložni onome što pročitaju, što čuju... Ja kažem: nemojte ništa čitati ni pre, ni poslije, dođite otvorenog srca! Samo zbog toga što si rekla - da zvuk liječi. Da li zvuk liječi ili ti nešto daje, ne znam, ali tu priča samo kvari. Ljudi dolaze sa predrasudama: “aha, došli smo zbog toga i toga, jer sam ja pročitala da je to tako”. Zato ja razmišljam i da odustanem od sviranja. Jer dođu ljudi s tim da žele da čuju ono što su pročitali... EGO: Neee... Ti sigurno osećaš da nije isto kada si sam i kada pogledaš u publiku? Bilo da je to ulica, koncertna scena, trg, galerija, crkva, kafić - sigurno osećaš da dobijaš drugu energiju kada sviraš pred ljudima, kada utihnu, zažmure i upijaju. Da li si svestan publike? EK: Kako kada... Kao što je svaka pahulja drukčija (oni kristali vode koje pominješ), tako je i svaki čovjek dukčiji. Razmišljam da lagano prestanem i svirati - baš zbog toga! Jer se radi o energiji, sve je protok energije, normalno je da se ona razmenjuje. Svi ti ljudi, sva ta lica... ja se osećam već na izdisajima, ne da mi se više... iscrpljujem se, jer - neko je tu otvorena srca, neko nije. Svakoga u publici nekad osjetiš, svakoga! Ja, hvala Bože, sviram tihu muziku, koja je za manji broj ljudi. Nisu to veliki koncerti, na stadionima, ili veliki operni koncerti sa orkestrima. Na koncerte laute ti dođe sto do petsto ljudi. I svi kažu kako je to lijepo, a ja kažem da je to zanat koji izumire. Zašto? Zato što puno ljudi koji dođu tu dođu iz nekog drugog razloga, a ne potpuno čisti, otvoreni... kao - ma neću reći... EGO: ... evo - ja ću reći umesto tebe: kao u hram (bilo koje vere). Neki dođu čista srca, a drugi “da obave kako je red”. EK: Ali, ako si otvorena srca, što će ti hram, imaš to u sebi? Ti već kad dođeš u hram, neko je napravio neke slike koje ti nešto govore... ponekad se pitam, da li su prave vrijednosti samo za jednog čovjeka? Kao što je muzika, kao što je vjera, to je di

rektna linija gore. Već kad je dvoje, troje, sto - da li se to razvodni, da li je to neko “kolektivno pranje mozga”? EGO: Zar ti u toj razmeni sa publikom ne osećaš da ti uzvraćaju? EK: Osjećam! Ne od svih. Upravo o tome govorim - neko dođe otvorena srca, neko ne dođe - ja nikoga ne krivim (možda mu je to veče takav trenutak). Ja to osjetim. Muzika je nešto neobjašnjivo. To je nakakav protok energije, to vibriranje, to ulazi u tebe. I kažem - ponekad se pitam čemu sve to? Svi bi mi trebali biti Mocart. I jesmo. I najgori, “moćnici”, i oni su ljudi, jer svi smo jednako napravljeni. I vjerujem da bi i oni, kada bi bili na pravoj terapiji, da im se “otvore kanali”, da bi i oni mogli... jer svi mi imamo direktnu liniju “sa nečim”, a svatko odabere “ovo” ili “ono”. Put izabereš. EGO: Reka ne može da izabere da ne teče (izvire, krivuda, ponire, uliva se...). Ni ti ne možeš da izabereš da ne stvaraš! EK: Naravno. Ali - da li ja trebam da dođem i da sviram koncert? Ponavljam: mogli bi završit intervju sa tim “sve je to zbog toga da bih ja podigao svoje dijete”. Nadam se da se neće završiti s tim - da počnem svirati samo zbog toga (?). Eto, pitam se, ne znam odgovor. Ne znam da li svaki čovjek može biti sam sa tim? EGO: Da bude sam sa muzikom dok sluša? A dok stvara? Ti sad stvaraš novi tonski zapis. Sa Katarinom Jovanović. Menjate repertoar pred koncert, usklađujete se kroz program. Kada pokreneš neku saradnju, kroz to traganje za merom re-interpretacije, vi zapravo uspostavljate odnos snaga muzičkih karaktera u tom novom biću koje bi trebalo da zvuči kao najbolje od jednog i drugog? EK: Nisam razmišljao o tome, da budem iskren. Svako od nas, muzičara, odluči kad će s nekim sarađivat. Nema: hajmo - hajde! Uvek dugo razmišljam o tome šta ću napravit. Sada, kada se s nekim dogovoriš da ćeš raditi, meni apsolutno ne igra nikakvu ulogu da li je neko (pod ogromnim navodnicima) “genijalan” ili “manje genijalan”; nego - neko s kime imaš o čemu! EGO: A šta je “starije”? Da li prvo osetiš poriv da radiš određenu harmoniju, ritam, pa onda tragaš...? EK: Sa Stingom je bilo tako! Prvo je bilo da sam imao repertoar u glavi, a onda mi

je samo sinula ideja da bi on bio dobar da to realizuje. E sad, u nekim slučajevima si sa nekim ko ti je drag, i vidiš da tu ima nešto i onda se stvori repertoar. Kata i ja smo se upoznali i ti različiti repertoari su došli, vidiš u zadnji tren! Jer - Kata može pjevat’ razne stvari i onda znaš i osjećaš se sigurno da joj kažeš dan pred “nemoj ovo, uzet ćemo ono”. Zašto? Nazvala si koncert “Kaldrma”, pa meni u to kaldrma ne ide nekakav Englez, više bi mi išao neki “kal”, neki Sefardi - hajmo sefardske! EGO: Šta sad čini stub iz kojeg se grana i “raste” vaše muzičko partnerstvo? Koji je to muzički izraz, šta je okosnica? EK: Sad smo utvrdili: Španci. Samo nek bude: Španija. To je jedan tako lijepi jezik, tako lijepe pjesme, i - gitara. Kati to baš leži, ona tako lijepo peva na španskom. Ja volim gitaru. I sad samo o tome razmišljam. Zbog “Kaldrme”. A cd ćemo snimit. Ali prvo koncert. Spremamo engleski program, sad, za avgust. To će bit engleske pjesme, umjetničke, od Leonarda Koena, do Džona Daulenda (Leonard Cohen, John Dowland), od renesansnih majstora (Robert Johnson, lautista i kompozitor, sarađivao sa Šekspirom), pa do Toma Vejtsa (Tom Waits). To je nešto sasvim drugo. Engleski jezik, svaka engleska pjesma ima svoju ljepotu. EGO: Sedam popularnih španskih pesama koje je zapisao de Falja (Manuel de Falla) često pevaju solisti uz klavirsku pratnju, izvodi se i uz gitaru. Ali ti si uradio svoj transkript? EK: Da, jesam. Manuel de Falja je jedan poseban, možda najveći španski kompozitor, ali ovo nije njegova muzika. On je ove pesme obradio na tako genijalan, haiku, dobro doziran način, lijep. Uzeo je sedam popularnih, od kojih je jedna sefardska (Nana). De Falja je za života napisao tako malo jer je bio toliko pedantan, bio je rigorozno, bolesno, perfekcionist, da su tih njegovih sedam pesama tako perfektna forma da je moguće svirati i na klaviru i na gitari. Jedan Leo Brauer je bio toliko ponesen i oduševljen, da je ‘80ih, napravio sedam pjesama na popularne teme, ali je uzeo Bitlse! Lijepo to zvuči na gitari, jer naravno - gitara je Španija. Lijepo je to i na klaviru, ali treba bit’ majstor - jer klavir je danas običan komad nameštaja, kao i gitara i violina. Na žalost. Valjda ih to uče u školama


068/069

www.ego-magazine.com - da su instrumenti komad namještaja... EGO: A Sefardi? Oni su napuštali svoje domove ne noseći ništa (pre izvođenja si pomenuo deo istorije, njihov progon). Opevali su “svoje suštine”, a vi ste odabrali pesme ljubavi i uspavanke... EK: Sva muzika koju ja sviram se ne desi slučajno. Ja sam još 2000te bio u grupi, snimili smo dupli sefardski cd (Diaspora Sefardi). Ja - kao član fenomenalnog benda sa Džordi Savalom (Jordi Savall- veliki umjetnik, katalonski) bavio sam se Sefardima: čitao, studirao stotine pjesama. Da bih sada, 2013., mogao reći “hajmo, Kato, sefardske”. Ili bilo šta da sviram - de Falju, Granadosa... godinama razmišljaš, vidiš ko je bio de Falja, šta je jeo, kakvo je odijelo nosio, za šta je disao, kad je prestao da diše... ja to volim! I to nema veze sa umjetnošću. Nema veze sa re-kreiranjem muzike. To nema veze sa Sefardima i sa tim kad su oni stojali na dokovima bez ičega, kada im je El Rey Catolico, Fernando II i njegova žena Isabela rekla “marš van!”; nema to veze sa pjesmama, ali je lijepo znat! I lijepo je reć publici da i ona zna. Jer onda više razumije. EGO: Neki narodi neguju “melodijski patos”, drugi ističu ritam kao puls života. Granica preživljavanja i sile prirode, luksuz i dekadencija. Muzički zapis kao trag u istoriji? EK: Svaka muzika je vrijeme i jezik. Nema čovjeka na svijetu koji nije povezan sa muzikom. Muzika u Kini je jezik tog naroda. Mocartova muzika je umetnički jezik Beča tog vremena. Da li je muzika deo kulture ili je kultura nastala oko muzike to ne znam. Kao jezik, kako se menja i teče kao reka (od Albanije, Makedonije, Bugarske, Srbije, Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke, pa sve do gore, Holandije), pa su neki slični, jako slični, a ovaj je tu a jako su različiti. Ili instrumenti: od Kine, pa ruski, koji postaju poljski, pa sve niže do Dubrovnika - sve je to isto. EGO: Zanima me kako “ulaziš u muzički genotip” kada interpretiraš muziku. Da li Japanac interpretira Mocarta jednako kao evropski pijanista? EK: Mocart je jedno tako genijalno sjeme koje je posejano, koje je toliko čudesno jako i univerzalno, da je apsolutno svejedno da li ga svira Japanac ili Bosanac ili Austrijanac. Apsolutno svejedno, jer to je Mocartovo sjeme. To je savršena muzika.

Nije Mocart jedini. Međutim, drugo je pjesma iz Vranja, narodna; pjesma iz Ukrajine; japanska tradicionalna pjesma. Ne kažem da je manje vrijedna od Mocarta, ali je drugačija. Ona nema tu genijalnost, nije tako apsolutna. Hoću reć’: meni, kao Bosancu, je puno teže interpretirat makedosnku pjesmu ili japansku, nego što mi je Mocart. Jer, On je toliko genijalan da je puno pristupačniji. EGO: Razlika je u “izvoru”. Mocart je automatski pisao sa vrlo malo godina života, kao da je bio samo alat za pisanje. Kao i savršeno delo nekog slikara ono je transcedentno. A muzika etnosa je muzika od krvi i mesa ljudi, i ona je “podložna usklađivanju”. EK: Može, ali evo de Falja: on je uzeo te pjesme i napravio od njih nešto što se više ne može dirat. Zašto bih ja, evo - ja sam imao tu sreću, bio sam u Milanu, u crkvi Santa Maria della Grazie, i da sam stajao ispred “Poslednje večere”. Nemam ja tu ništa mijenjati, to je tako dobro, nemam ja tu šta reć. Šta, da dođe Edo iz Zen’ce i da kaže: “da dodam ja tu malo boje?”. Ta slika je savršena. Ali u ruskoj pjesmi ja mogu dat nešto svoje. Zašto? Jer nije tolika koncentracija genijalnosti, nego je nešto što ide, što se mijenja. EGO: Možda je “ljudskija”? EK: Možda je to prava riječ. EGO: Kao što je ljudski postati otac. Za tebe se mnogo što promenilo od kad imate Arijana. EK: Sve je bolje. Imam motiv, jer to je ljudski. Ja muziku veličam. Ima i drugih stvari, ali ja se muzikom bavim. Ali, biti otac, to je meni smisao svega. Svaka čast muzici, ali da ja gledam Arijana kako raste - to mi je najljepše. To je to. Prsti će ostariti, neću moć više svirati gitaru, ali će muzika ostati. Umetnost je uzvišena, ostaće večno. Ja nemam tebi šta originalno da kažem. Ja nemam stavove. Totalno odustajem od toga. Što ću ti reć?: “lauta ima 13 žica... al-’ud je arapska riječ”... to da. A sad neka filozofija moja? Nisam ti ja za intervju, ja govorim muzikom. Za intervju sa Edom doć na koncert! EGO: A Edo je Edin Džananović. A Sergej Karamazov? EK: “Le Baron Karamazov”. Imali smo taj trio, sa kojim smo prvo svirali na ulici, pa

smo poslije dobili taj genijalni posao: svirali smo u jednom jako, jako bajkovitom cirkusu. To je jako važan dio mog života. Bili smo u Minhenu 1989. I onda? Pazi: sviraš tri stvari na veče, mi nismo svirali u cirkusu kao bend, nego smo imali našu numeru. Super život, super hotel. Ali... Bio je bum tih ce-de-ova. I ja, kao ja, šta je to bilo, kakav je to bio nagon da ja ukradem taj cd iz dućana, a nikad prije toga ništa nisam ukrao? Mozartova opera “Don Đovani”. A zarađujem da mogu kupit dućan sa sve cedeovima. Ne znam šta mi bi... ali cedeove treba krasti (?... samo što ih danas više nema, jer je internet sve “pojeo”) jer on košta nula-zareznula- ne-znam-koliko te lejblove, a ti lejblovi ne plaćaju artiste, a prodavali su ih za 20 ili 40 maraka tada. I baš “moj prvi ukradeni cd” me ulove! Ulove me Nijemci. Pasoš SFRJ, u policijsku stanicu, sve, 10 godina zabrane ulaska u Njemačku, marš van! Da, da: 800 maraka kazna i 10 godina neulaska. Ovi moji nemaju šta reći - da takav postoji i da cijeli naš pos’o propadne zbog mene... I ja u Zen’cu, SFRJ. Još je Jugoslavija, taman je počelo, Slovenija se već nešto odvajala, počinju pjesme, Lepa Brena, Plavi orkestar, Kusturica, filmovi, razbijanje čaša, primitivno smeće... i meni sine “klik”: promijeniti ime! Odo’ ja u MUP promijeniti ime. “Nema problema, a zašto?”, “Pa, eto tako”, “’ajmo vidjet da l’ si ti kažnjavan u SFRJ ... čovjek nije kažnjavan!” (to danas ne možeš, sve je u kompjuteru, i njemački); kakvo ćeš ime?” “Pa ja bih Karamazov (po triu).” “Dobro. A koje ime?” I neplanirano, stvarno, uzmem Sergej... Ja sam s tim imenom dobio tri pasoša (! francusko državljanstvo, američki “green card”, hrvatsko državljanstvo)... moji to nisu znali. I onda sam se ja lijepo vratio u Njemačku. Prelazio sam busom, iz Zagreba, sjećam se tačno, crveni pasoš SFRJ, slika najnovija, kad je onaj prvi put ukuc’o... uh! “Čovijek čist k’o suza”. I ponovo smo radili. (To sad možeš slobodno pisat, to je sad nevažno, prije me mog’o neko prijavit... Nit’ se ja stidim toga.) EGO: A ja sam mislila da je zbog knjige... EK: Nisam čitao. Trio nam se zvao tako. I to je jednostavno ostalo.


www.ego-magazine.com

070/071

,,

EGO: PA KO JE IZABRAO IME ZA TRIO? NEKO OD ČLANOVA? EK: NE. SVIRALI SMO U LOZANI NAS TROJICA. I JEDNA ŠVAJCARKINJA JE BILA. MALA, FINA, S KOJOM SMO SE DRUŽILI; I ONA JE REKLA “ VI STE ISTI KAO BRAĆA KARAMAZOVI!” TO TI JE TA PRIČICA, NIŠTA SPEKTAKULARNO....

,,


072/073

www.ego-magazine.com

GRADSKI TRG TEATRO LA LIRA/ RCR ARQUITECTES


074/075


076/077

www.ego-magazine.com


078/079

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

080/081

GRADSKI TRG TEATRO LA LIRA / RCR ARQUITECTES AUTORI : RCR ARQUITECTES, PUIGCORBE ARQUITECTES LOKACIJA : RIPOLL, GIRONA, ŠPANIJA(KATALONIJA) PROJEKTNI BIRO I IZVOĐAČ KONSTRUKCIJE: ASMITEC, SL PROJEKAT KONSTRUKCIJE: C. MOSSEN CINTO VEDAGUER SARADNICI: A. MALASPINA, J.PUIGCORBE, M.ORTEGA POVRŠINA 487 M2 GODINA PROJEKTOVANJA: 2011. FOTOGRAFIJE : LJUBAZNOŠĆU AUTORSKIH PROJEKTNIH BIROA ( RCR ARQUITECTES + PUIGCORBE ARQUITECTES)


082/083

www.ego-magazine.com


084/085

KADA JE U KATALONSKOM GRADU BLIZU GRANICE SA FRANCUSKOM, RIPOLL, URUŠENO POZORIŠTE “LA LIRA” , NASTAO JE URBANI DŽEP, RUPA, PRAZNINA, JAVNI PROSTOR TIK UZ REKU TER, NA SAMIM ZIDINAMA STAROG GRADA. TAJ NOVI “PROZOR” VIĐEN ZA TRG, ALI NIKO NIJE NI POMISLIO DA UGUŠI DUH NEKADAŠNJEG TEATRA. TAKO JE NASTAO NATKRIVENI GRADSKI PROSTOR. POTEZ PREKO REČNOG KORITA SADA JE BALKON KOJI OTKRIVA I ONU DRUGU STRANU, ONU MIRNIJU OBALU I NA TAJ NAČIN UŽEM GRADSKOM JEZGRU NUDI PROŠIRENJE. SADA JE PEŠAČKIM MOSTOM MOGUĆ PRELAZ U INDUSTRIJSKI DEO GRADA. STOGA PROJEKAT UVAŽAVA NEPRAVILNU KONTURU OVE LOKACIJE, ZAUZIMAJUĆI I DEO PROSTORA IZVAN GRANICE ISTORIJSKIH ZIDINA, SEŽE MALO PREKO REČNE LINIJE I SVE OBLAČI U MREŽU ČELIČNIH ŠPROSNI, ČIME JE OMOGUĆEN PRODOR SVETLOSTI, SVEŽEG VAZDUHA, PA I VEGETACIJE; SVE TO IMA UTICAJ NE SAMO NA PROSTOR OBUHVAĆEN PROJEKTOM, VEĆ I DVORIŠTA SUSEDNIH STAMBENIH BLOKOVA. STAKLOM JE DELIMIČNO PREKRIVENA STRANA KOJA KLIZI U JEDAN SEGMENT PASARELE, NEPROVIDNA JE SA JEDNE , A TRANSPARENTN A SA DRUGE STRANE - SA KOJE JE SAGLEDAVAO 40 METARA REČNE OBALE. OVAKO OSMIŠLJENO ZATVARANJE TRANSFORMIŠE ŠKOLJKU NEKADAŠNJE LIRE U OTVORENI PROSTOR ZA GRAĐANSKI ŽIVOT.

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

086/087 A R H I T E K T U R A

SPORTPLAZA MERCATOR AUTOR PROJEKTA: VENHOEVENCS LOKACIJA: JAN VAN GALENSTRAAT, AMSTERDAM, HOLANDIJA PROJEKTNI TIM ČINE: TON VENHOEVEN, RICHEL LUBBERS, DANNZ ESSELMAN, MANFRED WANSINK, JOS-WILLEM VAN OORSCHOT, ERICK DE VRIES, THOMAS FLOTMANN, PETRINE ARTS PROJEKAT PEJSAŽNE ARHITEKTURE : OKRA MENADŽER PROJEKTA: DRAAIJER & PARTNERS GLAVNI IZVOĐAČ RADOVA: VAN WIJNEN POVRŠINA PBUHVAĆENA PROJEKTOM: 7 100 M2 AUTOR FOTOGRAFIJA: LUUK KRAMER


www.ego-magazine.com

088/089

“De Baarsjes” je multietnička četvrt Amsterdama. Tu komšiluk čine doseljenici iz nekih 129 različitih zemalja. Namera je bila da se aktivira društveni život zajednice unutar takvog okruga. Zato su gradske vlasti donele odluku da se podigne zdanje koje će obuhvatati sledeće sadržaje: bazene za vodene sportove, za terapiju vo

dom, sale za gimnastiku, aerobik, saunu, parno kupatilo, igraonicu/prostor za žurke, kafeteriju i dečiju animaciju, kao i restoran brze hrane. To je omogućilo i zapošljavanje stanara iz kraja. Svaki od nabrojanih elemenata rekreacije privlači drugu ciljnu grupu, tako da je zajednici u celini omogućeno da u potpunosti

iskoristi centar. Unutar zgrade, svako vidi za sebe interesantnu aktivnost, ali takođe bude privučen i nekom novom. Pošto je objekat podignut unutar parkovske celine, ljudi koji žive u neposrednom okruženju, zahtevali su da konstrukcija bude ozelenjena najviše moguće; zato su je autori prekrili vegetacijom!

I sada fasadne i krovne ravni Sportpaza Mercator bujaju označavajući početak i kraj Rembrandtparka. Gledajući se malo veće distance, čini se kao da neko tra vom obraslo utvrđenje s boka brani kapije grada iz XIX veka. A kada gvirnemo kroz stakleni deo fasade, zablista nam moderni spa centar, sa sve plivalištem, prostorom

za fitnes, opremom za igru, zabavu i dobrim restoranom. Ulazni hol deluje kao aerodromski peron sa kojeg putnici/posetioci kreću ka željenim destinacijama. Sama zgrada dizajnirana je kao grad - društvo u malom, i to grad unutar pećine. Koridori objekta zapravo su linije sa vizurama i malim prorezima za sagleda

vanje drugih posetilaca, aktivnosti i posmatranje različitih kultura koje se istovremeno nalaze u istoj kući. Kroz raznovrsne otvore na krovnim ravnima sunčevi zraci prodiru duboko u enterijer zdanja. Niski parapeti stvaraju takav prozorski okvir da je moguće sagledavanje sa ulične strane i terase za sunčanje.


090/091

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

092/093 A R H I T E K T U R A

KUĆA BT GUILHERME TORRES STUDIO AUTORI: STUDIO GUILHERME TORRES LOKACIJA: SAO PAOLO, BRAZIL PARTER / PEJSAŽNA ARHITEKTURA: ALEX HANAZAKI GODINA REALIZACIJE: 2012. FOTOGRAFIJE: DENILSON MACHADO


094/095

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

096/097

ARHITEKTA GUILLHERME

TORRES

dizajnirao je ostvarenje koje objedinjuje tradicionalno sa modernim, a baza njegovog rada je u Sao Paolu. On je sam dizajnirao i sopstveni dom, čiju osnovu čini kubična drvena forma, neka vrsta solej-brisoleja poznatijeg pod imenom mukarabia, karakteristična za istočnjačku arhitekturu (koju su potom usvojili Portugalci i preneli je u Brazil). Ovaj element, koji nosi snažan estetski pečat, poslužio je kao matrica za oblikovanje autorove vile na jugu zemlje, ispunjavajući funkciju zastora, zavese od ukršetnih letvica koja dozvoljava cirkulaciju vazduha, prigušuje bljesak sunčeve svetlosti, a ima i određenu bezbednosnu funkciju. “Čim sam ugledao parcelu pod blagim nagibom, u okruženju drugih vila, sinula mi je ideja o velikom panelu, jer bih time i sebi i komšijama pružio dovoljan stepen privatnosti.” Ova monumentalna kuća ističe se poput ogromnog monolita pravih uglova, sačinjenog od dva golema zidana bloka koji kontrastiraju gornjem betonskom. Sa svega par stubova, velikim rasponima i strateški postavljenim zidnim platnima koji formiraju granice lepe bašte, stvoreno je utočište za ovaj mladi par sa dečicom. Dekoracija u svemu prati veseli, mladalački, tipično brazilski stil, udružen sa karakterističnim crtama autorskog Guilherme Torres dizajna, uključujući sofe i stolove, ali i drugu opremu velikih imena brazilskog dizajna nameštaja, poput Serđa Rodrigeza i Karlosa Mote. Kompoziciono se preklapaju internacionalni i brazilski stil, a sve je uravnoteženo elementima koje je kreirao Tom Dixon ili umetanjem iranskih tepiha, sve prema izboru i nakon istraživanja samog autora, arhitekte. Bašta, koju je osmislio Alex Hanazaki, kući donosi eteričnu atmosferu, talasanjem snopova teksaške paperjaste trave.


098/099

www.ego-magazine.com


100/101

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

102/103 A R H I T E K T U R A

KUĆA ZA ODMOR AUTORI: WESPI DE MEURON LOKACIJA: SANT ABBONDIO, ŠVAJCARSKA POVRŠINA 148M2 GODINA REALIZACIJE: 2012. FOTOGRAFIJE: HANNES HENZ NADZOR NAD KONSTRUKCIJOM: ROBERTO LA ROCCA ARHITECT PROJEKAT KONSTRUKCIJE: ANASTASI GRAĐEVINSKA FIZIKA: IFEC CONSULENZE POVRŠINA: 599M2 GLAVNI IZVOĐAČI RADOVA: MERLINI+FERRARI STOLARSKI RADOVI: ROMEO BUSS GMBH ZASTAKLJIVANJE OTVORA: HUBER FENSTER


104/105


www.ego-magazine.com

106/107

WESPI DE MEURON Ova kuća uklještena je u strminu Sen Abondia u Švajcarskoj. Projektovana je za dvoje ljudi i njihove goste. Nekretnina se sa tri strane oslanja na novu i već postojeće konstrukcije; imanje sa donje strane dodiruje prilaznu saobraćajnicu, a sa gornje se otvara prema vizurama na Jezero Mađore, a pogled dalje “puca” prema planinskim vrhovima. Volumetrija laserske preciznosti i naturalistička materijalizacija betonom (i to betonom koji je istog valera kao i okolni prirodni kamen), novu građevinu neosetno utapaju sa sasvim heterogenim okruženjem. Beton je “prirodni kamen današnjice”! Nepravilnim perforiranjem monolita (zarad kreiranja prozorskih otvora), očigledno je očuvana skulptoralnost objekta. Spartanski opremljene sobe i betonom uokvirene slobodne površine, otvaraju se horizontalnim i vertikalnim prorezima prema vodenoj površini, prema šumi i planinama, ka svetlosti i suncu, oblikovane prema poeziji prirode. Svođenjem na svega par osnovnih materijala, poput betona i neobrađenog drveta, stvoreno je jedinstvo enterijera i eksterijera sa arhaičnom atmosferom koja dominira prirodnim okruženjem.


108/109

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

110/111 E N T E R I J E R

HOST RESTORAN

tekst Dostana Janković fotografije Norm Architects and Manu


www.ego-magazine.com

112/113

NORM ARCHITECTS AND MENU

Svi vi, obožavaoci skandinavskog dizajna, obratite pažnju, ovo je poslastica za vas! Kopenhagenski restoran Höst slavi sve samo skandinavske stvari. Ugostiteljski magovi, “COCOFOCO”, odabrali su tim dizajnera koji će pronaći način da u oblikovanju prostora izrazi njihov skandinavski pristup hrani, onako kakav jeste: moderan, ali rustičan. Norm Architects, kao lideri savremenog dizajna sa severnih prostora (u čije radove ćete se izvesno zaljubiti), sarađivali su sa danskim dizajnerima Menu, ne bi li ostvarili enterijer po meri, sa za ovu priliku izrađenim trpezarijskim stolovima.


www.ego-magazine.com

114/115

Rezultat je vrlo precizno izbalansiran odnos između minimalističkog i rustičnog, odnosno između britkosti urbanog i kapricioznog romantizma ruralne Skandinavije. I kao takav, uklapa se negde između navedenih krajnosti sasvim lako, jer primenjuje ograničenja na svim poljima. Paperjasto meko zelenilo, reciklirana prozorska okna i industrijska rasveta, iskombinovani su sa sasvim svežim, a savršeno geometrizovanim rešenjima unikatno dizajnirane opreme i sa sada već klasičnim komadima savremenog nameštaja. Höst je ovozemaljska minimalistička oaza locirana u samom centru Kopenhagena. Dizajneri su projekat odbranili kao primer Nove Nordijske Estetike. Iako ovo možda i nije baš “novo” što se tiče estetike krajnjeg severa, definitivno je kao izraz “zacementiralo” tačku u kojoj su sve ideje do danas negovane u skandinavskim zemljama - dosegle kulminaciju!


www.ego-magazine.com

116/117 E N T E R I J E R

ALEMANYS 5 PROJEKTNI BIRO: ANNA NOGUERA LOKACIJA: GIRONA, ŠPANIJA AUTOR PROJEKTA: ANNA NOGUERA KLIJENT / INVESTITOR : WELCOME BEYOND PROJEKTOVANA POVRŠINA: 180 M2 FOTOGRAFIJE : ANNA NOGUERA TEKST : DOSTANA JANKOVIĆ


118/119

www.ego-magazine.com

ANNA NOGUERA Sa lokacijom u centralnom delu srednjovekovnog kvarta unutar Đirone, u opsegu prvog prstena utvrđenja i sa pogledom na Trg Sant Doménec, nalazi se nekretnina Alemanys 5, čija originalna konstrukcija seže u daleki XVI vek. Nedavna restauracija objedinjuje staro sa novim, pri čemu odmerene i jasne linije upućuju na uživanje u suštinskim elementima, poput prostora, svetla, senki, vatre, kamena, vode ili - tišine. Građevinu čine dva porodična stana različitih veličina: “El Badiu” (galerija) je dupleks od 180 kvadrata na gornjem spratu, sa glavnom spavaćom i dve dečije sobe, velikom dnevnom i kaminom, kao i spektakularnom, na jug orijentisanom terasom, pružajući ekskluzivni pogled preko srednjovekovnih zidina grada. “El Jardi” (bašta) je stan od stotinjak kvadrata, sa dve duple spavaće sobe, prostranim kupatilom, velikim dnevnim boravkom i kuhinjom, uz prijatnu baštu sa maksimalnom privatnošću, uz terasu za sunčanje sa sve bazenom. Čitavo zdanje je moguće iznajmiti i kao jedinstvenu jedinicu, sa svih pet soba, u kojima ima mesta da se ugosti 10 do 12 ljudi.


120/121

www.ego-magazine.com


122/123

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

124/125

Restoran KOOK Restoran KOOK autori: Noses Architects lokacija: Rim, Italija vodeće arhitekte projekta: Mohamed Keilani, Luca Gasparini godina realizacije: 2012. fotografije: Filippo Vinardi

Mladi projektni biro Noses Architects ispunili su svoju “arhitektonsku misiju” projektom KOOK kuće hrane: to je značilo stvoriti mesto koja pojačava čula, ali ne preteruje u tome. Dizajneri su se izrazili ovako: “Projekat počiva na hladnom betonu, grejanom toplinom drveta

i unikatnim predmetima koji su prepuni uspomena i koji su, najverovatnije, do skora bili svedoci intimnih porodičnih scena. Sadašnje teme se susreću sa nekadašnjim temama, kako u arhitekturi, tako i u kuhinji.” Da bi ojačali tu vezu između inovacija i

tradicije, vezu između bakinih recepata i specijaliteta šefa kuhinje, oni su stablo maslinovog drveta, simbol mudrosti, dugovečnosti i esencije svega mediteranskog, okovali staklom. I upravo je taj “zeleni akvarijum” onaj koji čuva prave simbole lokalne kulture i kuhinje, kao

slobodni katalizator svetlosti koja isijava prostorom. Ključna reč je - harmonija. Kretanjem po prostoriji, uočićete niz detalja, neke očigledne (poput Bijanki bicikla) ili one malo prikrivene (kakve su neuzidane cevi sudopera i umivaonika, baš kako su se

nekada postavljale), detalje ogromne ili sasvim malene, koji međusobno komuniciraju savršenim industrijskim stilom, vintidž stilom, ali sasvim vernim pravom mediteranskom identitetu. “Imati meru u doziranom planiranju svakog dela enterijera evidentan je i u pre


126/127

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

128/129

finjenoj kombinaciji raznovrsnih tipova podnih obloga: od parketa boje meda, preko industrijski izlivenog gumiranog, pa sve do klasičnih boja Mediterana u betonskim pločicama.” Da bi podržali multisenzornu percepciju, ali isto tako i pomogli da se usvoje i prožive svi ti raznorazni stimulansi

koje ovaj restoran pruža (a i svi njegovi sadržaji), dizajneri su takođe ispisali i neke reči, pa i čitave fraze, što u drvetu, što u betonu, poput one popularne izreke koja glasi otprilike ovako: “onaj koji ne ume da uživa u obroku, taj je lud, obesan i lišen zdravog razuma”... “Mistral”, distributer vina, postavio je

projektnom studiju Artura Kazasa izazov: kreirati lokal koji će klijentima, kupcima, omogućiti da pristupe svetu vinskih nektara na potpuno nov način. Veći deo maloprodaje obično obavl jaju putem Internet prodaje, tako da je zadatak zapravo bio stvoriti prostor u kojem će vina biti izložena na uzbudljiv i

veseo način, tako da klijenti budu svesni svog fizičkog prisustva, da svojim oblikovanjem privuče i nove potrošače i poznavaoce vina. Lokal površine od stotinak kvadrata je relativno malen za tako bogat programski sadržaj - prodajni pros tor, podrumski deo, ostava, interaktivna galerija, čitaonica i prostorija za kušanje

berbi i sorti. Kao prirodno rešenje nametnula se kriva, kao osnovna linija oko koje se integrišu svi prostori različite namene, a koja ujedno pobuđuje i senzitivnu percepciju svih ukusa. Studio Artura Kazasa je imao cilj: usmeriti pažnju kupca na jedinstveni sadržaj svake boce ponaosob. Zakrivljenje je putanja

kojom se prostori otkrivaju sukcesivno. Okačene flaše prate organski oblik, onako kako ga stvara pozadinska rasveta koja izbija iza letvica, darujući celini lokala elegantnu i diskretnu atmosferu. Staklene trake poređane poput odraza, prikrivaju platna osvetljena sjajem koji se probija kroz boce belog stakla i tako u svakoj


www.ego-magazine.com

130/131

grupi, svakoj sekciji. Flaše su izložene na različite načine, prema i u skladu sa pros torijom u kojoj su, prerastajući u teksturu samog lokala. Sva oprema potrebna za tehničku podršku, sakrivena je unutar zi dova. Dvoetažni podrumski prostor, koji je od glavnog hodnika odvojen staklenim vratima, poseduje sopstveni sistem za

klimatizaciju koji održava idealne uslove za retke uzorke vina. Interaktivna tabla je dizajnirana tako da prikazuje mesečnu listu vina, senzori podno svake boce omogućavaju da se odgovarajući sadržaj projektuje na ekran. Na taj način svaka flaša postaje kursor, jer kako se pokrene, tako se aktivira pregled povezanih in

formacija, poput područja sa kojeg vino potiče, razgovor sa proizvođačima, os novna obeležja... Drvene letvice formiraju police za knjige u začelju lokala, dok seište Line Bo Bardi svojim oblikom doziva posetioce da se posvete čitanju uz zid prekriven vinskim flašama koji se proteže kroz dve spratne visine. Prostor

za testiranje vina nalazi se na mezaninu,a dva stola koje je moguće pripojiti, obliko vana su tako da je organizaciju moguće prilagoditi broju gostiju, posetilaca koji kušaju nektar. U svakoj prostornoj celini, staklena ambalaža je prezentovana na nov i izneneđujući način, ali uprkos sveprisutnosti objekta identične namene,

nema monotonije, same boce vina postaju tekstura koja ispraća kontekst svakog ambijenta zasebno. Pa i samo vino u svakoj kapi nosi mnoštvo senzacija i priča koje su ekstremno različite; “sugerisati pravo malo carstvo mogućnosti u otkrivanju tog bogatog sveta vina”, eto to je bila polazna tačka ovog arhitektonskog

projekta. Realizacija ovog lokala nastala je kao posledica težnje da se u jedan jedinstven entitet objedine arhitektura, proizvodi i podaci.


132/133

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

134/135 E N T E R I J E R

DIOR

teks Ego fotografije Dior


www.ego-magazine.com

136/137

DIOR Modna revija Christian Dior, proleće / leto 2014 "Realno i imaginarno sjedinjuju se u posve novoj sintezi boja, kodova i odevnih kombinacija. Za sledeću modnu sezonu, Dior modna linija oživljava ideju o eksperimentalnoj alternaciji prirode, i to slavljenjem veštačkog i stvarnog. Umetnički direktor modne kuće Christian Dior, Raf Simons, ovo vidi kao sudar prošlosti i budućnosti tokom kojeg se rađaju ultimativna cvetna ženska plemena u novoj arhitekturi krojeva za proleće / leto." No, dosta tog ozbiljnog modnog govora! Za sve one koji osećaju ljubav prema cveću: ove godine cvetni koncept "uzvraća udarac"! Aktivirana je i mobilisana moć već proslavljenog dizajnera modnih manifestacija Bureau Betak, te je i ovoga puta iznova postavljena privremena struktura, i to u samom centru Jardin du Musee Rodin (Bašta Rodenovog muzeja). Ta montažno/demontažna viseća bašta čini spektakularnu interpretaciju egzotične tropske zemlje iz snova. Sve je to toliko očaravajuće lepo, ali niko nije ni očekivao ništa manje od čuvene House of Dior, zar ne?


138/139

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

140/141 E N T E R I J E R

JOSEPH DIRAND PARIZ JOSEPH DIRAND JE SVOJE IME STVARAO I STVORIO UREĐENJEM PROSTORA KOJI SU NEKA VRSTA INSTITUCIJA GLAVNOG GRADA FRANCUSKE, POPUT ENTERIJERA BLEU ILI VODEĆOM RADNJOM CHLOE, STVARAJUĆI I NA VRLO DALEKIM DESTINACIJAMA, U PEKINGU, NJUJORKU I MELSIKU. NO, BILO DA RADI NA ISTOČNOJ ILI ZAPADNOJ SFERI GLOBUSA, ON JE TOTALNO PREPOZNATLJIV, NJEGOV MINIMALISTIČKI STIL JE SAVRŠENO IZBALANSIRAN: UVEK JE NEGDE IZMEĐU LEDENOG I VRELOG, ALI AMA BAŠ NIKADA NIJE “MLAK”!

tekst Dostana Janković fotografije Adrien Dirand


142/143

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

144/145

JOSEPH DIRAND Ovom prilikom proučićemo stan koji se nalazi na tržištu luksuznih nekretnina, lociran u pariskom kvartu filozofa i umetnika, u neposrednoj blizini ekskluzivnih butika, restorana i kafića u kojima je cena espresa uvek neuporedivo veća od bilo koje normalne. Sam apartman je površine 350m2 i nalazi se na prvoj etaži velike gradske palate, te - ukoliko vas sam enterijer ne zaseni, terasa od svojih 250m2 sigurno hoće! U gusto naseljenom Parizu, posed sa ovim karakteristikama je pravi izuzetak retkost koja kao takva izaziva ljubomoru . Arhitekta je povratio Belle Epoque slavu apartmana primenom reljefnih odlivaka, velikom količinom mermera, ali i tolikom količinom dizajnirane opreme da je ne možemo na prste obe ruke nabrojati, a sve u svežim paletama crne, bele, sive i zlatne. I kada je, osvrćući se na to, tokom intervju za francuski AD, Diran prokomentarisao da nije želeo da stvara nikakav stilski efekat, tom prilikom je i pojasnio je da je samo želeo da prostoru vrati sjaj kakav je posedovao u svojim najboljim danima. Jedna od formi koje su preživele, jeste oblaganje podova dvostrukom šarom, onako kako je to rađeno i bilo popularno ‘80tih. Takođe, tu su i francuska vrata - otvori od poda do plafona, koji omogućavaju dubok prodor velikih količina svetlosti u sve prostorije; jer, svetlost je nešto što je arhitekta i želeo da maksimalizuje tokom prelaska po belim zidovima, putujući tokom dana iz spavaćih soba u zoru, do dnevnog boravka u kasnim popodnevnim satima. Jer, za Dirana, kako se poverio magazinu “Design4Dreaming”, svetlost je nešto mnogo značajnije od samog enterijera. Svetlost je ono što arhitekturu čini živom: “Kuda god da idem, a pogotovu u mom studiju, u stanu, u svim prostorima u kojima sam ikada bio, morao sam da sagledam nebo!” I opet, da bi naglasio svetlost, stan je obogatio vešto raspoređenim potpisanim komadima, preuzetim iz opusa čvorišta pariskog dizajna, iz Galerie Kreo: luster Gino Sarfatti, stona lampa Bruno Gatta, te u dnevnom boravku prenaduvani “Bells” by Ronan and Erwan Bourollec. Potom i okačena rasvetna tela “Fingi” by Eric Scmitt u kuhinji, koji su ako ništa drugo - vredni zbog svojeg tananog Brooklyn glamuroznog šika. Kako je već napomenuto, zidovi su sasvim beli, a primenjena je šema svedena na četiri boje. Uprkos toj činjenici, čitav prostor odiše toplinom, vrlo je udoban. Sa francuskih prozora nazire se zelenilo koji ispunjava terasu, te je tako obogaćen i koloritet enterijera. Na stranu sad i čitava priča o svetlosti, valja uzeti u obzir i činjenicu da su vlasnici veliki poštovaoci umetnosti; njihov dom je ispunjen radovima sledećih autora: David Noonan, Jonathan Binet, Ugo Rondinone. Kad smo već kod nabrajanja, uočljiv je i apsolutno fantastični Oscar Niemayer komad - sedište postavljeno naspram romantične draperije živog zelenila koje sa terase probija u enterijer kupaonice. Kuća je ispunjena karakterom prošlih vremena, sa izuzetno visokim plafonima, belim ravnima zidova i ogromnim prozorskim otvorima. Njene fluidne linije isijavaju dinamičnim potezima, osećanjima, toplinom i stoga tako pažljivo odmeravani dizajn rezultuje pružanjem odgovarajućeg položaja svakom komadu nameštaja, opremi ili umetničkom predmetu, mesto na kojem će zračiti što individualno, što kao deo veće celine.


146/147

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

148/149 D I Z A J N

KITMEN KEUNG

KITMEN KEUNG DIZAJN BAZIRAN JE NA PRINCIPIMA GRAFIČKE ABSTRAKCIJE I JEDNOSTAVNOSTI.RAVNOTEŽA IZMEĐU FUNKCIONALNOSTI I UMETNIČKE OBRADE ČASOVNIKA POD NAZIVOM “LONG DISTANCE” OGLEDA SE U ODABIRU RAZLIČITIH TIPOVA I MATERIJALA, KOJI KLASIČNE PRATEĆE ELEMENTE TRANSFORMIŠU U MODERNO OBLIKOVAN OBJEKAT. KITMAN KEUNG PROIZVODI SATOVE JEDNOSTAVNOG OBLIKA, SVAKI KOMAD SE KREIRA INDIVIDUALNO SA KUĆIŠTEM OD NERĐAJUĆEG ČELIKA SA IZIZETNOM ZAVRŠNOM OBRADOM. DODATNI MOĆNI EFEKAT DIZAJNA, STVOREN JE TOPLINOM KOŽE NARUKVICE. PROCES KREIRANJA OVIH SATOVA VOĐEN JE TAKO DA NAGLASI STIL “ FUNKCIJA PRATI FORMU”, ŠTO JE ČITLJIVO U GRAFIČKOM REŠENJU - BROJČANICI SU CRNE I BELE BOJE.

fotografije Kitmen Keung tekst Ego


150/151

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

152/153 V O Z I L A

1933. 8CM GRAND PRIX RACING CAR

ITALIJANSKI PROIZVOĐAČ AUTOMOBILA MASERATI SLAVI 100 GODINA POSTOJANJA. DA BI OBELEŽIO OVAJ DOGAĐAJ, PREDSTAVIO JE NEKE OD NAJPOZNATIJIH MODELA VOZILA KOJI SU SE POJAVLJIVALI OD POČETKA 1914.GODINE. OD OKTOBRA NAREDNE GODINE, KOMPANIJA ĆE OBJAVLJIVATI EKSKLUZIVNE FOTOGRAFIJE SVOJIH NAJUSPEŠNIJIH VOZILA. TIM POVODOM, EGO MAGAZIN IZDVAJA MASERATI 8 CM. OVAJ MODEL JE BIO UNAPREĐEN, IMAO JE 2991,4 KUBNIH CENTIMETARA I BIO JE SPOSOBAN DA ISPORUČI 240 KONJSKIH SNAGA PRI BRZINI OD 5800 OBRTAJA. JEDNOSED JE ZA 20 KONJSKIH SNAGA MOĆNIJI OD ORIGINALNOG MODELA. NADOGRADNJA JE OMOGUĆENA ZAHVALJUJUĆI USKLAĐIVANJU SISTEMA ZA SAGOREVANJE I DRUGIH KOMPONENATA. MASERATI TADA JOŠ NIJE IMAO DOVOLJNO ISKUSTA U IZRADI ZA TAKMIČENJE NA GRAND PRIX TRKAMA. RAZVOJ MASERATIJA 8CM JE ZAVRŠEN MARTA 1933 GODINE. VOZAČ RAIMOND SOMER JE OVIM MODELOM I ODNEO POBEDU NA VELIKOJ TRCI U TUNISU. ISTE GODINE, 8 CM JE OPREMLJEN SA VELIKIM HIDRAULIČKIM DOBOŠEM KOČNICE OD 400 MILIMETARA. ZANIMLJIVO JE DA JE OVAJ MODEL IMAO REZERVOAR ZA GORIVO MONTIRAN IZA KOKPITA, SA KAPACITETOM OD 170 LITARA.

fotografije Maserati tekst Ego


154/155

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

156/157 G A S T R O N O M I J A

Grilovane smokve UOBIČAJNO JE DA TAKO TRETIRAMO NEKO DRUGO VOĆE, ALI KADA GRILUJEMO SVEŽE, SIROVE SMOKVE, POSTAJU TOTALNO NEODOLJIVE: SOČNIJE I SLAĐE, RAZVIJAJU NEKI POSTOJAN UKUS KOJI JE INTEZIVNIJI ZBOG - OVO JE NAJBOLJI DEO: KARAMELIZOVANOG ŠEĆERA. DA BI STVORILI TARINE KAO SA SLIKE, POTREBNO JE SAMO NAPRAVITI JEDINSTVO UKUSA KOJI SU SRODNI SMOKVAMA: KOZIJI SIR, KARAMELIZOVANI VLAŠAC, BALZAMIKO I PRŠUT. I TAKO ĆE SVAKI ZALOGAJ BITI SAVRŠENA KOMBINACIJA SLATKOG, KISELOG, KREMASTOG I SLANKASTOG. POSTUPAK IDE OVAKO: BLAGO NAULJITE GRIL PAPIRNIM UBRUSOM KOJI JE NATOPLJEN KAŠIČICOM ULJA NEUTRALNOG UKUSA, NEKOG BILJNOG. KADA JE GRIL ZAGREJAN, POREĐAJTE POLOVINE SMOKVE ISEČENOM STRANOM NADOLE, DA ODSTOJE OKO 2 MINUTA, SVE DOK NE OMEKNU, DOBIĆE TRAGOVE REŠETKI. POTOM IH OKRENITE DA NA DRUGOJ STRANI BUDU SVEGA MINUT I PREBACITE NA TANJIR.

fotografije: HonestlyYUM Tekst Dostana Janković


www.ego-magazine.com

158/159

U drugom tiganju, na srednje jakoj vatri, preko maslinovog ulja, termički obradite vlašac i blago ga posolite. Kada počne da menja boju, dodajte samo malo vode, da bi liske omekšale i da bi se karamelisale. Valjalo bi ih držati na vatri oko 7 minuta, da bi dobile jaku boju karamela. Uključite rernu (ili peć) i četkicom premažite maslinovim uljem svaku krišku hleba i to sa obe strane, pa ih položite na papir za pečenje, da bi se zapekle kao tost. Ako je temperatura prava, treba im oko minut, da ne bi pregorele. I dok je dvopek topao, jednu stranu natrljajte prepolovoljenim čenom belog luka, a potom pospite solju i biberom. Da bi kompletirali sliku, preko tosta prvo spustite punu supenu kašiku vlašca, a potom tanke kriške kozijeg sira. A onda pocepajte svaki listić pršute po dužini i tako preklopljenim pokrijte svako parče tostiranog hleba, pa završite ređanjem grilovanih smokvica. Ovim cepkanjem postižemo sledeće: da kad zagrizete slatku voćku, ne povučete svu pršutu prvim zalogajem. I na kraju, poprskajte balzamikom i poslužite dok je toplo.


160/161

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

162/163 G A S T R O N O M I J A

“HAVAJSKI TARTAR”

Čips od kelja ste već izgustirali, zar ne? E pa nori čips je vrlo lako pripremiti, a pun je vitamina i vlakana. Predstavlja savršeno laganu užinu, odlična je podloga za zalogajčić na čačkalici, na primer - za sirovu tunu - havajski tartar! Da bi ste dobili malo puniji list čipsa, koristite dva ili tri nori sloja. Nekima je zgodnije da presovane morske alge iseku na široke trake pre nego što ih zapeku, drugima je pak lakše da ih prstima izlome nakon pečenja. Kako god - pripremite veću količinu, jer su totalno zarazna “grickalica”! sastojci za pripremu čipsa: pripremljene table presovanih morskih algi - nori* *(potražite u prodavnicama zdrave hrane, tkz. biošpajz) voda morska so susamovo ulje nadev: 450gr mesa tune koja je pripremana za suši*, isečena na kocke *(specijalni uslovi koji dozvoljavaju unos u sirovom stanju) jedna supena kašika soja sosa i isto toliko susamovog ulja dve veze mladog belog luka, na kolutiće isečen (i beli i zeleni deo) šaka svežeg, ali usitnjenog peršuna morska so crno susamovo seme za dekoraciju Da bi ste napravili nori čips, okrenite grejač rerne na 225 stepena. Četkicom premažite jedan nori list malom količinom vode. Drugi sloj položite preko prvog i snažno pritisnite, da bi se slepili. Potom onaj gornji premažite susamovim uljem i posolite odmerenim pokretima. Ovako možete slepiti i više od dva sloja. U međuvremenu se rerna ugrejala do željene temperature, pa u nju smestite slepljene nori listove postavljene preko papira za pečenje. Neka ostanu desetak minuta, dok se morske alge ne stvrdnu. Izvadite ih iz pećnice i ostavite da se ohlade na sobnoj temperaturi. U činiju sipajte kockice tune, soja sos i susamovo ulje. Kada dodate usitnjene listove peršuna i kolutiće mladog belog luka, izmešajte. Tek na kraju dodajte i crno seme susama. Ukoliko sve sastojke odmah iznosite za posluženje, slobodno ispunite čips kašikicom smese sirove tune; ali, vodite računa: ukoliko se posluženo ne konzumira u kratkom roku, nori čips će omekšati i izgubiti onu slasnu hrskavost...

fotografije: HonestlyYUM Tekst Dostana Janković


164/165

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

166/167 I N T E R V J U

SLAVIMIR STOJANOVIC EGO. NA POČETKU PROPRATNOG TEKSTA KOJI PRATI VAŠU POSLEDNJU IZLOŽBU, NAPOMENULI STE DA NEKI LJUDI NAZIVAJU ADVERTAJZIG INDUSTRIJU INDUSTRIJOM PROIZVODNJE ŽELJA. PROIZVODNJA OBIČNO PODRAZUMEVA I KONTROLU. DA LI POSTOJI MORAL U KREACIJI REKLAMNIH PORUKA? SS: NARAVNO DA POSTOJI! MISLIM DA BEZ TOG OSEĆANJA NE MOŽE DA SE RADI. PROBLEM JE SAM TAJ “PREFIKS” TE IDEJE, DA SE NEŠTO MORA PRODATI, A DA TO SVAKOM NEOPHODNO, VEĆ JE MORALNO BITNO PITANJE “ZA ŠTA RADIŠ” , “ ZA ŠTA LJUDIMA IZVLAČIŠ NOVAC”? A TAJ NOVAC IDE U ĐEP TEBI I TVOJIM KLIJENTIMA. TO JE SUŠTINSKO PITANJE I JA SE TIME BAVIM KROZ SVOJ AUTORSKI RAD. MENE TO INTRIGIRA. MENE NERVIRA ČINJENICA DA TA ČITAVA INDUSTRIJA IMA DVA LICA: JEDNO GLAMUROZNO, U KOJEM POSTOJI OBEČANJE BOLJEG ŽIVOTA ZA SVE ( NE SAMO ZA ONE KOJI ŽIVE OD RADA ZA TU INDUSTRIJU) I TA GLAMUROZNOST SE “ PRIMA” I NA PROIZVODE KOJE MI REKLAMIRAMO; A PORED TOG GLAMUROZNO-ELITISTIČKOG ASPEKTA POSTOJI I ONAJ DRUGI, KOJI JE VRLO SUROV, A TO JE ĆINJENICA DA JAKO VELIKI BROJ LJUDI KONZUMIRA ONO ŠTO REKLAMIRATE. I SA TIM TREBA ŽIVETI, POGOTOVU AKO NE VERUJETE U PROIZVODE KOJE REKLAMIRATE. ONO ŠTO JE U SRBIJI POSEBAN SLUČAJ, TO JE DA NE RAZMIŠLJAMO O TOME, NE PRAVIMO OD TOGA FILOZOFIJU, VEĆ PREŽIVLJAVAMO. NE SAMO CELA NACIJA, VEĆ I MI U TOJ INDUSTRIJI- I MI PREŽIVLJAVAMO, SVI GLEDAJU KAKO “DA SASTAVE KRAJ SA KRAJEM”, OVDE SE NIKO, OSIM NEKOLIKO SPOSOBNIH VLASNIKA AGENCIJA, OD TOGA NIJE OBOGATIO.

razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije Rade Kovač www.radekovac.rs


www.ego-magazine.com

168/169 EGO: Misli se na moral kao skup nekih vrednosti, ili kočnica - u smislu “šta ne bi bilo dobro nekom ponuditi”, u tom kontestu... SS: U tom kontestu? Ja, recimo, ne mogu da radim za duvansku industriju. Majka mi je umrla od raka na plućima, pušila je od sedmog razreda osnovne škole tri pakle dnevno, ne mogu to da radim... EGO : Razumem - ono u šta ne veruješ, to ne radiš? SS: Teško mi je i kada dobijem neke projekte potpuno nove i nepoznate za moj život i moje životno iskustvo, moram mnogo da se potrudim da bih takav projekat razumeo - šta je taj proizvod, šta nudi. Stvarno gledam dobru stranu u svemu tome, ako je ikako moguće. Uvek je pitanje: gde se povlači linija? EGO: Reklama treba da bude zavodljiva. I ne priznaje se neuspeh. Nemaš izbora. Moraš da uložiš sva raspoloživa sredstva da se dopadneš publici. SS:Tačno... Na žalost. EGO: To su pravila tog posla. SS: I to je tačno. Ali, to je posao koji sam izabrao da radim. Jer, to je bio jedini posao koji sam mogao da radim devedesetih, dok je trajao raspad zemlje u kojoj sam rođen, i za kojom još uvek žalim. Kao kreativac, za to sam bio školovan da radim u industriji vizuelnih komunikacija. Jedina mogućnost da se preživi, da dobiješ platu (koja je bila veoma skromna, “studentska”, ali je bar bilo plate!). EGO:S obzirom na to koliko imate uspeha u tom poslu, svako će reći da ste dobro izabrali. SS: To sad zvuči tako, ali ja sam to zaista sve vreme gledao kao poligon za svoje kreativno sazrevanje i napredak. Kad se to sve pregleda, a ja se time bavim već više od 25 godina, u tom procesu sam, naravno, imao raznorazne faze. Kad čovek napuni “40 plus” godina, počinje svake godine da pravi presek svog života. Imao sam ja i ranije ta “rezimiranja” i primetio sam da se veoma jasno vidi ta linija kreativnog napretka, da se “očitava”. Napravio sam sebi nekakav “time line” i kad se izabere za svaku godinu po jedan reprezentativni rad - kroz tih 25 radova, vidi se tačno koliko je to sve zrelije i zrelije. A to mi je omogućio advertajzing. Da nisam radio tu, morao bih, verovatno, u nekom malom dizajn studiju, ili kao “freelancer”, da se mučim da uopšte dođem do mogućnosti

da predstavim svoj rad, u onom najosnovnijem smislu - da uopšte dobijem posao, pa da ga uradim - da pravim pet puta veće kompromise nego ovako. Ovako sam bio direktno usmeren na kreativnost, a ne samo na preživljavanje. U stvari, imao sam sreću i neku svoju tvrdoglavu upornost da hoću da napredujem, ne samo finansijski, već pre svega, kreativno. To mi je omogućilo da me prepoznaju vlasnici tadašnje agencije za koju sam radio i da investiraju novac u moje autorske radove, koje smo posle prodavali klijentima. Kada smo uspeli - jesmo, kada nismo - sve jedno smo slali na takmičenja i to je dobijalo nagrade. Realno, sve za šta sam dobio nagradu, nije proizvedeno prema narudžbini klijenta, nego zahvaljujući mojoj inicijativi, koja je onda naknadno dobila i priznanje i klijenta. EGO: To samo govori koliko ste verovali u to što ste radili... SS: I to što sam verovao u autorstvo, u to da mogu da izbacim nešto što ima kvalitet, nešto što realno ne mogu na svakodnevnom tržištu da plasiram. EGO: O tome govori i veliki broj ljudi koji su posetili izložbu “YOU ARE AN IDIOT, please act accordingly”. Da li dizajn treba da bude pretenciozan da bi bio primećen? Ovde, kod naše publike... SS: Na primeru ove izložbe vidi se da sam pristupio izuzetno pretenciozno, čak sam na svojoj kampanji putem Interneta potencirao koliko je to pretenciozna, ničim izazvana, ambiziozna izložba. Jednostavno, dodavao sam tu neku vrstu ironijskog prikaza. A ona i jeste pretenciozna i kod naslova koji je stvarno pre svega iritantan, na prvo gledanje, a na drugo gledanje, to “YOU ARE AN IDIOT, please act accordingly” kod normalnog čoveka izaziva onu vrstu osmeha, zamišljenog, koji sam i hteo da proizvedem. Naravno da sam morao da preteram, da pređem granicu, da bih skrenuo pažnju! I to se dogodilo. Oko 6.000 ljudi je videlo izložbu. Nadam se, naravno, da je i zbog toga što je neko nekom rekao: “Idi vidi, dobra je”. Ali, interesovanje i medija i publike pre svega skrenuto onim bilbordima po celom gradu. Naravno da mislim da kad neki autor želi da skrene pažnju, da to mora da uradi decentno, a istovremeno i pretenciozno - nema lošeg ukusa u tome. Mi imamo primera po svetu, dizajnera koji su izuzetno agresivni u svom dizajnu,

pogotovu u industrijskom, onom klasičnom, ne grafičkom - Karim Rašid, Filip Stark... Dizajneri preko kojih je dizajn postao socijalna ikona. Oni su dizajnirali opipljive stvari, opremu stanova i hotela, neki upotrebni dizajn. Kada praviš nešto tako ikonično, daleko je lakše ako si agresivan. Stolica je očigledno jedan od onih retkih objekata u celom dizajnerskom svetu koji jako lako definiše karakter samog autora. A što je luđa stolica, to si više u medijima. Zvuči suludo, ali - tolika je količina stolica napravljena u poslednjih 20 godina, i uvek novih, i novih i... Ono u šta ja verujem je da, kad jednom skreneš pažnju ljudi, onda moraju da vide da postoji jedan ozbiljan opus iza tebe i ozbiljan potencijal za još, za napredovanjem. I to ljude uzbuđuje - da kad jednom vide, da jedva čekaju sledeće, kao kod muzičara kad čekaš sledeći album... EGO: Hit?... SS: Album prepun hitova, ako je moguće! Ja tako prostupam svom dizajnu i svom artu, pogotovu ovom svom autorskom radu. Gledam da mi svaka sledeća izložba bude sa još više hitova. EGO: Nije nužno da ono što je okarakterisano kao pretenciozno ima negativan kontekst. Pretenciozno možda mora da bude zato što moraš da se nametneš, jer u moru silnih informacija koje su dostupne u raznim medijima, treba da se izdvojiš... SS: Da, ali to se može i na “nežan način”, pa da ispadneš simpatičan ljudima, a može i na neki strašan i agresivan način! Zaista, ima umetnika i dizajnera koji su privatno prave budale, ali imaju fantastične radove, a na kraju - sve što ostane iza tebe je ono što si smislio i ostavio. A aura oko tebe? Pitanje koliko si uspeo da je utkaš u svoja dela. EGO: Da zaključimo - nije nužno da budeš dobar čovek da bi bio dobar autor! SS:Tačno tako... To je mene uvek čudilo, jer sam stigao da puno svojih idola upoznam i u velikoj većini slučajeva sam se razočarao. Ali, kada sam se oduševio, onda sam se oduševio toliko da nisam mogao da verujem da uopšte postoje takvi ljudi! Ozbiljno. Da neko privatno može da bude tako divan, normalan, fin, duhovit, a istovremeno i genije u poslu. Takvih ima stravično malo. Više ima agresivnih kretena koji imaju osnovni talenat i ogromnu,

uglavnom kompleksima vođenu, želju za dokazivanjem i uspehom. EGO: Surova je to arena, malo ko ima priliku da “hodi čistim putem” i da ne mora da ulazi u sukobe. Obično iz tih sukoba proizilazi deformacija ličnosti... Da li je prosečan građanin spreman na takav vid komunikacije? U prirodi prosečnog čoveka nije da istražuje, da se informiše, te često može pogrešno da shvati ono što se nalazi na vašoj izložbi. Kome se vi obraćate - da li je to prosvećen čovek ili želite da pridobijete “slučajnog prolaznika” i da ga zainteresujete da počne da proučava? SS: Ja sam komunikator. To mi je deo karaktera. Ja volim ljude, volim komunikaciju. Jako mi je važna reakcija i nisam hermetičan tip koji radi samo ono što voli i da me ne zanima šta drugi misle. Niti ću ikada moći to sebe na silu da nateram. Probao sam, ne ide. Međutim, ono na šta je naš narod i naša sredina navikla, to je, na žalost - na jednu hermetičnu kreativnost, koja nije komunikativna i stvarno je elitistična i pripada uskom krugu ljudi koji to mogu da razumeju ili da se pretvaraju da razumeju i osećaju. I ja sam malo toga mogu da razumem, da osetim. Ali sam osećaj, uzvišenost, koji bi trebalo da se desi u galeriji, meni se ovde jako retko dogodi. Kao čovek koji radi u advertajzingu, u komunikacijskoj industriji, pokušao sam da pomirim te dve krajnosti i da širem krugu saopštim neke bolne istine o našim životima i o tome gde se nalazimo, generalno, na planeti; koji su nam problemi - pojedinačni i zajednički. Pošto to svakog dodiruje, pa i onog koji možda nema tu vrstu obrazovanja, vizuelnog, bar ga je dodirnuo neki tekstualni deo izložbe. I ko god da je sišao u galeriju Podroom, doživeo je nešto potpuno neočekivano, a bilo je puno iznenađenog sveta koji je izašao sa: “Hvala za ovo iskustvo”. Neki nisu u životu bili u galeriji, ali naslov ih je toliko zainteresovao, da su došli da vide šta je... I kad su videli onaj moj “zlatni autoportret” (da ne kažem zlatno hromirano govno), počeli su potpuno drugačije da shvataju: “Aha, znači - ti se sa sobom zezaš i misliš da mi svi treba sa sobom da se zezamo!” Vrlo uprošteno gledano, moj rad je komunikativan. Ima raznih nivoa, neki su zahtevniji, drugi su vrlo jednostavni za razumevanje. Ali, oduvek je kod mene glavna ideja bila

da se involvira posmatrač, u advertajzingu je to konzument, u autorstvu je neko ko bi to trebalo da primi kao pravu poruku. On mora da bude uključen. Ja ga involviram uglavnom nekim vizuelno - tekstualnim rebusima u kojima treba on da se pronađe. I nisu teški. Ima nekoliko koji su zahtevni. Ako se sećaš izložbe, ona je stvarno slojevita, ima više nivoa. E sad, kad dođe neki kustos na moju izložbu, kaže: “Od ovoga probereš pet i napraviš fantastičnu, moćnu izložbu.” Ne opteretiš je sa puno radova. A ja sam imao 110 radova, raznih “komunikacijskih jedinica”. Zato što sam hteo da pokažem za svakog po nešto. EGO: Demokratski. Da ljudi mogu na različite načine da doživljavaju. Ono što sam shvatio, onaj pored mene razumeće potpuno drugačije. Ako je trebalo da iznesemo poruku iz Podruma, ne bi bilo dobro da svi ponesemo istu, jer onda to ne bi bila komunikacija... SS: Nego direktiva! ( smeh ). EGO: Mi smo zemlja sa slabo razvijenom industrijom. Dizajn je nedovoljno prisutan u našim životima. Imam utisak da građani imaju retko priliku da steknu iskustvo. Da li imate neki predlog kako da dizajn postane “svakodnevna aktivnost”? Jer, ako u to ne preraste, dizajn neće uspeti da zaživi. SS: Mi tu imamo nekoliko hendikepa. Jedan od osnovnih je da je dizajn tekovina zapadne civilizacije, dizajn kakav danas posmatramo, kao deo industrijske revolucije, od pre 200 godina. Ta revolucija tek sad stiže kod nas, u talasima, sa velikim zakašnjenjem. A to je posledica kulturološkog i da ne kažem - religijskog nasleđa, pravoslavnog sveta kome je dizajn stran. Pravoslavlje je, samo po sebi, okrenuto ka istini, a ne ka ukrašavanju. Ukrašavanje je neki lažni efekat koji se dodaje... Ja sad izuzetno uprošćavam ono o čemu su ljudi pisali onolike knjige. Imao sam osam godina iskustva u Sloveniji gde je dizajn integralni deo svakodnevnice. Zato što mu neko stotinama godina objašnjava da je lepše ako ukrasiš baštu, terasu, nego da je ne ukrasi. Ovde naravno nije samo uticaj religije takav, nego i nasleđe, uticaji raznih kultura, tako da su se naši ljudi u večitom traganju za identitetom ulenjili... Ima pojedinaca kojima je to jako važno, ali to su ljudi koji su pod direktnim uticajem savremenog sveta, gde je dizajn integralni deo iskazi

vanja ličnosti, od garderobe do svih drugih asesoara, uređaja, stana, automobila... To je tekovina, pre svega, zapadne civilizacije. I mi na nju reagujemo sa otporom, pogotovu u poslednjih 20 godina, jer imamo opravdan utisak da je ceo taj zapadni svet protiv nas, a često i sami produbljujemo taj osećaj. Uloga žrtve najlakša - najbrže se odglumi. To je onda i pokriće - zavaraš se, svi su protiv tebe, uletiš u lenjost i sopstveno blatište... Otvorio sam i radnju u Čumićevom sokačetu, koju zovem “Futro” i tamo proizvodim nešto što može da bude deo interesantnije svakodnevice. Od najobičnijih stvari - kao što je majica, torba, kesa, ali je dizajnirano - ne na način da je zavodljiva forma koja te tera da potrošiš neki novac, nego je ujedno i neka forma i ideja, deo nekog koncepta, nekog humora koji bi trebalo da ti pomogne da preživiš teška vremena. EGO: Da li ponekad klijenti koji naručuju dizajnirane proizvode očekuju previše za svoj novac? Šta je neophodno da bi proizvod uspešno plasirali na tržište, da bi živeo za ljude i sa ljudima? SS: Moje iskustvo pokazuje da - ako se ne veruje duboko u proizvod, ne može se. Potrebna je doza istine sa kojom potrošač može da se indentifikuje. Što je veća doza istine, to je veći uspeh tog proizvoda. Naravno, kod nas ima svetlih primera. Ima nekih manje svetlih , mnogo vise naravno, jer - ovde su se svi navikli na “može preko noći” i “na mufte” u toj sivoj zoni ekonomije. Ali to ne može na dugi rok nigde u svetu nije uspelo, pa ne može ni kod nas. EGO: Da li ponekad imate potrebu da dizajnirate nešto što neće imati uspeh kod publike? SS: Nemam. Ja imam potrebu da sam prihvaćen svojim radom i da me to motiviše da radim još bolje. Da moj rad bude shvaćen i da mi to bude odskočna daska za nove i sve bolje projekte. Uvek sam razmišljao, kad sam radio skice za autorski rad, da će to kad-tad naći neku vrstu realizacije i da će mi to omogućiti nove poslove. Ja sebe stalno promovišem da bih radio što više i što bolje. Zato sam se reklamirao toliko - da dobijem što veće projekte. To, na žalost “ne radi” u ovako ekonomski ustrojenoj Srbiji - što imaš više nagrada i promocije, to imaš manje posla. To je


170/171

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

172/173 posledica toga što su onda ljudi uplašeni od tvog znanja, tvoje stručnosti i onda ne mogu da kalkulišu sa tobom, tvojom cenom, svim drugim aspektima koji uključuju i ljudsku sujetu. Mi živimo u “životinjskom carstvu”, ovde su sve “tigrovi” i “lavovi”, ovde apsolutno nema treće vrste. Nema ptica, nema riba, svi su i tigrovi i lavovi. Kako kome odgovara koji dan. Kad dođeš na sastanak, odmah vidiš da te nije zvao zbog tvoje stručnosti, nego te je zvao da ti pokaže da je on glavni, da je on šef. Šef parade. I sad ti radi kako on kaže... Ja ne mogu da izdržim 15 minuta na takvom sastanku, pokupim se i odem. Ili budem učtiv i ostanem do kraja sastanka, ali se više nikad ne vratim - ne radim taj posao. EGO: Iskreno. SS: Imao sam mnogo takvih projekata, na kojima sam imao nesreću da radim. Teško je. Mora da se preživi i da se ima debela koža. A ja, što sam stariji i što sam svesniji svog znanja, sve mi teže pada da glumatam nekog servilnog i predusetljivog čoveka, kad nisam nikad bio niti mogu da se naučim. Mogu samo - kad mi kažeš: “Majstore, kreči!” i ja krečim i ne pitaš me zašto sam tako krečio. Nego ti ja krečim zato što neću da se brukam - okrečiću ti najbolje što sam mogao. Nisam lud da se brukam! To je moj najveći problem sa srpskim klijentima. U drugu ruku, kada imam sreće da radim za klijente koji su me pozvali da im pomognem da unaprede svoj imidž ili imidž svog brenda, onda takav poslovni odnos cveta godinama na obostrano zadovoljstvo. EGO: Kuda vodi politička korektnost? SS: Ovo se idealno nadovezuje na prethodno pitanje! Ako čovek ne kaže stvarno šta misli, upada u ozbiljnu zamku, jer će se ta laž kroz projekat i kroz neuspeh tog produkta koji je probao da reklamira - videti. Ja sam za to da se u masovnim komunikacijama ne vređa niko. Isto tako - ne volim kada se evidentna istina prećutkuje. EGO: U koju grupu ljudi spada ovih 6000 koji su posetili Vašu izložbu? U “idiote” ili u samosvesne ljude? S.S.: Mislim da spadaju svi u samosvesne ljude, zato što je retko ko izašao sa izložbe uvređen. Idiota ionako nema tako puno, problem je samo u “mućkanju glavom”. Kao i sokovi i jogurti, kad odstoje - ako ih ne promućkaš - ne rade posao! Puno ljudi se “usirilo”, dugo nisu mućkali glavom.

Ovom izložbom sam pokušao da protresem ovo malo mozga što nam je ostalo. Platforma izlozbe je iskrena, u tome je ceo “štos”. Ja tako razmišljam i tako živim, otkad znam za sebe. To je moja kreativna platforma. Najveći dobitak za mene je što sam napokon pronašao kreativnu autorsku platformu. A lutao sam dugo, zato što se ne bavim samo time, nego radim uslužno i za klijente, tu neku vrstu kreativnog servisa, i samim tim to zamagljuje moju kreativnu platformu. Onemogućava me i u jurnjavi za novim poslovima, za novim klijentima, novim dostignućima. EGO: U kom trenutku advertajzing postaje umetnost i obnuto? Čini mi se da se to prelamalo kroz izložbu... SS: Pod količinom ne-realizovanih projekata, usled nemogućnosti da realizujem svoj talenat i kreativnost, video sam da mi se gomila ogroman broj projekata koji imaju autorski potencijal, a realno nisu bili za te klijente za kojima su prvenstveno bili namenjeni. To je naraslo toliko da sam shvatio da imam jedan ozbiljan autorski opus koji samo treba da dobije kontekst. Kada sam nazvao izložbu “You are an idiot, please act accordingly”, sve je dobilo kreativni kontekst. Od tada je to sve “progledalo”. Inače, lično mislim da advertajzing nije umetnost. Ima elemente lucidnosti, koji su neophodni, ima elemente visoke kreativnosti, ali mora da bude u funkciji proizvoda koji se prodaje, inače prelazi ovu granicu - prelazi u domen “umetnički”. EGO: Da li je negativno za jednog dizajnera da “pređe u umetnost” ili? SS: Sa tom idejom se borim sve ovo vreme, zato što vidim da mnogima nije baš najjasnije... To je poriv svakog kreativca, svakog studenta koji ide u dizajnersku školu: profesor ti kaže jedno, a ti uporno crtaš neke svoje - za njih “gluposti”, a za tebe “vrhunski domet”. Ti sa tom idejom, da već kod prvog nastavnika to tvoje neće biti prihvaćeno, imaš osećaj koji te prati celog života - da sve što si za sebe radio je neupotrebljivo u nekom industrijskom smislu. EGO: Da li je individualnost precenjena? Oduvek su postojali “stado” i “pastiri”. Da li Vi sugerišete da bi bilo bolje kada bi bilo više “pastira”, a manje pripadnika “stada”? SS: Pristalica sam ideje da svako mora da mućne svojom glavom. Ali, bez organi

zacije, bez nekog društvenog ustrojstva, stvarno bi se teško živelo. Mislim da postoje ljudi, po rođenju, koji mogu da predvode, koji imaju potencijala - veći intelekt, veće nasleđene resurse - genetske predispozicije... To treba da se shvati i tako treba da se ponašamo. Ja imam to klasično umetničko liberalno mišljenje da smo svi različiti, ali da svi treba da znamo gde smo krenuli. Ako ne znamo gde smo krenuli... EGO:... onda nigde nećemo stići! SS: Ali to “gde smo krenuli” treba neki trust ozbiljnih intelektualaca da smisli. Ako sami smišljamo, a tako smo počeli da svako vodi svoju politiku, nećemo se usrećiti. Mi ovde nemamo mehanizme da dođemo do lične sreće sami sa sobom. Naši mehanizmi za to ne postoje ni u kulturnom ni u istorijskom smislu. Kod nas je sve diskontinuitet. Kada si deo fragmentiranog istorijskog ludila, gde da nađeš svoj “peace of mind”, gde ćeš? Onda sve više ljudi kreće u to da se zdravo hrani, da šeta pored reke, da se isključi od svakodnevice i na kraju imaš gomilu neke “dece cveća” koja nisu integrisana u društvo. Pri tom, ja sam takav sve više i vodim sve više svoju porodicu ka tome - “moj privatni Tibet” je u Beogradu. EGO:Vreme Vam ipak nekako “ide na ruku” jer informatičke tehnologije upravo omogućavaju to... Slažem se. Treba mi jedno 10 godina, ali ću to da ostvarim - kućica u prirodi, koju ću sam da nacrtam i da izgradim. Da imam tu i studio. To je moj san. EGO: Pošto je ovo provokativna izložba i govori o preispitivanju, šta Slavimir Stojanović nudi kao alternativu postojećem sistemu komunikacije u odnosu na snagu tržišta? Da li sada, taj isti posao koji radite, može da se radi na drugačiji način, da se komunicira na drugačiji način, a da se možda dobije i bolji proizvod za ista uložena sredstva? SS:Naravno da može, ali ja samo to ne mogu samostalno, tu vrstu “lagane evolucije” da izvršim. Ali se ona lagano dešava, sve vreme. Naš posao se drastično razlikuje od ovog posla od pre 10 godina, 20 pogotovu. Sve više ljudi sa strane klijenata shvata da je jeftinije zvati kvalitetne individualce i skupljati timove po projektima, nego zvati agencije. Međutim, kod nas je još uvek agencija vrlo korisna i potrebna. Meni, kao partneru u “Designis”-u, firmi koja se bavi dizajnom, jako odgovara što


174/175

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

176/177 realno sarađujem sa agencijom “Communis DDB”, jer ta agencija nudi “full service”. Pa kada klijent dođe po dizajn ambalaže ili vizuelni identitet kod mene, ja mogu da ponudim i druge dizajnerske usluge. Dobro je to što mi onda biramo timove, talentovane pojedince okupljamo u “tailor made team” za klijenta. Po potrebi vrlo često angažujemo i spoljne saradnike. To je budućnost agencija. Agencija bi trebalo da bude jedan “creative hub” koja okuplja prave ljude za prave projekte. A ne da u toj agenciji, kao u osinjaku, sede stalno isti ljudi koji rade 10 projekata odjednom. Nemoguće je onda očekivati kvalitet. Međutim, ovde su jako niski honorari i plate su jako, jako niske. To ima veze sa tržištem, recipročno, ništa to nije slučajno. Ali u odnosu na važnost i ukupnu vrednost tih projekata, to je sve strašno malo. Govorimo o par hiljada eura po projektu, a ne po plati! Ceo poduhvat je hiljadu, dve, tri, to nije 10, 20, 30 hiljada ili 100, 200, 300 hiljada kao što je, recimo, u Nemačkoj. Ali i kad odeš u Sloveniju, i tamo je sve “puta deset”. Mi smo stvarno na poslednjoj mogućoj margini evropskog shvatanja važnosti kreativnosti u okviru industrije. To je zato što se poslednjih 10 godina kreativnost nudi besplatno uz ceo paket angažmana agencije, koji najviše para donosi kroz medijsko plaćanje prostora, gde agencija uzme određeni procenat i to je deo kolača koji agencija zasluži. Ta logika je uništila kreativnost. Ima sad sve više pametnih klijenata koji znaju da mora da bude vrhunska kreativnost da bi se poboljšala prodaja proizvoda. Ovo su veoma teška vremena, a kreativnost najjeftinija investicija. Zato se toliko velikih firmi zatvara - zato što niko u njih ne veruje - prvo oni u njoj, pa ni u agenciji koja treba da ih spašava. EGO: Čini mi se da određenu vrstu sličnih problema imaju i štampani mediji. Sadržaji se nude besplatno putem Interneta. Poznati muzičari nude četiri pesme sa novog albuma besplatno, a ostale će možda neko platiti da skine sa Interneta. Zarade se ostvaruju na turnejama, živom svirkom... Većina kreativaca je suočena sa tim - najvrednije daju za “dž” samo da bi bili prisutni na sceni... SS: Nemamo druge opcije - daš ideju besplatno i dobiješ kikiriki od kolača koji ti ostane od reklama, neke “mrvičice”. Neću

da sviram “tužnu violinu”, svi se mi snala zimo. Ja sam napravio autorsku izložbu. Otvorio sam radnju pre godinu dana. Ništa od toga ne donosi novac. Ali su to kanali koji će možda jednoga dana biti moja daleko logičnija svakodnevica. EGO: Neko mora ozbiljno da se bavi plasmanom tih proizvoda, ne samo kreativom, to su dve različite discipline. Naravno, meni je za plasman tog proizvoda - mog brenda, ozbiljno potrebna osoba koja se samo time bavi. EGO: Potrebna je reklama i stalno novi proizvod, da podseća, jer informacije svakodnevno preplave konzumente novim, i ako te nema tri dana - zaborave te. SS: Jeste, ja sam to tačno osetio sa prodavnicom. Kako imam šta da promovišem - nova kolekcija proizvoda, nova serija majica, imam šta da stavim na facebook i momentalno dođu ljudi, vide, kupe, odmah se vidi porast prometa. EGO:Na godišnjem nivou, treba imati minimum 100 dana kampanje... SS: Svaki treći dan, apsolutno! Na najjeftiniji elektronski medij. EGO: Dok ne dođe do kritične mase koja će stalno da indukuje nove ljude... S.S.:Ja imam 3.500 prijatelja na mom ličnom profilu. Ja ne mogu mnogo dalje od toga da stignem, osim da se ozbiljnije posvetim pravljenju veb sajta. Ja sam stavio na web Futro Store više informativno, a zbog dnevnih obaveza za gomilu velikih klijenata za koje radim, ja ne mogu time intenzivno da se bavim. EGO: A Vaši zaposleni? SS.:Oni su fizički i više zaposleni od mene, zabijeni u kompjuter ceo dan. Svih dvanaest, dođu ujutru oko 9, pola deset, i odlaze uveče oko jedanaest. Katastrofa, ali mora, takva je faza sada, drugačije ne možemo da radimo. EGO: Da li je sloboda opasna? Kako bi izgledao svet da su ljudi potpuno slobodni i da potpuno slobodno izražavaju svoju individualnost? U smislu - većina ljudi bi želela da bude “autor” i da izražava sebe kroz rad ili kroz gest. Nije to za svakog, ali je velika želja svih, zbog novih tehnologija, da budu autori. SS.: Ono što je najveći izazov tu, koji sam i ja osetio u momentu kad sam počinjao da se bavim autorskim radom, pre desetak godina otprilike, i ono što uvek proganja čoveka koji želi da se bavi onim što voli,

a izbacuje iz sebe drugima - komunicira, je: koliko je to relevantno drugima, kome je to relevantno, koliko je važna ta tema koju ti obrađuješ, koja tebe opseda? Uspeh ove izložbe je što se jako veliki broj ljudi identifikovao sa tom tematikom, što je meni nedvosmisleno dalo do znanja da je to platforma za mene, za moj budući rad. E sad, postoji taj “štos” sa motivacijom, kad si mlad i pokazuješ svoj talenat, stalno imaš potrebu da ti se taj talenat prepozna. Hoću da kažem: sloboda je izuzetno dobrodošla, samo mora da se zna koji su ciljevi i motivi. Ako je to jasno, onda nema apsolutno nikakvih problema. EGO: Izložili ste eksponate koji glorifikuju grešku. Koju poruku nam šaljete ovim elementima izložbe? SS: Baš ti projekti su deo grupacije koju zovem “Systemerror” i gde sam pokušao da napravim nešto što je sa jednim minimalnim gestom i dalje zadržalo svoj karakter, a dobilo neku suludost. A opet je potpuno utisnuto u našu svest kao entitet, jako puno ljudi prođe i ne vidi grešku, jednostavno - prepozna osnovne oblike i ne registruje... Ja sam samo hteo da vidim dokle to može da se oduzima, čisti, pravi greška. Sa druge strane, meni je greška neviđena motivacija. Ja tvrdim da bez greške ne može da se ide napred. I onda u toj grešci, u ružnom, ja nalazim inspiraciju. Ja u tome nisam jedini, nisam prvi, mnogi ljudi su... EGO: ... “učili na greškama”! SS: Ozbiljno, ne može se napred bez toga. Koliko je grešaka napravio Ajnštajn, Džordan, Tesla... Koliko je bilo grešaka dok se nije nesto pametno smislilo, napravilo, uradilo... EGO: Pročitao sam kako je jedan Vaš kolega napravio anti-tezu ovoga što ste Vi sada rekli, a to je: da on uči iz uspeha, on ne uči iz grešaka!? SS: Bez grešaka ne možeš da dođeš do uspeha! Prosto rečeno: ne znam da je iko ikada mogao da kontinuirano uspeva u nečemu? To mi nije jasno... EGO: To je više trik, floskula, dobro zvuči... Da, kao da se uči iz tuđih grešaka. Ja stvarno ne volim da grešim, ali bez toga ne bih bio tu gde sam danas. EGO: To je sastavni deo posla. Apsolutno. Dugo mi je trebalo da shvatim da je to OK. Ja sam bio duboko nesretan kad god sam grešio. Bio sam izuzetno

nezadovoljan čovek. Mnogo sam radio, grešio, al’ sam bio dugo nezadovoljan!. Zadovoljstvo me tek obuzelo zadnjih par godina. Kad sam našao neku stabilnost kod kuće, u porodici, kad imam ženu, dete, sreću, nasmejanost. To mi je falilo u životu da shvatim da su greške sastavni deo posla. Da nije samo uspeh važan. EGO: Da se zovete drugačije, da li biste i onda bili slavni, Slavimire? Kažete da svaki natpis ima i nosi svoju poruku... SS: Meni više znači to što moje ime znači da ja slavim mir, a stasao sam kad je na Balkanu bilo svega samo ne mira. Tako sam se osvestio - da mi bas i nije mesto na ovom području. Dobro, evo nešto duhovito: činjenice je da sam rođen 7. januara 1969. na pravoslavni Božić. Došao doktor i nosi me mom dedi i tati i kaže: “Evo ga mali Božidar!” A mamini svi partizani, tatini nesto ni tamo ni ovamo, tako da nije bilo moguće da se tako zovem! Eto to je jedina anegdota o mom imenu, inače se zovem po tatinom tati (uobičajeno). EGO: Iako ste već dosta toga rekli, još jedanput ću Vas pitati - kako bi ste opisali svoj lični koncept? SS: Moj lični koncept se svodi na samo dve reči, to sam stavio i na izložbu, a to je: “komplikuj jednostavno”. I to sam iskoristio kao slogan lifestyle brenda “Futro”: “Complicate Simply”. Obožavam jednostavnost forme, jednostavnost komunikacije, ali volim da je slojevita, da je jednostavna u primanju, u načinu kako je plasiraš, jednostavnost kroz humor, kroz pročišćene estetske vrednosti i forme, ali da unutra ima cela jedna knjiga da se pročita, a vidiš samo dve reči. EGO: Bitno je da taj neko ko posmatra, da odmah razume o čemu se radi, a da kasnije otkriva dalje... Ljudima je bilo jednostavno da se identifikuju i da vide sve te radove, a onda - kada su se udubili, videli su da su to izuzetno teške teme. Dešifrovali su ih i tumačili sa odmakom, ironijskim. Za mene, to je jedini lek za ovako konfuzna vremena. Da se ta autoironija, da se odnos prema sebi i svom odrazu u ogledalu uspostavi na pametan način, a to je da se ima distanca, dovoljna. Ne baš da se o sebi priča u trećem licu, za to su poneki naši političari zaduženi. “Autoironija”, to je prava reč. Ima još jedna reč, koja mi se mota danima, a koju smo potpuno zaboravili, a to je “plemenitost”, ali to je već drugi domen.

Naravno da ljudi mogu da osete pokušaj da se tom idealu približim kroz neke od radova na izložbi, to je nešto što je mene vratilo na put neke prave duhovnosti, a to je da plemenitost mora da se vrati u živote, postali smo toliko surovi! Zaboravljamo da uopšte pazimo, da mislimo na drugog. Potpuno smo izbrisali, a busamo se u grudi da su naši junaci bili plemeniti. EGO: Vaš navodni autoportret u obliku ljudskog izmeta neki su prepoznali kao dominantnu osobinu ljudske vrste. Zašto ste izabrali estetiku ružnog da biste iskazali svoj stav? SS: Hvala na odličnom pitanju, mada su sva bila inspirativna i zahvalan sam na razumevanju za ovu tematiku sa kojom se retko susrećem, pogotovu ovde... Dakle, ovde postoji taj dualizam: izmet je grozomorna stvar, ali, sa druge strane, kad ga ofarbaš u zlatno, on veštački dobija jednu vrstu estetske aure koja mu apsolutno ne pripada. Jer, njegov oblik je sugestivan, a i ta predimenzioniranost govori mnogo o tome šta se nama servira. Uopšte, ovo ima veze i sa mojim dizajnerskim poslom - nešto što je u suštini “to”, pakuje se u neke zlatne oblande, ukrašava se, stavlja u pakovanja. Ljudi često u prvi mah tu laž lako popiju, jer - baš je lepo što je zlatno! Da sam ga stavio u osnovnoj boji, to bi bilo ogavno, niko ne bi mogao da ga gleda... EGO: ... da je belo, kao maketa, ne bi imalo taj efekat... SS: Ne! Samo zlatno ima onu dozu kiča i glamura koja može da ga “proda”, da nekog ubedi. Ta zlatna je tu kao sinonim estetizacije. A forma je vrlo prepoznatljiva. Najbolje od svega je što su se mnogi klinci slikali u pozi tako što se sagnu kao da je direktno izašlo iz njega. To sad kruži Internetom i izgleda mnogo smešno. EGO: Kreativno razmišljanje obično indentifikuje stvarne potrebe i odgovara na brigu društva. Kakva je Vaša vizija budućnosti? U kom pravcu će se razvijati ideja o dizajnu? Pošto ste veoma cenjeni autor, šta je Vaš sledeći korak? SS: Od tog ludila i sve više ponuda i haosa jednog tehnološkog, u kome ja na primer uopšte ne shvatam šta se to nudi na reklami za telefon, a postoji cela generacija klinaca koja tačno zna šta im se to nudi kroz reklame (paket ovakav, paket onakav), kako li tek nije jasno mom ćaletu od 65? A moja ćerka uzme iPod i nacrta mi sve na njemu! Ne moram ni da joj uključujem.

Sad je napunila četiri godine. Nacrta mi ružu, mamu, kućicu, sve! Dođe i otvori igricu sama. Niko joj nikad nije pokazao: “Vidi, ovo ti je dugme za ovo, a ono za...”! Nikad. Tako da - ljudski um ima ogromnu perspektivu, samo što sam siguran da će se ta filtracija relevantnih stvari još bolje povećati vremenom, i da će samo oni koji imaju sposobnost da se tome adaptiraju stići da uživaju i pomeraju stvari unapred. Naravno, ko god je inertan - on će otpsti. Ne bukvalno - fizički, nego u duhovnom smislu. Tako je oduvek i tako je i sada. Ko je predodređen da napreduje, on će napredovati. Dizajn u tom procesu igra ulogu utoliko što će olakšati... Dizajn trenutno deluje kao da sve komplikuje, da još dodatno ubrzava te procese, ali on će, u stvari, krenuti putem pojednostavljivanja komunikacije. Tako se meni najiskrenije čini. I još ako može na tom putu da pročačka neku gangliju u mozgu, dizajn je ispunio sve razloge zašto postoji uopšte.

SS: INAČE, LIČNO MISLIM DA ADVERTAJZING NIJE UMETNOST. IMA ELEMENTE LUCIDNOSTI, KOJI SU NEOPHODNI, IMA ELEMENTE VISOKE KREATIVNOSTI, ALI MORA DA BUDE U FUNKCIJI PROIZVODA KOJI SE PRODAJE, INAČE PRELAZI OVU GRANICU - PRELAZI U DOMEN “ UMETNIČKI”.


Cena : 60€ ili samo 2€ dnevno Cena «Stalon»-a povoljnija je nego cena drugih sredstava za povećanje potencije. I više od toga, «Stalon» ne samo da obnavlja potenciju, već i vraća snažan orgazam!

www.superzdravlje.com


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.