Ego magazin 0005 issuu

Page 1

EGO MAGAZIN

0005 2015


Arts & Crafts, Gospodar Jevremova 25, Beograd tel. +381 11 630 44 43, e-mail: diagonalplus@open.telekom.rs


Arts & Crafts, Gospodar Jevremova 25, Beograd tel. +381 11 630 44 43, e-mail: diagonalplus@open.telekom.rs


http://www.radekovac.com/


Poklon Prvih deset naručilaca dobija na poklon CBS postolje za laptop i tablet.

Udobnija Elegantnija Nova Mirra 2 Osetite lakoću i eleganciju novog modela Mirra 2. Jedinstven doživljaj udobnosti.

Ergonomski dizajnirana, u harmoničnom odnosu forme i funkcionalnosti, Mirra 2 prati svaki vaš pokret i čini boravak na radnom mestu udobnijim i produktivnijim.

Idealno rešenje za sve vrste kancelarijskog i kućnog prostora. Naručite svoju Mirra 2 stolicu, opustite se i uživajte u radu!

Žorža Klemansoa 19, 11000 Beograd, Srbija | Phone: + 381 (11) 30 33 040 | www.nitea.rs


010/011

Ego magazin mart 2015 / 0005 NOVOSTI

ARHITEKTURA

016/017

034/057

018/019

058/075

“SMART” KONAPAC ZA PRESKAKANJE

TERRA PANONIKA

PRIBOR ZA OBROKE IZ MORA

VILA <S,M,L>

No57 BUTIQUE CAFE

VRTIĆ TESLA

KAPELA U OBLIKU SPIRALNE TRAKE

ARQUIPELAGO

WIDER 125

PRENOSIVA KUĆA APH 80

LG SAT

DOM

NEW COOPER KOLEKCIJA

KUĆA, FLUX 34

RIMSKE ROLETNE

FVF STAN

020/021 022/023 024/025 026/027 026/027 032/033

076/087 088/107

JUST ADD YOU.

108/119

120/135 136/147

ME by Starck. Czytelne linie, ikonowe formy, czysta estetyka, zawsze aktualny. Jednocześnie perfekcyjny design Indywidualnyponieważ Twoja osobowość jest najważniejsza. Więcej na www.duravit.pl i www.duravit.me


012/013

Geberit DuoFresh

Dišite sa lakoćom. INTERVJU

148/155

SOFIA BORGES, GESTALTEN

156/167

BRANKO STRAČEVIĆ

168/177

ONEESSNTIALS

178/185

DRAGAN UNIĆ

186/195

ROGER BUNDSCHUN Geberit DuoFresh je recept za svež vazduh u kupatilu. Umesto otvaranja prozora i potrošnje energije ili prikrivanja neprijatnih mirisa osveživačima vazduha, izaberite pravo, integrisano rešenje. → www.geberit.rs

← Pročišćen vazduh se vraća u prostoriju ← Ventilacija neprijatnih mirisa direktno iz keramičke WC šolje


014/015

ENTERIJER

196/215

RESTORAN 1905

216/231 EBISU

232/245 BERLINER

246/267

COFFEE ROOM

268/281

RADIONICA

PROIZVODI

282/285

PROIZVODI ZA VAŠ PROSTOR

|Gospodar Jevremova 24 | 011 630 47 44 063 257 186 | italica.beograd@gmail.com|

www.italica.rs


016/017 NOVOSTI

“SMART”Konopac za preskakanje

Fabrika Tangram Multi-disciplinarni studio Tangram Factory, sa sedištima u Seulu i Nju Džersiju, predstavio je “smart rope” konopac za preskakanje sa “smart” tehnologijom, kao najavu za zvaničnu kampanju povodom osnivanja. Oprema za rekreaciju poseduje ugrađenu LED tehnologiju koja iz konopca za preskakanje komunicira sa smartphone uređajem! To je prvi fitnes uređaj koji kompanija planira u okviru “smart gym” platforme, a sve bazira na kreiranju iskustva u koji će korisnik moći da doda i podatke vezane za svoje aktivno vežbanje. Smart Rope uzima u račun pokret prebacivanja konopca da bi precizno prebrojavao preskoke, prati i na osnovu dobijenih podataka preporučuje interval predaha između dve serije, te računa utrošene kalorije na osnovu unetih brojeva o vašem BMI (body mass index).

fotografije: fabrika Tangram https://www.youtube.com/watch?v=W8j5d2YqI50 tekst Ego


www.ego-magazine.com

018/019 NOVOSTI

Colombina Fish - pribor za obroke iz mora Doriana + Massimiliano Fuksas za Alessi Doriana i Massimiliano Fuksas izlili su novu seriju i pridodali je sopstvenoj “Colombina” kolekciji za kuću Alessi, uključujući i čitav niz dodataka koji su posebno oblikovani za pripremu, serviranje i konzumaciju morskih plodova i obroka koji se baziraju na takvim darovima prirode. Konsultujući se sa stručnjakom iz oblasti kulinarstva, Albertom Gocijem (Alberto Gozzi), kreirali su servis “Colombina Fish” sačinjen od 11 komada: viljuške, noža i kašike za jednu osobu; viljuške, noža i kašike za služenje ribe; viljuškice i klješta za školjke, noža za puter/namaz; kašičice za kavijar, otvarača i viljuškice za oklop. I na svakom “telu” pribora - dekorativni reljef u formi krljušti krasi dršku. “Colombina Fish” pribor je izrađen uz veliko poštovanje prema metodama kojima se uživalac u morskim plodovima služi da bi ih konzumirao, dizajnirajući do najsitnijih delova svaki detalj koji bi taj proces učinio efikasnijim i uvećao radost unosa ukusnih zalogaja. Primeri: levi krak male i kompaktne viljuškice za ljuskare i školjke je malčice tanji, da bi se proces izvlačenje mesa iz oklopa olakšao; nož za puter poseduje kratko, uglačano i pri vrhu zaobljeno sečivo koje je istovremeno idealno za razmazivanje paštete ili krema; lomilica za ljuskare, koju ne treba pomešati sa klještima za jastoge, ovde je to jedna moćna i snažna naprava, dugih tankih krakova, od presudnog značaja za krckanje klješta i drugih tvrđih delova oklopa, takva da iako lomi omotač, meso ostaje netaknuto; a viljuškica za ljuskare je vitkih linija, oblikovana sa dva zakrivljena šiljka kojima se meso izvlači iz klješta i segmenata ekstremiteta kraba, jastoga, rakova, gambora i drugih ukusnih stanara morskog dna čije je meso zaštićeno oklopom.

http://www.alessi.com/en fotografije: http://www.matteoimbriani.com/ tekst Ego


www.ego-magazine.com

020/021 NOVOSTI

No.57 Boutique Café u Abu Dabiju

Anarchitect još 2012.godine, preduzetnic iz Emirata Buthaina Al Mazrui i Alamira Noor Bani Hashim osnovali su The Dinner Club by No.57, neobičan koncept obedovanja za koji je svakog meseca neočekivana lokacija bila transformisana u spektakularni pop-up event prostor za grupu ljudi koji su u jelu uživali samo sa pozivnicom. The Dinner Club by No.57 je ubrzo postao najtraženije mesto za večeru u UAE, i to je odjeknulo u medijima. Misteriozni klub za večeru je konačno otvoren na svojoj prvoj trajnoj lokaciji u Abu Dabiju, a dizajnirao ga je studio Anarchitect iz Dubaija. Umesto da ponavljaju auru ekskluzivnosti i tajnovitosti prethodnih pop-up večera, dizajneri su odlučili da kreiraju novo socijalno i kulinarsko iskustvo koje zadržava dinamičnost i osećaj neočekivanog u celokupnom projektu. Korišćena je jednostavna i rafinirana paleta materijala, kombinujući Carrara mermer, hrastovinu, beton i crni metal. Naročito nam se sviđaju ananasi i kaktusi na stolovima! Novi Butik kafe takođe ima i Tajnu Sobu za obedovanje sakrivenu u svom centru, za potrebe održavanja povremenih večera i drugih događaja. O dizajnerima Anarchitect je međunarodnim nagradama nagrađivan studio iz Dubaija, koji se bavi arhitekturom, enterijerom i dizajnom, sa saradničkim studiom u Londonu. Osnovan je 2013.godine, vode ga arhitekti Jonathan Ashmore i Tarik Zaharna, a studio je specijalizovan za sve faze projekata, od idejnih rešenja do realizacije, za stambene, zdravstvene, objekte zabave i kulture, kao i poslovanja, za klijente sa srednjeg istoka i Evrope.

http://www.anarchitect.co/ http://www.no57.co/ http://www.lesterali.com/ No57 Boutique Cafe. Photo by Lester Ali NYC


www.ego-magazine.com

022/023 NOVOSTI

Kapela u obliku spiralne trake Hiroshi Nakamura Smeštena na lokaciji luksuznog kompleksa u Japanu, ova kapela za venčanja koju je projektovao Hiroshi Nakamura oblikovana je kao dvostruka spirala, formirana od dva odvojena stepeništa. Kako bi se omogućio pogled na more, struktura je izdignuta iznad drveća, sa platformom za razgledanje na visini od 15,4m omogućavajući pogled koji ostavlja bez daha. U čast unije braka, dvostruko stepenište počinje na različitim mestima pre nego što postanu spirala kako bi stvorile jedinstvenu strukturu. Putanje koje se prepliću formiraju takođe krovove kapele, nadstrešnice i zidove, uokvirujući centralni prostor koji ima mesta za 80 gostiju. Kao spona sa velikim krovnim prozorom, stakleni prozori između stepeništa dozvoljavaju unutrašnjem prostoru da uspostavi blisku vezu sa okolinom, pritom minimizirajući zavisnost od veštačkog osvetljenja. Fasada je obložena bojenim drvenim panelima sa legurom od titanijum-cinka – materijalom otpornim na oštećenja nastala dejstvom morskog povetarca.

Fotografije: Hiroshi Nakamura & NAP http://www.nakam.info/en/ tekst Ego


www.ego-magazine.com

024/025 NOVOSTI

WIDER 125 Yacht&BrokerageShow, Majami, USA Predstavljena na izložbi Yacht & Brokerage Show u Majamiju, superjahta WIDER 125 koju su dizajnirali Tilli Antonelli i Fulvio de Simoni za kompaniju WIDER Yachts, demonstrira jasne karakteristike prisutne i u prethodnim modelima ‘W150’ i ‘W 165’. Osim što kao porodica dele i istu dizel električnu tehnologiju, luksuzni brod ima kontrolnu kabinu smeštenu u pramcu, kako bi obezbedio više korisnog prostora za boravak. Imajući ovo u vidu, gosti su smešteni u četiri sobe – kabine, koje su sve opremljene dobro dimenzionisanim apartmanskim kupatilima i velikodušnom tuš kabinom. Smeštaj za osoblje je takođe bila ključna dizajnerska tema za proizvođača, pošto je organizovan u tri dvokrevetne kabine i privatni deo za kapetana, koji je odmah do kabine sa kormilom, koja je direktnim koridorom povezana sa mašinskom sobom. Američko izdanje jahte WIDER 125 ima galeriju na glavnoj palubi kojoj se pristupa kroz prostranu ostavu na levoj strani, i obezbeđuje dovoljno prostora za teretanu na donjem nivou. Radi poređenja, evropska verzija ima galeriju na donjoj palubi, oslobađajući prostor na glavnoj palubi za smeštaj dece i za porodičnu zonu. Srednji nivo je takođe prostor za spavaću sobu i radni prostor vlasnika, što podrazumeva veliku otvorenu terasu koja povezuje ova dva prostora. Zahvaljujući gredi dugačkoj 7,93 metara, ova superjahta ostaje prozračna i lagana, nudeći više prostora za relaksaciju sa ležaljkama za sunčanje i nameštajem, kao što je na prostranom gornjem spratu. Spuštajući se dole kroz brod, prostor trupa se otvara kako bi produžio platformu sa bazenom, obezbeđujući korisnicima bazen za skokove i prostranu ‘plažu’.

fotografije i video: Wider Yachts https://www.youtube.com/watch?v=v6lW9uzLtVk tekst Ego


www.ego-magazine.com

026/027 NOVOSTI

“Watch Urbane” LG sat Sa namerom da na manifestaciji Mobile World Congress 2015 otkriju novi dizajn, kreativci LG osmislili su “Watch Urbane” koji su ovaj simbol prestiža namenili sofisticiranim osobama kosmopolitskog duha koje žude za stilizovanim smartwatch proizvodom. Luksuzni predmet, sav u metalu, upakovan u telo od nerđajućeg čelika, presvučen dvojako - ili srebrnom ili zlatnom prevlakom, uz odgovarajuću kožnu narukvicu koja naglašava klasični izraz i sveukupnu pojavnost. Kao nastavak linije “watch R”, ali uz mnogo formalniji izgled, prikladan podjednako i za dame i za gospodu, (zahvaljujući varijanti sa tanjim profilom). Juno Cho, predsednik i generalni direktor LG Electronicd Mobile Communications Company, smatra da najnoviji dizajn sa svojim smart karakteristikama savršeno dopunjuje prethodne “G” i “G watch R” proizvode, koji su bili oblikovani za nesto opušteniju dnevnu varijantu i fizički aktivnije klijente. LG Watch Urbane je veoma važan deo strategije ove kompanije, dosledne u nameri da razvije nosive uređaje koji se pojavljuju u prepoznatljivoj formi uobičajenih predmeta svakodnevice, a ne kao elektronski gedžeti. Slično prethodnicima, i ovaj “merač protoka vremena” opremljen je OLED displejem punom površinom kružne plastike, koji se napaja baterijom od 410mAh, uz intuitivni touch kroisničkim interfejsom, kompatibilan sa uređajima koji podržavaju android 4.3 ili naprednije. Uz zaštitu od prašine i vodo-otpornost stepena IP67, sat je opremljen i senzorom koji meri puls nosioca narukvice (PPG ili optički plethysmogram, tj. photoplethysmography), što je dokaz više da je dizajniran i za aktivnije periode dana.

Fotografije: LG https://www.youtube.com/watch?v=mwJJnO7GNKo tekst Ego


www.ego-magazine.com

028/029 NOVOSTI

NEW COPPER kolekcija Tom Dixon

Omiljeni britanski dizajner Tom Dixon lansira svoj najnoviji komplet predmeta za sto uključujući bakarni stoni pribor, heftalice, vaze i tegle od uveličavajućeg stakla sa poklopcem. Spremni da budu predstavljeni na pariskoj izložbi Maison & Objet ovog meseca, mali predmeti za dom i kancelariju koje je Dixon dizajnirao proizvedeni su od različitih tipova metala i jednostavno su fantastični!

http://www.tomdixon.net/eu/ tekst Ego


030/031

Ego magazin Glavni i odgovorni urednik: Ljubomir Janković It + web: Petar Vlaisavljević Asistent urednika: Dostana Janković Novinar: Jelena Blagojević Fotografija: Rade Kovač, , Ljubomir Janković

Naslovna stranica Ego magazina,

restoran 1905

dizajn Aleksandar Rodić

Fotografija Rade Kovač www.radekovac.com

EGO MAGAZIN RASPISUJE GODIŠNJU NAGRADU ZA NAJBOLJI RAD U OBLASTI ARHITEKTURE I ENTERIJERA ZA 2014-TU GODINU U KATEGORIJAMA : 1.PROFESIONALCI 2. STUDENTI [ DIPLOMSKI RAD ILI IZVEDENO DELO] VIŠE INFORMACIJA OD 5. APRILA 2015. GODINE NA WWW.EGO-MAGAZINE.COM

foto: Milan Josipovic , http://greybox.rs/ Poštovani čitaoci, Pred Vama je peti broj PDF izdanja Ego magazina. NOVI BROJ IMA NEŠTO VIŠE STRANICA NEGO PRETHODNI. ODLUČILI SMO DA PRIKAŽEMO NEKOLIKO NOVIH UGOSTITELJSKIH OBJEKATA U BEOGRADU. ODABRALI SMO PET ENTERIJERA, SVAKI OD NJIH JE PREDSTAVNIK ODREĐENOG STAVA U KREIRANJU PROSTORA. IMAMO I NEKOLIKO PRIKAZA VRLO USPELIH OBJEKATA KOJI SE NALAZE U SRBIJI, CRNOJ GORI, ŠPANIJI I PORTUGALIJI. U RUBRICI DIZAJN PRIKAZALI SMO GUMENE ČAMCE KOJI SE PROIZVODE U SRBIJI. ZA RUBRIKU INTERVJU GOVORE SOFIA BORGES, BRANKO STARČEVIĆ, DRAGAN UNIĆ, ROGER BUNDSCHUH. UPRKOS PROBLEMIMA SA KOJIMA SE SVAKODNEVNO SUOČAVAMO, ČINI MI SE DA KREATIVNA SCENA POKAZUJE IZUZETNU VITALNOST I SNAGU DA PREVAZIĐE PREPREKE KOJE JOJ STOJE NA PUTU. UVEK POSTOJE DOBRA REŠENJA, SVE ZAVISI SAMO OD NAS. Ljubomir Janković

ego-magazine is proud to announce the first annual competition for the best work of architecture and interior design in 2014. IN THE following categories: 1. work of professionally qualified person or studio, 2. work of a student (realized or master degree project) more info will be available from APRIL 5, 2015. WWW.EGO-MAGAZINE.COM


www.ego-magazine.com

032/033 NOVOSTI

Rimske roletne savršen izgovor za preuređenje potkrovlja

VELUX Preuređenje doma je jedna od najpopularnijih zabava među ženama danas. Kreativnost je uvek na prvom mestu, pa su samim tim i neophodni dekorativni elementi u svakodnevnom dizajnu, počevši od nameštaja do sitnih predmeta. Tradicionalno, roletne nikada do sada nisu ispunjavale ove kriterijume. Predstavljanjem potpuno nove i jednistvene kolekcije rimskih roletni, VELUX je našao način da zadovolji prvenstveno one kojima je dizajn i enterijer doma na prvom mestu. U tom cilju, ova VELUX kolekcija roletni nudi dve nove atraktivne karakteristike: zaobljeni i ženstveni dizajn s veoma mekim platnima koja do sada nisu korišćena i novi izbor boja i desena koji prati najnovije evropske trendove. Nove, meke i lepe tkanine takođe imaju i nove strukture, neutralnih boja tako da mogu da upotpune svaku prostoriju. Sada možete da odaberete između mekih boja, struktura i nekoliko efekata koje pružaju, kao što su tkanine za zatamnjenje i usmeravanje svetlosti, transparentne tkanine za predivne svetlosne efekte ili neprozirne tkanine koje ublažavaju dolazeću svetlost. VELUX rimske roletne su novi inspirativni proizvodi za sve kreativce jer podstiču maštovitost i otvaraju mogućnost višestrukog izbora boja, materijala i ostvarivanja dekorativnih svetlosnih efekata. Platna i materijali na roletnama su zamenjivi, a u ponudi se nalazi čak 20 atraktivnih boja i desena, što vlasnicima krovnih prozora daje mogućnost da biraju kakav ambijent i karakter svog potkrovlja će napraviti. Ove roletne su elegantne i dekorativne, s delikatnim propuštanjem svetlosti. Imaju bočne vođice kao i mogućnost postavljanja u željeni položaj. Veoma brzo se ugrađuju uz pomoć jedinstvenog VELUX Pick & Click ™ sistema i savršeno se uklapaju s vašim VELUX prozorima. Na domaćem tržištu će biti u prodaji od aprila 2015.

fotografije: VELUX.RS tekst VELUX.RS


034/035

www.ego-magazine.com

Kulturno-turistički kompleks “Terra Panonica” / Kuća C i Kuća D


036/037

www.ego-magazine.com


038/039

www.ego-magazine.com


040/041

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

042/043

studio

autori projektni tim: Dijana Novaković dia, Maja Trbović dis, Aleksandra Nikitin dia, Dušan Nenadović Mr. arh. saradnici: Ljiljana Rodić - Bodrožić projekat konstrukcije: Mega Plus, Beograd realizacija: 2014. lokacija: Mokrin, Kikinda, Srbija fotografije: Relja Ivanić za potrebe magazina obrađen je tekst Miodraga Ninića U vojvođanskom mestu Mokrin, blizu Kikinde, realizovane su Kuća C i Kuća D, u okviru imanja “Terra Panonica”. Taj kulturno-istorijski kompleks, projektovan je za raznovrsne aktivnosti, od kreativnih do onih čiji je cilj opuštanje i uživanje. Programom je fokus usmeren na projekte iz oblasti kulture, dizajna, edukacije, agrokulture i društvenog razvoja. Kompleks je podignut na placu nekadašnjeg ruralnog poseda; upravo iz tog razloga su na osnovu originalnih zdanja determinisani i pozicija i volumen novih objekata, dok se odnosi između funkcionalnih celina direktno naslanjaju na gradivnu logiku lokalnih ruralnih domaćinstava. Nastavak ove dve kuće čine sledeći objekti: reprezentativni smeštaj Kuća A, kancelarije “Terra Panonica” u Kući B i još jedan objekat za smeštaj, Kuća 23. Kuća C i Kuća D dizajnirane su za kreativne i kulturološke aktivnosti. Zauzimaju iste pozicije koje su imale srušeni objekti prethodnog seoskog domaćinstva, usmerena prema centralnoj zoni placa i to u snažnoj korelaciji. U formi, konstrukciji i materijalizaciji, one asociraju na pomoćne šupe savremenih seoskih domaćinstava, koje su najčešće samo limom natkriveni delovi dvorišta. Prateći isti koncept i enterijeri oba zdanja nose dizajn koji sugeriše “sklonište pod nadsrešnicom” više nego atmosferu zatvorenog unutrašnjeg prostora. To je još više naglašeno primenom identične materijalizacije opne spolja i iznutra.


044/045

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

046/047

Kuća C predstavlja tačku sticanja iskustava - mesto susreta - za sve: umetnike koji odsedaju i stvaraju na imanju, kao i za posetioce koji se odmaraju i vikendaše. Osmišljena je kao potpuno otvoren multifunkcionalni prostor, za krajnje raznovrsne događaje: prezentacije, snimanja, koncerte, izložbe, degustacije,... Mobilni delovi enterijera, ostrvo sa radnom povrsinom koje se rotira, potom velika klizna vrata na fasadi - koja ob

jedinjuju plato unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora sa povrtnjakom, sve to čini Kuću C veoma prilagodljivom različitim aktivnostima. E sad, zavisno od pozicije rotirajućeg radnog ostrva, kao i kuhinjske niše - da li je otvorena ili sklopljena, menja se i vizuelna impresija o enterijeru - balansira od neke tople atmosfere dnevnog boravka ili kafeterije, do hladnog ambijenta ogoljenog izložbenog prostora. Tako opremljena unutrašnjost,

oblikovana je za najrazličitije manifestacije - koncerte, degustacije, promocije, izlaganje, pa sve do kafeterija ili mesta za predah; dizajnirana sa namerom da podseća na lokalne šupe i nadkrivene delove dvorišta, omogućava ostvarenje intenzivnog kontakta između enterijera i eksterijera, sasvim čitljiv i razumljiv doživljaj lokalnog konteksta i okruženja. površina pod konstrukcijom: 356m2 konstrukcija: čelični ramovi

Kuća D je univerzalna radionica, dizajnirana za razne oblike kreativnog rada. Savremeni prostor za dizajnere, izvođače i istraživače, osmišljena kao integralni dvoetažni prostor kroz koji se slobodno kreće. Prizemlje je oblikovano kao integrisani prostor u kojem se odvijaju manuelni radovi materijalima poput keramike, drveta i metala, dok je gornja etaža namenjena radu na računaru, konferencijama i sastancima. Lagana

metalna struktura, oslonjena o stubove sa zasebnim stepeništem, funkcioniše jednako i kao integralni deo objekta i kao njegova ekstenzija u dubinu placa, te tako formira terasu, odnosno radnu površinu na otvorenom i na prizemnom i na gornjem nivou, čime je kapacitet radionice značajno proširen tokom letnjeg perioda. Geometrija Kuće D nastala je obradom teme ambara, kakav se nekad nalazio na istom mestu, baš kao i prefab

rikovana pomoćna prostorija susednog domaćinstva u neposrednom okruženju. Zgrada je realizovana pojednostavljenim formama, “na sopstvenim nogama”, izdignuta sa tla, sa idejom da nadvisi samo deo imanja. Površina pod konstrukcijom (sa terasom): 435m2 konstrukcija: čelični ramovi


048/049

www.ego-magazine.com


050/051

www.ego-magazine.com


052/053

www.ego-magazine.com


054/055

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

056/057 KUĆA C

KUĆA D

POREČNI PRESEK OSNOVA PRIZEMLJA

SITUACIJA

OSNOVA PRIZEMLJA

POREČNI PRESEK

OSNOVA SPRATA

OSNOVA SPRATA

PODUŽNI PRESEK

PODUŽNI PRESEK


www.ego-magazine.com

058/059 A R H I T E K T U R A

VILA «S, M, L» Montenegro Objekat: VILA « S, M, L» , Montenegro Mjesto: Krasici, Opština Tivat, Program: Porodično stanovanje Površina: P objekta- 1345.0 m2, P lokacije - 1.818 m2 Godina: 2014 Autor: studio Synthesis architecture & design, Podgorica, Vodeci projektant: Mr Sonja Radovic- Jelovac dia, Projektanti: Nikodin Zizic dia , Marija Jakic dia saradnici : Ivana Stamatovic dia, Lela Redzepagic dia, Bojan Stankovic dia, Milic Djerkovic dia, strucni nadzor: Predrag Babic dip.ing.gradj.

tekst Mr Sonja Radovic Jelovac dia fotografije: Slaven Vilus


060/061

www.ego-magazine.com


062/063

www.ego-magazine.com


064/065

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

066/067

studio Synthesis Lokacija novoizgradjene vile “S, M, L” se nalazi neposredno uz obalu mora na južnoj obali Tivatskog zaliva, u Karšićima, sa nesmetanim pogledom na zaliv. Pored relativno gusto izgradjenih i planiranih struktura u okruženju vila uživa solidne distance od susjednih parcela što joj omogućava potrebnu intimnost ali ne i potpunu izolovanst. Objektu se može pristupiti sa kopnene i morske strane tj. sa obalnog šetališta, što je znacajno uticalo na kreiranje koncepta i težnji da se ostvari integrisanost i fruibilnost različitih tematskih cjelina u parteru. Zapravo je incijalni koncept “mikro” urbanizma bio rezultat prije svega, definicije otvorenih površina na lokaciji, funkcija i tema, kao i mogucnosti njihove transformacije i povezivanja situacijama i potrebama korisnika. Osnovna forma objekta je generisna glavnom osom u pravcu sjevero-istok / jugo-zapad koja “okuplja” najvažnije programske cjeline i povezuje dva glavna pristupa lokaciji. Pored svoje komunikativne uloge, osa je zančajna po brojnim pejzažnim i scenografskim sekvencama koje se linearno odigravaju, otvaraju, i povezuju sa sadrzajima u prizemlju vile, kao i drugim ambijentima u parteru (mediteranski vrt, bazen, atrijum, ponta i lungo mare). U oblikovnom smislu, dominiraju dva medjusobno udaljena korpusa visine 9m, različitog karaktera. Prvi je “statičan”, povučen prema ulzanoj zoni kompleksa vile dok je drugi pokrenut, “lebdeći” koji je u neposrednoj blizini mora. Dinamizam struktura “smiruje” niski prizemni linearni korpus koji se proteže duž osnovne ose i zajedno sa njom predstavlja vezivno sredstvo predstavljenog koncepta u formalnom i funkcionalnom smislu. Funkciju vile definise nekoliko zona: dnevna, sa pratećim servisnim prostorijama organizovane su na koti ulaza; na spratovima se nalaze noćne zone, sobe sa kupatilima i prostranim terasama; u suterenu su proširene dnevne zone namijenjene relaksaciji i zabavi vezane za donji nivo terasa, dok su u podrumima tehničke i pomoćne prostorije. Za materijalizaciju objekta su korišteni kvalitetni savremeni materijali sa odgovarajućim karakteristikama za uslove primorja, otporni na povećanu vlažnost, insolaciju i salinitet. Fasada je ventilirajuća sa oblogama od drvenih talpi tipa Ipe i kamenim pločama tipa Travertino noce i Travertino classico, kao i drvenim pokretnim žaluzinama. Koncept dinamične, segmentirane volumetrije, ako i skladne tamne materijalizacije, umanjuje utisak o njenoj veličini, predstavlja novi “landmark” i primjer uspješne integracije u senzibilni pejzaž tivatskog zaliva.


068/069

www.ego-magazine.com


070/071


072/073

www.ego-magazine.com


074/075

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

076/077 A R H I T E K T U R A

Vrtić “Tesla - Nauka za život”

projektni biro: Dva: studio lokacija: Novi Beograd, Srbija autorski tim: Aleksandar Vuja, Milan Đurić, Milka Gnjato površina: 1 890m2 godina realizacije: 2013. fotografije: RElja Ivanić


078/079

www.ego-magazine.com


080/081

www.ego-magazine.com

STUDIO DVA Specifične odlike ove lokacije potiču iz modernističke postavke samog novobeogradskog urbanističkog miljea. Ekstremna modernizacija primenom principa Le Korbizijeovog “Ozarenog grada” prekinuta je takozvanom “investitroskom”, zapravo - arhitekturom preduzimača čiji je pristup prevladao poslednjih nekoliko decenija. Jedan od ishoda tog konflikta je i taj da su novoformirane, isfragmentisane parcele u upadljivoj disproporciji u odnosu na zatečene strukture. Pre svega, lokacije namenjene funkcijama koje su komplementarne stanovanju, poput obrazovnih ustanova, po mnogo čemu su podcenjene, umanjene. Tako je bilo i sa ovim placem za vrtić. Upravo ta, uz sledeću činjenicu - da je u neposrednoj blizini saobraćajnica visokog intenziteta, dominirale su procesom projektovanja i oblikovanja. Kružna forma se nametnula kao najadekvatniji odgovor na gustu izgrađenost okruženja i intenzivno kretanje vozila u zaleđu objekta predškolske ustanove. Deo koncepta čine i elementi kontrasta - dualitet i sinteza. Iz perspektive širokog i prometnog bulevara, građevina deluje kao zaobljena forma - ovojita, “sklupčana” i neutralna; nasuprot tome, sa prilaznog platoa, veliki pravougaoni delovi usecani su iz kružne osnove, te je arhitektura otvorena i struktuirana. Uvođenjem spoljne rampe kružne trajektorije, dobijeno je mnogo u doživljaju prostora i njegovom kvalitetu; dečici je omogućeno sticanje iskustva uspostavljanja korelacije između izgrađenog/neizgrađenog, odnosno punog/praznog, kao i proživljavanje naglašene dinamike kretanja unutar samog objekta. Zgrada vrtića je osmišljena kao energetski efikasan objekat, te je opremljena geotermalnom pumpom koja obezbeđuje pun kapacitet za grejanje čitavog objekta. Svi otvori i primenjeni materijali ispunjavaju najviše energetske standarde. Zgrada je otvorena ka jugoistoku, da bi upila što više sunčeve energije, dok zakrivljena zaleđina, baš kao i druga fasada sačinjena od talasastog lima, umanjuju toplotne gubitke. Bruto površina vrtića iznosi 1,890m2 na placu od 3,600 kvadrata. Sa ukupno 14 prostornih jedinica namenjenih deci, od kojih je svaka 55m2 površine, sa zajedničkom centralnom zonom koja se proteže kroz dve etaže (površine 150m2) i uz pomoćne prostorije poput kuhinje, soba za vaspitače i dadilje, toalete, tuševe i garderobe za zaposlene (koji pokrivaju površinu od 200m2). Glavni ulaz tangira centralnu zonu hola. Zajednička prostorija ima multifunkcionalnu namenu, a u planu zauzima deo koji spaja igraonice sa jedne strane i sa druge - pomoćne prostorije, kuhinje i sobe vaspitno-medicinskog osoblja. Na prvom spratu, dečije sobe postavljene sa leve i desne strane, povezane su zakrivljenim mostićem, čija je funkcija istovremeno i da artikuliše organizaciju enterijera unutar hola. Sve smeštajne jedinice na prizemlju (četiri za vrtićki uzrast i dve za pripremnopredškolski) imaju direktan izlaz u dvorište. Boravak na otvoren oplemenjen je mobilijarom za igru mališana. Na spratu su jedinice namenjene jaslenom uzrastu, sa balkonima - otvorenim lođama. Pristup jaslama je dvojak: unutrašnjim stepeništem ili spoljnom rampom oko polukružne fasade, omogućavajući direktan ulaz kolicima. Neutralne strukture unutar objekta predškolske ustanove, dizajnirane su kao pročišćena pozadina za neku buduću scenu, sa namerom da se deci dozvoli da “osvajaju” okruženje sopstvenim intervencijama.


082/083

www.ego-magazine.com


084/085


086/087

SITUACIJA

POPREČNI PRESEK

PRVI SPRAT

TREĆI SPRAT


088/089

www.ego-magazine.com

ArquipĂŠlago - Centar savremene umetnosti


090/091

www.ego-magazine.com


092/093

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

094/095

Menos é Mais Arquitectos João Mendes Ribeiro Arquitecto projektni biroi (dva): Menos é Mais Arquitectos, João Mendes Ribeiro Arquitecto lokacija: Ribeira Grande, Portugal autori: Francisco Vieira de Campos (João Mendes Ribeiro Arquitecto), Cristina Guedes, João Mendes Ribeiro (Menos é Mais Arquitectos) projektni tim čine: Inês Mesquita, Cristina Maximino, João Pontes, Luís Campos, Ana Leite Fernandes, Mariana Sendas, Pedro Costa, Inês Ferreira, João Fernandes, Ricardo Cardoso, Óscar Ribas, Ana Cerqueira, Joana Figueiredo, João Branco, Filipe Catarino, António Ferreira da Silva, Cláudia Santos, Ana Rita Martins koordinacija: Adalgisa Lopes, Jorge Teixeira Dias površina: 12,914m2 godina realizacije: 2014. fotografije: José Campos projekat konstrukcije: Hipólito Sousa, Pedro Pinto (SOPSEC,SA) projekat električnih instalacija: Raul Serafim (Raul Serafim & Associados, Lda) projekat protivpožarne zaštite i bezbednosti: Maria da Luz Santiago (Raul Serafim & Associados, Lda) projekat mašinskih instalacija (klimatizacija): Raul Bessa (GET) projekat hidruličnih instalacija: Diogo Leite, Filipe Freitas (SOPSEC,SA) projekat postrojenja za gas: José Pinto (SOPSEC,SA) akustika: Rui Calejo (SOPSEC,SA) projekat pejzažne arhitekture: Ana Barroco, Rui Figueiredo konsultant za projekat mehanike bine: João Aidos konsultanti za izradu programa: Dr Elisa Babo (Quaternaire), Dr Miguel Von Haff Pérez, Dr Marta Almeida Centar savremenih umetnosti - Arquipélago, traga za rešenjem koje objedinjuje različite dimenzije i različite periode svih delova koji ga čine. To je trans-disciplinarni projekat čija je misija da kreira, proizvodi i umnožava nove talase kulture: prostor za razmenu - što ideja, što znanja, pa i za “razmenu” događaja.


096/097

www.ego-magazine.com


098/099

www.ego-magazine.com


100/101

www.ego-magazine.com


102/103

www.ego-magazine.com


104/105

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

106/107

Čitav dizajn Centra zadržao je industrijski karakter u celini, a posebno je naglašen dijalog između postojećeg zdanja nekadašnje fabrike alkohola i duvana - sa novom konstrukcijom (umetnički i kulturni centar, pomoćne prostorije, višenamenska hala za umetnost performansa, laboratorije i umetnička studija). Arquipélago je formirao svoj identitet balansiranjem između prapočetka kom

pleksa i dve nove umetnute građevine. Zadržavanjem nasleđene strategije postavljanja pomoćnih prostora uvećava prostornu efikasnost i hijerarhijsku funkcionalnost raznovrsnih zona unutar zatečenog fabričkog kompleksa. Novopodignuta zdanja absorbuju te tako neophodne funkcionalnosti, uz neke nove, posebne namene, koje nisu kompatibilne sa prostornošću nasleđenih objekata.

projekat Centra savremenih umetnosti ne naglašava razlike između starog i novog. Naprotiv, on traga za odgovarajućim delovima i delićima i izvlači ih uklapajući različita vremena, provlačeći forme i materijale građevina kroz slikarsku manipulaciju - zatečene su obeležene kamenom vulkanskog porekla, dok nove karakterišu apstraktne forme, očišćene od bilo kakve reference ili aluzije na bilo koji arhitek

tonski rečnik, izlivene u betonu sa lokalnim bazaltom, varijajući neprekidno teksture i reljefnosti površina, gradeći i dopunjujući masu dodavanjem praznih partija i trgova. Dizajn je u potpunosti privržen kvalitetu postojećeg, iskazujući tipološke varijacije - nove zgrade su postavljene tik uz postojeće na dostojanstven i odmeren način - podvlačeći sećanje na

arhitektoničnost datog perioda, dodajući novo bez narušavanja ili potčinjavanja konstruktivne prirode celine kao takve. Kontekst i samo okruženje doprinose autonomiji objekta. Novi program ponovo otvara stara zdanja, čineći ih smislenim u jednom tako perifernom regionu, po sred Atlantskog okeana. Arquipélago - Centar savremenih umetnosti, dodaje novu težinu kulturološkom

i socijalnom kontekstu u kojem je podignut. Novi Javni Prostor realizuje se u centralnom, kvadratnom trgu, na kojem se “art” oseća tako prirodno, dobro, brišući granice između privatne i javne sfere, rada i predaha, umetnosti i samog života.


108/109

www.ego-magazine.com

Prenosiva kuća à PH80


www.ego-magazine.com

110/111

projektni biro: Ábaton Arquitectura lokacija: Španija oprema: BATAVIA površina: 27m2 fotografije: Juan Baraja izvor: http://abaton.es Ovaj projekat prenosive kuće od 27 kvadrata, odmah spremne za uselenje, ÁBATON je sa ponosom predstavio 2013. Serija ÁPH80 je razvijena kao idealna stambena jedinica za dvoje, lako

prenosiva auto-putem i osposobljena za gotovo svaku podlogu. Same njene proporcije, rezultat su temeljne studije arhitektonskog tima ovog projektnog biroa, tako da su različiti sadržaji jasno diferencirani, a pri tom je vođeno računa da stanari osete punu atmosferu toplog doma. Primenjena je vrlo jednostavna, ali vrlo izdržljiva konstrukcija, sačinjena od materijala koji su izbalansirani i birani

zbog komfora koji pružaju. ÁPH80 je otelotvorenje svih ciljeva i principa za koje se ÁBATON i inače zalaže: uklapanje u prirodnu ravnotežu, jednostavnost i dobro zdravlje. Unutar tih 27m2 budući stanari ÁPH80 raspolažu sa 3 različita prostora (di menzije su 3 sa 9m): dnevni boravak sa kuhinjom (1), kompletno kupatilo (2), spavaća soba za dvoje (3). Zabatni zid je 3,5m svetle visine (visina enterijera). Sve

primenjene materijale moguće je reciklirati, birani su u skladu sa kriterijumima održivosti kojih se ÁBATON principijelno pridržava na svim projektima. Drvo je primenjeno duž čitavog rešenja ne samo zbog toga što balansira i deluje umirujuće, već i zbog hipoalergijskih karakteristika. Korišćena drvena građa dopremljena je iz kontrolisanih šumskih gazdinstava (biće planski pošumljena ponovo).

Tehnički podaci: spoljašnost je obložena drvenim pločama obrađenim sivim cementom. Oko konstrukcije nalazi se ventilirana fasada sa termoizolacijom od 10cm debljine. Konstrukcija od masivnog drveta prerađivana je u strogo kontrolisanim uslovima. Drveni paneli enterijera izrađeni su od španske jelovine, bajcovani belom. ÁPH80 je u potpunosti dizajniran i izrađen u Španiji. Vreme izrade iznosi 4 do 6 nedelja, a vreme

sastavljanja - jedan dan! Transport se vrši magistralnim putevima. Projektni biro trenutno razrađuje još jednostavnije serije, dodatne jedinice, koje bi se pripajale seriji ÁPH80, u cilju ostvarivanje svih potreba stanara, formiranja većih prostora i podizanju stepena raznovrsnosti rešenja.


112/113

www.ego-magazine.com


114/115

www.ego-magazine.com


116/117

www.ego-magazine.com


118/119

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

120/121 D O M

Kuća sa centralnom baštom, IZRAEL

Ova savremena vila za stanovanje nalazi se u Jafi, u južnom, najstarijem delu izraelskog grada Tel Aviva. Prema projektu biroa Henkin Shavit Architecture & Design, dovršena je 2014. Prizemna, podignuta na placu od 500m2, sa nekih 200m2 površine izgrađenog prostora koji je savijen u oblik slova “U” oko centralne bašte. Baš poput tradicionalnih arapskih kuća, prostorije su u grupama: zajedničke su kuhinja, trpezarija i dnevni boravak, kao i ograđeni stambeni prostor, dečije krilo obuhvata: porodičnu, potom spavaću sobu sa tuš-kupatilom, a roditeljsko: spavaću, kupatilo i radnu sobu.

Fux 34 /Henkin Shavit Architecture & Design fotografije: Aviad Bar-Ness tekst Dostana Janković dia


122/123

www.ego-magazine.com


124/125

www.ego-magazine.com


126/127

www.ego-magazine.com


128/129

www.ego-magazine.com


130/131

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

132/133

Fux 34

Henkin Shavit Architecture & Design Renoviranje je predato projektnom birou Henkin Shavit, a upravljali su Irit Henkin (vlasnica) i njen partner Zohaar Shavit. Zahvaljujući širokom dijapazonu referntnih objekata, oni su radove završili u vrlo kratkom roku, za svega mesec dana, sa naglaskom na par ključnih elemenata u enterijeru: završni materijali, oni primenjeni na podu i oblogama, primetni su već na ulaznim vratima, tu je sa dvoja krila kapije sljuštena postojeća boja, potom su rukom uglačana i zaštićena sjajnim lakom. Postojeća podna obloga bile su pločice od porcelana koje su prekrivene pažljivo biranim širokim tablama hrastovog parketa koji je utisnut u gazište. Kuhinjka radna ploča je pokrivena debelom hrastovom fosnom - kao jedinstvena daska za sečenje, zaštićena uljanim premazom. Funkcionalna i dekorativna rasveta usavršene su postavljanjem novog sistema. Lampa koja je okačena povrh kuhinjskog radnog dela kupljena je na “buvljaku” visi sa autobuske šipke da bi se izbeglo nepotrebno bušenje betonske tavanice, izvođenje radova na spuštenom plafonu, a sve da bi se istakla ne-standardna visina od 330cm. German light designer je zaslužan za opuštajuću atmosferu koju stvara izvor svetlosti u trpezariji, a na koji utiče kretanje vazduha, što od protoka spolja/unutra, a nešto i od crnog ventilatora dnevne sobe (italijanski brend Wortiche). Ready-made objekat, “sto za piljenje drveta”, koji su klijenti kupili godinama pre, postavljen je odmah prekoputa ulaznih vrata, da bi naglasio podelu između polujavnog i privatnog prostora. A sto koji se nalazi van zidova doma, sačinjen od hrastovih greda, postavljen je njemu paralelno. Starinska škrinja koju su nasledili od bake, našla je počasno mesto u roditeljskoj spavaćoj sobi, obnovljen i prefarban u belo, bojom koja je potom zapečena u peći (delo slikara Osnat-a), te sada ima funkciju i kao nosač TV ekrana. Od istog pretka nasleđena je i biblioteka (iz ‘50tih), koja je sad u bebinoj sobi. Slika “Textile and Art”, fotografkinje pejzaža Sharon Eliasi, okačena je paralelno sa kuhinjskom radnom površinom, što dodaje dubinu prostoru, kao neki zamišljeni prozorski otvor. Obzirom na veliku belinu koja ispunjava sve prostorije, za dnevni boravak je odabrana turska krpara (Carmel Carpets) koja svojim živim bojama i teksturom definiše jednu celinu. Slikarka Shiri Les je autor dve upečatljive slike - jedna krasi ulazni hol, a druga boravak. Dizajn enterijera čitave kuće fokusiran je oko prirodnih materijala i uprošćenog dizajna, što je rezultiralo ravnotežem koja dominira odnosom između spoljnog i unutrašnjeg prostora.


134/135

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

136/137 D O M

FvF stan

Vitra & Freunde von Freunden Švajcarski proizvođač nameštaja i opreme, Vitra, i internacionalna publikacija Freunde von Freunden, otvorili su svoj prvi zajednički stan u Berlinu. Šta nudi ovaj “FvF Apartment by Vitra”? Uvid u svet kolaža sačinjenog od Vitra proizvoda, i to uživo! Vitrin dizajn, odnosno - više njih, preko 500 “portreta” u više od 70 gradova sa web-sajta FvF, od klasične Eames Lounge Chair do savremene Slow Chair (by Ronan&Erwan Bouroullec), nekako su prirodno uvek prisutni. Isti principi Vitra kolažiranja primenjeni su i na ovom stanu: slobodna kompozicija opreme i nameštaja u okviru jasne prostorne strukture. Zgodno je što su u ovom stanu izloženi i komadi finskog brenda Artek (iz 2013). Ovaj apartman je istovremeno i izraz elektronske publikacije FvF, prostor za prijatelje i partnere koji se na tom mestu okupljaju i izražavaju svoju kreativnost. Jer - ovde se u realnom prostoru i vremenu nudi odgovor na pitanje: kako živi digitalno orijentisana generacija, ova kojoj je kreativnost, održivost i mobilnost važnija od statusa? Stan od 65m2 na Mulackstrasse ima istorijsku vrednost, obnovljen je i dizajniran pod dirigentskom palicom FvF i dvoje dizajnera enterijera Etienne Descloux i Katrin Greiling. Rekonstrukcija je rađena sa idejom da prostor bude adaptibilan za najraznovrsnije i često sasvim neočekivane namene i scenarija - upravo onako kako svoju svakodnevicu žive mladi mobilni kreativci. “FvF Apartment” je ne samo platforma za inovativne proizvode saradnika i partnera, već i sasvim jedinstvena adresa za radionice, promocije, prezentacije, izložbe, proglašenja i uručenja nagrada, pa cak i snimanje promotivnih spotova.

tekst Dostana Janković dia izvor: http://www.freundevonfreunden.com/apartment/


138/139

www.ego-magazine.com


140/141

www.ego-magazine.com


142/143

www.ego-magazine.com


144/145

www.ego-magazine.com


146/147

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

148/149 I N T E R V J U

SOFIA BORGES

EGO: Molim Vas, predstavite se. BS: Ja sam Sofia Borges, radim za Gestalten u svojstvu urednika arhitekture, a takođe sam i jedan od osnivača i partner u dizajnerskom birou Affect Studio koji smo Bjørn Hoffmann i ja formirali pre par godina. EGO: Šta je Gestalten? bs: Pa sad, Gestalten postaje mnogo toga u poslednje vreme, ali je začet kao izdavačka kuća. Stvaramo izdanja koja istražuju fenomene vizuelne kulture, sad imamo i umetničku galeriju u okviru našeg prostora u Berlinu, takođe posedujemo i lokacije za izlaganje umetničkih i raznih drugih proizvoda.

fotografije: Ljubomir Janković tekst: Ljubomir Janković


150/151

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

152/153 EGO: Pominjete Gestalten galeriju u okviru berlinskog Bikini centra? SB: Da, da, upravo smo otvorili novi prostor i to u okviru Bikini centra u Berlinu. Ovaj je fokusiran na brendiranje lajfstajla. Otvaramo se ka novoj publici, obraćamo se novoj ciljnoj grupi. EGO: 25hours Hotel je ostvarenje oblikovano popularnim arhitektonskim jezikom? SB:Izgleda da je veoma popularan, a takav je naročito Monkey Bar, iako zapravo Gestalten kafe ima bolje vizure, lepši pogled! EGO: Koji je povod Vaše posete Beogradu, ovo je prvi dolazak u prestonicu? SB: Da, prvi put sam u Beogradu. Ljudi iz organizacije festivala BINA su se obratili Gestalten-u. Došli su do knjige Going Public i poželeli da naprave izložbu tim povodom. I mi smo veoma uzbuđeni zbog saradnje, jer se tema poklapa sa ovogodišnjom Nedeljom arhitekture. Dakle, ovde sam došla da bih pričala o izložbi koja je organizovana povodom knjige; a oni (BINA) su napravili selekciju projekata. Govoriću o dve teme - o izloženim radovima i o idejama o javnim prostorima u načelu. EGO: Ljudi sada sve više koriste raznovrsne uređaje, tkz. gadžete. Kako Vi vidite da će se novonastale promene u komunikaciji odraziti na javne prostore u sadašnjem trenutku? SB: Ja smatram da ljudi danas komuniciraju na način koji je veoma lišen bliskosti, te upravo stoga vidim javne prostore kao inspiraciju za ostvarivanje mnogo smislenije veze između ljudi i upravo su zato značajna javna mesta u gradu. Želja za ponovnim uspostavljanjem veza je sve snažnija, ne samo uspostavljanje kontakta sa okruženjem, već je rastuća i potreba da se međusobno povežemo. Zbog toga je ova tema sve značajnija. Čak i ako se i ne ponašamo tako baš sve vreme, mi ipak žudimo za smislenim vezama. EGO: Ali kako da stvorimo fizičku granicu između stvarnog prostora i onog virtuelnog na javnim površinama u gradu? SB: Mislim da pravi izazov leži u zadatku da ljude podstaknemo da gledaju jedni ka drugima, te da se osvrnu oko sebe, da imaju autentučan doživljaj, a ne samo da gledaju u ekrane.

Na neki način, novi javni prostori imaju za metu mnogo više ciljeve, jer imaju veze sa stvaranjem mnogo snažnijeg emotivnog uticaja. EGO: Vi ste ekspert za trendove. Kako bi ste opisali naredne godine, kako vidite sledećih tri do pet leta? SB: Možda sam previše romantična, ali verujem da - što nam je tehnologija bliskija, to je sve snažniji i jači trend kojim joj se odupiremo! Sve je postalo prezasićeno - mediji su kud god se okreneš! I onda, barem ja to tako vidim, pogotovu iz ugla maloprodaje, sve je traženija roba koja je kreirana personalizovano, po meri, sve te neke rukom stvarane prostorne senzacije. I to je ono što “skida” ljude sa mobilnih, sa tableta, to je ono što ih vraća u realno okruženje sa mnogo kvalitetnijim čulnim doživljajima. Smatram da je ideja o “limited edition” (ograničenoj seriji) sve popularnija - to su ti “predmeti obožavanja” i prostori za kojima čeznemo. U budućnosti neće sve biti usmereno na to da se generičke aplikacije zalepe baš na svaki ćošak. Biće i onih sasvim jedinstvenih, možda i skrivenih prostora grada, do kojih idete iznalazeći nešto novo i to ne samo u prostoru, već i u razumevanju sebe samih. EGO: A koji će to materijali biti popularni u budućnosti? SB: Ono što mi se čini interesantnim jeste: nisu potrebni skupi materijali da bi ste kreirali fantastične efekte. Moguće je realizovati novu senzaciju primenom sasvim jednostavnih elemenata, poput recikliranih kutija za transport, papirnih kesa, slame... jednostavno - uzmete nešto obično i pretvorite ga u nešto dosad neviđeno, postavite ga u drugačiji kontekst! EGO: Drugačije značenje primenom prepoznatljivih formi u novom okviru? SB.: Tačno tako! EGO: Radite i u Berlinu i u Los Anđelesu; vešti ste u primeni različitih kompjuterskih programa za crtanje - u kom smeru vidite dalji razvoj arhitekture? SB: Eh, ja mislim da arhitekturu potresa globalna kriza i to najviše u mestima poput LA - koji je prezasićen arhitektama - ima previše dobrih škola i puno ljudi diplomira svake godine, a posla nema toliko. Situacija jeste malo bolja. Dobro

je kada imate svoj biro, mada je stvaranje autorskih rešenja ipak mnogo teže. EGO: Kako se to odražava na društveni status arhitekata u savremenom trenutku? SB: Bila sam u Tjanđinu, u Kini, na njihovom Univerzitetu, vodila sam radionicu. I oni tamo još uvek neguju taj klasični odnos prema arhitekturi, prema kojem je ona deo grupe velikih umetnosti - znate: filozofija, nauka, arhitektura... to je to uzdizanje na pijedestal. Međutim, od svega toga, preostalo je samo uvreženo mišljenje da je biti arhitekta nešto tako “tajanstveno”. U Americi još uvek važi stereotip da su arhitekte neki tamo lepo doterani, dobro plaćeni i s ukusom obučeni ljudi. Ljudi se drže takvih ideja, pogotovu u filmskoj industriji. A to je totalna izmišljotina! Nema nikakve veze sa borbom za opstanak u kakvoj se arhitektonska profesija trenutno nalazi. Teško je. Mnoge moje kolege su nezaposlene i to već duži vremenski period. Možda je u mestima poput Kine ili Dubaija više prilika, ali tamo nećete raditi za sebe. Sve zavisi... EGO: Koji ili kakav “tip arhitekte” je trenutno najtraženiji na tržištu? SB: Pa ja predpostavljam - ljudi sa puno iskustva u izvođenju, oni koji brzo realizuju projekat (to je najvažnije). Malo je potražnje za umetničkim u arhitekturi. Najveći broj ljudi želi samo zgradu, objekat, a ne umetničko delo! A u tome i leži problem - u razlici između onoga što nas uče u školama i onoga što se realno dešava. Jer, uče nas da budemo vrlo angažovani, strastveni umetnici, koji poseduju neku neponovljivu viziju, a kad izađeš iz škole - nikom ne treba taj “tvoj izraz”! I baš je interesantno to što - gdegod je realizovan taj umetnički aspekt u arhitekturi, ljudi su odreagovali pozitivno; iako to više nije prioritet biznismenima, iako to njima nije važno, jer u to ne žele da ulažu ni vreme ni novac... Traži se kompromis. EGO: Da, da, ali sa druge strane - Morphosis stvara u Americi, po objektu pravi toliko detalja da bi od jedne fasade mogao da napraviš pet... SB: Nemam ništa protiv istraživanja. To je način na koji se razvija profesija. Ono što jeste važno - to je: ostati ob

jektivan, te priznati kada takvi eksperimenti “ne rade”. Problem nastaje zbog “nepogrešivosti autora”, zbog nedostatka kompromisa, zbog toga što neki nikada neće odustati ni od jedne svoje ideje, čak i kad to više nema nikakvog smisla. Dakle, na na neki način, ja budućnost arhitekture vidim samo kroz dijalog sa ljudima za koje radimo, to je jedini način da preživimo. EGO: A da li Vi verujete u demokratska rešenja? SB: Moram da verujem! Inače - nećemo opstati. Baš sam skoro gledala slike iz Pekinga - nebo se više i ne vidi, sve se smračilo. Dakle, gradite brzo, gradite slepo, ali to nije održivo - stići će vas kad-tad. Njih je stiglo mnogo ranije nego što su se nadali - ni sunca više ne vide. Nešto mora da se menja. Još uvek sve funkcioniše. Biće kao onomad, kada smo imali veliki arhitektonski mehur - svi su zidali ikonično, sve je cvetalo i onda je i Dubai nikao ni iz čega... sve je to izgledalo dobro, ali... EGO: Da li se Vama dopada arhitektura Dubaia? SB: Mislim da je Dubai eksperiment koji fascinira - zbijeni mikrokosmos u sred pustinje. Tačno se vidi linija na kojoj prestaje pesak i počinje grad. I potpuno je jasno, nikoga neće obmanuti - sve je privremeno, ništa nije trajno. To je što je - za sad - a možda će se dogoditi još jedna ekspanzija za nekih 15tak godina, ali sve ima svoja ograničenja, pa čak i Ostrva palminog drveta. EGO: Ali sve toliko zavisi od dotoka novca, dok ga ima - biće i “grada”, a šta kad ga nestane - ništa nije održivo? SB: Hm. Jedna od bitnih i velikih razlika između arhitekte i umetnika leži u činjenici da arhitekte ne mogu da rade samo za sebe i zarad svog dela. Arhitekte bi trebalo da budu odgovorne prema ljudima,a to znači da kad nema klijenta - nema šta ni da se radi! A to se održava i na svetsko tržište. To je upravo razlog zbog kojeg je arhitektura među profesijama koje će se najsporije oporaviti od ekonomskog sloma. EGO: A kako doživljavate arhitekturu Berlina? SB: Verujem da neću pobrati simpatije zbog ovoga, ali smatram da je Berlin, bar u arhitektonskom smislu, jedan od naj-

NEinspirativnijih gradova kojih mogu da se setim! Ono što ja najviše volim u vezi Evrope, pogotovu kao amerikanka, jeste - koliko tu ima veličanstvene istorije, koliko prelepih arhitektonskih dela još uvek opstaje na toliko različitih mesta i - nemojte me pogrešno shvatiti - ima je i tamo još uvek, pogotovu na istočnoj strani Berlina, ali toliko toga je zbrisano ratom i zamenjeno neko vrstom čuvene germanske efikasnosti, primenjene na arhitekturu... čak i Bikini Berlin koristi isti model. Ne znam, nekako ne nalazim da je Berlin (barem ne vizuelno), dirljivo mesto. Jednostavno - sterilan je i hladan. EGO: ... pa dobro, Pariz je možda uspešniji model... SB: Pariz? Jao, ja tako vooolim Pariz (tipičan “Amerikanac u Parizu” uzdah, potom osmeh)... Pa i ovde je lepo, i ovaj grad je šarmantan... EGO: Da, mi smo veoma siromašni i veoma šarmantni... Ali, ključ i leži u šarmu, a ovde ga ima dosta! EGO: Koju od kompjuterskih veština kojima vladate najčešće primenjujete da vizuelizujete svoje ideje? SB: Definitivno Rhino i Maya, a potom i Illustrator, kao i ostale iz kreativnog paketa Adobe - oni mi omogućavaju da realizujem lepe prezentacije i dobre nacrte. EGO: I, da li možete da zaradite dovoljno za život samo tim veštinama? SB: Predpostavljam da bi neko mogao... znate, meni je smešno to što je jedna od prvih stvari koje ste mi rekli je da sam ja žena Renesanse, a verujem da sam bila dovoljno srećna da samu sebe izdržavam još od školovanja; upravo je to ono što “rad za život” podrazumeva: morate biti čovek renesanse! Arhitektura je na velikim iskušenjima. Jedan od ključeva opstanka je - biti raznovrsan koliko god je moguće. A ja srećom imam puno interesovanja, te mi ništa i ne pada teško. Radi se o tome da pronađete nove načine da primenite arhitekturu. EGO: Vi imate i dovoljno iskustva u dizajniranju enterijera: Affect Studio je realizovao Hashi Mori Izakaya Japanese Restaurant u samom srcu Berlina? SB: Hashi Mori znači “šuma štapića” na japanskom jeziku. Najupečatljiviji deo ovog enterijera je instalacija na plafonu,

koja je sačinjena od 14hiljada štapića, rukom obojenih, okačenih (jedan po jedan) mojim, mog partnera i rukama još 13 veštih zanatlija! Ne samo što smo napravili plafonsku senzaciju, već i celokupni dizajn enterijera restorana, kao i brendiranje. Kreirali smo i kompjuterski programirane zidne tapete za prostor, kao i nameštaj izrađen po meri. EGO: Kako ste došli na ideju da baš štapiće koristite za plafon: da li je to bila namera da se kreira umetnička ili neka vrsta akustičke instalacije? SB: E to je najlepša stvar: to uopšte u ideji nije začeto kao statična instalacija. Vezana je za kretanje, ono kada vetar proćarlija - zvuk koji stvara. I na kraju, instalacija ima i puno neočekivanih efekata. A razmišljali smo o tome na koji način bi mogli da se nadovežemo na pojam japanske hrane. Koji su to simboli. Suši? Naravno, ali možda pre kako JEDEŠ suši? Šta je ključni pribor? Štapići! A to je ono što smo i uzeli za osnovu brendiranja: kako svakodnevni objekat transformisati u nešto krajnje neobično. EGO: Rezultat je za Berlin sasvim neočekivana senzacija, Hashi Mori potpuno odskače od preostalih, uglavnom proračunatih enterijera. SB: Hvala! Mislim da je jedini pravi razlog što smo u nameri uspeli bio taj što smo imali mladog, doduše u Nemačkoj odgajanog, ali poreklom iz Kine klijenta, koji je puno vremena proveo i u Aziji, i u Los Anđelesu, i u Vankuveru, tako da je bio mnogo otvoreniji za eksperimente. I da, transformisali smo još jedan predmet iz svekodnevnog života: fasadu restorana. Stvorili smo je od pirinča, a potom smo je osvetlili sa zadnje strane. To vas prosto vuče da pogledate još koji put, da sagledate jedan sasvim uobičajen element na novi način; ne samo što smo od pirinča stvorili pregradu, već i sredstvo kojim se reflektuje svetlost! EGO: Možete li nam, molim Vas, reći ponešto o estetikama kojima se definišu razlike u prelomu novina i magazina za koje radite i u kojima su Vaši radovi objavljivani? SB: U stvari, sve se vrti oko toga da pronađete sebi slične ljude. Ja ne znam da li bi moj stil i način rada odgovarao svima, stoga se trudim da nađem one ko


www.ego-magazine.com

154/155

jima odgovara, da negujem odnose koje sam uspostavila i da odatle gradim dalje. Zapravo, sada, kada malo bolje razmislim, ja i ne sarađujem sa tako mnogo američkih izdavača, tako da je to pomalo neočekivano. Možda bi trebalo da izmestim fokus bar malo? EGO: Kojim rečima bi ste opisali koncept svoje ličnosti, Vaš EGO?

SB: Da li biste mi, molim Vas, malo pojasnili na šta tačno mislite ? EGO: Svaki arhitekta poseduje sopstvene metode stvaranja, sebi svojstven pristup, odnos prema medijima, komunikaciju sa publikom i klijentima... da li biste nam opisali svoje? SB: Tja, ta meni je zapravo simpatično

što ste Vaš magazin nazvali EGO, jer je to po meni upravo ono oko čega se arhitektura vrti, iako ne bi tako trebalo da bude - oko “neprocenjivosti autorskog uma”. Međutim, ja stremim suprotnom, ja upravo tragam za novim i svežim modalitetima promišljanja ne samo o prostoru, već o dizajnu uopšte, te, dozvolite mi da

preformulišem: da nađem nove načine da saslušam one sa kojima sarađujem i da premostim razlike; ne samo da iznađem kompromisna rešenja, već priliku da sa njima pričam na način koji će im približiti kako ja vidim ideje na kojima zajedno radimo. Tako da, predpostavljam, moja pažnja

usmerena je na sve što je povezano sa vizuelnom kulturom, kao i na iznalaženje što više načina kojim bi se naizgled nepovezani aspekti umetnosti stapali, jer - u mojoj glavi oni su svi usko povezani. Počela sam kao fotograf, a eto gde sam sada; dakle, mene interesuje i šta modni dizajneri imaju da kažu,

radila bih i sa filmadžijama, intervjuisala muzičare... mnogo se dobija tako, razgovorom, međusobnom komunikacijom. Stvarno, zabrinuta sam zbog svega što se dešava sa našom profesijom, postajemo toliko izolovani, pričamo samo jedni sa drugima u istom krugu, a ja sam stvarno mnogo više zainteresovana da čujem šta svi ostali imaju da kažu!


www.ego-magazine.com

156/157 I N T E R V J U

BRANKO STARČEVIĆ EGO: Iza nas je Belgrade Design Week; kakvi su vaši utisci, budući da je otvaranje i vašu izložbu podržao svojim prisustvom najviši državni vrh (što do sad nije bila praksa)? BS: To definitivno nisam očekivao (smeh). Bio sam prilično iznenađen. Sad imam i fotografiju, kao potvrdu, dokaz. Ne znam, iznenađen sam. EGO: Da li je to sad nešto važno i dobro za vašu karijeru? BS: Ja to više vidim kao “lepo je da ljudi vide moje radove”, bilo ko. Ne vidim da to može, u bilo kom smislu, da promeni nešto. EGO: A utisak o samom BDWu? BS: Iskreno, nisam stigao ni da obiđem sve, obišao sam deo, na brzinu, jedan dan. Više sam bio fokusiran na to što izlažem i kako to prolazi. Dobar je utisak. EGO: Da li nam trebaju takve manifestacije? BS: Kako ne? Mislim da nam pored toga treba još nekoliko stvari, ne previše, ali još. Pogotovu za fotografiju. Ja bih voleo da bude mnogo više samo fotografije. Bilo bi dobro kada bi neka galerija odavde učestvovala na stranim manifestacijama. To bi bilo dobro za sve nas. To bi nam sigurno dalo polet da radimo i neke druge stvari, osim komercijalnih (koje radimo da bi preživeli).

razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije: Branko Starčević, http://www.brankostarcevic.com/

EGO: Šta ste želeli da prikažete izloženim fotografijama, portretima? BS: Pre svega, hteo sam da predstavim nešto što sam radio za sebe, nešto što bi mene odredilo, da neko prepozna moj rad. To je taj, možda “plići deo”. A osim toga - volim da radim portrete. Ovo je neki način koji sam osmišljavao kako bih prezentovao same ljude, što vernije njima, a opet sam to malo izmestio “u neku stranu”, jer to definitivno nije način na koji bih nekog komercijalno fotografisao. Nisam toliko siguran: ljudima koje sam fotografisao - nisu se svima svidele te fotografije, ali ljudi koji su ih posmatrali, njima je to bilo jako zanimljivo. Meni pogotovu, jer sam postavio svetlo i sve, i onda sam samo promenio objektiv i dobio sam potpuno novu priču. Mene je ta serija iznenadila u to smislu, jer sam eksperimentisao, probao sam, ali sam bio iznenađen tim efektom i onda sam počeo da radim. EGO: Koju emociju nose ovi portreti? BS: Ja sam tražio od ljudi da se osećaju, kol’ko god je to moguće, kako se oni osećaju veći deo svog vremena, kakvi su sami sa sobom. Nisam tražio emociju “budi ovo ili ono”, nego sam bukvalno pokušavao, Kol’ko god sam mogao, da isprovociram kod njih da se osećaju kako se oni zaista osećaju. Mislim da se to prenelo i da se oseća. Svi dosta ozbiljno izgledaju. Možda TO ima neku poruku? EGO: Kakav karakter volite za zabeležite, da li postoji neki “filter”, poseban odabir ljudi? BS: Biram ih intuitivno, kako se ko meni dopadne, iz bilo kog razloga. Do sad nisam grešio. Skoro, drugar kad je video celu seriju, primetio je da je svima nos naglašen, ali nije to bio razlog - to je tako zbog prvog plana. EGO: Da li ste nalazili bar malo inspiracije u radovima Martin-a Schoellera? BS: Podsvesno - vrlo moguće. Njegov rad znam dosta dugo, video sam i uživo njegove fotografije. On je definitivno čovek - portretista. Ja ga cenim. S tehničke strane, definitivno ima sličnosti. Ali, ATMOSFERA nije ista. Kad sam pravio seriju, nisam to “imao u glavi”, ali kad je stvar već uzela maha, video sam - to je bilo to. Liči, ali je potpuno drugačije, druga je

atmosfera. EGO: Za čim vi, zapravo tragate kroz fotografiju? Šta vas inspiriše, šta želite da postignete? BS:Kako kad. To sve zavisi od toga šta radim. Generačni odgovor je: imam strast ka tome, volim da tu zadovoljim više faktora: da se izrazim i kolorno i svetlosno, pa i kompozicijom. Ne znam, nekako mi sve to postaje rutina o kojoj ne mogu da govorim tako kao “ja bih hteo ovo ili ono”. Ponekad pažnju posvećujem koloru, nekad svetlu, ali mislim da se sve to, što više radim, sve više integriše. Ne znam koliko ja mogu da kažem rečima šta želim tačno da postignem. EGO: U kom pravcu se razvija fotografija? BE: Ja to trenutno baš ne mogu da predvidim. Mislim da jednako ide u svim pravcima. Moj utisak je da je Instagram potpuno promenio percepciju fotografije: do pre par godina, pre te “pojave”, bili smo dosta rigidniji. Sad je nekako sve dozvoljeno. Recimo - komercijalno: klijenti često dođu i kažu “hoćemo Instagram estetiku” (?) šta god to značilo... jasno nam je u kom pravcu to može da ode. Mnogo više ljudi fotografiše. Uticaj je mnogo veći. Do pre par godina je bilo nezamislivo da se nešto uradi telefonom, da se provuče neki efekat i da to liči na nešto. Ja imam jedan print, 50/50, koji je vrhunski, a dobio sam ga iz telefona, koristio sam Instagram, atmosfera je - kiša na Savi; ja sam umotao telefon u kesu, spustio dole, dobio sam ugao kakav nikad ne bih pokušao aparatom da uradim po kiši. Ne znam u kom pravcu ide fotografija. Predpostavljam da ide u nekom tehnički jednostavnijem za rad. Možda sad imamo više uglova? Ono što je zanimljivo - i dalje sve postoji, neće ništa nestati zbog toga. Samo - ne mogu da predvidim. EGO: Jedna od kampanja koju ste skorije radili odnosi se na sport. Da li je Ivana Španović bila posebna inspiracija? BS: Ona je super. Nju sam fotografisao za sportski časopis “Mozzart Sport”. Donekle smo planirali to fotografisanje, komunicirao sam sa njom i iznenađen sam koliko me je razumela. Mislim - nisam iznenađen, prijatno sam iznenađen koliko brzo smo se razumeli vezano za sve i uspeo sam da uradim nešto što bih

ja hteo. Recimo, imao sam tu slobodu, od tog snimanja nastalo je nekoliko fotografija koje imam za portfolio i to mi je baš drago. A ona je super osoba, neviđeno je jednostavna i sve gde sam ja imao sumnje, ona ih je u drugoj rečenici odagnala. Stvarno bih voleo da imam više ljudi kao ona, za rad. Jer, totalno je svesna šta nosi u sebi i to daje. Možda sam i ja bio precizan šta hoću - dao sam neke reference, šta hoću da naglasim. Upravo je možda to njoj prijalo - što je videla da hoću da akcentujem baš taj njen sportski deo. Nisam hteo da je stavljam u neki kontekst koji ona možda i nije. Ja volim portrete, da prikažem čoveka baš kakav je, kol’ko god je to moguće. To nije bilo u njenom slučaju, ali volim da prikažem i nečiju mračniju stranu. Ne insistiram na tome, ali kad neko ima tako neki pečat, žig, ja volim da ga istaknem, jer - to je više taj čovek nego nešto drugo. EGO: Kako bi opisali vaš lični koncept, kakav je vaš pristup radu, šta određuje vaše prioritete? BS: Volim da osmislim šta radim, mnogo mi je lakše posle da delujem, imam više samopouzdanja i više uživam u tome, jer više znam šta “jurim”. Drugo, volim da akcentujem . Kada radim portrete, dosta volim kontrast, imam nekoliko svetala; radim i samo sa jednim, ali volim malo jaču dinamiku u senci. To kad ja uzmem da analiziram. A drugi kažu “ala je sve mračno”; nisam mračan ali očigledno insistiram na tome. To mi prija, ja to volim tako da vidim, pa tako i radim. EGO: Kakav je Branko Starčević kad radi komercijalnu, a kakav kad radi autorsku fotografiju. Da li su to dve ličnosti ili? BS: Kad radim komercijalno, spreman sam na kompromis, to je već kompromisna situacija. A kad radim svoju, to je onda moje - to nema ko ni da mi se meša, više je to da li ja mogu da sprovedem šta sam hteo. To su dve različite stvari. U komercijalnoj se ima jasan cilj i atmosfera i na tome radi više ljudi i tu si timski igrač. A kad radiš svoje, onda si svoj i tu onda ima problema - ličnih (smeh). Super je taj rad na “svojim projektima”, tera me da porazmislim dosta o sebi tokom rada.


158/159

www.ego-magazine.com


160/161

www.ego-magazine.com


162/163

www.ego-magazine.com


164/165

www.ego-magazine.com


166/167

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

168/169 D I Z A J N

Oneessentials Advance M-RIB 6.5 EGO: Kako ste došli u priliku da realizujete projekat za gumeni čamac? Mladi ljudi imaju talente, ali ne znaju na koja vrata da pokucaju, kako da dođu do prvog posla... OE: To se zapravo desilo kad smo mi napustili taj nemački studio za dizajn i odlučili da sami krenemo. Prvi klijent kojem smo se obratili putem interneta, u pitanju je bio Advance boat, vodili smo prepisku mejlovima, izrazio je želju da radimo zajedno, dao taj neki input kako bi taj čamac izgledao, u koje svrhe bi se koristio... i tako samo krenuli, polako. Zanimljiv je bio taj početak, do tada nismo mnogo znali o nautici, uputili smo se u nautički dizajn. Dosta smo naučili. Neke stvari smo okrenuli da budu “iz našeg ugla” kad je dizajn u pitanju. Dobra stvar je i to što smo tada uvideli da ima i “osećajnih” proizvođača u Srbiji...

dizajn Miloš Ilić + Stevan Todorović, Oneessential razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije: Advanceboat


www.ego-magazine.com

170/171

EGO: ... to je dakle domaći proizvođač? OE: ...da... koji su svesni da treba ulagati u dizajn. OE: Baš je bilo izazovno! U pitanju je RIB čamac, od 6.5m, koji pre svega služi za potrebe rečne policije i u vojne svrhe. Tako da je ceo sklop - od trupa, motora, preko cele nadgradnje - sve je to bilo zahtevno za napraviti. Interesantno je da saradnja nije završena na tom jednom komadu. Napravljeno je par takvih, a pored toga, po našem dizajnu, u razradi je novi model sa dodatnim

elementima - sledeći model. EGO: Sa kojim izazovima ste bili suočeni tokom realizacije projekta? Najveći izazov bio je obuzdati “svoj dizajn” u kreativnom smislu - treba osmisliti novu formu, primeniti sopstveni, prepoznatljiv stil na nešto veoma egzaktno, jer su slobode ograničene tehničkim zahtevima. Drugi izazov bio je tehničke prirode sami smo isprojektovali model čamca, sve smo ispratili do samog kraja u tom inžinjerskom smislu.

EGO: Da li ste sarađivali sa nekim tokom procesa projektovanja? Kao i uvek - sa samim proizvođačem. Oni su uvek najupućeniji. Međutim, mi smo već imali iskustva u projektovanju modela po istom principu - vađenje iz kalupa, kontra-konusi, bilo je tu dosta tehničkih stvari koje smo već poznavali. Mi smo tokom studija radili par projekata vezanih za nautički dizajn, bili smo donekle upućeni u to kako se neke stvari rade. Edukativno smo putovali na sajam u Dizeldorfu, da na licu mesta “upijemo” aktuelnosti.

EGO: Gde je realizovan prototip i finalni proizvod? OE: I prototip i finalni proizvod, sve je domaće proizvodnje. Firma u Beogradu, ponikla na nekadašnjoj fabrici “Sport” koja se bavila proizvodnjom sličnih čamaca u bivšoj Jugoslaviji ima iskusni kadar, a zahvaljujući dobrom menadžmentu, potpuno se revitalizovala. EGO: Kakve su vaše impresije sad, kad je proizvod pušten u život? Kakav je bio osećaj ploviti sopstvenom kreacijom? OE: Zanimljiv. Lep je osećaj kada jedan

tako zahtevan projekat ispratite do kraja, kada on i praktično počne da živi, sa nadom da - pošto postoje alati i kalupi - da će se napraviti još nekoliko komada. Par accommodation komada, realizovanih za široku namenu, koji nisu desantni, biće uskoro finiširani uz nekoliko naknadno dorađivanih delova - roll bar, zadnje sedište, pult za vožnju. No, pre svega, pored toga što imate realizovan svoj proizvod, atraktivan je i podatak da je nešto takvo moguće u Srbiji. To je razlog više za zadovoljstvo.

EGO: Koje su tehničke karakteristike čamca? Tehničke karakteristike u smislu performansi i brzine su sledeće: čamac ide na 200 konjskih snaga, proizvodi 40 čvorova brzine na vodi i jako je lagan sa Ullman sedištima, koja imaju suspenziju po pet osa. Vi bukvalno možete da ga koristite i u ekstremnim sportovima. Pored našeg dizajna, on i u ostalim aspektima ima najsavremeniju opremu - ta švedska sedišta su najkvalitetnija, potom - motori su VERADO, otvorena


172/173

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

174/175

je mogućnost ugradnje i dva motora po porudžbini, zavisno od potreba korisnika. EGO: Da li možete da nam kažete nešto o specifičnostima materijala koji je primenjen za telo čamca? OE: U pitanju je hypalon - to je vrsta višeslojne gume, koji je vrlo zahtevan za izradu, ali je izuzetno jak i čvrst, u sebi sadrži različite teksture na bazi karbona koje je moguće poručiti prema želji.

Njegova primena, primena hypalon materijala, proširila se prethodnih godina sa tržišta sportskih na tržište luksuznih plovila, ali i na male čamce, specifične namene - vojne, izletničke. Primenjuje se za luksuz koji je ravan najluksuznijim jahtama, kada se na velikim površinama koriste najfiniji materijali zajedno sa hipalonom - preko gumenih rebara prevlači se drvena ili tekstilna obloga, da bi se dobila kompletna priča.

Međutim, mi smo za nadgradnju konkretno koristili fiberglas. Naš nogostup i konzola, sa cevima od inox-a i vizirom od plexiglass-a čine kompletan dizajn sve te tri vrste materijala poslužile su za dizajn i za konstrukciju. Taj hypalon koriste najveća imena, poput Zodiac-a, Williams, svi Italijani, Nemci, Amerikanci... to je najkvalitetniji materijal, tako da smo i logistički i dizajnerski uspeli da dostignemo savremene trend

ove. Uspeli smo da dosegnemo kvalitet top brendova, a da cena domaćeg bude mnogo pristupačnija od cene stranih proizvoda. EGO: Ko je sve zainteresovan da koristi ovakvu vrstu proizvoda? OE: Prvobitna namera je bila desantna - vojska i policija. Vremenom smo ustanovili da su zainteresovani privatni korisnici. Da je dizajn atraktivan i za širu namenu (baš kao što se dešavalo i

u automobilskoj industriji - da vozila projektovana za vojsku budu atraktivna i za civile), a naročito ako se jave u drugoj boji. Crna je “zvanična verzija” i ta je za Vojsku. U beloj boji ostavlja apsolutno drugi utisak, itekako pogodan za privatnu upotrebu. EGO: Kako vidite budućnost ovog proizvoda na tržištu, da li postoje uslovi da gumeni čamci odmene druge tipove plovila? Da li postoje šanse da se pred

stavite inostranom tržištu? OE: Da ponovim: konkurentni smo i cenom i performansama. Lagani i brzi. Ta brzina nije vezana samo za kretanje po reci, već je laka i za transport. Drugo - uz relativno malo ulaganje, dobija se kvalitetan i atraktivan proizvod. A na kraju krajeva - ukoliko je materijal svima u svetu dostupan, onda je dizajn, uz inžinjersko znanje, taj spoj lepog i korisnog to što određuje sudbinu proizvoda.


176/177

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

178/179 I N T E R V J U

DRAGAN UNIĆ EGO: Prema Vašem mišljenju, zašto je skandinavska kuhinja postala tako veliki hit? DU: Ima nekoliko različitih razloga, ali nije jednostavno objasniti svaki od njih. Prvi je, ukus skandinavskih obroka sa kojim se stranci susreću; uz to, naš uspeh na takmičenjima doprineo je da ljudi budu zainteresovani za sve novo što dolazi iz severnih zemalja.Pobede na Olimpijadama i Svetskim prvenstvima su skrenule pažnju na nas. Pre petnaest godina se počelo sa idejom da se stvori nova skandinavska kuhinja, da se napravi malo modernijom.Prvo smo krenuli da istražujemo začine koji su se koristili pre mnogo vremena, A zašto? Njih tada nije bilo na tržištu.Smatralo se da nije bilo vredno produžavati uzgoj... I kada se popisao “inventar”, koje su se sve to stvari pre upotrebljavale, i zašto, i kako, i zbog čega, e onda su i počeli da ih gaje ispočetka. I to je sad, faktički, taj rezultat koji je napravio restoran “Noma”, taj svoj “peak”. Uspeh Nome pripada mnogim ljudima. Tu je jedan jak kuvar, danski, Claus Meyer, on čak i poseduje 80%, a preostalih 20% Rene Redžepi, tako nešto... On nameće kuvarima da koriste lokalno uzgajane namirnice i ono što je u sezoni aktuelno. Ako je ovde zima, mi kažemo, 9 meseci, onda za tih devet meseci mora iskoristi sve što se gajilo leti, što se stavlja u sirće, a to prezerviranje hrane je ovde oduvek bilo veoma važno. Na primer, špargle nećete videti u decembru u dobrom restoranu. Ne postoji. Zato što su onda te špargle iz Južne Amerike (Brazil...). I to se u dobrom restoranu neće koristiti. To se meni stvarno sviđa. Ja sam to probao da objasnim kuvarima u Srbiji koliko je važno koristiti sezonske plodove. Vi stvarno imate “voćke i povrćke” tokom različitih sezona. To je retko u svetu. A to nećete ili ne umete da iskoristite...

WACS Worldchefs razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije arhiva Dragan Unić


www.ego-magazine.com

180/181 EGO: O čemu je reč? O nedostatku svesti o kvalitetu našeg voća i povrća ili nedostatku kulture, kreativnosti ili čak nepostojanju tržišta? Ako nema zahteva publike da se hrana priprema na inovativan način, kuvari su inertni - neko tu treba da napravi prvi korak... DU: Mislim da kuvari u Srbiji imaju jedan problem: njih više interesuje šta rade kuvari u inostranstvu, nego šta imaju u svojoj zemlji. To je veliki problem. Jer, kad turista dođe u Beograd, on neće da jede “bečku šniclu” (to ima u Beču), on želi da nađe našu hranu. Bio sam par puta u restoranima Skadarlije. To bi trebalo da bude “top ponuda srpske kuhinje”. Kad mi daju one ćevape koji nisu kako treba, ili mućkalicu sa pomfritom, to mi je nekako... Nije mi više interesantno! Nije autentično, to je više da napuniš stomak. U salašima se dobro radi. To treba da se pogleda. Mora da se nađe naša nacionalna kuhinja na nov način. Da se srpska kuhinja modernizuje i takva ponudi celom svetu. Po mom mišljenju je balkanska, da ne kažemo samo srpska, jedna od top pet kuhinja u svetu. Pored francuske, italijanske, kineske kuhinje, to je meni “top top” ako se dobro napravi. EGO: Nacionalna kuhinja kao brend koji nismo umeli da iskoristimo na svetskom tržištu u svoju korist... DU: Važno bi bilo da neka nacionalna institucija koja se odgovorno bavi turizmom zahteva od kuvara tako nešto. Naša ambasada kada u svetu pravi neku feštu, neki veći festival, da predstavi Skandinaviju, mi uvek šaljemo svog šefa. Ne znam kako se to zove, na primer - Srpska turistička asocijacija ili tako nešto - oni su u Stokholmu napravili manifestaciju za veze sa Srbijom; napravili su jedan sjajan film, mislim da je naziv “Put kroz Srbiju”, meni se mnogo sviđao, ali - doveli su kuvara koji nije pravi... Da su napravili na dobroj lokaciji, i spremili sve na dobar način, došlo bi 500 ljudi i 200 novinara. Tu imaš vrednost! Ali naši uvek kažu “nema novca”. A ne radi se uvek o parama. Važna je namera da zajedno naprave nešto kako treba. EGO: Puno sitnih interesa, malo dugoročnih ciljeva? DU: Da, to je to. To je jedan deo priče.

Drugi deo je što su ovde ljudi veoma svesni šta valja, a šta ne valja da se jede. Malo manje masti, malo manje porcije... U Švedskoj ljudi imaju malo veću ponudu i mogućnost da bolje procene neke stvari. Kod nas se jede uglavnom slična hrana i ne postoji interesovanje da se na tom polju napreduje. Mi nemamo takav mentalitet - nemamo želju da se takmičimo na taj način - to je prepušteno pojedincima kao izbor (samo se u sportu nadmećemo ekipno). Nema strategije. Da, razumem. A mi imamo zadatak od vlade. Imamo biznis plan, kao bilo koje preduzeće, kako i šta bi do 2020. trebalo da se dešava. I koji je cilj. Ako ne budemo uspešni u ostvarenju tog cilja, nećemo ni dobiti pare. Oni nama daju ekonomsku podršku, mi možemo da napravimo šta mi hoćemo, ali moramo da pokažemo rezultat. To je ozbiljna priča. Kad se ti potpišeš na papiru vladi da ćeš to da napraviš, boga mi - i moraćeš! EGO: Mi putem kanala “24 hours kitchen” pratimo kuvare iz raznih zemalja, nije lako, konkurencija je izuzetno snažna. Svaka zemlja ulaže. Zaista moraš da budeš šampion da bi opstao. DU: Tačno. U pravu si. I mi smo imali puno “kuvanja na televiziji”, klinci su poludeli, krenulo je po školama... Ali pre pet, šest godina je splasnulo, kada su shvatili da nije lako. Treba da imaš poznanstva da bi postao “televizijska zvezda”. Nama sada nedostaje 10% radne snage po restoranima. U Norveškoj je još gore, tamo fali 20% radne snage! I to je sada problem: “uvoze” se kuvari iz Rumunije, Poljske, a oni uopšte nemaju pojma o čemu se radi. A ne možeš mu dati otkaz. I to je sad opasno. Ako se sad spusti standard usluge po restoranima, za 10 godina ćeš imati opšti pad. EGO: Da bismo Vas bolje razumeli: šta je potrebno da biste dobili vrhunskog kuvara po sadašnjim skandinavskim standardima? Koliko vremena je potrebno za obuku i koliko vremena za praksu da biste obučili pouzadnog čoveka koji može da reprezentuje skandinavsku kuhinju? DU: To je teško pitanje. Evo, baš sad u idem u restoran na prezentaciju. Tamo ima jedan mladić, ima manje od trideset godina, on je kuvar. Takvu šansu ja nisam imao kada sam bio njegovih godina. On ima talenat, ima školu, on je kao u fudbalu Mesi...

EGO: Ima predispozicije da bude apsolutna zvezda? DU: Zato što ima, mi to ovde kažemo “tvrdu glavu”. Udara, udara, a ne menja boju. Kad neko uspe kao kuvar do 25 godina, onda on ima solidnu bazu. To je nekih pet godina obuke. EGO: A otkud onda manjak radne snage? Da li to nije dovoljno atraktivno zanimanje za mlade u Švedskoj? DU: Kad mladi završe školu i steknu neko iskustvo, sa 22 godine starosti, oni odu na rad u Ameriku ili u Lodnon, u kojem ima dosta restorana, a naši su vrlo popularni u Engleskoj i u Irskoj. I imaju dobre plate, a dobiće fantastično iskustvo rada u inostranstvu. Da danas imam 25 godina, i ja bih otišao u London da radim kao kuvar. Dakle, nama najbolji mladi kuvari odlaze na rad u inostranstvo. Ali dobro, vratiće se. EGO: Imaju gde da se vrate - Švedska ima visok stndard, a London, kao najbogatiji evropski grad pruža iskustvo “premier lige”. DU: Da, ali mi u međuvremenu moramo da rešimo problem nedostatka kvalitetnih kadrova, jer gubimo na kontinuitetu. I to ćemo rešiti, imamo plan, redovno se održavaju skupovi, uskoro je veliki kuvarski kongres. Doći će 500 kuvara iz Skandinavije. Biće veoma zanimljivo, održaće se i pet internacionalnih takmičenja. EGO: Da li biste mogli da nam opišete aktuelne trendove u enterijerima švedskih ugostiteljskih objekata? Kakvi su najpopularniji lokali? Da li je to uopšte presudno, ili je prioritet kvalitet hrane? DU: Baš sam na mom blogu postavio slike iz hotel-restorana “Dorsia”, koji je u Geteborgu. Ja to volim, zato što je to kao francuski budoar, ima taj šmek dvadesetih godina prošlog veka, burleskni fazon, malo starinski. Ima još par velikih prostora, ali uvek je to ili previše ukrašeno, prebogato, ili je ono skandinavski minimalističko. Srednje ne postoji. Minimalizam je bio aktuelan do pre pet godina. Jer, imaš pravilo da na dve godine moraš nešto da promeniš, da dodaš. A u minimalizmu nemaš šta da menjaš, dodaješ. Ipak, sama hrana presuđuje, ona čini 80%. Zato je moje mišljenje da, ako je posao da


www.ego-magazine.com

182/183 napraviš novi lokal, onda 95% uloženih sredstava usmeriš da ide u kuhinju. Zato što je potrebna ta tehnika, te velike površine. EGO: S obzirom na postignut profesionalni uspeh, da li biste mogli sada da opišete svoj lični koncept, šta je to što Vas pokreće, motiviše? DU: Pitanje je interesantno, ali nije lako dati odgovor. Suviše je kompleksno... EGO: Kako ste pronašli svoju strast? Šta je to bilo dovoljno privlačno da Vas motiviše da uložite celog sebe? DU: Prvi događaj: našao sam majstora, jednog starijeg. On je mogao da me zainteresuje za posao. Pustio me je da radim svoje. Prve tri godine sam kod njega radio potpuno besplatno. Ja sam radio, a on je ulagao svoje znanje. Jeo sam na poslu i nisam imao veće troškove. Bio sam motivisan, jer je on uvek nabavljao najbolje namirnice iz celog sveta i pokazivao mi je kako se pripremaju. I, da ne bude da se hvalim, ja sam od prvog dana bio dobar, i sada sam najbolji u zemlji u tome - kako se namirnice slažu. U uparivanju ukusa, sastojaka, sa odgovarajućim vinom, aromama. Godine 2001. sam dobio diplomu za Master somelije, koja mi je bila potrebna za rad. Spremao sam se četiri godine. Položio sam i u Londonu i u Švedskoj. To me mnogo interesuje. Sećam se, posle nekih godinu i po dana, bio sam pozvan kod prijatelja na proslavu rođendana. Morao sam da kupim farmerke, jer uopšte nisam imao garderobu, osim uniforme za rad. Sada mogu da kažem, da onomad nisam uložio te godine u rad sa njime, posle to ne verujem da bih mogao da nadoknadim. On je meni mnogo važan. Viđao sam ga više nego rođenog oca. Za svaku struku je važno da imaš mentora. Ne samo da radiš posao, nego i kako da budeš sa ljudima, kako da se krećeš u društvu. Društvo ima nepisane zakone kako to treba. Posebno u kulinarstvu. Ja sad to primećujem, kad idem u druge restorane. Kažu da je standard loš. A nije standard loš, nego je šef loš. Uvek moraš da uložiš u ljude koji rade za tebe. Moj restoran ima 12 godina. Uvek sam mnogo vremena ulagao da ih naučim posao i “drugi posao”. Ja, na primer, nikada nisam imao kuvara duže od godinu i po dana. Oni to znaju kad se

zapošljavaju: posle godinu i po moraš da ideš dalje. I, ja nikad nisam gurao da šef kuhinje bude muško. Uvek žensko. EGO: Da li postoji neko svetsko udruženje kuvara? DU: WACS - kao što je FIFA za fudbalere, tako je to udruženje za kuvare. World Association of Chefs Societies. To je organizacija od 150 zemalja i više od osam miliona kuvara! Internet prezentacija je na sedam jezika... EGO: Pretpostavljam da Vi želite neku veću ulogu u tom udruženju? DU: Ja tražim tu ulogu, jer imam kandidaturu. Da budem glavni za 16 zemalja severne Evrope u tom udruženju. EGO: A koja je najjužnija zemlja koja pripada toj grupaciji? DU: Toj grupi pripadaju engleska ostrva, skandinavske i baltičke zemlje, a najjužnije je - do Belgije. Kada moju kandidaturu prihvate, ja automatski dobijam potporu za ulazak u svetski odbor te “federacije kuvara”. EGO: To je zaista ogroman uspeh! Čestitamo. DU: To mnogo znači i za reklamu. Odlučiće na svetskom kongresu. EGO: Zanimljivo je da poznavalac hrane i vina, koji je poreklom sa ovih prostora, predstavlja kuvare severnih zemalja u svetskom udruženju. DU: A da li vi znate ko je Jovan Radomir? On jeste švedsko TV lice, ali je napisao i prvi kuvar na švedskom jeziku sa srpskim receptima: “Moj Balkan, hrana i ljudi”. Mnogo dobro. EGO: Zanima nas Vaše mišljenje o ovogodišnjim pobednicima za Najbolji restoran na svetu. Posle Rene Redžepija koji je suvereno vladao, 2013. titulu su poneli Španci, El Celler de Can Roca. Možete li nešto da nam kažete o njima? Meni je čudno kako Španci nisu već pretprošle godine poneli tu titulu. Za mene Rene Redžepi nije broj jedan, zato što mislim da ima boljih restorana nego što je Noma. U stvari, treba postaviti pitanje: “Zašto je Noma bila broj jedan?”. Zato što je fokus celog sveta na “nordik”. Sve je počelo 2002, kada je švedska reprezentacija pobedila na kulinarskoj Olimpijadi. Te godine je Norveška bila na drugom mestu, Danci su bili treći. I tako je krenuo taj “pokret”. Noma je postala broj jedan jer su novinari to napravili.

Međutim, kad se priča o Špancima, to je sasvim drugo. Oni već godinama rade na visokom standardu, tako da nije iznenađenje što su dobili ovo priznanje. Španija - imaju dobru umetnost, lepe enterijere, tradiciju dobrih vina i hrane, znaju da uživaju. Ja volim Španiju. A posebno Barselonu. EGO: Koju svoju osobinu vidite kao osnovu Vaše ličnosti i pozadinu dosadašnjeg uspeha? DU: Nema ništa “fraj”. Mora da se radi puno i stalno. Ono što drugi ljudi za mene kažu, kada me bolje upoznaju, jeste da sam stručnjak. Pored toga, sve što govorim je utemeljeno. Ako treba da objasnim zašto ja, a ne neko drugi, onda to nije što sam ja najbolji kuvar, nego što sam ja - ima jedna engleska reč: “humble” (skroman, smeran). Svakog dana nešto naučim. Velika je nesreća to kod balkanskih naroda, naročito kod naših srpskih kuvara, oni nisu “humble”. A skromne ljude svi veoma cene. EGO: Mislite da je skroman čovek bolje fokusiran, jer ne dozvoljava da mu trenutni uspeh pomuti viziju sledećeg cilja? DU: Ja sam po prirodi uvek imao dobar fokus, čak i kao dete. EGO: Šta je to sledeće čemu se radujete, koji je to novi cilj, novi uspeh kojem težite? DU: Imam jedan “new project”. To je hotel sav u staklu. Ima pet restorana. Kosta Boda Art Hotel, u Švedskoj. Taj deo zemlje je poznat po pravljenju predmeta od stakla. A ja treba da razvijem gastronomiju hotelu. Od hrane, preko pića, do uniforme. Sve, sve, sve. Biće veoma interesantno, jer ne postoji nijedan takav hotel sav u staklu! Nismo još dogovorili detalje, videćemo... Ako treba da objasnim zašto ja, a ne neko drugi, onda to nije što sam ja najbolji kuvar, nego što sam ja - ima jedna engleska reč: “humble” (skroman, smeran). Svakog dana nešto naučim. Velika je nesreća to kod balkanskih naroda, naročito kod naših srpskih kuvara, oni nisu “humble”. A skromne ljude svi veoma cene.


184/185

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

186/187 I N T E R V J U ,

E N G L I S H

T E X T

roger bundschuh EGO: Greek temples, Roman Basilicas, Medieval Cathedrals... they are epoch-making deeds, not pieces of ancient archistars... they are significant marks of their times. How shall future generations see todays architecture, what current or dominant style will be recognizable as valid mark of our times? RB: Well, contrary to what one might think, I don’t think in fact that these will be, that land-mark-buildings that everybody is talking about, that we as architects always think like “the most important thing!”; I think that thing would be remembered for most is fairly clearly is just the sheer volume of buildings that were created in the last (let’s say) 50 years. I think the every day in our cities that we spring up will be something that marks our epoch, because - it’s something that changes the faces of Earth so much. I think that it has a lot to do with democratisation of architecture. Temples and the Pyramids are like important civic buildings, they were landmark-buildings, and the rest was neglectable - there was no residental architecture. And so I think that we’re living in era when we’re talking about all this Chinese new towns, these immense volume - that is something that we will be remembered for! I know that there has never been an epoch where so many cities were founded and built so fast! And these processes of relocation happened so quickly! Cities are growing and people are moving from the countryside to the new cities.

Oktobarski salon 2014, Beograd razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije: Ljubomir Janković


www.ego-magazine.com

188/189 EGO: How do you value buildings erected during the 1950 to 1990 period - ex Yugoslavia realised projects build inbetween Second World War and exYU Civil wars? RB: Since I am obviously huge fan, of not-only Modernism, but, what I really admire, I think it’s absolutely fantastic and I hope we can regain is the spirit under which this buildings were built. Not only at ex Yugoslavia, but also in Eastern Germany - there is a same spirit: that trough architecture and urban planning we can create society, we can create the new man. Just that idea - that architecture has that power, is something that really impresses me very much today. So, I think that it is something that we’ve totally lost. This does not mean that I like all of these buildings in aesthetic sence some of them are, francly speaking, just terrible! But, that doesn’t really matter, it’s not what architecture is about. It used to be: what can architecture do with society? How can architectural realm be really socially significant? That’s what I value so highly. That’s what we’ve lost. Why is that so? One of the answers might be that, as we can see in ex Yugoslavia, and also in Germany (Eastern Germany), that a lot of this promises that were made by this architecture did not come true. We were promised new society, we were promised world of freedom and equality, and we didn’t get it! Disillusion doesn’t change the fact that the very idea that we can do that is something that made that era extremely valuable one in terms of architecture. EGO: Is contemporary architecture scene focused solely on making profit, or there are still enough ideals and big ideas? RB: I would argue with that. You know, there is nothing wrong with making money. We, as architects, we our clients to make money. And we need, for our clients to have enough money to realize architecture. Private clients? Public clients? DOesn’t matter. Because public client has to have money, also! He has to get this money through taxes. So, there is nothing inherently wrong with the making of the profit. I think that there is nothing inherently wrong with making money with architecture. I think everybody, every client has an interest for something to gain from his architecture

- for commercial clients it is money, for public clients there are a lot of political reasons; so, I don’t make this distinctions, I have a big problem with this distinctions - “if you make money with architecture, that’s not good, and that if you don’t make money - that it automatically produces good architecture” - and that is so no true! There is a lot of architecture produced out of altruistic motifs and that (one) is just terrible, crap! And than, there is a lot of architecture that is made out of purpose of making money - think of Seagram building, these were commercial enterprises,... I think that is not that easy! EGO: Well, usually, with less art you have more profit? It’s not easy to find a balance between art in architecture and a profit at the end of building process. RB: I don’t see them as opposed poles, art on one side, and on the other profit! This is very fundamental about architecture, but, architecture is not an art, if you ask me - I don’t consider myself an artist. Being an architect is very different, and I would always have to deal with money. Building is expensive and this position of responsibility is something that art part isn’t really into it. The art is, perhaps, dealing with something in sense of the way of building something of lasting value. EGO: Is making Utopia a way to define national identity, or they are the only possible resistance to supremacy of multinational corporations and their impact on every aspect of our life? RB: (laughter) We are going to have a lot of argument here... first of all, I have a lot of problems with a concept of “national identity”; and second of all, I have, also a large, problem with this “matter of factness” with which you assume that supranational company must be a bad thing! I think there is a lot of fascinating questions posed by globalisation, and internalisation in which we are living; I don’t think that strengthening and emphasizing “national identities” in the architectural realm is necessarilly the answer. To me - I am very weary and careful of revisionist tendencies and especially in modernism. This great advances in the international style, great ideas like “brotherhood of man”, and it seemed that we’re throwing this all out now, in favor

of this “new national identities”?! Personaly, I’m not interested in “national identities”, architecture is a universal language, and only if it speaks to universal values. Any architecture that references a national identity is doomed from the beggining. And supranational companies? We have the Seagram building - this is great example of supranational company setting an architectural style; but, of course, typical Mc Donalds is awful! Lot of them have more influence than we think - I’m always fascinated by the Starbucks! I personally don’t like to go to the Starbucks (I don’t like their coffee and it’s terribly expensive), but they have managed to create “Starbucks-style”, that has influenced so many other interior design projects, and some of avantgard and progressivelooking concepts. So, it’s actually interesting, without value jugment, it’s become a major cultural influence. We have to treat this supranationals - as part of commercial culture that is surrounding us and to see them as one of the many influences out of which we, architects, can craft an architecture that is a product of our times and doesn’t just reference art or national identities; but these influence of supranational aesthetics is totally part of it. EGO: But, even then, author is in the center of the concept core: Kengo Kuma created iconic space for Starbucks in Fukuoka, Japan. Starbucks is everywhere, but everybody will recognize Kengo Kuma Starbucks. His work has influence on us and on Starbucks too! RB: I am fascinated by Starbucks for couple of other reasons: they redefined public space in incredibly ingenious way. The only thing that I can think of, that was a little like it, is the Viennese coffee house. And Starbucks has taken that and what they have done in US is just amazing! They used to have no public space whatsoever! Starbucks is by definition a public space - they’ve defined a new kind of private public space and we’ve learned a lot from that. The cities are changing because of that. So, it’s a little like a first question you’ve asked: what would we be remembered for? It’s not aesthetics, it’s not manfestation like architectural manifestation, or what is Starbucks like; what is interesting is - what Starbucks does: it is a structure,

and it’s what it does to the structure, how it affected society structure. EGO: Hope is hidden somewhere; how can we wake it up? What kind of architecture could sum up our hopes and dreams of better future? RB: (laughter, again ... “if I knew that”) It’s a extremely good question, because a lot of my work and a lot of my teaching is all about; it’s “I think, I don’t know, but I’m working on it”... what I think and what is much more important and that is something that is not actually taken as a given, and we shouldn’t take it as a given, is architecture that is hope for a better world, that the idea, the spectar of a better world is something in the architectural realm. That is architectural job to define it. And I think that can take many faces. The most important thing that I do in my teaching too - is to instill that to have this idea that architecture can actually make a better world. It’s our job to define those better worlds. My personal view of better world is definitely one in which I, as an individual, not “I - the architect”, but “I as a user”, find my self where I’m (it’s difficult) offered spaces that alowed me to project something that I aspire to. And it’s a spacial question, that’s what I’m interested when it comes to that. And I am extremely interested in ideal microcosmic spaces. What we do in my office is: try to evoke moments where I have the image of perfection. Obviously, we can never achieve perfection. It would be foolish to think so. But, what we can perhaps achieve is the idea of a perfect space. And we are never gonna be able to design a perfect space (I know that), but I’m very interested in situations where I can suggest to the viewer that there is a idealisation there. Because, with this idealisation of space comes the idea that ideals are real, perfection is possible. And, it’s just a short moment, a millisecond of that thought is enough... then, we succeeded. That is something that we try to do in our work. EGO: Ludwig Wittgenstein wrote statement in his private notebook “Architecture immortalizes and glorifies something. Hence, there can be no architecture, where there is nothing to glorify.” Are there any thoughts or deeds worth gloryfying nowadays, and which one

would you consider valid for consideration, as to make great architecture today? RB: Great question, I’ve never been asked that before! First of all, I have to admit that I don’t think in terms of glorifying. Actually, I do have this idea of freedom and the idea that we, as humans, are in control of our destiny, is something that is extremely worth glorifying. And this ties into, very directly, into what I was saying earlier, about the idea of perfect space an aboute microcosmic spaces. Because in society that is in control of its own destiny will create idealized spaces, as oppose to the forces of nature. I know this is very abstract, but I think this is a sign of freedom. When we realize that we are in control of our destiny, that is something that I wouldn’t call it “glorifying”, but that’s what it’s all about! EGO: What about architecture made by archistars, what does that architecture glorify? They (Hadid, Gehry...) are glorified by media, the rest are somehow put aside? RB: There are many more important things (aside from glorifying) in architecture. Yes, there is that aspect of the idea of society, but good architecture is certainly not “The Gehry type of architecture”, that’s just a sign; please, don’t misunderstand me, I am not against the symbolic value in architecture, if you want Gehry - have Gehry, please (you can take it, please)... but obviously, there is a lot more important things in architecture, especially in residential architecture, and it’s becoming more and more interesting. You know, we don’t live in museums! EGO: But, it’s a different field - public buildings carry on memory of architecture, of national identities, memory of who you are... living space is much more defined or influenced by technology and how we choose to live. RB: It’s interesting that you said that. I think thats different situation between public buildings as monuments, as the important architecture and than residential as other architecture. I think that’s pretty wrong. I’ve sad this earlier, but - democratisation of architecture, that’s really the important thing; we don’t live in era of public monuments any more; I know there’ll still be built everywhere, and every two billionaire is trying to

build his landmark museum, but that’s not realy interesting, and that’s not where architectural discourse that is happening. These are visible architectures, but the interesting architectural discourse is happening with offices like Lacaton & Vassal (French architects of residential architecture) they do very low tech, high quality residential housing, or - lot of belgian offices; they’re not doing big, fancy, billionaore type landmark buildings! A couple a years ago, OMA built The Seattle Central Library, and it is a verry good building, but - you know, libraries are not libraries as in the past - public buildings. Public buildings are not the hallark of good architecture anymore, of - where it’s happening. Interesting discourse is happening in what actual individual users need - how could we make our lives a better place. Michael Jackson once very beautifully said: “if you want to change the world, you better start with yourself!”; and - if you really want to change the world, start with ordinary apartments! So, this is something that’s also totally tied into the modernist movement that I’m greatly in simpathy for. EGO: One of your lectures is about Skopje: “Skopje is everywhere, all around us!” Is critical role of architecture possible at all? Where do you see potentials of social correction? RB: And now, please, settle down for two hour answer to that question! “Skopje is everywhere” refers to, you know for “Skopje 2014 “ program, yeah? And when I first went there, of course, I’ve laughed a little bit, because some of it looked ridiculouse, and it’s so terribly misproportioned (the fountain of Alexander the Great’s mother). Have you been to Skopje? Anyway, it’s very absurd, we tend to laugh to it, but there is nothing to be laughed at! Because, when we look to Germany (for example), and there are a lot of people that don’t realize this, there is a very growing trend to tear down the buildings of the modern era, modernist buildings that were build on exactly those principles that we can change society, to tear those down and replace them with historicist structures. In Germany, in Berlin, where I live and where my office is, there is a big project where they rebuilding the Old Castle, Old Royal Palace. In Frankfurt, there


190/191

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

192/193 is another example - rebuilding an Old City, and they tore down a great brutalist building to rebuild a medieval part of the city. I mean - that says so much about society that we live in! We used to be promised a better world by architects, and what are we promise now? Worst than nothing! We’ve promised the old that has already failed! So, that’s the new ideal? That is something of what I mean by “Skopje is everywhere”. This is happening everywhere and this is very distressing. I certainly try to do it in my architecture, I try to do it in my teaching and I know a lot of other architects who are not interested in underlying that idea... this revisionist architecture is the idea that society would be better off if it were a static object. This idealization of the monarchy in Germany, (you know, with the Schloss), and a lot of people are saying “no no no, we are only talking about architecture, we are not talking about the monarchy”... but of course you are! You talk about a social structure, of the era that built this, and - you know: it was a very stable, sort of hierarchical society. And a lot of people have this idea that stability and high-ranking in society are a very good thing and that this is something that we need to regain. That’s behind all of this buildings. Maybe it’s a legitimate concern, also, but - I’m totally opposed to that and I certainly see the necessity that society, through architecture has to evolve, to change and has to experiment! And the important thing (this is very important point!) is that yesterday has been mistakes. There is gonna be architecture and urban ensemble that don’t work. That’s the nature of progress, it’s the nature of experimentation, thas’s a nature of how we advance society. So, this progress through architecture is really very, very simple: we have to try new things out, whether at the architectural realm, or with new technologies, new sustainability techniques,... some of them will work, and some of them will not work. But we will only find this out if we do it, if we try it, if we push forward. And that’s what the title “Skopje is everywhere” refers to. Large segments of society - they don’t want to push forward, they want to hold back, and want to root themselves in the past. I think it’s simple: progress equals experimentation, and ar

chitecture has a major role to play there. EGO: How would you describe your own ego, what is your self-concept? RB: ha-ha! (laughter)... you should ask my therapist! EGO: Well, it is a question about architecture - how do you see the world, what are your priorities, all of it is important because - everything starts from your ego, and then you create... RB: It’s very difficult. I would be very coy if I would say “oh, no, I don’t have any ego”... EGO: ... there is a strong belief that architects have a big ego... RB: Yes, and I do too (laughter), and you are sitting here and interviewing me, and you are not interviewing my team (if my team would be here, you could interview them too). But it is very important that I am not a huge fan of the idea of solo authorship. There is another generation of architects that think that is so important, “Frank Gehryies of the world”, they are 70+; for them, it’s still “the Architect”, it’s like: I am the Architect and I am a masterfull genius, and look - this is my stroke! But... that’s not really interesting! Of course I have “ego-author”, but we should strive authorship - it’s very complicated, it’s a concept I find very interesting, and also - interesting to play with; I work a lot with artists, I collaborate a lot with other people, my whole team collaborates with other people, and buidings are incredibly complex, more and more, we collaborate with great structural engineers, we have so much to say in the building that we do, and we collaborate with whole much people, and so the idea of authorship as in ideal world - that doesn’t become so important any more. There is a lots of authors, there isn’t just one person. And that reflects the reality of how the building is genesis, at least our building genesis. It’s a group effort. I do have an ego, but it’s a concept that has been outdated, especially among young architects, even more. Among the kids who are now going to school, I don’t know, I would hope they will become less interested. In architecture firms, you see a lot of names, lot of them still have names, but - some of really exciting architects have like some weird names and that is something that is happening everywhere.

I think that is a very good trend to go. EGO: I’ve spoken with a few famous architects during Design Week; I asked them one same question: do you compromise? RB: Yes, all the time! I think compro mise is the wrong word. I was just talking about collaboration. It’s about trying things out, bringing different interests and different ideas together. I see my self much more as a moderator of processes; in moderating this processes, it’s full of compromise! But “compromise” has such negative connotation. I don’t see that process as negative, this process is only positive. “My idea is pure genius and it must be realized exactly that way!” that’s just silly!!! My personal view of better world is definitely one in which I, as an individual, not “I - the architect”, but “I as a user”, find my self where I’m (it’s difficult) offered spaces that alowed me to project something that I aspire to. And it’s a spacial question, that’s what I’m interested when it comes to that. And I am extremely interested in ideal microcosmic spaces. What we do in my office is: try to evoke moments where I have the image of perfection. Obviously, we can never achieve perfection. It would be foolish to think so. But, what we can perhaps achieve is the idea of a perfect space. And we are never gonna be able to design a perfect space (I know that), but I’m very interested in situations where I can suggest to the viewer that there is a idealisation there. Because, with this idealisation of space comes the idea that ideals are real, perfection is possible. And, it’s just a short moment, a millisecond of that thought is enough... then, we succeeded. That is something that we try to do in our work.


194/195

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

196/197 E N T E R I J E R

RESTORAN 1905 EGO: Kako vidite poziciju zgrade Geozavoda u kontekstu razvoja arhitekture Beograda u poslednjih 110 godina? AR: Zgrada Beogradske zadruge je plemenit, romantiČni pokuŠaj hvatanja koraka sa savremenim svetom koji je vec bio nedostiŽno daleko. Iza poduhvata stoji Luka ĆeloviĆ, u tom trenutku jedan od najbogatijih ljudi Srbije a celom svojom biografijom i delima jedan od najveĆih ljudi sa ovih prostora ikad. Iza oblikovanja ove prelepe kuĆe stoje dva Čoveka, inzenjera i umetnika koji su skupili znanje studirajuci po Evropi i koji su iza sebe ostavili jedinstven trag, zgradama sadaŠnjeg Narodnog muzeja i Akademije nauka, da ne pominjem druge objekte. Ova izuzetno vaŽna zgrada ima veĆi znaČaj u popunjavanju ogromnog zaostatka koji smo vukli iz XIX veka nego u nekom daljem razvoju koji je ubrzo doŽiveo dva svetska rata i globalni prekid kontinuiteta u oblikovnom smislu. EGO: Koja je bila polazna osnova za kreiranje restorana 1905? AR: Polazna osnova je bio strah da neŠto ne pokvarim. Zadatak koji sam postavio bio JE da napravim enterijer koji Će biti u najveĆoj meri nevidljiv i u potpunosti u funkciji postojeĆe estetike uz koriŠĆenje iskljuČivo savremenih elemenata.

intervju Aleksandar Rodić razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije: Rade Kovač www.studiokovac


198/199

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

200/201

1905 aleksandar rodić EGO: Da li Vam je istorijsko nasleđe bilo ograničenje ili inspiracija? AR: Inspiracija naravno, velika. Mnogo mi znači ta vremenski pomerena veza koju sam ostvario sa autorima projekta kao i strah od konačnog suda g. Ćelovića koji verovatno sve to posmatra iz neke svoje lože. EGO: Da li pojmovi transcedetalno, internacionalno, autentično mogu da opišu u najkarćem enetrijer restorana 1905 AR: Enterijer svečane sale su napravili veliki arhitekte Nestorovic i Stevanovic. Ja sam se trudio da ga prilagodim novoj nameni i da ga osvežim savremenim elementima. Radio sam tako da jednog dana sve što ima veze sa mnom može da stane na jedan kamion i da ode kao jedna epizoda u životu zgrade bez uticaja na istorijski kontekst. EGO: Kojim vrednosnim sistemima ste se rukovodili tokom izrade projekta enterijera? AR: Arhitektonsko nasledje XVIII veka u Beogradu gotovo da ne postoji a u XIX veku smo imali samo par decenija mira, bez sredstava i sa gradjanskom klasom u nastajanju. Ovo malo objekata što je preteklo iz te epohe i prezivelo narednih desetak razaranja moramo da čuvamo i nemamo pravo na preteranu količinu sopstvenog mišljenja u odnosu na originalnu postavku. Pristup intervencijama na istorijskim objektima mora da sadrži duboko poštovanje i svest o sopstvenoj skromnoj dimenziji. EGO: Kakvu vrstu dijaloga ste ostvarili između modernih linija danskog nameštaja i neoklasične plastike na zidovima? AR: Ovo je primer sklada izmedju dobro oblikovanih elemenata bez obzira na vreme i mesto nastanka. Odmerene linije Antonija Citerija i studija Space Copenhagen u saradnji sa Androm Stevanovicem i Nikolom Nestorovicem. EGO: Paleta boja, da li ste pravili neke kompromise? AR: Osim pastelnih boja koje su izasle iz elementa okruzenja u prostoru je prisutan bakar kao materijal koji povezuje ideju dobre kuhinje sa baroknim dekoracijama. EGO: Da li ovakav prostor može da izmeni svakodnevnicu ljudi koji provode vreme u Beogradu? AR: Ne bih isao tako daleko. Ovakav prostor je obavezni deo ponude jedne metropole i kao takav ocekujem da ce imati svoju publiku. EGO: Da li je aktuelni MENI u harmoniji sa enterijerom? AR: Od kreativnih ljudi koji su zauzeli kuhinju ocekujem sve najbolje. EGO: Da li je enterijer restorana 1905 refleks vašeg ličnog koncepta? AR: Tesko je sedeti u salonu Luke Celovica i to proglasiti za sopstveni zivotni stil. Intervencija koja je taj divni prostor prilagodila narednoj fazi postojanja je završena. Meni kao arhitekti je sve ovo bilo izuzetno uzbudljivo a posle svih strahova od prošlosti i budućnosti kroz koje sam prošao ja sam zadovoljan i imam mirnu savest.


202/203

www.ego-magazine.com


204/205

www.ego-magazine.com


206/207

www.ego-magazine.com


208/209

www.ego-magazine.com


210/211

www.ego-magazine.com


212/213

www.ego-magazine.com


214/215

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

216/217 E N T E R I J E R

Ebisu – Duh Japana u Beogradu Ovaj jedinstveni restoran, na krovu hotela Square Nine, na 7. spratu, ima elegantnu terasu sa pogledom na najšarmantniji istorijski kvart Beograda i autentičnu japansku kuhinju koju kreira pažljivo odabran tim kuvara. Znalački napravljen suši čini polovinu Ebisuovog menija, ali kuvari posvećuju jednaku pažnju spremanju klasičnih japanskih jela od aburija od lososa, supe sa nudlama i prolećnih rolnica, do kraba sa mekim oklopom i tepanjaki grilovanog mesa i morskih plodova. Sastojci se obezbedjuju iz japanskih prodavnica širom Evrope, bira se samo najbolja riba za suši, od pacifičke tune i brancina iz Jadrana, do norveškog lososa, koji se dopremaju sveži, dva puta nedeljno i najkvalitetniji sastojci za sva jela. Da bi dodatno naglasio ovu specifičnu i zahtevnu kuhinju, pažljivo sastavljeni bar predstavlja najbolja piva i žestoka pića iz Japana. Brižljivo odabrana zbirka sakea, koji se služi kao suvi, polusuvi i premium, vrhunska japanska pirinčana piva i odležani single malt japanski viskiji, kao i Saketini meni koji nudi izbor inovativnih koktela inspirisanih Japanom. EBISU RESTORAN: RADNO VREME OD 18:00H DO 01:00H ZATVOREN PONEDELJKOM ZA REZERVACIJE MOLIMO POŠALJITE E-MAIL NA EBISU@SQUARENINE.RS ILI POZOVITE + 381 11 3333 575 http://www.squarenine.rs/

tekst Square Nine fotografije: arhiva Square Nine


218/219

www.ego-magazine.com


220/221

www.ego-magazine.com


222/223

www.ego-magazine.com


224/225

www.ego-magazine.com


226/227

www.ego-magazine.com


228/229

www.ego-magazine.com


230/231

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

232/233 E N T E R I J E R

BERLINER ego: Svaki restoran ima neku svoju priču, kako ona počinje kada je Berliner u pitanju ......? autori: Berliner je zamišljen kao urbana pivnica, gde se uz skoro 80 vrsta piva, služe jednostavna jela, sluša džez i uživa u novoj atmosferi gradske četvrti Savamala. Berlin, atmosfera gradskih pivnica smeštenih u napuštenim industrijskim prostorima, bila je polazna tačka i smernica investiora, sa kojim nas je povezao Đorđe Gec i njegov tim. ego: Za koju grupu gostiju je kreiran restoran Berliner? autori: Od otvaranja Berlinera do danas, nismo primetili da se profilisao tipični korisnik ovog prostora. To doživljavamo kao uspeh jer je to upravo atmosfera koju smo želeli da postignemo, da se u Berlineru prepoznaju ljudi različitih interesovanja I godina. Danas u Berlineru, preko dana, viđamo roditelje s decom na porodičnom ručku, goste sa svojim kućnim ljubimcima, dok uveče Berliner postaje mesto za izlazak. I mi često svraćamo sa prijateljima.

dizajn: studio Autori razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije: arhiva, studio Autori


234/235

www.ego-magazine.com


236/237

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

238/239 EGO: Koju glavnu emociju treba da oseti gost kada uđe u ovaj prostor? AUTORI: Vodili smo se tim da stvorimo nepretenciozan ambijent, gde gosti imaju utisak smirene i udobne atmosfere urbane kafane. Zadržali smo osnovne karakteristike zatečenog prostora uz minimalne izmene, koristili smo repariran namestaj - nameštaj koji je u nekom smislu poznat posetiocu.. nešto što je svima na neki način blisko. To se pre svega odnosi na stolice, sofe, stočiće, lampe. Takođe, veliki broj komada u enterijeru smo namenski dizajniranirali za ovaj prostor- rasvetu, stolove, klupe, comunity stolove, čiviluke.. Na taj segment ovog enterijera smo posebno ponosni. Promišljanje i realizacija ovih custom made komada je zaista izazov za nas. Kada zateknete prostor poput stare Carinarnice, gde se nalazi Berliner, autentičan prostor sa divnim lukovima i zidovima u cigli, izazov je naći pravu meru u intervenciji. Smatrali smo da ona mora biti gotovo neprimetna. Obojena traka po obimu svih zidova istakla je lukove, opeku na zidovima kao i orginalnu drvenu tavanicu. Te elemente smo odmah prepoznali kao glavne karakteristike budućeg enterijera. Nadogradili smo ih temom koju su investitori postavili kao početnu tačku za uređenje enterijera, a to je Berlin i atmosfera urbanih gradskih pivnica. EGO: Da li je nameštaj koji je dizajnirao slovenački dizajner Niko Kralj, postao zaštitni znak Vaših enterijera? AUTORI: Stolice Lupina, koje je dizajnirao Niko Kralj, smatramo dizajnom koji će uvek biti aktuelan. Raspadom privrede i industrije, stolice su završavale na stovarištima ili u otpadu što je tužno. To je dizajn koji je svima nama dobro poznat I nije retko videti da Lupinu ljudi imaju u svojim domovima. Stolice koje smo koristili u pivnici Berliner su “autorska restauracija” studia TOTEM koji su uneli izmene I na neki način unapredili orginalni dizajn stolice Lupina. Ne bismo rekli da su naš zaštitni znak, ali ćemo ih opet rado koristiti u budućim projektima, ako bude prilike. EGO: Da li je meni restorana usklađen sa porukom koju emituje enterijer? AUTORI: Meni restorana je vrlo jed

nostavan, a način pripreme hrane i jela koja se služe, su uticali na to da jedna od tema bude i otvorena kuhinja. Potpuno transparetnan proces pripreme hrane je bitan deo atmosfere, dim, miris začina...sve su to postali bitni elementi koji utiču na atmosferu Berlinera. Jela su jednostavna, svima poznata (kobasice, krilca, knedle sa šljivama...), ali hrana samo prati veliki izbor piva, jer je prostor zamišljen pre svega kao pivnica. Trenutno je moguće probati preko 80 vrsta piva. EGO: Izbor materijala i boja, o čemu Autori vode najviše računa? AUTORI: Često je naša tema kontekst mesta u kome radimo. Iz toga proizilazi sve ostalo. Najvažnije nam je da prepoznamo kvalitete I nedostatke prostora i da od toga krenemo. Vrlo brižljivo i detaljno pristupamo odabiru materijala i boja. Nadamo se da se to oseti u našim projektima. Kod Berlinera je akcenat bio na zatečenim materijalima, a nadovezali smo se sa novim materijalima (dugački betonski šank, metalne cevi, sirovi lim...). Upotrebom zagasitih boja istakli smo teksture upotrebljenih i zatečenih materijala. EGO: Da li je ovaj enterijer refleks Vašeg ega? Kada bi radili enterijer za svoj restoran, da li bi ga radili na isti način? AUTORI: Enterijer Berlinera je odgovor na konkretan kontekst kao i projektantski zadatak. Svakako da smo zadovoljni izvedenim, ali kako bismo radili enterijer svog restorana zavisi od zadatka koji bismo sebi postavili i toga šta želimo da postignemo. Pristup bi svakako bio isti, i uvek je isti sa puno poštovanja prema kontkestu, sa brigom o detaljima u prostoru. EGO: Šta možete da nam kažete o detaljima ovo enterijera? (vidljive cevi u toaletu, nosači za lampe?) AUTORI: Duh Berlina se ogleda kroz specifičan industrijski karakter prostora sa recikliranim komadima nameštaja kao i custom made komadima inspirisanih Berlinom 70ih. Zidne lampe smo namenski dizajnirali za ovaj prostor. Sada već imamo značajan broj komada nameštaja koji smo namenski dizajnirali za različite projekte. Nadamo se da ćemo uskoro moći da ih pokažemo sve na jednom mestu. Vizuelni identitet pivnice radio je studio LOREM IPSUM, koje se odlično na

dovezao i nadogradio idejno rešenje koje smo predložili. Iz tog su nastali neonski motivi - svetlosne instalacije u prostoru. EGO: Da li radije radite enterijere ili arhitekturu? AUTORI: Ne bismo mogli da kažemo da u našem radu postoji takva jasna podela. Sve stvari koje traže promišljanje i neku vrstu oblikovanja su nam izazov - od restauracije nekog zanimljivog komada nameštaja do velikih projektantskih izazova. Uvek je zanimljivo raditi nešto što do tog trenutka nismo radili, prihvatati se novih izazova. Arhitektura je zato posebna jer vam omogućava da se prilagodite različitim temama i da, kroz svoj rad istražujete različite oblasti. Recimo da su enterijeri, kao i dizajn nameštaja, nešto što vam omogućava da rezultat svog rada vidite vrlo brzo, i za nas nestrpljive su dosta zgodni:) EGO: Koji je sledeći izazov u vašoj karijeri? AUTORI: Posle dugogodišnjeg rada na projektu Terra Panonice u Mokrinu, jako nam je drago da smo realizovali enterijere u Beogradu. Pivnica Berliner i Klub 100 na kojima smo radili poslednjih 6 meseci potpuno su nas okupirali. Zanimljivo je raditi u kontekstu Savamale, nadovezati se na energiju koji je taj deo grada izgradio zadnjih par godina. Drago nam je da neposredno i mi utičemo na to. Išekujemo početak rada na izvođenju ekstenzije Muzeja Savremene Umetnosti u Novom Sadu, koji smo radili prošle godine sa dragim kolegama iz studia RAUM. To bi bilo to. No long term plans for us:) Uvek je zanimljivo raditi nešto što do tog trenutka nismo radili, prihvatati se novih izazova. Arhitektura je zato posebna jer vam omogućava da se prilagodite različitim temama i da, kroz svoj rad istražujete različite oblasti. Recimo da su enterijeri, kao i dizajn nameštaja, nešto što vam omogućava da rezultat svog rada vidite vrlo brzo, i za nas nestrpljive su dosta zgodni:)


240/241

www.ego-magazine.com


242/243

www.ego-magazine.com


244/245

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

246/247

E N T E R I J E R

COFFEE ROOM EGO: Svaki prostor ima svoju priču. Koju priču vezujete za Coffee Room? TM: Coffee Room se nalazi na Topličinom vencu. Hotel Palace je landmark celog kraja, te je i ovaj lokal, sa idejom da se uklopi u lokalnu estetiku, inspirisan hotelom. To je kraj u kojem je živeo Aleksandar Deroko, francuski đak. Veliki broj zgrada je nastao inspirisan Francuskom, jer su mnogo toga projektovali studenti koji su tamo sticali obrazovanje posle PRVOG svetskog rata. Čak su i boje korištene u lokalu, uključujući i boje svetleće reklame - boje hotela Palas. Pravljen je s namerom da bude deo lanca, ali da ima lokalni identitet. Coffee Room u svakom kraju treba da bude prilagođen mestu na kojem se nalazi. Da koncept ne bude kao kod brendova Starbucks, Costa Coffee, koji uvek izgledaju isto - da nema taj “prefabrikovani” izgled. ... u zavisnosti od lokacije imate poseban likovni izraz, primeren za datu sredinu. ... što je u suprotnosti sa svime što je već dugo bio trend; mada, sada i Starbucks počinje da radi dizajn koji je osmišljen u odnosu na grad u kojem se nalazi. Ideja uniformnosti lokala je, izgleda, prevaziđena. EGO: A kako onda razvijate taj identitet, od čega gradite to, na osnovu čega će ljudi moći uvek da prepoznaju da je to Coffee Room? TM: Predpostavljam, pre svega, po proizvodima koji se tu nalaze, po vrsti usluge koju im pružaju u lokalu. Ljudi su se vrlo brzo vezali za to “za-jedno”: Coffee Room unutar kojeg se nalazi poslastičarnica Home Made. EGO: U prostoru ima dosta umetničih predmeta. Na koji način oni definišu sam prostor? Šta ste hteli da postignete tim izrazom? TM: Moja prvobitna ideja bila je da ceo prostor izgleda kao jedan veliki, salonski stan u kojem se izlaže umetnost. U tome, naravno, nisam mogla da idem do kraja, zato što funkcija, zbog namene lokala, nije mogla da se uklopi u to. Međutim, ono što smo uspeli jeste da detalji koji postoje u lokalu, nisu očekivani, nisu “tipski”. Nema fotografija koje ništa ne znače, nema objekata koji su tu okačeni samo da bi bili atraktivni. Na primer “macarons”, onaj veliki, iz više delova, on je neka vrsta instalacije. U istom kraju se nalazi i Muzej primenjenih umetnosti. Zapravo, čitavo okruženje lokala je oduvek bilo umetničko.

Dizajn Tanja Milovanović razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije: Senja Vild


248/249

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

250/251 EGO: Među prvima ste vratili bakar na velika vrata, bakar kao materijal u enterijeru. TM: Da. Meni je bakar trenutno omiljeni metal. Kad uradite puno objekata koji imaju slične elemente, zasitite se - posle rada sa inoksom, srebrnim bojama, crnim izlozima... Klijent je uporno insistirao na tome da bude inox i bilo je teško izboriti se da bakar dobije svoje mesto u enterijeru, tek je vremenom prihvaćeno da je bolje rešenje - jer je prva asocijacija na kafu! On simbolizuje nešto toplo, dok je inox ipak nešto industrijski, ledeno. Želela sam da se ljudi u lokalu osećaju kao da su u svom prostoru, u svojoj sobi. U trenutku kada sam donela donela odluku da će bakar biti metal koji će dominirati enterijerom, on još uvek na našem tržištu nije bio toliko korišćen, bilo ga je teško naći. Bilo je teško naći ljude koji znaju da rade sa bakrom, da ga zaštite, nije to materijal lak za rad. Igrom slučaja, izabrala sam ga baš u trenutku kad je njegova cena na tržištu skočila... A sve je počelo s lusterima Toma Diksona. Uradila sam istraživanje i utvrdila da se ne izrađuju kopije, da nema plagijata. Tako sam i odlučila: biće bakarni Tom Dikson i biće bakarna kugla. EGO: Imate dosta geometrijskih elemenata koji plutaju po prostoru, uključujući i te kugle. Predpostavljam da ste određene zone definisali određenim tipom lustera? TM: Htela sam da umetnost “visi sa plafona”. Zapravo, bilo je planirano da kugle prođu kroz ceo prostor - kao instalacija - koja u početku čak nije ni bila bakrena kugle su bile ljubičaste boje. Pojavili su se određeni tehnički problemi u izvođenju; nisam mogla da dobijem taj “neprekinuti tok” koji sam želela. EGO: Koliko ste enterijer radili prema svom stavu, a koliko ste radili za potrebe klijenta? Koliko je vaš ego prisutan u samom enterijeru? TM: Moje najveće iskustvo na ovom poslu je upravo to - da sebe, kao nekog ko treba da osmisli prostor, distanciram od ideje: ideja ne treba da bude lična. Moj ego je morao da ode u potpuno drugi plan. Ovo je, od svih, najmanje ličan objekat. Najmanje sam razmišljala o sebi i šta bih ja uradila kad bi ovo bilo apsolutno autorsko delo; prilagođeno je onome

što mi je klijent dao kao radni zadatak i prilagođeno je brendu i toj ideji koju je ona želela: da iako je lokal deo lanca, da ne bude ona vrsta - vrsta koja podrazumeva da kafu popijete “na brzaka”. To je koncept koji je dobar u Njujorku, ali niko u Beogradu nije toliko užurban. Ovde je ispijanje kafe socijalna stvar i pitanje druženja. EGO: Šta je Tanji najvažnije kad realizuje jedan enterijer? TM: Kada oblikujem objekat javne namene, prvo me interesuje brend! Kako je klijent “definisao sebe”. Srpski klijenti nisu određeni, nemaju plan šta bi mogli da budu. Ponekad mi se čini da se bavim brendiranjem, što uopšte nije posao arhitekte. Drugi važan deo pripreme su sati i sati na internetu. U kom prevcu se kreću tendencije vezane za ugostiteljske objekte (kada radim projekat te namene). Da to što radim ne bude kopija nečega, da bude autentično, prepoznatljivo, a ne neki osvrt na tuđi dizajn. EGO: Interesantno je koliko ima detalja koji komuniciraju sa publikom, kao reminiscencija Las Vegasa - neonska svetla šalju kakvu poruku? TM: E to to sam ja! Moglo bi se reći da je neon trenutno moja opsesija! Najviše bih volela da radim neku diskoteku. U glavi imam mnoštvo neonskih reklama. Ja sam zapravo želela da zabavim goste. Da im ponudim nešto što ne viđaju svaki dan. Nešto zabavno i veselo. Da, jeste, Las Vegas! EGO: U kojoj meri ste zadovoljni usklađivanjem poruke koju emituje enterijer i same usluge i asortimana koji se se nudi? TM: Ja sam vrlo zadovoljna. Čak su i uniforme, u koje su obučene konobarice, nešto na čemu sam insistirala. Želela sam da izgledaju kao “francuske sobarice”. Originalno rešenje koje sam osmislila bilo je mnogo više seksi: haljine su bile kraće, uže! Klijent je smatrao da to ne bi bilo primereno. Takav izbor odeće pokazao se veoma uspešnim. U prvom lokalu Coffee Room-a uniforme su moderne, funkcionalne, svedene. A ja sam želela da i osobe koje se kreću po prostoru koji sam dizajnirala, svojom pojavom dodaju duh Francuske. Dakle - u ovaj prostor preneli ste dosta

elemenata vizuelnog identiteta francuske kulture. Pre nego što sam počela da radim Coffee Room, istraživala sam istoriju kafe u Francuskoj, znajući da je arhitektura hotela Palas vezana za tu zemlju. Zanimalo me je kada su se pojavile prve kafeterije, kako su bile opremljene... možda to nije očigledno na prvi pogled, ali to je bilo ono što me je vodilo kroz taj prostor. EGO: Koje osećanje ste želeli da probudite kod posetilaca ovog lokala? TM: Mislim da se u Beogradu izgubila ta klasična poslastičarnica. Imali smo nekada “Zagreb”, kasnije “Ruski car”, ostala je velika poslastičarnica Hotela Moskva, ima još par manjih. Ali, ne postoje velike poslastičarnice - kafeterije. Koncept kafića, kafea, barova, pabova, se stalno transformiše. I u svim tim modernizacijama nestao je taj koncept prostora u koji idete sa namerom da pojedete dobar kolač, znajući da vas uz slatko zadovoljstvo čeka i kafa. EGO: A gde je Beograd na mapi trendova? Mediji izveštavaju da se visoko kotiramo kao grad dobrog provoda i usluge, a nama, koji živimo ovde, čini se da dosta kaskamo za Evropom. Gde je istina? TM: Što se tiče enterijera u Beogradu, nismo videli ni jedan koji se razlikuje od onoga što već postoji u svetu. Naravno, budžeti su mnogo veći, klijenti su mnogo otvoreniji, imaju brendove koji su drugačije definisani. Mi i dalje pokušavamo da budemo svet, mnogo manje smo autentični, svoji. Ali sve je to proces. Kroz taj proces, stvaraće se neke nove generacije arhitekata koje će biti oslobođene toga i koje će sebi dati za pravo da mogu da pruže dizajn koji je samo njihov. EGO: Da li su investitori glavna kočnica do realizacije autentičnih dela u Srbiji? TM: Prvo što će vam klijent pokazati, biće: “video sam ono ovde”, onaj hotel, onaj restoran u Londonu, ona kafeterija u Njujorku... oni, više nego mi, arhitekte, pokušavaju da se uklope u svetske trendove. To jeste problem bilo kog kreativca, pa i arhitekte u Srbiji. Međutim, klijenti se menjaju, jer se i biznis menja u Srbiji. Mislim da za deset godina o ovome nećemo ni pričati. Možda će u Beogradu postojati enterijeri koje će kopirati autori iz drugih gradova?


252/253

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

254/255 EGO: Da li je moguće napraviti autentičan enterijer ako nemate autentične elemente enterijera? TM: Prvo: kod nas ne postoji industrija. Kada bi imali industriju, onda bi arhitekte mogle da podrže tu industriju. Sve što mi kupujemo od proizvoda je uvezeno - od gips ploča, do pločica. Ne sećam se kad sam upotrebila pločicu “Toza Marković”? U tom kontekstu, vi nemate industriju koja bi mogla da vas prati i da angažuje industrijskog dizajnera da napravi neki prefabrikat koji bih ja potom mogla da koristim. Mi se i dalje oslanjamo na dobre zanatlije. Majstori, ono na šta svi kukaju u Srbiji su upravo ono čime sam ja najzadovoljnija! Iz mog iskustva rada u inostranstvu, stepen završnih radova u Beogradu je mnogo bolji. Ja u Londonu ne mogu da dobijem ni tako posvećenog ni tako iskusnog majstora. Sve ono što nemamo u tehnologiji i industriji - mi to nadomestimo radom i ličnim znanjem. EGO: Da li je, po vašem mišljenju, industrija ugostiteljstva konzervativna zato što je publika takva ili pak publika željno iščekuje novu senzaciju, ali je retko dobija? TM: Ja mislim da je publika u Srbiji prilično otvorena, da ljudi obožavaju nove stvari. Mislim da su investitori ti koji se NE adaptiraju brzo, odnosno možda su i oni spremni, ali ne mogu da pronađu matematiku u tome i ne žele mnogo da rizikuju. Mislim da je to preuzimanje rizika u biznisu najveća kočnica u dizajnu! Talenta ima dovoljno. EGO: Koji su interesi domaće industrije (iako je ona na izdisaju) da proizvodi nešto što nije progresivno i ne angažuje u dovoljnoj meri domaće dizajnere? Zašto ne postoji saradnja? Da li ste imali neku ponudu? Nikad! Prosto - to je “igra velikih brojeva”. Kod nas, šta god da započente, nećete imati onu kritičnu masu stanovništva koja je platežno sposobna da nešto kupi. Sve što naša industrija radi je da pravi poluproizvode za strane kompanije. Oni nemaju nikakav interes da prave pločicu koju ću da dizajniram ja ili bio ko od arhitekata, za to uopšte ne postoji prostor. EGO: Da li enterijer mora da bude skup da bi bio dobar ili je moguće sa minimal

nim budžetom napraviti nešto što je ozbiljan iskorak? TM: Mislim da nije sve pitanje para, dosta toga je pitanje ideje, kao i kreativni pristup ponudi na tržištu. Mi se ovde još uvek nismo navikli na internet. On nudi velike mogućnosti. Kupićete baš ono što vam treba, to će vam stići iz daleke Indije, a platićete desetinu ovdašnje cene. Obožavam da radim na taj način: da kupujem robu iz celog sveta direktno na internetu i da mi sve one stižu u Beograd. To mi pomaže da stvaram autentična rešenja, kakva ne mogu da se ponove, štite me od plagijata. Tako mogu da budem sigurna da sledećih mesec dana, pet ili godinu, neću videti u drugom lokalu iste te pločice. Na taj način ja štitim i klijenta. Mislim da enterijer ne mora da bude skup, ali mi kao društvo bolujemo od toga da nešto deluje da je skupo. Najbolji primer za to nisu lokali, nisu kafići, najbolji primer za to su nazovi “luksuzni stanovi” u Beogradu! A šta ti luksuzni stanovi nude? Preko besmisleno velikih kvadrata - preskupe pločice, skupi parketi... I niko se nikad ne zapita: da l’ u Čačku može da se nabavi dobar parket za sedminu cene paketa koji je naručen iz Italije. Mislim da mi tu sebe podcenjujemo za neke stvari. EGO: Berlin je sada možda najznačajnija prestonica, bar što se tiče kulture i najnovijih trendova; u Berlinu nema tako skupih enterijera: trend je da se rade kreativne stvari koje se mogu ni iz čega napraviti. TM: Kod nas nema dovoljno investitora koji su zainteresovani da razmišljaju na taj način, iako u praksi postoji već nekoliko restorana koji sasvim dobro funkcionišu uprkos činjenici da su realizovani sa minimalnim budžetom. Šta je kod nas problem: završe se radovi na lokalu čija je ideja potekla iz toga da budžet bude minimalan (a ima nekoliko stvarno dobrih!), a nakon toga neki drugi ljudi, koji uopšte ne razumeju taj koncept, počinju da ga kopiraju. I onda na par tih dobrih, postoji još njihovih 20 ili čak 30 kopija, koje uopšte ne mogu da funkcionišu. Ljudi moraju da shvate da i dizajn i koncept moraju da budu u skladu i sa tim brendom i sa tim klijentom. Laž se odmah oseti!I onda ti lokali “ne rade”. A

čak i kad rade - nešto im nedostaje: uđete i jednostano - nije to “to”. Pitanje budžeta je pre svega: cena rada. Lokal će uvek koštati mnogo! Jednostavno zato što ne može da košta malo kad mi sredstava i nemamo! Taj rad je jeftin nekom englezu, a nama nije! Drugo: malo je klijenata koji već imaju formiranu priču i neku ideju za svoj proizvodni brend, iz koje bi potom dizajner mogao da kreira funkcionalni koncept. Mi ovde pričamo u stvari o konceptu! Ako imate dobar koncept, uopšte nisu bitna sredstva kojima ćete da ga ostvarite. EGO: Da li je uopšte arhitekta taj koji treba da ima koncept ili je to neko ko je “iz posla”? Na primer - kuvar. Neko ko je osmislio ponudu (menu) i čiji koncept treba i enterijerski da se podrži ? Šta je logičan put? TM: Mislim da je logičan put neka kolaboracija između vlasnika prostora, onog ko taj biznis vodi, te neke ideje koju su oni osmislili i da onda uključite arhitektu i nekog ko se bavi marketingom ili tim brendom u okviru firme. Logičan put bi bio neki konstantan “brain storming” da bi se timski došlo do toga šta treba da bude poruka tog prostora i na koji način treba da funkcioniše taj biznis. Jer nema dobrog lokala ukoliko nema dobre funkcije. A dobru funkciju najbolje će znati oni koji taj lokal vode - menadžeri, kuvari ili oni koji taj prostor koriste... kod nas je to malo... sve to se preskoči! Evo - meni je sad došao klijent, hoće novi lokal, doneli su mi osnovu; tražila sam da mi dostave, napišu nekakav radni zadatak. Da bih videla šta su potrebe: koliko sedenja, visokog, niskog, da li žele da imaju šank za kojim se stoji ili sedi... na šta sam dobila odgovor: “hajde ti to nacrtaj, pa ćemo mi da vidimo”. Meni to nije logičan put. Oni mene, kao arhitektu, dovode u situaciju da ja određujem stvari koje ne bi trebalo da određujem, koje bi oni već iz iskustva morali da znaju. Radila sam za strane klijente. Te pozicije i odnosi su odavno uređeni i definisani; ja dobijam uputstva koja su mi jasna; potom, u okviru tih i takvih odrednica ja mogu da budem kreativna. A ovde? Ovde ja moram da postavim način na koji će da funkcioniše biznis, a onda će oni to stalno da “doteruju”, da se mešaju u to... i uglavnom “ubiju” ideju usput!


256/257

www.ego-magazine.com


258/259

www.ego-magazine.com


260/261

www.ego-magazine.com


262/263

www.ego-magazine.com


264/265

www.ego-magazine.com


266/267 EGO: Ko najviše gubi kad se “ubije ideja, usput”? TM: Gubi moj ego, ljudi koji će taj prostor da koriste. Ja volim različite vrste enterijera; ovaj o kome pričamo - Coffee Room, najmanje liči na bilo šta što sam ja radila; ali - meni je ideja bila da: kad dođete u taj prostor, da znate da ste baš u tom prostoru, da se ne osećate kao da ste u bilo kom drugom lokalu slične namene. Ljudi su željni novog iskustva. Kafu neki popiju i do pet puta u toku jednog dana. Bilo bi dobro i lepo da svaki put imate neko novo iskustvo, vizuelno, estetsko. Tako da, najverovatnije - gube krajnji korisnici. EGO: Kako Tanja definiše svoj selfkoncept? TM: Nemam ga. Posle ovoliko godina rada, a uradila sam mnogo toga, menjala sam sebe kroz te objekte koje sam radila, pravila neke sisteme, a onda iznova rusila sve sisteme. U ovom trenutku, moj “stari život arhitekte” se završio, a novi još nije počeo. Osećam se kao da sam u nekom vakuumu, kao da sam sad završila fakultet i još uvek ne znam ko sam i zbog toga sam prilično zbunjena ... a možda to i nije loše - možda iz toga ispadne neki dobar dizajn na kraju. EGO: Šta očekujete od budućnosti? TM: Da odem da radim za neke jako zanimljive ljude, daleko, pored okeana. Mi se ovde još uvek nismo navikli na internet. On nudi velike mogućnosti. Kupićete baš ono što vam treba, to će vam stići iz daleke Indije, a platićete desetinu ovdašnje cene. Obožavam da radim na taj način: da kupujem robu iz celog sveta direktno na internetu i da mi sve one stižu u Beograd. To mi pomaže da stvaram autentična rešenja, kakva ne mogu da se ponove, štite me od plagijata. Tako mogu da budem sigurna da sledećih mesec dana, pet ili godinu, neću videti u drugom lokalu iste te pločice. Na taj način ja štitim i klijenta.

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

268/269

E N T E R I J E R

RADIONICA EGO: Radionica. Radionica. Koja i kakva priča stoji iza ovog naziva? AB: Radionica je nastala iz želje i potrebe da se u ovom gradu desi nešto novo i specifično, počev od ambijenta i enterijera do programskih sadržaja. Naša Radionica je nastala na mestu nekadašnje metalostrugarske radionice što je bila inicijalna ideja za sam koncept enetrijera a samim tim i naziv. Sačuvane mašine i alati iz tog perioda daju ovom prostoru poseban imidž. Glavni detalj je strug (ujedno u Dj pult) koji je integrisan u bar iza koga je u ponudi širok spektar kvalitetnog pića od kojih nastaju klasični i moderni kokteli. Naša namera je bila da izbegnemo sterotip kafe barova, disco klubova i restorana i napravimo prijatno mesto interesatnog i neobičnog sadržaja. Radionica je mesto za doručak i jutaranju kafu, ugodan ručak, uzivanje uz piće, zabavu večeru i sjajan provod. Nakon dve godine, odluči smo da osvežimo konecpt koji je podrazumevao visoko sedenje, separee i klubsku atmosferu. Polazna ideja u osmišljavanju novog koncepta je bila hrana koju smo želeli da uklopimo u već postojeću priču. Samim tim meni koji smo kreirali odražava naš stav i koncept mesta, a ideja je da izaberete raZličite tanjire koje možete da delite sa prijateljima. Ova ideja se odrazila i na enterijer, tako da dominatan motiv upravo jesu community stolovi koji podržavaju atmosferu druženja i deljenja. Eto to je priča iza Radionice.

intervju Andrea Bošković razgovor vodio Ljubomir Janković fotografije: Rade Kovač, www.studiokovac


270/271

www.ego-magazine.com


272/273

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

274/275 EGO: Duh mesta? Koja je filozofija proizašla iz onoga što ste zatekli? AB: Metalostrugarska radionica je početna inspiracija za naziv samog mesta . A onda i za enterijer. Svaki prostor diktira određene uslove, ne treba forsirati pravac i stil koji taj prostor ne podržava. Lokal se nalazi u industrijskoj zoni, oko njega su radionice i prodavnice materijala za izgradnju a samo mesto je i bilo metlostrugarska radionica. Mogu reći da je je prostor bio vrlo inpirativan, njegove karatketerike su nešto što smo se trudili da inegrišemo u novonastalu Radionicu. Zidovi od cigle, betonski pod, metalni bar , drveni radioničarski stolovi i mašine su retrospekiva nekadašnje radionice, pravi mali muzej. Duh industrial-a. Većina stvari je reciklirana. Inspiracija nije bila ready-made, više je bila u duhu da je jedan stari strug dovoljno jaka metafora radionice. Shodno tome, nismo “išli u nabavku” po opremu, nameštaj i rasvetu već smo se potrudili da svaki detalj bude unikatan i da daje pravi imiđž radionice. Samim tim svemu je posvećena posebna pažnja i svaka stvar u prostoru je tu sa razlogom, a primenjeni materijali su opet u skladu sa nazivom i duhom mesta. Metal nije obojen, prelakiran je, vide se svi potezi majstora koji je to pravio... Moje omiljeni detalj u dizajnu je toalet, recikliran je od starog radioničarskog stola, čak su vidljivi I tragovi njegovog korišćenja; Umivaonici su činili deo ventilatora... EGO: Za koju grupu gostiju je kreirana radionica? AB: Mi smo razmišljali o ljudima koji su nama bliski, ne samo o našim prijateljima, nego i o onima koji razmišalju poput nas. Samo mesto je izmešteno iz najužeg centra grada, tako da nemate “slučajne prolaznike”, šetače. Ovde ljudi dolaze sa iskrenom namerom. Radionica prati grupu gostiju od 25 do 50 godina, u svakom slučaju stariju, koji znaju šta piju, kojima je bitna kvalitena muzika, ukusna hrana i dobra atmosfera, a ne pored koga sede, već kakva je energija koju deliš sa ljudima oko sebe. Ljudi jednostavno prepoznaju ono što osete ovde. EGO: Kakva je atmosfera u večernjim satima? AB: Radionica “diše tri života”! Jedan je ujutru, kad dođete na kafu, drugi pop odne- tokom ručka, a treći kad dođete

u provod . Mislim da je za to zasulžan dobro osmišeljn koncept i enetrijer koji definitivno “usmerava”, nisko i visoko sedenje, rasveta, sve je aktivno u nekom periodu, zavisno od atmosfere. Muzika je jedan od presudnih faktora za dobar provod, tome posvećujemo veliku pažnju. U Radionici gostoju i inetrnacionalni Djevi koji osveže gradska dešavanja. Ovde je atmosfera uvek vesela i prirodna. EGO: Kakav je meni restorana, šta biste istakli, na šta ste ponosni? AB: Ponosimo se burgerima i kobasicama sa medom i ruzmarinom . Namirnice su izuzetnog kvaliteta, a kuvar iz Australije je autor menija, tako da nas naš stil kuvanja, namirnice i začini koje koristimo razlikuju od ostalih, a tu je i naravno uvek neki nesvakidašnji dodatak. Meni je fusion, akecant je na druženju uz hranu koje delite sa prijateljima. EGO: Radionica je nastala iz koncepta radionice. A kakav je vaš lični koncept? AB: Radionica je stil života. Kao i arhitektura. Vi treba da oslikavate mesto i mesto treba da oslikava vas. Zalažem se za isti koncept i u porodici I u društvu, u muzici... u bilo čemu što radim. Bukvalno - kao stil života. Kao kad odete u tavernu, na nekom mestu kraj mora, jedete ribu koju je isti čovek ulovio, pripremio i poslužio, koji je recept nasledio iz porodice i koji će on preneti svojoj, to mesto je on, i zbog toga je posebno, a vi možete da ga volite Ili ne. Ja verujem u original. Ako želiš da imaš dobru stvar, moraš da znaš da uživaš u njoj. EGO: Budući planovi? U životu, u arhitekturi, u Radionici... AB: Mene lično je Radionica inspirisala. Posle pet godina studija arhitekture, bila sam zasićena. Kad radite “za sebe” ograničenja ne postoje. Iznova sam se zaljubila u svoj posao dok sam radila na Radionici. Arhitektura i Radionica su meni blisko povezane. Uskoro počinje proleće, u Radionici se spema nešto inetersantno, u planu je bašta u kojoj ćete nadam se i uskoro popiti kafu. EGO: Ostajete u arhitekturi ili vam je sad bliže ugostiteljstvo? AB: Zanimljiv je dodir ugostiteljstva i arhitekture (smeh) - vi kao arhitekta radite “za nekoga”, kada to kažem mis

lim da razmišljate o nečijem stilu života, kako neko koristi prostor i koje su njegove želje, mislim da je poenta razumeti različite potrebe ljudi, a puno toga u ugostiteljstvu je povezano sa tim. Mnogi zamišljaju arhitekte kao povučene ljude koji žive u nekom svom svetu, ali istina je da je taj njihov svet upravo naš u kome živimo, jer prostor koji kreiraju je upravo u većini slučajeva za druge a ne za njih, tako da su vrlo svesni svog okruženja. Meni je upravo radionica I ugostiteljstvo pomoglo da otkrijem I naučim mnogo toga o ljudima i njihovim potrebama. Mislim da su ugostiteljstvo I arhitekrura jedan jako zanimljiv spoj. .EGO: Predpostavljam da je “uzbudljivo” biti neprekidno izložen? AB: Jeste ! Ugostiteljtvo zahteva bogat socilani život, druženje sa ljudima … ja u tome uživam. Moje društvo je raznoliko, volim da čujem drugačije stavove da slušam kritike I pohvale. Zanimljivo što je kao arhitekta konstatno posmatram kako drugi reaguju i koriste prostor koji sam osmislila , to je sjajno. Lokal se nalazi u industrijskoj zoni, oko njega su radionice i prodavnice materijala za izgradnju a samo mesto je i bilo metlostrugarska radionica. Mogu reći da je je prostor bio vrlo inpirativan, njegove karatketerike su nešto što smo se trudili da inegrišemo u novonastalu Radionicu. Zidovi od cigle, betonski pod, metalni bar , drveni radioničarski stolovi i mašine su retrospekiva nekadašnje radionice, pravi mali muzej. Duh industrial-a. Većina stvari je reciklirana. Inspiracija nije bila readymade, više je bila u duhu da je jedan stari strug dovoljno jaka metafora radionice. Shodno tome, nismo “išli u nabavku” po opremu, nameštaj i rasvetu već smo se potrudili da svaki detalj bude unikatan i da daje pravi imiđž radionice.


276/277

www.ego-magazine.com


278/279

www.ego-magazine.com


280/281

www.ego-magazine.com


www.ego-magazine.com

282/283

EGO magazin NAJBOLJI IZBOR PROIZVODA ZA VAŠ PROSTOR Arts & Crafts, Gospodar Jevremova 25, Beograd tel. +381 11 630 44 43, e-mail: diagonalplus@open.telekom.rs

AERON HERMAN MILLER

SAYL, HERMAN MILLER, NITEA

Kombinujući karakterističan izgled sa naprednom ergonomijom, Aeron je prepoznatljiva stolica kao ni jedna druga.Ona se prirodno prilagođava i precizno podešava tako da odgovara osobama različitih telesnih dimenzija.Namenjena je onima koji obavljaju aktivnosti sedeći tokom celog dana. Maštovit dizajn koji su napravili (Don Chadwick i Bill Stumpf) Don Čedvik i Bil Štumpf (tip stolice side chairs) karakteriše vrhunska udobnost, podrška telu i stil koji je naširoko kopiran ali nikada dostignut.

Dobar dizajn i udobnost treba da budu dostupani svima i svuda, ljudska priroda traži život van stega i okvira, razvijajući se iznad svakog očekivanja i predvidljivosti. Stolica SAYL odražava slobodan duh dajući Vam kompletnu familiju radnih stolica (side chairs) koju je dizajnirao (Ives Behar), Iv Behar, ona je vrlo pristupačna i inventivna.

Nitea Đorđa Stanojevića, 11000 Beograd T + 381 11 22 87 389 F + 381 11 22 87 388 office@nitea.rs www.nitea.rs

U srcu SAYL je prvi put primenjena suspenzija leđa stolice tako da je ona bukvalno bez rama. Korišćena je 3D inteligentna TM tehnologija. Leđa stolice nemaju oštre ivice, a takav vid dizajna omogućava korisniku slobodu pokreta i ergonomsku podršku. Luk koji omogućava suspenziju leđa SAYL stolice stvara jedinstveni čist linijski oblik koji se lako uklapa u svaki ambijent, dok njen široki spektar boja možemo radije shvatiti kao kompliment nego kao takmičenje sa prostorom koji je okružuje. Inovacija se može videti ne samo u izgledu SAYL stolice već i u njenoj kreaciji.Sa ECO- dematerijalizovanim TM dizajnom leđa stolice, svaki molekul u ovoj stoloci radi snažnije i uspešnije , što znači da se ona može napraviti sa manje delova i materijala, smanjujući emisiju ugljenika. Nitea Đorđa Stanojevića, 11000 Beograd T + 381 11 22 87 389 F + 381 11 22 87 388 www.nitea.rs

MORITZ EIS, BEOGRAD


www.ego-magazine.com

284/285

Masivni drveni podovi Hrast Rustik

Masivni drveni podovi Hrast Selekt, završna obrada ulje ili lak

Završna obrada ulje ili lak Dimenzija 21x137x853-1453mm Cena € 54,50 / m² bez PDV-a Posedujemo sve relevantne sertifikate: FSC, PEFC, CE oznaka kao i dekleracija otpornosti na abraziju preko 2000 obrtaja. Lakovi i ulja koja se koriste su renomiranog nemačkog proizvođača - KNEHO GmbH Maja Vujinović General Manager Woodmod Solution d.o.o Andrićev venac 2, Beograd gsm: +381 64 221 89 73 e-mail: office@woodmod.rs web: www.woodmod.rs

Dimenzija 21x137x853-1453mm Cena € 65 / m² bez PDV-a Posedujemo sve relevantne sertifikate: FSC, PEFC, CE oznaka kao i dekleracija otpornosti na abraziju preko 2000 obrtaja. Lakovi i ulja koja se koriste su renomiranog nemačkog proizvođača - KNEHO GmbH Maja Vujinović General Manager Woodmod Solution d.o.o Andrićev venac 2, Beograd gsm: +381 64 221 89 73 e-mail: office@woodmod.rs web: www.woodmod.rs

Masivni drveni podovi Orah Selekt / Natur, završna obrada ulje ili lak Dimenzija 21x137x853-1453mm Cena € 129 / m² bez PDV-a Posedujemo sve relevantne sertifikate: FSC, PEFC, CE oznaka kao i dekleracija otpornosti na abraziju preko 2000 obrtaja. Lakovi i ulja koja se koriste su renomiranog nemačkog proizvođača - KNEHO GmbH Maja Vujinović General Manager Woodmod Solution d.o.o Andrićev venac 2, Beograd gsm: +381 64 221 89 73 e-mail: office@woodmod.rs web: www.woodmod.rs

Komoda sa fiokom

Sofa Nut

Posteljina Black&White

Aviator komoda sa fiokom, dimenzije 45x45xH55cm, drvena potkonstrukcija, obloga aluminijumski lim, finish wintage, rucni rad ... akcija! Za vise informacija pišite na office@ archisystem.rs

Sofa Nut, dimenzije 223x80xH68cm, školjka furnir orah, završni lak mat , tapacirana belom eko-kožom, nožice hromirane... za vise informacija office@ archisystem.rs

office@archisystem.rs Milena Starčević dia | +381.62.888.44.74 Partner ••• Archi System d.o.o. Studio za projektovanje i opremanje enterijera Timočka 2, Beograd

office@archisystem.rs Milena Starčević dia | +381.62.888.44.74 Partner ••• Archi System d.o.o. Studio za projektovanje i opremanje enterijera Timočka 2, Beograd

Posteljina Black&White, dim. jastučnice 70x90, dušečne navlake 140x200cm, saten pamuk 100%... kao i kompletan program kućne dekoracije koja zrači vedrim bojama i pozitivnom energijom, potražite u Supermarket Concept Store, Višnjićeva 10, Studio Domino, Kralja Petra 10, Studio 62, Kralja Milana 62

[A] Tetovska 54, 11000 Beograd, Srbija [P] +381.11 / 78.38.388 [E] milena@archisystem.rs [W] www.archisystem.rs

[A] Tetovska 54, 11000 Beograd, Srbija [P] +381.11 / 78.38.388 [E] milena@archisystem.rs [W] www.archisystem.rs

Za vise informacija pišite na ... office@ archisystem.rs office@archisystem.rs Milena Starčević dia | +381.62.888.44.74 Partner ••• Archi System d.o.o. Studio za projektovanje i opremanje enterijera Timočka 2, Beograd


Arts & Crafts, Gospodar Jevremova 25, Beograd tel. +381 11 630 44 43, e-mail: diagonalplus@open.telekom.rs


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.