Page 1

Izabela Kolar Furjan

Pula // Zagreb, 2004. & 2006.


©

Satenske vrpce

Izabela Kolar Furjan, 2006.

Impresum: Objava@issuu.com/izabela.kolar.furjan *Naslov: Satenske vrpce *Opis: Romansirana autobiografska proza *Stranica objave: http://issuu.com/izabela.kolar.furjan/docs/satenske_vrpce *Datum objave: 04. svibnja 2011. *Vrsta: knjiga *Sadrži pornografiju/nasilje: ne *Kategorija:

©

autorsko djelo

*Jezik: Croatian [Hrvatski] *Ciljna skupina: svijet *Audio prilog: nema *Pristup: Javni *Opcija komentiranja: dozvoljeno Issuu članovima *Opcija ocjenjivanja: nije dozvoljeno *Opcija preuzimanja dokumenta: nije dozvoljeno *Link dokumenta: http://issuu.com/Izabela.kolar.furjan/docs/satenske_vrpce?mode=embed&layout=http %3A%2F%2Fskin.issuu.com%2Fv%2Flight%2Flayout.xml&showFlipBtn=true *Stranica prve objave: https://izabelafurjan.wordpress.com *Format prve objave: blog *Format originalnog rukopisa: MS Word 97-2003 Document *Radni naslov originalnog rukopisa (radni naslov): Balkanski mužjaci

Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 2/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

SADRŽAJ: O satenskim vrpcama, Blaženoj Djevici, Kojotu Đuri i kulama-od-karata......................................................5 O Moći Reklame, istojezičnim rječnicima, naturščicima i Tumimu i Urimu....................................................8 O građanskom otporu, kurvama, cijeni slobode i svinjskoj masti ..............................................................11 O ljubavi i mistici, Pravdi, voajerstvu i partizanskom ratovanju..................................................................13 O Bezdanu i Houstonu, suverenitetu, Anđelima i zlatnicima i neurolingvističkom programiranju..................16 O alfa-mužjacima, pućkanju lule, Julijinom balkonu i Dami bez kamelija....................................................19 O Rimu, papigama, Arhimedu, kockanju i geometriji................................................................................22

Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 3/23


Satenske vrpce

Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

Š

Izabela Kolar Furjan, 2006.

str. 4/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

O satenskim vrpcama, Blaženoj Djevici, Kojotu Đuri i kulama-od-karata Prva svjesna misao koje se jasno sjećam iz djetinjstva, iz dobi od nekih četiri godine, bila je 'Pa ja sam

pametnija od Njega.' Odnosila se na mog oca koji mi je, tumačeći na način kako se to već djeci obično radi, kao da nemaju ni oči da vide ni uši da čuju, a i pomalo su retardirani, najozbiljnije pokušavao odgovoriti na moje pitanje zašto ja moram u vrtić kad mama ne radi. Sjetite se da su to bila druga vremena - djeca čije su majke ostajale kod kuće nisu išla u vrtić. A da ne pričam da u to vrijeme nisam poznavala nikoga kome bi

otac pravio 'kike' i vezivao ih mašnicama od širokih ružičastih satenskih vrpci. I to u ranu zoru, u kupaonici, posjednutoj na perilicu rublja, i govoreći ispod glasa, 'da ne bismo probudili mamu'. Njegovo objašnjenje imalo je toliko veze s istinom, koliko i priča o pčeli i cvijetu sa seksualnim životom sisavaca. Da je njemu samom to bila valjda još manje poželjna tema, vidjelo se po tome što ga je pokušavao iznijeti sa otprilike jednakom dozom uvjerljivosti. Nelagodno se meškoljio, glas je pokušao produbiti da bi postigao nepostojeću vjerodostojnost, ali bi ga on izdavao - na trenutke bi se probijalo škripanje koje bi onda pokušavao prikriti nakašljavanjem. Trudio se govoriti polako, nastojeći zadržati svoj očinski autoritet tipa 'slušaj sada što će ti tvoj tatica reći, tata zna.' Činjenica je da nije znao. Nije imao pojma. Zapravo se pitao zašto on to trpi i što to njemu u životu treba i koji mu je vrag bio da oženi tu ženu i lijepo je njemu njegova mama govorila i jebiga, ne može to sad priznati, što bi ljudi rekli i konačno, sad treba misliti na djecu. Ali je mislio da zna i mislio je da to što zna nije ništa od navedenog. I zato sam ja, heretički, pomislila kako je nevjerojatno da odrastao čovjek može biti tako glup iz čega je logično uslijedio zaključak o tome tko je u našoj kući pametniji. Zapravo, najpametniji. Mamu sam nekako automatski preskočila, bez puno razmišljanja. Nema se što puno razmišljati o inteligenciji stvorenja koje spava do podneva. Ako tome dodamo i da je svako toliko u 'depresiji', što je u prijevodu značilo da se zatvori u spavaću sobu i ne izlazi dva-tri dana, osim na zahod, s podbuhlim očima crvenim od suza, time je sve rečeno. Nakon ove zgode ja sam ga i dalje voljela svim svojim djetinjim srcem, ali nepovratno je izgubio dignitet u mojim očima. Poslije toga, svaki puta kada bih uočila gotovo neprimjetno trzanje njegova desnog ramena ili nesvjesno popravljanje kravate ili sitne pokrete mišića lica koji su govorili o tome kako nečujno steže čeljusti ili pogled koji gleda malo postrance a ne u oči sugovornika, osjetila bih ubod sažaljenja i moj bi stav postao zaštitnički i pokroviteljski. Zato, kada sam se kasnije u životu susrela sa teološkim paradoksom djevice koja je majka sinu koji je svoj otac, nisam imala ni najmanjih problema sa shvaćanjem. Sama sam svome ocu postala majka sa četiri godine, što je svakako dob u kojoj sam još neosporno bila djevica. Možda je najbolje da već ovdje, odmah na početku, priznam kako sam tu nezgodnu naviku zadržala i kasnije – dovoljno je bilo da vidim kako se netko ne snalazi sam sa sobom pa da spremno uskočim u ulogu majke zaštitnice. To je možda doprinijelo širini mog teološkog razumijevanja jer su mi, što dalje, sve bliskije postajale i ideje Majke Prirode i ostalih praroditeljica čovječanstva, ali svakako nije osobito doprinosilo mome Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 5/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

ljubavnom životu. Grčki i rimski panteon dugo su mi predstavljali misteriju – Afrodita i Venera izgledale su puno nestvarnije od Blažene Djevice. Čini se da tek negdje u četrdesetima dolazi do transformacije Edipovog u Jokastin kompleks. Do tada, općenje s mladićima i muškarcima koji u vama vide majku uzrokuje poprilično nesporazuma i izaziva pomalo incestuoznu nelagodu. A i djevičanstvo, naročito u tridesetima, osjetno izgubi na blaženstvu. Jedno ocu svakako moram priznati, a možda je to i razlog zašto mi je tako dugo trebalo da odbacim Edipov kompleks: on me slušao. On me shvaćao posve ozbiljno. On me uvažavao. Razgovarao je sa mnom kao sa

sebi ravnom. Kao što rekoh, ja sam znala pravi Poredak Stvari, no kako on nije, bio je to velik kompliment s njegove strane. Dobar dio muškaraca koje sam kasnije susretala u životu nije se ni toliko potrudio. Kad se toga sjetim, shvatim kako je sve kod nas bilo malo neobično. Premda bi moja prava suparnica vis a vis Edipovog kompleksa trebala biti moja majka, ona to nije bila. Kome može biti suparnik stvorenje koje spava do podneva? Ne, moja istinska suparnica bila je Njegova majka. Da je moja majka kojim slučajem znala ono što sam ja znala (ili da me bar pitala) uštedjela bi si veliku količinu vremena, energije i deterdženta utrošenog na pranje maramica. Ona je, naime, bila posve uvjerena da je njegova majka Njena Istinska Suparnica. Kako pogrešno! Baka to nikada, nikada ne bi ni pomislila. Baka je bila žena sa sela. Od prvog trenutka bilo joj je jasno da stvorenje koje spava do podneva ne može biti dostojan protivnik čak niti samome sebi, a kamoli nekome drugome. Ali ta mala, mršava, svjetlokosa kreatura s tim lažno iskrenim velikim plavim očima, to je, znala je, izvorište pravoga Zla. Bjelodan dokaz moći Nečastivog koji ne preza ni od kakvog sredstva u postizanju svojih ciljeva, čak niti od toga da se lažno predstavlja nevinim djetetom. Nije ona bila od jučer, ne, ne, ona je znala. Uostalom, nije to došlo neočekivano. Od trenutka kada joj je On prvi puta rekao za taj vještičji izrod, tu velegradsku kurvu s kojom će poslije pobjeći i potajice se vjenčati, znala je da to neće dobro završiti. Vidjela je onu iskru u njegovim očima, onu ozarenost na licu koja je neizbježno naviještala katastrofu. Već tada je bilo gotovo. Trudila se, sam Bog zna da je dala sve od sebe da ga spasi, makar joj je bilo jasno da je to jalov pokušaj – vidjelo se iz aviona da je gluh kao da se bez ušiju rodio i da sve njene riječi odlaze u vjetar. Tolike godine, tolike žrtve, za što? Tu balavicu poganog jezika. Ali ne predaje se ona tek tako, a ne, još u njoj ima snage za borbu. Siroti tata ništa nije shvaćao. Bio je zbunjen poput čovjeka kojem su upravo izmaknuli kamen na rubu litice na kojem je stajao i sada, kao što to crtićima i dolikuje, visi u zraku, posve nepripremljen, neodlučan što mu je činiti. Nikada se nisam uspijevala onako spontano poput ostale djece smijati kada bi se to dogodilo Kojotu Đuri. Moj se tata, naime, zove Đuro. Pogađate već, to je još proširilo moje filozofske i teološke horizonte – ideje o življenju u Velikoj Predstavi, mayi ili Prividu ne razlikuju se bitno od spoznaje da živim među likovima iz crtanog filma.

Siroti tata mislio je: a) da ga njegova mama voli, b) da njegova mama ne voli njegovu ženu, c) da njegova mama voli svoju prvorođenu unuku. Siroti tata bio je prirodni talent u donošenju pogrešnih zaključaka. Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 6/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

Izgleda da je bio naivan na djeda. (Na baku nije bilo sigurno. Ona je bila žena sa sela. Ona nije vesla sisala. ) Onog sirotog, dragog djeda koji se nije smio ni oglasiti sa svoga ležaja bez bakine dozvole, onoga divnog djeda koji je tek ponekad smogao snage (ali tek nakon što bi šmugnuo u smočnicu i gucnuo gutljaj rakije iz vlastite proizvodnje) oglušiti se na njeno 'Šuti, stari!' da bi nam pričao istinitu priču o tome kako je jedne noći, tražeći konje koji su odlutali, naišao na Vilinsko Kolo. O tome kako se prestrašio da ga vile ne povuku u Kolo u jer je poznato da iz njega nema povratka, pa se cijelu noć križao i molio kao nikada u životu, i o tome kako su ujutro, nakon što se nekim čudom Božjim izvukao, konjima grive bile upletene u sitne, sitne pletenice. Implikacije su očigledne i višestruke: u neposrednom okršaju, uvezeno kršćanstvo nadjačalo je izvornu slavensku mitologiju, ali sa zadrškom. Možda Bog može učiniti čovjeka nevidljivim vilama, ali ih se ne može riješiti, niti spriječiti da se pačaju u konje. Možda Baka može ušutkati Djeda, ali ne može nadjačati moć dječjeg pogleda koji vapi zanimanjem. Možda Država može zabraniti proizvodnju alkohola u kućnoj radinosti, ali ju ne može dokinuti. Možda Coca-Cola može poplaviti svijet, ali ne može rastopiti tintu sa recepta za sok od bazge. (Moja me fast-food djeca svako toliko ponovo pitaju da im ga pošaljem e-mailom. Obično kratko

vrijeme nakon što i zadnja bazga ocvate.) Kad kažem za tatu da je bio naivan, ne mislim time reći da je pokojnik, nego da je baka pokojna. Kada se, jasno ne bez žilavog otpora (kao što i dolikuje ženi sa sela), uklonila iz obiteljskog života, dodala je još jednu kockicu mojim teološkim puzzlama: shvatila sam kako su čuda nezamisliva samo neiskusnima – postalo mi je jasno što je Isus radio: 'vraćanje vida slijepima' je onaj trenutak kad u pogledu Kojota Đure vidite da je shvatio gdje se nalazi. Kao što vam je, slutim, poznato, pogrebi nisu jeftini, ali ih je moguće kompenzirati uštedom na deterdžentu (mama nikada nije postala fan papirnatih maramica). Lista tatinih pogrešnih zaključaka iz vremena dok je patio od nevidljive mrene na očima, intimno zvane 'moja Mama', puno je duža od a), b) i c). Vjerojatno ću joj se vraćati s vremena na vrijeme pa nema smisla da ju odmah iscrpno prenosim. Jedan od sjajnijih bio je 'svi su ljudi dobri' iako me, prigodice, čisto onako očinski upozoravao da 'ima i zločestih ljudi'. Pri tom je, naravno, odavao sve poznate simptome osobe koja samu sebe nastoji uvjeriti u nešto u čemu se većina slaže. Uvijek se trudio biti usklađen sa općeprihvaćenim mišljenjima. Izgleda da je djed tako očajnički nastojao ostati neprimjećen od vila da mu je svoju želju ostavio u trajno nasljedstvo. I sama posjedujem te gene za nevidljivost. No, u kombinaciji sa genima zdravoseljačkog osjećaja za pravdu i genima dekadentnog plavokrvnog nagona za filozofiranjem kao i dobrosusjedskog osjećaja za principijelnost, a uz dodatak Mistične Intervencije Zlih Sila, oni u mom slučaju imaju malo ili nimalo šanse za uspjehom. Što većina ljudi nesvjesno shvati već pri prvom dubljem zagledavanju u moje oči. Pa ipak, obično si to ne priznaju samo stoga jer imaju premalo prave vjere. Više vjeruju crkvenim tumačenjima nego vlastitim očima ili vlastitoj logici. Da bi ih zavarali, dostatno je da vam oči budu svijetloplave umjesto jantarno žute.

Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 7/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

Ne trebam, dakle, niti spominjati da prije a), b) i c) postoji zaključak α (alfa, kao u 'Alfa i Omega'): 'Moja Mama je Dobra'. Zahvaljujući njemu vrlo sam rano imala priliku uočiti ontologiju Nevidljive Mrene. Izgrađivanje Životne Filozofije je poput građenja kule-od-karata – jedna pogrešna premisa i cijelo će zdanje biti neotporno na izazove iz okoline, a vi ćete cijelo vrijeme strepiti pred urušavanjem, koristeći se svom snagom volje kojom raspolažete ne biste li uspjeli umiriti podrhtavanje ruku. Posluži li vas sreća, u trenutku kad dostignete zavidnu veličinu građevine, iznenadni nalet vjetra provući će se ispod praga balkonskih vrata. Konačno ćete odahnuti i pri tome sačuvati obraz: elementarne sile nešto su čemu čovjek ipak nije dorastao, čak i kad daje sve od sebe. Svi će mudro klimati glavama i odati vam priznanje za vaše postignuće. Oni vas

razumiju. Kako i ne bi – znaju oni jako dobro kako to s kulama biva. Kao da oni nisu probali. Sreća u nesreći je obična Upornost, ona divna osobina koja humanoide na evolucijskoj ljestvici razlikuje od ostalih živih bića koja još uvijek imaju djelatnima gene koji im signaliziraju kada je nešto jalov posao. U filozofiji i teologiji ona se naziva Slobodnom Voljom koja nas izjednačava s Bogom. U praksi se pokazuje neizmjerno korisnom jer je prirodni neprijatelj Svake Logike. Omogućuje, kad jednom donesete pogrešan zaključak, da ga se pridržavate do Besvijesti i tako stvorite Nemoguće: svu silu daljnjih pogrešnih zaključaka koji će uspješno podržavati prvobitni, a istovremeno s njime biti u suprotnosti. Jest da ćete putem biti ponešto zbunjeni, ali to je mala cijena u odnosu na Postignuće.

O Moći Reklame, istojezičnim rječnicima, naturščicima i Tumimu i Urimu Tako sam se vrlo, vrlo rano suočila sa možda najnedokučivijim teološkim paradoksom: može li Dobro biti Zlo? Doduše ne još u njegovom izvornom obliku, nego u njegovoj praktičnoj, dapače izrazito osobnoj pojavnosti: za baku, ja sam bila Utjelovljeno Zlo. Ja sam se, pak, osjećala sasvim Dobrom. Ne da sam se osjećala i posve dobro, osobito ne kada bi Dobro (navodno ona) krenulo u napad na Zlo (navodno ja). Pa ipak, nisam si imala što prigovoriti. Ja sam, dakle, bila u pravu. Baka je stoga morala biti u krivu. A ako je bila u krivu, onda je ono što je činila meni bilo zlo. Moj loš osjećaj bjelodano je to potvrđivao. Zaključak alfa empirijski je opovrgnut, a posljedice će biti dalekosežne: logika je trijumfirala nad predrasudama, kćer se odmetnula od oca, Nevidljiva Mrena sasiječena je u korijenu, velika je Moć Reklame – Dobro nije Zlo, ali Zlo ne preza od toga da sebe oglašava Dobrim. Od tada ću uvijek bivati skeptična prema ljudima koji za sebe kažu da su dobri. Dobroj robi reklama nije potrebna. Tata bi, doduše, ponekad za sebe govorio da je 'strog, ali dobar kao kruh', no uzevši u obzir da ga je Nevidljiva Mrena onemogućavala u viđenju Zla, pa tako i u njegovom adresiranju, to je u prijevodu značilo da je 'obično dobar, ali ne uvijek'. Pri tome je 'biti strog', za njega značilo 'izvršiti pravednu odmazdu'. Kao što se iz ovog primjera lijepo može uočiti, imate li sreće i ne podlegnete nasljednim bolestima, od kojih je Nevidljiva Mrena jedna od najrasprostranjenijih, ali i najpogubnijih po Zdrav Duh, no ujedno i jedna od najteže iskorjenjivih, o čemu će još biti riječi, suočit ćete se sa posve neočekivanom potrebom, za čije će vam zadovoljenje neizostavno trebati daljnja naklonjenost Fortune – potrebom za prevođenjem. Molite se da Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 8/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

je dar za jezike jedan od onih kojima ste obdareni. Ja sam, na svu sreću posjedovala taj talent. Imala sam slavenske, germanske, romanske i ilirske pretke – dovoljno različitih jezičnih genetskih korijena da bih bila opskrbljena za katastrofu Kule Babilonske koja će tek uslijediti, a ovdje se samo nazire. Osim što mi je to već u začetku priskrbilo dodatni bod u teološkom razumijevanju, omogućilo mi je da kasnije shvatim u čemu je poanta istojezičnih rječnika. Zaista je zapanjujuće to s koliko se teologije susretnete u praksi prije no što pravo i shvatite gdje se nalazite i što tu radite. Da nisam od početka bila pametna kao što (na svu sreću) jesam, i zaključila da sam ja

najpametnija, ustanovivši tako čvrst alfa temelj za svoju kulu-od-karata, do sada bih već navukla Mrenu i donijela svoj alfa zaključak: 'moj Tata je Dobar' i time ga apsolutizirala i ustoličila Bogom. Njegova Majka tada bi bila Majka Božja (u njegovim je očima ionako bila bezgrešna), a pravedna odmazda postala bi Jihadom. Jednostavan paradoks Djevice (koja je majka sinu koji si je otac) postao bi praktično nerješiv: dobri djed pretvorio bi se u neuglednog i sporednog Josipa (uloga koju mu je baka, sukladno svom scenariju, i dodijelila), mama bi postala Marijom iz Magdale (Marija se već zvala, kurva je za baku već bila, tata je tu riječ spominjao samo kad bi se jako posvađali; na listu ispravnih zaključaka (moju) dodati ove istine: zidovi imaju uši, djeca se ponekad samo prave da spavaju, a značenje te riječi znaju prije priče o pčelici), a ja bih se našla u nebranom grožđu, suočena sa Svetim Ratom i neizbježnim vatrama Pakla. Da mi nije dodijeljena uloga Belzebuba glavom, pripala bi me uloga bastarda Magdalene i Nečastivog. Kako je ona ovako ostala nepopunjena, kasnije je zapala moju najmlađu sestru – oči boje lješnjaka lako je zamijeniti s očima boje jantara. Naročito kad više ne vidite dobro, a i pitanje je kad ste zadnji puta vidjeli jantar... Srednja sestra nije imala pogani jezik, ne stoga što bi joj jezik bio išta manje pogan od moga, nego stoga što se opredijelila za drugi filozofski pravac – odabrala je pragmatizam pa je, kad god joj je to bilo od koristi, u ušima održavala propuh, a jezik držala za zubima, pritom se nadasve umiljato smiješeći. Taj osmijeh davao je njenim jednako plavim i jednako velikim očima blago teleći odsjaj. Kako je općepoznato: a) da siromašnima duhom pripada Kraljevstvo Nebesko i b) da je Vrag najveći lukavac, bilo je očigledno u koji tabor ju treba svrstati. A kako baki i tako treba nasljednica, godine su je li tu, nije ni ona više mlada, izbor je bio očigledan. Majka Božja još nije uznesena na nebo, ali više nije ni djevica... Nova Bezgrešna Djevica je rođena! U ono vrijeme, kad sam naučila što je to 'ironija sudbine', to što je ona bila i 'djevica' po horoskopu činilo mi se predivnim primjerom iz prakse. Tek puno kasnije sam shvatila da Bog uistinu ima smisla za humor. Tako sam, jedva se osvijestivši, u majčinskoj brizi za oca već imala i Istinsku Suparnicu i njenu alternaciju, sudjelovala u vječnoj borbi Dobra i Zla bivajući uvučena u Sveti Rat za Istinu i Pravdu, govorila jedan (moj materinji) i razumjela još tri postbabilonska jezika (tatin materinji, bakin materinji i sestrin materinji), i pitala se čemu majke, dovraga, uopće u životu služe, budući da većinu aktivnog života provode zatvorene iza vrata spavaće sobe, a ručak ionako kuha baka. Da se mene tada pitalo, tu sitnicu oko začeća i poroda doista bi trebalo rješavati znanstveno i bezgriješno: epruvete i honorarne surogat-majke bi sasvim dostajale. A dala bih ruku u vatru da bi i međusobna podjela uloga tada bila daleko jednostavnija. Vidljivo je da su se već tada Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 9/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

dali naslutiti kako moj talent za ekonomiziranjem oskudnih resursa, tako i smisao za organizaciju, dok oku pažljivog promatrača ne bi promaknulo ni moje nagnuće ka minimalizmu. Sva je sreća da sam posjedovala sve te talente, jer bih se inače teško nosila s onim što još nisam uspjela ni spomenuti. Mi smo brojna obitelj. Između mlađe i najmlađe sestre postojao je i brat, baka je imala svoju mamu, koja je imala sestru, tako da je imala i tetu, dok je tata imao pratetu, a ja prabaku, a i mama je imala svoju mamu, što je značilo da imam još jednu baku, koja je također imala svoju mamu, pa je tako moja mama imala baku, a ja još jednu prabaku, koja nije više imala svoju mamu, ali je imala dvije sestre, pa je baka imala dvije tete, mama dvije pratete, ja dvije prapratete, a imala je i muža koji nije baki bio otac nego očuh, tako da je mama imala praočuha, a ja prapraočuha. Uz to, mama je imala i oca koji je imao dvije sestre i tri brata, baka muža, dvije šogorice i tri šogora, ja drugog djeda, mama dvije tete i tri strica, a ja dvije pratete i tri prastrica, dok je prvi djed imao nekoliko braće, koji su tati bili stričevi, a meni prastričevi i uz njih su, jasno, išle i strine, kao i bratići i sestrične i tako dalje. A prabaka s tatine strane je imala i drugu sestru, koja se udala za djedovog brata, a netko se u cijeloj priči još i oženio i vlastitom pokćerkom – ako je do tada kome i uspijevalo, nakon toga zasigurno nitko više nije znao baš sve 'tko je kome što'. Bilo bi ih lakše jednostavno pamtiti po imenima nego po srodstvu da su bili imalo maštoviti pri davanju imena djeci. U ono vrijeme, vladao je loš stari seoski običaj da se djeci daju imena po bliskoj rodbini – tako smo u obitelji, s tatine strane, imali gomilu duplića. Na maminoj strani, vladao je loš stari velegradski običaj da se djeci daje pet-šest imena, po bliskoj rodbini – tako smo, s majčine strane, imali gomilu nezapamtljivih. U konačnici, život se sam pobrine za bolje uređenje: duplići dobiju nadimak, nezapamtljive se skrati na raspoloživu memorijsku veličinu – u prosjeku svi su došli na dvije riječi u imenu/nadimku. Kasnije sam shvatila da se ta pojava naziva samoorganizacijskim načelom. Kao što su to Amerikanci rano uočili i na vrijeme uskladili svoju administrativnu praksu sa Neizbježnim. Ovi koje sam nabrojila (pokušala nabrojiti) su samo oni koji su u to doba bili živi, a time i neumitno i svakodnevno prisutni, ako ne osobno, a ono u spominjanjima. Kao da nije dovoljno što su svi svima već bili svašta, nego bi se, kako i dolikuje provincijskom kazalištu, sporedni glumci presvlačili iza kulisa i glumili višestruke uloge – broj svetica i kurvi, kao i svetaca i kurviša sa svim njihovim podvarijantama, daleko je nadmašivao broj sudionika. Onome tko se u tome uspije snaći, kako se kasnije pokazalo, snalaženje u telefonskim imenicima, kontnom planu, bibliotečnom katalogu, međunarodnom voznom redu, relacijskoj bazi podataka ili bilo čemu razvrstanom u neki bar relativno dosljedan obrazac, u potonjem će životu smatrati jednostavnim poput dječje igre. Da ne bi bilo prejednostavno, u nekim su ulogama gostovali naturščici iz rodnog sela (baka, djed, tata i cijela njihova svojta bili su iz istog sela, pa nije važno čije rodno selo je bilo u pitanju – svačije, 's njihove strane'), glumeći dijalektalne inačice, dok su u drugima gostovali iskusni velegradski glumci, doprinoseći izražajnoj snazi predstave svojim nonšalantnim germanizmima, njemačkim narodnim poslovicama i afektiranim francuskim uzrečicama. Čini mi se da sam, nekako u vrijeme kada sam shvatila da se radi o hordama koje ne Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 10/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

prestaju nadirati, donijela pametnu odluku (zahvaljujući već spomenutom talentu za ekonomično raspolaganje resursima) da prestanem brojiti sve te pobrkane jezike i usredotočim se samo na njihovo dešifriranje. I danas sam čvrsto uvjerena u to da mi je u tome, osim gena za jezike, pomoglo i što sam, silom prilika, jako rano počela s učenjem, pa sam ih kasnije učila kao materinji, po sluhu. Te prve, duboko pohranjene (negdje u eidetskom pamćenju) auditivne informacije, pokazale su se kasnije ponajprije korisnima poput mitskih Tumima i Urima – za njihovo korištenje nije trebalo posjedovati nikakvo znanje, a tek kasnije, kada je pristiglo i znanje o tome što je pjesnik htio reći, i jednako čudesno ključnima. Vispren čitatelj već naslućuje zaplet, ima i pomalo maglovitu ideju o raspletu, a ona će vrlo brzo prerasti u prilično dobru ideju.

Sila prilika odnosila se, naravno, na ono što se i inače odnosi, na svakodnevni sastojak svačijeg života (za utjehu onima koji se osjećaju zakinutima, na opstipaciju i laksative vjerojatno ćemo ionako naići kasnije). U to pradavno doba sile prilika sastojaše se od jedne posude koju je trebalo ispuniti određenim sadržajem. Iako se u samom početku činilo da postoji puno mogućnosti, budući da je postojao velik broj posve različitih riječi, kasnije se pokazalo da je broj mogućnosti puno manji od broja riječi, te da različite osobe upotrebljavaju različite riječi za iste sadržaje (svjedočite prapočetku shvaćanja pojma 'jezika'). Nadalje se pokazalo da su pojedine osobe dosljedne u korištenju pojedinih riječi (što će mi poslije olakšati shvaćanje pojma 'semantički'), ali i da se pri njihovom izgovoru služe drugačijim prizvukom od onoga kojim inače govore. Pažljivom usporedbom moguće je uočiti čak i razlike u prizvuku riječi, obzirom na sadržaj na koji se odnose. Trebam li spominjati taticu Freuda ili ste već stekli prilično dobru ideju o mogućnostima Tumima i Urima, nakon što sam osvijestila da popratni šum nije bio niti šum, niti redundancija?

O građanskom otporu, kurvama, cijeni slobode i svinjskoj masti Kad sam se, dakle, pomirila sa životnom činjenicom da moj tatica ipak nije, kao što bi to bilo prirodno, najpametniji čovjek na svijetu (što nekim mojim vršnjakinjama nije uspjelo niti do dana današnjeg ), a što svjedoči o tome da sam od malih nogu naginjala empirizmu, odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke. Možda bijeg iz vrtića preko ograde i nonšalantno sakrivanje pred potragom po samo djeci znanim skrovištima u parku i kvartu i nije baš pravi primjer akcije građanskog otpora, no sadrži sve sastojke: građanin sam bila (u Zakonu o porezu na dohodak piše da to, kao i porezni obveznik, postajete rođenjem), a bijeg je bio smišljena akcija u cilju iskazivanja otpora situaciji koje mi je društvena, u ovom slučaju obiteljska okolina nametnula. U ono doba nisam još bila dovoljno upućena u te stvari da bih organizirala obimniju akciju s više publiciteta, no moji supatnici u vrtiću ionako još nisu bili u stanju potpisivati peticije. Rezultati nisu bili

objektivno epohalni: sutradan sam ponovo završila u vrtiću, nakon dugog i obostrano neuspjelog uvjeravanja u (ne)nužnost takve obiteljske podjele rada. Iako ne baš zadovoljna takvim konačnim rezultatom, ipak sam osjećala stanovit okus pobjede – i osoblje vrtića i roditelji bili su silno uzrujani, što mi je govorilo o tome da, ma koliko ja bespomoćna bila, oni ipak ne posjeduju baš potpunu moć nada mnom. Ono što me još više Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 11/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

uveseljavalo bilo je to što sam ja bila sasvim svjesna činjenice da moj bijeg nije mogao potrajati – nije dolazilo u obzir da spavam u nekom podrumu, a i što bih, zaboga, jela, ali oni su se ponašali kao da toga uopće nisu svjesni. Tada sam još bila daleko od toga da shvatim zašto se ljudi koji posjeduju određenu količinu moći nad tuđim životima posve nerazumno ponašaju kada izgube kontrolu nad situacijom, no mentalno sam si to pribilježila kao nadasve korisnu činjenicu, što se kasnije pokazalo subjektivno epohalnim. Posve je sigurno da je ova kratka epizoda postavila kamen temeljac za uspostavu moje kasnije neoborive obiteljske reputacije buntovnice bez razloga. Razloga je, naravno, uvijek bilo napretek budući da je moje uvjerenje u to tko u obitelji jedini zna Pravi Poredak Stvari svakim danom sve više jačalo u moju korist. To što su propustili tako iznimnu i jedinstvenu priliku da me potpuno uvjere u svoje dobre razloge ograničavanja moje slobode pokazat će se kao njihova velika greška koja će ih kasnije koštati još puno uzrujavanja. A i ne samo njih, nego i moje buduće ljubavnike, muževe, svekrve, susjede, pa čak i cijeli niz potpuno nepoznatih ljudi, uglavnom birokrata koji će imati tu nesreću da se nađu na krivoj strani u raznim mojim kasnijim slučajevima sustav vs. pojedinac. Pouku o uspješnosti iz moje prve lekcije o građanskom otporu nastavila sam obilato koristiti, osobito u historijskoj borbi Dobra i Zla koja je uskoro uslijedila. Tema koju je baka osobito voljela servirati uz ručak bila je 'Tvoja mama je kurva'. Ja bih pojela ručak (ručak je ručak), rekla 'Moja mama nije kurva', a zatim otišla ne obazirući se na njene prosvjede. Nakon toga bih danima živjela na kruhu i nekom namazu, a svaki puta kada bi me mama poslala k baki rekla 'idem' i otišla na igralište ili u park. Baka bi gnjavila tatu, a on bi pokušavao urazumiti mene, no to mu nekako nije uspijevalo. Otprilike tjedan dana je trebalo da ja postanem u dovoljnoj mjeri zasićena kruhom i namazima, a on toliko očajan da bih se sažalila na njega i vratila uobičajenim ručkovima. Baka bi se neko vrijeme suzdržavala, a onda bi se cijela igra ponovila. Nakon nekog vremena baka se pokazala inovativnom – nova tema sada je glasila ' Ti ćeš biti kurva kao tvoja mama'. No, do tada sam već, zahvaljujući dosljednoj primjeni, osim puke činjenice o funkcionalnosti pasivnog otpora došla do cijelog niza novih filozofskih opažanja o slobodi, a osobito o slobodi izbora. 'Moraš na ručak' u prijevodu je glasilo: ja zahtijevam da ideš na ručak. Dobro, ni ja ne volim biti gladna niti živjeti na kruhu i namazu, ali to 'moraš na ručak' bio je paket-aranžman koji je uključivao i 'moraš slušati baku', što je bilo puno teže progutati nego njene vječno iste čušpajze. Da moram jesti, bilo je jasno, ali slušati baku se ipak nije moralo. Bilo je očito da mi nastoje podvaliti. Ručak nije bio samo dobrostiva briga za moje zdravlje, nego trgovina: ako hoćeš jesti, šuti i trpi. Ručak je imao cijenu. I to cijenu koja mi se nije sviđala. Kada sam to okrenula naglavačke, došla sam do zaključka da sloboda (u ovom slučaju od slušanja bake) ima cijenu. I da ja mogu birati između cijene i cijene. To se nije baš činilo pravednim, ali je bilo činjenično stanje, s kojim sam se ja, mada prilično nerado, pomirila – empirija je ipak empirija.

Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 12/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

A kruh s namazom uopće i nije tako loš. Ima raznih namaza – kad vam dosadi pašteta možete prijeći na marmeladu, margarin se može jesti slan, ali se može posipati i sa šećerom, a obična svinjska mast pretvara se u pravu delikatesu kada se posipa s malo crvene paprike. Nadalje sam zaključila da, premda je otpor uvijek praćen s mnogo prijetnji, one se iznimno rijetko izvršavaju – kazna za neposlušnost (koju, kao cijenu otpora, treba pridodati cijeni slobode ) se u većini slučajeva svodi na plašenje popraćeno demonstrativnom bukom i eventualnim mahanjem u prazno instrumentima eventualnog izvršenja odmazde (remenom ili kakvom šibom, npr). Tako se moje kasnije nagnuće prema filozofiji (i tome da previše filozofiram) može objasniti mojim ranim iskustvima. Možda u tome čak leži i uzrok moje gimnazijske zaljubljenosti u profesora marksizma. Jest da je bio mlad, zgodan i neoženjen, pa ipak... U to sam, pak, vrijeme bila odlučna u tome da ću studirati ili novinarstvo (moj prvi izbor, zbog slobode) ili filozofiju (moj prvi drugi izbor, zbog živog interesa) i psihologiju (moj drugi drugi izbor, zbog nepresušnog čuđenja ljudskom prirodom). Istovremeno sam bila sigurna da ni u kom slučaju neću studirati niti jednu od ove dvije stvari: ekonomiju (koje sam se istinski užasavala) i strane jezike (jezika mi je bilo i previše – uz sve one postbabilonske u osnovnoj školi su me natjerali da učim i njemački čemu ja uopće nisam vidjela svrhu). Kao u onoj 'nikad ne reci nikad', stvar je za mene završila na studiju ekonomije. Do tada se moje užasavanje tim predmetom bitno smanjilo – postalo mi je jasno da između psihologije i ekonomije i nema neke velike razlike. Bili toga svjesni ili ne, ljudi i u privatnom životu neprestance trguju. Svaki komadić moći koji posjeduju nastoje unovčiti što bolje umiju. Valute su drugačijeg pojavnog oblika, ali princip je isti. Mogla bih, kao Fulgham, reći da sam to naučila još u vrtiću.

O ljubavi i mistici, Pravdi, voajerstvu i partizanskom ratovanju Pjesnici kažu da je ljubav mistična, običan pûk da je slijepa. Na primjeru mog i dalje voljenog, ali detroniziranog oca, oboje mi je bilo jednako očigledno – njegova ljubav prema mojoj majci bila je posve mistične naravi. Ne samo da ja nisam uspijevala vidjeti u čemu je stvar, bilo je posve očito da je njemu samome to još manje jasno nego meni. A i susjedima također, sudeći po komentarima koje bih tu i tamo načula. S druge strane, obzirom na Nevidljivu Mrenu, njegova ljubav prema njegovoj vlastitoj majci nije ni mogla biti drugačijom doli slijepom. Logika te činjenice negirala bi svaku mistiku kada bi prevlačenje mrene preko očiju bilo manje mistično nego što je bilo. No, kako sam, zahvaljujući vlastitoj koži, mogla razumjeti da ljubav djeteta prema roditelju ima ontologiju koja je čini samoodrživom, to što je njegova ujedno bila slijepa i ne bi joj bilo toliko za zamjeriti da u svojoj sljepoći nije gazila i po mojim prstima. Ne sumnjam nimalo da je to razlog zašto sam se još godinama poslije uvijek iznova čudila činjenici da Pravdu prikazuju slijepom. Moje mi je iskustvo govorilo da sljepoća nije nikakva garancija nepristranosti, te bi Pravda opravdanije nosila svoje ime kada bi, iza poveza, proškiljila barem na jedno oko.

Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 13/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

Pouka o provirivanju tako je dobila svoje mjesto na Listi Ispravnih Zaključaka. Ljubav je krasna stvar, no nije naodmet držati je na oku i pripaziti da, u zanosu strasti, ne krene gaziti po nečijim nedužnim prstima. Ovo uvrštavanje na listu je, s teoretskog stajališta, bilo sasvim logično i jednostavno, no s vremenom će se pokazati da njegova primjena u praksi uzrokuje brojne i posve neočekivane poteškoće. Osim (pre)rijetkih egzibicionista, ljudi većinom ne vole voajere koji vire onda kada se od njih očekuje da pristojno gledaju na drugu stranu, a još manje one koji, ako već nešto i slučajno ugledaju, nisu dovoljno dobro odgojeni da se prave da nisu vidjeli baš ništa. Smatraju ih drskima, bezobraznima ili arogantnima, a kako im je nerijetko teško odlučiti između tih jednako primamljivih opcija, najčešće ih primjenjuju u paket-aranžmanu. Ovisno o situaciji i navikama davatelja epiteta, postoje i razni prijevodi. Pogani jezik, na primjer, sa svim teološkim implikacijama. Ili eufemizam filozofiraš, sa svim intelektualnim implikacijama. Ili hladna bešćutna pička, sa svim seksističkim implikacijama. Naravno, ovaj zadnji nisam otkrila prije no što sam dobila adekvatna spolna obilježja i dovoljno samosvijesti proizašle iz shvaćanja da se određeni objektivni nedostatak istih odnosi samo na lokalno područje (ne)pojavljivanja, a ne i na ono među ušima. No, sve ove poteškoće, nazovimo ih eksternima, samo su jedna strana tezulje. Na drugoj su one interne prirode. Naime, Ispravni Zaključci su zaključci o Prirodi Stvari i stoga, po Logici Stvari, posjeduju sve odlike prirodnih zakona. Iznimke nisu dozvoljene. Iznimke koje potvrđuju pravilo ne predstavljaju tek šaljivu frazu nego pokušaj guranja Pravde pod tepih, očiti dokaz postojanja Nevidljive Mrene. Ako sam ju željela izbjeći (a jesam, pod svaku cijenu), ni ja nisam mogla biti iznimka. Pa sam tako, neizbježno, počela iz prikrajka viriti i na sebe samu. Jezikom moralista ovo interno voajerstvo zasluživalo bi ime Savjest, no od njega sam, kako bih izbjegla paradoks, ubrzo odustala budući da je, u tom istom jeziku, nemati Savjesti označavalo već navedeni paketaranžman drskosti, bezobrazluka i arogancije koji bi mi bio upućivan upravo u trenucima Savjesti Na Djelu. Jezikom psihologa moglo se, premda ne sasvim točno, ali dovoljno prikladno, nazvati sklonošću samoanalizi, ali taj kao i još precizniji, Kantov izraz apercepcija, tada su mi još bili daleko izvan vidokruga. Kada sada pogledam unatrag vidim u tome još jednu zanimljivu pouku. Stvari ne trebaju naziv da bi besprijekorno funkcionirale. Pače, one ga dobivaju upravo onda kada se čini da ne funkcioniraju kako treba. Aksiomi su uvijek ideali. Tako je i moje samovoajerstvo, još dugo nakon što je pušteno u pogon, savršeno radilo svoj posao, ne osjećajući potrebu za samoimenovanjem. Poteškoće su došle kasnije, na mjestu i u vrijeme u kojem ih je, barem kako se do tada činilo, najmanje bilo za očekivati – u Bračnoj Ložnici. Na mjestu na kojem se od mene očekivalo da izgubim Nevinost i u vrijeme u kojem sam i ja sama jedva čekala da konačno izgubim istu, odjednom sam ustvrdila da, premda sam uredno obavila sve po svim meni znanim (i neznanim, ali bila sam nadasve spremna učiti) pravilima, i dalje sam nevina kao majska ruža. Ne, tehnički, naravno, jer ovdje nije riječ o nevinosti, nego o Nevinosti. I još gore od toga. Ne samo da ju nisam uspjela izgubiti, nego se činilo da sam, suprotno svim mojim nagnućima, još nevinija nego prije. Utaženje Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 14/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

Želje u tijelu kao da je raspirivalo Žudnju u duši. Nastranu to što tada već barem deset godina nisam vjerovala u ideju Duše. Da je moj muž bio manje iskusan i manje vičan seksualnoj raboti, a ja barem malo starija i malo samosvjesnija, možda bi mi i palo da ni on možda ne zna baš sve o tim stvarima, ali ovako to uopće nije bilo upitno. Greška može biti samo u meni. Konačno, On je u stanju potpuno zadovoljiti svaku ženu, žene s njim ne da svršavaju, one se doslovno onesvještavaju od užitka. Ne da mi je baš bilo do toga da se onesvještavam, jer nisam baš shvaćala kakve koristi od užitka ako si onesviješten pa ne možeš u njemu uživati, ali sam svakako žudjela za nečim što sam tek naslućivala negdje duboko u sebi. A budući da je On savršeno dobro znao što mu je činiti, prepreka je morala biti u meni samoj. Nakon potankog analiziranja postojeće situacije, pronašla sam internog Pedra koji zaviruje. Problem je bio u tome što sam, nakon tolikih zajedničkih godina, u međuvremenu zaboravila (ako sam ikada i znala) gdje se gasi. Ali sam, nepokolebljiva u svojim nečasnim namjerama gubljenja Nevinosti odlučila pronaći način. Nisam valjda gora od drugih, ako mogu one, mogu i ja, točka. Tako sam pokrenula interni križarski pohod protiv tog, kako ću ga još (nažalost puno kasnije) nazvati, Internog Policajca iz Službe Unutrašnje Kontrole koji je stajao pred Vratima Raja, ispriječivši se tako između mene i Adama. Činilo se da i ne bi trebalo biti osobito teško nagovoriti ga da zažmiri barem na jedno oko, barem na kratko, tek toliko da neprimjetno šmugnem unutra i taj teret Nevinosti jednom zauvijek skinem s pleća. S vremenom će se pokazati da je Pedro u stanju pružati dugotrajan i žilav otpor, služeći se svim metodama partizanskog ratovanja. Kada bih god pomislila da sam ga okružila sa svih strana i da je predaja jedino što mu preostaje, iznenadio bi me nekom neočekivanom sabotažom. Da sam u to vrijeme, umjesto Andrźejevskog koji se potanko bavio pitanjima ' Što bi bilo kada bi bilo ', 'Što će

biti kada će biti' i 'Što je bilo kada ništa nije bilo', mogla čitati Coelha, bila bih vjerojatno uštedjela gomilu vremena i energije potrošenu na proučavanje Unutrašnjeg Neprijatelja i smišljanje ratnih strategija. Bila bih otkrila da se dobar broj ljudi (sudeći po jagmi za njegovim knjigama) nalazi U Traganju za Izgubljenom Nevinošću, pa bih svoje stanje barem smatrala manje katastrofalnim, ako se već ne bih zapitala o čudnovatoj prirodi tih Vrata iza kojih neke iščekuje zaboravljeno cvijeće Nevinosti, a druge (poput moje malenkosti) željena de-floracija. Tako će, zbog te zlosretne okolnosti, dok su drugi, tražeći mističnu Ljubav, uživali u seksu svagdašnjem, za mene Strast još dugo ostati nadasve mističnom kategorijom za koju ljubav svagdašnja nije dovoljna ulaznica. Pedro je nepokolebljivo tražio vražji PIN, a ja pojma nisam imala koji je.

Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 15/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

O Bezdanu i Houstonu, suverenitetu, Anđelima i zlatnicima i neurolingvističkom programiranju U ono pak najranije doba, a koje je svakako prethodilo vremenu kada je još neimenovani Pedro nehotice doveden u postojanje pukim donošenjem jednog sasvim jednostavnog Ispravnog Zaključka, ali ne puno nakon donošenja mog α zaključka, jedini problem interne prirode s kojim sam se svakodnevno suočavala bio je kako iz danas prijeći u sutra istovremeno izbjegavajući padanje u bunar. Naime, kada bih pred spavanje zatvorila oči, osjetila bih kako padam i padam i padam kroz neki tamni prolaz dok bi se oko mene, u gustom mraku, kovitlale iskrice svjetlosti različitih boja. Nije bio strašan taj osjećaj padanja, niti me plašio mrak protkan bojama, nego me smetalo što taj bunar, kako sam ga zvala zbog izvjesne sličnosti, nema dna. Padati neodređeno dugo vremena kroz to mračno i jednolično okruženje bilo je dosadno. A možda je najgore od svega bila nemoć da utječem na trenutak kada će ono prestati – ne na ovoj, nego na onoj strani. Na ovoj je to bilo lako rješivo – samo bih otvorila oči, no tada bih se još uvijek nalazila u danas, a ne u sutra što je značilo da je još uvijek večer, a ne jutro i padanje bi trebalo započeti iznova budući da nije bilo drugog načina da se do jutra stigne. Ujutro bi me često pitali što sam sanjala. U početku sam govorila 'ništa' budući da mi nije baš bilo najjasnije što bi to sanjati trebalo značiti, ali sam shvaćala da je to nešto što radiš dok spavaš. Kako ja nisam ništa, ali baš ništa radila dok sam spavala, a padanje u bunar se nije moglo računati u spavanje jer sam još bila budna inače ne bih ni znala da padam, a i ne bih mogla otvoriti oči, a mogla sam, znači da nisam sanjala, štogod to značilo. Kako bi me oni onda gnjavili sa pa nešto si sigurno sanjala , svi nešto sanjaju i sličnim, a i uporno me to iz dana u dan pitali kao da ne razumiju što im govorim, odlučila sam stati tome na kraj time što ću jednostavno nešto izmisliti. Oni ionako ne mogu vidjeti što ja sanjam i, konačno, imam pravo sanjati što god hoću, a to onda znači da im imam pravo o tome reći samo ono što ja hoću i ako hoću. Tako sam se na vrlo banalnom pitanju sanjanja-nesanjanja, još u samom osvitu života, našla suočena sa cijelim nizom značajnih, što etičkih što filozofskih dilema i trilema: pitanjem suvereniteta (moga) nad

vlastitom intimom, pitanjem prava zadiranja (njihovog) u tuđu intimu (moju) i pitanjem istinitosti vs. vjerodostojnosti iskaza (moga njima). Još nisam pravo ni znala što znači sanjati; Bezdan i Alisa iza ogledala bili su još godinama u budućnosti, Houston, we have a situation još dalje od toga, a već je situacija tražila donošenje ozbiljnih, ako već ne Ispravnih, a ono barem Upotrebljivih Zaključaka. Za neupućene, Upotrebljivi Zaključci razlikuju se od Ispravnih po tome što oni nisu neupitni zaključci o Prirodi Stvari koji se temelje na Jasnim Činjenicama, nego priručni zaključci o Rješavanju Situacija koji se temelje na Dostupnim Činjenicama, od kojih sve nisu baš najjasnije, kao što je to u ovom slučaju bilo sa tzv. sanjanjem. Nadalje, oni se od Ispravnih razlikuju ne samo ontološki nego i funkcionalno: nisu svejednako

Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 16/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

upotrebljivi, nego njihova primjena ovisi o Situaciji. Da bi je doživjeli, situacija mora odgovarati onoj na temelju koje su doneseni. I, naravno, ako se, i kada se, nejasni detalji razjasne, podložni su reviziji. Što, sve u svemu, govori o tome da čak i kada ništa ne znate o Scenarijima za slučaj (ove ili one) katastrofe možete uspješno stvarati i primjenjivati vlastite autorske uratke. Bit će da tu negdje leži i razlog zašto je Isus govorio u prispodobama. Do tada su me već bili naučili da lagati znači reći da se dogodilo nešto drugo, a ne ono što se zaista dogodilo i da iskreno znači ne lagati. Nitko me nije poučio tome što reći kada se nešto nije dogodilo. Kada sam rekla da se dogodilo ništa, nisu mi vjerovali – uporno su tražili da bude nešto. Činilo se da, ako bih rekla da se nešto dogodilo to bi bilo laganje, a opet, s druge strane gledano, i nije laganje po definiciji jer ne mijenja nešto u nešto drugo, nego ništa u nešto. Pa sam tako donijela svoj prvi Upotrebljiv Zaključak: izmišljanje nije laganje ako u stvarnoj situaciji namjesto nečega ne postoji ništa i, k tome, to ništa nalazi se u prostoru koji pripada isključivo meni. Situaciju njegove primjene dala se jednostavno opisati: kada netko uporno traži

drugačiji odgovor nakon što je dobio onaj istinit. Ili, u prijevodu, kada gnjavi. Što je nadalje značilo da gnjaviti znači tražiti ono čega naprosto, jednostavno nema. Ne moram spominjati da to u ono vrijeme nije imalo nikakve ustanovljive veze sa izrazom creatio ex nihilo. Tako sam im, da me prestanu gnjaviti, idući puta rekla da sam sanjala Anđela koji je imao punu pregaču

zlatnika koje je prosuo u moj kinderbet. Do tada sam već znala, zahvaljujući sluhu Babilonskome, da su dvije stvari o kojima odrasli govore sa najviše strahopoštovanja Anđeli i Novac (pri čemu su zlatnici bili njegova najmoćnija verzija, ona koja se događa samo u pričama). Ne biste vjerovali koliko ih je to oduševilo. Toliko da nisu pokazali niti najmanji znak sumnjičavosti ni nakon što su isti odgovor dobili po tko zna koji puta. Tako se moj prvi Upotrebljivi Zaključak odmah pokazao višestruko korisnim – za mene (prvi puta) jer bi prestali gnjaviti, za njih jer bi bili jako zadovoljni i za mene (drugi puta) jer me nečemu poučio. Poučak prvi, Babilonski: o čemu ljudi govore sa strahopoštovanjem, mogu vječno slušati s istim oduševljenjem. Dodatak (kasniji) Poučku prvom, Babilonskom: (...) posve neovisno o kontekstu. Postoji još jedna krucijalna, a do sada nespomenuta razlika između Ispravnih i Upotrebljivih Zaključaka: Upotrebljivi zaključci su poput detonatora – izazivaju lančanu reakciju. Pokazuju zečju sklonost ka razmnožavanju. Pritjerani situacijom, donesete jedan jedini upotrebljiv zaključak i prije no što stignete i trepnuti već imate tisuću pitanja U Traganju za Odgovorima. Primjerice, u ovom se slučaju odmah postavlja pitanje obrnute Situacije: kako sâm ne biti gnjavator? Ili pak pitanje obrnutog Upotrebljivog Zaključka: što ako ima nešto tamo gdje se očekuje ništa?

Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 17/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

Pitanje obrnutih Situacija je (kako će se kasnije pokazati), općenito gledano, pitanje Prirode Stvari, budući da Ispravni Zaključci vrijede beziznimno. Što je, već samo po sebi Ispravan Zaključak kulturno-povijesno formuliran u: ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi . Ili, jezikom fizičara, u: ono što je isto za

svakog pojedinačnog promatrača u inertnom referencijskom okviru. Na svu sreću, stvari doista ne trebaju ime da bi funkcionirale: prije nego sam znala išta o veleumnim nazivima, znala sam Odgovor: u obrnutoj situaciji naprosto činiš obrnuto. Ako gnjaviti znači tražiti odgovor nakon što si ga već dobio, samo zato što te nije zadovoljio, onda ne gnjaviti znači ne tražiti kruha preko pogače. Uzmi što ti daju, ali se nemoj poklopiti po ušima ako želiš zadržati mogućnost vlastite prosudbe. Da je Marija Antoinetta pažljivije slušala, opreznije bi govorila i, lako moguće, mudrije završila. Ako je oprez majka mudrosti, nespomenuti otac je nesumnjivo sluh Babilonski. Sa pitanjem obrnutih zaključaka nije tako jednostavno i u tome se i krije tajna prokreacije Upotrebljivih Zaključaka – obrnuti zaključci stvaraju drugačiju situaciju, koja zahtijeva drugačiji Upotrebljiv Zaključak koji onda otvara nova pitanja itd. itd. Da sve neizmjerne mogućnosti kombinatorike niti ne spominjemo. Jer, OK, sad znamo što ćemo ako budemo izloženi terorističkom napadu i znamo što ćemo ako nastane potres, ali što ćemo ako budemo izloženi terorističkom napadu za vrijeme potresa i što ćemo ako nastane potres dok smo izloženi terorističkom napadu? A tek revizije... Kada vam nakon pet ili dvadeset pet godina postane jasna ona nejasna činjenica na kojoj ste utemeljili ne samo onaj prvi scenario nego i najmanje onih tisuću koji su, lančanom reakcijom, iz njega proistekli... Kada pogledam unazad i vidim što je sve puko nepostojanje nečega sasvim banalnog (kao što je, primjerice, sanjanje) u stanju proizvesti, nimalo me ne čudi da su, nakon milijardi i milijardi riječi posvećenih traženju postojećeg uzroka (a koji se, posve apsurdno, sastoji od nepostojanja istoga), psihoanalitičari digli ruke i konačno se posvetili neurolingvističkom programiranju – stvaranju, ex nihilo, onoga što su sva prethodna desetljeća uzaludno tražili, a čega, pravo-zapravo, tamo i nije bilo. Dodatak: Ukoliko želite testirati svoj sluh Babilonski i saznati jeste li me dovoljno pažljivo slušali, riješite test koji slijedi. Ako ne želite saznati odgovor na to pitanje, bez imalo grižnje savjesti prijeđite na iduće poglavlje. TEST: Čitate li sluhom Babilonskim? Uputa za rješavanje: Pročitajte pitanje, zaokružite jedan od navedenih odgovora, a zatim u tablici 'Rješenja' potražite odgovor. Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 18/23


©

Satenske vrpce

Izabela Kolar Furjan, 2006.

PITANJE: Je li Vam u nekom trenutku palo na pamet pitanje: Otkada anđeli nose pregače? A) da B) ne

RJEŠENJA:

Odgovor A Čitate sluhom Babilonskim.

Odgovor B Ne čitate sluhom Babilonskim.

Moja sućut. Vas život doista nije mazio.

Moje čestitke. Vi ste pravi hedonist.

Tako

pažljivo

slušati

može

samo

istinski

Tako samodostatno može slušati samo istinski

čovjekoljubac, samosvjesnog i otvorenog duha, od

životoljubac, lepršavog i neobuzdanog duha, od one

one vrste koja češće završava na lomačama nego na

vrste koja češće završava u Rimu, nego na Mjesecu.

lovorikama. Preporuka: priuštite si putovanje u dvoje na neku

Preporuka: priuštite si samotno putovanje na neku

egzotičnu lokaciju dekoriranu palmama, pijeskom i

prirodnu lokaciju dekoriranu surovim planinskim

šumom valova.

gudurama i divljim kricima kondora u letu.

O alfa-mužjacima, pućkanju lule, Julijinom balkonu i Dami bez kamelija Već iz mog α zaključka bjelodano je da moj otac nije bio α−mužjak našeg obiteljskog čopora. Još manje je to mogao biti njegov otac sa svojom sklonošću ka nevidljivosti. Brat je, čak da se i potrudio, teško to mogao postati, kako zbog toga što bi takav gen, obzirom na prethodnike, trebalo kod njega svijećom tražiti, a tako i zbog toga što se, da bi mene u to uvjerio, trebao roditi barem desetak godina ranije. Jer, nakon što sam ga poduže vrijeme gledala u liku gegavog, malog, debeljuškastog, zabavnog patuljka teško da bih kasnije bila u stanju istinski povjerovati u preobrazbu, ma kako veličanstvena bila. Teoretski, postojao je još poneki kandidat – drugi djed, pa čak eventualno i pradjed (točnije oznake

praočuh). No oni su obojica patili od iste boljke – neprisutnosti, što jedva da je bilo imalo bolje od gotovo pa nevidljivosti. Ponajprije zato što bi se, u rijetkim prilikama kada bi se manifestirali (pri čemu ovaj drugi, barem što se mene tiče, samo jednom) pokazivali nedovoljno jasne odlike. Djed se, unatoč kraljevskoj pozi kojom bi se zavalio u naslonjač i posvetio ritualu pripaljivanja lule, po mom mišljenju odveć snishodljivo odnosio prema zetu (što će reći mome ocu) i odveć ležerno prema kćeri (što će reći mojoj majci). Ne da bi mu išta od toga mogla zamjeriti iz mog kuta gledanja, lagala bih kad bih rekla da sam ih ja doživljavala ozbiljnije od toga, pa sam bila sklona to shvatiti kao znak njegove oštroumnosti, no ako je takav stav odgovarao meni, onda nikako nije mogao odgovarati njemu. Pažljivom promatraču ne bi Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 19/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

promakli izvjesni znakovi izvještačenosti dok je u širokom luku odmicao lulu od usta obraćajući se tati ili pak pućkanje dima preko lule jedva malo odmaknute prema bradi dok je odgovarao na mamina pitanja, istovremeno površno lutajući pogledom po zidovima. A i malo je neobično da čovjek koji jednom ili nijednom godišnje posjeti svoju milu jedinicu kći, svog dragog jedinca zeta i svoju obožavanu unučad, u mirno nedjeljno poslijepodne, dok oni ničice padaju pred njega, svako toliko pogleda na sat. I onda se, u neko doba, iz svoje kraljevske staloženosti uzdigne jednim odsječnim pokretom (a koji je najbolje opisan u narodnom predanju usporedbom kao da ga je ne'ko ubo' u dupe) i odlučno i posve nepokolebljivo, izbjegavajući suvišna opraštanja, nahrupi ka vratima. Pradjeda je možda ponajviše spasilo ono jednom. Da sam ga imala prilike više puta iznova prostudirati, tko zna na kojoj bi prečki moje ljestvice završio. Ili, pribojavam se, na kojoj bi prečki svoje ljestvice ja završila. Sjećam se da je igrao sa mnom mlina nekoliko večeri zaredom pred spavanje. Bio je ugodan, bio je zabavan, bio je pažljiv i – puštao me da pobijedim. Rekla sam mu da mi popušta, a on je kavalirski tvrdio da to ne čini pa, iako smo oboje znali da laže, ja sam se pravila da mu vjerujem. Oboje smo, također, znali i da ja ne lažem ništa manje nego on. On bi, upečatljivo, vodio na listi kandidata za alfa-mužjaka da ga, a što se jednako odnosilo i na djeda obavijenog mirisom duhana, nije diskvalificirala činjenica da je, u nekom trenutku, ostavio svoju životnu družicu zbrisavši na gotovo najveću moguću distancu – u Montreal. Već i po tome se vidi da je bio veća

marka od djeda, koji je uspio zbrisati samo do Njemačke. I možda ni to ne bi bilo presudno da njihove priče nisu započele tako romantično. Djed je, zaljubivši se u baku, odlučio da će ona biti njegova i Božja, pa je, po predanju, dobar dio medicinskog fakulteta odstudirao sjedeći na klupi ispod njenog balkona – trebale su proći četiri godine da ona popusti neviđenoj upornosti tog mladića pristiglog iz pogrešnog društvenog konteksta. Pradjeda je, pak, njegova diplomatska vještina, osim što mu je osiguravala kruh svagdašnji (budući mu je to bilo i zanimanje), spasila višesezonskog čučanja u parku na minus dvadeset i plus trideset. Svoju je ljubu, slikaricu, lako preoteo od jednog sitnog njemačkog plemića s malim provincijskim posjedom i dvorcem tek dovoljno velikim da mu kćer zauvijek ostane princeza na zrnu graška. Tako ju je temeljito osvojio da je promijenila vjeroispovjest kako bi se za njega mogla udati ne samo pred ljudima nego i pred Bogom. Tek poslije se pokazalo da, iako u Bibliji lijepo crno na bijelo piše da je nerazrješivo ono što On na nebu poveže, Njegova Administracija, čini se, doista i vodi vlastitu jedinstvenu evidenciju, pa smicalice sa promjenom matičnog ureda nemaju osobito dugi vijek trajanja.

Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 20/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

A možda bih pradjedu bila oprostila čak i to što je svoju Milu i Dragu ostavio u njoj sasvim neprimjerenim socrealističkim uvjetima udaljenim pola svijeta od njegove tople kapitalističke samačke sobice, da nije, čemu su ljudi i inače skloni, svoju grešku ponovio, učinivši to i meni, nakon što smo se onako lijepo razumjeli igrajući mlina, a ja se, po prvi puta u svom malom životu, osjetila Damom, unatoč blaženoj nesvjesnosti o nedostatku bitnih cvjetnih sastojaka opjevanih u Traviati. Osjećati se Damom, naime, bitno je različit osjećaj od onoga svakodnevnog koji mi je, vlastitom zlehudom sudbinom, dakle nehotice, priskrbio otac – pouzdanja u vlastitu pamet. I, k tome, kako ću kasnije otkriti,

osjećati se Damom, poprilično je različito od biti Damom. Biti Damom je uvijek dohvatljivo, posve neovisno o vanjskim uvjetima. Osjećaj Biti Damom je unutrašnji osjećaj

vlastite suptilnosti, onog beskrajno finog, mirnog treperenja vlastitog nutarnjeg bića, koje je, u

suštini, odvojeno od vanjskih okolnosti. Stoga nije nimalo apsurdno Biti Damom istodobno sa Biti Klošaricom ili Biti Kraljicom ili Biti Tetom iz Marketa. [Radi izbjegavanja mogućeg nesporazuma, ovdje treba napomenuti da, iako se Biti Damom može u izvjesnim okolnostima dovesti u vezu sa Biti Nevinom, razlika između ta dva osjećaja niukoliko nije samo deskriptivne naravi.] Osjećati se, pak, Damom, teže je dohvatljivo. Za osjećati se Damom nije dovoljno Damom biti, potreban je još jedan sastojak, ali ipak ne onaj već navedeni floristički. Za osjećati se Damom, naime, potrebne su Oči. A ono što je pritom najgore je činjenica da to ne mogu biti bilokakve oči, a naročito ne biločije oči. Za osjećati se Damom potrebno je nabaviti oči Viteza ili, ponajmanje, Kavalira. Što je postalo poprilično nezgodno još od vremena kada je bečka škola prohujala s vihorom. Moguće je primijetiti da, što u sveopćem nedostatku navedenih resursa, što u neosviještenosti o potrebnoj kvaliteti istih, mnoge Dame pribjegavaju jeftinoj zamjenskoj varijanti – očima zaljubljenog muškarca. Unatoč relativno zadovoljavajućoj funkcionalnosti ova varijanta ima veliki nedostatak – ograničenog je vijeka

trajanja. Čak i u slučaju navlačenja vlastite Nevidljive Mrene u dovoljnoj mjeri da prikrije očigledne razlike između nadomjestka i originala, nakon nekog vremena osjećati se Damom počinje prelaziti u osjećati se

svime samo ne Damom, nakon čega slijedi ili potraga za novim nadomjestkom ili pomirenje sa Dolinom Suza i traženjem kompenzacije u nečemu od svime samo ne. Kako sam se Nevidljive Mrene već bila odrekla, i k tome još bila obdarena upoznavanjem najtajnijeg sastojka, a sve to prije nego što sam uopće znala kako kamelije zapravo izgledaju, dogoditi će se da ću, kada mi dođe vrijeme za posezanjem za nadomjescima, već za to biti prekvalificirana. Tako će mi, igrom sudbine, izbjeći obje mogućnosti – i surogata i kompenzacije.

Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 21/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

Ranijespomenuti vispren čitatelj već je uočio da to može značiti samo jedno: traganje za PIN-om neće biti jedino Traganje koje mi je sudbina namijenila.

O Rimu, papigama, Arhimedu, kockanju i geometriji Kada sam po prvi puta čula izreku Svi putevi vode u Rim nije mi bila jasna. Zašto bi svi putevi vodili u Rim? Znači li to da ćete, ako putujete, prije ili kasnije završiti u Rimu? Ili to znači da je Rim kao zemlja Nedođija pa iako svi putevi prema njemu vode, možete beskrajno putovati, a on će i dalje ostati nedohvatan, tamo negdje iza horizonta? Jedna od velikih mana odraslih je da se pred djecom razbacuju metaforičkim iskazima, a onda na posve jednostavno pitanje što to znači? odgovaraju na najgluplji mogući način: to se samo tako kaže, što onda dijete ostavlja u još većem neznanju – što, k vragu, znači samo tako kaže? Trebalo je proći još neko vrijeme da shvatim da samo tako kaže u prijevodu znači da, iako ću čuti mnoge da ponavljaju iste fraze, nitko me nikada neće naučiti što one znače. Kada je u pitanju ta vrsta iskaza, čovjek mora, ako ga doista zanima njihovo značenje, a ne tek puka stilska uporaba, biti autodidakt. A što ga, ukoliko se na to odluči, može dovesti u situaciju još goru od one sa Upotrebljivim Zaključcima. Jer Upotrebljivi Zaključci funkcioniraju u kontekstu vlastitog iskustva koje im daje značenje, što znači da se praktično ne može pogriješiti. Njihova je narav posve hamletovska – ili jesu ili nisu. Ne treba puno razmišljati da bi stvari bile jasne. Ali ta vražja prenesena značenja, ta što svi (samo tako) prenose poput papiga, upravo su toliko nejasna koliko se svi prave da im je sve jasno. Kad sam u školi konačno naišla na činjenicu da su Rimljani prvi gradili ceste, odahnula sam, barem po pitanju puteva koji vode u Rim. Ako su ih oni gradili, kamo bi drugamo i vodili. Konačno je mala žaruljica logike zasjala ponad poznate uzrečice i dovela do stvaranja još jednog Upotrebljivog Zaključka – najlakše je saznati zašto se nešto tako kaže tako da saznaš gdje se i kada počelo tako govoriti, ili, drugim riječima, tko je sve te papige naučio prve riječi. Ovaj se zaključak činio toliko jasnim da ću se, godinama kasnije, nemilice iznenaditi otkrivši da mu je potrebna temeljita Revizija. Otkriće će se pojaviti nenadano poput Otkrivenja. Mala sijalica koja je godinama mirno tinjala u nekom zakutku mog misaonog Univerzuma, ne svraćajući na sebe pažnju više nego jednom, posvene nenajavljeno je bljesnula poput Nove magnetski privlačeći mnoštvo pogleda unutrašnjih promatrača. Ta Rim nije grad,

Rim je kultura. Nisu ceste vodile u Rim, nego je Rim bio tamo, bilo gdje tamo, do kuda je cesta stigla. Jer je s cestom stigao i Rim. Što cijelu Situaciju ne da okreće, nego ju izvrće. Aj. Ovo nije zahtijevalo samo Reviziju jednog upotrebljivog zaključka, ovo je već zadiralo u Prirodu Stvari. Arhimedovska Heureca lampica ničim izazvana odjednom se pretvorila u hamletovsku dilemu einsteinovskog Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 22/23


Satenske vrpce

©

Izabela Kolar Furjan, 2006.

tipa kocka li se Bog ili ne. Kako u svjetlu Ispravnog Zaključka da Ispravni Zaključci vrijede beziznimno sagledati ne obrnute, nego izvrnute Situacije? Na svu sreću sam u ono vrijeme još bila jako daleko od kafkijanske katastrofe preobražaja euklidovske u riemanovsku misaonu geometriju koja će tek uslijediti. Proročanska narav izraza sve u svoje vrijeme, koji se ovdje pokazuje vrlo upotrebljivim, tada se još nije ni naslućivala. Dapače, bio je to u ono vrijeme jedan od rijetkih izraza koji se činio blaženo neupitnim.

Pula - Zagreb, 2004 & 2006.

str. 23/23

Satenske vrpce  

Romansirana autobiografska proza.

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you